Mrtva žara

U podmajevičkom selu ništa novo već godinama. Smrt ovdje nije nikakva novost zato što je većina stanovništva bila u penziji. Kažu da su najsretniji oni narodi koji imaju dosadnu historiju iliti povijest. Naša historija nije bila dosadna, ali smo i u toj nedosadi znali veoma dobro kako ovdje stvari još od pamtivijeka funkcionišu, a funkcionisale su tako da ti je komšija k’o brat, ako ne i preči, ma koje on vjeroispovijesti bio. Gornji dio sela su naseljavali oni što se mole na svom maternjem jeziku u crkvi, a donji dio sela se molio na arapskom. Mi djeca smo najviše voljeli praznike koji se slave u onom dijelu sela u kojem ne živimo jer je to značilo da nema neiscrpnih sređivanja kuće i okućnice, a ima poslastica i poklona. Između gornjana i dornjana, kako smo zvali jedni druge, ispriječilo se takvo brdo da se i onaj ko ima najviše kondicije zadiše i zacrveni dok se uzvere. Na jednom dijelu brda je bilo groblje, a pod brdom nekih dvjestotinjak metara mezarje. Bilo nas je strah prolaziti pred mrak i kraj jednog i kraj drugog. Oko brda, mezarja i groblja bili su privatni posjedi puni raznolikog voća i vrtlića, a oko tih posjeda bukova šuma. Nekad davno, pričala mi baba, tamo su bile košare sa govedima pa je zato to zemljište toliko plodno. Mi smo majčine i očeve majke zvali bakama, a bake naših drugara nenama. Tako da je svako dijete u našem kraju imalo dvije bake i puno nena ili dvije nene i puno baka. Ovdje se rat nije osjetio u međuljudskim odnosima pa smo se svi malo duvali zbog te činjenice.

Ali ne lezi vraže, ne pod Majevicom. Sastaše se Ibro Hatin i Marko Anin, ljubitelji ljute kapljice, pred mjesnom prodavnicom i načeše uz pive neke teme koje nikome ništa dobro ne donesoše. Oni nisu bili vjernici, samo su im imena upućivala na to gdje bi se i kako eventualno mogli pomoliti Bogu, a jedina zapovijed crkevna koju Marko nije prekršio bila je ona svetkuj dane gospodnje. Ta je zapovijed isključivala aktivan rad tim danima gospodnjim, a on je kao verifikovani neradnik svetkovao svaki dan i to pred trgovinom, sjedeći na gajbama piva. Ni onaj Hatin nije bio mnogo bolji, samo što je on katkad znao šta i uraditi jer su mu primanja bila potanka, a volja za pićem podebela.

-Vi da valjate, pazi šta ti kažem, Tito vam ne bi Srpkinje oženio.

-Ti da valjaš ti bi se oženio pa makar i ciganku doveo.

-Naguzili ste se gore na brdo s onim njivurinama samo da na nas u slučaju ponovnog rata morete pucat’.

-Vi po svijetu terorizam činite, a ne mi. Otiđi k’o musliman đe u svijet da vidim kako će te gledati.

-Što vi ne odete? Tuđman vam je dao pasoše. I idite vala da nam se selo očisti.

-Dao nam jer valjamo, a šta su tebi tvoji dali? Priklanjate se Turskoj koja je bila agresor, ej, agresor!

-Nikom se ja ne priklanjam. Ja sam ono što jesam i to ću bit’ dok ne umrem.

-Ti si alkoholičar. Tvoja je vjera ispod otog čepa.

-Uf, jesi mi ti bolji…

-Jesam. Meni vjera ne brani opuštanje ove vrste.

-Jake mi vjere…

Ruke Marka Aninog se nađoše na vratu Ibrinom koji ne ostade dužan pa se sljušiše na tucanik rasplanjen po ispredprodavničnom prostoru i počeše se hrvati onako pijani k’o dvije mačke, ne ličeći na insane. Psovali su velike psovke, a niko ih ne htjede rastaviti. Ova naizgled bezazlena svađa preraste u nešto mnogo veće jer je Ibrin brat bio međaš sa Markovim amidžićem na onom brdu pa mu zabrani prolazak kroz svoju njivu, a kada sve to ču Markov komšija Vito, odluči razvući bodljikavu žicu i na taj način onemogućiti dornjanima prolazak na bunar koji je bio u vlasništvu pokojnog Cara, Markovog punca. Gornjani su mogli do bunara, ali nisu mogli na rijeku koja je bila ispod brda gdje su kupili riječno kamenje. I svi su krivili onog drugog, a Marko i Ibro su jednako pili pred prodavnicom samo ne u isto vrijeme i ne zajedno. Dornjani prestadoše kupovati žito od gornjana, a gornjani više nisu nosili žito na mlin kod Huse da se samelje. Ovo je trajalo mjesec dana i sve se ono međukomšijsko i ljudsko zaboravi.

I provališe se nebesa kao nikad do tad. Gornjanima prvo stradaše usjevi iako su bili u brdu, a dornjani imadoše vode na pretek pa im pitka voda iz bunara i ne ustreba. Rijeka pod mezarjem, inače tanka k’o malo bolja guja u ovo vrijeme, nabujala k’o nikad do sad pa se ulila u mnoge kuće kao pive u stomake one dvije nesreće koje posvađaše onako fin narod. Jednog je jutra nadojena zemlja povukla brdo pa se groblje i mezarje sjedinjiše, a žica i bunar nestadoše kao da nikad nijesu tu nikad ni bili.

-Mrtvi nam i u pod zemljom ilovačom mogu skupa, a mi živi ne možemo, sram da nas bude!

-Zvadiše nas dva nalokana želudca pa nas sustigoše aferimi.

-To se naši mrtvi u grobovima i mezarima previše okretali radi našije gluposti! Na dušu nek nam ide!

-I ja kažem. Branimo jedni drugima vodu, eto nam sad vode kolko ‘oćemo.

-I prolazak kroz njivu, jarane, komšo, a sad niko ne može proći. – zborili su ljudi pokušavajući barem koji spomenik i nišan izvaditi iz ljepljive zemlje, dok su drugi prokopavali kanale da usmjere vodu jer kiša nije stajala.

Bajram je dvije hiljade četrnaeste bio 28. jula, Ilino kao i svake godine 20. jula, a dornjani i gornjani ih kao po običaju skupa proslaviše ne vjerujući sami sebi da su ih Ibro Hatin i Marko Anin umalo bili lišili zajedničkih blagodati. Nisu više imali prečice pa su jedni drugima išli zaobilaznim, glavnim putem i tokom tih odlazaka su viđali Ibru i Marka pred prodavnicom, koji su se u međuvremenu izmirili i koji su bili svjesni spoznaje da ih komšije krive za diranje u ono u što se ovdje nikad ne dira.

-Vidi ih. Okolo im brže! – dobacivao je Mare između dva obilna gutljaja pive.

-Mi smo njiha sa kozije staze na asfalt preusmjerili, a niko da nam plati pivu u znak zahvalnosti.

-Vala baš! Aj Ž! – uzvrati Mare i kucnuše flašu o flašu.

Groblje i mezarje, sjedinjeni, naredne godine postadoše rozikasti od cvjetova mrtve žare koja nagusto niče na zemlji punoj azota na kojoj je do prošle godine cvjetao život biljaka koje su hranile i gornjane i dornjane.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s