Autoportret

Dva zaseoka dijeli poveći komad šume. Zmijolika majevička cesta obrubljena čas cjelinom dvorišta i njiva, čas cjelinom drveća. Majušna Petrovica, taze udovica, u crnini rovi krompir. Od ceste je dijeli stara, siva taraba. Grupica osnovaca pod teretom školskih torbi prolaze pored sive tarabe i ne primjećujući pogrbljenu ženicu nad kamaricama rozikastog povrća. Prijao joj je njihov žamor i živahnost sve dok nije čula o čemu danas zbore. Najmanji među njima je jecao.

-Kržljo kržljavi! –izgovori krupni dječak rumenih obraza šutirajući torbu koja izgleda kao neprirodni nastavak na leđima majušnog dječaka.

-U zubima te možemo ponijeti, lalalala! –dobacuje drugi.

-Ja ću jednog dana biti jači od vas! Vidjećete me onda! –kroz suze prozbori osnovac rijetke, tanke kose kojoj bi dobro došlo hitno šišanje.

-Hahahaha! Hoćeš, hoćeš! Kad Petrovica kaže slovo L! –gromoglasno dreknu debeljko.

-Hvaua! Movim! –počeše se izrugivati i ne zamjećujući je iza onih taraba.

Petrovica baci motiku na zemlju i sjede na prašnjavo štilo. Skide maramu sa glave i obrisa znoj sa čela repom marame. Ovo ju je zaboljelo. Istina je da ne zna izgovoriti L i uvijek je vješto izbjegavala riječi koje ga sadrže. Nauči čovjek tokom života kontrolisati vlastiti jezik, ali kako se nekome zahvaliti, a da ne postaneš meta imitiranja i izrugivanja? Hiljadu se uzdaha sabiše u jedan i izađoše iz crne pojave.

-Ko dir’o? –upita bivša Markovica prilazeći joj s leđa.

-Šta mi dolaziš iza leđa? Jednom ću te plehnit’ ovom motikom pa’š vidit’! Pripade me.

-Šta se ljutiš? Došla da ti pomognem, a ti tako. I šta ti je? Šta dahćeš?

-Ništa.

-Eto ja juče rođena pa mi moreš poturit to ništa. Kazuj!

-Idu djeca testom i izruguju mi se naki maleni što ne znam rijet V.

Nakon što je Anđa saslušala drugaricu prasnu u smijeh. Osjeti da je pretjerala pa se brecnu i poče izlagati moguće rješenje.

-Odeš doktoru, ovom našem u ambulantu. Fino mu kažeš šta te muči, a on ti da uputu onom što djecu uči pričat’ kad ne znaju rijet slova. Najmiš taksi da te odvuče otom što uči slova i riješiš se. U mene unuk za dva mjeseca naučio rijet R, al’ ti si starija i razumnija od dijeta pa ćeš bezbeli brže propričat’.

-Gluvo bilo, šta će narod rijet kad se pročuje da idem učit pričat’? Auuuuu. Ima li ikako drugo rješenje?

-Ima! Da te opucam po guavi tom motikom! Jeb’o te više narod, da te jeb’o. Doktori su se zakleli da ne smiju take stvari pričat’ kad su završili školovanje.

-Veliš?

-Velim. Gledala na seriji.

Petrovica je nazvala ambulantu, zakazala termin pa onda preko bašče dovikala komšiju, divljeg taksistu za kojeg je Anđa govorila da je više divlji nego taksista i ugovorila vožnju za sutra u devet. Divlji taksista ima ženu Maru i troje djece. Vozio je prije i Peru dok je bio živ, a iz usta su mu uvijek izlazile salve kuknjave iako je radio samo čiste i gospodske poslove vožnje, ovjeravanja knjižica i plaćanja računa ljudima. Žena Mara je bila zadužena za prljave poslove –čišćenje kuće, briga oko vrta, djece, goveda i bolesnih mu roditelja.

Petrovica je bila spremna k’o puška u devet. Za svaki slučaj ponijela je kesu doktoru. Bila je sretna što ima i što može i ona nekome nešto od sebe pružiti. Mnogo se milosti nakon sahrane slilo u njen plavičasti kredenac. Ušla je stidljivo u ambulantu i predala knjižicu.

-Kako je, Petrovice? –upita rumena, teretna žena.

-Gura se. Kako si ti?

-Kako ću bit’? Noge me bole kodab nijesu moje.

Petrovica je pustila ženu da zbori moleći Boga da nju ne pita šta će ovdje i koji je tačan naziv njene boli. Laknulo joj kad je prozvaše i sva crvena uđe u ordinaciju. Pruži doktoru kesu i sjede na okruglu, kožnu stolicu bez naslonjača.

-Da vidimo, baba, šta ti je?

-Nemam ja bovova, avi ne znam rijet slovo V pa vas movim da me uputite doktoru koji će me naučit da reknem V.

Doktor nije mogao da vjeruje šta čuje. Pomisli da babi treba psihijatar, a ne logoped. Ostarilo pa pobudalilo. Čujno uvuče zrak kroz nosnice. Pribra misli i shvati da je ovo njegova šansa. Neće je slati u dom zdravlja besplatnom logopedu. Okrenu tastaturu i poče kucati. Pripremi sa strane žuti papirić i napisa – Privatna ordinacija dr. Lejla Kuduzović, logoped. Ispod pribilježi broj telefona i adresu. Lejla je bila njegova velika ljubav. Srce bi je možda i pustilo, ali sujeta neće. Iako su oboje u braku, nikako ne može da proguta da je njega, doktora, ostavila zbog uštogoljenog akademskog slikara sa kozijom bradicom iznad svilene marame. Od tada prezire svaki vid crteža. Ovim će joj dati do znanja da je tu, da ga ona još uvijek ima. Napomenuo je Petrovici da obavezno kaže ko je šalje, a Petrovica ga zamolila da nikome ne govori zašto je došla. Sakrila je papirić u džep i izašla iz ambulante. Sutradan se našla ispred velike zgrade u kojoj je bila Lejlina ordinacija. Izula se ispred ordinacije i stavila u kraj svoje nove zepe. Pred Lejlom se našla bosa. Zanosna plavuša krupnih očiju spusti pogled na gola stopala.

-Dobar dan. Ko ste vi i zašto ste bosi?

-Dobar dan. Pa izuva se sinko vam ispred k’o što se i izuva ispred svakije vrata. Uzmi, ćeri, ovu kesu. To sam spremila za tebe.

Lejla je unijela zepe misleći da pred sobom ima Alchajmerom dotaknutu majušnu pojavu ne sluteći da upravo razgovara sa svojim novim pacijentom.

-Mene uputio doktor Suljić ovde. Ne pitam pošto je da me naučite reć’ slovo V. Došli su mi sad zaostaci pemzije pa da skinem rug sa imena. Čo’jk mi umro proljetos. Djece nemam. Eto, samo jednu želju imam –da pričam k’o sav ostali narod.

Doktorica je uvela malu ženicu u svoju ordinaciju. Došlo joj je da je izgrli k’o mater rođenu. Suljiću, gade pokvareni! Moglo je ovo besplatno u domu zdravlja. Odluči da joj neće naplatiti ni sad ni ubuduće. Kada je došla kući, ispriča akademskom slikaru sa kozijom bradom šta se danas desilo. Mekanom, umjetničkom srcu sinu ideja. Želio je upoznati Petrovicu. Naredni put dočekaše njih dvoje Petrovicu ispred ordinacije. Divlji taksista je pušio ispred auta i žalio se prodavaču motanih cigareta na strašne muke koje čekanje izaziva u njegovoj psihi.

-Kao da džaba radi. –reče slikar.

-Petn’est maraka mi uzme. –reče Petrovica.

-Jesi li mu platila?

-Jesam, sinko. Mora se unaprijed. Čim sjedeš u auto on veli da ga svrbi lijevi dlan pa dok pare ne dadneš on sve onijem dlanom prelazi preko glave i viče kolko dlaka, toliko para.

Slikar izađe napolje i obrati se divljaku.

-Gospodine, mi ćemo dovući baku. Hajte vi kući! –reče slikar.

Divlji ostade u čudu. Nakon govorne vježbe, Lejla i slikar odvezoše Petrovicu kući. Mala kućica žućkaste boje. Drvena veranda na kojoj su tri klupice i stolićak. S polja ulaziš pravo u sobu, a iz te sobe u drugu sobu i to je to. Plavi kredenac, a na njemu nekoliko dunja boje kućice. Dva kreveta, a između njih drveni stolić. Na stoliću heklanje. Na naslonjačima heklanje. Zavjese isheklane. Nema kupatila. WC poljski, drveni. Slikar osmotri duvar i izrazi želju da Petrovici nacrta i pokloni portret muža Pere. Žena sleže ramenima. Tražio je da mu da neke njegove slike. Iznijela je tanani album, izvadila sliku iz vojske i pokazala slikaru.

-Ova mu je najmilija bila.

-Iskombinovaćemo. Lice iz starijih dana, a figuru i ovaj auto iz vojske ćemo zadržati.

Počastila ih je kao najrođenije domaćim proizvodima. Od tog dana govorne vježbe su se održavale dvaput sedmično kod Petrovice u kući. Niko osim Anđe nije znao da Petrovica uči pričati. Divlji je već po selu pronio vijest da se Petrovica opasno udružila sa elitom i da su joj sad kućni prijatelji.

-Eih, da joj je Perun živ, doktorisala bi se malo morgen. –govorio je.

Slika je stigla nakon deset dana. Okačili su je na duvar iznad kreveta, a informacija o dolasku portreta u skromnu kućicu je u selu pukla kao bomba pa se sjati i znan i neznan da vidi portret koji je, po riječima divljaka, babuckara naručila za ‘iljadu maraka prispjelih zaostataka.

-Bolje da je kupatilo napravila! K’o da joj nije dosta što ga nakog gledala čitav život!

-Ma i da je kroz guzicu proćerala te pare bolje bi joj bilo.

-Da je bogdom čijoj djeci dala te pare ako je već toliko žuljaju da se osevapi… –zapomagao je divlji.

-Jestel’ čuli da je Petrovica naručila autoportret svojega Pere i da je taj autoportret stig’o u bijesnim kolima, sve uramljen i ustakljen? –sa vrata zbori ukućanima žena bolnih nogu iz ambulante.

-Autoportret? –povika unuk gimnazijalac.

-Jaaaa! Ito u prirodnoj veličini. Selo priča, ja išla vidit’.

-Znaš li ti, baba, šta znači u prirodnoj veličini?

-Čuj znam li? Znam! U prirodnoj veličini znači da se na slici vide i cipile i kosa. I komad auta se ovde vidi. Ja lude žene u šta proćerda pare. Da joj je valjo dok je bio živ pa odnio vrag…

Seoski jezici su bili zauzeti portretom mjesecima. Niko se nije sjetio da pita Petrovicu da li je portret naručila, koliko ga je platila i da li ga je uopšte platila. Svi su mišljenja temeljili na divljakovim izjavama potpomognutim hladnom pivom ispred lokalne prodavnice. Dolazili su joj kući, posmatrali Peru na duvaru preko šolje kafe i komentarisali da izgleda kao da je živ.

-Živ? Gluvo i ćoravo bilo! –vikala je bivša Markovica.

-O mrtvima samo najbolje. –dodaje neutralna.

-De dovedi kakog djeda kući pa umri. Onda ćemo vidit’ kako će o tebi mrvoj zborit samo najbolje. ‘Oće malo sutra. Ja samo istinu govorim. Pero je bio taki kaki je bio. Ko te navrati na ovo, ‘ljeba ti?

-Ma čovjek izrazio želju da ga nacrta i… Ne’mado duše rijet neću. A i neka ga. Ipak ja njegovu pemziju trošim. –pravda se Petrovica.

-Da ti je njemačku ostavio pa da ga objesiš u WC ne bi ti po riječi rekla… –nastavi Anđa.

Drugarice prasnuše u smijeh.

Kad god bi bivša Markovica, od milja zvana, Anđelika dolazila Petrovici, obraćala se slici:

-Mrš u p… –i tu se zaustavljala.

Sjela bi ispod slike da ga ne gleda dok pije kafu, a onda bi se pomakla i rekla:

-U jebote, on ni mrtav sigurno nema smjerka. Ko zna šta je u njegovoj tintari? Šta ako mi obori sliku na glavu i ako dobijem onaj gubitak sjećanja? Ih, djeca bi me namah Marku vratila tako praznoglavu.

-Ma ‘oćeš dobit’ gubitak sjećanja. To jedno u milion dobije. –procijedi neutralna.

-Jedna u milion se u mojijem uslovima i razvede pa vidi me!

Niko iz sela nije ni primijetio da Petrovica zna izgovoriti slovo L. Eto šta učini jedan (auto)portret. Inače, Petrovicino ime je Luca Lovrić.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Jedna misao o “Autoportret”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s