Fale mi sretni jugoslovenski roditelji

O jugonostalgiji sam u sklopu IMEP-ovog granta razgovarala sa mještanima Doknja, tačnije sa deset osoba, koje su mi rado prepričale svoje uspomene i boljke glede ove teme. Priče sam sabrala u tekst u kojem će se svako pomalo pronaći, a najveći dio teksta čine uspomene Cvije Filipović koja je opisala svoje djetinjstvo.

Da li sam ja jugonostalgična? Prvo, riječ nostalgija se direktno veže za aktivnost uljepšavanja prošlosti kao mehanizma pomoću kojeg kamenujemo sadašnjost nauštrb prošlosti koja je kao bila divna. Moja prošlost –barem taj jugoslovenski dio, je bila predivna uprkos svim poteškoćama koje su vladale u tom periodu i nikada ne bih poželjela da sam rođena u današnjem vaktu. Zašto? Krenimo od mojih roditelja. Bili su zaposleni (čitaj radili su ono za šta su se školovali i upisali su ono što su voljeli). Da li zaposlen ujedno znači biti i sretan? Ako gledamo kroz prizmu prihoda i rashoda onda DA, a ako gledamo kroz to da li volimo ono što radimo i kakvi su uslovi na radnom mjestu, onda se veoma lako može desiti da smo sve, samo ne sretni. Srednju školu nisam birala srcem već potrebama tržišta ito ne našeg nego svjetskog. Sa medicinskom školom nema greške, tu uvijek ima posla –ne baš uvijek državnog, ali posla ima i može se pristojno zaraditi. Moja majka je trgovac i u to vrijeme trgovci su radili u trgovinama. Otac mi je bio bravar. Radio je svoj posao. Tačka. Radili su osam sati. Tačka. Ni minute više. Bili su pravi maheri u onome što rade. Imali su slobodne vikende. Kući su se vraćali radničkim autobusom u petnaest sati i deset minuta. Radno vrijeme im je počinjalo u sedam sati ujutro. Kažu da je čovjek ujutro najproduktivniji. Jesu li bili sretni? Jesu. Ja sam išla u školu sa drugarima, svoju zadaću sam sama radila, a ako mi nešto nije bilo jasno pitala sam učiteljicu ili neku od drugarica da mi bolje objasni. Roditelji su rijetko uskakali u proces rađenja zadaća. Naučili su me na godišnjem odmoru prije prvog razreda štampana slova. Godišnje smo provodili pola na moru preko tatinog preduzeća, pola na njivi koja nam je pružala razne povrtne poslastice. Manja djeca su bila zadužena za posliće tipa branja jagoda i kupina. Na taj način nam je ugravirana odgovornost u život još od malih nogu. Usput smo naučili kako se zove koje drvo, biljka i životinja. Nikada nisam pohađala privatne časove ni za jedan predmet kao ni moje društvo. Najviši nivo objašnjavanja je bio kada ti roditelji povuku za rukav nekog od komšija kojem je taj školski problem u opisu struke. Svaka osoba je znala čitati i pisati dva pisma i tablicu množenja. Bilo nas je od trideset i pet do četrdeset u razredu.

I roditelji mojih drugara su radili u preduzećima kao i moji i bili su šesnaest sati kod svoje kuće, osim ako ne rade u smjenama. Naše je bilo da pojedemo obrok koji ili je ostao od sinoć ili ga je baka spremila baš za nas i zadaću završimo između trinaest i šesnaest sati. Tri sata su bila sasvim dovoljna za te aktivnosti. Oni kada dođu popiju zajedno kafu, a nerijetko se dešavalo da neko od komšija, nenajavljen, dođe na kafu. Banu ljudi, pa šta? Dobrodošlica je tada bila pitanje obraza, a ne samo kulture. Mi smo u to vrijeme bili napolju i konzumirali slasti djetinjstva. Večera se pravi od sedamnaest do osamnaest sati, a ako je neko toplije godišnje doba, nakon pravljenja večere se ide u baštu. Večera se iza devetnaest sati, poslije crtanog fila Eustahije Brzić, a nakon toga slijedi dnevnik koji smo mi djeca mrzili iz dna duše. Gosti su bili sasvim normalna pojava naveče i rado sam im iznosila svoje uredne sveske, a oni su se divili mome rukopisu. Pola deset naveče je radnim danima bilo vrijeme kada gosti idu kući. Najdraži su mi bili oni gosti koji imaju djecu mojih godina pa i njih povedu, a mama zaokupljena sijelom nema vremena paziti na nas skupa. Još draže od toga mi je bilo kada mi nekome odemo u goste. Restrikcije tipa da smijemo uzeti samo jedan slatkiš sa stola i jednu čašu soka su bile sasvim normalne i uvijek su u putu ponavljana pravila restrikcija.

Bilo je sasvim normalno pomagati odraslima i na taj način naučiti bezbroj sitnica koje će nam omogućiti da tu djelatnost samostalno obavljamo kada odrastemo. Ta učestvovanja u poslovima odraslih su nas najčešće zakačala vikendom, a u vrijeme jeseni i radnim danima zato što smo mi djeca sa sela. Svi odrasli su imali autoritet i neformalne, ali efektivne ovlasti roditelja –ovo mi se nije sviđalo zato što nas je svako mogao vaspitati pljuskom u bilo koje vrijeme i naša dječija krivica je bila nešto o čemu se nije polemisao –stariji su uvijek bili u pravu.

Naši roditelji su, dakle, radili u preduzećima, na njivi, oko kuće i u kući. Baka i djed su živjeli sprat iznad nas, a kućica nije bila velika. Oni su držali dvije krave i kokoške, a mi djeca smo bili zaduženi za to da odnesemo u komšiluk te proizvode po bakinoj direktivi. Brat i ja smo dijelili sobu, a mama i tata su spavali u prostoriji koja je bila nešto između dnevnog boravka i kuhinje. Odjeća im je stojala u ormaru u našoj sobi, a suđe u svijetlo plavom kredencu koji je bio tamo gdje su oni spavali. Vrijednost čovjeka se tad nije mjerila po kvadraturi praznih prostorija koje posjeduje i u kojima niko nikada nije oka sklopio. Moje drugarice baka je imala dvije sprave koje su se zvale stanovi i na njima pravila šarene ponjave od stare odjeće. Često smo joj u šali znali reći-Boli te briga, tebi će baba ostaviti dva stana –aludirajući na stanove u zgradama, a ona se ljutila.

Provodili su naši roditelji mnogo vremena sa bratom i sa mnom. Čitav nam se život odvijao zajednički –osim onog dijela kada su oni na poslu, dakle, četrdeset sati sedmično. Nikada ih nisam čula da kukaju nad životom, a nije da nije bilo teških trenutaka. Bilo je čak i godina kada nismo išli na more zato što je neko od komšija gradio kuću pa su čitav godišnji odmor trošili pomagajući, a na našem šporetu se krčkalo mnogo ručkova za majstore. Sreća je stanovala u Ti meni, ja tebi!

Najdraža stvar mi je bila kada neko od maminih i tatinih kolega pošalje bratu i meni stvari ili igračke svoje djece koja su to prerasla. Tada se ljudi nisu bojali prerastanja stvari ni starosti i niko nije pokušavao zadržati privid vječite mladosti. Starilo se dostojanstveno. Umjesto straha ljudi su umetali radost čekanja da postanu bake i djedovi, okuse slasti novih titula i ponovo, ali iz druge perspektive, prožive još jedno djetinjstvo. Podrazumijevalo se da unučiće čuvaju baka i djed koji su bili u penziji. Podrazumijevalo se i da baka i djed pričaju neke priče po stoti put, a da mi unučići otpuhujemo nervozno od dosade prekidajući ih nakon svake izrečene rečenice. Podrazumijevalo se i da oni uporno nastave gdje su stali. Danas su te priče najdragocjenije nematerijalno dobro koje posjedujemo. Koliko mi samo puta padne na pamet djedov kolega koji je bio slab na slatkiše i koji je nakon petog pojedenog komada šampite šlagom sa šestog komada namazao oči i rekao:“Evo vam oči gladne, da se nažderete!“

I šta Vam sad najviše fali iz tog perioda? –postavljam pitanje Cviji Filipović, ženi sa kojom sam najviše razgovarala o ovoj temi.

Nije ni to vrijeme bilo sjajno. Realno, sjajna vremena ne postoje, ali mi žao što moja djeca neće osjetiti čari tog perioda. Fale mi sretni jugoslovenski roditelji. Oni koji podignu kredit i naprave kuću bez straha od otkaza. Oni kojima su komšije i više od roda rođenog. Oni roditelji koji čekaju da se ja, njihovo dijete, zaposlim, udam i rodim dijete bez bojazni da će mi neko složiti otkaz nakon prvog ukazivanja stomačića ispod pamučne majice. Oni kojima ću banuti u nedjelju, izgrliti ih i izljubiti. Oni kojima su u rukama ručice njihovih unučića, a ne mobiteli na koje se jedva naučiše i koje nosaju ko muhe bez glave hodnicima staračkih domova pokazujući slike djece i unučića rasutih po bijelom svijetu. Eto, to mi fali! –ističe C. Filipović.

Šta to pokazuješ po školi?

Devedeset i neka, rat samo što je stao. Ispred mene u klupi su sjedila dva dječaka –smeđokosi, ošišan nestručnom rukom na ćasu, šiška mu se često znala obreti u blizini trepavica i ići u oči pa je vješto napravio pravolinijski razdjeljak i od frizure na ćasu napravio frizuru na čitanku, i crnokosi –slične frizure, guste kose koju je krotio uljem, posjetilac frizerskog salona svakog mjeseca, a kada se priča o njemu svi se slože da je imao ono nešto, magnet kojim je doslovno lijepio pažnju svih prisutnih. Obadvojica su mi bili dobri drugari tada, a i danas dan.

Smeđokosi je raseljeno lice. Za razliku od većine naših školskih drugara on ima živog oca. Oca mu puka sreća spasila sigurne smrti. Živjeli su u tuđoj kući, roditelji, mlađi brat, djed, nena, amidža i on. Nije se tada mnogo brinulo o osjećanjima djece i djeca su bila bolna tačka samo onima koji ih nemaju, a koji ih žele pa čak i po cijenu života. Kod kuće je i njega kao i većinu čekala materijalizovana ljubav  u punoj tepsiji pite, u čistoj na ruke opranoj garederobi dobijenoj u nekom humanitarnom paketu, u toploj sobi i u svim onim oblicima koji se danas podrazumijevaju i ne smatraju ni ljubavlju ni luksuzom već osnovnom potrebom. Nije tu bilo pretjerano zagrljaja, poljubaca ni biće sve u redu rečenica. Bilo je ponekad i nasilja. Znao se preživjeli otac ponekad zanijeti u alkoholu pa ženi malo pokazati ko kosi, a ko vodu nosi. Bili su to pošteni i vrijedni ljudi –pričalo se, a na roditeljski je uvijek dolazila majka u šarenim dimijama, maramom podvezane glave, nakitom nenakićena i uprkos svemu vesela ženica sitnih očiju. Našu učiteljicu je tada mijenjala druga učiteljica. Ta druga učiteljica je bila stroga i autoritativna –a tad su prosvjetni radnici ionako bili u poziciji Bog pa oni. Smeđokosi je bio dijete za primjer. U njihovoj kući obrazovanje je bilo u kategoriji uči ako hoćeš, a ako nećeš znaj da dok je leđa biće i preduzeća. Majka je bila nepismena, a otac je završio svega četiri razreda osnovne škole. Učiteljica je govorila njegovoj majci pred nama:“Fino dijete, izvanredno fino dijete, ocjene su takve da je među najboljima, nema se tu šta puno zboriti, pokazuje empatiju prema drugima…“ Žena se zacrvenila. Kada je dječak došao kući tog dana nakon nastave, porodica je formirala odbor za doček.

-Skini rusak i stavi ga na sto! –prozborio je otac ljutito.

Dječak je poslušao. Nakon rusaka rovili su i po džepovima jakne. Dijete se treslo.

-Đe je? –vikala je mati.

-A ko đe je? –pitalo je dijete osjećajući u zraku miris predstojećih batina.

-Ne pravi se budala! Izvrni i džepove farmerica! –povika đedo.

-Ja ne kontam… –pokušavalo se dijete izvaditi iz problema dok je vraćalo sličice u desni džep.

-U ovoj kući nikad nije bilo lopova, nikad!

-Nisam ništa ukro!

-Odlično. A jel ti to ko dao?

-A šta?

-Ne pravi se lud! Empatiju!

-Kakvu empatiju?

-Onu koju pokazuješ po školi? Oklen tebi uopšte empatija?

-Govori, đe empatija?

-A, a, šta je to empatija? –upita dijete.

-Vidi ti njega. Pokazuješ je po školi, a ovde nas vučeš za nos. Učiteljica ti materi rekla da je pokazuješ. Hoćeš reć da učiteljica laže?

-Ma neću, ali…

-Nema ali. Kazuj đe empatija!

-I odakle tebi empatija? Ako nam dođe milicija radi te empatije, odraću te ko Musa jarca! Ovde lopove ne ranimo! Sve smo ti dali, a ti nas brukaš! –đedo maše štapom podignutim u visinu djetetove glave.

-Snaho, da si ga bolje pazila, ne bi se on šepurijo okolo s otom empatijom koja je bezbeli tuđa! Mi empatije nosali nikad ni pokazivali nijesmo! –jedva dočeka svekrva.

-Ja sam ga sjetovala i sjetovala, ali…

-Pustite sad to! Prvo da nam kaže đe empatija i okle mu, onda ćemo vidit ko je kriv.

-Mati je kriva! Ukalja nam obraz pred nolikijem svijetom. –brunda svekrva.

-A šta je empatija? –povika dječak.

-Šta se dereš?! Tek iz one stvarke ispo, a dere se ko pravi. Ti je pokazuješ, a od nas tražiš da ti kažemo šta je, jel? –broji otac dok mu se u ruci prelama tanak, ljeskov prut.

Masnice nastaniše tanke nožice sve dok dječak ne obeća i ne zakle se Allahom da nikad više neće pokazivati empatiju po školi. Odbor za doček nikad ne prizna djetetu da mu članovi uopšte ne znadoše šta je to empatija. Nedugo zatim sretne majka našu učiteljicu pa je u povjerenju upita:

-Sajo, sestro mila, de ti meni kazuj šta onaj moj arsuz pokazuje po školi?

-A šta pokazuje?

-Njeku empatiju.

-Molim?

-Ja, ja, ona mi učiteljica druga rekla.

-Pokazati empatiju je pokazati saosjećanje, odnosno pokazati razumijevanje.

-Auf, dijete džaba fasova. Ali nije džaba, batine nikad nisu džaba. One ploda uvijek daju. Fala, pozdravi kod kuće.

Kada je porodica saznala šta znači empatija, svi su se fino ismijali neobičnom nesporazumu, a dječak nikad nije dobio izvinjenje. Čuj on da dobije izvinjenje, tek iz one stvarke ispo i njemu da se neko izvinjava? –bilo je stanovište mnogih porodica tada, a ne samo ove. Nasilje je bilo sasvim opravano i niko ga nije ni nazivao nasiljem već odgojem koji od nas mora napraviti čestite ljude.

O crnokosom ću pisati drugi put. Samo ću reći da je on znao pokazati i empatiju i srednji prst.

Jesen

Došuštalo lišće da se pravi sok od nara i da kasna jesen namjerava obući sunčanu kolekciju. Možda zato nije ni dozvolila drveću da se riješi pozlaćenog odijela. Jesen je imenica koja se ne završava na slovo “A” kao većina imenica ženskog roda u našem jeziku, ali uprkos svim pravilima odluči biti žena i tu mogućnost izbora rodne pripadnosti odmah odvede modnim slivovima naših rijeka u šumu. I vidjele divlje trešnje nekad davno koliko je jesen ustvari ženstvena pa se zacrveniše pred njenom pojavom. I jesen se oduševi. A veliko je priznanje kada se autoritet ozari vašim djelom pa svake godine prve promijene odijelo da se nanovo dopadnu jeseni. Ugledaše se mnogi na divlje trešnje pa darovaše boje koje su imali. Neki su čak i svoje plodove dali jeseni. Toliko su je svi ljubili. A ona je odlučivala kome i kada šta treba. Bilo je godina kada jesen procijeni da su njeni štovatelji željni kiše i poklanjala ju je nesebično. I čitav grad je umotavala u vunene šalove koji su virili ispod kaputa. Smakrala je nogice pa de se čik suprostavi ako nemaš dobre čizme. Smijala se jesen iznad grada mrziteljima kiše koji nisu uvidjeli njene dobre namjere. Mislila je i ove godine da će pročitati skrivene poruke u kapima kiše ujutro uz kafu, ali tada su buljili u telefone i čitali sa malih ekrana njeno današnje raspoloženje. Upućivala ih na čaj jer je smatrala da im je baš on potreban. Hladnim vjetrom ih je gurala u tople zagrljaje, a oni su je i dalje mrzili. Gulila usnice koje neko baš takve treba da ljubi. I to su joj zamjerili. Zamrzne ti kišom ruke tek toliko da ih neko dodirom može odlediti, a ni to nisu shvatili. Malo joj bude žao onih koji nemaju dobre čizme i životinjica čije šapice smokri pa misli noću na njih. Postiđena svojim postupcima koji su prošli bez očekivanih rezultata, dozvala je sunce i upalila nebesku ringlu na najvišu temperaturu. I miriše u znak izvinjenja vazduh poslije kiše kao njen najnoviji parfem. Tada su je počeli zvati miholjsko ljeto. Bila je ponižena. Ime i rod su joj promijenili, njene zasluge pripisali nekom drugom, a nju i dalje olajavali jer poslije nje dolazi zima. Mislila je da je prokleta. Sjela je ispod zrelog grožđa i gorko zaplakala. Plakalo je i grožđe s njom pa mu odredi da je idealno za vina jer savršeno zna da tješi. Možda bi bila voljenija da dolazi prije ljeta. Grožđe je tako tužnu uputi u školske hodnike. Ugleda sebe kako se šareni na svim panoima. Poče čitati dječije sastave i pjesmice o sebi i sazna neke informacije koje su joj pred ogledalom promakle. Zarumeni se kao školovana, zrela jabuka. Važno je da je djeca vole. Ispade ljutnja iz srca i ispari kao magla pred onim panoima koje su ukrašavali prvačići. Dobra kakva jeste, čuje da su ljudi uradili sve poljske radove, prošeta klasjem i ogleda se u žitu kao u ogledalu, stane između tegli salate da se odmori i čuje ljude kako se žale da je vruće i da nemaju vode, pa odmah reaguje. Sutradan se opet počnu žaliti na kišu i njeno prisustvo. Dosta je, zapali cigaretu sklepanu od nekog suhog lišća i zapuha sjeverne vjetrove. Presječe vrpcu grijne sezone u gradu, zadimi odžake u selu, automobilima dokoluta zimske gume, sve po zakonu! U novembru već postane djetinjasta jer shvati da samo na taj način može izaći na kraj s ljudima. I počne se šaliti na novembarski način pa ni oni telefoni više ne budu u mogućnosti procijeniti šta je spremila za sutra. Igra se ona sa šarenim, u autobusu zaboravljenim kišobranima, dira im žice i pošalje ih novom vlasniku. Jer zaboravljeni kišobran je isključivo u vlasništvu jeseni. Počne iz džepova prosipati kišu na sve one zaboravne ljude bez kišobrana koji je zovu miholjsko ljeto. Smijulji se opet njihovom trčanju. Umire od smijeha ljudima koje nesavjesna budala za volanom zalije prljavom vodom sa ulice koja maloprije bijahu čista u njenim džepovima.Zna ona da mora na dalek put. Teško joj pada da se odvoji od onih koji su je eto znali i uvrijediti. Prošeta još jednom školskim hodnicima. Ode da zadnji put zagrli ono veliko bure kiselog kupusa kojem je kameno srce i sve one teglice šarenih ajvara nastanjenih u mračnim odajama. Zaštiti šumu debelim tepihom lišća i puhne jednom onako za raju u dvorišta. Daje im zadnji dio sebe, a oni se brane grabljama. I kaže svake godine sama sebi:” Jeseni, ubuduće ćeš s njima samo oštro novembarski!” Ali ljubav je to, zaboraviće se sve dogodine u zagrljaju dobrodošlice crvenih listova divljih trešanja i na školskim hodnicima.Saplete se jesen zadnjih dana o bundeve ispred vrata pa prosu zdjelu tvrdih mušmula u znak pozdrava. Zna ona da je veoma malo vremena između okusa prvih umeklih mušmula i okusa božićnih kolača, a zna da su meni mušmule ipak malo bliže srcu. Zato sretan ti put jeseni, ti koja spavaš u spavaćici od lišća i pruća, u mome srcu je čitave godine tvoja kuća!

Živi kreč

Uvijek sam uživala u tome da nasmijavam druge ljude iako sam često odavala utisak ozbiljne osobe. Dok nisam počela pisati priče, naoružavala sam se što tuđim što svojim anegdotama, doskočicama i vicevima pa pokušavala svima koje sretnem barem malo obojiti sivilo svakodnevnice. Danas naletim na ovu sliku i na um mi pade jedna situacija.

Te večeri smo imali goste. Bili su to ljudi koje sam poznavala dugo i koji su nam tako znali doći s vremena na vrijeme baš kao što smo i mi njima znali ponekad otići. Nisu mi bili baš simpatični, ali taj subjektivni i neutemeljeni osjećaj sam čuvala za sebe gušeći tako začetak bilo kakve predrasude jer pobogu nisu mi ništa loše nikad uradili. U onoj blaženoj minuti šutnje koja se nekako okoti u vazduhu kada svako tokom sijela ispriča ono što ima, ubacila sam jedan vic koji sam čula tih dana i od kojeg me stomak više puta bolio.

-Vozi Cigo punu traktorsku prikolicu živog kreča. „Živog kreča, živog kreča!“ –viče kroz selo. Ide kreč ko halva. Cigin novčanik raste li raste. U glavi kuje planove na šta će potrošiti novac. Pola prikolice prodao. Nabacio osmijeh od uha do uha. Ma da nema ušiju osmijeh bi bio preko čitave glave. Ali ne lezi vraže, poče padati kiša. Sljušti se pljuščina, a jadni Cigo iskoči iz onog traktora, pogleda u kreč koji se zapušio ko tuzlanska termoelektrana i zakuka: „Čim da te gasim kad te voda pali?“

Gosti –muž, žena i dvije djece, samo malo kimnuše glavama. Niko ni da se barem kiselo ono reda radi nasmije, a slušali su pažljivo. Staviše mi do znanja da su shvatili poentu –da se kreč zapušio jer se to desi kada se sastanu kreč i voda pa počeše nešto svoje pričati. Osjećala sam se baš nekako oskenuto.

Nakon mjesec dana dođoše opet kod nas. Bili su baš veseli i raspoloženi. U po sijela reče muž ženi:“De, bona, ispričaj onaj vic što si juče čula da se i oni upišaju od smijeha! Mi kad nismo crkli od smijeha kad smo ga pročitali. Ženo, ne daj mi lagat!” Nakon njene obilne salve predvicnog smijeha, počeše riječi izlaziti iz usta. Nakon svake izgovorene riječi počne se gušiti od smijeha pa zastane, konačno se pribere držeći se za od smijeha bolni stomak i poče konačno pričati bez prekidanja.

-Vozi Cigo punu kamionsku prikolicu živog kreča. „Živog kreča, živog kreča!“ –viče kroz selo. Ide kreč ko halva. Cigin novčanik raste li raste. U glavi kuje planove na šta će potrošiti novac. Pola prikolice prodao…

Moji ukućani i ja se blijedo gledamo, ma kao da želimo jedni drugima sa lica pročitati nešto, a nikako da shvatimo šta. Njihova djeca zaroktaše od smijeha kada se približi kraj vica. Mi ništa. Ozbiljni smo kao na pogrebu. Muž vicopričalice povika: „Pa što se ne smijete? A joj, jeste glupi, a pogotovo ti, Ivona, jer se furaš na školu. Džaba ti petice kad ne znaš šta bude sa kreča kad se ubaci u vodu, džaba. Niste skontali da se kreč zapuši kada dođe u kontakt sa vodom zato ga Cigo upita čim da te gasim kad te voda pali. Hahaha, jeste sad shvatili?“

Njihov sin reče: „Ivona, što nas ti iznenadi!“

„A tek vi mene! Joj, jeste glupi. Pa zar je vas četvero, hej četvero, uspjelo zaboraviti da sam vam taj vic ispričala ja kad ste bili ovdje prošli put? Tad se niste ni nasmijali, a sad rokćete. Zanimljivo!“ –dodajem kroz smijeh dok me neko od ukućana udara nogom ispod stola.

Imadoh samo sedamnaest i rekoh nekom ko mi može po godinama biti roditelj da je glup –a to je tad bilo skoro pa neoprostivo. Njihovi iskrivljeni, podrugljivi osmijesi se stišaše, vilice im dobiše neki čudan, naopaki oblik. Kolektivno crvenilo nastani četiri face, a iz ušiju kao da im se puši ko iz one cigine prikolice ili se samo meni to učinilo!? Nego, čime gasiti one što se pale kad im kažeš ono što i oni maloprije rekoše tebi?

Vinko Pavlović:”Drijenča je prekrasno mjesto!”

Vinko Pavlović

Možete li se predstaviti?

Moje ime je Vinko Pavlović. Rođen sam 10.09.1985. godine u Tuzli. Ja sam diplomirani ekonomista. Oženjen sam i imam dvoje djece. Trenutno sam zaposlen u Tuzli na poziciji Šefa biroa za zapošljavanje Tuzla.

Gdje se nalazi Drijenča i šta je karakteristično za taj kraj?

Drijenča je jedno prekrasno mjesto koje karakterišu prije svega topli i gostoljubivi ljudi. Drijenča se nalazi na obroncima planine Majevice. Prije rata smo pripadali općini Lopare, sada općini Čelić. Rubna smo mjesna zajednica u općini na granici sa gradom Tuzla.

Drijenča je prilično udaljena i od Tuzle i od Čelića, kako je bilo obrazovati se s obzirom na udaljenost?

Drijenča je i od Čelića i od Tuzle udaljena nekih 20-25 km, što u današnje vrijeme i nije velika udaljenost, međutim zbog loše putne infrastrukture do prije godinu-dvije ta udaljenost bila ogromna te nije bilo moguće svakodnevno putovati za Tuzlu. Nije bilo jednostavno školovati se prije svega zbog te udaljenost i zbog loše povezanosti sa Tuzlom, međutim to je iza nas i sada vidim da je se isplatilo.

Koliko stanovnika ima Drijenča i koja je prosječna starosna dob žitelja Drijenče?

Broj stanovnika u Drijenči, nažalost, kao i u ostalim mjestima koja su slična Drijenči, se smanjuje. Danas u Drijenči stalno živi između 250-300 ljudi i to su uglavnom osobe starije životne dobi. A svakako treba naglasiti da smo mjesna zajednica u kojoj je do devedesetih živjelo preko tisuću ljudi.

Koja je osnovna djelatnost kojom se bave stanovnici Drijenče?

Stanovnici Drijenče su se oduvijek bavili prije svega poljoprivredom, stočarstvom i voćarstvom. I danas je tako, ali znatno manje nego ranije, a razlog tome je svakako odlazak stanovnika mlađe životne dobi.

Koji su najveći problemi sa kojima se susreću stanovnici Vaše mjesne zajednice?

Kao što sam već rekao, najveći problem je odlazak mladih, a onda i loša infrastruktura i povezanost kako sa Čelićom tako i sa Tuzlom.

Kada se i kako javila ideja da poboljšate život ljudi u Vašoj lokalnoj zajednici s obzirom na to da ste veoma mlada osoba?

Od 2007.-2010. godine sam živo i radio u Njemačkoj. Kada sam se 2010. godine vratio iz Njemačke osjetio sam potrebu da na neki način pomognem svom mjestu i unaprijedim uslove za život. Tada nas je još uvijek bilo dosta mladih u Drijenči i osnovali smo Udrugu mladih Drijenča što je se kasnije pokazalo kao pravi potez.

Možete li nam navesti neke od projekata na kojima ste intenzivno radili?

Kao predsjednik udruge radio sam na više značajnih projekata u Drijenči. Svakako jedan od naših najvećih projekata je asfaltiranje ceste Drijenča-Gornja Obodnica, gdje smo zahvaljujući Vladi RH uspjeli preko udruge i mojih projekata asfaltirati 4 kilometra puta koji nas spaja sa Gornjom Obodnicom odnosno Tuzlom. Drugi projekat na kojem sam skupa sa MZ i mještanima Drijenče radio je adaptacija Hrvatskog doma Drijenča, gdje smo uložili preko 100.000 KM i dobili i dobili višenamjenski dom koji bi mogao služiti i puno većim mjestima od Drijenče. Dječije igralište smo uradili preko Udruge mladih i niz drugih manjih projekata i akcija. Trebalo bi puno vremena da se nabroji sve u što sam bio uključen u zadnjih desetak godinina. Uglavnom, mislim da sam dao svoj doprinos kako bi se poboljšali uvjeti življenja u Drijenči.

Šta Vam je bilo najteže tokom navedenih aktivnosti?

Kao i svima najveći problem su uvijek predstavljala finansijska sredstva, ali to smo rješavali na način da smo aplicirali na javne pozive gdje god je se ukazala prilika. Što kroz aplikacije, što preko udruge, što raznim lobiranjima, mogu s ponosom istaći da sam, zajedno sa ljudima koji su sa mnom radili i podržavali moj radu, uspio u Drijenču u zadnjih osam godina „donijeti „ između 700 i 800 tisuća maraka.

Ko Vam je najviše pomogao tokom tog perioda?

Najveću potporu sama svakako imao od mještana Drijenče. Moram naglasiti da u svemu ovome nisam bio ja sam, uvijek je tu bila jedna ekipa ljudi koja je radila sa mnom na projektima.

Da li ste nailazili na otpor stanovnika glede poboljšanja infrastrukture i ako jeste kako ste se nosili s tim?

NE! Već sam rekao da sam najveću potporu imao od mještana.

Koliko dijaspora ima učešća u projektima koji se tiču razvoja lokalne zajednice i na koji način oni pomažu?

Dijaspora je oduvijek nama koji živimo u Drijenči bila itekakav vjetar u leđa i gotovo da ne postoji projekat u Drijenči u koji dijaspora nije bila uključena. Prije svega njihova potpora se ogleda u financijskim prilozima, ali i na svaki drugi način su nam bili potpora  u dosadašnjem radu.

Kako danas izgleda život u Drijenči, a kako je izgledao prije, recimo, dvadeset godina?

Kada govorimo o uslovima života, misleći na infrastrukturu, nema smisla porediti vrijeme prije dvadeset godina i sada. Sada imamo gotovo sve uslove za život kakvi su inače i u ostalim mjestima. Međutim, problem je da sve što smo napravili u Drijenči nema tko da konzumira. Gledajući s te strane situacija je lošija nego prije dvadesetak godina.

Na kojem projektu trenutno radite?

Trenutno imamo još nekoliko projekata sanacije lokalnih puteva u Drijenči, uređenja trenutne putne infrastrukture i rasvjete. Nažalost, ovo vrijeme epidemije nam nikako ne ide na ruku pa sve ide mnogo teže nego što smo navikli.

Kada bi jedna nepoznata osoba izrazila želju da upozna Vaš kraj, šta biste joj predložili da posjeti?

Ono što bih prije svega preporučio je da obiđu stanovnike Drijenče i da razgovaraju s njima, da vide kako su to topli i gostoljubivi ljudi, koji su uvijek bili dobri domaćini svakom gostu zato što se na taj način se Drijenča najbolje upozna. Svakako treba obići svetište sv. Ante Padovanskog, kalvariju, Muzej starih stvari koji je jedan naš mještanin sa svojom porodicom napravio, a za  ljubitelje zelenila i prirode Drijenča je idealno mjesto.

Muzej starina

Koja je Vaša poruka mladima u Bosni i Hercegovini?

Iako razumijem jako dobro današnju situaciju u Bosni i Hercegovini, ipak bi savjetovao sve mlade da prije nego se odluče da napuste svoje mjesto pokušaju napraviti nešto ovdje, nešto po čemu će ih mjesto, odnosno ljudi, pamtiti. Neka glavni cilj ne bude odlazak. Mislim da svi mi imamo obavezu doprinjeti nešto zajednici kojoj pripadamo.

Klikom na Udruga mladih Drijenča i Mjesna zajednica Drijenča možete saznati više informacija kako o angažmanu Vinka Pavlovića tako i o ovoj prelijepoj mjesnoj zajednici.

Razgovarala: Ivona Grgić

Proizvodi koji su me oduševili

Krauterhof šampon sa ružamrinom

Svi koji čitaju moj blog znaju koliko volim Krauterhof šampone. Ovaj šampon je namijenjen za tanku i masnu kosu. Svrstavam ga u jače šampone –ja lično jače šampone koristim jednom mjesečno, dok neki blaži tipa Biomelem Love RS koristim za sva ostala pranja kose tokom mjeseca. Šampon je izvrsan za temeljito pranje kose. Sadrži ulje ružmarina koje reguliše lučenje sebruma, podstiče rast i obnovu kose. Na slici ispod možete pogledati- podvukla sam, koliko se visoko na listi sastojaka nalazi ružmarin. Miris šampona je veoma jak, biljni, a šampon je providan. Jedina zamjerka je ambalaža -čep koji morate odvrnuti pa je doziranje malo nezgodno jer se može desiti da istresete više proizvoda nego što je to zaista potrebno.

Krauterhof aloe vera gel

Aloe veru sam, kao biljku, koristila godinama za njegu kose. Najbolje se pokazala u fazi hidratacije kose. Ovaj gel nisam nanosila na kosu, ali sam ga svakodnevno tokom proteklog mjeseca nanosila na kožu poslije kupanja. Na stražnjim staranama nadlaktica i lopaticama sam uvijek imala neke sićušne bubuljice koje postanu izražene nakon pilinga i na tim dijelovima mi nije godio nijedan losion ili mlijeko za tijelo. Moja koža je, inače, masna, a tokom ljetnih dana znojenje pospješuje mašćenje te sam imala dodatni problem jer kada ne namažem kožu tijela nakon tuširanja osjećam peckanje, perutanje i zatezanje, a kada je namažem onda se veoma brzo dodatno zamasti što izazove osjećaj ljepljivosti. Svi koji imaju sličan problem, ovaj gel je jedno od najboljih rješenja. Tamno zelene je boje, biljnog mirisa, lako se razmazuje i veoma brzo upija. Koža postane mekana i glatka, a dugoročno korištenje je rezultiralo nestankom bubuljica na nadlakticama i omekšanom kožom na laktovima i koljenima. Od svih gelova na tržišu ovaj ima najviše aloe vere (prva je na listi sastojaka) kao što možete vidjeti na slici ispod i toplo ga preporučujem za svaki tip kože. Pošto znam da će biti pitanja tipa kako djeluje na licu, odmah da vam napišem da ga na lice nisam stavljala jer sam konačno pronašla kreme koje mi gode i stvarno mi se ne da eksperimentisati.

Venera kozmetika –prirodni dezodoransi

Ova dva dezodoransa sam dobila proljetos. Do tad sam koristila Weleda roll on kojim, iskreno, i nisam bila nešto oduševljena zato što se neugodni mirisi pojave nakon dva sata, a cijena mu je bila prilično visoka i itekako nesrazmjerna učinku. Venera stik (30 ml) ima fantastičan miris – miriše na ljubičicu, a miris se zadržava jako dugo i ciklično se širi tako da nakon ovog dezodoransa uopšte ne trebate stavljati parfem. Spada u kategoriju bezopasnih dezodoransa jer ne sadrži aluminijeve soli. Ovo je najbolji proizvod ove vrste koji sam ikad probala. Kada ga nanesete, mirni ste sigurno deset sati. Ima samo jednu manu i na nju sam spremna zažmiriti na oba oka, a mana je da ostavlja tragove na odjeći i ti tragovi je jako teško peru. Većina moje odjeće je crna pa vam preporučujem da ga slobodno koristite u ljetnom periodu kada se nose vesele i svijetle boje.

Venera deo krema sa kokosovim mlijekom (30 ml) dolazi u staklenoj teglici sa crnim poklopcem, prljavo bijele je boje i miriše na kokos, ali ne prenapadno. Miris izlapi nakon nekoliko minuta. Lako se razmazuje i veoma je učinkovita. Jedina mana je ta što bukvalno morate prstom zahvatiti količinu proizvoda, a treba vam količina koja stane na, recimo, pola nokta. Preporučujem da ne trpate prste u teglicu i da nabavite špatulicu. Ne ostavlja tragove na odjeći, ali joj je i vrijeme učinka manje ako je poredimo sa stikom. Stik mi je za nijansu draži od kreme. Koji god proizvod izaberete, nećete se pokajati.

Natracare ulošci i pamučni tamponi

Posljednje mjesto današnjeg posta zauzimaju ulošci i tamponi koje sam dobila i koji su me oduševili. Intimno zdravlje i higijena su nešto o čemu rijetko pričamo, a i kada pričamo informacije budu prilično šture i škrte zato nam jako dobri proizvodi ove vrste promaknu. Ovi ulošci su napravljeni od 100 % pamuka, ne sadrže hlor, plastiku i ne iritiraju. Mekani su i nježni. Probala sam dvije vrste ovih uložaka –ultra pads (14 komada) i panty lines dnevni ulošci (dođe ih 16). Sviđa mi se i to što ne sadrže pafem koji može da bude itekakav iritans. Tamponi (u pakovanju ih dođe 20), a druga vrsta pakovanja ima čak i plastičnu kapsulu koja je pogodna za nošenje tampona prilikom putovanja i odlaganje tampona nakon korištenja. Ako ove uloške i tampone niste prije probali, onda vam preporučujem da ih što prije probate.

Venera cosmetics šampon, serum za rast kose i maska za obnovu kose

Šampon za kosu Venera cosmetics

Ovaj šampon dolazi u bočici od 100 ml, providan je i ima blagi, biljni miris. Svrstavam ga u jače šampone. Dobro opere kosu i nakon njega se osjeti ono škripanje –znak da je kosa čista. Proizvođač navodi da je idealan za masnu kosu. Pošto je moja kosa jako duga, a 100 ml malo, potrošila sam ga jako brzo i to mu je po meni jedina mana.

Venera serum za rast kose

Ovaj serum je idealan za ljude koji nemaju mnogo vremena i novca zato što se u ovoj bočici krije pet različitih ulja (ricinusovo, kokosovo, maslinovo, ulje avokada i ulje makadamije) i vitamin E koji su, naučno dokazano, idealni za rast kose. Svi koji su kupovali ulja za kosu znaju koliko ta ulja pojedinačno koštaju, a veoma se teško odlučiti i koje ulje kupiti jer su na internetu i u trgovinama sva ulja predstavljena kao „idealna za rast kose“. Kao što i sami znate marketing je čudo i samo pospješuje vašu zbunjenost. Da se riješite zbunjenosti, sva za rast odlična ulja su u ovoj bočici od 30 ml. Mješavina ulja je bez mirisa, utrlja se kružnim pokretima na kožu glave (ne na dužinu da ne trošite džaba proizvod) i kosa se opete nakon tri sata. Osim što ovaj serum pospješuje rast kose, idealan je protiv opadanja kose, ojačava korijen kose i sprečava perut.

Venera maska za obnovu kose

Ova maska dolazi u staklenoj teglici od 100 ml. Proizvođač navodi da se nanese na suhu kosu i drži tri sata. Svi koji čitaj blog znaju da pratim hronogram kose (metod za obnovu kose) te stoga ovu masku koristim u fazi ishrane kose, dakle, dva puta mjesečno. Sadrži shea maslac, kakao maslac, ricinusovo ulje, kokosovo ulje, ulje makadamije, bademovo ulje i ulje kikirikija. Maska je prljavo bijele boje, miriše na orahe i veoma se lako nanosi na kosu. Za čitavu kosu mi trebaju svega dvije kafene kašikice maske tako da može dugo trajati. Lako se ispire sa kose (dva šamponiranja) i ne masti kosu dodatno.

Najbolje je koristiti masku i serum zajedno, tako daju najbolje rezultate. Ovo je idealna kombinacija za osobe koje hoće nešto dobro da pruže svojoj kosi, a kojima se ne da ili koji nemaju kad proučavati rast i obnovu kose. Imate moje tople preporuke za Venera cosmetics proizvode.

Rođendan

Rođena sam jednog septembarskog dana rano ujutro dok se ložila vatra ispod kazana za rakiju pa su mi uvijek u šali govorili da sam rođena uz kazan. Prvi rođendan kojeg se sjećam obilježio je jedan simpatični incident. Naime, tetak me pitao šta želim za rođendan, a ja sam k’o iz topa rekla –šminku. Šminku sam i dobila, plastičnu pa sam je nakon prve suze bacila iz sve snage pred svima i počela psovati tetku sve što mi je palo na pamet. Ni danas dan mi nije jasno da li sam batine tankim prutom po golim nogicama dobila zbog psovanja ili zbog gledanja poklonu u zube. Sljedeći rođendan je već bio isprljan ratom, a tetka i tetak su otišli i sve me u mislima bilo sramota mog ponašanja od prošlog rođendana. Tog dana su nam došli gosti koji su u rukama nosili neke ukrasne kese. Kada su mi dali poklone, mama je rekla:“Jao, niste se trebali trošiti!“ Pogledala sam u nju i rekla:“Šta tebe, bona, briga što se ljudi troše, cccc! U sve se miješaš!“ Smatram da ne postoje adekvatne riječi da opišem mamin pogled u tom trenutku i sve mi se čini da i danas dan automatski spustim glavu kad se samo sjetim. Rat je po svome oblikovao sve pa i rođendane, a moje željice su čekale neke bolje dane uz gorku, jedva nabavljenu čokoladu devedeset i treće koju sam imala umjesto torte i za koju sam lagala mami da i nije baš toliko gorka. Kada sam krenula u školu nosila sam ili veliku kesu bombona ili tri male da počastim drugare koji su me vukli za uši da porastem –stid da ih bude jer ostadoh malena. Ako slučajno bombona padne na pod, podigneš je, puhneš i staviš u usta –to smo bili mi i ništa nam nakon toga nije bilo. Bilo je u tim bombonama nečega svečanog i ljupkog. Za dvanaesti rođendan dobila čak trinaest istih knjiga od svojih školskih drugara –svako je poklonio svoj primjerak knjige koju je pisao jedan tuzanski profesor bosanskog jezika čijeg se imena, sramota da me bude, ne mogu sjetiti, ali se sjećam svake priče iz te knjige jer je knjigu napisao uz pomoć srednjoškolaca koji su mu poklonili povjerenje i dali svoje dnevnike. Svi ti moji drugari su računali na to da je baš knjiga idealan poklon za mene, a ja sam, vodeći se onom majčinom „poklonu se ne gleda u zube“, svima stavila do znanja da su me mnogo obradovali iako su se svi crvenili pored knjiga koje su oformile četvrtasti stub na mom stolu.

Roditelji su mi godinama poturali školski pribor kao poklon –to je valjda taj belaj kada si rođen početkom septembra i sve me pitali kako me nije sramota tražiti još i poklon pored onolike hrpetine svesaka, olovaka, pernice i svega onoga što bi mi kupili i da mi nije rođendan. Sujetu sam malo smirivala time da za bratov rođendan, koji je pred Božić, dobijem i ja poklone baš onako kao što i on dobije pribor za moj rođendan i da smo čudnim spletom okolnosti obadvoje pomalo zakinuti. Ti dani su prošli, a sve me nešto duša boli iz godine u godinu za onom hrpom pribora i za ljudima kojima je moj rođendan bio jako bitan, a koji već dugo nisu tu. Začas prođe vrijeme od one plastične šminke do prvog zarađenog novca od kojeg možeš kupiti šta ti duša zaželi, ali duša u inat tad počne da želi nematrijalne stvari.

Rodni list žutil’ se žuti, iz godine u godinu sve više i više, ali nema veze, ionako nikada neću toliko ostariti da rođendane poistovjećujem sa starenjem koje je sasvim normalan i logičan biološki proces. Ja ne slavim starenje jer ono ionako nije svrha rođendana, ja slavim život –sve ono uspješno pregurano, predeverano i preživljeno između dva rođendana, a znamo svi koliko navedenog stane u tristo šezdeset i pet dana. Kažu da se želje ne govore, ali ja ih ne namjeravam ni govorit –ja ću ih napisati (opet sam prevarila sistem) i imam samo jednu, osim one da sam živa i zdrava ja i oni koje volim –a velika je to brojka, ali to je cjelogodišnja želja pa se i ne računa kao posebna stavka u ovoj priči, a želja je da uz mene ljudi uvijek budu veseli, ma veseli k’o uz kazan! Pa nek mi je sretan rođendan!

P.S. Na slici je moja idealna torta –ovo je ujedno i jedini slučaj kada želim kosu blizu hrane. Ne bih ja bila ja da ni u ovu priču nisam strpala nešto o kosi.

Jednom lopov, uvijek lopov!

Dim je okupirao omanju prostoriju, a komadići pepela veličine četvrtine nokta odrasle osobe su napuštali motanu cigaretu i nastanjivali revere, butne dijelove nogu i sto od orahovine na kojem je bio računar, tuce nekakvih papira sa izraženim ušima po rubovima i čaša puna olovaka. Komandir policije je, po kazivanju mještana, rođen sa cigarom. Palio je jednu o drugu i uvlačio dim do petnih žila. Uvijek je bio vjeran svojoj ovisnosti, a čak se pričalo da je i kod gradonačelnika, zakletog nepušača, prilikom jedne službene posjete, na zaprepaštenje svih zapalio motanu pa puklo kud puklo. Da li se radi o urbanom mitu ili o istini, nikad nije htio ni potvrditi ni demantovati ovaj čikica kojem je ostalo svega dvije godine do penzije. Volio je da ljudi nagađaju jer je znao da su nagađanja napravila više heroja nego stvarni događaji. Međutim on nikad nije nagađao. Oslanjao se samo na činjenice i to oslanjanje ga je i dovelo do komandirske mekane stolice od vještačke kože.

Ove decembarske noći svjež se vazduh uvlačio u kancelariju kroz na kipu otvoren prozor, a dim tvrdo namotane motulje sukljao iz prostorije pa se sve činilo da u policijskoj stanici nešto gori ako gledaš s polja. Udarao je kažiprstom od tastaturu kao ćuran kljunom po zdjeli punoj hibridnog žita. Enter je pritiskao srednjim prstom i proučavao seriju krađa u ovom malom gradiću. Modus operandi svake od navedenih krađa je bio isti. Ljepilom namazan krug na staklu balkonskih vrata i uz to priljubljena krpa. Kada se ljepilo sasuši –za nekih pet do osam minuta, udariš laktom po krugu i taj dio stakla se odvali bez praska. Iz svake kuće odneseni samo novac i zlato. Komšije nisu ništa vidjele. Sinoć nije spavao od ushićenja. Pala mu je vražija stvar na pamet. Ovo je malo mjesto i svi se međusobno poznaju. Jedino što je prethodilo ovim krađama je to da se nedavno doselila četveročlana porodica. U bazi CIPS-a je pronašao njihove podatke i naišao na dosije patera familiasa iz mlađih dana. Pisalo je krađa. Jednom lopov, uvijek lopov! –nema tu mudrosti, to je činjenica, likovao je paleći novu cigaretu. Poslao je patrolu na adresu novog sugrađanina. Spremao se za razgovor sa čovjekom koji mu je priredio toliko neugodnosti. Gradonačelnikovoj sestri da provaljuje u kuću –vidjeće Boga svog!

-Izvolite ga uvesti! –naredi svojim momcima!

-Odvežite ga, pobogu! Nikad nisam razgovarao sa svezanim čovjekom, ne, ne!

Čovjek se tresao kao jasika. Bio je u pamučnoj majici bijele boje i trenerci. Decembar je vilenio ovom naoko mirnom kasabicom.

-Zašto se toliko tresete?

-Od zime! Ja sam nevin! Zašto sam ovdje?

-Vjerujete li Vi meni, spoštovani gospodine, da sam u ovom poslu više od trideset godina i da sam doživo svašta. Samo jednu stvar nikako da doživim, a to je da mi uđe ovdje čovjek i kaže da je kriv. Svi su nevini. Svi! I svi se tresu tako kao ti.

-Ali ja jesam. Uopšte mi nije jasno zašto sam uhapšen. Ja sam znate porodičan čovjek, imam svoju firmu, meni nije potrebno da…

-Dosta! Ovdje pričaš kad te ja nešto pitam. Čim se ti meni toliko pravdaš, nisu tu čista posla! Pošteni ljudi se ne pravdaju nikome!

Igrao se sa čovjekom. Povisi ton pa postane blag. Ovakve oscilacije u ispitavnju izbace iz ispitanika sve najgore osobine. Otvorio je kutiju i izvadio cigaretu. Laganim pokretima je prinese do ispod požutjelih brkova i zakači mešu usne koje su se jedva vidjele. Ponudi i osumnjičenog.

-Neka hvala! Ja ne pušim!

-Čuj to! A ja nekako ne vjerujem ljudima koji ne puše.

-Ni ja onima koji puše!

-Slušaj ti, ne nateži se sa mnom! Da čujem, gdje ste bili jučer između 15 i 16 sati?

-Kod kuće!

-Ima li neko ko to može potvrditi?

-Nema. Žena je došla s posla u 14 sati i…

-Gdje vam žena radi?

-U našoj firmi. I odvela djecu na trening. Ja sam ostao…

-A šta treniraju djeca?

-Stariji sin streljaštvo, a mlađi karate.

-Lijepo bogumi! Spremate nove generacije kriminalaca, a? Zašto ne treniraju nešto normalno –fudbal, rukomet?

-Kakve su to insinuacije? Ja…

-I žena umiješana? Žene u crnoj hronici i bijela kuga idu ruku pod ruku. Nego da ja Vas pitam, zašto ste se doselili baš ovdje?

-Prodao naslijeđeno imanje pa htio…

-A gdje je bilo to imanje?

-U Srbiji.

-U Srbiji? Znači na taj način perete novac. Jurisdikcija Bosne i Hercegovine ne zahvata područje Srbije, možda ste tamo potplatili koga i neki badava komad zemlje prodali za na papiru puno love. Nelegalno stečenu imovinu inkorporirali u tu zamišljenu cifru i došli je ulagati u ovu varoš. Zanima me samo zašto Vam je privlačna ova selendra? Za uzgoj droge možda? Vaša okućnica posjeduje dva bunara duboka po petnaest cijevi, što za ovo područje i nije uobičajno. Odavdje je suša više ljudi otjerala nego rat. Ciljano ste kupili imanje za uzgoj…

-Ama čovječe, ja ne znam o čemu vi govorite! Zašto sam ja ovdje?

-Zbog serije od petnaest krađa. I zamislite samo, te krađe su se počele dešavati čim ste se doselili. Slučajnost?

-Zašto ja da kradem kad imam sasvim dovoljno za pristojan život?

-I pristojan život uvijek može postati još malo pristojniji da ne kažem luksuzniji, zar ne? A imate i dosije! Slučajnost?

-Kakav dosije?

-Ne pravi se budala! 1978. godine ste provalili u trgovinu mješovite robe! –govori komandir i baca pred njega isprintani dosije.

Čovjek uzima dosije u promrzle ruke i prisjeća se kako je nekad davno sa rajom iz srednje nakon maturske večeri bio ispred jedne prodavnice u gluho doba noći. Neko od njih je bacio kamen i razbio izlog pa iznio gajbu piva da nastave gidu. Omađijani alkoholom i punoljestvom nisu ni primijetili Titinu miliciju koju je neko pozvao nakon zvuka lomljenja stakla. Nesreća je bila samo u tome da se u pogrešno vrijeme našao u pogrešnom mjestu i u pogrešnom društvu.

-Ma nemoj? Eto ja čitav život u društvu lopurdi poput tebe pa sam iz godine u godinu sve sam pošteniji i pošteniji. Opa i tu staklo? Zato više ne bacaš kamenje već praviš ljepak-krpa fleku. Opametio si se, a? Ne čini prilika lopova, već lopov napravi sebi priliku! Auuuu, vidi ti samo te tanane prstiće! U flašu mogu stati, pravi lopovski! Ja znate proučavam ljude k’o Rafael Garofalo, kriminolog, ima puno istine u njegovim izlaganjima. Fizičke karakteristike su itekako bitne za formiranje kriminalne ličnosti!

Čovjek pogleda u svoje ruke ne vjerujući šta čuje. Komandiru zazvoni mobitel. Izdvoji komandir srednji prst od ostalih pa njime pritisnu tipku za javljanje šeretski se cerekajući.

-Uhapšen nego šta. Slomio sam ga. Samo još neke finese da saznam i možete javiti novinarima. Ako, ako, šefe! Hvala na pohvalama, ali ja sam samo radio svoj posao! Važi!

Odložio je mobitel na rub stola. Samozadovoljno se pogladio po bradi. Zapalio još jednu cigaretu i unio se osumnjičenom u lice.

– U ovom gradu se treba čuvati samo ciganske kletve i šefovih pohvala. A gdje je Vaša žena bila za vrijeme dječijih treninga?

-Kod punca.

-To mi je trebalo. Znači punac stoji iza svega?

Podigao je crnu slušalicu fiksnog telefona i nekog nazvao. Skakutao je zadovoljno kao mlada koja se udala iz ljubavi na svom vjenčanju.

-Imamo ih. Nabavi nalog za pretres! Punac stoji iza svega. Znao sam da je neko odavdje organizator. Moj me njuh nikad nije prevario.

Dok se vršio uzaludni pretres punčeve kuće, komandirov i šefov sin su po već poznatom modusu operandi ulazili u kuću osumnjičenog gdje ih je policija i zatekla. Komandir je pao u nesvijest dok se klatila ona zalijepljena krpa sa balkonskog stakla. Pričalo se nakon toga po čaršiji na sva zvona da komandir i šef stoje iza svega. A čaršija ko čaršija, oslanja se samo na činjenice, a kud ćeš veće činjenice od očinstva?

Hrđavi i trblavi

Lizala je magla nježno čitavu okolinu, a svjetiljke ulične rasvjete su se jedva nazirale. Skloni pretjerivanju bi rekli da se ne vidi prst pred okom. Novembar je iz dana u dan kotio nove količine magle, a Dan mrtvih samo što je bio prošao. Početak ovog mjeseca je uvijek plodan i njihovi novčanici ubrzo promijeniše oblik i postadoše bremeniti. Kad si policajac cijeniš sve praznike jer i njihovi i naši uliju inostrana sredstva. Svi smo pred Bogom i zakonom isti! Ne smiju upaliti radio da ne bi ta aktivnost izvukla struju iz akumulatora. Motorole krče k’o crijeva trblavog policajca koji je ulečio suvozačevo sjedište. Priča se za njega da sve pare uloži u sigurno, u guzicu. Za volanom je sjedio mršavi policajac za kojeg se priča da ima četrdeset kilograma, ali samo ako ga vagaš skupa sa ljetnom kuhinjom koju je napravio od na putu stečene imovine koja ne podliježe porezu. Plastificirana vrata koja koštaju njegovu platu i po su izbijala oči mnogima, a kada mu iz usta izađe riječ ljetna kuhinja ljudima odjednom proradi krv do ključanja i uz opasku „na moru se to zove apartman“ mu nabiju na njušku njegovo nepostojeće poštenje. Između šapke i vrhova ušiju se nazirala hrđava kosa, a karakter je bio skoro pa iste boje kao i kosa, ako ne i za nijansu hrđaviji. Ili rizikuješ život ili ti je dosadno, treće nema u policijskom poslu. Noćne smjene vikendom su fantazija, ali radnim danima su uzaludne i ne mogu zadovoljiti ni njihove ni budžetske monetarne potrebe. Ne palite vozilo bez potrebe, još se oporavljamo od rata, para nema, budžet srezan… – bole su kroz sjećanje uši od piskutavog glasa njihovog komandira. Trblavom je uvijek bilo vruće, mršavi se tresao kao osumnjičeni sklupčan iza onog volana.

-Hoćeš da ti ispričam jedan vic? –upita hrđavi.

-More!

-Komandir policije, jedan od najboljih istražitelja, sjedi u svojoj kancelariji. Nadvio se nad išarane zapisnike i tačno čuješ kako mu mozak bruji dok razmišlja. Iz razmišljanja ga prekine glasan plač, a sekretarica otvara vrata, izvinjava se i uvodi njegovu kćerku. Djevojka crvena k’o bulka od ridanja.

-Sine, šta ti je? –skoči k’o opuren sa one meke, kožne stolice.

-Tataaaaa…

-Šta ti je?

-Trudna sam.

-Ma ko je ta lopurda, ološ, bitanga, nečovjek koji se usudio mojoj poštenoj, lijepoj, moralnoj i pametnoj kćerki da napravi dijete?

Djevojka otvori skupu, lakiranu tobu, izvadi smotak papira i pruži ljutitom ocu.

-Evo, tatice, lista osumnjičenih.

Salo na trbuhu je kao žele podrhtavalo od smijeha. Spaziše vozilo kako se približava. Golf kec koji je brundanjem posjećao na traktor Tomo Vinković se probijao kroz prodanu, novembarsku maglu, a trblavi policajac se za tren nađe na putu i zaustavi automobil. Hrđavi mu se pridruži.

-Dobar veče. Molim vaše isprave, vozačku i saobraćajnu.

-Dobra veče. Izvolite.

-Pa Žarko, oklen ti u ovo doba?

-Iz Lužana. Bili sestričini na rođendanu.

Žena na suvozačevom sjedištu potvrdi kimanjem glavom, a petogodišnja djevojčica na zadnjem sjedištu se probudi kada je hrđavi uperio snop svjetla koji se jednim pritiskom na dugme on oslobodio iz teške, crne baterije.

-Čime se baviš, Žarko?

-Ja sam profesor bosanskog jezika i književnosti.

-A đe radiš?

-U gimnaziji.

-Aaaa sunce ti žarko, lijepo, lijepo. Mi mislili da su ti stakla zatamljena, a i sumljivo što se vako kasno vraćaš. Jesi siguran da nisi ništa pijukno, a?

-To je od magle. Nisam. Ja sam slobodan građanin ove zemlje. Zašto bih ja, pobogu, bio sumnjiv?

-Svi su sumljivi dok se ne dokaže suprotno. Zato smo mi tu. Znaš, nas dvojica volimo književnost. Gramatiku ne volimo. Evo sad ćemo ti dokazati našu ljubav prema književnosti. Najdraži nam je pisac Nikola Šop. Imaš li šta, profa, od njega?

Gladio je bradu profesor znajući na šta aludiraju ova dvojica. Prebra misli i poče:

Kako je sve još uznemireno, sve udara jedno o drugo.

Brid o brid.

O što sad objesiti drage slike sa zemlje.

Uspomene.

Ne postoji zid.

-Bravo, bravo! A znaš li ko nam je nakon Šopa na spisku omiljenih? Musa Ćazim Ćatić.

Zakašlja se profesor i razazna nelagodu u uzdahu negodovanja svoje žene pa se pribra i nastavi:

-U valove mračne neprozirne noći

Utonuo život malenoga grada;

Umorena narav trudne sklapa oči,

Iznad mirnih kuća blagi sanak pada.

Sve počiva tiho, noć ko rijeka teče;

Samo griješnik jedan jošte budan stoji,

U sobici maloj kraj zmiljive svijeće

Na tespihu zrnje premeće i broji:

U molitvi skrušen kao slaba sjena,

Zamagljeni pogled u eter mu bludi,

Sa čela mu blista odraz poniženja,

A u strahu dršću griješničke mu grudi…

Debela se tmina svud nad zemljom stere

Kao crni grijeh griješnikove duše,

tek sa svijeće blijedi plamovi trepere

I u sobi maloj kraj griješnika kruže.

-Fino bogumi. -počeše policajci aplaudirati.

-Kažeš profesor? Svaka čast. Takvi i trebaju da nam odgajaju djecu. Ti si tu književnost ozbiljno shvatio. Da vidimo da li si shvatio i nas.

-Da mu kažemo ko je na trećem mjestu naše književne liste? Možda do sad nije skont’o u čemu je stvar sa ovim piscima! Nije književnost samo djeci dijelit’ jedinice i čitat’ knjige. Ovde na ulici književnost oslobađa. Okaješ grijehe njome. E sad da li imaš grijeha ili ne, to je druga priča. Književnost se ne bavi time. –frknu trblavi.

-Antun Branko Šimić. –ubaci se hrđavi.

I ja šutim ovdje kraj pendžera svoga:
I dok uštap s neba sije jako – jako,
U dušu mi silazi nostalgija sveta,
I ja bih bez riječi u noć dugo plako.

-Vidiš ti, pajdo moj, šta znači fakultet završit’? –podbada kržljavi trblavog.

-Do sad je bio dobar, nema govora. Još kad bi nam šta od Šantića znao…

Sinoc kada se vratih iz topla hamama
Prodjoh pokraj basce staroga imama
Kad tamo u basci, u hladu jasmina
S ibrikom u ruci stajase Emina

Ja joj nazvah Selam
Jes, tako mi dina
Nece ni da cuje lijepa Emina
Vec u srebrn ibrik zahvatila vode
Pa niz bastu djule zalijevati ode

S grana vjetar duhnu
Pa niz pleci puste
Rasplete joj one pletenice guste
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi
A meni se krenu bururet u glavi

Zamal’ ne posrnuh, mojega mi dina
Ali mi ne dodje lijepa Emina
Samo me je jednom pogledala mrko
Niti haje alcak sto za njome crkoh

Ajsi, ajsa, jabasa
Konja jase subasa

Po basci se sece, a plecima krece
Ni hodzin mi zapis, nista pomoc nece
Ja kakva je pusta, moga mi imana
Stid je ne bi bilo da je kod Sultana

Umro stari pjesnik, umrla Emina
Ostala je pusta basca od jasmina
Salomljen je Ibrik, uvelo je cvijece
Pjesma o Emini nikad umrijet’ nece

-Jesi ga razdužio, bratko!

-Da ti pišemo kaznu?

-Nisam ništa uradio.

-Svi smo mi nešto uradili. –ispravi ga hrđavi.

-Noć nema svjedoke. –napomenu trblavi.

-Nije uredu da propane ovo književno veče zbog suludog punjenja budžeta, dragi kolega. Hajde da mu damo još jednu priliku.

-Dvije! Nas smo dvojica.

-More!

-Mi volimo i Mešu Selimovića, ne naročito kao ove što smo nabrojali, ali more i on proć’!

-Nije ni do koljena Šopu, al’ hajde.

Zaustaviće te na svakom koraku, ogadiće ti svaki pokušaj, ponudiće ti bezbroj dokaza da je najbolje ćutati, mirovati, gledati iz prikrajka. –citira profesor.

-Nije ni taj Meša za baciti.

-Vrijedi li da ga uopšte pitamo za Fra Ivana Franju Jukića?

-Ma pitaj!

Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost istine izvedmo.

Policajci se zgledaše sujetno. Kao da im Jukić nije prijao. Trblavi raširi nosnice i izvadi bločić. Profesor se uhvati za novčanik. Trblavi vrati bločić u džep i repetira desnu ruku da primi mito. Nije bitno kojeg će pisca dobiti na novčanici. Ovo je ulična književnost, a profesor ionako nema nekih uličnih grijeha sem eto što je baš u njihovoj smjeni našao da se vraća iz Lužana. Niko ionako ne ide po onom spisku niže od Šantića. Cener je pristojna cifra. Šantić je najčešća ulična valuta. Stotku Šopa daju oni plaho krivi-pijani stranci, bogati i brzi. Hrđavi je u međuvremenu profesoru vratio dokumenta i rekao: „Uredu je. Možete ići.“

Profesor uvali pola marke u desnu ruku trblavog.

-Nije uredu da Branko Ćopić trpi.

-Šta ćemo mi sad s ovim? –zajapureno upita trblavi.

-Pa podijelite kao pravi partneri.

Golf nestade u šugavoj magli. Ovo im je škola. Od sad prvo mito u ruke pa tek onda vraćaju dokumenta. Nisu ovi naši gospoda kao stranci. To bi te prevarilo čim labrnju otvori. Bosanska lukavost i novembarske noći nemaju kraja. Džaba su se smrzli.

I još ti ovo
na kraju velim:
ja sam za ručak
trbuhom cijelim!
–da Ćopić ne trpi!