Udaljenost kao prepreka obrazovanju u prošlosti

Drijenča je mjesto u sastavu opštine Čelić, udaljeno 25 kilometara od Tuzle. Udaljenost i loša putna infrastruktura su glavni uzročnici zašto je život u tom mjestu, pogotovo za mlade ljude, uvijek bio veoma težak. Priča „Udaljenost kao prepreka obrazovanju u prošlosti“ nastala je u sklopu IMEP-ovog granta.

1998. godina

-Vidi ovo! –uzviknu rođak pokazujući mi kroz prozor automobila svojim tananim kažiprstom nešto kameno.

Sivi krajputaš obrubljen mahovinom naprirodno izranja iz granja. Trudimo se da pročitamo ime. Kada smo vidjeli godinu smrti, shvatili smo da je dijete nastradalo prije rata. Ovdje još uvijek život dijelimo na prije i poslije rata bez obzira na to koliko godina imamo. Mi smo tada imali po deset godina. Čovjek koji je vozio baku, djeda i nas u Drijenču se nakašljao i počeo pričati.

-Jeste li vidjeli onaj spomenik, a? E, kad vam sljedeći put bude bilo mrsko ići u školu, samo se sjetite dječaka sa slike koji se smrz’o školujući se!

-Smrz’o? –rekosmo uglas.

-Išlo dijete kući iz škole, uhvatila ga mećava i…

-I?

-Nema dalje. Našli ga smrznutog, Bog da mu dušu nevinu prosti. A kad su ga počeli odmrzavati, rukice se počele trzati pa pomislili da je živ. Damari…A ono moje dvoje bezobraznika ustanu pet minuta pred polazak u školu pa frka trka. Sa balkona vide školu, ej! Nema polugodišta da nisu okinuli…

Monolog našeg taksiste je trajao sve dok nismo stigli do Drijenče, a bio je to dug i veoma loš put. Iza automobila se stvarao prljavi oblak prašine. Osjećali smo sramotu iako smo i mi svaki dan pješačili po pet kilometara pri odlasku u školu i pri povratku kući. Vozač kao da nam je čitao misli. Naravno da nam je mrsko ići u školu. Sva djeca su ista –isto nas mrsko veže.

2020. godine

U Drijenči je do prije petnaestak godina, prema riječima Vinka Pavlovića, bila područna škola u koju se išlo do četvrtog razreda. Nakon četvrtog razreda, djeca su išla u školu u Šibošnici i većina njih je morala pješačiti više od tri kilometra. Bilo je djece koja su pješačila i po šest kilometara zato što nije bilo autobuske linije do Šibošnice. Drijenča je prilično raštrkano naseljena i ima više od deset međusobno itekako udaljenih zaseoka. Iako se ovo čini kao ogroman problem, pravi problem nastaje tek nakon završenog osnovnog obrazovanja. Učenici imaju dvije opcije – upisati srednju školu u Čeliću ili u Tuzli. Prva opcija je značila prilično uzak izbor mogućnosti i najčešće je obuhvatala trogodišnje srednjoškolsko obrazovanje, ali i povratak kući nakon nastave. Druga opcija je pružala širi spektar mogućnosti, ali je iziskivala i dodatna sredstava zato što je bilo faktički nemoguće putovati svaki dan iz Drijenče za Tuzlu jer nije bilo direktne autobuske linije. Ovaj problem u prošlosti je rješavan na način da su postojala dva učenička doma u Tuzli ili su učenici tokom školovanja živjeli kod rodbine u selima sa druge strane Majevice. Djeca su se vraćala svaki ili svaki drugi vikend kući, najčešće pješke preko Majevice ili autobusom iz Tuzle preko Lopara. Koliko je taj odvojeni život djece od roditelja u najosjetljivijim godinama uticao na djecu, a koliko na njihove roditelje teško je govoriti. Tad su bila neka druga vremena i djeca su od malena bila usmjerena na obaveze pa se sve to odvijalo znatno lakše i jednostavnije nego danas. O osjećanjima djece se nije mnogo brinulo zato što je rješavanje egzistencijalnih problema predstavljalo prioritet. Bilo je u to vrijeme mnogo učenika, ali malo studenata, no ni u poslijeratnom vremenu nije bolje. Mnogi iz ovog mjesta su odustali od daljeg školovanja nakon srednje škole, a ima i slučajeva koji zbog loših materijalnih prilika nisu ni završili srednju školu. Skupo je živjeti ovako daleko –navodi Vinko, a i prilike za zaradu u ovako malim i slabo naseljenim mjestima su također svedene na minimum. Nekonkurentni mladi na tržištu rada u Bosni i Hercegovini, gdje situacija svakako nije sjajna, imaju samo jednu opciju, a to je otići u inostranstvo. Većina mladih iz Drijenče se odlučila na ovaj korak. Udaljenost je oduvijek bila jedna od najvećih prepreka obrazovanju, a samim tim i prosperitetu na ličnom nivou.

Pravo na obrazovanje je jedno od temeljnih ljudskih prava. Obrazovanje predstavlja jedno od ključnih faktora za ostvarivanje drugih prava.

Članak 26 Opšte deklaracije o ljudskim pravima određuje:

Svatko ima pravo na obrazovanje. Obrazovanje treba biti besplatno, barem na osnovnim i temeljnim stupnjevima. Osnovno obrazovanje treba biti obvezno. Tehničko i stručno obrazovanje treba biti opće dostupno, a visoko obrazovanje treba biti jednako dostupno svima na osnovi uspjeha.

Kad smo bili djeca, na obrazovanje nismo gledali kao na zagarantovano pravo već kao na obavezu koja nam nije bila nimalo draga. Mislili smo da je obrazovanje nešto na šta su „natjerana“ sva djeca bez izuzetka i ne sluteći da je mnogima obrazovanje privilegija, a dolazak svojoj kući svaki dan nakon nastave tek pusta želja.

I sad se pitam, onako iz čiste znatiželje, koji je izgovor današnjih roditelja što im djeca u petom razredu čitaju kao da su tek krenuli u školu, što nakon završenog devetog razreda ne znaju tablicu množenja i što pitaju šta znači PECTOPAH kada se nađu u susjednoj Srbiji? A svaki dan ih čekaju pred školom nakon nastave, prevoze ih kući u rashlađenim ili zagrijanim automobilima ovisno o godišnjem dobu i plaćaju im internet na kojem je svaka lekcija objašnjena u barem deset različitih videa na you tubu-u. Kako to da su škole i mogućnosti sve bliže, a znanje sve dalje?