Izbori

Drago sjedi na praznoj gajbi piva ispred prodavnice. Pred njim četvorica muškaraca srednjih godina sjede na betoniću visine šezdesetak centimetara i pozorno slušaju. U rukama drže pivske flaše.

-Živili čo’ek i žena blizu one Ajforove baze na Dubravama. I jedne večeri, kako to u svakom braku biva, svrati šejtan u njihovu domaćinsku kuću pa se posvađaše zbog totalno bezveznog razloga i padoše teške riječi. Poglasni su bili oboje, a žena ipak za nijansu glasnija od muža. Ova svađa uznemiri ajforovce jerbo rat je pa upadoše u kuću sve sa puškama. Imali oni svog prevodioca, nekog Džona iz države Ajova, amer koji je studirao naš jezik. Ženi krvarilo iz nosa, a neki od onih ajforovaca upita:“Wat hepend hiar?“, a prevodioc prevede:“Šta se ovdje desilo?“. Čo’ek ne mere sebi doć’, al’ reče istinu:“Ništa. Malo ja nju pridvojstručio.“ Prevodioc umuknu. Ne znade prevest’ pa pohapsiše muža i ženu i čitav slučaj završi na sudu. Nema sa Amerikom igre.

-Čuj pridvojstručio? Šta to znači? –priupita jedan od onih.

-Opucat nekog šamarom po jednom obrazu pa curiknit’ šaku i udarit ga gornjom plohom šake po suprotnom obrazu.

Odjednom se iza Drage pojavi profesor Kovačević pa ga zamoli da se malo, kako ekipa sa zidića reče, iskuče. Uvede profesor Dragu u prostorije mjesne zajednice, kad tamo puna soba gospode. Sve kravatirano i namirisano.

-Gospodo, ovo je čovjek o kojem sam vam govorio. –svečano objasni profa koji insistira da ga Jare ubuduće zove Branko.

-Dobar veče. –izusti Drago blago se naklanjajući glavom.

-Drago, ovo su: doktor Petrović – načelnih službe porodične medicine, advokat i magistar pravnih nauka – Suljo Moćević, profesor Sedad Mustafić i gospođa Halima Umihanić – šefica socijane službe.

Svi se srdačno rukovaše sa Dragom kao da se oduvijek znaju, a profesor ih zamoli da sjedu.

-Gospodo, Drago Jurković je osoba kojoj je prijeko potreban dodatni vjetar u leđa. Kada je većina ljudi njegovih godina klisnula u svijet zbog rata, on je ostao ovdje sa bolesnim roditeljima. Brat mu je otišao u svijet i sada vozi automobil od pedeset hiljada eura. Kada su svi djecu u inostranstvo slali, Drago je svoju okupio oko sebe i nije kao zadnja kukavica podvio rep i pokorio se švabi. Hoćete da vam kažem čime se on bavi, hoćete li? Taksira svojim golfom dvojkom čija bi cijena, da ga sutra proda, bila kao pola mjesečnog paušala vijećnika koji, molim lijepo, ne rade ništa. Satima čeka u redu ispred socijalnog da bi ljudima treće životne dobi ovjerio knjižicu. A gdje su djeca tih ljudi? Masne pare mlate u inostranstvu. Odgovorno tvrdim da je sve što Drago posjeduje krvavim, radničkim znojem pokapano i dvjema rukama pošteno zarađeno. Zato, dragi moji, predlažem Dragu da bude koordinator naše stranke u ovom selu.

Profesor Kovačević nije naglasio čiji je to krvavi znoj pokapao imovinu, ali to izgleda nije ni bitno u političkom svijetu. Drago zadovoljno prede k’o njegov golf nakon uloženih sto maraka u servisiranje dok sluša riječi profesora. Koordinator – oči mu se nakon ove čarobne riječi zacakliše kao u mačka koji posmatra komad slanine. Nije mu bolji dan mogao svanuti. Svi se složiše i napomenuše ga da je on sad njihov i da nema potrebe za persiranjem. Sastanak je završen.

-Profesore, jel’ ovo sad znači da sam ja punopravni član vaše stranke?

-Branko, zovi me Branko. Naravno.

-Oke, Brančilo.

Jedva čeka da stigne kući. Sve mu neki žmarci od stopala do prepona dolaze.

-Ženo, meći kavu! –radosno cvrkuće sa vrata.

-Kasno je za kafu. Skoro je devet sati.

-Za slatku nikad nije kasno.

-Slatku?

-Ajte svi u kuhinju! –povika.

-Dragi moji, post’o sam koordinatror stranke u selu.

Svi ušutaše, samo majka imade pitanje.

-A šta ćeš ti radit’ ako si koordinator?

-On raditi? Hahaha! –dobaci žena.

-Pa koordinirat, draga mamo, zar to nije jasno k’ bijel dan?

-Vala baš. E i mene budale šta pitam.

-Donosil’ to kakve šolde? –upita otac.

-Eto, ko o čemu, napaćeni bosanac o parama. Biće para k’o peruti, samo se moram pokazat’. Doktori sa mnom sjede vako k’o vi.

Drago Kovačević – Jare je stariji sin majke Ruže i oca Tunje. Oni imaju još jednog sina Vladu koji je sušta suprotnost Dragi. Vlado je inžinjer i živi u Austriji u nekom mjestu na Alpama koje u svom imenu ima slovo nad kojim su dvije tačke uprte prema nebesima i koje niko od starijih ukućana ne zna izgovoriti. Dok je Vlado po svu noć učio visoke škole, Drago je gledo’ filmove, salamandij’o i k’o međed spav’o. Srednje škole nije završio, a bilo kakav rad mu je bio toliko mrzak da se osipao od same pomisli na njega. O sebi je govorio kao o najpametnijem čovjeku u selu iako se tek opunoljetio.

-Pustite dijete! Mlad je. Kad ode u vojsku drastično će se promijenit’. Kaki se sve hajvani tamo iz korijena izmijene, ih.

I ode Drago u vojsku – u Beograd. Vratio se drastično izmijenjen. Više ne misli da je najpametniji u selu, sad zna da je najpametniji u čitavoj Jugoslaviji. Priča da se naradio u vojsci i rano naustajao da mu more bit’ tih aktivnosti dok je živ. Svaki posao je kategorično odbijao, a od roditelja je zahtijevao da mu kupe auto.

-Vladu ste školovali, mene niste. Dajte sad te pare za auto.

-Ti nisi stijo u školu.

-Pusti to. Dajte vi pare!

Vlado je završio trogodišnji studij mašinstva u Tuzli. Četvrtu godinu je morao upisati u Sarajevu. Konobarisao je čitavu godinu nakon predavanja u sarajevskim, zadimljenim birtijama u koje zalazi samo go klošar i alkoholičari. Dolazio je kući jednom u dva mjeseca. Kad god je Drago odlazio po brata na autobusku stanicu, sva mu se priča tokom vožnje svede na dvije rečenice:“Školovan si insan, inžinjer! I prema tome znaš da kola ne idu na vodu.“ Otac ga zaposli teškom mukom u rudniku u lampari. Posao je takav da se skoro čitav dan ne radi ništa, ali Dragi je i to skoro bilo previše. Nije ni mjesec dana izdržao. Zato je žena Mara, koju je oženio poslije rata, morala raditi kao rob. Vlado je otišao u Austriju i jasno je stavio do znanja da će roditeljima uvijek pomagati, ali bratu neradniku, koji je svaku vožnju sa stanice naplaćivao masno, neće dati nikad ni dinara. Punkiće mnogi od muke kad čuju da sam koordinatror, a burajzer pogotovo –zamišlja Drago do kasno u noć. Jednog dana pozvaše Dragu na sastanak u sjedište stranke. Na sastanku je saznao da će i on biti kandidat na opštinskim izborima. Njegov redni broj je bio 33. Petrovica je konačno skinula crninu nakon godinu dana žalosti i rušenja, ali to ostade nezapaženo u seoskim očima jer su svi pogledi bili uprti prema Jaretovoj kandidaturi.

-I, šta kažeš, Anđo, Jare na listi? –upita Petrovica.

-Ja. Eno čitavo poslijepodne plakate lijepe. Naćer’o djecu. Stalno ide na nekake predizborne skupove. Onaj moj Marko, crk’o dabogda, dao mu dva odijela – svoje ukopno i ono u kojem je iš’o u Austriju djeci, jerbo ne mere nakav  u politiku. Aj pohitaj na verandu da čuješ kako sprema govor za večeras.

Gospodo, zahvaljivam se svima pojedinačno što ste ovde u volikačkom broju došli. Ja sam u politiku uniš’o baš radi vas. Otoič kazujem svojijem stranačkim kolegama da sam često puta prolazio kroz vaše selo i da se ovaj asfalt mora što konačnije sanirat.

-Kome on ono drži govor?

-Samom sebi sad. Čita sa papira i tako ga uči napamet. Jutros za kavom pis’o.

-Da ga samo čuješ. Priča da uči neki upravni govor da bi bio u rangu sa stranačkim vrhom.

-A kakav je to govor?

-Što ga po otijem upravama ljudi pričaju. Već je počeo pričat’ k’o oni. Viče da ima jak lobi i da se more raskusurat biračko tijelo ako ne glasamo za njega. Pokrivo mu što je zadnji na listi, a Ruža priča da je to tako jer najslađe uvijek ide na kraju.

-Kolikačko će u njega primanje bit’ ako on uniđe u oto vijeće?

-Više od dvije ‘iljade.

-Auuuu. Glasaćemo za njega. Svi su ionako isti. Daće Bog da uniđe pa donese ote pare u kućni budžet da mu i onoj ženi makar malo svane. Iš’o je i Ilinci. Dugo su besjedili na avliji. Možda će i ona glasat’ za njega.

-‘Oće ako je pametna.

Osvanulo je Jare na banderama. Ljudi su rado koristili maštu kada treba nekoga poput njega ismijati. Na jednom plakatu docrtaše mu rogove kakve imaju jarčevi. Na drugom plakatu koziju bradicu, a na trećem je neko zalijepio iskruženo jareće tijelo pod vrat. Na banderi kod čitaonice ispod plakata markerom je napisana pjesmica Đe se to naše uzveralo jare, zamirisale mu budžetske pare, a ispod pjesmice je nacrtano vime. Sve se činilo da nije bilo neiscrtanog plakata, a Jare samo što nije puk’o od muke.

-Profesore, zahtijevam od vrha stranke nove plakate. Znaš, ja imam mlogo dušmana k’o i svaki velikan što ih ima i oti dušmani su svašta docrtavali i… Nove plakate ću zalijepit’ gor’ visoko đe se arsuzi ne mogu uzverat’.

-Smiri se, Drago. Možda je tako i bolje. Reklama je reklama i ne postoji loša reklama, samo šugav način pojedinaca da iskažu svoju sirovu ljubomoru. Sad ćeš ljudima biti još upečatljiviji sa onim rogićima i kozijom bradicom. –profesor je jedva izdržao da ne pukne od smijeha.

-Misliš? Sramota je…

-Nisam ja u ovome od juče. Zašto one pjevaljke puštaju u javnost svakakve snimke? Da ih zapamte. I onda ljudima puna usta pjevaljki i morala pa počnu lajati, to dotičnim damama poveća publicitet, a publicitet je taj koji donosi popularnost, a popularnost novac. Mnogo novca! Sramota je poslastica za glupe, a novac za pametne. Dakle, glupi pametnima donose novac u džep. Samo raščlani pojavu i uzrok. Apsolutno je nebitno to što te Marko zalijepio na vrata svoje štale, bitno je da su ta vrata okrenuta prema regionalnom putu. Nisi ti bez razloga gore na banderi, a te persone dole, pod tvojim nogama. Znaš, Drago, oni će biti na banderi tek kad im Bog dušu uzme.

-Kad se tako postavi stvar, ima smisla.

-Itekako da ima. Ljudi će uvijek pričati, a tvoje je da shvatiš da je bolje da pričaju o vijećniku kojem kapa paušal na konto svaki mjesec nego o divljem taksisti kojem za marku i po svaki dan za vrat dahću babe što nose mliječno na pijacu.

-Nije za marku i po nego za dvije. –ispravi Jare profesora.

Jarence je čitavu noć čitao na internetu tekstove o publicitetu i popularnosti. Uvidio je moć eksplicitnih, namjerno napravljenih slika koje se puštaju u javnost kada trebaš biti primijećen. Onaj ko nije primijećen je ustvari rahmetlija u očima biračkog korpusa! –uskliknu. Bilo je tri sata ujutro. Uzeo je mobitel i otišao u kupatilo. Skinuo je majicu i slikao se bez majice. Bio je rundav od početka prsne kosti do ruba farmerica, a ta rundavost je još više naglašavala pivski stomak. Mlohavi mišici nadlaktica i obješena koža su bili nus pojave neradničkog sindroma. Falilo mu je nešto da slika  bude savršena. Otišao je po kačket i stavio ga na glavu tako da ona nastrešnica bude iznad lijevog uha. Uspio je sakriti ćelu, a sinov kačket je davao moderan dojam cjelokupnoj pojavi. Isplazio je jezik i uslikao savršenu sliku. Odmah je objavio sliku na društvenim mrežama i zaspao ušuškan ženi uz guzove. Slika je napravila toliku pometnju na internetu. Podijeljena je više puta nego izborna slika nosioca liste. Pola familije je zvalo jadnu Ružu. Jare je taj dan taksirao, a ljudi su se kikotali što zbog slike, što zbog onih rogića i bradice sa plakata, što od muke u kakvoj državi živimo i ko je sve na listi. Jare je kategorično odbijao maknuti sliku sa društvenih mreža. Ukućane je bilo sramota, djecu pogotovo, a ispod slike se obrelo toliko komentara da ih pas s maslom ne bi mogao progutati.

-Jami ono, budalo. Ljudi laju. Viču da si lud. –derao se otac.

-Dugo im je trebalo. Ih, kad sam ja otkrila da je on lud… – nadovezala se žena.

-A koji ljudi? Oni što me pitaju mogul’ ih na veresiju vozati? Nemaju dvije marone u džepu. Nek laju. Vidjećemo za dvadeset dana ko je taj što laje, a ko je taj što će šnjirat’ paušal na konto. Raste mi publicitet, a proporcionalno tome raste i popularnost. To su elementi svake uspješne karijere.

Ruža i Tunjo nisu ni znali šta je publicitet, ali su dobro znali šta je sramota i da ona slika ima, kako rekoše, i prikoviše sramotnije elemenata.

 Ako koza može biti simbol Tuzle, more i Jare biti simbol svog sela. – pričali su ljudi podrugljivo pred prodavnicom nosajući u džepovima kartice sa Jaretovim likom. Na dan izbora, ustao je Jare rano, obukao odijelo i sredio se. Prvo je odvezao svoju porodicu da glasaju za njega pa onda punicu uz koju je i on ušao jer kao ona ne zna glasati, a ustvari nije vjerovao da će popunit kvadratić ispred njegovog imena. Onda je došao po Merkelovicu, Petrovicu i Ilincu. Merkelovici i Petrovici je Mara pomogla da glasaju, a Ilinca je rekla da zna sama. Po njegovom proračunu, uključujući stalne mušterije, selo, okolna sela,  mnogobrojnu familiju i stranačke kolege, trebao je dobiti nekoliko hiljada glasova. Dan poslije izbora je uslijedio hladan tuš. Za njega je glasalo samo sedam osoba – on sam za sebe, žena, mati, otac, punica, Petrovica i Merkelovica. O Ilinci i Marku je kasnije besjedio da su ‘naki ko njih dvoje i Isusa izdali. Selo je pričalo da Jarence ima više razreda škole nego glasova, a završio je samo osmoljetku. Stranačke kolege – doktori i profesori, su se uvalili u vijeće i nisu mu se više htjeli ni javiti na telefon. Došlo mu je da sam sebe pridvojstruči. Nakon ovog ukućani su mislili da je doš’o pameti i da se bragn’o politike, a on je kovao planove kako se uvaliti u parlament za dvije godine, jerbo, po njegovom skromnom mišljenju, gradsko vijeće je za buraniju. I da, pod hitno mijenja stranku. Naučio je na internetu kako iskoristiti opoziciju.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s