Jednom lopov, uvijek lopov!

Dim je okupirao omanju prostoriju, a komadići pepela veličine četvrtine nokta odrasle osobe su napuštali motanu cigaretu i nastanjivali revere, butne dijelove nogu i sto od orahovine na kojem je bio računar, tuce nekakvih papira sa izraženim ušima po rubovima i čaša puna olovaka. Komandir policije je, po kazivanju mještana, rođen sa cigarom. Palio je jednu o drugu i uvlačio dim do petnih žila. Uvijek je bio vjeran svojoj ovisnosti, a čak se pričalo da je i kod gradonačelnika, zakletog nepušača, prilikom jedne službene posjete, na zaprepaštenje svih zapalio motanu pa puklo kud puklo. Da li se radi o urbanom mitu ili o istini, nikad nije htio ni potvrditi ni demantovati ovaj čikica kojem je ostalo svega dvije godine do penzije. Volio je da ljudi nagađaju jer je znao da su nagađanja napravila više heroja nego stvarni događaji. Međutim on nikad nije nagađao. Oslanjao se samo na činjenice i to oslanjanje ga je i dovelo do komandirske mekane stolice od vještačke kože.

Ove decembarske noći svjež se vazduh uvlačio u kancelariju kroz na kipu otvoren prozor, a dim tvrdo namotane motulje sukljao iz prostorije pa se sve činilo da u policijskoj stanici nešto gori ako gledaš s polja. Udarao je kažiprstom od tastaturu kao ćuran kljunom po zdjeli punoj hibridnog žita. Enter je pritiskao srednjim prstom i proučavao seriju krađa u ovom malom gradiću. Modus operandi svake od navedenih krađa je bio isti. Ljepilom namazan krug na staklu balkonskih vrata i uz to priljubljena krpa. Kada se ljepilo sasuši –za nekih pet do osam minuta, udariš laktom po krugu i taj dio stakla se odvali bez praska. Iz svake kuće odneseni samo novac i zlato. Komšije nisu ništa vidjele. Sinoć nije spavao od ushićenja. Pala mu je vražija stvar na pamet. Ovo je malo mjesto i svi se međusobno poznaju. Jedino što je prethodilo ovim krađama je to da se nedavno doselila četveročlana porodica. U bazi CIPS-a je pronašao njihove podatke i naišao na dosije patera familiasa iz mlađih dana. Pisalo je krađa. Jednom lopov, uvijek lopov! –nema tu mudrosti, to je činjenica, likovao je paleći novu cigaretu. Poslao je patrolu na adresu novog sugrađanina. Spremao se za razgovor sa čovjekom koji mu je priredio toliko neugodnosti. Gradonačelnikovoj sestri da provaljuje u kuću –vidjeće Boga svog!

-Izvolite ga uvesti! –naredi svojim momcima!

-Odvežite ga, pobogu! Nikad nisam razgovarao sa svezanim čovjekom, ne, ne!

Čovjek se tresao kao jasika. Bio je u pamučnoj majici bijele boje i trenerci. Decembar je vilenio ovom naoko mirnom kasabicom.

-Zašto se toliko tresete?

-Od zime! Ja sam nevin! Zašto sam ovdje?

-Vjerujete li Vi meni, spoštovani gospodine, da sam u ovom poslu više od trideset godina i da sam doživo svašta. Samo jednu stvar nikako da doživim, a to je da mi uđe ovdje čovjek i kaže da je kriv. Svi su nevini. Svi! I svi se tresu tako kao ti.

-Ali ja jesam. Uopšte mi nije jasno zašto sam uhapšen. Ja sam znate porodičan čovjek, imam svoju firmu, meni nije potrebno da…

-Dosta! Ovdje pričaš kad te ja nešto pitam. Čim se ti meni toliko pravdaš, nisu tu čista posla! Pošteni ljudi se ne pravdaju nikome!

Igrao se sa čovjekom. Povisi ton pa postane blag. Ovakve oscilacije u ispitavnju izbace iz ispitanika sve najgore osobine. Otvorio je kutiju i izvadio cigaretu. Laganim pokretima je prinese do ispod požutjelih brkova i zakači mešu usne koje su se jedva vidjele. Ponudi i osumnjičenog.

-Neka hvala! Ja ne pušim!

-Čuj to! A ja nekako ne vjerujem ljudima koji ne puše.

-Ni ja onima koji puše!

-Slušaj ti, ne nateži se sa mnom! Da čujem, gdje ste bili jučer između 15 i 16 sati?

-Kod kuće!

-Ima li neko ko to može potvrditi?

-Nema. Žena je došla s posla u 14 sati i…

-Gdje vam žena radi?

-U našoj firmi. I odvela djecu na trening. Ja sam ostao…

-A šta treniraju djeca?

-Stariji sin streljaštvo, a mlađi karate.

-Lijepo bogumi! Spremate nove generacije kriminalaca, a? Zašto ne treniraju nešto normalno –fudbal, rukomet?

-Kakve su to insinuacije? Ja…

-I žena umiješana? Žene u crnoj hronici i bijela kuga idu ruku pod ruku. Nego da ja Vas pitam, zašto ste se doselili baš ovdje?

-Prodao naslijeđeno imanje pa htio…

-A gdje je bilo to imanje?

-U Srbiji.

-U Srbiji? Znači na taj način perete novac. Jurisdikcija Bosne i Hercegovine ne zahvata područje Srbije, možda ste tamo potplatili koga i neki badava komad zemlje prodali za na papiru puno love. Nelegalno stečenu imovinu inkorporirali u tu zamišljenu cifru i došli je ulagati u ovu varoš. Zanima me samo zašto Vam je privlačna ova selendra? Za uzgoj droge možda? Vaša okućnica posjeduje dva bunara duboka po petnaest cijevi, što za ovo područje i nije uobičajno. Odavdje je suša više ljudi otjerala nego rat. Ciljano ste kupili imanje za uzgoj…

-Ama čovječe, ja ne znam o čemu vi govorite! Zašto sam ja ovdje?

-Zbog serije od petnaest krađa. I zamislite samo, te krađe su se počele dešavati čim ste se doselili. Slučajnost?

-Zašto ja da kradem kad imam sasvim dovoljno za pristojan život?

-I pristojan život uvijek može postati još malo pristojniji da ne kažem luksuzniji, zar ne? A imate i dosije! Slučajnost?

-Kakav dosije?

-Ne pravi se budala! 1978. godine ste provalili u trgovinu mješovite robe! –govori komandir i baca pred njega isprintani dosije.

Čovjek uzima dosije u promrzle ruke i prisjeća se kako je nekad davno sa rajom iz srednje nakon maturske večeri bio ispred jedne prodavnice u gluho doba noći. Neko od njih je bacio kamen i razbio izlog pa iznio gajbu piva da nastave gidu. Omađijani alkoholom i punoljestvom nisu ni primijetili Titinu miliciju koju je neko pozvao nakon zvuka lomljenja stakla. Nesreća je bila samo u tome da se u pogrešno vrijeme našao u pogrešnom mjestu i u pogrešnom društvu.

-Ma nemoj? Eto ja čitav život u društvu lopurdi poput tebe pa sam iz godine u godinu sve sam pošteniji i pošteniji. Opa i tu staklo? Zato više ne bacaš kamenje već praviš ljepak-krpa fleku. Opametio si se, a? Ne čini prilika lopova, već lopov napravi sebi priliku! Auuuu, vidi ti samo te tanane prstiće! U flašu mogu stati, pravi lopovski! Ja znate proučavam ljude k’o Rafael Garofalo, kriminolog, ima puno istine u njegovim izlaganjima. Fizičke karakteristike su itekako bitne za formiranje kriminalne ličnosti!

Čovjek pogleda u svoje ruke ne vjerujući šta čuje. Komandiru zazvoni mobitel. Izdvoji komandir srednji prst od ostalih pa njime pritisnu tipku za javljanje šeretski se cerekajući.

-Uhapšen nego šta. Slomio sam ga. Samo još neke finese da saznam i možete javiti novinarima. Ako, ako, šefe! Hvala na pohvalama, ali ja sam samo radio svoj posao! Važi!

Odložio je mobitel na rub stola. Samozadovoljno se pogladio po bradi. Zapalio još jednu cigaretu i unio se osumnjičenom u lice.

– U ovom gradu se treba čuvati samo ciganske kletve i šefovih pohvala. A gdje je Vaša žena bila za vrijeme dječijih treninga?

-Kod punca.

-To mi je trebalo. Znači punac stoji iza svega?

Podigao je crnu slušalicu fiksnog telefona i nekog nazvao. Skakutao je zadovoljno kao mlada koja se udala iz ljubavi na svom vjenčanju.

-Imamo ih. Nabavi nalog za pretres! Punac stoji iza svega. Znao sam da je neko odavdje organizator. Moj me njuh nikad nije prevario.

Dok se vršio uzaludni pretres punčeve kuće, komandirov i šefov sin su po već poznatom modusu operandi ulazili u kuću osumnjičenog gdje ih je policija i zatekla. Komandir je pao u nesvijest dok se klatila ona zalijepljena krpa sa balkonskog stakla. Pričalo se nakon toga po čaršiji na sva zvona da komandir i šef stoje iza svega. A čaršija ko čaršija, oslanja se samo na činjenice, a kud ćeš veće činjenice od očinstva?