Bosna

U drvenoj gajbi redovi zelenog paradajza uzdužno odvojeni urolanim listovima novina, a poprečno lopticama od zgužvanog novinskog papira. Gajba na unutrašnjoj klupici prozora. Prozori zmagalilil od ručka koji se krčkao na šporetu – gusto kupus varivo iz kojeg bulje kolutići mrkve. Rođak i ja sjedimo na podu. More nas neke školske mukice. Približava se Dan državnosti, a mi smo dobili zadatak da nacrtamo zastavu. Uslov je farbanje crteža temperama ili vodenim bojicama. Mi vodenih bojica nemamo, a tempere koje smo dobili u nekom paketu humanitarne pomoći, zamislite samo, nemaju plavu bojicu. Naša škola u Doknju se tad renovirala, a mi smo išli u školu u Solini. Zadani likovni radovi će, dakle, biti dostupni svim očima iz te škole. Učiteljica je naglasila da se zbog toga debelo potrudimo zato što će nam sutra ti nastavnici predavati, a oni nisu blagi kao ona. Kada sam u septembru primijetila da nema plave boje u onoj kutiji nisam se mnogo brinula. Nebo se uvijek moglo zaviti u sivu, a more je ionako pod zalaskom sunca narandžasto. Jedino bi mi bio problem ako moradnem crtati rijeku, ali naša rijeka ionako nije plava pa bih ja tu stavila tamnozelenog i sivog kamenja i rekla učiteljici da je rijeka presušila, što se često znalo dešavati našoj rijeci. Njoj to naravno ne bi bilo pravo, ali s obzirom na to od koga dolazi argument, vjerujem da ne bi pravila mnogo buke. Rođak je kukao k’o godina, a meni je sinula jedna ideja.

-Učiteljica je rekla zastavu, jel’ tako? – upitah.

-Jeste, ali…

-Ali nije naglasila koju zastavu.

-Upravu si. To nije. – uskliknu oduševljeno.

-Rekla je samo da se potrudimo.

-I da će naše radove ove godine vidjeti deset puta više ljudi nego inače.

-I da će čak i direktor vidjeti crteže.

-Joj, ja.

-Nema veze što nemamo plave boje, imamo zato sve ostale.

-Šta hoćeš da kažeš s tim?

-Možemo nacrtati zastavu neke druge države.

-Pa ja, nije ona rekla da baš mora biti naša zastava.

-To ti kažem.

Ja sam izabrala zastavu Kanade, a rođak zastavu Japana.

Zabode on onaj šestar u sredinu bloka i nacrta krug. Začas ofarba krug u crveno i potpisa se u donjem, desnom uglu. Za to vrijeme sam nekako uspjela nacrtati javorov list na sredini papira i povući dvije uzdužne linije debljine tri centimetra. I padne meni na pamet da je jesen pa dodam malo smeđe i žute boje onoj crvenoj i ofarbam lisku. Crtež je bio fantastičan. Mnogo ljepši nego što je na kanadskoj zastavi. Rođak se oduševio. Kada smo odnijeli naše crteže u školu dan prije Dana državnosti, učiteljica je bila ljuta k’o ljuta guja. Ubrzo se pročulo kroz školu da je neko dijete nacrtalo kanadasku zastavu ito u jesenjem ruhu za bosanski praznik, a drugo dijete, nagovoreno od strane kanadskog djeteta – kako me prozvaše, nacrtalo pak japansku zastavu. Ova je priča stigla čak i do brkatog direktora, visoke i tanke pojave na kojoj su uvijek bile najdominantnije crvene čarape. Zidove škole okupiraše zastave, što one novije, što one sa ljiljanima. Učiteljica je posmatrala onu rupicu od iglice šestara na japanskoj zastavi. Pogleda me i prozva.

-Ivona, zanima me sa kojeg je drveta ovaj list na kanadaskoj zastavi.

Nisam znala. Niko u razredu nije znao. Naše poznavanje drveća se svodilo na to da bukovinu ložimo, da se od hrastovine prave grede i mrtvački sanduci, a da se pod lipom igramo. Tog sam polugodišta imala zaključene dvije četvorke – iz likovnog i iz poznavanja prirode.

Danas je Dan državnosti. Odrasla sam i od mene se više ne traže ni pjesmice ni zastave za ovaj praznik. Niko nam tad nije adekvatno objasnio šta znači ovaj dan ni šta su zapravo radili oni 247 delegata do četiri sata ujutro u Mrkonjić-Gradu. Niko nam nije rekao šta je 1943. godine odlučeno ni šta to znači za nas. Naše je bilo da donesemo zastavu za zvjezdicama koje su bile ‘erlave i koje naše ručice nisu znale pravilno nacrtati i da tog 25. novembra ne dođemo u školu.

Pa, Bosno moja, sretan ti ovaj dan. Volim te čak i pod kanadaskom zastavom koju sam ti prije dvadeset godina darovala baš onako kako te vole i svi tvoji po svijetu nad čijim se glavama vihore neke tuđe zastave. Volim te čak i onda kada mi je nebo ofarbano u graorastu zato što nemam plave. Volim te čak i onda kada su mi zvijezde vodilje ‘erlave do mile volje. Jer, Bosno, ti si i štaub šećer sa srcolikih božićnih kolača koji završi na krilu i u decembru i u januaru baš kao i kapljica limunom obogaće agde sa baklave koja začas nađe put od šake do lakta, a samim tim i do mrava. Jer, Bosno, ti si sinonim za ljubav!

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s