Punica

Jela je znojavim dlanovima prelazila preko butina jedva sakrivajući nemir koji ju je napao kada su joj Jadranka i Dragan ispričali kako ih je Jare dočekao na vratima hodžine ordinacije. Znala je ona da će ova priča obići selo prije nego što Jare dođe kući, ali je ipak odlučila pokušati, ako ništa, smanjiti štetu tako što će zaprijetiti zetu. Jurkovići su je dočekali domaćinski kao i uvijek. Jaretova djeca je nisu voljela kao babu Ružu, ali im je bilo zanimljivo njeno poimanje svakodnevnice i života pa su je rado slušali. Mari je bilo čudno otkud da ona baš sad dođe zato što se uvijek žalila na njihovu prevruću kuću, na dim cigareta i otvaranje prozora koji skupa sa vratima koja baš dobro ne dihtuju stvara za nju pogubnu promaju. Inače, Mara njoj ide svaki drugi dan, napravi joj ili od svoje kuće odnese gotovo jelo, očisti kuću i ispuni sve tehničke želje kad već ne može novčane kao Jadranka. Jare se godinama protivio hranjenju punice na ovaj način premda Jela ima penziju, a i priliv deviza, ali njegovi roditelji su uvijek podržavali Maru kada želi pomoći majci i čim se Jare šta usprotivi otac mu natukne vlasništvo krova pod kojim je i jareća glava, krave i ostale živine kao i pravo snahe da i ona raspolaže svim materijalnim dobrima koje posjeduje porodica Jurković jer ona najviše od svih i radi. Jeli se osladilo imati poslugu i ne odvajati novac za hranu pa se natovari jadnoj kćerki bez trunke kajanja.

-Uzmi, prijo. – nutka Ruža zabrinutu Jelu suhim kolačima.

-Uzeću. Fala vam. – procijedi dok krajičkom oka gleda pogleda kad će Jare stići.

-Mama, de još kafe.

-Ti kodab ‘oćeš da me srce prekine od tolike kavurine.

-Pa samo sam pitala.

-Sad si se proderala na moju ženu, nećeš više da si još tolika! – dreknu Jare sa vrata poskakujući na jednoj nozi.

-Duže je ona meni ‘ći neg’ tebi žena!

-Tata, što se dereš na babu? – upita uplašeno petogodišnjak.

-Ona je baba Jadrankinim mladunčadima, vama je ali baba!

-Prekini više! Ovo je moja kuća i ovde se svaki gost mora poštovati, inače… – povika Tunjo ne shvatajući zašto se Jare ovako ponaša.

-A oni sihiri, jesu li i oni tvoje vlasništvo? Il’ samo mene pogađaju?

-Kakvi sihiri?

-Pitaj tu svoju priju, zato se i dovukla ovde!

-Mama, kakvi sihiri?

-Oni koje tvoja sestra Jadra pravi meni! Ufaćena je danas kod hodže. Ja je lično upec’o. I da ne kažete da lažem, sve je snimljeno, sve!

-Samo kome pokaži taj snimak, neću riječ više progovorit’ ni s kim iz ove kuće… – siktala je Jela prijeteći kažiprstom.

-Nego šta nego ću pokazati! Falim te, Bože!

-Kako te nije sramota? Godinama oblače i tebe i ženu ti. Vidi te, nosaš se k’o direktor.

-Ja! K’o direktor od prije rata. Sve demode. Da ne bace donesu meni! Ne treba mojoj ženi sadaka u vidu iznosani prnja već šansa.

-Da nije njih…

-Da nije njih ja sam ne bi bio pod sihirima. Pazi, punana, ja sam kontrolisan od strane džina. A ako se džini dovoljno ufursate, moreš fasovat’.

-To to meni taki slomljen prijetiš, arsuze jedan? Nemoj da te… A tvojoj ženi, zete, treba muškarac, a ne parazitolog k’o što si ti.

-Šta si rekla?

-Rekla sam da te tvoj parazitsko neradnički pogled na život doćer’o do gipsa, a ne sihiri. Sihiri ne postoje, da postoje ja bi sebi napravila da budem k’o kraljica Elizabeta.

-Ma ti bolje od nje živiš. Vidi Anđu i Petrovicu kako rade, a tebi zdravoj pravoj treba posluga. Mi te hranimo zato i jesi tolika. Dok se Mara nije udala za mene bila si k’o strijela, a vidi te sad…

-Ovo je od štitne!

-Ne, ne! Ovo je od naše Šarave i četiri uboja koja zakoljemo.

-Pa kad imate toliko, što kradeš tuđe novčanike i ulaziš u tuđe kuće?

-Ko krade?

-Ti. Ako laže koza, ne laže rog.

-Još se i vrijeđamo, jel’? Još jednom pomeni kozu…

-Koza, koza, koza dabogda vam se zatrla loza…

-Prijo, šta je tebi? – dreknu Ruža.

-Šta je ti? Podaj vimena ovom Jaretu, vidiš da mu treba začepit’ gubicu da ne izmišlja o mojoj Jadri.

-Šta ćeš ti pričati? Moja Mara je kod tebe odradila i majčino mlijeko što je podojila.

-Napolje! – vrisnu Tunjo i uhvati Jelu za nadlakticu.

-Mama, šta je tebi? – kroz suze upita Mara.

-Kakva mama? Ovo više na maćehu liči! – vrisnu Jare.

Iz Jelinih usta su izlazile kletve dok se udaljavala od Jurkovića kuće kao da Jaretova djeca nisu njena unučad. Znala je da je pogoršala Jadrankinu situaciju pa se verbalno pokušavala riještit onog kamena što joj je na srcu otkako joj rekoše za incident sa Jaretom u hodžinoj ordinaciji nesvjesna publike koja je slušala kroz na kipu otvorene prozore.

-Sad se svi osim djece rasporedite i pretražite dvorište, kuću i košaru? – naredio je Jare.

-Jesi ti lud?

-Vidi mi ruke!

-Šta je to?

-Slomljena dva prsta na ruci kojom sam ufatio Jadranku za torbu, malo li je?

Jurkovići i Mara nisu vjerovali u sihire, ali je Jare bio toliko ljut, a i Sulejman je potvrdio sve navode pa moradoše poslušati nakon odgledanog video snimka. Niti su znali šta traže ni gdje da traže. Žene su pretraživale kuću pod Jaretovim budnim okom i strogim direktivama, a Sulejman i Tunjo su pretraživali kuću spolja, dvorište i spremali se da idu u štalu. Sve zavjese u komšiluku su postale pokretna imovina, a ljudi se nisu micali od prozora, pogotovo Petrovica.

Jela i Petrovica su bile nekad najbolje drugarice. Jela, rumena, crnokosa ljepotica i Petrovica, niska ženica sa govornom manom, suhonjava, špicastog nosa i brade, sivkastog lica, siroče od majke, maltretirana od maćehe. Jela zaljubljena u Peru, najljepšeg momka u selu, a Petrovica u Matana. Matan siroče, ima dvije starije sestre koje su udate u Vrbanju, neporočan, tih i vrijedan.

-Jevo, de mi reci kaki je Mato! – pita Luca svoju najbolju drugaricu.

-Pjandura, po kanalu spava, voli ukrast, pobit’ se, priča se da je s nekom udovicom, da izvineš…

Nakon nekoliko dana udade se Jela za Matana, a Luca shvati da je preveslana.

-Ko joj je kriv što svakom vjeruje? – smijala se Jela.

Ubrzo poče Pero Luci pod prozor dolaziti, a pošto je bio najljepši u selu, rastužena Luca se osokoli pa dade srcu oduška.

-Udaji se i budi sretna što te iko taku ‘oće! – nasavjetova je maćeha.

Luca se udade i ubrzo vidje kako pakao iznutra izgleda jer se i on baš kao i Jela oženio da mu bude lijepo, a ne iz ljubavi. No, jednom, kad se nebo zamrči nad Majevicom, strast se oslobodi iz vrelog Jelinog i Petrovog tijela pa daleko od seoskih očiju zače se Jadranka za koju se slobodno moglo reći da je jedna od najljepših u selu. Za razliku od nje, Mara kao da ne pokupi nijedan majčin gen za ljepotu pa se baci na klempavog oca Matana, čovjeka kukasta nosa, sitnog lica i tankih usana. I dobrotu naslijedi od oca koji je otišao prerano. Uvijek je Jela više voljela Jadranku i to otvoreno pokazivala, a kada bi joj to ko natuknuo, pruži desnu ruku, raširi prste i kaže:“Pet prstiju, koji god da posiječeš boli, svako se dijete isto voli.“I naravno, nastavljala kao i do tada, više voljeti Jadranku.

-Ajte vam! Našli smo nešto u zidu košare! – povika Sulejman.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s