Šta to pokazuješ po školi?

Mislim da ne postoji osoba koja bar jednom nije pročitala ili čula sljedeći vic – Mujo udara svoje dijete. Prut se omotava oko nogu, a dijete vrišti. Komšija pita Muju:” Šta je to dijete napravilo pa ga toliko udaraš?” Mujo će na to:“Kasno je kada napravi.“ Ova priča je moj pismeni krik protiv svakog oblika fizičkog kažnjavanja djece jer kasno je kada batine naprave ono što naprave.

Devedeset i neka, rat samo što je stao. Ispred mene u klupi su sjedila dva dječaka –smeđokosi, ošišan nestručnom rukom na ćasu, šiška mu se često znala obreti u blizini trepavica i ići u oči pa je vješto napravio pravolinijski razdjeljak i od frizure na ćasu napravio frizuru na čitanku, i crnokosi –slične frizure, guste kose koju je krotio uljem, posjetilac frizerskog salona svakog mjeseca, a kada se priča o njemu svi se slože da je imao ono nešto, magnet kojim je doslovno lijepio pažnju svih prisutnih.

Smeđokosi je raseljeno lice. Za razliku od većine naših školskih drugara on ima živog oca. Oca mu puka sreća spasila sigurne smrti. Živjeli su u tuđoj kući, roditelji, mlađi brat, djed, nena, amidža i on. Nije se tada mnogo brinulo o osjećanjima djece i djeca su bila bolna tačka samo onima koji ih nemaju, a koji ih žele pa čak i po cijenu života. Kod kuće je i njega kao i većinu čekala materijalizovana ljubav  u punoj tepsiji pite, u čistoj na ruke opranoj garederobi dobijenoj u nekom humanitarnom paketu, u toploj sobi i u svim onim oblicima koji se danas podrazumijevaju i ne smatraju ni ljubavlju ni luksuzom već osnovnom potrebom. Nije tu bilo pretjerano zagrljaja, poljubaca ni biće sve u redu rečenica. Bilo je ponekad i nasilja. Znao se preživjeli otac ponekad zanijeti u alkoholu pa ženi malo pokazati ko kosi, a ko vodu nosi. Bili su to pošteni i vrijedni ljudi –pričalo se, a na roditeljski je uvijek dolazila majka u šarenim dimijama, glave podvezane maramom, nakitom nenakićena i uprkos svemu vesela ženica sitnih očiju. Našu učiteljicu je tada mijenjala druga učiteljica. Ta druga učiteljica je bila stroga i autoritativna –a tad su prosvjetni radnici ionako bili u poziciji Bog pa oni. Smeđokosi je bio dijete za primjer. U njihovoj kući obrazovanje je bilo u kategoriji uči ako hoćeš, a ako nećeš znaj da dok je leđa biće i preduzeća. Majka je bila nepismena, a otac je završio svega četiri razreda osnovne škole. Učiteljica je govorila njegovoj majci pred nama:“Fino dijete, izvanredno fino dijete, ocjene su takve da je među najboljima, nema se tu šta puno zboriti, pokazuje empatiju prema drugima…“ Žena se zacrvenila. Kada je dječak došao kući tog dana nakon nastave, porodica je formirala odbor za doček.

-Skini rusak i stavi ga na sto! –prozborio je otac ljutito.

Dječak je poslušao. Nakon rusaka rovili su i po džepovima jakne. Dijete se treslo.

-Đe je? –vikala je mati.

-A đe je ko? –pitalo je dijete osjećajući u zraku miris predstojećih batina.

-Ne pravi se budala! Izvrni i džepove farmerica! –povika đedo.

-Ja ne kontam… –pokušavalo se dijete izvaditi iz problema dok je vraćalo sličice u desni džep.

-U ovoj kući nikad nije bilo lopova, nikad!

-Nisam ništa ukr’o!

-Odlično. A jel’ ti to ko dao?

-A koje?

-Ne pravi se lud! Empatiju!

-Kakvu empatiju?

-Onu koju pokazuješ po školi? Oklen tebi uopšte empatija?

-Govori, đe empatija?

-A, a, šta je to empatija? –upita dijete.

-Vidi ti njega. Pokazuješ je po školi, a ovde nas vučeš za nos. Učiteljica ti materi rekla da je pokazuješ. Hoćeš reć’ da učiteljica laže?

-Ma neću, ali…

-Nema ali. Kazuj đe empatija!

-I okle tebi empatija? Ako nam dođe milicija radi ote empatije, odraću te k’o Musa jarca! Ovde lopove ne ranimo! Sve smo ti dali, a ti nas brukaš! –đedo maše štapom podignutim u visini djetetove glave.

-Snaho, da si ga bolje pazila, ne bi se on šepurijo okolo s otom empatijom koja je bezbeli tuđa! Mi empatije nosali nikad ni pokazivali nijesmo! –jedva dočeka svekrva.

-Ja sam ga sjetovala i sjetovala, ali…

-Pustite sad to! Prvo da nam kaže đe empatija i okle mu, onda ćemo vidit’ ko je kriv.

-Mati je kriva! Ukalja nam obraz pred nolikijem svijetom. –brunda svekrva.

-A šta je empatija? –povika dječak.

-Šta se dereš?! Tek dunjaluk ugled’o, a dere se k’o pravi. Ti je pokazuješ, a od nas tražiš da ti kažemo šta je, jel’? –broji otac proizvodeći bičem neke čudne zvuke.

Crvene masnice debljine dječakovog palca ubrzo nastaniše tanke nožice i leđa, a otac ga prestade udarati tek kad dječak obeća i zakle se Allahom da nikad više neće pokazivati empatiju po školi. Odbor za doček nikad ne prizna djetetu da mu članovi uopšte ne znadoše šta je to empatija. Otac okači bič na ekser zakucan ispred ulaznih vrata. Nedugo zatim sretne majka našu učiteljicu pa je u povjerenju upita:

-Sajo, sestro mila, de ti meni kazuj šta onaj moj arsuz pokazuje po školi?

-A šta pokazuje?

-Njaku empatiju.

-Molim?

-Ja, ja, ona mi druga učiteljica rekla.

-Pokazati empatiju je pokazati saosjećanje, odnosno pokazati razumijevanje.

-Auf, dijete bezveze fasova. Babo ga sve bičom isprepuc’o. Ali nije džaba, batine nikad nisu džaba. One ploda uvijek daju. Fala, pozdravi kod kuće.

Kada je porodica saznala šta znači riječ empatija, svi su se fino ismijali neobičnom nesporazumu, a dječak nikad nije dobio izvinjenje. Čuj on da dobije izvinjenje, tek dunjaluk ugled’o? Njemu da se neko izvinjava? –bilo je stanovište mnogih porodica tada, a ne samo ove.

Od opisanog događaja je prošlo više od dvadeset godina. Jedina stvar koja se promijenila je to da djecu više ne smiju častiti batinama treća lica (prosvjetni radnici, komšije i rodbina) kao što su nas nekad. Fizičko kažnjavanje od strane roditelja je još uvijek sasvim opravano i većina roditelja ga ne naziva pravim imenom-NASILJEM već odgojem koji od djece mora napraviti čestite i poštene ljude. Svaki čin fizičkog kažnjavanja djece proprate izreke tipa “batina je iz raja izašla”, “ovo je za tvoje dobro”, “više boli mene nego tebe”, “bolje te sad rasplakati, nego čitav život radi tebe plakati”, “mnogo milovano, loše vaspitano”, “jednog dana ćeš mi za ovo reći hvala... Izreke su se kao i pogrešan model ponašanja prenosili s koljena na koljeno. Čudim se samo koliko osoba može biti rječita kada treba opravdati nešto poput batina, a koliko nemaštovita kada treba djetetu fino ukazati na propuste. Kada će roditelji više shvatiti da je imati dijete izbor, a poštovati prava tog djeteta obaveza koja se veže direktno za izbor?

Ovu priču završavam pitanjem:”Ako je batina stvarno iz raja izašla, kako to da djeci od života napravi toliki pakao?” Pitanje je postavio crnokosi dječak našoj učiteljici zbog ovog čitavog cirkusa oko riječi empatija. Odgovorila je:”Shvatićete kada odrastete i kada budete imali svoju djecu.” Nismo još shvatili iako imamo više od trideset ljeta, a mnogi od nas i svoju djecu.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

2 misli o “Šta to pokazuješ po školi?”

  1. Odusevljena kao i uvijek. Svaka cast na textu, nemam rijeci s kojima bih opisala tvoju emociju koju izazoves, bar u meni, dok citam sve ove recenice. ❤️❤️❤️🙏

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s