Bolje hiljadu sramota nego jedna žalost

Kopča dugi kaput od čohe. Hrapavi prsti jedva probacuju dugmad kroz uzdužne, tankim koncem obrubljene sjekotine. Crna torba poprimila oblik svoje unutrašnjosti. Čeka Petrovicu. Danas konačno idu u Mihatoviće. Iz pluća oslobodi dubok uzdah. Osjeti potrebu za cigaretom. Uprkos studeni ruke se počeše znojiti. Petrovica kao po običaju kasni.

-Imal’ te? – povika dok kuca na prozorče šeperuše.

-Eto me! Šta se dereš?

Uputile su se na autobusku stanicu.

-Tukne snijeg u zraku. – konstatova Petrovica.

-I vrijeme mu je.

-Da se ja pitam, vas cijelu bi godinu sunce grijalo.

-Šuti, Luco, mi zaseremo i ono za što se pitamo.

-Što jest, jest.

-I onda se pitamo što nam je vako.

-A, deder, mi reci, znaš li ti đe su oti Mihatovići?

-Ne znam ti ni ja to tačno, al’ naćemo ih. Nije Tuzla Minhen. Dođemo do doma zdravlja, sjedemo u prvi taksi koji naleti i kažemo:“Majstore, za Mihatoviće. Pješke bi mi da nas ne bole noge naše stare voliko.“Moramo se pravit kodab znamo đe su, inače bi nas mog’o taksista oderat po džepu.

-Vidiš ti to. Ja bi budala uradila suprotno.

-Ni slučajno. Čim ti ljudi namirišu neznanje, zaplatićeš.

Iza dviju umotanih pojava stade auto. Jedva prepoznaše profesora Kovačevića.

-Dokle?

-Do Mi… – poče Petrovica.

-Miladija! – ubaci se Anđa.

-Možete sa mnom. Ja ću do doma zdravlja. A šta ćete u Miladijama?

-Nosimo jednoj doktorici jaja i još neke domaće produkte. Da i mi šta usićarimo.

-Lijepo, lijepo.

Nisu njih dvije simpatisale profesora, ali je studen bila jača od toga jutros. Profesor nije uvlačio jezik čitavu vožnju. Bio je mlađi od njih tek nekoliko godina i umjesto da uživa u penziji, on je i dalje bio aktivan na fakultetu. Pričalo se po selu da mu je fakultet k’o djedovina. Osim toga, vrijeme je trošio i na politiku, razne komisije i žirije. Volio je biti pitan. Vožnji je konačno došao kraj, a profesor se izlanuo da danas ide u Sarajevo i da će se vratiti tek sutra.

-Kako se ti uvijek snađeš. – reče Petrovica kada su se našle na stanici ispred doma zdravlja.

-Da on zna kud idemo, ne bi nas povez’o već zgazio. Kakav je muljator, nakon toga nas ni dana ne bi robij’o.

-Uf. Istina. Čim ti reče idemo doktorici, druga priča.

-Obična školjka jaja dobi na važnosti čim joj se prilijepi riječ doktorica.

Sjele su u taksi, a Petrovica prepusti Merkelovici glavnu riječ da ne bi, ne daj Bože, šta zabrljala. Kada pomenu pješke u Mihatoviće, taksisti postade čudno.

-Znate li vi đe su Mihatovići?

-Moj sinko, kad sam ja znala đe su Mihatovići ti ni u planu nisi bio. Šta smo nas dvije pješke obišle, ti ni otijem taksijem preš’o nisi. Luco, ne daj mi lagat’.

-Ne dam ti lagat.

Stigle su konačno do Mihatovića.

-Mlogo je ovo daleko za pješke. –reče Luca.

-Šuti. Aj sad da nađemo Sejdu i Branku.

Nijedan čovjek kojeg su srele u Mihatovićima nije znao ko su Sejdo i Branka, a kamoli gdje žive. Petrovici je na vrh jezika bilo ime njihove kćerke, ali nikako nije mogla da se sjeti. Govorila je da se zove k’o preduzeće. Čitav sat su marširale sa onom torbom noseći je jedna za jednu, a druga za drugu ručku.

-Da nije slagala?

-Ne vjerujem, ali mi ovo sve čudno.

-Šta ćemo sad?

-Evo ide neki čovjek. Mora neko znat’. Dobar dan. Znate li vi možda đe ovde živi Sejdo? Ženi mu ime Branka.

-‘Ći im se zove k’o preduzeće.

-Koje preduzeće?

-Fabrika obuće Aida. – uskliknu Petrovica pobjedonosno.

-Aida? Hmmm…

-Miješani brak, njeni za nju neće ni da čuju.

-Aaaaa pa vi tražite Diogena i njegovu ženu Ranku.

-Diogena? Kakog Diogena?

-On ima Diogenov sindrom pa ga zato tako zovu.

-Sindrom? Koje organe napada otaj sindrom? Nije izgled’o bolesno.

-Mozak. Ne umire se od toga, ali…

-Ali šta?

-On skuplja stvari koje drugi bace i donosi kući. Sve zatrp’o oko kuće. Vidjećete. Ajte samo pravo gore. Đe nađete kuću u smeću samo tu uniđite.

Nađoše se ubrzo dvije žene pred kućom do koje vodi staza široka dva metra, a oko staze i lijevo i desno, toliko smeća da ni u kamion ne bi moglo stati. Hrđave stvari, kante jupolke, akumulatori, staro suđe… Kamare smeća veće od njih dviju. Dođoše do vrata i pokucaše. Aida otvori vrata. Vidjelo se da je djevojci neugodno pa pozva mamu. Branka im reče da uđu.

-Pa otkud vi?

-Pa došle da te vidimo.

-Imate šta i vidjeti. Da sutra umrem iznijeće me iz smeća.

-Kakvo umiranje? Ne pričaj svašta.

Aida napravi kafu i pokuša malo razbiti neugodnost. Iznese kutiju punu slika čiju je izradu osvojila na nekoj nagradnoj igri. Žene počeše gledati slike i pričati o uobičajnom stvarima. Polako se olabaviše uzde neugodnosti. Petrovica i Markovica su bile kod njih dva sata i obećale su da će opet doći. Branka, kojoj od ljepote ostadoše samo krupne oči, dobi boje u licu i prijaše joj novosti iz sela u kojem je odrasla. Markovica i Petrovica se uputiše kući.

-Ajmo na jedno mjesto.

-S tobom i u rat.

-Ajmo Kovačevićki. Ona profesorska suplaša je u Sarajevu.

-Joooj. Dobro.

-Vidi. – reče Anđa vadeći nešto iz njedara.

-Ukrala si sliku? Jednom u cigansku kuću ušla i već počela da pečeš zanat.

-Romi! Cigani su ljudi k’o Ilinca i Jare.

-Jest. Ja misla…

-Evo ga taksi.

Pokucaše Kovačevićki na vrata. Žena se iznenadi kada ih vidje i pokaza rukom da uđu. Merkelovica baci pogled kroz prozor u hodniku i prošeta očima po svom nekadašnjem dvorištu. Još joj ruža cvjeta.

-Hoćete li kafu?

-Anđo, ‘oćemo li kafu? – upita Petrovica zamišljenu Anđu.

-‘Oćemo. Na kafu smo i došle.

Kovačevićka iznese sjajnu tacnu na kojoj su osim kafe bili i kolači. Njoj rijetko kad dolaze gosti i nije krila iznenađenje kada je ugledala njih dvije.

-Pa kojim vi dobrom?

-Ovijem. – odgovori Anđa pružajući joj sliku.

-A ko je ovo?

-Tvoja ‘ći Branka i djeca joj.

-Aida i Aid.

-Pa…

-Nema pa. Živi u Mihatovićima. Otiđi joj.

-Branko bi me ubio.

-Bolje da te sahrane u bjelini nego da ostatak života živiš u crnini. Nije ti Branka dobro.

-Čo’ek je od guzice, a djeca od srca. – uključi se Petrovica.

-Pravo kaže Luca.

-Otišla bi, al… Ima u Boga dana i jednog ću dana…

-U Boga ima dovoljno dana samo za kajanje, za ostaloga ih je uvijek premalo. Poćuti me.

-Kad je tako, što se ti ne pomiriš sa djecom? – frknu Kovačevićka.

-Znaš mi situaciju.

-Znaš i ti moju. Sjećaš se koliko nas je Branka obrukala? Još ljudima u oči ne mogu da pogledam. Udala se za cigana, ej, za cigana.

-Bolje ‘iljadu sramota nego jedna žalost. – kreknu Anđa.

-Marš napolje! Nosite i ovu slikurinu! – zavrišta Kovačevićka.

Anđa i Luca izađoše. Ostade kafa nepopijena na stolu. Ostade i istina da kad se sve sramote ovog svijeta zbroje mogu stati u fildžan, a da je jednoj žalosti i dunjaluk mali kada se pruži po ljudskoj duši.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s