Šljemenska

Mašalaaaaa, mašalaaaa… – orio se Zengin glas sa kuće koja se danas pokriva.

Isprosio je novembar od Boga još nekoliko lijepih dana u korist Damnjanovu. On je sin čovjeka kojeg je Jare nakon izbora otjerao sa svoje česme. Uprkos tome, Damnjan je pozvao čitav komšiluk na šljemensku pa i Jareta. Nije ni znao da su se Jare i njegov otac u međuvremenu izmirili kao da ništa nije ni bilo zato što je što brži prenos dobrog trača za njih dvojicu bitniji od sitnih nesuglasica oko bučvarice vode koju svaka šuša može za marku kupiti u trgovini. Ocu je natuknuo da zametne nesuglasice kojih je sa komšijama bilo, kako ispovijedaše seoski jezici, i prikoviše. U prizemlju tek napravljene kuće bili su poredani stolovi koje je žena zastrla plastičnim stoljnjacima. Pored stolova klupe po kojima su poredane spužve, da gosti ne nazebu. Za pravljenje krova su bili angažovani Zengin otac – Tomo, najbolji tesar u okolini, čovjek o sebi pri sebi, i njegova dva sina Blaško – jak k’o zemlja i Zenga. Blaško se nikad nije isticao, a Zengi nikako ne bješe jasno kako on uspije toliko dugo šutati. Osim toga što je ćutljiv i jak, ne može se pohvaliti ni nekom naročitom pameću. Jednom je davno učiteljica u školi zadala temu „Lastavica“, a učenici su trebali pisati priču o lastavici kao prvom vijesniku proljeća. Blaško je, vodeći se očevim pričama, napisao – Lastavice se meću nad čeone zidove i ako im je visina ista k’o visina strehe onda tata više naplati jer je riječ o višestrešnom krovu. Napisao je Blaško čitav list o konstrukciji krovova, a učiteljici samo što pjena na usta izašla nije kada je pročitala rad. Za razliku od Blaške, Zenga od riječi nije pravio rečenice već čuda. Nije bio neki ljepotan, ali čim otvori usta, a rado ih je otvarao, nema ženaska koje ne bi osvojio pričom. Završio je jezičku gimnaziju i prvu godinu književnosti, a onda se zapuca i umjesto knjige u ruke mu turiše pušku pa Tominicinu sećiju, sa čijeg je naslonjača skidao čupavac i pokrivao noge dok čita, zamijeni rovom. Poslije rata upozna neko djevojče i čim je kući dovede postade otac. Dijete mu izbi knjigu iz šaka, a otac ga uzvera na krov jer Bosna se nanovo izgraditi mora, a žena i dijete ne žive od cjelodnevnog čitanja knjiga. Ovim se činom uzvera i književnost na krov pa on, Zenga, postade jedan od najpoželjnijih majstora. Desilo se jednom i to da ih je angažovao čovjek s kojim nisu godinama pričali samo zbog Zenginog umijeća da začini šljemensku svojim rimama. Uznijeli su i danas dvije motke na krov, spojili ih po sredi, a domaćica je prva stavila peškir i zastavu na tu šaljivu konstrukciju i darovala majstore kojom paricom. Počeli su pristizati i prvi gosti.

Kuća pravljena od siporeksa bijela,

Na kapiju ulazi Jaretova punana Jela.

Po kesi obraz se pozna,

Za njenu darežjivost svako će da dozna.

Iza nje ide Jadranka bez donjega veša,

Nosi nam kuvertu punu keša. – dere se Zenga dok kača Petrovicin poklon donji veš – potkošulju i dvoje gaće na kojima piše UOMO, za onu krstatstu konstrukciju.

-Lako je nad list sjest i olovku grickat’ dok ne padne šta na pamet. To je gospodski. To može svako. Aj ti radi na visini, pazi da ne upaneš, zvirli ko dolazi i šta je donio pa od toga napravi književnost na licu mjesta. – ispovijedao je Zenga nakon popijene pive dvoguze.

Nije volio Jareta i sve mu jareće bilo pogano. Zakuvali su nekad još kao momci, a svi su sumnjali da Zenga stoji iza onih stihova koji su se povlačili po selu od kuće do kuće i koji su ženama iz Jaretove kuće prišivali vime. On je govorio da je to satira, po njemu najmoćniji književni oblik na svijetu, a Tominica je vrtila glavom kao i svaka zabrinuta majka nakon tih nebuloza vikala:“Samo ti satiraj dok te ko ne satare.“ Ljudi su mislili da Jare neće doći na šljemensku zbog skorašnjeg udesa sa kredencom, no Jare odluči ne propustiti besplatno jelo i piće.

Krave vam se telile, koze vam se jarile,

Mnoge se supe u ovoj kući svarile. – derao se Zenga sa krova čim vidje Jareta.

Jareta našeg gipsane udlage krase,

Oborio kredenac na se.

O tom nećemo s visine pričat do detalja,

Aj da nazdravimo iz Merkelovicinog frtalja.

Nage Zenga poločicu rakije i taman da nastavi mašalanje o Jaretu, pojavi se brat pokojnog Pere. Bila su njih četvorica braće – najstariji Pero, Damnjanov otac Mirko, pokojni Stjepan i ovaj najmlađi Franjo koji je živio, da izvinete, u Jajcu.

Stiže nam naš Frano, da izvinete, iz Jajca,

Kad je bio mlađi, izlemo je dva policajca.

Nosi kese koje su od njega teže,

U njih namet’o proizvode svježe.

Pokojni je Pero imao naviku da ispred mnogih riječi umetne „da izvineš“ pa se uselilo u ovo govorno područje ispred Jajca ono „da izvineš“ i niko više nije ni preispitivao potrebnost tih riječi. Frano je bio sličan njemu, a to je na svojoj koži Petrovica osjetila više puta i svaka joj njegova posjeta prisjede. Čim je čula Zengu kako ga pominje, poče se tresti, a Merkelovica joj kroz dim cigarete, onako jaranski dade savjet da, pokazujući očima u smijeru Jelinog štapa, nabije Franu štapinom priko leđa ako joj ijednu neprikladnu riječ zucne. Frano je škrtica i poklanjao je uvijek samo svoje proizvode – koju bundu, koje kilo krompira, nekoliko paprika i glavicu kukusa, a najveći mu je životni uspjeh taj što je nekad davno istukao dva policajca. Taj događaj je kao vidio pokojni Stjepan, ali nikome ne bi jasno kako da nakon tog čina ne završi u zatvoru. Iz, da izvinete, Jajca je dolazio samo jednom godišnje, a znalo se desiti da ne dođe nekoliko godina jer je kao slab, a ustvari mu žao platiti autobusku kartu ženi i sebi. Raja odavdje je Frani znala banuti kada idu na hodočašće u Podmilaćje, a on ih je za čudno čudo uvijek bogatom trpezom dočekivao. Mirko nije bio škrt, ali je volio svoj špicasti, kratki nosić pun crnih tačkica zabosti u svačije i nakon tog zabadanja izvještavati čitavo selo o stanju koje je zatekao u svačijem. Nije tukao ženu ni djecu, a možda i bi da mu punac nije bio bogat i nadasve moderan čovjek koji je imao svoje kriterije za razabjeranje toga šta je sramotno, a šta nije.

Mašalaaaaaa, mašala…

Iz auta boje modre galice,

Iznese profesor u kutiji šalice. – prodera se Zenga čim ugleda profesora Kovačevića i njegovu ženu.

Damnjan je bio veseo k’o kakva mlada i srce mu je bilo puno ma puno kao onaj sto na koji su ljudi poredali svoje milosti za vrijedne majstore.

-Popi, snao, slobodno. Brata si mi sahranila, sad opleti. Ako se polomiš, nek te ova pušćenica nadviđa. – prozbori Frano mršavoj Luci.

-To će ona kad tebe ako Bog da sahranimo, a do tad pije samo dvojni C. – umiješa se Merkelovica.

-Ko je tebe šta pit’o?

-Onaj ko je i tebe. Niz naše je obraze proteklo više suza nego što je vode proteklo niz vodopade koji su, da izvineš, u Jajcu. Al’ dosta je i od nas. Reci samo jednu i vidićeš Bogu svog!– frknu Merkelovica.

Frano ušuta i nasu sebi još jednu rakiju iz servisa. Okrenu se prema unesrećenom Jaretu i nađe sebi adekvatnog sagovornika.

-Džaba ovoliku kućurinu napravi! Nikad mu neće bit’ puna, nikad! – izjavi Frano između dva gutljaja ljute.

-I ja kažem. Tam crkaje, a ovde dvore pravi da se imaju đe pauci kotit’ i one mreže plest.

-I da mu se imaju djeca oko čega svađat’ kad krepe.

-On sigurno misli da mu mi zavidimo i da nam volika građevina bode oči.

-Zato ju je voliku i napravio.

-Otišo svijet u ‘elać.

Frano ljubomoru nije mogao sakriti ni uz uloženi trud baš kao ni Jare. Čim se ko nasmije kao da ga nožem bocne među rebra. Čitavu je sedmicu planirao kako da pokvari veselje, a da neko drugi bude kriv. Jedini idealan krivac u ovoj situaciji bila bi Luca. Polako je izvadio svoj pohabani, kožni novčanik, napipao džep jakne koja je stršila sa Lucine stolice i ubacio ga unutar pazeći da ga niko ne vidi. Onda skoči k’o oparen i dreknu.

-Vraćaj šalajbuk, lopove! – i ščepa jadnu Lucu za vrat.

Umiješaše se Merkelovica i Damnjan, jedva skidoše njegove ruke sa vrata jadne ženice kojoj opet vodopad poteče niz obraze.

-Nisam ništa ukrala! – viknu kroz plač.

-Jesi! Daj da ti vidim džepove. Prerovite joj džepove! – dreknu Pero koji tek tad postade svjestan da je njen kaputić na njoj.

Žena izvrnu džepove pred svima i u njima se nađe samo jedna najlonska kesa i dvije mentol bombonice. Damnjan se naljuti i poče roviti sve jakne redom, počevši od Franine, a ukradeni novčanik nađoše u Jaretovoj jakni koja je bila zakačena za Petrovicinu stolicu zbog Jaretove komocije premda je u gipsu.

-Još se nisi bragn’o lopovluka? Moja ‘ćeri, zar se ti za lopova udade? – dreknu Jela.

-Ima on aferima. On je kriminalac povratnik. Šta je jedan novčaničić za njega? On ljudima u kuće ulazi i krade. – umiješa se pripiti Mirko.

Frano od muke izvadi pištolj i poče pucati u plafon. Ljudi počeše vrištati, a Jare nazva policiju. Dragan jedva ote pištolj pijanom Frani.

Majstori na krovu su mislili da neko puca da uveća slavlje. Policijski automobil se ubrzo zaustavi ispred kapije, a Zenga poče mašalati misleći da je Damnjan pozvao policajce kao goste.

Na šljemensku ‘mjesto poklona pendreke nose, obraza nemaju,

Na smjeni il’ loču il’ drijemaju.

Nastade čitav cirkus kada policajci uđoše u prizemlje.

-Ja nemam ništa s ovim, ja sam iz Austrije. Ako nađete moje otiske to je zato što sam mu oteo pištolj. Ja… – poče se Dragan pravdati.

-Dosta! Pričaš kad ja pitam! Djede, imaš ti dozvolu za ovaj pištolj?

-Imam! – dreknu Frano i izvadi dozvolu.

-Izdata sedamdeset prve? –u čudu ostade policajac.

-Ja!

-I tebi se malo pripucalo?

-Ne bi ja puco da mi šlajbuk nisu ukrali.

-Ko ti je ukr’o?

-Nisam tako novčanika. Uzmite otiske pa vidite! – dreknu Jare.

-On je višestruki povratnik krivičnim djelima. Ništa mu ne vjerujte. Skoro ženi u kuću provalio. – umiješa se Mirko.

-Neradnik jedan. – dobaci Jela.

-Kurvo, vidi šta si napravila! – oholo se obrati Luci na sav glas proćelavi Frano.

-Dosta! – dreknu policajac.

Luca se prikuči starijem policajcu koji je izgledao kao da je glavni i koji je otoič mahao pendrekom kojeg nije spremio za pas. Uze onaj pendrek sa ruba stola i razvali Franu svom snagom po leđima.

Privedoše Lucu, Franu, Jareta i Zengu koji je vrijeđao policajce pri vršenju službene dužnosti.

-Jesam rekla da će ga ota satira koštat’ glave? – kukumakala je Zengina majka svu noć.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s