Kafa s nogu

Nedjelja. Radimo ono što se inače radi nedjeljom – ništa. Pocrnilo nebo iznad Majevice. Enormne količine padavina tokom proteklih dana nas sprečavaju da uživamo napolju. Poredali smo se nas troje, brat, rođak i ja ispred televizora. Baba se mota oko nas. Roditelji su otišli na Koridor. Zadali bi oni nama neke sitne rabotice da nije nedjelja. Kada su oni tu, mjesto ispred televizora bi postalo njihovo, a mi smo morali biti mirni i ćutati. Ovako koristimo priliku. Imamo četiri programa i nekoliko sati uživanja pred sobom. Počinje film. Babi nisu zanimljivi starni filmovi zato što ne stiže pročitati titlove do kraja. Ponekad malo baci pogled u smijeru malog ekrana u boji i doda koju opasku.

Žena iz filma kupuje kafu na benzinskoj pumpi. Mi zamišljamo ukus kafe za ponijeti i neki nama nepoznat život. Sve kućice u redu, a kod nas raštkane do mile volje. Uredno pokošena, ravna dvorišta se zelene u redu. Ispred vrata ujutro mlijeko u staklenim bocama i novine. Savršenstvo koje mi nemamo. Naše mlijeko se donosi iz štale u plastičnoj kanti. Novinama se odlaže vatra. A dvorišta, eh to je poseban problem. Sva puna nekakvog cvijeća, brdovita, ograđena tarabama. Te tarabe su često uzrok svađe među komšijama. Djevojka nosi svoju kaficu, otpija gutljaj i stavlja je na krov svog automobila. Coffe to go –pokretna kafa, kafa s nogu. Sa mužem izlazi naveče. Šetaju slabo osvijetljanom ulicom opijeni ljubavlju nakon večere u restoranu. Razbojnici se pojavljuju iz mraka i pokušavaju ih opljačkati. Ne dišemo. Muža ubijaju. Baba izlazi napolje da nešto donese. Muž postaje duh i ženi pomaže da nađe njegovog ubicu.

Čitav naš život se tih godina svodio na jedva čekanje. Jedva smo čekali da ostanemo sami kod kuće i zauzmemo mjesto ispred televizora. Prepričavali su se po školi sadržaji filmova koje smo uspjeli pogledati, a koji naši drugari nisu jer je neko stariji bio tu. Jedva smo čekali da se naši vrate sa Koridora i donesu ono nešto što su nam kupili. To nešto je bilo praktične prirode-majica, pantole ili patike. Ali novo je novo ma šta god to bilo, iako smo potajno priželjkivali igračke, šnale ili nešto drugo bez čega se može. Jedva smo čekali lijepo vrijeme, vikende bez zadaće, goste, rođendane i sve one sitnice koje napune srce. U tom jedva čekanju smo sanjali sve materijalne stvari iz filmova. Tako smo sanjali i onu kafu u čašicama koje su šarene i koje se bacaju nakon konzumacije. Sve tuđe nam bilo slađe. Divili smo se životu u velikim gradovima, bijelim kućicama sa krovnim prozorima i visokim stropovima u stanovima kroz čije se prozore vidi čitav grad ne znajući da u tim gradovima samo mali broj ljudi živi u tim savršenim zdanjima.

Bili smo napeti. Radnja filma je bila odlična. Trnci su nastanili naše nožice. Ubica samo što nije uhvaćen. Baba je pitala šta se dešava na filmu. Mi smo joj prepričavali.

-Znala sam da će ubiti onog čovjeka. –povika baba.

-A kako si znala? –upita rođak.

-Žena mu stojeći pije kafu. To ne valja. Ako ko stojeći pije kafu, ne gine mu da postane udovac il’ udovica.

-Ali, baba, ovo je samo film. -govorio je rođak kroz smijeh.

-Paaaaa? Svi ti filmovi su se nekome desili, kad ti kažem. Nije to izmišljeno, sinko, samo ljudima nadili druga imena.

Orio se smijeh prostorijom niskog stropa koja se začas zagrije zimi. Ubica je uhvaćen. Babi dolazi kona, a mi se povlačimo sa ispred televizorske pozicije, baba popravlja čupavac koji smo zgužvali i stavlja kafu. Piju kafu natenane, baba iz veće šolje bijelu kafu, a kona iz fildžana crnu. Mi i dalje jedva čekamo roditelje.

Prošlo je od tada mnogo vremena. Odraslost i crnina naše ekonomije su nam pokazali bljutavi okus zapadne kafe za ponijeti i gorčinu života u tim nekim ogromnim gradovima koji izgledaju lijepo samo u filmovima. Nema više jedva čekanja i čitava nam milina stade u fildžan uspomena iz djetinjstva, kakva šarena čaša za kafu od nekog boljeg kartona, kakvi bakrači.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s