Diskriminacija žena u prošlosti

O temi diskriminacija žena u prošlosti razgovaramo sa Rajkom Jurićem. Rajko Jurić je žitelj sela Dragunja koje je udaljeno 25 kilometara od Tuzle i rođen je 16.12. 1957. godine. Još prije rata se odselio u Austriju, ali mu je, kako kaže, srce ostalo u Dragunji. Tokom rata se angažovao sa ciljem prikupljanja pomoći ljudima u područjima zahvaćenim ratom. Nakon rata je odlučio uraditi mnogo stvari za svoje selo, a neki od projekata su asfaltiranje do tad makadamskog puta i rasvjeta. Osim infrastrukture, Rajko Jurić se trudi na sve načine poboljšati život svojih mještana iako ne stanuje u Bosni i Hercegovini-od organizovanja čišćenja snijega do rješavanja pojedinačnih problema svojih komšija. Ova priča je nastala na osnovu podataka koje nam je pružio.

Zanimljivo je to što žene prije uopšte i nisu bile svjesne toga da su diskriminisane. Nisu čak ni znale da postoji neko tamo negdje u bijelom svijetu ko se bori za ravnopravnost. Živjele su drugačiji život od muškaraca i to im nije bilo neobično. Kao prvo, ženska djeca u mome selu su se školovala tek toliko da se opismene. Srednja škola je bila čak i za muškarce prilično velik zalogaj zato što se naša mjesna zajednica nalazi daleko od Tuzle. I sam sam morao stanovati u domu tokom srednjoškolskog obrazovanja. Putna komunikacija je bila veoma loša, a pješačiti do Tinje svaki dan skoro pa nepodnošljivo. I u slučaju da se neka djevojka željela školovati, naišla bi na ogroman otpor prvo svojih ukućana pa tek onda okoline. Bilo je pojedinačnih slučajeva gdje su se žene školovale, ali to je rijetkost. Ovo je tipično rudarsko naselje. Muškarci su radili, žene su bile zadužene za sve drugo –od rađanja i odgoja djece, do njive, stoke i njege bolesnih ukućana. Nisu imale vlastitih izvora prihoda, a sve njihove dnevne aktivnosti nisu bile računski mjerljive što je uzrokovalo itekakvo ekonomsko ropstvo. Samim tim što žena nije donosila novac u kuću, za mnoge stvari nije bila ni pitana. I što je najgore od svega, mnogi su takav sistem smatrali ispravnim i logičnim. Kao što sam istakao, ovaj kraj je bio prilično siromašan pa su migracije još prije rata znatno izmijenile brojčano stanje stanovništva. Navedene migracije su, koliko god to čudno zvučao, za žene bile itekako plodonosne. Konačno su u stranim zemljama dobile priliku da rade i da za to budu plaćene, a samim tim i da odlučuju o bitnim pitanjima u svom životu. Dragunja danas ima ogromnu dijasporu. Osim navedenog, bilo je i žena koje su kod kuće morale da rade i muške i ženske poslove zato što su muževi bili na terenu. Važno je napomenuti da je ovo kraj gdje se uvijek radila poljoprivreda, u to vrijeme bez adekvatne mehanizacije, što je doprinosilo težini života, pogotovo ženama. Što se tiče nasilja nad ženama, diskriminacija i nasilje idu ruku pod ruku. Dugo se smatralo da je to stvar koja se dešava gotovo svakoj ženi. Mnogi su pravdali nasilje onom čuvenom „Da nije tražila, ne bi ni dobila“. Fizička superiornost i ekonomska neovisnost muškaraca su bile stvari koje su najviše hranile i potpirivale diskriminaciju žena. Iako se o tome rijetko govori, smatram da se nasilje recikliralo i prenosilo, ito ne samo od strane muškaraca. Ako je, na primjer, ženu zlostavljala njena svekrva, kada se ta žena nakon određenog perioda nađe u istoj toj ulozi onda se i ona tako ponaša prema svojoj snahi. Problem je bio i život u zajednici koji nijednoj ženi nije donio ništa dobro. Još jedna stvar koja se tiče recikliranja nasilja, muškarci koji su kao djeca bili svjedoci i žrtve porodičnog nasilja, prihvatili su navedeni obrazac ponašanja kao normalan te je i to bio temelj budućoj diskriminaciji i nasilju nad ženama. Kao što rekoh, gotovo svi mušaraci iz ovog kraja su radili u rudniku i veoma mladi otišli u penziju. Mnogi od njih su se nakon odaska u penziju počeli opijati i svoje slobodno vrijeme koristiti krajnje nekonstruktivno. Zbog toga su žene najviše patile. Zanimljiv podatak je i to da u našoj mjesnoj zajednici žene ni danas dan nisu aktivne što direktno povezujem sa diskriminacijom s kojom su se susretale u prošlosti. Iako je moderno vrijeme donijelo mnogo toga i promjene su vidljive u svim segmentima, mislim da se diskriminacija žena na ovim prostorima neće znatno umanjiti, ali trebamo nastojati povećavati svijest svih osoba glede ovog problema. Atavizmi pogrešnih obrazaca i predrasuda su najveći kamen spoticanja progresu i prosperitetu žena ovdje. Riječ sramota se zavukla u svaku poru ženskog djelovanja i sve što je u zapadnom svijetu sasvim normalno ovdje se žigoiše kao sramotno. Opet kažem, to je ono nematerijalno naslijeđe koje treba iskorijeniti i koje nikome ne donosi ništa dobro. Iako žene danas znaju svoja prava, okovi koje su dobile ranije ih sputavaju u tome da uživaju svoja prava i slobode. Nažalost, još uvijek je izražena i ona stara izreka Žena je ženi žena pa žene sputavaju jedna drugu vjerujući da ne čine ništa loše. Summa summarum, naše žene su dokazale da su vrijedne i sposobne, samo to one još trebaju da shvate. Tek tada možemo očekivati prosperitet žena, a samim tim i prosperitet zajednice. –ističe Rajko Jurić.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s