Ibrine čarape

Ušla je u ambulanutu i kao najglasniji pacijent sve nas pozdravila sa dobar dan. Svi smo bili u nekim boljkama i svako se sjatio oko sebe i svojih belaja, gledao u pod i čekao sestru koja je bila unutra. Kikotale su se one plave knjižice sa pulta. Ušao je i neki Ibro u čekaonicu i morao je izuti cipele jer je došao zbog neke alergije koja je izbila između prstiju na nogama, izazivala nesnošljiv svrbež i klala jadnog čovjeka, a čarape su mu bile raspar. Zacrvenio se i svima se izvinjavao zbog čarapa, pravdao se da je žurio, da je svjetlo bilo nedovoljno jako, da mu žene nije bilo kod kuće. Ma kao da je na sudu, sto mu gromova. Prekinula ga je ona glasna teta i bacila njegovu boljku u drugi plan. A onda je stiskajući pesnice ko’ Tajson počela svoju priču: ” Doveo sin juče curu koju hoće ženit da je upoznamo. Lijepa naoko, ali kad progovori u mislima mi se ukaza stado ovaca pred njom. I što više rečenica naniza to stado se sve više uvećavalo i uvećavalo. Čobanski pripali cigaru i počeška nos onim geliranim noktima koji su bili debeli ko’ cicvare pokojne mi svekrve. Zavrti pramen kose i ne gasi se ljudi moji. A onda joj telefon zazvoni, prekoluti očima i utiša ga pa zareža. E kad zareža ukazaše mi se iza nje dva crna ovčara što joj ono stado paze. I poče nam lajat ko’ ona kerčad o svojoj drugarici. Ulazi i moj sin, magare, koje se natovarilo kesama iz gepeka u koje je čobanica naredala taze nakupovane stvari da nam pokaže. I kako mlati onim prstima ja ljudi moji, zamišljam vreteno pred njom i kamaru neočešljanje vune. Onda mislim nije ba ni nešto lijepa. Imo je i bolje. Nacrtala obrve za dvije stoje, a usne dihtovala za sve one čobanske izraze hijaloronom.” Obliza svoje usne i u priči je prekide neka sitna ženica koja uđe. I njoj se Ibro pravdao za one čarape. Opet ga prekide u po riječi i nastavi: ” Dosta te više s tim čorapama! Meni gori u kući. A onaj moj magarac, nije loš, pošten, ne pije, ne puši.” I sve nas natjera da ustanemo i pogledamo kroz prozor i vidimo njenog sina koji je telefonirao u autu. Morali smo se složiti da joj je sin lijep i da zaslužuje neku normalnu curu. Opet vodi glavnu riječ dok Ibro krije čarape ko guja noge: “Ja sam ljudi, u onoj kući i muško i žensko. Nosam i sise i muda. Težak je to teret kad vam kažem. Onaj u mene čo’ek ni be ni mu. Ko mulac. Da mu nije mene hodo bi ko’ ovaj u raspar čarapama. Bez gaća bi bio.” Na uvid nam daje žuljeve na rukama i svi opet potvrđujemo njene navode ko’ mutavi svjedoci. “Još da mi se i ova guja uglavi u kuću, e neće dok ovo mozga nosam u glavi…” Izlazi sestra, i dodaje joj recepte. Dok ih trpa u torbu pita je jedna žena iz čekaonice puši li u nadi da će joj posuditi upaljač jer joj je pala cigara na pamet, a ona reče da je popušila davnih dana. Izađe i samo što nije zatvorila vrata spolja kad Ibro iznerviran lupi: “Popušiš ga meni!” Ko kauboj se vraća, uprla pogled prema Ibri, on ostade ko ukopan, a ona se nasmija i kreknu: “Ljudi moji, zaboravila sam knjižicu.” Ibri pade kamen sa srca i izbi sramotu koju su izazvale rasparene čarape. Sestra joj dade knjižicu i prozva Ibru koji se toliko bio spetljao da se doktoru i sestri zaboravio izvinjavati zbog čarapa. Ona sićušna žena nam tihanim tonom reče: ” One čarape je on nako obuk’o protiv loše sreće, vradžbina i uroka.” Namignu i popravi suknju. Pomislih vjerovatno su ga čarape spasile da ne bude bjen danas.

Imela

Odluči nebo jedne noći da otvori ledeno srce i oslobodi sve čežnje oblaka napunjenih pahuljama. Snivalo je lišće rasuto po šumi još koji dan jeseni i još koju zraku sunca, ali nebesa su bila nikad odlučnija. Zatitraše pahulje iznad decembra i spustiše svoje ledene poljupce na ono lišće pa ga još više priljubiše uz tlo i prekriše bijelim plahtama. Neke pahulje zapeše na granama i ne stigoše poljubiti zemlju. Šuma je izgledala golo pa su se pahulje morale baš potruditi ove večeri. Bilo je drveća koje je opkolio bršljan koji ni sam nije bio siguran da li je okupator ili zaštitnik. Škiljila je imela sa jedne bukve čitavo ljeto. Ono si u šta gledaš. Bojala se ove izreke. Nije htjela da bude nepregledna breza bijele kore ni mali bukvić koji je izrastao ukrivo. Bila je prelijepa i živjela je na mekanoj bukvi. Imele vole mekano drveće i crpe iz njega vodu. Glupo joj što je zovu parazitom. Ona je tu radi ljepote. Ona je kruna. Bukva treba da bude ponosna jer joj je baš ona na grbači. Da nje nema niko ne bi ni pogledao u onu glupu bukvu. Takvih je milion u šumi. Jesen joj je proširivala vidike svakim palim listom. Uživala je gledajući obližnje selo i dim koji paradira iz tek očišćenih odžaka. Vjetar i ptice su joj počeli stalno dolaziti u posjetu. Žao joj što ne može tako ljeti uživati. Kao i svaka ljepotica sanja da se sunča. Zaklanjaju je ljubomorne duše, bukvetina i breza sijede kore. Kada šuma vrišti golotinjom, imela uživa. Prolaznici misle da je gnijezdo. Samo znalci šume znaju ko je ona. Zelena je čitave godine i ima kožnato lišće, zadnji modni krik. Zimi postane još zelenija. Zalijepljene bobice crvene ili bijele boje su njeni plodovi. Jedina je našminkana u šumi u ovo doba godine. Tušira se prvim topljenjem snijega. Svijet posmatra sa visine. Mrzi ograničenja. Časti ptice. Pije bukvi u inat. Uživa sve do prvog listanja. Ptice su joj iscvrkutale da ljudi prave plastične imele koje stavljaju kao ukras za praznike. Konstatovala je da je nezahvalnoj bukvi uvijek Božić ito preko njenih leđa. Ko je sad parazit? Ugodnu zimu vam želi jedna imela dok je ljube prve pahulje doputovale sa nebesa.

Decembar mog djetinjstva

Počeše nebesa 1993. godine prosipati pahulje iz ledenih grudi i farbati crne decembarske dane u bijelo. Zimsko računanje vremena je ozbiljno osakatilo dane. Rat se sakrio iza zimurine i svima nam se smijao. U čast Božiću nakitio je iglice borova gustim injem i umjesto paketića redao mine. Prva zima kojoj nisam ruke pružila za zagrljaj dobrodošlice. Imala sam pet godina i prošlogodišnje čizmice su okračale. Sva djeca iz komšiluka su otišla. Moja porodica se bila znatno skratila. Tata je bio na liniji, mama išla na posao, a tetke napustile Bosnu. Na mnoga moja pitanja odrasli su odgovarali sa “jebiga i proće”. To su bili jedini logični i razumni odgovori koji ti ne kažu ništa i u isto vrijeme kažu sve. Djetetu poput mene je bilo napametnije da shvati sve ono prešućeno i rečeno u te dvije riječi. Čim osjetiš da te snijeg više ne veseli shvatiš da si odrastao bez obzira koliko godina imaš. Tog decembra sam odrasla.

Decembarske zjenice su bile one ledenice što okitiše strehu 1994. godine. Svi ljudi koje sam poznavala su izgledali mršavije, tanje i bez zimskog rumenila. Rat ih otesao po svom kalupu. Stomak je rastao samo Rasimu Deliću i mojoj mami. Tog decembra sam postala sestra. Desilo se to par dana pred Božić. Nije mi bilo jasno zašto svako pita koliko mi je brat dug i težak. To izgleda tako ide kada se rodi beba. Uprkos ratu sto se brzo napunio svim i svačim. Čestitali su mi ljudi i brata i praznike. Od te godine decembar postade mjesec pitanja i čestitanja. Govorili su da više nisam jedinica i da ću sad vidjeti Boga svog jer će njega svi više voljeti zato što je muško. Smijali su se i očekivali ko zna kakvu moju reakciju. Brat je došao kući. Išla sam i ja po njega i to je bio moj prvi odlazak u Tuzlu u jeku rata. Iako sam vidjela samo jedan komadić Tuzle, gurala sam onih par gelerima oštećenih zgrada i jednu raskrsnicu u sjećanje. Brat je bio jako mali, a ja sam očekivala malo većeg brata. Ime sam mu trebala ja dati, ali uplete se čitav krug ljudi u to davanje imena. Kuma je plačući molila moju mamu da da ime njenog poginulog sina, čak se upetljala i moja baka u to davanje imena, a baka se inače nikad nije petljala ni u šta. I svi se usaglasiše da je Božo jedino ime koje dolazi u obzir. I dobi Božo ime Božo, po kuminom sinu i po Božiću. Jedna stvar mi tu nikako nije jasna i ni danas da ne mogu objasniti sebi zar je moguće da se baka upetljala u čiju odluku?

Kraj rata je došao iz Dejtona 1995. godine prije Božinog prvog rođendana, doputovao na nekakvom papiru i vratio tatu sa linije. Ja sam uveliko išla u prvi razred. Već sam znala svima u razredu imena, prezimena i u ratu poginule članove porodice. Moje drugare i mene je zatekao taj kraj rata mokrih nogu u neadekvatnoj obući koja je kod mnogih bila čak i par brojeva veća. Vojska je ubzo napustila školu i obilježila nekakvo razduživanje oružja. Često smo od te vojske znali dobiti pokoju čvoku pa nam je bilo drago da više nema čvoka. U školi smo dobili paketiće koji su bili ogromni i lijepo upakovani. Slala su ih u ratom ogoljenu Bosnu djeca iz raznih dijelova svijeta. U svakom od njih je bilo pismo, a nerijetko i slika djeteta koje je poslalo paketić. Priželjkivala sam da se u moj komšiluk vrate sva ona djeca koja su otišla. Htjela sam svoj prijeratni život nazad. Ta uredba nije došla iz Dejtona. Nikada se nisu ni vratili. Većina ih nakon rata dođe samo na par dana da obiđu baku i djeda i da bace sa roditeljima koju petardu na Božično jutro i ispale koju raketu naveče. Dok svi reže uz poznate riječi “đe su bili devedest druge da pucaju” meni je drago da nisu bili tu. Nek misle da se puca samo kada se slavi. Malo mi je žao što su me eto tako olako zaboravili dok sam ja čitav rat neumoljivo pitala mamu za njih i grijala srce sjećanjima na naše prijateljstvo.

Decembri su nekako zauvijek ostali mjeseci pitanja i čestitanja. Nas školarce su uvijek nešto pitali i ovlaš nam čestitali predstojeće praznike pa smo taj period provodili drhteći i strahujući. Past’ il proć’? Vrijeme između Božinog rođendana i Nove godine smo bili sa knjigom i nad knjigom. I baš tad znanje nije htjelo u glavu ni na silu. Divili smo se ukrašenim kućama i čudili komplikovanim pismenim zadaćama iz matematike i fizike čije smo ishode unaprijed znali. Greške napravljene u decembru su se sanirale u januaru, najčešće prutom i nad knjigom. Fakultet je donio samo još više obaveza sbijenih opet u period između Božinog rođendana i Nove godine. I svake godine je decembarski scenarij bio isti. Moliš Boga da ne ostaneš gdje na Karauli, da stigneš na vrijeme na ispit, da položiš ispit, da ne moraš na integralni iz tog predmeta u januaru, da se vratiš zdrav i čitav kući jer je naše službe za održavanje puteva snijeg opet iznenadio. Praznici prođu pored tebe kao da ne postojiš.

Probudiš se jednog decembarskog jutra, naložiš vatru, srkneš tako odrastao koji gutljaj kafe. Diviš se mrazu zapletenom u vrške kasne djeteline. Dok vremenska prognoza najavljuje snijeg, a snijeg obećava lopatu, poželiš djetinjstvo i sva ona školska pitanja i brzinska čestitanja. Ove godine Božo puni četvrt stoljeća, kako ga obradovati? Iako je za mene on još uvijek mali, igračke valjda ne dolaze u obzir.

Dokanj mog djetinjstva

Naša škola je bila blizu rijeke, stršila smještena između dvije manje kuće od kojih je jedna bila nenastanjena. Nismo ni znali kako se zove ta rječica koja protiče kroz Dokanj, ali smo više puta pokušavali da je pređemo, a da nam pritom obuća i noge ostanu suhe. Birali smo najveće i naoko najneklizavije kamenje i dječiji nespretno ispitivali zakon gravitacije. Učiteljica je strogo zabranila odlaske na rijeku i vješto prijetila svim raspoloživim kaznama ako prekršimo zabranu. Od nje smo saznali da se rijeka zove Dokanjski potok. Kroz prozor zbornice je imala čist pregled na rijeku pa smo te odlaske stvarno prorijedili. Jedini zid škole koji nije imao prozore i koji nam je davao slobodu i dozu privatnosti, bio je okrenut prema dvorištu jedne Mare čiji se cvijet žbun prevalio od svoje veličine preko ograde, nastanio jednim dijelom i školsko dvorište i rađao najljepše cvjetove tamno roza boje početkom maja. Svaka djevojčica je od svoje simpatije dobijala tajno tih cvjetića na način da ih jednostavno nađeš pod klupom i razbijaš sebi glavu danima ko bi to mogao biti. Ta Mara se stalno žalila zbog kidanja cvijeća ne znajući zašto ga mnogi kidaju. Kad god je vidiš da priča sa učiteljicom znaš da se opet neko opasno zaljubio. A cvijet ko’ cvijet, od maja pa do prvog snijega ti pružao priliku da tajno voliš. I rađao svake godine, širio se i bivao sve veći i veći, u inat.

Drugo dvorište nam nije bilo zanimljivo jer ga korov opasno obuzeo, a ispod njega je bilo veliko igralište na kojem smo se nekad igrali i koje su zatrpali velikim hrpetinama šljunka i šljake. To igralište se nalazilo tik uz Dom. U tom Domu je bila mjesna zajednica, pošta, prodavnica, velika sala, ambulanta, kafana i dva stana. Po opisu djeluje kao zgrada Avaza, a ustvari je to prilično neugledna građevina prljavo bijele boje sa nekim malim prozorima, u kojoj se sve zbija i odvija kod nas u Doknju. Nama djeci je samo prodavica tu bila važna i interesantna. I često se taj Dom uzima kao odrednica i predstavlja godinama srce Doknja – hajmo do doma, vidio sam ga kod doma, dovezao me do doma, od doma ću ja lako naći prevoz, upoznali smo se kod doma… Kažu da je Dokanj malo mjesto, ali to ne priznajem. Deder ponesi lubenicu od doma idući pješke do moje kuće pa mi onda opisuj minijaturu Doknja. I ne izvlači se da ja živim daleko, prihvati da je Dokanj sve samo ne malo mjesto. A kako je tek ona školska torba bila teška, kao da ranjenika nosim na leđima.

I zatvori se kafana, a za njom i pošta. I odosmo iz područne škole u solinsku školu. Počeše se osipati i moji drugari iz razreda. Bila je i u Solini rijeka i veliko igralište, nastavnici nisu pazili na nas kao učiteljica i mogli smo raditi šta smo htjeli, ali to sve nekako nije bilo baš naše. Tihana je bila naša škola poslije nas jer je svake godine u Doknju bilo sve manje djece i sve manje ljudi uopšte.

Na onom Domu se vihore zastave. Jednu je majevički vjetar urolao u svojoj igri. Ljudima koje put ponekad dovede u Dokanj je to zasmetalo pa su se odmah počeli buniti, tražiti krivca i opipavati nacionalistički puls. Smucale su im se napisane misli po komentarima i portalima na osnovu kojih neko sa strane mjeri odsustvo ljudskosti u ljudima i prisustvo patologije u mislima. Šta oni znaju o našem vjetru? Buljim u zastave koje su tačno iznad ambulante, meni taj dan iznad glave. Urolana je sad ona druga, a ja pred ambulantom čekam i čekam. Prekide to čekanje jedna draga osoba iz mog dokanjskog razreda. Ispitamo se kao stari jarani, ustanovimo gdje nam je sad mjesto prebivališta, po kojim šavovima pucamo jer smo brate pred ambulantom, komentarišemo zemljotrese, školske drugare koji nisu onlajn i onda se sav razgovor svede na priče koje počinju sa “sjećaš se”?

I sjećam se svega. I tri Borisa i Zehre pričalice i Anele koja je smjela svakoga pitati sve što joj padne na pamet, Admire koja je uvijek govorila samo ono što misli pa kud puklo, Aldina Gliste koji je otišao u Austriju i Sanela Muškinog koji je živio na Krstu, Mirnesa koji se uvijek smio potući i od kojeg je jedino Nele bio nemirniji, Ivana koji je bio za nijansu slabiji matematičar od Ajnštajna, Renate koja je sjedila sa mnom, Mihajla koji je pop i koji se možda kad i za nas obrati Bogu…

Kratak je život kao onaj put od škole do ambulante i sve lijepo nekako stane u ono “sjećaš se” i u jedan iskreni zagrljaj školskih drugara koji se nisu godinama vidjeli na tom putu, dok se mislima hvatamo za ono Marino cvijeće, klizavi riječni kamen i sva ona stojanja u ćošku po zasluzi.

Sljdeći put kad se zanese vjetar u igri i urola zastave, spusti neznanče, pogled malo niže, da se edukuje nacionalizam u tebi punom ambulantom dok škola postaje sve praznija i praznija.

Između sunca i srca

Negdje između sunca i srca ostadoše sjećanja na djetinjstvo koje se zaplelo nekad davno između grana najveće lipe u komšiluku. Nadžidžalo nogavice jedinih školskih pantalona čičcima na Matikića polju. Oštetilo jaknu oštrim trnjem ostruga koje se previjaju pod teretom kupina na izmaku. Odvelo nas blatnjavom prečicom kući. Pokazalo nam velike bare koje se formiraju na makadamskom putu nakon obilne kiše u kojima smo se ogledali i koje smo sa nekom posebnom milinom preskakali, sjetni i sretni, znajući da smo dovoljno kaljavi za intervencije ljeskovog pruta kod kuće. Mi smo bili sanjari koji su pokušavali oživjeti svoje tanane, dječije snove u klimavom poslijeratnom periodu. Nije bilo drveta na putu od kuće do škole na koje se nismo barem pokušali popeti. Dok su se stariji svađali oko onog kamena koji je razlučivao među, nama je sve bilo naše i u svačijoj smo se njivi makar jednom isprljali i učičili. Svi su nas sokaci poznavali po hodu i gumenim čizmicama. Nosali smo ordenje djetinjstva u vidu ogrebotina i budućih ožiljaka na krvavim koljenima. I danas dan ljeti pravimo inventuru uspomena počevši od stanja koljena i svaki ožiljak, ma koliko majušan bio, može ispričati priču za čitanke i uplesti u tu priču pravu malu armiju saboraca iz nekad punog komšiluka. Nizali smo modrice po tijelu i šumske jagode na slamnate travke pune soka i nismo se bojali zmije dok smo ruke zavlačili u nepregledne živike u kojima su jagode stanovale i stidljivo izvirivale čekajući baš nas. Ponekad smo donosili i zdjelice pa mami brali jagode da je obradujemo, a sebi smo ostavljali one nanizane travke. Kada su nam srušili lipu i ljuljašku koja je životarila na jednoj od njenih najprizemnijih grana, preselili smo taj dio djetinjstva ispod djedovih trešanja koje su nas darivale prvo bogato poredanim beharom po vršcima grana, zelenjcima od kojih nas je bolio stomak pa svojim slatkim plodovima pred kraj školske godine, a kasnije tokom godine hladovinom i crvenkasto žutim lišćem koje je nekako prvo mijenjalo boju u jesen i vrtoglavo padalo ljubeći nam stope. Te trešnje su bile blizu naših kuća, ali skrivene od pogleda jednim brežuljkom. Osjećali smo slobodu izvan vidokruga odraslih i družili se sa djecom naših međaša koji su napravili rupu u ogradi i tako izbrisali kradom na dječiji način sve one teške riječi izletjele iz usta odraslih. I svako je kao bio u svome i igrao se na svome. Uvijek djeca najviše ispaštaju kada se djetinjstvo okrzne o te neriješene imovinske odnose. Tu smo donijeli i prvi mobitel, koji je svako držao pomalo, da mu osjeti težinu i toplotu. Najaviše da se konačno onaj makadam oblači u asfaltne halje i to je zadnja tema o kojoj smo raspravljali sjedeći na vlažnoj ledini. Djetinjstvo se našim rastom smanjivalo i stanjivalo, sve dok nije potpuno iščezlo pod kandžama vremena i srednjoškolskog gradiva. Život je dobio neku novu dimenziju, u koju nisu mogle stati sve one trešnje i sve one živahnosti jednog djetinjstva. Grebali smo život pod teretom obaveza kao što su nam one ostruge grebale rukave pod teretom kupina. Podivlja međa i udupla se granjem, a rupa nestade u korovu i bršljanu. Sudbina ugasi još jedno ognjište i naše drugare međaše odvede zapadno od onog djetinjstva koje je obitavalo između sunca i srca. Bez zbogom prvi nestadoše u stihiji migracija iz našeg sela.

Koga danas obrazuje obrazovanje?

Doba obaveza

Osnovna škola traje osam godina, nema predškolskog niti upoznavanja prije polaska u prvi razred. Zimski raspust trajao samo tri sedmice. Roditelji šaroliki, od nepismenih do akademika, ovih sa SSS najviše. Učiteljice su imale završenu srednju učiteljsku školu. To je bilo sasvim dovoljno da barataju sa djecom uzrasta od sedam do deset godina. Svako odjeljenje je imalo više od trideset učenika i učiteljica je raspoređivala po ličnom nahođenju gdje će ko sjediti. Ugravirano nam je strahopoštovanje od prvog dana, što od strane roditelja, što od same učiteljice. Ujutro nas je budio sat, rijetko koga roditelji jer su oni već uveliko bili na poslu. Sinoć smo rasporedili knjige. Sami smo se oblačili, išli pješke u školu i stizali na vrijeme. Učiteljica je bila tu da nas nečemu nauči, a mi smo bili tu da bismo nešto naučili. Svako je znao svoju funkciju i uspješno smo funkcionisali. Kada smo savladali štampana slova ruke smo pružili prema pisanim slovima. Nakon toga je bilo zabranjeno pisati štampanim slovima, osim na panoima. Brzina diktiranja teksta se uvećavala iz godine u godinu. U drugom razredu smo naučili ćirilicu i tablicu množenja. Morali smo dobro zapamtiti šta nam je za zadaću jer se naše mame nisu htjele brukati zivkajući učiteljicu. Bilo sramota da učenik ne zapamti zadaću pa su se zbog toga dobijale i batine kod kuće. Zadaću smo radili maksimalno sat vremena, ito kad uhvatimo vremena poslije škole. Naše je bilo samo da učimo i slušamo. Pod ovim “slušamo” se krilo pomaganje roditeljima u svim situacijama i svim poslovima, što u kući što napolju i odlasci u prodavnicu bez obzira na to koliko nam je prodavnica udaljena od kuće. Ako imaš mlađeg brata ili sestru utrpaju ti i njega na čuvanje. Bilo sasvim normalno da dijete čuva dijete. A ako to manje dijete napravi kakvu glupost ti si odgovoran ovaj bjen. Podrazumijevalo se da nemamo pravo glasa ni pravo pobune jer pobogu ko je ovdje koga rodio. Mi moramo samo da učimo i slušamo, šta tu nije jasno? Odgoj zasnovan na nagrada-kazna postulatima nije dolazio u obzir. Da te nagrade ako si prošao, da te nagrade ako imaš sve petice? To su ti jedine obaveze i sad te treba nagraditi što si ispunio nešto što se podrazumijeva? Nikad! i uvijek dodaju: “Da ti samo znaš kako je bilo u moje vrijeme?” Plagiraju oni vjerodostojno na nama to svoje vrijeme. Svi smo dobijali po pola marke za sendvič, a za piće smo imali vodu ili sok mutikašu koje smo nosili od kuće. Ubjeđivali su nas da je i taj sendvič luksuz. Još im je u glavi bio ratni meni. Imali smo čak i izbora što se tiče sastava, birali smo da li želimo kečap ili majonezu. Poslije su i mikrovalne došle pa smo baš luksuzirali. Jeli smo tople sendviče od nekakve neukusne, brašnaste velike kifle popunjene sa par reza najjeftinije salame i namazom po želji. I pored svih obaveza i zadaće nađe se vremena i za igru. Ište djetinjstvo svoje sledovanje i mi ga od srca dajemo. Na čistoj ledini sa drugarima, sa loptom ako je posjedujemo i sa neograničenom maštom stižemo do nastavnika koji su osim srednje škole imali dvogodišnji fakultet. To im bilo dovoljno da otkuju sasvim solidno znanje kod uzrasta između jedanaest i četrnaest godina. Ruke su boljele od njihovog diktiranja, padežima smo znali imena bolje nego ukućanima, teme za sastave sve ove godine dobijali tek na času pa morali cijediti zadnji atom mašte na onaj papir, imali nenajavljene kontrolne i krili se svakodnevno da nas ne prozovu. Učili nas da uvijek budemo spremni. I najslabiji učenici su znali tečno čitati, pisati brzo pisanim slovima, tablicu množenja, simbole hemijskih elemenata, ćirilicu, glavne gradove čak i onih pedeset i nešto američkih država. Bilo nas sedamnaest odličnih od kojih je desetero imalo sve petice. Svako srcem birao srednju školu. Mene srce zeznulo, ali o tome drugom prilikom.

Doba prava

Osnovna škola traje devet godina, predškolsko obavezno, a kod mnogih i vrtić. Zadnjim danom decembra se završava polugodište da mogu uživati u praznicima. Roditelji obrazovani. Učiteljica ima završenu srednju školu, trogodišnji fakultet razredne nastave i dvogodišnji magistarski studij. Stalno po seminarima. Operiše sa trinaest učenika nutelom namazane generacije koja se manipulisanju odraslih učila od malih nogu vrišteći i valjajući se po podu supermarketa da dobiju željenu već hiljaditu igračku. Roditelji ih bude ujutro, raspoređuju im knjige i odvoze u školu. Hodnici su puni roditelja koji kao mačke grebu na vrata učionice i koji određuju ko je dostojan da sjedi sa njihovim čedom. Svaki dan podsjećaju učiteljicu na prava djece i uče je njenom poslu za koji se školovala pet godina nakon srednje škole jer pobogu oni su tu djecu u mukama rađali i u još većim odgajali. Poslije nastave je zovu na viber i traže da slika zadaću koju treba dijete donijeti sutra. Aludiraju da nije jasno naznačila šta je za zadaću. Bune se zbog ocjena. Kontrolni mora najaviti kao svadbu i opet ga pokušavaju odgoditi. Svako gradivo im se čini kao teško za uzrast njihove djece. Jedva naučena štampana slova se koriste umjesto pisanih i roditeljima je to sasvim normalno pa se zato zadaća i radi satima sve dok roditelj ne izgubi živce i napiše djetetu zadaću. Diktiranje u školi postaje skoro pa bezuspješno i roditelji predlažu da se to sve lijepo iskopira. Djeca se vode u kino da gledaju isključivo domaće filmove jer ne stignu sve titlove pročitati čak ni u četvrtom razredu. Pri posjeti beogradskom sajmu knjige, djeca pitaju šta znači ono PECTOPAH na tablama koje su poredane svakih sto metara. Roditelji krive učiteljicu i obrazovni sistem za ovo pitanje. Teme za pismene se daju dvije sedmice unaprijed, traži se lokalni pisac na dobrom glasu koji bi vjerodostojno, gramatički ispravno i slikovito obradio temu koju će dijete kao krišom prepisati ili se jednostavno hape nečije misli sa interneta. Dvojka iz maternjeg jezika im nije jasna jer pobogu mi taj jezik znamo. Za svaku peticu se dobije prigodan poklon. Nastavnici već moraju imati završen četverogodišnji studij. Dvogodišnji više i ne postoji. Roditelji ne zovu nastavnike kao što su učiteljicu, kontaktiraju jedni druge jer pobogu nema šanse da baš niko nije zapamtio šta je za zadaću. Svakom nastavniku se obavezno natovari neki roditelj koji će mu naredne četri godine praviti dernek na poslu i ometati ga u radu. Nastavnici su krivi što ne mogu dijete koje ne zna tablicu množenja naučiti Njutnovim zakonima. Privatni časovi postaju jedna sasvim ustaljena roditeljska praksa. Ona ledina je davno zarasla, što zbog migracija što zbog djece kojima je internet postao jedino sredstvo zabave između zadaće i privatnih časova. Srednja se ne bira, zna se unaprijed, samo medicinska jer je ona jedina sigurna viza za zapad.

U srednjoj školi je jedan moj profesor, kojeg i danas dan izrazito cijenim, s nama podijelio misli jednog tuzlanskog privrednika koji je rekao da ni ona četri osnovne ne bi završio da je znao da će napraviti digitron. Izgleda da zajednički sadržalac svih problema leži u olakšavanju ili smo mi jednostavno društvo koje od malena zahtijeva samo autoritativan pristup.

Namiguje mi novembar

Traži se novembar, raspisana potjernica, maglenke se pale da se nađe. Osjećam da mi čeprka po unutrašnjem džepu jakne tamo gdje držim novac. Ne mogu ga opipati hladnim prstima. Grijem ih dahom dok mlatara veliki ceger zakačen na podlakticu. Dosta mi više kese plaćati. Ulazim u Bingo, a kao da sam u američki film ušla. Da me ko tad priupitao iza leđa ko nam je predsjednik bez imalo razmišljanja bih rekla Tramp. Namiguje mi novembar iz onih sjajnih saonica na samom ulazu. Falsifikatore jedan bezobrazni, tu si znači bio dok si nam maglom mazao oči i krio neke tajne rabote nebesa. Dosta ti više šuštanja po šumama pa si se odlučio okititi i glumiti decembar pokušavajući mi zijaniti koju markicu. Znaš ti da sam slaba na sjajno. Udare mi u glavu one loptice i probude dijete koje je u ratu željno ostalo te vrste sjaja. Zaglavim se ja tako između rata i romantike. Gdje mi je mama da me zaglavljenu ščepa za ruku i spriječi kupovinu? Pitam se da li je rano da onom svom tražim paketić koji mi svake godine mora kupiti radi mira u kući? Ostaje mi ono sjajno po rukama dok pipam hrapave loptice. Sjetim se one tri koje sam razbila prošle godine. Red je to nadoknaditi. Neću osiromašiti za jedno paklo loptica. Dodajem i zvončiće. I one drvene štipakljke na koje je zakačena jelka. I sprej za šaranje po prozorima. Šta fali kupiti i šeme pahulja da ne trošim sprej uzalud. Ugledam i loptice duginih boja. A sjetih se da mi se jelka ofucala. Kupiću i nju. Svakako će s nama božićovati narednih brat bratu deset godina i potrudiću se da joj se svi dive. Nema smisla novi nakit kačati na onu moju jadnicu koju je jednom oborilo nečije dijete, dvaput mačka i bezbroj puta ja iako sam s njom rukovala pažljivo. Na tavanu je boravila već 111 mjeseci. A treba mi i postolje. Neću da mi jelka stoji na one tri nožice i izgleda kao kokoš iz profila. Dosta mi više improvizovati. A stoljnjak su mi uflekali prošle godine i stvarno nema smisla da prljav stoljnjak stavim za Božić jer oprati se ne može, a pokušala sam. Jesam li pokušala? Ma i ne sjećam se, kupiću ga i salavete ću uzeti da se boje lijepo slože. Tako zaslijepljena dolazim do kase i razmišljam da ipak tražim kesu jer sve ovo u onaj ceger neće stati. Iznesem ja nekako ceger nakita, jelku pod miškom i jedno paklo loptica u ruci na sunčani, novembarski dan. Poče me ozbiljno klati ono krzno oko vrata sa jakne koju bih bacila da nema unutrašnjeg džepa. Magli ni traga kao ni novcu iz unutrašnjeg džepa. Ogoljenog novčanika gledam u ogoljene grane starog jasena. Šta napravi novembre, afirmisani falsifikatoru? Pravićemo se da je ovo investicija, a ne trošak.