Anđeo zašuta pod nebom strepnje
Primače kažiprst usnama da se spasi od pobune koja mi je svojstvena
I prošapta:“Uzmi svoj život u svoje ruke!“
Ne znadoh kako se to uzima život u svoje ruke
Iako imam dovoljno godina i
Dugu listu savjeta koju mi serviraše
One kojima se oskliznuše životi pred očima
Jer tako mora
Život je ionako loš period
Sa sunčanim danima
Pa uzeh praznu hartiju i grafitnu olovku
Koja na drugom kraju ima gumicu za brisanje
Da ne bi bilo prekriženih riječi i išaranih rečenica
Jer šaranje, to je rabota onih sa strane
Oči vole čitko
Pa makar i preko izbrisanog
Na jagodicama prstiju nekad davno zaheftene čežnje
Počeše se radovati
Dok se po podnicama duše zastrte prugastim ponjavama
Šunjaju pjesme kao po ledu
Da ne bi, ne daj Bože, svojom škripom uzbunile
Sve one koji tvde da od pisanja nema ‘ljeba
Dok ti poturaju savršene recepte za pravljenje domaćeg hljeba
I diraju tek nalakirane, duge nokte kao da pipaju prošlost
I kosu čija je dužina samo smetnja
Životu po diktatu
Koji im u amanet ostaviše
Za njihovo dobro
Pa savjetuju da je za ženu najgore da sjedi besposlena
Jer besposlenost idealan je temelj za šejtana
Koji sniva sulude snove
Između redova ljubavne pjesme
I onda se začudiše jednog dana
Kako je meni besposlenoj uspjelo
Zaobići vraga između dvije strofe
Zamijesiti hljeb drvenom kašikom
Ušuškati ga do mekoće
U krpu boje laka za nokte
I uzeti život u svoje ruke
Prezaposleni me rado precrtaše
Jer od silnog savjetovanja ne znadoše
Gdje su ostavili gumicu
A anđeo se konačno prestade bojati buke.
