Pobjednička priča na temu “Muftija”

Oko svjetiljki ulične rasvjete su lebdjele razuzdane čestice magle u noći u kojoj sam saznala da je preselio muftija Zukorlić. Rojevi kapljica slankaste tekućine koju ljudi zovu suze su napustile oči kao neudobnu košnicu i razletjele se posvuda kao da ih neko goni. Grudni je koš postao tijesan bolnoj duši, a rebra su poput bičeva vrijeđala organe koje treba da štite od svega vanjskog i nepovoljnog. Čini se da se i svako hajvanče te noći bolno oglašavalo iz svoje jazbine, pa nije bilo ni čudno što se živ insan makar plačem morao oglasiti. Oplakivala sam mnoge kroz život, ali nikad nisam ni slutila da će me ovoliko zaboljeti smrt nekoga koga nisam lično poznavala i čijeg uticaja na sebe nisam ni bila svjesna do tad. Pomalo mi se čini da sam ovu priču počela krajnje sebično, jer se priča o nekome poput muftije mogla početi i mnogo ljepše, a ne bolom i smrću, ali šta ću i ja sam samo živ čovjek koji je najviše fokusiran na najsvježije rane.

Odrasla sam u jednom malom podmajevičkom selu gdje zima pokaže zube već krajem oktobra i gdje se ljudi Bogu mole i na arapskom i na ruskom i na našem jeziku. Najviše se i najčešće mole oni kojima lice izgleda poput mrazem darnute mušmule, odnosno oni koji su pozavršavali najveće životne zadaće – napravili kuću, zaradili penziju, uputili, poženili i poudali djecu. Mlađi ovdje Boga pominju najčeće kada zagusti ili kada im bude učinjena neka nepravda pa kažu:”Neka, ima Boga da je k’o miš.” Od malena smo učeni da i u baklavu i u božićne kolače ide isti šećer i da je komšija komšiji najpreči. Često pred neznancima jordamimo jer je su dva brata iz našeg sela u Beogradu pozavršavali studije bogoslovije i postali popovi. Često neznancima stavljamo do znanja da je ovdje nacionalizam davnih dana oteg’o papke, ali da patriotizam, kakvog samo na području sjeveroistočne Bosne u ovakvom obliku još ima, caruje od ihahaj. Često neznancima razrušimo sve predrasude albumima punim slika gdje svi skupa i bajramujemo i božićujemo, a često neznancima pričamo i o muftiji koji je grijao naša srca u vremenu leda koji je okovao međuljudske odnose širom svijeta, leda na kojem se začas slome kukovi istinskih, životnih vrijednosti. Ponekad se, doduše, ovdje znalo na nepravde zažmiriti i to kad je trebalo otvoriti četvere oči, no dobro, ljudi smo, a ljudi griješe i ljudi praštaju. Nije naša “šutna zlatna” Bogu bila ugodna, ali ne mogu mnogo kriviti one među kojima sam odrasla. U njihovim se srcima ukorijenio strah, strah na čijim su konstrukcijama radile generacije i generacije rođenih prije njih. Bojali su se istupiti kako bogobojaznom dolikuje govoreći:”Pusti, sve će to Bog popeglat’.

• Haman ćete izgužvani pred njega – govorila je na jeziku hitra kona – ‘Oće on popeglat’, al’ tek onda kada mu metnete i zastrete onu dasku za peglanje. A kad smo već kod ote daske, đi se ona ima uzet’? – skretala je vispreno s teme da produži komunikaciju, jer je dugo živjela sama.

Dvije stvari dajte djeci: obrazovanje i vaspitanje.

Naši su roditelji bili ozbiljno načeti ratom, a poslijeratni rat ih je dotukao. Nisu marili za moderne pedagoške metode niti su kad s nama igrali igre nagrade i kazne. Dobro se podrazumijevalo, a dobro je značilo sve što ne boli i neće zaboljeti nikoga. Za loše se kažnjavalo batinama. Majke su skidale karirane pokućnice debelog đona i sprovodile vaspitne mjere kad god je za tim bilo potrebe, a očevi su iz panatlona izvalčili opasač. Batine nas nikad nisu naučile pameti, samo su nas činile lukavijima. I dalje smo činili razne šejtanluke ili po književnom jeziku – nestašluke, samo smo se morali postarati da se za njih ne sazna. Osmoljetka je bila obavezna i bilo je važno samo da se ne padne. Vodili su se svi riječima poznatog nam pisca “i bez elif se može zemlja orat’”, al’ gledaj da ti glava bude teža, jer će ti onda lakše bit’ leđima.
Jednog je dana kiša dvije drugarice i mene utjerala u kuću, pa smo upalile televizor da ojadimo dokolicu.
-Opet ovaj! – frknula je jedna od djevojčica – Radi l’ on išta osim što je povazdan na televizoru?
-Da nije radio, ne bi bio tu gdje jeste. – odvratila sam u neznanju koga ja to uopšte branim.
Zapamtila sam lik i zapamtila sam da je taj čovjek zborio mnogo pametno.
Nama su mali ekrani i školski udžbenici bili jedini prozori u svijet, jer se tih godina teško živjelo i većina nas nije bila makla dalje od Tuzle, sve dok nas život nije rasuo po svijetu. Kako smo rasli, muftija – rado viđen gost sa malih ekrana u većini domaćinstava je postao pažljivo slušan i od strane odraslih i od strane nas tinejdžera čiju je pažnju bilo veoma teško zadržati, jer su nam oči više bile uprte u ovodunjalučke blagodati, nego u vječnost o kojoj je muftija govorio. Mislili smo da ima vremena. Valjda smo takvi mi ljudi, računamo da sutra nikada neće nestati ma koliko ljeta imali. Toliko nam je bilo drago ime Muamer da smo školskog druga Muamera prozvali muftija na što je se ljutio i bikovito uzvraćao psovkama na svako naše tepanje, a onda mu je moj amidžić rekao:”Jadan ne bio, šta bi ja dao da me zovu muftija umjesto što me zovu Ćupa, a ti se tu ljutiš bezveze?!” Nadimak je odmah prešao na rođaka, a Muamer je vratio svoj prijemuftijski nadimak Muki. Muftija Zukorlić je sa malih ekrana polako ali sigurno prelazio i u naša srca, pogotovo kada su nam nakon punoljetstva rodni listovi ozbiljno počeli žutjeti i kada nas je život, kako muftija reče, po svijetu razasuo kao zrna po betonu. Mnogi od naše podmajevičke ekipice su otišli u svijet, noseći srca puna Bosne tuđinu, a mi koji smo ostali, masovno smo počeli uvoditi internet pokušavajući da ostanemo u kontaktu, ali sve je to bilo kratkog daha. Internet nam je omogućio da u svakom trenutku ma gdje se nalazili biramo šta ćemo gledati, a mi Majevičani smo jako izbirljivi, pa kome pravo, kome krivo, i u taj smo segment života rado uveli muftiju, dijelili njegove citate i pokušavali makar nešto od onoga što on govori naučiti da danas-sutra ako ništa ne lupimo kakvu budalaštinu i da nam bude lakše poglede uprijeti ka životu. Svidjelo nam se i to što ne moramo čekati emisije, jer su nas ozbiljno pilile fakultetske obaveze i što svaki intervju i besjedu možemo pogledati kad nađemo vremena, a za muftiju smo ga rado nalazili. Postao na je toliko blizak, jer se činilo kada posmatraš iz prikrajka i pažljivo slušaš ono što zbori, kao da je naše gore list, kao da je dijete Bosne, prkosne zemlje krvlju nadojene i kao da je s nama rastao i elif učio. Našem Muameru kada je odrastao kao da je bilo pokrivo što je u djetinjstvu izgubio titulu muftije, pa ga je, čini se, on od svih najviše i volio.

Puče prošle haber kroz selo da se oženio brat našeg Muamera, našeg školskog druga. Taj je brat bio dosta mlađi od nas, pa nas je njegova ženidba polijepo zatekla u procjepu.

• Sine, šta učini? – besjedila je na jeziku brza kona uz kafu sa drugim ženama.
  Mladoženjin se otac isto tako ponašao tražeći objašnjenje od osamnaestogodišnjaka.
• Muftija je rek’o da je najbolje vrijeme za ženidbu odmah.
• Koji muftija? Đe to rek’o?
• Pa, Zukorlić. A ja sam se stvarno zaljubio i on je još kaz’o da prije ženidbe insanu nafaka kapa samo na kašikicu.
• Pa što nisi ženu uzeo za ruku i odveo je muftiji na frižider, pa njemu donosite nafake kol’ko vam mila volja?! Čekaj, ba, ti mi pričaš o onom sandžačkom muftiji?
• E, o njemu pričam! – svečano će mladoženja.
• Vik’o je on, sine, da treba pohađat’ i ote visoke škole, pa ja ne vidjo da si ikad proš’o većom ocjenom od trojke, a dvaput si i u avgustu školu iznutra vidio! To ti bezbeli nisi čuo? I ova današnja djeca, čuju samo ono što im se sviđa. I od muftinije riječi razabiru…
  Mladoženjin se otac brzo smirio i prigrlio snahu kao rođenu kćerku. Shvatio je da nafaka nužno ne mora dolaziti u kuću samo u monetarnom smislu i da je bitnije ono u srcu od onoga u frižderu.
• Ja bio protiv sinovljeve žendibe? Nikad! – zborio je kada ga ko napomene – Ih, pa, dragi ljudi, šta je vama? Znate me skoro pet banki, a još niste utupili u ote glavuše da se ja volim našalit’ više neg’ domaćoga hljeba najest’, ccccc? – negirao je svekar i pokazivao na stomak – dokaz koliko se voli najesti.

Kad god prolazim pored kuće one kone što je hitra na jeziku, a na noge se žali, ona me skrene sebi i započne besjedu.

• Sad mi, šćeri, bile one – i pokaže dizanjem glave na dvije komšijske kuće – fala im što me obilaze, a – pa mi se prikučivala i šaptala – dvaput im fala kad me zaobilaze. A što mogu pričat’, to ti ne merem kazat’. Računajući po njima, vas dunjaluk pun hajvana, samo su one primjeri insana. Deder budi dobra, pa mi na otom ćalu pusti onog muftiju. Mogu, bona, sutra umrijet’, a sve mi se ne da da umrem glupa. Da mi je samo koju pametnu čut’, a on tako fino zbori. ‘Oćeš?
• A šta hoćeš da ti pustim?
• Ima l’ ono o udaji i ženidbi? Da mi je da i ja rastabirim kol’ko ima istine u onom što narod priča za nafaku na kašikicu. A ti nama metni jednu bosansku da selo k’o nekad zamiriši.
  Umjesto željenog pustim joj snimak o sihirima i džinima ne bi li ubuduće začepila usta svima koji o tome krenu zboriti na najprometnijem zbornom mjestu u selu – u njenoj avliji, pa joj onda kažem:”Poslušaj ovo, a iza toga će udaja.” Znala sam koliko cijeni riječ sandžačkog muftije, a znala sam koliko ima uticaja i na besjede drugih, isto kao što sam znala da ona ne voli da je zaobilaze, iako tvrdi suprotno. Pričalo se, e sad koliko je istina ne znam, jer ona ne želi da načinje tu temu i to sa razlogom, da je jednom prilikom za vrućom bosanskom zaljevušom tek skinutom sa plata iz svoje skromne sobice istjerala neku od žena koja je zajmila pričati o sihirima i džinima. Vikalo se da je mahala štapom sa praga govoreći da u njen skromni dom jezikom ne uvode ote cuke lutalice i da joj ne treba ni dolaziti onaj ko je voljan da priča o tome. Kazuju ljudi da su joj tad čak na tren i noge proradile punim kapacitetom.

Muftija vjerovatno nikad nije ni čuo za naše malo selo u kojem se sve ostavljalo kad on zbori. Nikad ne bih mogla pisati o muftiji, a ne spomenuti svoj rodni kraj pun ljudi različitih vjeroispovijesti koji su ga jednako voljeli i poštovali, jer je propovijedao istinu i pozivao na borbu za ono za šta se svaki čovjek treba istinski boriti – za prave vrijednosti koje su nama svima dobro poznate bez obzira na jezik kojim se obraćamo Bogu. Nama rado viđeni insan je preselio i ova je priča tek sitni znak zahvalnosti, jer je svakom svojom riječju pod strehama mnogih srca izgradio gnijezdo kao lastavica nagovještavajući vječna proljeća u srcima onih koji istinski vjeruju. Hvala mu što je bio ono što sam i sama – idealista. Hvala mu što mi je objasnio da i moja šarena utopija vrijedi, da i moj cvjećarnik miriše, da i moji snovi vrijede, a moji su snovi skoncentrisani u jednu rečenicu – želim pisanom riječju na lica ljudi nastaniti osmijehe.

Dragi muftija, znam da ti dobroj duši lijepo pristaje kaput vječnosti negdje gore gdje se svaka zvijezda može dotaći kažiprstom, baš onako kako si ti dotakao naša srca riječima koje su nam veoma često bile neophodne za gurati dalje, iako toga nismo ni bili svjesni. A meni je drago što se moje ime može naći blizu tvog, pa makar i ovako – ispod rada na temu “Muftija”.

Pisala: Ivona Grgić