Bosno moja, divna, mila…

Zaključala je bijela vrata i iz hodnika ušla u prostranu prostoriju. Bacila se na fotelju. Bilo je još uvijek toplo iako novembar samo što nije. Toliko cirkusa oko najobičnije slike –pomisli.

-Pero visi na duvaru k’o kakav oficir, a nakrečeni duvar samo što nije otp’o. –komentarisali su.

Pričalo se da je Ruža Nikinica, žena vazda otečenih nogu, nabavila broj nekog slikara i nazvala ga radi, kako reče, informativnog razgovora. Pitala ga je koliko bi koštalo da joj nacrta autoportret muža, u boji i u prirodnoj veličini. Kada je čula brojku sa tri nule iza broja pet, okrenu se soba oko nje i spusti slušalicu bez doviđenja. Nije imala namjeru naručiti sliku već joj đavo, ponutkan Petrovicinim gestom, nije dao mira. Bivša Markovica nije podnosila Nikinicu i svaki njihov razgovor se vrtio oko istog.

-None moje bolne, uf, uf. Kolike ste, k’o samuni. Natekle od Boga pitaj čega. Neću ja dugo. –vikala je zadnjih četrdeset godina.

-Natekle od debljine! –frknu bivša Markovica.

-Ja ne znam, draga Anđo, od čega sam volika. Jedem k’o malo bolja ‘tica.

-Od čega si sita, od toga si i debela!

Otkako je portret došao u selo, Nikinica više nije kukala zbog otečenih nogu. Autoportret, kako ga je krstio divlji taksista, zauzeo joj je u ustima mjesto otečenosti nogu i stalno je o tome diskutovala.

-Šta će joj, pitam se, šta će? Da je izradila sliku u boji, uvećala je i uramila… Bog joj da, đavo ne da. Tolike pare odoše… Kako ga more gledat na onom duvaru, kako?

-Baba, autoportret je kad čovjek nacrta samog sebe! –pokušavao joj je unuk gimnazijalac objasniti.

-Daj, dijete, ne brabonjaj. Ono ako je Pero nacrt’o, nek mi sijeku obje ruke. Obje! Zna se ko je nacrt’o, pusti to. Meni nije jasno što je ona, za Boga milog, platila da se to nacrta. Što?

Čitavo selo je pametovalo. I ona, Ljuba Lipnička -neutralna, sjedeći na mekanoj fotelji, nije ostala imuna na uticaj jezika što se tiče slike. Prelazila je pogledom po k’o snijeg bijelim zidovima dnevnog boravka i gledala slike koje su visile. Na jednoj, onoj najvećoj, pokojni muž Ilija i ona drže unuku Anu. Na drugoj, lijevo od najveće, Ilija na konju –crno-bijela slika iz vojske. Ispod porodična slika, nastala u Beču, mjesec dana pred Ilinu smrt. Svi mi zidove okitismo slikama naših katila –mislila je, a na jadnu Lucu vika radi onog portreta. Pokojni Ilija je bio fizički snažan, prvi kopač u rudniku do osamdeset i prve, a onda je otišao u Njemačku. Ni njegova žena Ljuba nije bila pošteđena batina, ali joj je sudbina malo odvadila od gibire navodeći ga u Njemačku, a kasnije i u smrt. O njemu nikada ne govori po selu kao o siledžiji računajući na to da ljudi nikada nisu čuli njenu vrisku i ciku u gluvo doba noći ni zvečanje suđa kada joj pobaca jelo po sobi. Jednom ju je zametno ženu vrećom od pedeset kilograma gnjojiva, a on išao iza nje noseći sikiricu u jednoj, a zapaljenu cigaretu u drugoj ruci. Žena se saplela i pala sa onom vrećom, a on joj je prišao, šutirao je po butini i opet je natovario kada je ustala. Sve se to desilo na očigled komšija koji su kopali žito na njivi pored puta. I djecu je udarao često, ali nikad ni ona ni oni nisu napolju zanoćili. Radoznalim očima vidljive je modrice uvijek pravdala zaobadanom kravom koja se ‘ita, iako su svi znali da je goveče mirno što se i dokazalo kada su Ilija i Ilinca prodali kravu u susjedni zaseok. Ilinca je uvijek vjerovala da su njeni argumenti o dobrom mužu ubjedljivi i da će ljudi prije povjerovati njenim riječima nego svojim zdravim ušima i očima. Ilija je umro nakon trideset godina braka, a ona, četrdesetosmogodišnja udovica, sa bosanskom i njemačkom penzijom, poče uređivati već podobro uređenu kuću. Djeca su već bila u inostranstvu. Mrak joj je štipao oči. Napipala je daljinski na staklenom stoliću i upalila televizor. Stomak je krčanjem opomenu da je gladna. Pored prozora su stojala njih dvojica –Marin sin i njegov najbolji drug. Posmatrali su Ilincu. Kada se zaputila prema kuhinji koja je kliznim vratima odvojena od dnevne sobe, izvadili su univerzalni daljinski iz džepa. Jedva su suzbijali smijeh. Našli su grupu programa zaštićenu šifrom, ukucali šifru koju je operater namjestio tako da kod svih korisnika bude ista i odabrali kanal. Udaljili su se od prozora i prasnuli u smijeh. Kada se Ilinca nakon večere vratila u dnevni boravak, film za odrasle na ekranu ogromne plazme joj natjera suze na oči. Prebacivala je programe gore-dole, ugasila televizor pa upalila, isključila iz struje, ali ništa. Isti sadržaj ju je čekao svaki put. Tresla se. Sin, snaha i unučad trebaju stići za tri dana. Šta će sad?

-Đe to Ljuba?

-Ne znam, Anđi. Nema je od prekuče na bijel dan. Bitno da joj se puši iz odžaka.

-Ajd da vidimo đe.

Ljuba se tresla k’o prut. Bila je bijela k’o kreč. Pozvala ih je u kuću. Nije namjeravala odati razlog svoje brige i jako drsko im je stavila do znanja da je ne zapitkuju bezveze jer se stvarno ne dešava ništa. Otišla je u kuhinju i nastavila kafu. Anđa je vidjela da visi kablo od televizora na podu. Bilo joj je sumnjivo što je Ljuba isključila televizor. Poznavala je dobro ovisnost neutralne prema glasovima sa malog ekrana koji su zidali privid da nije sama. Znala je da Lipnička ne gasi televizor čak ni kad spava. Nešto se dešava. Ustala je i uštekala kablo. Nakon nekog vremena pojavljuje se gola žena na ekranu. Petrovica proguta knedlu, namjesti naočale i približi se ekranu. Nabildan muškarac otkopčava farmerice koje padaju do koljena i ostaje u gaćama.

-Auf. Vidi, vidi! Kodab je džezvu od litar metno u gaće.

-Sto ti gromova! Sad će izvadit onog nesretnika! –kliknu Petrovica.

-Ne prikučuj se ekranu!

-Šut’, šut’. Evo ulazi im u sobu još jedan.

-Auuuuu. Ovaj go ko lipić.

Ljuba se pojavljuje u dnevnom boravaku sa tacnom i ne vjeruje svojim očima.

-Šta ste to uradileeeeeee? –povika.

-Ništa! Vratile onaj utikač u štekdozu i naišlo ovo.

Lipnička spusti tacnu na sto i nasu kafu. Guta obilnu pljuvačku. Stavi dlanove na sljepoočnice i poče kukati.

-Od preksinoć je tako. Ne znam šta se dešaje ni kako da televiziju vratim u normalu. Plakala sam svu noć.

-Što ne pitaš Marinog sina da ti popravi? –upita Petrovica.

-Jesi luda? Isti je ćaća. Čitavo će selo znat. Ne znam šta ću. Djeca mi trebaju doć’. Upaliće i… Ne smijem ni mislit’.

-Što jest, jest. Pa šta ćeš sad?

-Ne znam. Došlo mi da razlupam televizor, al’… ‘Iljadu i po maraka su njega djeca platila. Dođe mi da sebi glavu razlupam. Jooj, šta sam napravila…Majstora ne smijem zvat’. Sa sinom mi iš’o u školu. Neću da mi se djeci ko izruguje…Puće bruka… Teško meni… –zbori isprekidano kroz plač.

-Smiri se. Možda ja mogu potegnit’ neke veze. –reče Petrovica.

-Ti? –dreknu Ljuba.

-Zvaću ja onu moju doktoricu. Ne mere Marin sin koji jedva prolazi razrede ovo znat’, a da ona doktor ne zna. A i neće okolo smradat’. Još je i žensko pa je sve lakše. –objasni Petrovica.

Ljuba se jedva složi. Kada je ostala sama vlastite joj misli počeše udarati po sljepoočnicama.

-Ona bijeda bijedna da potegne veze? Ona ima veze, hej veze. Kupatila u kući nema, a ima veze. Sjećam se kako je do juče kad je Pero istjera spavala na mjesečini pod verandom umotana u deku na kojoj se mačka omacila ljetos. Zar, Bože, na njenu pomoć da spadnem? –brundala je sebi u njedra.

Doktorica je došla naveče i riješila problem za nekoliko minuta. Rekla je Ljubi da je prava sretnica što ima drugaricu poput Petrovice koja bi i papu lično kontaktirala samo da joj drugarica prestane plakati. Nakon tih riječi, žena bijele kose se osjećala još jadnije. Družiti se i ispijati kafe je jedno, a ovisiti o toj autoportretuši-kako je u selu zovu, je  nešto sasvim drugo, još u ovako delikatnoj i sramotnoj situaciji. Kada je doktorica otišla, svukla je odjeću i ušla u hidromasažnu tuš kabinu. Glava joj gori. Topla voda prijatno pršće kožu tijela. Kupatilo- parcijalna mjera vrijednosti čovjeka, ako ga imaš ne pojačava ti vrijednost, a ako ga nemaš onda se svaka budala uhvati za tu činjenicu i obezvrijedi ti apsolutno sve.

Na podu stana leže spremljeni koferi. Nad ekranom brkati čovjek srednjih godina čeka da dijete dođe iz škole pa da krenu u Bosnu za Dan mrtvih. Crno-bijele fotografije, nevješto uslikane, okupirale zid facebook-a. Otac, majka i dvoje djece ispred tarabe, a u opisu slike stoji neki davni sretni dani.  Ide dalje. Slika komšije Mire, kavgadžije i pijanice, opis fališ uvijek, danas pogotovo. Opet porodična slika, musava djeca u duplo većoj odjeći, opis tek kada izgubiš, shvatiš šta si imao. Spušta mobitel i pali cigaretu.

-Koga vi lažete? Kao da niko iz sela ne zna kakvi su bili ti sretni dani, kao da niko Mirinim ludilima uzrokovanim pijančenjem nije prisustvovao… Majku vam lažljivu! –frknu i proguta bogatu slinu.  

Poče pisati komentar- A šta si im’o majke ti one često izubijane – modrice, prazan želudac, tuđe cipele veće pet brojeva, još i poderane, noćno mokrenje, mucanje, tikove… Crvenilo nastani lice, brkovi još više dođoše do izražaja, brecnu se i izbrisa. Stisnu lajk ispod svake crno-bijele slike svojih komšija po svijetu razasutih. Svako ima pravo da živi svoju laž. Djevojčica ulazi u stan i poljubi oca zvučno. Baba Ljuba čeka svoje najmilije. Ori se pjesma bluetooth-om transportovana sa mobitela na radio automobila – Bosnooooooo mojaaaaaaaa… Dome, topli dome! Idemo kući!

Prvu priču o Petrovici, bivšoj Markovici i Ilinci možete pročitati OVDJE.

Drugi dio -priču “Autoportret” OVDJE.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Jedna misao o “Bosno moja, divna, mila…”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s