Rat

Svi skočiše kada ugledaše Franju koji se ljuljao kao čamac pred njima jer se uspio napiti od muke u kafani Kod Rupija. Tražio je pogledom Ilincu u koju je bio kao momčić zaljubljen.

-Ona je, Jare moj, imala najveće dojke od sviju cura. Valjalao je s nolikačkim dojkama izdurat’ da ostaneš pošten, a ona je izdurala. Nikad se o njoj loša riječ nije mogla rijet u selu, nikad! Nije to mala stvar, samo onaj Ilija bio lud… – pričao je Jaretu tokom jednog dolaska Franjo.

-Luđi od tebe? – dobacivao je Jare, a Franjo se ljutio i sam sebi obećavao da Jaretu više nikad riječ neće reći, ali je prvom prilikom popuštao.

Franjo se zagleda u goste i prepozna inspektora koji ga je ispitivao prilikom incidenta na šljemenskoj.

-Brato, šta će ova gnjida ovde? – frknu.

-Koja? – upita Mirko kojem nije bilo do života.

-Ova policinska! On je meni vik’o djede kad me ispitiv’o nakon one pucnjave za koju je kriva ova fuculja ovde… – pokazujući na Petrovicu.

-Mrš, pseto jedno jajačko! – ubaci se Merkelovica.

-Ti, pušćenice, odabi!

-Zašto Vi vrijeđate mog sina? – ubaci se i prija.

-On da je meni sin, ja bi se pokrio po ušima i niđe to ne prič’o. Nema osnovne kulture. Mene nazivati djedom, mene, u po MUP-a? – režao je Franjo koji ima kompleks godina.

-Strikane, molim te…

-Sad sam strikan, sutra ću bit’ adžo, pazi šta ti kažem. Taka lijepa i pametna, ‘oću reć’ inteligentna, jer da si pametna tražila bi iz svog stada, mogla si doktora nać’, doktora, a ti našla ovo, bolje da šutim. I što mene niko nije obavijestio da ćeš ti, brato, postat’ dupli djed, ovaj đedo? Vi mene ne bi zvali ni na krštenje, a da, ja sve priletim, krštenja jelde neće ni biti? Dabogda Vam bile dvije ženskarice da ih ne merete ni osunetit’!

-Franjo, krajnje je vrijeme da… – poče Jare.

-I dabogda bile vake k’o Jare, žive i zdrave, al’ uljupuše i neradnice!

-Sad je dosta! – frknu Damnjan.

-Pod mojim krovom se niko ne smije derati na moga brata! – dreknu Mirko na sina.

-Neka, brato, neka. Ovo mi je fala što sam mladost dao da odgojim pokojnog Stjepana.

I baš u tom trenutku, upališe se svjetla u kući pokojnog Stjepana, koja je bila preko puta Mirkove kuće, odnosno, prva kuća s desna kada se kroči u Jurkovića sokak. Svi se, sem gostiju, prikučiše prozorima ne vjerujući šta vide. Pokojni Stjepan je bio najmlađi brat Franje i Mirka, a rodio se kada je Franjo imao dvadeset i pet godina. Na porodu im je umrla majka pa se Franjo, tad jedini oženjen među braćom, zauzeo za brata, odveo ga sebi u Jajce, a često ga slao ocu, Peri i Mirku preko raspusta. Kako to obično biva, od trojice braće je pokupio sve najgore osobine, a bio je toliko pametan da se dodvori njihovim ženama, iskamči novac pominjući pokojnu majku, stavljajući svima do znanja i kad treba i kad ne treba da je on samo siroče uživajući u raznim blagodatima jer su ga štedjeli na sve strane. Prije rata se oženio Tuzlankom Sonjom i dobio curicu, a završena srednja ekonomska škola mu je omogućila rad u kancelariji i direktan kontakt sa novcem kojeg je obožavao. Najbolji mu je drug bio Robert Ružić – Rupi, osoba sklona čitanju filozofskih štiva, vječiti student sociologije zamišljenih očiju ispod okruglih naočara, kockar i manipulator.

1992. godina

Rat je Štefiju i Rupiju proširio vidike i otvorio novo tržište jer su živjeli u selu koje je bilo blizu linije razgraničenja, iako je Mirko insistirao da Štefi ide iz ratom načete Bosne sa ženom i djetetom. Najprofitabilnije im je bilo prevoditi Srbe preko Majevice. Pokojni Pero je sudjelovao u tom procesu prevođenja tako što je Srbima ustupao onu jednu sobicu viška da u njoj borave do pred zoru, a u zamjenu je čitav rat imao šta jesti i pušiti. Pričalo se svašta o Rupiju i Štefiju, a jedne se večeri obre žena, medicinska sestra, koja je između obrva imala tamni dudasti mladež, sa svojom curicom kod Pere, čekajući zoru da pređe na onu stranu. Štefi je pričao da je to žena nekog krvoločnog komandanta i da ne bježi od rata već od muža.

-Miješano meso, a? –izusti Štefi dok stavlja tešku ruku na djevojčicinu glavu.

Sliježe ramenima sa dozom gađenja na ovu opsaku.

-Nasilnik veliš?

-Da.

-Tako ti je to kod mješovitih brakova. ‘Ajd krst i križ ukrštati, ali… Kome ideš?

-Svojima.

-Roditeljima?

-Da.

-Od svih riječi u našem jeziku da se najmanje koristi. Ja je zaostavština Drugog svjetskog rata. Mi smo takav narod, od dušmana moramo uzeti nešto nematerijalno pa makar to bila riječ. Jok smo od Turaka prisvojili. Vrijeme će pokazati šta ćemo od Srba uzeti. Znaju li oni da dolaziš?

-Ne znaju. Nisam ih vidjela od…

-Otkako si se udala?

-Šta palamudiš? Ubiće te radoznalost! Jel’ ti platila, jest?! Pomozi im da uđu u kamion. Vidiš da sam bolestan. –dreknu Rupi dok odvaja podatnu slinu prstima od nosnica.

Ručka putne torbe joj klizi sa ramena. Djevojčica drži žutu, najlosnku kesu svezanu na mrtvi čvor. Sadržaj kese je mekan. Ispod sive cerade su već dva čovjeka, otac i sin. Snijeg se nije šalio. Zmijoliki, majevički makadam je pokriven korom leda debljine dna flaše iz koje su Štefi i Rupi u kabini pili ljuto, obojeno piće. Preko leda pada snijeg.

-Požuri. Maloj mi je rođendan. – naredi Štefi.

-Jesi ti lud? Hoćeš da izginemo sa ovima iza?

-Jesu i našli kad će Majevicu prelaziti.

-Srbi uvijek imaju dobar osjećaj za vrijeme. Po vakom i napadaju.

-Nema boljeg naroda od njih. Oni nam obezbjeđuju sredstva pomoću kojih postajemo gospoda.

Kamion se zaustavio. Štefi izlazi. Oslobađa snop svjetlosti iz crne baterije pritiskom na dugme on. Kragna tople, vojničke jakne mu je zalojena. Podiže ceradu i pomaže ljudima da siđu.

-Sad idite samo pravo kroz šumu. Znaju da dolazite.

-Hvala vam… –tiho izgovori otac.

-Ma šta hvala? Đubrad profiterska! Masno su oni ovo naplatili. –izusti sin.

Iz kabine izlazi Rupi. Puška se u njegovim rukama činila ogromnom. Metalno zveckanje udupla strah. Sin ušuta.

-Problem?

-Jok. Pozdravljamo se. –slaga Štefi i istrgnu djevojčici kesu iz ruku jer je praksa pokazala da se najviše dragocjenosti nalazi na najvidljivijim mjestima, a veoma često baš u dječijim rukama.

Žena pokuša nešto izustiti. Stariji čovjek je kuči latom u rebra. Otac, sin, majka i kći nestadoše u minskom polju.

-Koji si ti luđak! Posla ih u minirano. –kroz smijeh ispali Rupi.

-Ko nema sreće, bolje mu je da i ne živi.

-Što jest, jest. Nazdravimo!

-Aj Ž! I šta kažeš, moramo nešto nematrijalno uzeti od onih koji na nas pucaju? Jeb’o to. Meni materijalno slađe. Daj da vidim šta je u zecu.

-Ako ti je slatko, što onda sve prokockaš?

Od kažiprsta jedne ruke i srednjeg prsta druge ruke Štefi formira kuku. Ubaci kuku u onu najlonsku kesu i razdera je. Oslobodi se golema igračka. Zec. Opipa je. Preko stomaka se pruža dugačak rajfešlus. Koje je samo dragocjenosti nalazio u igračkama tokom prevođenja Srba. Nerado podijeli zlato i stavi zeca pod pazuh.

Razdanilo se. Stopalo se iskralo u snu ispod pokrivača. Djevojčica sporo otvara krmeljave oči od plača. Alkoholni dah se oslobađa iz crvenih nosnica. Miris tate. Od svih smradova taj joj je najdraži. Zari prste u igračku koja je bila između nje i oca.

-A đe si bio sinoć, tata?

-Ratov’o, sine. Borio se da i ostala djeca mirno spavaju tako k’o ti.

Obgrlila ga rukama i nastavila da spava. Nije lako ratovati. Od zeca se nije više nikad odvojila.

1999. godina zeca

Pod vratom visi kravata. Iz profitera Štefa se gospodin iskrao. Vila nikla nakon rata ispod šeperuše pokojnog Pere, a preko puta Mirka. Između glave i vrata u bijelom sanduku zec. Iz djevojčice se život iskrao. Škripi kapija groblja. Svjetina pod kišobranima se poredala u zmijolike redove. Pada kiša i prelazi u susnježicu. Grobnica nadojena vodom je značila još jednu raku uskoro po narodnom vjerovanju. Rakari crvenih lica pijani teturaju po blatu. Dah mu smrdi na alkohol. Pruža ruke i pokušava izvaditi zeca iz sanduka. Vražiji zec. Od tad je sve i krenulo naopačke. Pada pored sanduka. Budi se na kožnom, bolničkom otomanu koji je zastrt ofucanom mušemom. Pred njim bjelina. Iznad glave medicinska sestra sa dudastim benom između obrva pokušava očistiti blato sa profiterovog lica. On otvara oči. Ona se ogleda u zjenicama profiterskih očiju. Izlazi žurno u mračni, bolnički hodnik. Dvoja bijela leđa ne obraćaju pažnju na njega. Profiter se penje na otoman i otvara prozor.

-Ovo je godina zeca po kineskom horoskopu. Šta će se kukavica ubiti… –pripovijeda pripravnik.

Doktor se pravi da ne sluša astrološke nebuloze jedva punoljetnog derišta. Brkati profiter iskače u mrak boje dudastog mladeža. Bijela leđa dobiše glave. Pripravnik pojuri napolje. Doktor Suljić zavlači ruku u nabrekli džep blatnjavog sakoa koji je visio na ofingeru blizu otomana, otuđuje Štefijev mobitel NOKIA 3210 i pridružuje se kolegama napolju. Oko samoubice utabani tragovi u snijegu. Sve je polazno, samo je profiterstvo vječno.

Te je godine Sonja sahranila muža i kćerku. Sa pozamašnim kapitalom postade poželjna mnogim muškarcima u usponu pa se nedugo nakon kobnih događaja odseli u Sarajevo sa ljubavnikom. Pričalo se da  ponekad dođe na groblje kada je godišnjica smrti kćerke Ele. Spomenike im je podigla, kako Jare priča inkognito, samo su nikli prije jesenje mise godinu dana nakon kobnih događaja. Niko je nikad nije vidio, ali se na grobu iznenada pojavi ogroman buket cvijeća koji svi pripisuju njenom dolasku. Čak je Jare prije nekoliko godina vidio i jasan otisak usana na spomeniku, tačnije na slici, sa tragovima karmina. Jednom do dvaput godišnje kuću pokojnog Štefija obiđu radnici neke građevinske firme, poprave što se treba popraviti, neraspoloženi za bilo kakav razgovor sa mještanima napuste selo kao da nikad nisi ni bili. O Sonji se mnogo toga nagađa, ali niko ne zna gdje je i s kim tačno. Nikome još uvijek nije jasno kako to da Rupija nisu stigli aferimi i svi su ga navodili kao primjer da ne mora svako zlo biti kažnjeno na ovom svijetu.

Franjo je brzinom munje izašao iz kuće i uputio se kući pokojnog Štefija. Za njim krenuše Jare i Mirko.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s