Putni nalog

– Đe ti je žena? – upita šumar u prolazu našeg komšiju.

– Dobila putni nalog – uzviknu Antan i liznu nezapaljenu cigaretu koju je držao dugo u mesnatim prstima.

Mi smo, okupljeni oko hrpe pijeska, zavidjeli njegovoj ženi jer je otputovala premda smo bili na raspustu, a samo su rijetki iz sela išli na more. Živimo svega osam kilometara od Tuzle, a u grad smo išli samo kada trebamo kupiti novu obuću ili primiti vakcinu, zato nije ni čudno što se većina nas gubila po gradu soli čim krenemo u srednju. Prethodnu noć smo čuli kako je Antan mnogo psovao, vjerovatno zato što mu je krivo jer on ne ide na putovanje, a na Antinicinom je licu jutros bilo modrica koje mi nismo ni povezivali sa nasiljem jer smo i sami nosali slične modrice i posjekotine po golim nogicama. Gledali smo u njen četvrtasti, kožni kofer dok se udaljavala niz cestu. Mahali smo i vikali za njom:“Sretan ti put!“ Sarađivala je podizanjem ruke visoko i mlataranjem šake. Mama nas je prekorila zbog toga, samo što nama nije bilo jasno zašto. Nakon petnaestak dana vraća se Antinica sa koferom i nekom vrećicom. Modrica više nije bilo.

– Putovanja su ljekovita! – odgovarala je kada je upitamo kako je bilo.

– A jesi li nam šta kupila? – pitali smo.

– Sve skupo, dragi moji, drugi put, ako Bog da, a daće.

Odlazila je ona na ta putovanja više puta u godini i uvijek se vraćala za petnaestak dana. Anto je ostajao, a mi smo smtrali da on ne ide jer gladna usta mala – zbirna imenica za sve što muče, kokodače i mjauče, nisu mogla ostati bez gazde. Jednog dana Antan dobi putni nalog sa nebesa, kako ispovijedaše komšije, ne znajući da li od Boga ili pak od vraga, no to nije ni bitno, i u četvrtastom sanduku, skrojenom od hrastovine koju je posjedovao na tavanu, ode na put bez povratka. Od tad Antinica ne dobi nikakav putni nalog, a išla je samo petkom do Tuzle, grada sa dvije saobraćajnice, od kojih je jedna bila za tranzit, i svim važnim objektima i ustavnovama strpanim među te dvije saobraćajnice. Odlazila je sa korpom punom domaćih proizvoda, a vraćala se uvijek sa nekom sitnicom za nas.

-Evo, dao Bog, šta sam vam rekla? – govorila je dok istresa sadržaj korpe pred nas.

Ovo je za nas bio dovoljan dokaz da ona ne laže. Tokom proljetnih i jesenjih radova na njivi, mama nas poče ostavljati kod Antinice.

– Oooo, e, neka si ih vala dovela da me čuvaju! – oduševljeno je govorila dok smo ulazili u njen skromni dom, a mama je napominjala da budemo dobri i da ne načinimo kakav zijan.

– Antinice, de nam ispričaj kakav je bijeli svijet.

– Otkud ću ja to znati?

– Pa ti si stalno dobivala one putne naloge i ko će bolje od tebe to znati?

– Oh, schatz, sjedi ovdje – govorila mi je pokazujući na krevet– a i vas dvojica, brže!

Brat, rođak i ja zauzešmo mjesta i naćulišmo uši.

– A zašto nas uvijek zoveš schatz? – upita rođak sa dozom negodovanja.

– To je najviši oblik tepanja u njemačkom jeziku, molim lijepo. Tu sam riječ donijela na jeziku iz Tirola.

– Ahaa…

– Da, da. Došla iz Austije na godišnji u moj rodni Potpeć jedna žena, Jovana se zove, inače moja prva kona tamo, sa mužem koji je iz Srbije pa ga stalno sa terase zvala šaci, a narod k’o narod, skont’o da mu je to nadimak i čitav ga Potpeć, vjerovali ili ne, prozva Šaci. Eto, koliko ga Bog voli da mu je omogućio da mu čitavo ženino rodno mjesto tepa.

– A đe je taj tvoj Potpeć? – upita brat.

– Iza onog brda!

Svi smo pogledali kroz prozor kao da će se brdo skloniti da vidimo Potpeć.

– Sad nam pričaj o putovanju!

– Hoću, ali ne smijete me prekidati! – reče i privuče sebi na krilo zdjelu neiskomljenog graha koji će posijati gdje nije niklo.

– Nećemo!

– I dobijem ja te godine dva crvena kartona…

– Ti igrala fudbala? – upade rođak.

– Rekla je da je ne prekidamo! – frknem.

– Ma jok to. Dva crvena kartona koja skupa čine jugoslovenski pasoš. Sestra je godinu prije otišla u Austriju i postala tamo hausdame.

Iskolačili smo okice na riječ dama.

– Kada je zet došao kod nas, predloži ocu da malo odem kod njih. Mati one Jovane mi posudi torbicu, a kufer sam već imala i nasavjetova me da je okačenu preko ramena usmjeravam rukom na but, a ne na guzu, da izvinete, da se ne bi u njoj našli kakvi tuđi prsti. Puno je lopovluka u svijetu. U tu sam torbu nametala svašta pa i čaja protiv sandžije i probadanja među plećkama. Zet me posavjetov’o da na gladno ujutro uzmem tri graška tetovca jer postoji nekakva putna bolest pa da ne povraćam.

– Pa jesi li progutala graške?

– Jašta sam nego progutala. Otac je rek’o kad smo se pozdravljali:“’Ćeri, ti ideš od kuće, ali i obraz kuće ide s tobom. Pazi i sebe i obraz. Nikad nisam čuo da je obraz izmijenio dunjaluk, ali se dunjaluk izmijenjao obraza, pazi šta ti kažem.“ Ujutro smo krenuli pješice s onijem kuferima, teški bili k’o tuč, sjeli na voz iz Tinje i sve do Vinkovaca sam prespavala. Iz Vinkovaca smo putovali vlakom do Jenbacha, čini mi se čitavih, hmm devet sati. I da ja sad kome pričam, ne bi mi vjerov’o, da se insan sjedeći i ne radeći ništa more noliko umorit’.

– A kako je u vozu?

– Ko ovde u sobi. Uopšte ne osjećate da se vozite. U vozu ima i restoran, samo skupo tamo.

– Restoran?

– Ja.

– A Jenbach je savršen. Ljeto, znojiš se, a pogledaš oko sebe kad ono tamo snijeg se bijeli na nekakvim planinama što se zovu Rofangebierge. Moja sestra i zet su radili u hotelu Jenbacherhof u ulici Postgasse koji je od hauptbanhofa udaljeni deset minuta hoda. Hauptbanhof je glavna stanica. Stanovali su u potkrovlju hotela, a kada sam ja došla s nama je bila neka Mira u sobi, zet otiš’o spavati u sobu kod njenog muža. A da vidite tek kolikački je otaj bijeli hotel, oko njega sve samo drveće, po balkonu namećano cvijeće narandžaste boje, ma neviđena ljepota. Zet je nakon dvije godine dobio zaposlenje u GE Jenbacher firmi koja je bila u Achenseestrasse.

– Petro, reci im da idu! – povika mama koja se sa praznim suđem vraćala sa njive jer je nosila hranu nadničarima.

Vraćali smo se svom djetinjstvu, a mami je bilo čudno kako to da Antinica nikad nema primjedbe na naše ponašanje kao sve druge žene koje imadoše priliku da nas čuvaju. Zato nas je uvijek od tada ostavljala kod nje. A i mi smo to jedva čekali.

-Ooooo, pa moja tri šacija su opet tu – oduševljeno je govorila kada nas je mama dovela za nekoliko dana – uđite, uđite!

Zauzeli smo krevet kao da smo ga gruntovali i naredili ženi da nas provede Jenbahom. Ovaj put je gulila krompir tupim nožićem i odlučila pričati o hrani.

-Spavala sam tu noć na mekom krvetu, ma k’o oblak je bio. Mi kod kuće smo imali strožac – bez napunjen slamom, a da ste samo imali prilike vidjeti one krevete po hotelu…Naredno jutro sam saznala da svaka soba u hotelu ima svoje kupatilo, ej! Iz duvara teče voda u svakoj sobi. Ja miline, braćo mila. Doručkovali smo u restoranu Schals u ulici Schalserstrasse jer je sestra taj dan bila slobodna. Naručila mi je gulaš da se ne patim sa onijem priborom, a more bit’ da bi je bilo sramota mene jer ne znam jest’ k’o gradsko čeljade, ko zna. Svijet ima nekake drugačije sramote i moraš sebe, stijo ne stijo, po njima poravnat’. Na kašiku je sve lakše. Da vi samo vidite, ljudi smjeste nož u jednu ruku, viljušku u drugu i tako kulturno jedu. Kad god sam bila u restoranu, naručivala sam gulaš. Znate li da se gulaš i na našem i na njemačkom isto zove? Pažljivo sam gledala kako drugi jedu i konačno naučila koristiti pribor.

-Hoćeš i nas naučiti?

– Kad budemo imali podobna jela za učenje, rado ću vam sve pokazati. Odatle smo sestra i ja otišle u Tratsbersiedlung na saher tortu u jednu poznatu slastičarnu. To vam je, hmmm, njihova poslastica kao što su germenjaši naša. Eto, da me ubijete ne znam kako se zove slastičarna, a na vrh mi jezika. Onda me odvela u šetnju na na nekaku Rodelhutte. Tam se ljeti šeta, a zimi sanka.

– Znaš li ti napraviti tu tortu? – ubaci se rođak.

– Ma jok. Recept te torte je strogo čuvana tajna. Ima njih pokušaju je napraviti, ali nije to to.

– I šta si još u tom Jenbachu vidjela? – upitam.

– Jednog sam dana vidjela rodu.

– Rodu?

– Drvenu rodu. Velika je k’o ova vrata, ako ne i veća. Pitam ja sestru šta će nolika roda na kući, a ona mi kaže da je to kod njih običaj kada se beba rodi da dođu ljudi i postave tu rodu koja na kući ostane čitavih četrdeset dana. Tu sam rodu vidjela u ulici Postgasse na broju 21. Tam se sva djeca znaju skijati. Iz porodilišta ih odma meću na skije. Džaba se nama nolikačka Majevica plavi za leđima, džaba. Ništa ne znamo iskoristiti. Mi bi i od Alpi veresiju napravili. I, da ne smetnem s uma, u stranijem zemljama kaka je Austrija, djecu puno poštuju. Dijete sa gostima jede za stolom, ej! Čak se ne kriju ni slatkiši od djece, zamisli ti to!

Petra nam je tad rekla da će naredni put za nas imati malo iznenađenje. Kada smo došli, na stolu su nas čekale razglednice, a na razglednicama živopisne slike Tirola – brda, planine sa snijegom, krave i nekakvo jezero.

– Jesi li vidjela ovo jezero uživo? – upita rođak.

– Ne jednom, šaci. To je Achensee. Na njemu plivaju i brodovi. Ono je u Maurachu. Iz Jenbacha do Mauracha ideš jednom uskom cestom koja se zove Katzbachstrasse.

– A jesi li se kupala u njemu?

– Nisam.

– Zašto?

– U tom je jezeru voda uvijek hladna, bilo ljeto, bila zima, a meni, kao što znate, vazda hladno. Da je voda bila toplija, možda i bi.

– Oni tamo imaju krave?

– Nego! Tam je seljak priznat’, šaci, a ne kao ovdje. Svi su seljaci tam bogati, svi do jednog.

– Bogatiji od tvoje sestre koja je dama?

Bogatiji kolko ‘oćeš.

– Mi bismo tamo baš uživali, em smo djeca, em smo seljaci. – konstatovah, a Petra se zavali od smijeha.

Čitali smo šta piše na razglednicama. Na adresu Potpeć 109, 75 355 Podorašje kod Srebrenika šalje Živana s ljubavlju tople pozdrave roditeljima iz hladne Austrije.

– Ko je Živana?

– Moja sestra. Ona se udala sedamdeset i druge pa otišla trbuhom za kruhom s mužem.

– Šta to oni nisu imali kruha ovdje? – upita rođak.

– Ma imali su, sine, ali su htjeli još kruha.

– Pa kud će s tolikim kruhom?

– Pretvore ga u novac pa onda novcom uzimaju šta im fali, a falila im velika kuća, stan i putovanja na more.

– Čekajte, sad ću vam pokazati njene slike s mora! – uskliknu dok skida prašnjavi album sa kredenca.

-Ovo je u slikano u Makarskoj. Pogledajte!

Slika je išla iz ruke u ruku. Na tamno plavom moru se ukazaše naši otisci.

-Pa kako su išli na more? Čime?

-Kolima.

-Što nisu i tebe poveli?

-Imali su djecu i mnogo kufera, a tad kola nisu bila ovolika k’o sad.

Mi smo pošli u školu pa smo veoma rijetko dolazili Antinici. Brat je češće bio kod nje jer je bio manji, ali on je kao i svako dobro dijete nije mnogo zapitkivao i bio je u stanju da sjedi satima na onom krevetu i igra se sa dva metalna autića. Kada je umrla babina sestra, ostavli su nas kod Antinice čitav dan, a mi smo opet tražili da nam priča o putovanjima.

– Te je godine zet uzeo kola, ford egzort, crveni. I pozvaše mene da opet dođem njima. Tad su se preselili u svoj stan jer je sestra čekala dijete. Putovali smo, nećete mi vjerovat’, čitavih četrnest sati. Ja sam bila na zadnjem sjedalu, a kufer mi vas cijeli put bio na krilu. Nema čega nisu ponijeli od pokojne mame. Put je od Ormanice do Orašja bio – skupi jagodice prstiju i poljubi vrške nokata – odličan. Od stopala do kukova mi sve neki žmarci prolazili, majku mu, a kada sam vidjela tablu na kojoj je pisalo Babina Greda, eto u istom času me nešto probode u kukovima k’o što je babu probadalo u starosti. Skrenuli smo za Zagreb u kojem se te godine desila željeznička nesreća. Taj je voz iš’o iz Atine do Dorkmunda. Poginulo sto šezdeset i sedam ljudi, sve gastarbajteri iz Jugoslavije pošli na pos’o. Eto i mene budale, te informacije nisu za djecu. Znate li vi šta je gastarbajter?

– Ne znamo!

– Gost radnik. Na papiru imaš prava gosta, na poslu prava konja. Tih se godina moralo ić’ kroz centar Zagreba, bila samo dva semafora, al’ tad nije ni svaka budala imala kola, kad vam kažem.

– I kakav je Zagreb?

– Siv, kišurina padala. Sad je to, moj sinko, izgrađeno. Preko mosta smo prešli i krenuli za Ljubljanu. Svud naokolo borova šuma, a put, ubi Bože, popločan betonskim kockama. Lijepi voz, kad vam kažem. Grebel’, grebe. Mozak mi moj izgreban otada. Prvo odmaranje tokom puta kolima bilo je na Brežicama. Tu je bila česma i lavabo. K’o da sam umor skinila s lica kad sam se umila. Ona voda kad umivam lice do lakta dolazila i smokrila mi sviter. Zet mi je pokaz’o nuklearnu elektranu Krško. Znate li koja rijeka protiče kroz Krško?

Odmahnuli smo glavicama.

-Sava, a kroz Jenbach?

-Ni to ne znamo.

-Inn.

– Meni je Sava ljepše ime. A zašta je ta elektrana? – dodade rođak.

– Tamo prave struju. Na slovenskoj se granici kupuju kobasice pa su i moji kupili one kranjske kobasice. Moj zet proda nekoj frau koja živi u stanu do njihovog te kobasice po većoj cijeni, a nešto malo ostavi i sebi. Oh, zar je moguće da vam najvažnije nisam rekla? U Austriji se ljudi ne druže kao ovdje. Nema ti komšiji ići na sijelo.

Nije nam bilo dobro od ove priče.

– Pa šta rade kad im je dosadno?

– U svijetu ljudima nema kad bit’ dosadno.

– A djeci?

– Djeca idu u kindergarten i tamo se igraju sa drugom djecom.

– Znači li to da te tamo komšije ne govore materi i ocu kad šta napraviš?

– Tamo te komšije uopšte ne vide da si šta napravio. Tamo svako samo na sebe gleda.

– Znači zato ti nas nikad ne govoriš roditeljima kad ne vidiš da smo šta napravili? – dosjetljivo upitah.

– Baš tako. Zet me u Ljubljani naučio šta znače tri boje semafora. Rekol’ ja vama da se na granici razmjenjuju i pare? U Austriji se troše šilinge.

– Kako izgleda granica?

– Ko ova moja veranda pred kućom, eto tolipašna je granica. Uđeš u staklenu granicu, daš dokumenta i to je sve. Ako si policajcima up’o u oko, prekopaju te, ako nisi ideš dalje.

– A jesil’ im ti upala u oko?

– Ma kaki! Nakon tunela Felbertauen smo opet odmarali. Tu ima vodopad. Umalo da zaboravim, ima i glečer.

Skide opet onaj album i nađe sliku sestre Živane sa dvoje djece.

-Evo, ovako to izgleda.

Prihvatili smo sliku gurajući se ko će je prvi uzeti u ruke.

– A šta ti je bilo najgore na putovanju, Antinice?

– Dvije stvari. Ne smiješ puno pit’ jer nema zahoda svugdje, a meni se tad voda k’o u inat traži i onaj vražiji Wuzenpass.

– A šta je to?

– Mi to zovemo Korijen-Sedlo, a Slovenci Potkorijen. To vam je krivina sa, meščini usponom od 30 % i ako nisi vješt s ručnom bremse il’ ćeš ‘otić u ‘elać il’ te moraju oni Austrijanci s džipovima izvlačit’ otije tristo metara.

– Jel’ to gore od naše krivine? – upita rođak aludirajući na Mijanovića krivinu, jednu od najoštrijih krivina u Doknju.

– K’o tri Mijanovića krivine al’ sve uzbrdo. Zaboravila sam da me kukovi bole kad smo došli do otog Sedla. Sve mi se neka strahota ugnijezdila pod miške pa mi pazusi postadoše mokri. A onda je sve išlo lagano – Pasturn, Kicbil, Sant Johan, Vergl, Kundl.

– A jesil’ se kad vozila s avionom? – upita rođak.

– Dvaput – pa potegnu gutljaj kafe – zamalo.

Naše oduševljenje naglo splasnu.

– Pa kako?

– U limenu ‘ticu zamalo sjedo sedamdeset i pete. Imala rodicu u Ameriki, al’ zlo ču da trebam ić’ i razboli mi se otac. Drugi put istoj rodici trebado ić’, upozna Antu na Breškama o Gospojinu i dođoh vama ovde. Al’ išla mi je sestra limenom ‘ticom u Grčku pa vam mogu šta kazati. Ako je ona slagala mene i ja ću vas.

– Samo laži – promuca brat.

– Kad sjedete u limenu ‘ticu ne smijete imat’ torbu kod sebe. Torbe idu u podrom. Svaki avion ima podrom. Osjećate muku kad slijećete i uzlijećete, ali samo ako imate slab želudac. Plovite po nebu, a k’o da sjedite u mene na otom krevetu.

– To si i za voz rekla! – opet upada rođak.

– Al’ voz čalaka, sine moj.

Crtice sa Antinicinih putovanja smo rado pričali po školi, a djeca su u nas gledala oduševljeno kao mi u nju. Jedne smo prilike naišli iz škole i svratili se Antinici po porciju priče.

– Dosta nam je Austije – reče rođak i udari šakom od sto – jesi li ti išta osim Austije vidjela?

– U ovoj se kući ne udara čak ni sto, Borise! – ozbiljno reče stara Antinica dok popravlja čvor na marami pod vratom.

Od Antine smrti navikla je na tišinu. Lupanja joj je za života bilo preko glave. Čim ga je oslovila imenom, znao je da je nešto grdno pogriješio.

– Da dođeš do Austrije moraš proći tri države. Nekad je to bila samo jedna, sad kažu tri. Austija i Jugoslavija su skupa gradile tunel Karavanke koji je dug čitavih sedam hiljada osamsto šezdeset i četri metra. Ja, nažalost, kroz njega nijesam prošla. Ali ako vas ne zanima… – namjerno pominjući tunel jer je vidjela kako mu se oči zacakle na pomen te riječi.

– Zanima, Antinice, izvini, samo sam pit’o.

– A ako vas zanima, bila sam ja i bratu na zakletvi u Benkovcu. E, to vam je, šaci, bio čitav cirkus. Jedan brat služio vojsku u Benkovcu, a drugi bio u Titovoj gardi u Beogradu. I dođu pisma od njih, a ja kopala u Podorašju kod jedne Jele, a otac k’o otac, bio nestrpljiv i odnio pisma jednom komšiji da mu pročita. I zapiju se oni, a zvjezdan upek’o i otac negdje zagubi ona pisma. Spremili se mi za Benkovac, idem i ja…

Neko zalupa na vrata. Antinica otvori, a naša mama stoji sa prutom.

-Nemoj galamiti na djecu, ja sam ih skrenila, nisam nešto dobro pa ako pustim dušu da ne odem sama k’o panj s ovog svijeta – slaga ona da nas zaštiti – jutros trebala frizerki u Novo Nasilje, al’ none me moje izdaju.

Mi nismo ni primijetili žutu boju njenog lica, ali nam je bilo zanimljivo da, kao i većina starijih ovdje, Novo Naselje zove Novo Nasilje. Priču o putovanju u Benkovac nam je završila dok smo oblačili obuću.

Skupilo se ljudi oko Antinicine kućice u kojoj nije bilo čak ni crno-bijelog televizora. Posljednji putni nalog joj je iznenada stigao u četiri poslije podne, a sahrana je bila kao i njen život, skromna. Mi nismo išli jer djeci nije bilo mjesto na takvim mjestima.

– Otputova Petra. Život joj je bio bučan, a sahrana gluva, gluvo bilo. – komentarisala je kona koja je došla našoj babi nakon sprovoda.

– Nije bila gluva, mi smo plakali, samo što nas niko nije čuo! – žustro napomenem.

– Ona je bila baš dobra – prozbori brat – svašta je znala jer je puno putovala, a i mi smo putovali slušajući njene priče – i briznu u plač.

– Ko je putov’o? – frknu kona iz susjednog sela.

– Pa Antinica.

– Jest priko brda do Gornje Obodnice rodici kad je Anto izlemanu istjera iz kuće. Ta nikad nije imala ni pasoša!

Pogledali smo u babu koja je sporim spuštanjem kapaka potvrdila da je istina ono što kona govori.

-Ustvari, išla je jednom za Benkovac, a trebala za Beograd. Otac joj se nacoc’o pa pomiješ’o kojem sinu treba ići na zakletvu. Ovo mi je pričala jedna Rada iz…

Suze za Petrom su putovale još dugo, dugo niz naše obraze. Nismo joj zamjerili što nam je pričala tuđe priče jer smo tad shvatili samo jedno – ne daj Bože nikom njenih putovanja, a ni priča o njima.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Jedna misao o “Putni nalog”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s