Fale mi sretni jugoslovenski roditelji

O jugonostalgiji sam u sklopu IMEP-ovog granta razgovarala sa mještanima Doknja, tačnije sa deset osoba, koje su mi rado prepričale svoje uspomene i boljke glede ove teme. Priče sam sabrala u tekst u kojem će se svako pomalo pronaći, a najveći dio teksta čine uspomene Cvije Filipović koja je opisala svoje djetinjstvo.

Da li sam ja jugonostalgična? Prvo, riječ nostalgija se direktno veže za aktivnost uljepšavanja prošlosti kao mehanizma pomoću kojeg kamenujemo sadašnjost nauštrb prošlosti koja je kao bila divna. Moja prošlost –barem taj jugoslovenski dio, je bila predivna uprkos svim poteškoćama koje su vladale u tom periodu i nikada ne bih poželjela da sam rođena u današnjem vaktu. Zašto? Krenimo od mojih roditelja. Bili su zaposleni (čitaj radili su ono za šta su se školovali i upisali su ono što su voljeli). Da li zaposlen ujedno znači biti i sretan? Ako gledamo kroz prizmu prihoda i rashoda onda DA, a ako gledamo kroz to da li volimo ono što radimo i kakvi su uslovi na radnom mjestu, onda se veoma lako može desiti da smo sve, samo ne sretni. Srednju školu nisam birala srcem već potrebama tržišta ito ne našeg nego svjetskog. Sa medicinskom školom nema greške, tu uvijek ima posla –ne baš uvijek državnog, ali posla ima i može se pristojno zaraditi. Moja majka je trgovac i u to vrijeme trgovci su radili u trgovinama. Otac mi je bio bravar. Radio je svoj posao. Tačka. Radili su osam sati. Tačka. Ni minute više. Bili su pravi maheri u onome što rade. Imali su slobodne vikende. Kući su se vraćali radničkim autobusom u petnaest sati i deset minuta. Radno vrijeme im je počinjalo u sedam sati ujutro. Kažu da je čovjek ujutro najproduktivniji. Jesu li bili sretni? Jesu. Ja sam išla u školu sa drugarima, svoju zadaću sam sama radila, a ako mi nešto nije bilo jasno pitala sam učiteljicu ili neku od drugarica da mi bolje objasni. Roditelji su rijetko uskakali u proces rađenja zadaća. Naučili su me na godišnjem odmoru prije prvog razreda štampana slova. Godišnje smo provodili pola na moru preko tatinog preduzeća, pola na njivi koja nam je pružala razne povrtne poslastice. Manja djeca su bila zadužena za posliće tipa branja jagoda i kupina. Na taj način nam je ugravirana odgovornost u život još od malih nogu. Usput smo naučili kako se zove koje drvo, biljka i životinja. Nikada nisam pohađala privatne časove ni za jedan predmet kao ni moje društvo. Najviši nivo objašnjavanja je bio kada ti roditelji povuku za rukav nekog od komšija kojem je taj školski problem u opisu struke. Svaka osoba je znala čitati i pisati dva pisma i tablicu množenja. Bilo nas je od trideset i pet do četrdeset u razredu.

I roditelji mojih drugara su radili u preduzećima kao i moji i bili su šesnaest sati kod svoje kuće, osim ako ne rade u smjenama. Naše je bilo da pojedemo obrok koji ili je ostao od sinoć ili ga je baka spremila baš za nas i zadaću završimo između trinaest i šesnaest sati. Tri sata su bila sasvim dovoljna za te aktivnosti. Oni kada dođu popiju zajedno kafu, a nerijetko se dešavalo da neko od komšija, nenajavljen, dođe na kafu. Banu ljudi, pa šta? Dobrodošlica je tada bila pitanje obraza, a ne samo kulture. Mi smo u to vrijeme bili napolju i konzumirali slasti djetinjstva. Večera se pravi od sedamnaest do osamnaest sati, a ako je neko toplije godišnje doba, nakon pravljenja večere se ide u baštu. Večera se iza devetnaest sati, poslije crtanog fila Eustahije Brzić, a nakon toga slijedi dnevnik koji smo mi djeca mrzili iz dna duše. Gosti su bili sasvim normalna pojava naveče i rado sam im iznosila svoje uredne sveske, a oni su se divili mome rukopisu. Pola deset naveče je radnim danima bilo vrijeme kada gosti idu kući. Najdraži su mi bili oni gosti koji imaju djecu mojih godina pa i njih povedu, a mama zaokupljena sijelom nema vremena paziti na nas skupa. Još draže od toga mi je bilo kada mi nekome odemo u goste. Restrikcije tipa da smijemo uzeti samo jedan slatkiš sa stola i jednu čašu soka su bile sasvim normalne i uvijek su u putu ponavljana pravila restrikcija.

Bilo je sasvim normalno pomagati odraslima i na taj način naučiti bezbroj sitnica koje će nam omogućiti da tu djelatnost samostalno obavljamo kada odrastemo. Ta učestvovanja u poslovima odraslih su nas najčešće zakačala vikendom, a u vrijeme jeseni i radnim danima zato što smo mi djeca sa sela. Svi odrasli su imali autoritet i neformalne, ali efektivne ovlasti roditelja –ovo mi se nije sviđalo zato što nas je svako mogao vaspitati pljuskom u bilo koje vrijeme i naša dječija krivica je bila nešto o čemu se nije polemisao –stariji su uvijek bili u pravu.

Naši roditelji su, dakle, radili u preduzećima, na njivi, oko kuće i u kući. Baka i djed su živjeli sprat iznad nas, a kućica nije bila velika. Oni su držali dvije krave i kokoške, a mi djeca smo bili zaduženi za to da odnesemo u komšiluk te proizvode po bakinoj direktivi. Brat i ja smo dijelili sobu, a mama i tata su spavali u prostoriji koja je bila nešto između dnevnog boravka i kuhinje. Odjeća im je stojala u ormaru u našoj sobi, a suđe u svijetlo plavom kredencu koji je bio tamo gdje su oni spavali. Vrijednost čovjeka se tad nije mjerila po kvadraturi praznih prostorija koje posjeduje i u kojima niko nikada nije oka sklopio. Moje drugarice baka je imala dvije sprave koje su se zvale stanovi i na njima pravila šarene ponjave od stare odjeće. Često smo joj u šali znali reći-Boli te briga, tebi će baba ostaviti dva stana –aludirajući na stanove u zgradama, a ona se ljutila.

Provodili su naši roditelji mnogo vremena sa bratom i sa mnom. Čitav nam se život odvijao zajednički –osim onog dijela kada su oni na poslu, dakle, četrdeset sati sedmično. Nikada ih nisam čula da kukaju nad životom, a nije da nije bilo teških trenutaka. Bilo je čak i godina kada nismo išli na more zato što je neko od komšija gradio kuću pa su čitav godišnji odmor trošili pomagajući, a na našem šporetu se krčkalo mnogo ručkova za majstore. Sreća je stanovala u Ti meni, ja tebi!

Najdraža stvar mi je bila kada neko od maminih i tatinih kolega pošalje bratu i meni stvari ili igračke svoje djece koja su to prerasla. Tada se ljudi nisu bojali prerastanja stvari ni starosti i niko nije pokušavao zadržati privid vječite mladosti. Starilo se dostojanstveno. Umjesto straha ljudi su umetali radost čekanja da postanu bake i djedovi, okuse slasti novih titula i ponovo, ali iz druge perspektive, prožive još jedno djetinjstvo. Podrazumijevalo se da unučiće čuvaju baka i djed koji su bili u penziji. Podrazumijevalo se i da baka i djed pričaju neke priče po stoti put, a da mi unučići otpuhujemo nervozno od dosade prekidajući ih nakon svake izrečene rečenice. Podrazumijevalo se i da oni uporno nastave gdje su stali. Danas su te priče najdragocjenije nematerijalno dobro koje posjedujemo. Koliko mi samo puta padne na pamet djedov kolega koji je bio slab na slatkiše i koji je nakon petog pojedenog komada šampite šlagom sa šestog komada namazao oči i rekao:“Evo vam oči gladne, da se nažderete!“

I šta Vam sad najviše fali iz tog perioda? –postavljam pitanje Cviji Filipović, ženi sa kojom sam najviše razgovarala o ovoj temi.

Nije ni to vrijeme bilo sjajno. Realno, sjajna vremena ne postoje, ali mi žao što moja djeca neće osjetiti čari tog perioda. Fale mi sretni jugoslovenski roditelji. Oni koji podignu kredit i naprave kuću bez straha od otkaza. Oni kojima su komšije i više od roda rođenog. Oni roditelji koji čekaju da se ja, njihovo dijete, zaposlim, udam i rodim dijete bez bojazni da će mi neko složiti otkaz nakon prvog ukazivanja stomačića ispod pamučne majice. Oni kojima ću banuti u nedjelju, izgrliti ih i izljubiti. Oni kojima su u rukama ručice njihovih unučića, a ne mobiteli na koje se jedva naučiše i koje nosaju ko muhe bez glave hodnicima staračkih domova pokazujući slike djece i unučića rasutih po bijelom svijetu. Eto, to mi fali! –ističe C. Filipović.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s