Leš u snijegu

Jare je te večeri osjetio da mu srce tutnji k’o ludo s lijeva do srede grudnog koša i tu, čini se, lupi najjače, a onda poviš ključne kosti osjeti nekakav bol koji se penje uz vrat i udari u sljepoočnicu pa na momente kao da pred sobom vidi Branku, kćerku profesora Kovačevića i neisplakane suze odrvene pretvarajući se u pozamašane krmelje na unutrašnjim rubovima očiju. Skočio je, obukao jaknu i oturio svoje tijelo u noć koja je, sudeći po vremenskoj prognozi koju nije stigao dočekati na dnevniku maloprije, obećavala obilne sniježne padavine, pogotovo na brdskim i planinskim predjelima. U kafani Kod Rupija bilo je paščadurije koja su mu mogla biti djeca. Neki su čak sakrili pripaljenu cigaretu ili je pak prebacili Rupiju kad je on ušao pa se pred Rupijem u pepeljari našlo čak sedam cigareta, a Rupi nikad nije pušio, ali je vazda smrdio na dim k’o pušač. Jare se smjestio za šank, tik do ulaznih vrata i omogućio svojim sitnim, malo ukoso postavljenim očima potpuni pregled prostora. Naručio je pivo, pripalio original cigaretu i pipao podočnjake da utvrdi da slučajno nije koja suza zgamizala. Čitav dan je morao glumiti dobro raspoloženje po kući. Vilica ga zaboljela od onolikog iskezivanja i lažnog osmijeha i to sve radi mira u kući. Rupi, ratni profiter filozofskog izgleda i gospodskih manira stečenih još prije rata, odloži mobitel sa velikim ekranom na sto i polako se odvuče do jukebox-a, ubaci novčić i vrati se do svog stola.

Hej, Branka, Branka, Branka…

Onda se opet Rupi pridiže i priđe Jaretu koji samo što nije zaplak’o k’o bebac, zovnu turu i prozbori koju riječ uživajući u bolu što se ocrtava na jarećem licu, a Jare se iskezi i tako ostade dok ne popi još jedno pivo. Rupijevo prisustvo mu postade teret neviđeni pa se uputi kući. Jedva je očistio auto od snijega koji se nije šalio u podmajevičkom kraju. Snijeg mu je stvarao dodatnu muku zato što je ono malo tek registrovanog golfa morao čuvati k’o oči u glavi, ako ne i više i nije ga smio ostaviti na cesti, a Jurkovića sokak je bio podug i vazda neočišćen pa je teret čišćenja padao samo na njega premda je on bio trenutno jedini koji je posjedovao auto u sokaku. I taman stiže do skretanja za sokak, a pogled mu ostade na nozi koja je virila iz kanala preko puta sokaka. Gledao je tragove po neočiščenoj cesti i utvrdio da je bilo borbe jer su mu se ukazivale dvije različite šare đonova, a činilo se da su tragovi još svježi jer po njima nije napadalo mnogo snijega.

Još samo fali da mi i ubistvo prišiju – razmišljao je – kud se budala otisnu iz tople sobe i tijelo odvoji od nakog mekog kreveta…

Onako bunjeglav zaboravio je i telefon kod kuće pa se sad izvukao iz auta oprezno i razmišljao šta da čini. Ako ode kući, policija će ga optužiti da je išao da se preobuje, ako priđe lešu onda će ostaviti tragove, ako se vrati u kafanu ostaće šare njegovih guma, još se sve odigrava ispred kuće komšije Mirka, čiji zet radi u policiji. Iako Mirko ne voli zeta, veća je vjerovatnoća da će zetu ići u prilog nego njemu, Dragi Jaretu na kojeg je kivan još od one večere. Jaretu nije bilo dobro. Zaboravio je na trenutak one bolove koji su ga od kuće otjerali u noć, drhtao je, tijelo nije htjelo da sarađuje i noge su se sjekle na svaku logičnu pomisao. Onda je leš uzdahnuo i blago jauknuo, a to je u jarećoj glavi značilo da bez leša nema ni ubistva jer leševi ne dahću, a gdje nema ubistva nema ni bojazni da će Mirko što sad sigurno izviruje iza zavjese svom zetonji validnim informacijama uz rukav ušćerat’ do ramena još jednu zlatnu zvjezdicu – čin koji donosi povišicu. Prišao je i u kanalu ugledao Mirka koji je bio pijan k’o deva, toliko pijan da je obuo dvije različite čizme. Izvukao ga je iz kanala na jedvite jade i odveo kući u kojoj ni po ovakvoj maziji nije bilo vatre. Unutrašnjost kuće je bila, malo je reći, neuredna, a Jare je već u glavi smišljao priče u kojima izjavljuje da je viđao i svinjce u boljem stanju. Odložio je vatru, donio drva i konačno se iskezio jer mu srce tako zapovijeda – spasio je Mirku onaj jadni životčić.

-Ostavila me, jarane i o’šla sestri u Švicu, majku joj… – blebetao je pijani Mirko.

-Niko neće iz dobra – suknu Jare – niko, sem mene budale. Topli sam ja ležaj ostavio da bi ovde tvoje baljezganje sluš’o. Ne znam šta je čekala volike godine…

-Nemoj tako, Jarulence, nemoj. Jesam ja njoj malo nabijo na nos…

-Malo? Krv si joj pio sedam dana.

-Ne d’o Bog nikom da ga ujede vaka guja k’o mene.

-Šta te ujelo, ‘ljeba ti? Ne znaš ti kako guja ujeda. Da te ujedu moje guje, šta bi onda? Pa šta što ti se ‘ći udala za muslića? Jesi stijo da se uda?

-Jesam, molio sam Boga evo dobrije pet godina, ako ne i više.

-I uslišio ti je molitve. Šta još ‘oćeš?

-Da bude naš.

-A jesil’ ti, de mi kaži, u molitvama precizir’o, da ‘oćeš našeg?

-Nisam.

-Tu sam te čeko. Znam jednog Slavku, sve vik’o da mu je da više ženinu familiju nikad ne vidi i Bog mu usliši molitve, oćoravio je. A i ti stijo zeta, al’ ne znaš kakvog bi. Nije ti s Bogom k’o na pijaci, jadan ne bio. Ti si prakantur, ti to najbolje trebaš da znaš. – uživao je Jare čitavim jarećim bićem dok je teret krivice vješto prišivao Mirku.

-Pa…

-Nema pa. Sam si kriv. Šta bi Kovačević sad dao da je na tvom mjestu? Džaba mu što je profesor, vijećnik i što ima para. Škola je skupa, brale moj. Jedna ‘ći, Bog da joj dušu prosti, preselila, a druga bez poroda. Unučad neće da ga vide. Sve tako k’o ti ženi ispij’o krv i pravio se budala.

-Al’ što baš meni ovo desi – jauknu Mirko – da mi se selo smije?

-Mirkane moj, ti si do juče, ako me sjećanje ne vara, bio to isto selo što se ismijava.

-Nek si mi ti bolji.

-Jesam. Ja ne tračam, ja samo komentarišem na osnovu činjenica. Cilj otog mog komentarisanja je skrenuti prave informacije u prave glave i na taj način podić’ svijest ljudima.

-Sad pričaš k’o Kovačević.

-Da je meni ko prič’o da ću spašavat’ glavušu tebi koji nisi glas’o za mene…

-Ti nikad preć preko otog?

-Nikad! – kreknu Jare i potegnu rakije iz servisa.

-I šta je sad trebam?

-Zvat’ ženu da ti se vrati i pomirit’ se sa ‘ćerkom!

-Nikad! Mirko nikog nije otjer’o, same su otišle.

-Otjeralo ih tvoje postupanje, sramoto jedna. I ne deri se na mene, život sam ti spasio. Imaj makar malo respekta. Ja sam svijeta proš’o i moram ti reć’…

-Kakog svijeta, majke ti Ruže? – zacereka se Mirko.

-Lipnicu, Par Selo, Dubrave, Tetimu, Svojtinu, obje Obodnice, Drijenču – nabraja Jare bez da uzima zrak.

-To ti svijet? – zavali se Mirko od smijeha u fotelju.

-To je svijet za pametne. Za glupa insana je svijet odat’ k’o muva bez glave po državama đe ni jezika ne znaš, iskolačit’ oči na kojekakve građevine i mostove, zijanit’ pare u inostranim prodavnicama i naslikavati se. I dođe taka budala u Bosnu, oči joj pune nekakve arhitekture pa narod dijeli na Hrvate, Srbe i Bošnjake, ej. To ti je samo minus, brale moj, minuščima! Po evropskim standardima sudiš ljudima, a nikad nisi na Svojtini bio, ej, ne znaš šta svojtinjani misle o mješovitim brakovima, a k’o biva vidio si glavni grad Njemačke i Austrije i još misliš da si pokupio svu pamet svijeta. Greška. O narodu i pojavama u tom istom narodu možeš izvući zaključak samo ako ih lično znaš i ako si im secir’o sklonosti, u svojoj okolini. To je svijet prema kojem se mi normalni moramo ravnat’.

-Kakave veze ima Svojtina sa mnom?

-Eto budale. Kome se ja satra pričajući? Svojtinjani su pored Lipničana najliberarniji ljudi, a ako pričaš sa bogatijim ljudima iz ta dva sela, možeš zaključiti da su oni te seljačke granice po kojima se u tebe u kući ljudi dijele odavno izbisali. U tebe zet, pored redovne inspektorske plate još dvije zaradi k’o i svaki normalan pripadnik ministarstva unutrašnjih poslova, sredi ovom ovo, onom ono, eee! ‘Ći ti zarađuje, mašala – kucnu Jare od drveni sto – zar ti misliš da oni imaju kad kontat’ o glupostima? Kad si pun k’o brod, nemaš kad o kopnu razglabat’, kontaš? A i sad kad su im djeca na putu, kupi gegice, benkice, tutu…

-Kakva djeca?

-Blizanci vala.

-Lažeš, Jarčino, k’o pseto!

-Ja ti na raspolaganje stavio svu svoju dobrotu, glavu ti spasio, a ti tako, e nećeš više da si mi iz oka isp’o! – dreknu Jare i poče oblačiti jaknu.

-Nemoj ić’, nemoj, djece ti. Ti se to šališ, jelde da se šališ?

-Ja vidio na internetu, ne pomak’o se odavde.

-Kako će im  nadit’ imena? – poče suktati Mirko.

-Bitno da su živa i zdrava. Kad si živ, zdrav i bogat uopšte nije bitno kako ime nosaš uz očevo prezime. –podbode Jare.

-Jooooj, ne pominji mi očevo prezime! – Mirko se iznenada otrijezni.

Jare je uživao u ovoj noći, dušu je sladio Mirkovim naizgled nerješivim problemima i kada više ne bi potrebe da bude kod Mirka, uputi se kući sav veseo, a prizor koji ga dočeka kod skretanja za Jurkovića sokak izbi bolni urlik iz Jarećih grudi. Ubrzo se okupiše Mirko, Jaretov otac Tunjo, Merkelovica, Petrovica i Mara.

-Šta mu je? – povika neko iz noći.

-Fasov’o mu tek registrovani golf od strane grtalice – zadovoljno će Mirko – al’ bitno je da je on živ i zdrav.

-Marš! Sve si ovo ti kriv. Jesi naš’o kad ćeš nalokan mrijet u kanalu! Po vakom normalni ljudi i ne izlaze iz kuće… – plakao je Jare k’o dijete.

-Trebaš ovo prijavit’, sinko, moreš možda naplatiti kaku oštetu. – reče Merkelovica.

Jaretove oči se zacakliše k’o naličje studeni po sniježnoj prašini na pomen riječi ošteta.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s