Neznanac

-Nikad oni ne znaju vratit’ stvari! – prodera se Jare.

-Za sve su ti drugi krivi! Duga je godina, što nisi otiš’o po svoj ražanj?

-Smetno’o s uma. Vako mi i treba kad dajem svoje stvari…

-Šta ćeš sad?

-Čekat’ ih dok se ne vrate. Ionako oko na oko ne mogu sklopit’. Ja idem po ražanj. Niko od vas onijem sihirbazima neće na vrata sem mene! Jel’ jasno?

Ilinca i njeni su otišli u grad, a pečenicu će ove godine peći sa Merkelovicinom braćom. Jare je ostavio tek zaklanu svinju u veliku tepsiju, a kad se oni vrate, trknut’ po svoj ražanj od inoksa koji mu je poklonio Mirkov sin i koji je bio posudio Jadranki i Draganu ljetos. Bilo je prošlo deset sati, a oni se nisu vratili. Jare je zaspao na kauču u kuhinji kao da sutra ne postoji.

Kada je Merkelovica čula šta se desilo Dajani, odlučila je, za ne daj Bože, unijeti sjekiru iza vrata i ako se šta napolju sumnjivo desi, izletjeti sa onom sjekirom. Pas Džeki, kojem je od Sejde uzela kaiš, nekad napušteno i zlostavljano štene, glacnuo se otkako ga je ona uzela sebi, razrastao se sve do teleće veličine, a kada je osjetio zaleđinu, postade i agresivan pa svakog osim nje i Petrovice htjede ujesti. Vjerno je dojavljivao sva dešavanja, a odluči Merkelovica da i njega pusti sa lanca ako se samo Jaretovoj kući ko nepoznat prikuči.

Te je večeri Džeki urlao, a Ilinca i njeni su došli čim je Jaretu san nastanio onaj prostor pod kapcima. Merkelovica je ustala, malo pomjerila zavjesu i ugledala sjenu koja se šunja oko Jaretove kuće. Pričalo se po selu kako je Dajanin momak rekao da će Jareta i njegove zapaliti ako stanu na put njegovoj i Dajaninoj ljubavi. Mislila je da joj se priviđa. Protrljala je oči, pogledala opet i još jasnije vidjela sjenu. Bilo je pola dva. Polako se iskrala iz kuće, pustila psa i ušla u kuću. Grlat jauk je presjekao noć, a ona izleti sa sjekirom u ruci. Jare se tresao pored kuhinjskog prozora na koji je neko kucao, a čim ču jauke upali vanjsko svjetlo i skoči pred kuću pa šta bude. Suljo je ležao na ploči, a Džeki ga je grizao. Krv je poškropila snijeg koji je paduckao. Laknu Jaretu kad vidje Merkelovicu sa sjekirom, ali mu ne bi jasno otkud Suljo u ovo doba.

-Jooooooj!

-Šta jaučeš? Šta ćeš ovde u gluvo doba? – dreknu Merkelovica koja odvoji psa od njega.

-Doš’o svom jaranu čestitat’ Badnji dan…

Pomogao je Jare ljutitom Sulji da uđe u auto, a pas je odradio dobar posao. Suljo je osvanuo u hitnoj. Dragi Jaretu je bilo jasno da svako koristi tuđe belaje za frtalj šege, a poznavajući sebe, bi svima jasno da neće ostati ni on Sulji dužan.

Merkelovica je spremila poklone djeci koja donose badnjake i ustala jako rano. Vidjela je grupicu djevojčica kako nose badnjake Ilinci. Stojale su pred vratima, a Ilinca ne htjede otvoriti jer je smatrala da ženskinje ne smije badnjak nositi jer to kvari cjelogodišnju nafaku kući kojoj žensko dijete donese badnjak. Pored nakije žena, ne trebaju muškarci da nam krše prava. – frknu Merkelovica sebi u njedra i podeblja poklone za curice. Vjerovalo se da će godina biti onakva kakva je prva osoba, tačnije muško, koje ti uđe u kuću na Badnji dan i toga se Ilinca bez pogovora držala čitav život kao pijan plota. Kada se djevojčice udaljiše, Ilinca upali svjetlo, a neko joj zalupa na vrata. Nije stigla vidjeti ko je pa otvori vrata.

-Vraćajte ražanj, šejtani! – dreknu Jare i uleti joj u kuću.

-Kakav ražanj?

-Onaj što se ljetos uzeli. Onaj od prokroma! Lopovi!

-Čekaj sad ću vidjeti…

-Ma ko da čeka? Ja da čekam?

-Tiše, probudićeš…

-E, kad ja od njihovih sihira ne mogu da spavam nek ne mogu ni oni!

Ilinca je donijela ražanj iz podruma, a Jare je naredio materi da iznese svete vodice i u nju umoči granu bora. I čim donese onaj ražanj poče ga škropiti vodicom, a grupica djece, koji su nosili badnjake, je pištala od smijeha kada vidjoše Jareta kako škropi ražanj.

-‘Oćete da vam mame zapište kad ih Drago Jurkovića ufati? – frknu na onu djecu.

-Budalo, šta to radiš? – pitao je otac.

-Vidiš šta radim, škropim i sebe i ražanj. Znaš ti đe sam upravo bio?

Dan prođe mirno, a Jare je znao da sutra ujutro stiže onaj šejtan iz Češke. Poslije večere, ode Jare nekud, a nikome ne kaza kuda.

Sve se zvijezde vodilje usaglasiše pa za Božić mnoge odvedoše kući, oturiše najmilijima u zagrljaj i za sto pun šarenih jela i ukusnih kolača oštrih vrhova. Badnje veče je bila rezervisano za lokalnu kafanicu i tu su svi navraćali barem nakratko, susreli se sa dragim ljudima koje su one iste zvijezde dovele iz daleka, udijelili jedni drugima koji kompliment i čestitku, oljutili grlo i prisjećali se mlađih dana. Jare je imao osjećaj da svi bulje u njega i da mu iza leđa proriču ko zna šta. Nepoznati auto iz kojeg izlazi nepoznati čovjek ogrnut crnim kaputom su mirisali na belaj i privukli pažnju svih jer su ljudi ovdje navikli da se ovdje svi znaju, a nepoznati su dolazili samo u društvu poznatih. Ušao je čovjek, skinuo kaput na kojem nije bilo onih bijelih dlačica što dođu niotkud na crno i odložio ga na ofinger na kojem su kunjale birtijom okađene jakne. Provukao je prste kroz kosu i pogledom tražio adekvatno mjesto. Sjeo je i naslonio laktove na šank boje čokolade za kuhanje pa se obratio konobaru sa spoštovani gospodine, naručio nešto ljuto i zapalio cigaretu. Prišao mu je Jare u prilično trijeznom stanju i kao najmilijem čestitao blagdane na iskrivljenom hrvatskom, a najljepše želje sročio na bosanskom. Konobar je vrtio glavom. Sjeo je pored njega i brstio nešto o sihirima pod kojima je već mjesecima. Neznanac je nesvjesno bio u centru pažnje. Naručio je piće Jaretu koji je još mirisao na dim koji je pokupio dok je pio pored pečenice koja se vrtila na ražnu iznad vatre podržane polovicom panja. Neznanca je oslovljavao sa spoštovani gospodine, a nakon prvog pića sa kolega. Uz pićence počeo je obrazlagati:” Nisam ja alkoholičar jerbo alkoholičari piju uvijek, a ja pijem samo kad imam.” Prasnuše od smijeha svi prisutni, a on mrtav ozbiljan nastavi: “Ja sjedim samo s gospodom k’o što si ti. Ova buranija me ne zanima. Svi su oni na zapadu, da izvineš, građani drugog reda, samo su glupi da to skontaju. De mi ba još jednu original cigarilos da obradujem pluća! Fala! Odem ja kad pred prodavnicu, samo eto da vidim kako ne treba u životu, samo zato. Popijem jedan Erster. Znaš ti kolega, da dvoguza nema dva litra? Nas kradu. Umjesto 2 l piše 1.889 l. Bogate se na onim budalama, a oni to ne shvataju. Večeras pijem jer je praznik. Po dobrom se mamurluku slavlje poznaje, a da ti budem iskren možda me sutra i ne bude na ovom svijetu. Jedan mi prijeti…”

Jaretu je neznančeva tuga bila zagarantovana stipendija za Božić i naručivao je i više nego što mu su mu vene bile spremne primiti. Neznanac nije imao pogled ratnog profitera koji gmiže po svakom žensku i bio je previše kulturan za seoski, kafanski ambijent okovan ogledalima sa svih strana čak i sa plafona. Bog sami zna šta ga je navelo da svrati ovdje i sluša Jareta koji nije alkoholičar i muziku koja je pozivala na grijeh i kriminal svakim stihom. Konobar mu je nakon svake cigarete mijenjao pepeljaru i pokušavao ostvariti komunikaciju, ali uzalud. Jare je uzimao cigare iz kutije kao da su njegove. Nije dozvoljavao da mu iko išta pita kolegu i stalno govorio: “Odabi od kazana. Ovaj čovjek je pod mojom zaštitom, a svako zna ko je Drago Jurković i na šta je spreman!”

Jare se ljuljao kao čamac i grleći čašu viskija pominjao nekog badžu Dragana i njegovu ženu Jadranku, rospiju bez konkurencije, koji su navodno ljubomorni na njega i koji su bacili sihire na njega. Uhvati se riječi zavist i obrazloži da svi grijesi od nje potiču. Neznanac reče:” A znaš li ti kome ja zavidim?” Svi naćuliše uši, niko ne diše, niko ne uvlači dim cigarete u pluća i pogledi se prikovaše za neznanca koji je bio ako ne i sto puta bogatiji od svih prisutnih zajedno pa konačno izusti: ” Zavidim samo onima koji imaju živu majku!” Jare ga zagrli i svima postade jasna ona crnina bez dlačica i ova veče u krugu nepoznatih koji krvoločno pokušaše saznati ko je, šta je i otkud on baš ovdje. Neznanac upali telefon koji mu servira užasne vijesti.

-Belaj? – upita Jare.

-Poginuo mi radnik prije četiri sata, a ja budala ugasio telefon i dopustio bolu da diriguje zdravim razumom! On je meni i rođak, daljnji, sin je jedinac…

Jare ostade sam. Alkohol mu je otupio srce koje više nije osjećalo strah.

-A jel’, ko bi ovaj dotični? – upita konobara.

-Sazn’o bi da mi nisi smet’o! – odbrusi Jaretu.

-Arman Ibralić, vlasnik firme „ARX Transport“! – dodade neko.

Jare se otrijezni i izađe napolje. Snijeg je padao kao nikad. Izvadi telefon i poče pod strehom čitati vijesti. Jasmin Kapetanović (31) vozač firme „ARX Transport“ poginuo je nedaleko od mjesta…

Jare duboko udahnu i osjeti kako mu se strah istopi iz tijela koje se otoič ljuljalo pored šanka. Moja ili Božija… – sukljalo je Jaretovim mislima. Svi smo mi Božiji i Bogu se vraćamo.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s