KOMŠIJA S.

DOKTOR

Komšija S. je upoznao nekog doktora Hamdiju kod profesora kod kojeg je radio. Taj mu se Hamdija svidio jer nije bio kao drugi doktori – ponašao se prosto, narodski, pušio, volio malo nageti čašku da joj vidi dno, psovao onima na vlasti mater, jeo bijeli luk, sjedio na panju, kleo se u ljekovitost bijele slanine i svakog zvao rođo. S. nije bilo jasno zašto je baš on zanimljiv doktoru, ali je rado s njim besjedio dok slaže drva profesoru, hvalio se doktorovim doskočicama i osjećao se vrhunski jer jedan doktor s njim ostvaruje komunikaciju. Završivši posao kod profesora, doktora poče rijetko viđati, ali ga je pominjao gdje god je sjeo. I onda S. završi u bolnici iz koje je izašao za dvadeset i četiri sata, svojim nogama, sa apotekarskom kesicom punom nekakvih ćitabija. I kako se to hoće, nabasa na onog doktora pred prodavnicom i pokaza mu nalaze.
– Šta bi mi ti preporučio? – upita S.
– Da sve ovo, rođo, zafijariš, uzmeš rakicu da ti pobije bakcile, odležiš dan dva u toploj sobi, a onda koju rezicu bijele slanine i luka uturiš u kljun i bićeš k’o nov.
S. posluša. Baci u kontejner one nalaze, nabavi rakiju i slaninu i sve uradi kako je doktor rekao. Kada sam čula da je bacio nalaze, popio dva litra rakije i pojeo pola kilograma slanine, upitah ga ko ga je to nasavjetovao. Kad mi objasni o kojem je doktoru riječ zamalo se ne upišah od smijeha.
– Njega zovu doktor zato što je pijan istukao mjesnog doktora opšte prakse koji je primio nekog budžovana preko reda dok je on gripozan čekao, a ne zato što je završio medicinu. – objasnim mu.
– Pa kako je mene onda izliječio, jebem ga u doktora? A da znaš, bio mi je vala i sumnjiv.
– Što?
– Nije im’o one hemijske olovke poredane po džepu na sisi.

ZUHDIJA

Moj komšija S. je u stanju pričati satima, ali isto tako i ćutati i slušati, sve zavisi od nametnutih okolnosti. Dođe nama jednom vodoinstalater, čiko u radnim pantalonama na tregere. Na namrgođenom licu možeš pročitati da mu nikad nije do života, a danas pogotovo. Čitav svijet kriv što baš on mora raditi, a slatke mu pare. Planirao je brzinski zamijeniti jednu česmu, ali vraga. Puče česma, poče voda kapati, morade skidati onaj teški poklopac sa šahta, ne može da nađe kvar pa shodno tome poče psovati k’o kočijaš. U svemu tome dođe i komšija S, uvijek nasmijan i ljubazan.
– Dobar dan, majstore, kako ide, jest ugrijalo…
Majstor sve ljući i ljući, a ovaj nad njim priča li priča. Onda komšija upita čiku odakle je, a kad ovaj odgovori, komšo se sjeti nekog Zuhdije koji tamo živi. Svi smo čuli da taj Zuhdija voli malo švrljati, ustvari ne malo već malo više.
– Ono je ljudina, insan, domaćin čovjek, svaka mu na mjestu, radnik samo taki, nije ni škrt, a ima i preima, hoće te povuć’ u putu, nikad ne smrada o drugim ljudima, nema mu ravna ovde, nema… – hvali komšija tog Zuhdu.
Majstor se onako ljut pokuša podići, udari glavom o ono metalno čudo na kojem se drže peškiri i ruknu k’o vo.
– Zuhdija insan? Njemu je samo ona stvar u glavi.
– A koja stvar, rođo? – upita komšija S mrtav hladan i pripali cigaretu.

MOBITEL

Moj komšija S dolazi neki dan i pruža mi svoj mobitel da ga popravim jer se nešto, kako reče, obotalilo, a mobitel skoro pa taze, nema mu ni devet godina. Ako ćemo po kriteriju roka trajanja, takvi telefoni su i napravljeni da traju i traju i traju pa je devet godina korištenja kratak vremenski period.
– Pa šta se desilo? – upitam.
– Ja pritisnem oto crveno, pojavi se neka šerpa na ekranu i ugasi se.
– Kakva šerpa?
– Prazna.
Onda shvatim da je mobitel prazan pa komšiju pošaljem po punjač. Naime, nešto se zaglavilo u onom dijelu gdje se ubacuje punjač. Pokušavam ja iglom iščačkati to nešto, ali neće pa neće.
– Mrka kapa! – prozborim aludirajući da situacija nije baš povoljna glede mobitela.
– Aha. Najviše volim ove mrke kape. Staje mi k’o salivene! – govori dok mazi objema šakama crnu, vunenu kapu na onom dijelu iznadu ušiju.
Tako je, rođeni, nikad situacija ne može biti dovoljno mrka, koliko nama mrko može pristajati k’o saliveno.

LAŽOV

Sjedimo moj komšija S. i ja. Pijemo kaficu i komentarišemo gledajući krivudavu cestu kako nema niđe žive duše, ma ni ker da prođe, a evo kafa gotovo ispijena. Kad ono prolazi jedan naš komšija, inače duša od čovjeka u svom Mercedesu ML-u.
– On je baš fin! – izustih i srknuh ono malo kafe što mi je ostalo osjećajući pjeskovitost toza između vrška jezika i usana.
– On ti fin – upade mi u riječ komšija S. – on?
– Pa jeste, uvijek pomogne svima, poveze nas, ljubazan je, ne pravi belaje, miran…
– Iza mire sto đavola vire. Ja sam ga, na primjer, ufatio u laži ‘iljadu puta i to sve oko jedne stvari.
– A koje?
– Eto priča da vozi džipa i sve viče moj džip ovo, moj džip ono, a, seko, ono u njega nije džip!
– Kako nije?
– Džipovi imaju pozadi onu gumu, a u njega je nema.

ŠAPE

Jednom je neki mlađahni gastarbajter pokušao poniziti mog komšiju S. pred prodavnicom, pred publikom, rekavši mu na jako drzak i podsmjehivački način da već četvrtu godinu nosi istu zimsku jaknu. Komšija se nakašljao i uzvratio.
– Eto jesi vidio šta ti je kvalitet, još sam je polovnu dobio? I ti bi treb’o ove sa šapama kupovat. Ote tvoje sa slonom su za toplijih predjela, inače na njima ne bi stoj’o slon. Šavovi ti fasuju do Božića ako jaknu o Sisvetima kupiš.
– Ovo je troslojna jakna, Mamut, znaš ti pošto je ona? – frknu ljuti gastos.
– Nisam upućen pošto je otaj mahmut, al’ znam da na tebi samo jedan sloj svake godine viđam, i to svake godine sloj druge boje, ni od vjetra ni od kiše. Već ti uzmi novu vaku sa šapama (Jack Wolfskin), moće ti bit’ dok si živ!
– Poslušaj čovjeka – ubaci se i vlasnik prodavnice – more da ti nazebe surla pa kuš onda? Sve ionako od šapa dolaz.

PIDŽAMA

Komšija S. je jedne prilike pao pred prodavnicom i to na nos, što bi rekao naš narod. Odmah se formira lokva krvi pa ljudi pozvaše hitnu. Srećom imao je samo malu posjekotinu na arkadi i završio je sa tri končića pod obrvom. Prenoćio je u bolnici i nakon toga bio kivan na naš zdravstveni sistem.
– Naš zdravstveni sistem je otiš’o u ‘elać.
– Kako misliš?
– Zamisli ti samo, meni u bolnici dali žensku pidžamu.
– Žensku pidžamu?
– Upravo tako. Samo je rašire sprijeda, ubaciš ruke i oni ti je svežu odpozadi. Tarlaha k’o prava haljinica. Falim te Bože da sam samo dan u otom bio i da me puštiše kući već sutra, prije nego mi ko iz sela i mogode doć’ u posjetu.

MAČKE

Tata je ljut k’o puška i galami na mene.
– Dosta mi je više ovih mačkurina. Prozori prljavi, prag prljav, a o ploči da i ne govorim. Čim otvoriš vrata one naslonjene na njih ulete u kuću i pravac pod krevet. Oznojiš se dok ih iščalakaš odozdo. To se sapliće pod noge, vrat ću slomit’ tako jednog dana. Popnu mi se na auto. Sve ogrebotine po haubi. Čekam samo da mi adekvatno pukne film, sve ću ih pokupiti u sepet i odnijeti na Breške, sve.
Komšija S. mi namignu i došapnu:”Ne brini, sekana, nema on sepeta!”

KUTIJE

Jednom je komšija S. pozvan u prostorije mjesne zajednice, dijelili se neki paketi za socijalno ugrožene. Rečeno mu je da ima i brašno pa da nađe nekoga ko bi mu to autom prevezao do kuće. Niko nije bio slobodan pa S. uze ona građevinska kolica i pravac mjesna zajednica. Kada je primio paket pade mu na pamet jedna sitnica – na kolicima je bilo prostora kolko ‘oćeš pa on natovari praznih kartonskih kutija koje su bile ispred prodavnice koja je ispod prostorija mjesne zajednice.
– Pa šta će ti nolike kutije? – upitah između dva srka kafe.
– Narod voli turit’ nos u moje pa makar to moje bilo i od merhameta. Sad nek misle da sam dobio ko zna šta. Čuo sam da kazuju čim on more noliko dovuć’ na kolicima, more i radit’. Eto ti, sekana, čim oni mogu tako napamet govorit’, mogu i zavidit. To dvoje ide skupa. A kutije mogu i za potpalu vatre kasnije koristiti.

CVIJET

Tog sam dana došla iz kupovine, sortirala kupljeno, stavila kesu u kesu da se nađe za budućeg smeća jer sam vrećice za smeće zaboravila kupiti, ali važno je da sam nauzimala voća i slatkiša. Na stolu sam ostavila ananas i kutiju keksa Lilly koji je isti k’o Linđo. I razmišljam ja šta prvo priklati. Em mi se pije i kafa, a voće i kafa mi skupa stvaraju žgaravicu, em mi se jede keks koji ostavlja bijele tragove šećera na odjeći. Dolazi komšija S., dakle ipak se pije kafa i jede keks pa shodno tome načinjem kutiju keksa i mećem kafu u veliku džezvu. On se zagleda u onaj ananas i reče:”Imam i ja isti vakav cvijet, samo kod mene ova kugla (jestivi dio ananasa) ukopana u zemlju!”

MUŠKO

Jednog dana dođe komšija S. i zamoli me sav usplahiran da mu napravim telefon jer ga je sestričina zvala, a on se nije mogao javiti jer ne zvoni. Slučajno je dužim držanjem * ugasio tonove. Znajući da on ne zna provjeriti ko ga je zvao, pitam otkud zna da ga je baš ona zvala.
– Pa pisalo na ekranu.
– Pa što se nisi javio?
– Pa kako da se javim kad ne zvoni?
Napravim ja njemu telefon i ponudim ga zdjelicom pudinga od vanilije u kojem su bile jagode. Počne on jesti i oduševljeno reče: “Jest lijepo, ovo isto k’o puding.” Nastavljamo mi besjedu, a on me upita što je garaža otvorena. Rekoh da imamo prinove.
– Zar je moguće da vam se onaj mačak porodio? – sa čuđenjem upita jer se mačka odaziva samo na ime Goci što je njemu bilo dovoljno da pomisli da je mačak.
– Moguće jašta.
– Pa, seko, ako ćemo iskreno, onda to i nije mačak!
– Iskreno ćemo, samo iskreno!

GOCI

Moj prvi komšija se zove Goran, a žena ga od milja zove Goci. Do njih živi komšija S. U ljetnim danima Goci se zada u poljske radove, vazda je prljav i oznojen, sije, kopa, malteriše, majstoriše pa njegovoj ženi ne preostaje ništa drugo nego servirati mu ručak napolju. I čim ona drekne njegovo ime sa terase, on dođe da jede za vanjskim stolom. Sve je ovo uvardila moja mala maca koja se nije odazivala ni na ime koje sam joj ja dala ni na maci, ali kad čuje konino “Gociiiiiiiii” skače iz sna i ide u pravcu njihove kuće. Goci otkine od usta, a bio je jake kašike, pišem bio zato što je sad na dijeti, daje mački, a kad mačka pojede zamjauče tužno, snuždi se i iz očiju isije takvu žalost da bi kamen zaplakao pa on odvoji opet od usta i sve tako dok ne pojede obrok. Pa i mi nakon toga počnemo mačku zvati Goci, a ona reaguje na ime i sve prede kada se tako oslovljava.
– Eto, mačka sebi odabra ime, ej mačka, i to muško ime, a mi puštamo drugima da nam nameću svoje izbore! – frknu komšija S. kada sam mu ispričala što mačka nosi muško ime i zapali cigaretu.

NENA

Davno nekad dođe u naše selo po nečijoj preporuci jedna Nevenka koji svi zovu Nena i poče brinuti o bolesnici kojoj je bila potrebna cjelodnevna njega. Ta je Nena bila razvedena i ima dvoje djece školskog uzrasta. Pričalo se da ju je muž ostavio zbog neke fitmije, a svi smo svjedoci da je ona bila žena na mjestu, vrijedna i poštena u svakom smislu. Nekoliko je zlih jezika, onih što bi i Bogu našli manu samo kad bi ga vidjeli, besjedilo na sebi svojstven način.
– Da ona valja, ne bi je čo’ek ostavio.
– Baš tako, iz dobra niko ne ide.
Nije se obazirala na zle jezike, ali je često znala strpati u jednu rečenicu sve te njihove besjede.
– E, moj sinko, na razvedenu ženu i cuko na putu drugačije laje, a kamoli narod. – govorila je uopšteno uvijek pokušavajuću nikoga ne uvrijediti.
Zadrža se Nena u našem selu više od dvadeset godina. Nadviđala je dvije bolesnice koje su živjele jedna preko puta druge, u slobodno vrijeme radila u vrtu, održavala dvije kuće i činila raznorazne sitne uslugice za novac tipa ovjeravanja knjižica i plaćanja računa. Sinovi odrastoše, završiše fakultete, a ona i dalje radi u selu blizu našeg. Neki dan mi dođe jedna kona na kafu, a komšija S. je već bio tu. Njih dvoje se baš i ne vole, ali se nazor pokušavaju poštovati kada se sretnu u tuđoj kući.
– Jesi čula da je Nena dobila unuče? – upita me kona.
– Eto, Nena postala nena, da je živo i zdravo. – izvali S.
– Misliš baka? – ljutito će kona.
– Ma jok. Nena!
– Šta je tebi? Ti opet pijukno? To iz tebe rakiještina progovara. Znaš ti uopšte kako se ona zove?
– Ne znam.
– Nevenka!
– Čuuuuuj – iskolači S. oči – a ja njoj svaki Bajram uredno čestit’o. Ja kont’o da je zovu Nena što izgleda staro k’o kaka nena.
– Nek mi ti izgledaš mlado! – frknu kona aludirajući na to što S. izgleda barem dvadeset godina starije nego ljudi njegove generacije.
– Nisam ja kriv što sam im’o sreće s genetikom pa ovako mladoliko izgledam – izvali S. mrtav ozbiljan, dok se kona fata dlanovima za sljepoočnice – a je l’ muško il’ žensko? – nastavi S.

KO RANO RANI

Komšija S. se opet nekim čudom nađe kod mene sa onom konom s kojom se baš i ne može i sve se nešto mrko gledaju preko šolja kafe.
– Lijepo ja kažem, ko hoće raditi uvijek ima posla. Evo, na primjer, Anica traži ko će joj vrto okopat’, Arif stolar traži pomoćnika, čak mu i topli obrok nudi, u mesnici traže radnicu, u pekari dostavljača – gnjevno ispaljuje kona svoje utiske koje je pokupila tog dana na putu od sela do Tuzle i nazad – sve sami neradnici i uhljupi! Omladina, da ne kažem balavurdija, samo kuka da nema, a neće prstom mrdnut’ da ima i da šta ostvari. Ljenguze, noću igraju igrice, danju drinjaju…
– Nema hljeba od onog koga sunce ujutro u krevetu zatekne i makar ga malo u ležećem položaju ogrije! – konstatova S.
– U koliko si ti usto, majke ti? – podrugljivo ga presječe.
– U devet i petn’est, al’ u mene su bile spuštene roletne!

UMJETNOST

Dođe jednom komšija S., a ja za računarom.
– Ooooo, opet pišeš one priče?
– Da. Nego, imaš li ti kakav talenat?
– Jednom su me ubijedili da znam crtat’. Društvo hapi komadić krede iz škole, zamole me da im nešto nacrtam na tavanu, kad ono tamo metnute hrastove daske da se suše. I namole me da po onim daskama nacrtam mrtvačke glave kakve su na eksenciji bile. Ja to nacrt’o, oni rekli djedu šta sam našar’o na njegovim daskama koje je pripremio za mrtvačkog sanduka, a nisu rekli da su me oni zamolili da to uradim njima za ljubav. Taj djed ubio hljeb u meni motkom.
– Šta joj smetaš, vidiš da radi za kompjuterom? – s vrata ga napade kona koja je došla vratiti trnokop koji je posudila od nas.
– Nije ovo kompjuter već laptop – frknu S. i upita – hoćel’ ta kafa?
– Sve ti znaš! – dodade kona.
– Upravo joj pričam kako me tvoj svekar istuk’o kad sam bio mali.
– Na pravdi Boga! – ubacujem se.
– Ma, seko, nije na pravdi Boga već na meraji, i to da svi vide.

MIŠ

Jednom je komšija S. up’o u jednu situaciju k’o dlaka u jelo. Radio je čitav dan na nadnici, vratio se kući mrtav umoran, popio jedno pivce za lijep san i utonuo u carstvo snova. Kad ono nešto poče čegrljati. Ustane, upali svjetlo i shvati da ima miš. Borio se s njim neko vrijeme – izmakao ležaj, električni šporet, ali ništa. Miš utihnuo. Čim ugasi svjetlo počeše se redati slike pod kapcima, miš se opet oglasi. S. ustane, naspe zdjelu vode jer je skontao da su miševi k’o i mi i da nakon nekog vremena moraju šta popit’. Miš upade u onu vodu tek ujutro, umorni S. se obradova, zgrabi onu zdjelu, iskorači svega dva koraka od praga pa onako zadovoljan istrese vodu u kojoj pliva miš. Vidje ga kona i upita šta se dešava. On zastade da joj objasni kako je pametan jer se riješio miša na lak, bezbolan i besplatan način, a okupani miš se samo otrese i uleti pored njega u kuću. S. ljut k’o puška i na sebe i radoznalu konu.
– Nikad nije samo jedan miš, uvijek su dva. Oni vazda idu u paru. Šta ćeš sad? – dobacije kona.
– Nasut dvije zdjele vode, logično! E, i ti svašta pitaš! – nadmeno frknu S.

FRIZURA

Jednom je komšija S. otišao u frizerski salon, da se malo uljudi pred Božić. Taj mu je frizerski preporučio rođak, cicija svoje vrste, koji se voli toliko šaliti da je fasuiv’o zbog toga nebrojeno puta, ali mu to uopšte nije smetalo jer je bilo važno samo da su u novčaniku sve na broju. Kada je S. došao frizerki, ispričao je ko ga je poslao, ugodno se smjestio na onu stolicu što se okreće i počeo da priča k’o navijen. Frizerka se svima žalila na njegovog rođaka koji uvijek kada dođe na frizuru kaže:”Šišaj me k’o ovna, a ako to ne znaš, šišaj kako ‘oćeš, lijepom insanu sve stoji.” Rođak nikad nije zadovoljan frizurom jer nije ošišan kao ovan, a jednom ga čak naćelavo ošišala misleći da je to to, no i tu se prevarila. Kako god nikad joj nije htio objasniti kako se to šiša ovan i uvijek se podlo kleberio kad ga to upita. Onda joj pade na pamet da pita svakog ko ima ikakve veze sa selom kako se to šiša ovan jer ni sveznalica google nije nudio informacije o navedenom, ali džaba, niko ne znade. Već je bila odustala, a onda joj naleže S. k’o kec na desetku.
– A znate li vi možda, gospodine, kako se šiša ovan, za razliku od ovce?
– Ovan? Kako da ne znam. Štooo? – oduševljeno će on čim ču da ga oslovljava sa gospodine.
– Pa kako se šiša?
– Šta ima ovan, a da nema ovca?
Frizerka vidno uznemirena otvori usta da ga maršne, a S. se brže bolje ubaci.
– Rogove! Samo upotrijebite logiku.
Frizerku bi sramota vlastite gluposti.
– Aaaa…
– Uvijek fali koja ruka viška za šišanje ovaca, znate, nezafalan je to pos’o. I onda nema ko držat’ ovnu rogove, a on more ubost kao što znate, pa dok se ruke koriste za šišanje jer ni vi mene vako mirnog ne merete šišat’ jednom rukom, glavu mu insan, da izvinete, mora da metne među svoje noge. Kapirate li sad?
Frizerka se zacrveni k’o paprika i ošiša S. džabe. Hvalio se S. dugo, dugo po selu kako je konačno i on dobio nešto džaba, a da ga to gdje sa strane nije duplo više koštalo. No, Zemlja je okrugla, neko je zamalo platio glavom to džabno šišanje pa sad čalaka k’o predvodnik stada o tome kako mu se jadnom zbog nekakvih poganih riječi rođe S., koji je ionako vazda bio ljubomoran k’o pašče, naljuti naka frizerka i izmače mu se šišanje za 3.5 KM. Vazda bilo i biće – ovna za rogove, ciciju po novčaniku, jerbo, da budemo realni, malo je tri i po marke po ovnu.

PURA

Komšija S. je samo jednom bio u bolnici i njegov boravak tamo je trajao svega dan i po. Predveče je povukao sestru za rukav da je nešto važno pita.
– Sestrice, šta je za večeru?
– Meščini palenta.
– Aha. Fala.
Zamišljao je S. kako onoj koni što mu vječito vrijeđa živce piskutavim glasom i primjedbama na njegov račun, nabija na nos što ona ne zna napraviti palentu i što je vjerovatno nikad nije probala. A onda je došla servirka i počela dijeliti zdjelice. S njima je u sobi bio neki profesor koji je koristio nekakve stručne izraze i to se komšiji toliko dopalo da ih je upijao k’o spužva. Kada S. dobi svoju zdjelicu, skoči na noge i poče se buniti.
– Ovo je diskurs, molim lijepo. Đe moja palenta? Oni nek jedu puru, meni je sestrica obećala palentu. – frkti S.
– Šta se buniš – uzvrati nadrndana servirka – othranjen si pod kravom, a sad nešto iznovijetaš? Ti haman ne znaš da su palenta i pura jedno te isto?
– Čuuuj? Pusti ti to pod čim sam ja othranjen, ko zna pod kojim je uvjetima othranjen sirotan koji imade potrebu dati puri tako prelijepo ime – palenta!

POKLON

Savjetuje me komšija S. preko šolje kafe.
– Sekice, izričito zabrani svima da ti poklanjaju cvijeće za 8. mart.
– Što? – pitam ga iako se ne sjećam kad mi je neko uopšte poklonio cvijet, a kamoli za taj praznik.
– Cvijeće ide na groblje, to se mrtvima poklanja. Ti zahtijevaj šta konkretnije.
– Kao na primjer?
– Kao na primjer flašu kakvog finog pića – konjaka, vinjaka…
– Pa ja skoro nikad ne pijem.
– Ali pijem ja. A tebi ostaje dobra flaša od jakog stakla koju možeš dati nekom ko pravi one domaće sokove. Znaš da je u selu ljeti vazda jagma za te flaše. A ako daš flaše nekom ko je obrazli, šta znaš, možda ti pokloni flašu domaćeg soka bez onije konzervansova da malo popraviš imunitet.
– Bolje da odmah onda za 8. mart tražim sok.
– Šta to pričaš? Dođi sebi, bona. Ti vrijediš više od flaše soka! Mnogo više!
I nešto mislim, stvarno je dragocjenije od svakog poklona imati nekoga ko te ovako usput podsjeti koliko vrijediš. A ne bi bilo zgoreg dobiti ni flašu pića (Malibua ako mene pitate).

LUTKA

Zadesi se jednom komšija S. na autobuskoj stanici, a tamo neka curica, kako on veli, ima šesnaest ili sedamnaest godina. Pokuka ona njemu kako joj ne ide sa momcima, kako su sve njene drugarice u vezi, a ona sama k’o panj. I on je poče tješiti.
– Baš me to čudi, seko, k’o lutka si.
– Starkeljo matora, ne poredi me s lutkom, lutke su bez mozga. – frknu djevojka i pogleda ga poprijeko.
Nakon nekoliko dana opet komšija sa onom curicom na stanici, udaljeni dva i po metra jedno od drugog, ne gledaju se uopšte, a ovaj put im se pridruži i neka njena prijateljica.
– Misliš da ti neko sabotira svaki dejt?
– Mislim. Sve bude ok dok se dopisujemo, vidimo se sve ok, a onda se više ne javi ili me kulturno izbjegava.
– Pametno moje, Ajnštajne moj, kako si ti to dobro skontala! – oduševljeno će ta drugarica.
Prepriča sve ovo meni komšija S. koji se čudom ne može načuditi zašto nije drugaricu napala kao njega.
– Seko, ona mene napade što sam joj rek’o da je lijepa k’o lutka, a onu ne napade što joj je rekla da je pametna k’o Ajnštajn.
– Pa u čemu je stvar?
– Pa Ajnštajn i nije baš nešto, da izvineš, lijep.
– Upravu si. Kada se kaže k’o lutka aludira se na ljepotu, a kada se kaže k’o Ajnštajn aludira se na pamet.
– Eeee, ta je meni riječ trebala – aludirati.
– Zdravo, kako ste? Šta radite? – ukaza se kona na vratima.
– Evo, da izvineš, aludiramo malo uz kaficu, a ti? – odgovori S.
Bićemo mi mnogo puta u ljubavnom životu sami k’o panjevi, bez momka/cure dok su svi oko nas u sretnim vezama, bićemo i izbjegavani kulturno i tretirani nekulturno, ali nikada ne smijemo zbog toga prestati biti uz one koji su uvijek tu za nas i rado aludiraju s nama uz kaficu jer život je, da izvinete, isuviše kratak da bi ga rasipali pokušavajući da u tuđim očima budemo k’o Ajnštajn, a da ne budemo k’o lutka.

TABLICE

Komšija S. ne razumije moju bezgraničnu ljubav prema mačkama, ali je itekako poštuje pa često i sam udovoljava mojim mačkama, mazi ih i hrani. Jedna mačka je mirna i kulturna, a druga koja se zove Goci, njena kćerka inače, skandalozna do mile volje, bezobrazna do besvijesti, ali slatka i umiljata kada te pogleda onim zelenkasto žućkastim okicama. Nju preko noći ne smijem ostaviti u kući, ali je ne puštam da spava napolju pa sam kao prelazno rješenje izabrala da je ostavljam u garaži. U prikolicu koja je u garaži stavila sam korpu za veš koju Goci obožava, u korpu njegovo jastuče sa printom šapica, a preko 2/3 korpe dekicu, tako da mu uvijek može biti toplo. I tako pričam ja sa konom o mačkama.
– Sve je okej, al’, brate, šta će ti po kući? Nolika garaža, nek idu tam. – konstatuje kona.
– Mala bude u garaži. – ubacuje se S.
– Kad, ‘ljeba ti? – presječe ga kona.
– Preko noći jer da je ostavim u kući bilo bi veselo. A sve mi je nešto žao, kontam samo, da joj nije zima tamo?
– Aaaa, ja, ja. Vidjela sam u prikolici kad sam vraćala trnokop neki dan. Kakva zima, ima bolju postelju od mene?!
– I još spava u prikolici stranih tablica! Ej! – reče S. i srknu kaficu.

VRELO

-Ko rakiju večera, doručkuje vodu! – reče kona gledajući u komšiju S. i srknu kaficu iz koje se još uvijek puši.
-E, ženo božija, tebi samo jelo na umu pa onda kuku jadi kolikačka sam! – dobaci S. aludirajući na njen očigledan višak kilograma.
-Znaš li ti uopšte šta znači ovo što sam rekla? – ljutito će ona.
-Kako da ne znam. Ko rakiju, koja je poskupa, večera, imaće samo vodu za doručak. Ali ja nisam alkoholičar i to se na mene ne odnosi. Znaš li ti po čemu se pozna pravi alkoholičar?
-Eto, de mi ti reci!
-Pravom alkoholičaru ne treba društvo da bi pio. On kad ima alkohola naspe sebi čašku u svojoj kući i sam pije sve dok flašu ne iskapi. Ja to nikad nisam uradio. Ja kad imam alkohola dođem lijepo ovdje seki, ispijem to natenane, prevalimo koju pametnu preko usta i kući odem k’o gospodin. I, zamisli samo, nikad vodu doručkov’o nisam jer ako se ja uveče napijem, sutradan do ručka od glavobolje ne mogu ni sići do bunara po vodu pa kako onda doručkovat’ nešto čega nema, a?
Kona se nakon ovog objašnjanja toliko rasrdila da je eksirala vrelu kaficu i reče da mora ići da radi. S. zadovoljan svojim verbalnim poduhvatima izdvoji palac i kažiprst i napravi imaginarnu vertikalnu liniju koja simbolizira čašku i upita:“Sekano, može li jedna ljuta, ali ona čaška sa šljivom? I da ti ovo kažem, ne vjeruj ljudima koji mogu eksirati vrelu kafu, to s đavlom sarađuje jer samo on podnosi nako vrelo!“

PREZIME

Sjedimo komšija S., kona i ja. S. drži u jednoj ruci čašicu rakije, a u drugoj cigaretu.
– Ti trebaš pod hitno oto batalit’. – oštro će kona.
– Štooo? Meni ovo em godi em me spašava od kojekakije gripoznih stanja i groznica u kake ti malo malo upaneš. Ti trebaš batalit’ one hot dogove što ih piješ više nego vodu.
– Kakve hot dogove?
– One što ih reklamiraju.
– Misliš tajlol hotove? – upitah.
– To, to. Čim u otom ima naziv hot ne valja.
– Pustimo sad to – pokuša se kona izvući – danas čitam postalo popularno da muškarci kad se ožene uzmu ženino prezime. Kontam, koje su to budale, ‘ebem ih u muško. Koji bi normalan muškarac uzeo ženino prezime aj vi meni recite?
– Eto ja bi! – izjasni se S. oštro.
– Ti? Ne bulazni, hljeba ti.
– Bi, dabogda gorio k’o ova cigara. Moje prezime počinje sa A i uzeo bi ženino prezime samo da maknem djecu sa prvije strana školskog dnevnika. Uvijek sam im’o najviše jedinica zbog neadekvatnog prezimena. Bolje da selo laje o meni što sam uzeo puncovo prezime nego da viču da sam napravio glupu djecu, čista logika, jer selo, moja ti, neće nikad uzet’ u obzir poziciju u kojoj si nego samo krajnji rezultat – jedinice. Kontaš sad?

SEKA

U goste mi je došla Z. Ona je plavuša, ošišana na paž, a dva su joj najduža pramena, ona do lica, pri dnu ofarbana u crveno. Zaljubljena je u svog prvog komšiju i misli da je taj momak ne primjećuje. Nas dvije pijemo kafu, a pridružuje nam se i komšija S. koji je pošao u trgovinu. Hvali nam se kako je uštedio dvije marke za pivu. Z. me zamolila da je slikam, stavila je te slike na facebook i malo-malo provjerava da li je onaj lajkao. Puši jednu iza druge, žali nam se zbog odsustva lajka, a S. klima glavom na svaku njenu pritužbu jer on razumije kada je neko zaljubljen. Brzo je popio kafu i otišao. Kod trgovine je sreo onog nesretnika čiji se lajk čeka i objasnio mu neke stvari.
– Rođooo, pa ti si tu!? Gore kod seke ima ona seka sa crvenim čupercima ispod ušiju i sve te traži među onijem lajkačima. Eto, da imam njen broj sad bi joj javio da te ne traži tamo jer si pred prodavnicom.
Nesretnik ne može da vjeruje šta je čuo pa od sreće komšiji S. kupi dvije tuzlanske dvoguze pive. Z. stiže poruka od nesretnika u kojoj piše – Ljepotice, kad ćemo piti kafu?
Ona skače, crveni se k’o oni pramenovi, odvalila osmijeh od uha do uha, sve joj do mora ravno, a S. se u međuvremenu našic’o k’o deva i odlučio da opet svrati jer je vidio njen auto pred kućom.
– Seko, sreo sam ti onog, da izvineš, lajkača i rek’o mu kako si ga tražila pod slikom iks puta dok smo pili kafu, a on bio, zamisli samo, pod lipom ispred prodavnice. Ništa ti ne brini, nisam ja rek’o da si zaljubljena u njega. Ja znam kad šta treba reć’ pa je red da ti mene častiš jednom limenčicom jer sam diskreran!

PRAVNA LICA

Neki sam dan, tačnije 15. marta, imala ZOOM u jedanaest sati. Komšija S. je bio toliko oduševljen idejom sastanka pa makar i on lajn, moljakao me da prisustvuje sa strane da vidi i on šta je to ZOOM, a ja sam pristala. Mnogo kvadratića sa licima iz čitave nam države, svako ima pravo dobiti riječ, koriste se riječi koje se ne čuju u svakodnevnom govoru, a S. upija li upija. Neki je dan u banci pokupio i riječi poput stranka, pravno lice i depozit. Nakon sastanka napravim nam kafu, njemu naspem rakiju, a utom će i kona koja je izbezumljena.
– Šta radite? Ooooo, mrtvac oživio? – podbada komšiju S. koji je juče bio mrtav pijan.
– Evo zumiramo, moja ti, pijemo kafu i pričamo neke konstruktivne dijaloge prelazeći slojevito sa teme na temu. – objasni S.
– Ja! Ima l’ dana da ja tebe neću ovde zateć’?
– Ti gledaj kad kod seke ima neka druga stranka pa onda dođi.
– Aj, dosta te. Joj šta mene spopade, ljudi moji. Rođendan mi sutra, trebaju nam kumovi doć’ večeras, a snijeg pao, poledilo, nije so bačena, kud sam ti dospjela?
– I našla si rađat’ u po zime! – poče joj S. nabijati na nos.
Kada je kona otišla kući, S. zapali cigaretu i kroz dim mi predoči neke stvari.
– Ona, seko, da izvineš, na rođendan zove samo pravna lica – aludirajući na to što ti kumovi imaju firmu – nije da se radujem, al’ nek joj vala ne mogu doći.

BAMBUĆA

– Seko, imal’ jedna ljuta? Ljut sam k’o puška. Treba mi da se malo smirim.
– Što? Šta ti je?
– Zato što me ona naša – aludirajući na konu – da izvineš, sestrama toliko natračala, da je malo izvijesno, ako nije ni totalno neizvijesno da mi od njih neće kanit’ u džep za Uskrs ni markica.
– A de ti meni reci šta je ona tačno rekla tvojim sestrama.
– Ma same laži, kad ti kažem. Eto k’o biva da sam u ponedjeljak popio četri one pive bambuće i pravio osmice po cesti. To ujutru ustane i ne umije se, a već nešto slagalo.
– Pa koliko si popio? – pitam jer sam vidjela da je taj dan bio blago rečeno mrtva priroda koja pravi itekakve osmice.
– Šest, seko, ne pomak’o se odavdje ako ti lažem.