Para na paru, uš na fukaru!

Zbiše se svi iz Jurkovića sokaka, sem Ilince koja je k’o miš iz rupe izvirivala iza skupocjenih firangi metalnim alkama prikačenih za okruglu šipku koja je zamijenila karnišle, u kuhinjicu Jaretove kuće. On je jaukao kao da ga neko guli i sve govorio da se sirotinji ne da sitno samljeti, a kada se malo sabra, nazva onog guzonju Amrana Ibralića, vlasnika špediterske firme, poče se izvinjavati između dva uzdaha zbog nezgodna vremena poziva i zatraži broj vlasnika firme koja je zadušena za čišćenje regionalnog puta koji prolazi kroz selo. Imao je Jare osjećaj da se svi tuzlanski privatnici međusobno poznaju pa ga osjećaj ni ove večeri ne prevari. Čim dobi broj, uprkos kasnim satima, nazva tog vlasnika, a niko od prisutnih kao da nije ni disao tokom tog poziva.

-Gospodine, ovde Drago Jurković. Neću se izvinjavati zbog gluvoće doba u koje zovem jer se ni meni niko, zamislite samo, nije udostojio ni izvinuti. Broj mi je dao moj veliki pajdo Amran Ibralić.

-Ma koji Drago? – pospano odgovori čovjek.

-Ne znate koji Drago, a znate zapošljavati lokadžije po familijarnoj lozi da čiste regionalni put?

-Ne razumijem vas.

-Ne razumijem ni ja. Uopšte ne razumijem sebe zašto sam vas nazv’o kad sam treb’o kontaktirat’ muriju, al’ kontam svoji smo pa da ovo riješimo bez evropskog izvještaja, marice pred vašom firmom i tužbe. Vaša grtalica mi je skršila automobil, tek registrovan automobil, totalna šteta, molim lijepo.

-Molim? – skoči čovjek iz kreveta i bosim nogama poče gaziti pod topal od podnog grijanja.

-Jeste, jarane, jeste. Sad gacaš po toplom podu bos, je l’ tako?

-Ovaj… – izusti vlasnik firme posmatrajući svoja stopala ne vjerujući da čovjek s onu stranu žice ovako vjerodostojno pogađa – kolika je šteta i gdje se nalazite, stižem odmah?

-I treba da stigneš – prijetećim tonom dobaci Jare – komšije mi stražare pored auta da se ne bi još kakav incident desio. Kreni iz Tuzle prema Čeliću, na desnoj strani će te čekat’ grupa ljudi, a ost’o ti je i broj pa nazovi ako ti šta ne bude jasno. Ako ne dođeš za četrdeset pet minuta, jedan školski čas ti dajem, specijalnu policiju zovem! I nemoj slučajno kakve sekjuritije da vodiš sa sobom, odvešće ih hitna kad ih mi dofatimo!

-Ama, čovječe, šta je tebi? – zabrinuto će vlasnik pun brige kolika je šteta jer se ovako ne prijeti zbog krntije.

-Čim si ti njih arbiktrov’o da pobjegnu s mjesta zločina, more od tebe svašta otpast’.

Sead Hodžić se obukao i krenuo putem za Čelić. Snijeg je čistio njegov rođeni brat sa svojim sinom, a ni sam se ne sjeća kad su zadnji put sjeli za volan trijezni. Bilo mu je dosta svega, a bratovi su ga pijani poduhvati zamalo koštali na ovogodišnjem tenderu. Zamišljao je onako ljut kako davi brata, nokti se gube pod kožom vrata, stiskao je volan i psovao kao nikad. Naišao je na grupicu ljudi – tri babe, dva starija čovjeka, mladić i jedan čovjek srednjih godina. Iza njih je bio golf dvojka, a Sead duboko uzdahnu kada shvati da večeras nije fasovao luksuzni automobil.

-Moje poštovanje, ja sam Sead. – govori dok pruža ruku Jaretu.

-Ja sam gopodin Drago Jurković, a ovo su moje komšije.

-Gospodine Drago, dozvolite da…

-Nemoj persirat, mi smo svoji – izgovarao je Jare vjerujući da je svako ko obitava na visokoj nozi njegov – jest da nas je muka spojila, al’ u Bosni je tako.

-Oni tvoji učiniše kolateralnu štetu nakom dobrom autu! – ljutito uzviknu Petrovica pokazujući rukom na golfa dvojku.

-Moj sin od ovog auta hrani troja gladna usta! – dobaci Jaretova majka osjećajući se loše što laže jer Jare od ovog auta uzdržava samo svoje poroke.

-Četvera, zaboravili ste da ima ženu, a i sebe uzdržava! – opet se ubaci Petrovica.

Sead pogleda štetu koja se ogledala u ogrebotinama duž vrata, razbijenim farom, retrovizorom i napuklom šoferšajbom. Osjeti kao da mu je želudac pun žara. Zbog ovoga sam morao ustati iz kreveta – pomisli i proguta podatnu slinu.

-Koliko tražite?

-Milju! – frknu Jare.

-Ovo čitavo auto ne vrijedi… – dreknu Sead.

-Dva pijana vozača, ode vozačka plus kazna i za tebe i za njih. Otiću i u novine. Ljudi vole priče đe su taki k’o ti ogrebali sirotinju k’o što sam ja. Još ćeš sudu morat’ platit’ sudske troškove, a meni svakako nadoknadit’ štetu pa ti vidi. Ja nudim da prođeš bezbolno.

-Šta je za tebe ‘iljada – frknu Petrovica – ota ti jakna tako futrovana nije ispod ‘iljade?!

Čovjek pristade na ponudu, isplati Jaretu novac samo pod uslovom da davanje novca snimi da ne bi bilo poslije kakvih problema. Taman sve obaviše, na putu se ukaza policijsko vozilo, zaustavi se i upita šta se dešava pa su tu u cik zore.

-Spremamo se za hodočašće – slaga Jare – a kud ćete vi, ako se smije znati?

-Ma nekakve dvije budale grtalicom uništile Poršea kajenu, vlasnika Zemana Petrova koji tvrdi da su mrtvi pijani. Taj Zeman ovdje ima prijateljicu…

-Prijateljicu mal’ da ne rek’o. – ubaci se Petrovica.

-Idite samo pravo nekih kilometar i po, onda skrenite lijevo kod znaka 10 tona. – uputi ih Jare.

Sead se uputi za policijom, a stanovnici Jurkovića sokaka počeše da čiste snijeg lopatama da bi Jare golfa sklonio pred kuću.

Nekoliko dana bez auta na Jaretu ostavi vidljive posljedice u predjelu stomaka koji se počeo naglo širiti od hrane koju je pojeo dok je gledao western filmove. Sve mu bi monotono dok ne zakuca na vrata Jaretovog skromnog doma Mirkova žena koja se tek vratila iz Švajcarske. Mirko je prešao kćerki preko svega, nazor doduše, ali šta je tu je i zetovi se roditelji, fina gradska raja, najaviše da će doći sa mjerdžijama pa Mirkovica zamoli Jaretovu ženu da joj tokom tog mjera pomogne jer namjerava skupiti užu rodbinu i komšije, a krenuo je i sin Damnjan iz insotranstva. Mara pristade, a Mirkovica napomenu da će se Damnjan revanširati Jaretu što je spasio Mirka od sigurne smrti. Para na paru, uš na fukaru – bezbrižno zaprede Drago Jare, proteže se koliko je dug i širok i odluči da uš metne na fukaru jednim telefonskim pozivom za, da izvinete, Jajce.

-Faljen Bog, Frano moj.

-Navijeke, a ko je to?

-Pa ja, Drago.

-Jurković? Jare?

-Koji drugi? Kad ćeš ti stić’ da dođem po tebe na stanicu ako nema ko drugi jer su tvoji sad u štresu?

-Đe stić’?

-Pa u Tuzlu.

-Ne namjeravam dolazit’ dok je zime.

-Ne valja ti to. Nemaš ti deset bratičina već samo jednu.

-Ma na šta da joj dođem? Kolko ja znam doktorirala je. Od toga nema dalje.

-Pa na mjer.

-Šta si rek’o?

-Eto i mene budale, ništa, ništa, zbogom.

-Stani! Kad si počeo i završi!

-Ne bi ja da stvaram među braćom razdor, ja sam iš’o iz najboljih namjera… Bratičina ti se udala i prave sutra mjer.

-Udala? Kad?

-Ima mjesec. Trudna.

-I ja to još ne znam? Joj Mirko, sve ti jebem! Što se to od mene krije?

-Pa…

-Govori!

-Zet im je zimzelen.

-Oj, majko, što me rodi? Sutra krećem sa ranim avtobusom. Ostaćemo u kontaktu. Neće ti bit’ džaba što si me obavijestio. Prihvatit’ ćeš me na stanici?

-‘Oću jašta!

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Jedna misao o “Para na paru, uš na fukaru!”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s