Ko rano rani…

Jednom sam pila jutarnju kafu sa komšinicom koja je izjavila između dva srka kafe da nema hljeba od onih koje sunce nađe u krevetu. Komšija koji je također pio kafu s nama, inače neviđena spavalica, složio se s njom brže bolje i dodao da su kod njega svakako spuštene roletne sve dok valjano ne progleda na oči. U očima mnogih „biti vrijedan“ znači poraniti, zoru prevariti i dvije sreće ugrabiti, no da li je to ustvari tačno? Ljudi koji rade od kuće poput mene, znaju veoma dobro koliko noći mogu biti dragocjene upravo zato što svi spavaju i što gotovo nikad nema iznenadnih situacija koje pretumbaju planove koje su u danu sasvim normalna pojava. Eh sad, pošto mnogi spavaju, a spavanje kao što znamo isključuje djelovanje, gotovo niko ne vidi svjetlo koje je gorilo do sitnih sati, ali veoma dobro vide kada prvu jutarnju iznesete pred kuću u podne i razvlačite je k’o pravi čitavih sat vremena. Jedno je vrijeme internetom kružila slika Vladimira Putina na kojoj je pisalo da on ustaje u podne. Tu sam sliku drage volje poturala u vidno polje svima koji su mi pokušali prišiti izmišljenu sramotu zvanu ustajanje u podne. Zanimljivo je i to što se svako ustajanje nakon osam zove ustajanje u podne. Jednom me ona komšinica s početka priče pitala koliko ja zapravo vremena provedem u pidžami. Zastala sam na trenutak i počela panično u glavi računati – šest do osam sati spavanja, minimalno dva do tri sati pisanja jer pišem noću, sat pijenja kafe… Auuuu, to je stvarno puno sati u pidžami, mislim ako je se ono uopšte i moglo nazvati pidžamom jer sam spavala u bijeloj, pamučnoj majici koju sam dobila pred izbore i mekanom šortsu koji mi se nije sviđao za van, ali je bio toliko udoban da sam mu ustupila punih dvanaest sati svog vremena. Imala sam i ja pidžamu pidžamom, ustvari dvije, ljetnu i zimsku, uredno ispeglane i složene na dnu ormara, na povatu, kako bi se reklo, za ne daj bože bolnice.

Čim sam preračunala sate provedene u kvazi pidžami i pokušala cifru prevaliti preko usana, zove me kurir brze pošte jer ima paket od firme Kristi line za mene. Sadržaj paketa – fantastično rublje koje se čuva za daj bože i ne daj bože situacije, bebi doll dvodijelna spavaćica i ogrtač sa istim dezenom, čarapice – kratke, duge, dokoljenice, najlonke, sa perlicama, bez perlica, gaćice i potkošulja u paru… Dok sam skidala etikete i prislanjala dobijeno uz tijelo prije pranja da vidim paše li mi, shvatih da bi bilo glupo čuvati nešto ovako fantastično za situacije do kojih, uz malo sreće, možda nikad neće ni doći poput zaglavljivanja u bolnici. I sve one godinama servirane floskule koje su podsticale na nerazumno čuvanje super stvari koje je, zamislite samo, neko osmislio da nam pruži užitak i uljepša ovo malo života, padoše u vodu tu pred ogledalom. Kao da je bitno u čemu spavaš, ionako niko ne gleda! – rekoše. Ali zar nije poenta osjećati se fantastično baš kad niko ne gleda, zar mi nismo najviše mi baš onda kad niko ne gleda?! Znate šta mi se najviše sviđa u mom blogerskom životu? To što uvijek mogu birati s kim ću raditi (život mi neumoljivo šalje divne ljude i fala mu), šta ću reklamirati (što udobnije) i što nerijetko iz kutije koja mi bude poslana ispane i neko prosvjetljenje koje rado dijelim s vama uz onu dozu mudrovanja koja mi je svojstvena.

Kristi line bebi doll

Možda i grabi dvije sreće onaj ko rano rani, ali meni je i ova jedna sasvim dovoljna jer sreću ionako čini pregršt malih stvari (i mekanih spavaćica sa elastičnom gumom oko struka, čarapica, najlonki sa dezenom koji obara s nogu, udobnog donjeg veša i još bezbroj divnih stvari za odrasle i djecu koje možete pronaći OVDJE), pa se često i zapitam kud bih ja sa te dvije sreće na uranak?! A da ugođaj bude potpun, ne zaboravite i ogrtač koji mi je pokazao da se ne moraju baš za sve u životu zasukati rukavi jer su za uživanje rukavi već skrojeni po taman mjeri (i ukrašeni čipkom)! Ako i poslije čitanja ovog teksta razmišljate vrijedi li čuvati stvari za posebne prilike, pročitajte tekst ponovo!

Priča podrinjskog jutjubera Ibre Zahirovića

Posljednji tekst nastao u sklopu IMEP-ovog NEW VOICE granta pod nazivom „Moja priča“. Ovo je priča Ibre Zahirovića, poznatog bh. jutjubera koji je porijeklom iz Podrinja. Njegovi snimci iz ratne Srebrenice imaju više od sedam miliona pregleda, a broj pretplatnika na kanalu raste iz dana u dan. Osim ratnih snimaka, na njegovom kanalu se može pronaći mnogo toga inspirativnog i zanimljivog. Snimke Ibre Zahirovića možete pogledati OVDJE.

Možete li se predstaviti?

Moje ime je Ibro Zahirović. Rođen sam 25.07.1969. godine. U Bijeljini sam završio trogodišnju srednju školu 1986. godine i stekao zvanje RTV mehaničar. Inače, sam iz sela Hrnčići, opština Bratunac. U Konjević Polju sam otvorio prije rata RTV servis i tu sam stekao dvije godine staža.

Kako je izgledao Vaš prvi dodir sa kamerom?

Ja sam veliki zaljubljenik u elektroniku i uvijek me oduševljavalo sve što ima veze sa tehnikom. Ne sjećam se kako je došlo do susreta kamere i mene, ali znam da je to bila ljubav na prvi pogled. Otac mi je iz Njemačke u ono doba donosio razne dijelove koji su mi bili potrebni za posao pa se tako obrela u mojim rukama i moja prva kamera. U to vrijeme sam najčešće snimao derneke i vašere po Podrinju, ali tih snimaka nažalost više nema.

Imali ste priliku otići iz Bosne i Herecegovine pred rat. Zašto to niste učinili?

Naime, oženio sam se 28.12.1991. godine i već su se osjećale oscilacije nadolazećeg rata. U aprilu 1992. godine došao je otac iz Njemačke za Bajram i tokom njegovog boravka jedan ga je prijatelj Srbin u povjerenju posavjetovao da odvede ženu i djecu u inostranstvo jer se spremaju krupne stvari. Ja sam ostao zato što mi žena nije imala pasoš, a izvaditi pasoš u to vrijeme je bilo skoro pa nemoguće. Ja sam jedva i dočekao da ostanem. Imali smo kuću, auto i kravu sa teletom. Otac je, doduše, predlagao da kravu i tele damo rođaku, ali to nismo uradili jer je i nama bilo potrebno mlijeko, što se kasnije pokazalo kao dobar izbor.

Kako je izgledao početak rata u Konjević Polju?

Prvo se počela JNA seliti u Srbiju što je rezultiralo prolaskom vojske kroz Konjević Polje. Zaustavljali su se ispred mjesne džamije u koju su pucali, a narod je masovno bježao u brdo. Moram napomenuti da su prije rata ljudi silazili s brda i gradili kuće u ravnici. Moja žena i ja nismo imali kud pa smo ostali u svojoj kući koja je bila blizu puta. Jedno jutro policija poziva megafonom sve ljude koji imaju oružje da isto predaju kod Šerfine kuće. Dali su i rok do kojeg se mora predati oružje, a mi ponutkani pričom iz sela Glogova koje su opkolili nakon predaje naoružanja, odlučili smo ipak ne predati oružje, a narod je počeo organizovati linije odbrane.

Na koji su način vijesti iz ratom načete Bosne i Hercegovine dolazile do Vas u to vrijeme?

Struje je već bilo nestalo, a ja sam jedno vrijeme slušao vijesti u autu sve dok me akumulator nije izdao. Zanimalo me šta se dešava pa sam sukladno tome morao naći neki način da dođem do informacija. Onda smo spajali radio na dinamu bicikla, djeca su okretala pedale i to je bio tad jedini način da čujemo šta se dešava. Počeo sam smišljati kako da iskoristim rijeku pored koje sam imao vikendicu i palo mi je na pamet da pokvarim veš mašinu, izvadim bubanj na koji sam stavio peraja i remen i alternator sa druge strane. Tu sam punio akumulator i sebi i drugima i bateriju kamere između ostalog.

Šta ste snimali u to vrijeme u Konjević Polju?

Evo, na primjer, jedne su prilike srpski vojnici granatirali džamiju. Drugi sam se dan popeo na oštećenu munaru i snimao brdo s kojeg su gađali. Onda mi kroz glavu prođe misao – šta da sad počnu gađati? Onda sam čuo da je Naser Orić došao u Konjević Polje, uzeo sam kameru i otišao do kuće u kojoj se nalazio. Vidio sam ga dok je silazio niz stepenice, snimio sam to, a on je uočio da ga snimam. Snimao sam i generala Filipa Moriona kada je bio u Konjević Polju. Sreo sam ga na cesti i on me na našem jeziku pozdravio sa dobar dan. U suštini snimao sam sve ono što sam smatrao interesantnim. Kada je pala Cerska, mi iz Konjević Polja smo morali za Srebrenicu koja je udaljena nekih trideset kilometara, a između nas je bilo selo Kravice koje je palo u međuvremenu pa smo slobodno otišli do Srebrenice. Zadnji sam otišao iz svog rodnog mjesta.

Kako je izgledao Vaš život u Srebrenici?

U Srebrenici su me u jednom stanu u blizini pošte dočekali punac, punica i šurak koji su već bili izbjegli iz Zalužja. Ženi i meni su ostavili jednu sobicu. Mnogi su živjeli na ulici, ložili vatre i grijali se pod vedrim nebom jer se sav narod slio iz okupiranih dijelova u Srebrenicu pa doslovno nije bilo šupe koja nije zauzeta. To je bilo u aprilu 1993. godine. Dakle, u Srebrenici je tad bila humanitarna katastrofa. Onda je došao general Filip Morion i ljudi su ga blokirali baš kao i u Konjević Polju. Iz pošte u Srebrenici proglasio je Srebrenicu zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija, a nedugo nakon toga stigli su i konvoji humanitarne pomoći. Potpisan je i sporazum da Srebrenica postane demilitarizovana zona pa je 28. divizija od tada postojala samo na papiru. Život se počeo normalizovati, nije bilo više pucanja, linija niti vojske. Kanadski bataljon je u Srebrenici imao svoju bazu ograđenu žicom i trgovalo se uveliko. Prodavali su nam cigarete i kutija je koštala pedeset maraka. Počinje da radi škola i svi prosvjetni radnici, među kojima je i moja žena, bivaju angažovani. Naoko, sve je podsjećalo na mir, a bilo je i puno omladine pa su se organizovali i turniri, takmičenja pjevača amatera, nastupi kulturno umjetničkog društa, hrvanje, konjičke trke na stadionu Guber i takmičenje boraca „Ljiljanijada ’93.“ Ja sam dosta tih dešavanja iz zatišja pred buru snimio.

Kako Ste punili bateriju na kameri premda ni u Srebrenici nije bilo struje?

Kroz Srebrenicu protiče rijeka, a ljudi su pravili mini centrale. U susret mi je izlazio jedan čovjek koji je stanovao u blizu pošte. Problem je bio što ja nisam imao kaseta pa sam nalazio velike kasete po stanovima i morao sam namotavati traku jer je u moju kameru išla mala kaseta. Kasnije sam upoznao ljude koji su imali koji su imali struju od 220 V i kod njih sam presnimavao kasete. Oni su vidjeli snimak Nasera Orića koji sam napravio u Konjević Polju i rekli to Naseru, pa je on izrazio želju da me upozna. Organizovali su sijelo na kojem sam Naseru pustio kasetu i on me tad pohvalio.

Da li Ste ostali u kontaktu sa Naserom Orićem nakon te večeri?

Eh, postoji jedna anegdota iz vremena nakon tog sijela. Nakon nekih petnaestak dana, dolaze po mene dva rođaka jer ih je poslao Naser Orić da me hitno dovedu njemu. Prepao sam se iako nisam imao razloga za strah, a ni rođaci nisu znali u čemu je riječ. Drhteći ulazim sitnim koracima u zadimljenu prostoriju punu ljudi, a Naser govori:“Je l’ to taj?“Neko mu reče da jesam, a on oduševljeno izgovori:“Sad si mi još draži.“Ja još uvijek ne znam o čemu se radi, a on objasni da se moj otac iz Njemačke angažovao i skupio tri hiljade maraka koje je odnio Naserovoj ženi koja je bila u Sloveniji u izbjeglištvu sa malim djetetom. Naser je rekao da mi od tad pa na dalje ne smije ništa faliti dok je on živ. Kasnije sam od njega tražio da mi omogući da radim kao radio-amater jer je to između ostalog i moja struka, a želio sam i da se čujem sa ocem.

Fotografija iz privatne arhive Ibre Zahirovića

Kako je izgledalo biti radio-amater u Srebrenici?

Iza opštine smo imali jednu sobicu koja je imala prozore sa rešetkama. Radili smo noću jer je tad bio najbolji signal. Tu smo uspostavljali veze sa našim ljudima u inostranstvu, zakazivali razgovore i oni su prespajali radio stanice na telefone. To su masno naplaćivali. Cijena jednog razgovora je bila oko 100 maraka. Mi nismo imali nikakve naknade. To su radili i radio-amateri iz Užica, Valjeva i Beograda. Sa Banovićima, Tuzlom i Živinicama smo također uspostavljali veze jer je mnogo naših ljudi pokušavalo preći na slobodnu teritoriju i mi smo bili prvi koji smo saznali šta se desilo s njima i da li su uopšte stigli. Obradovao sam mnogo ljudi dok sam radio kao radio amater. Jave mi iz Kladnja da su kao dobili paket, kažu koliko komada, izdiktiraju imena i to je to. Uvijek smo morali govoriti u šiframa jer i druga strana može čuti šta pričamo. Sve to traje do jula 1995. godine.

Kako su izgledali 10. I 11. juli iz Vaše perspektive?

Prvo moram pomenuti da su pale granate ispred robne kuće. To sam zabilježio kamerom, a snimak je dostupan na YouTubu pod nazivom “Pad (okupacija) Srebrenice”. Prvih desetak minuta tog snimka odnosi se na događaje koji su se desili 10. jula, a drugi dio snimka na događaje koji su se desili 11. jula. Ulice su bile pune. Kao što možete vidjeti na tom snimku i svi balkoni sa zgrada koje sam snimao su također krcati. Grad nije imao ko braniti. Pojedini su pružali otpor jer nisu bili predali oružje, a komanda UNPROFORA je naredila povlačenje našoj vojsci jer će kao biti napadi NATO aviona i ona šačica naoružanih se povukla u grad. Tad sam vidio da je gotovo. Ljudi su pričali i kalkulisali šta je najbolje uraditi – ostati sa ženama i djecom ili ići preko šume. Ja sam znao da ću preko šume. Zgrada je bila krcata i doslovno je bilo nemoguće probiti se do ulaznih vrata. Uočio sam i grupicu ljudi sa puškama kako trče putem prema selima i tad sam znao da moram što prije krenuti sa puncom i mlađahnim rođakom. Nakon rata sam upoređivao vrijeme na mom snimku i na snimku sa televizije i zapazio da je Mladić već bio ušao u grad, odnosno u gornji dio grada, a ja sam stanovao u donjem dijelu. Dakle, bili smo skupa u gradu.

Fotografija iz privatne arhive Ibre Zahirovića

Kako Ste ponijeli kasete iz Srebrenice?

Tog 10. jula sam razmišljao šta raditi jer kasete zauzimaju dosta mjesta koje mi treba za hranu. Došao sam na ideju da vadim traku i namotavam je na jedan kolut. Složio sam kolutove, zamotao ih i stavio u kesu pa je sve to izgledalo kao jedna malo veća konzerva.

Da li Ste ponijeli kameru?

Naravno. Krenuli smo punac, rođak i ja prema Kutlićima. Tu sam snimao ljude i baterija na kameri je bila skoro pa prazna. Na putu prema Jaglićima iz kojih se ulazi u srpsku teritoriju snimam nekih desetak sekundi i kamera se gasi. Kamera mi je postala teška i mlađahni se rođak ponudi da je nosi. Zamijetio sam da je i njemu teška pa odlučujem da je se riješim, ali problem je bio u tome što nisam mogao izvaditi kasetu bez šarafcigera. Nadao sam se da će baterija surađivati kad se malo ugrije, ali džaba, kamera neće da se otvori. Pao je mrak i nastaje haos. Od petnaest hiljada ljudi koji smo se bili skupili da idemo preko šume, samo dvije hiljade je posjedovalo neko oružje. U toj čitavoj strci nađem kolegu radio-amatera Nedžada Omerovića koji je riješio problem transporta kamere jer je imao na leđima prazan ruksak. On, naime, nije imao kad napuniti ruksak. Izgubio sam ga u mraku i Nedžad je među prvima prešao na slobodnu teritoriju. Pokazao je kameru kada je stigao i mnogi su mislili da sam mrtav samo zato što je kamera stigla prije mene u Tuzlu. Moji su snimci obišli svijet. 16. avgusta 1995. godine dolazim i ja. Punica, žena i dijete od devet mjeseci su stigli kamionom nekoliko dana nakon pada Srebrenice i nastanili se u jednu vikendicu u Crnom Blatu nadomak Tuzle. Sa Nedžadom sam se našao nakon nekoliko mjeseci na Brčanskoj Malti i počastio ga jer mi je prenio kameru. Kasetu sam dobio tek kasnije jer je bila kod novinara Zlatana uposlenika kantonalne televizije. Krajnje odredište moje kamere je muzej u Potočarima.

Kamera Ibre Zahirovića / privatna arhiva

Vaši su se snimci koristili kao dokazni materijal na sudu u Hagu. Kako je došlo do toga?

Kada su počela suđenja, kontaktirali su me istražitelji i odbrana Nasera Orića. Vasvija Vidović je čitav dan gledala moje snimke, a Naser Orić joj je rekao da me nađe. Nerijetko sam na izvještajima sa suđenja gledao svoje snimke. Snimak sa balkona je najviše prikazivan.

Kako ste došli na ideju da otvorite kanal na YouTube-u?

Sasvim spontano. Nakon rata sam otvorio RTV servis i bavio se onim što najbolje znam i umijem. Naporno se radilo tih godina. Snimke sam čuvao, ali ih nisam gledao. 2010. godine bila je petnaesta godišnjica genocida i ujedno godina ukopa mog punca koji nije stigao na slobodnu teritoriju. Našao me Avdo Avdić i napravio reportažu o meni koja se zvala „Genocid kroz objektiv Ibre Zahirovića“. Snimao me na onom balkonu u zgradi u kojoj sam živio. Onda mi je palo na pamet da taj snimak stavim na YouTube. Nakon toga sam napravio video o Naseru Oriću kojeg sam snimao u više navrata jer je on u ratu izrazio želju da kasetu pošalje svojoj ženi. Taj video ima više od milion pregleda. Na YouTube prije nisam redovno stavljao snimke. A onda je došla korona, sve je stalo i podsjetilo me na početak rata. Pošto su kasete stare i gube na kvaliteti morao sam ih digitalizovati. Odlučio sam iskorisitit vrijeme korone, usput naišao na neke zanimljive snimke, objavio ih i podijelio na Facebook-u. Ljudi su imali vremena pošto je, kao što rekoh, sve stalo, broj pretplatnika se naglo počeo povećavati kao i broj pregleda. Onda su mi se počeli javljati ljudi iz svih dijelova svijeta. Jedan je čovjek vidio svog rahmetli brata na snimku, a nije imao nijedne njegove slike. Kontaktirala me i majka pjevača Ibre Mujića kojeg su zvali podrinjski Sinan Sakić zato što je pjevao identično kao Sinan. Njemu je prije rata čak i Sinan Sakić dolazio kući i vjerujem da bi postao velika zvijezda da je ostao živ. Taj se momak predao i govorio:“Ja sam pjevač, ja nisam vojnik!“Uglavnom, nađem ja snimak na kojem on pjeva i objavim ga. On je zaslužio da bude nezaboravljen. Slična se situacija desila i sa jednim podrinjskim harmonikašem kojeg je njegov brat vidio na mom snimku na dvije sekunde pa me kontaktirao da pita imam li duži snimak. Rekao sam da imam, našao snimak i poslao mu. Ljudi mi uvijek nude novac za snimak svojih najmilijih, ali nikad nikome nisam naplatio niti ću naplatiti.

Razgovarala: Ivona Grgić

Inicijativna grupa aktivno starenje Dragunja

Kažu da je treća životna dob vrijeme kada prestajemo raditi za druge i počinjemo živjeti za sebe. Istinitost ove tvrdnje sam potražila u društvu članova „Inicijativne grupe aktivo starenje Dragunja“ koja broji četrdeset i dva člana, od toga dvadeset osam žena i četrnaest muškaraca. IGAS Dragunja je perspektivna grupa osnovana 2017. godine koja organizovanim radom sudjeluje u rješavanju problema starijih osoba, promoviše međureligijsku saradnju, edukuje se, razmjenjuje iskustva, brine o starim i bolesnim osobama i kroz namicanje sredstava kvalitetnije doprinosi zdravlju svojih članova i napretku zajednice.

Predsjednik ove inicijativne grupe ističe da rad grupe podržavaju i mnogi donatori među kojima izdvaja Mrežu aktivnog starenja na čelu sa Amelom Fočić koja pomaže pri svakoj projektnoj aplikaciji, firmu „Nipex“ iz Dragunje koja uvijek pruži ruku spasa kada je najteže, veterinarska stanica Tuzla, Mijat Pavić, Crveni križ Tuzlanskog kantona i Crveni križ grada Tuzle.

-Član sam ove grupe od prvog dana. – ističe član grupe Stjepan Niđandžić – Sastajemo se jednom sedmično, svakog utorka u četrnaest sati. Tokom korone su mi najviše falila naša druženja, a korona svakako nije omela rad grupe iako smo se morali podrediti mjerama pandemije. Naša grupa je sačinjena od članova svih vjera i nacija i svi se odlično slažemo. Povodom svakog praznika organizujemo sijelo sa bogatom zakuskom koju pripreme članovi grupe, a pred prošli Bajram smo organizovali i iftar. Mi smo primjer kako sloga treba da izgleda u praksi. Upravo pripremamo izlet u Olovo i istom se radujemo kao osnovci. Članovi grupe se i privatno druže i to se najbolje može vidjeti kada je neka radost ili žalost posrijedi. Mi naše članove i njihove porodice nikad ne ostavljamo u najtežim trenutcima jer znamo da se samo zajedničkim snagama svaki problem može riješiti ili pak ublažiti. Mladim generacijama mogu poručiti da se ugledaju na nas i da njeguju bratstvo i jedinstvo, a svim starijim ljudima, kojima naravno zdravlje dozvoljava, da postanu članovi naše grupe jer su nam svi dobrodošli. Smatram da svi stariji iz moje okoline koje zdravlje još služi, mogu izdvojiti satić vremena na sedmičnom nivou i provesti ga u druželjubivom ambijentu. I sam se bavim poljoprivredom i stočarstvom, posijao sam četiri duluma žita i povrtalj, i svjestan sam da oko toga ima mnogo posla, ali čovjek uvijek treba ukrasti malo vremena za sebe, pogotovo u poznim godinama.

-I ja sam ove grupe od 2017. godine. – dodaje Anđa Marjanović – Drago mi je da i u našoj mjesnoj zajednici postoji nešto poput ove grupe. Moram istaći da starosna dob uopšte nije presudna da biste postali naš član jer naša grupa nije otvorena samo za ljude treće životne dobi kako bi se dalo zaključiti iz imena grupe. Naš cilj je prvenstveno druženje. Od aktivnosti grupe izdvajam pletenje, oslikavanje marama, izrađu nakita, bonsai drveća od perlca, pravljenje zimnice, organizovanje sijela i drugo. Svi koji žele podržati rad naše grupe i počastiti sebe nekom od unikatnih stvarčica, mogu se obratiti u Facebook grupu Inicijativna grupa aktivno starenje Dragunja ili doći lično svakog utorka u četrnaest sati, pogledati proizvode i kupiti nešto iz bogatog asortimana.

Kako izgleda obrok korisnika javne kuhinje?

Piše: Ivona Grgić

Prema podacima Svjetske banke u Bosni i Hercegovini je 18,7% ljudi ispod generalne granice siromaštva. Osobe čija mjesečna primanja ne prelaze 83,6 KM nalaze se u ekstremnom siromaštvu. Ispod generalne linije siromaštva nalaze se svi oni čija mjesečna primanja ne prelaze 238,10 KM. Zbog navedenog broj korisnika javnih kuhinja raste iz godine u godinu.

Kako izgleda obrok korisnika javne kuhinje?

– Primam hranu od ponedjeljka do petka. Po tu hranu idem svaki dan oko jedanaest sati do naše mjesne zajednice jer je kod nas, na sreću, organizovan dovoz hrane. Inače, živim u selu koje je od Tuzle udaljeno trideset kilometara. Uvijek ponesem i kanticu za naredni dan i istu uručim predsjedniku mjesne zajednice koji je zadužen za podjelu hrane. Korisnici javne kuhinje koji su u gorem zdravstvenom stanju od mene dobiju hranu na kućnu adresu. Mi korisnici se uzajamno pomažemo pa se dešava da jedni drugima ponesemo obrok ako nam je usput. Svake je sedmice isti jelovnik i hrana javne kuhinje uopšte nije neukusna. Ponedjeljkom dobijem makarone s mesom i pola hljeba. Obrok uvijek raspodijelim na dva dijela pa imam i za ručak i za večeru.

Obrok ponedjeljkom

Utorkom dobijem grašak sa mesom i pola hljeba, a srijedom varivo s povrćem i mesom i pola hljeba.

Obrok utorkom
Obrok srijedom

Četvrtkom je gusta, kremasta supa od krompira i riže sa pilećim mesom i pola hljeba, a petkom grah sa kobasicom i čitav hljeb.

Obrok četvrtkom
Obrok petkom

– Pošto vikendom ne dobijamo hranu, petkom dobijemo osim osnovnog obroka još nešto uz to, na primjer, lisnato sa hrenovkom, gulaš u konzervi ili komad sirovog mesa, a u vrijeme ramazana nerijetko smo petkom dobijali ramazanske lepine i hurme. Ovo je treća godina kako primam hranu – ističe sagovornik B. Martić – i da nema ovog ja ne znam kako bih. Ovim se putem želim zahvaliti svima onima koji na bilo koji način doprinose radu javnih kuhinja kao i onima koji su zaduženi za distribuciju hrane do nas korisnika.

Majka

Tokom školovanja sam se susrela sa mnogim izazovima jer sam imala žute zube. Djeca u osnovnoj školi nisu propuštala priliku da mi upute grdne poglede, podsmijehe i neprikladne riječi, a ponekad se dešavalo da mi i neko od nastavnika natukne nešto nauštrb izgleda. Situacija se malo promijenila u srednjoj školi u kojoj se furala čelična disciplina i odakle bi bilo ko, u slučaju da mi kaže nešto pogrdno, mogao za tren oka biti izbačen. Uprkos tome, pojedinci nisu propustili priliku da me uvrijede, samo što su te uvrede bile odraslije, sofisticiranije, a samim tim i bolnije.
Iako sam ih mogla prijaviti, nisam to učinila. A znate zašto? Zato što su mi pred očima bile njihove majke, koje sam zamišljala na osnovu onoga što sam svakodnevno viđala u svojoj okolini. To su u mojim zamišljanjima bile žene bez frizure i šminke koje ne liče na naše profesorice iako su približnih godina, žrtve rasturene države, pijanih muževa koji im nabijaju na nos da ih hrane, suludih običaja što se prenose s koljena na koljeno, obično nezaposlene, neobično jake od fizičkih poslova, vlasnice hronične krivice za sve u očima svih. Najčešće sam ih tokom tih zamišljanja viđala u kuhinji dok u isto vrijeme prave ručak i, kako mi to kažemo, sjetuju dijete kakvo nikad ne smije biti dok to isto dijete čeka kad će monolog prestati jer ga je čulo već bezbroj puta. A onda neko pokuca, majka se brecne i kradom proda kroz prozor nekoliko školjki jaja, da onaj njen ne vidi pa to malo crkavice uloži u dijete vjerujući da tako treba. Ta majka ima bezbroj želja materijalne prirode o kojima joj je najbolje da ne razmišlja. Okreće se i ona za lijepo udešenim ženama vjerujući da su one eto imale malo više sreće i čvršću zaleđinu dok od ono malo sirotinje iz ormara pokušava probrati najbolje kada pođe djetetu na roditeljski plašeći se da ga ne obruka. Na dnu tog istog ormara čuva dvodijelnu pidžamu na cvjetiće i nov donji veš za ne daj Bože bolnice u kojoj joj dijete radi praksu u besprijekorno ispeglanom, bijelom mantilu. Prstima jedne noge krije rupu na peti kada dijete dovede nekog od drugara. Ne sjeća se kad je sebi šta kupila izuzev onih žutih tableta komplikovanog, dugog imena koje polovi da traju duže iako ih treba piti čitave. Rijetko se smije, a i kad se zasmije rukom krije usta jer joj fale zubi, trojka i četvorka na desnoj strani vilice, stradali u trudnoći. Raduje se jedino dobrim ocjenama djeteta od kojih joj od miline srce poigra kolo u grudima i rastu cijena domaćih proizvoda koje kradom prodaje. Boji se džeparoša na Kajmak stanici – najozloglašenijem leglu svega nevaljastog u Tuzli tih godina, koji joj mogu opelješiti dijete. Iako zna da ono sa sobom ima tek marku i po za užinu i autobusku kartu, strah je, kako kaže, da ga džeparoši mogu izbosti ako mu u džepu ne nađu ništa. Pričala joj neka kona koja ima tetku u Tuzli da oni svi rade skupa. Preza i od lošeg društva karakterističnog za srednje škole i droge koju nikad očima nije vidjela. Nerijetko ubaci prste u rusak da vidi ima li šta sumnjivo. Nalazi cigarete za koje vjeruje da su od nekog druga koji ima stroge roditelje. Uzima jednu iz kutije pazeći da je niko ne vidi i zamišlja dok puši da ima nalakirane nokte kao Merlin Monro. Zaljeva krompirušu. Miris pite nadjačava duhanski vonj. Ponosi se debelim knjigama iz torbe iz kojih se uči napamet. Jedina joj je svijetla tačka u životu misao da će joj dijete sutra biti svoj čovjek kada završi medicinsku, inače jednu od težih škola, jer za medicinare uvijek ima posla. A onda mi u misli dolaze majke u radnom odnosu čiju dušu vrijeđa prezaposlenost kod nadrndanog privatnika pa zakidaju sebe za dječije odrastanje, a djecu za majku. Maskare su im se već otrusile, puder, za nijansu tamniji od tena, se zavukao u još uvijek plitke okoloočne bore, ruž se nazire na ivici gornje usne. Pokušavaju nabrzake sklepati šta večere da im dijete pojede šta toplo i u isto vrijeme baciti oko na nedavnu pismenu iz bosanskog, staviti veš u mašinu, isti izvaditi nakon pranja, ispeglati nužno za sutra, u nekoliko rečenica odgojiti onako s nogu i oprati suđe. Vjeruju da će im djeca biti pošteđena njihove sudbine jer se po bolnicama ne radi dan noć, a može se i kreditno zadužiti jer su u pitanju državne jasle. Mrtve umorne legnu u krevet i ne mogu zaspati. Nagon za spavanjem osjete tek ujutro kada moraju ustati. Kada bi me uvrijedio neko čija majka već dugo pod crnom zemljicom spava, upućivala bih dug pogled prema nebesima i osjećala kako ona gore plače jer nije tu da posavjetuje svoje dijete koje će sutra uprkos njenom odsustvu, ako ga ne prijavim, imati siguran komad hljeba kad završi medicinsku. Prekidam zamišljanje i jednostavno nemam srca sutra otići do razredne i ugasiti tu jedinu svijetlu tačku nečijoj majci. Svi oni kojima sam prešla preko stvari preko kojih vjerovatno mnogi ne bi, a koje bi ih sa razlogom koštale diplome medicinskog tehničara, neka se zahvale svojim majkama, jer meni opraštanje baš i ne ide od ruke, ja sam majstor zamišljanja.

Hafizova nafaka

Oslobodiše nebesa iz ledene utrobe nekakve rojeve pahulja te hiljadu devesto devedeset i sedme godine kalendarske dok se naša zemlja oporavljala od rata i taj drugi poslijeratni Bajram pade devetog dana februara mjeseca. Zagrmi veče pred praznik i stariji se ljudi počeše valjati k’o gujavice po podovima svojih kuća vjerujući narodnim kazivanjima prema kojima to liječi kičmene bolove. U kući neimara Jove, oca blizanaca Dejana i Danijela, savi i ove večeri šejtan gnijezdo pod čepom litarske flaše pa se neimar naguta viljamovke rakije, izudara ženu koja jedva pobježe gologlava i neobuvena u mrkli mrak, istjera nejaku djecu na stud i nastavi udovoljavati šejtanu. Blizanci su znali šta slijedi u večerima poput ove pa su, čim se otac prihvatio flaše, iznijeli jakne i čizmice što propuštaju vodu pod verandu i čekali da ih uhvati za haljinče za vratom i uputi u sniježnu noć. Tako i bi. Tražili su majku u šupi gdje se inače bila skrivala u ovakvim situacijama, ali je ne nađoše. Bilo je četvrt sata do dva ujutro, a njih dvojica su se, zaposlena djetinjstvom i situacijom koja ih nije mašala barem dvaput mjesečno, uputili prema seoskoj autobuskoj stanici, jedinoj osvijetljenoj lokaciji u ovo doba. Preskakali su barice koje načini mokri snijeg u provaljenim ulegnućima makadamskog puta i čekali prvi radnički autobus čitava četiri sata. Skakutali su k’o purci u vreloj šerpi znajući da ne smiju sjesti na drvenu klupu pod limenom stanicom da ih ne bi onako umorne prevario san. Imali su po osam godina i bili su svjesni da je smrt u zimskim danima bliža nego kragna oko vrata, ista ona kragna za koju ih je otac otoič bio zgrabio. Radnički bi ih autobus trebao odvesti do kuće nekog hodže ili hafiza, nisu bili sigurni u naziv, koji je, kako ispovijeda njihov drug iz razreda Ahmo Husin čija nena živi blizu tog hafiza, bio toliko darežljiv da je onima koji mu prvi dođu na vrata na dan Bajrama davao čitavih pedeset maraka. Ahmo je svima u razredu bio pokazao kuću tog hodže ili hafiza, kada su išli u kino sa školom krajem prošle godine, a blizanci su to zapamtili i odlučili tako iz kuće istjerani u ovoj zimskoj noći, kako red nalaže, otići pred kuću i čekati da se iz dimnjaka dim ukaže pa pokucati na vrata, rijet Bajrambarečula, poljubiti hodži ili hafizu ruku i u unutrašnji džep jaknice staviti novac koji im je prijeko potreban da ostvare jedinu želju koju imaju – po četvrtinu hljeba punu salame koju bi dijelili na dva jednaka dijela narednih pedeset školskih dana ne računajući vikende.

Radnički autobus je došao minut prije šest sati, a oni su bili jedini putnici. Vozač komšija je znao šta se sinoć desilo i šta se zapravo dešavalo sve ove godine, opisao ih žalosno pogledom i nije im ni tražio karte koje ionako nisu ni imali niti ih je pitao kuda idu. Kuća pred kojom će čekati ukazivanje dima je bila svega četiri autobuske stanice udaljena od stanice na kojoj su proveli noć i čim su je ugledali ukaza se dim. Polako se privukoše kapiji pa ulaznim vratima. Ovako su privlačili i svojoj kući nakon očevih pijanih noći i izgledali su onako malehni i spori k’o lopovi u izvidnici. Pokucali su na vrata i tek onda opazili zvono sa lijeve strane. Vrata je otvorila pokrivena žena u crnom. Prepadoše se nikaba i pomaknuše se korak unazad. Iza nje se ukaza čovjek, bezbeli hodža ili hafiz, crne kose prošarane pokojom sijedom vlasi nad ušima.

-Bajram-ba-re… – zamuca prvorođeni blizanac.

– Allah razi olsun! – povikaše domaćini veselo.

– Bajrambarečula! – veselo reče drugi blizanac.

– Bujrum, uđite. – pokaza žena rukom prema unutrašnjosti bosanske kuće opremljene modernim namještajem unutra.

– Hajde da šta prezalogajite – ubaci se hafiz čim pogleda obuću nepoznate djece – hajte, adet je.

– Ali mi ne volimo jesti adet – dodade gladni dječak dok mu se u sjećanju roje majčine riječi da se ne smije jesti po tuđim kućama.

– Djeco moja, adet je isto što i običaj, a običaj je da prvi gosti šta ubace u kljun pa makar zalogajčić.

– Nama je mama rekla da nema jesti po tuđim kućama! – konačno otrese misli dječak.

– Nema možda drugim danima, ali danas je Bajram, stoga nema otići, a da niste makar nešto uzeli.

Dječaci skidoše čižme nadojene sinoćnom bljutavicom i hodom po parketu ostaviše za sobom vlažne, flekave tragove koje iz hanuminih očiju išćeraše slanu vodu što po duši ostavlja tragove koje nijedna ovozemaljska krpa ne opra dok si živ. Skide nikab i pojavi se pred dječacima gologlava noseći u rukama oval pun raznih slanih đakonija koje je nageta nad šporet pripravljala dva dana i dvije noći.

-Hodža, u tebe žena – reče drugorođeni blizanac, inače slobodniji od svog brata u kazivanju naumljenog, čim joj ugleda glavu – ista k’o druge žene. Jest, majke mi!

Hodža i žena se ismijaše iako im do smijeha već dugo nije uprkos prazniku. Njih dvoje su u braku već trinaest godina, ali nikako da im se za to vrijeme kolijavka napuni. Suze su im zbog toga niz obraze k’o otopine snijega niz oluke tekle, dovili su i živjeli u skladu sa svetom knjigom, ali dijete ne zaplaka pod njihovim krovom ni ove godine. Predlagali su mu da dovede ženu na ženu jer to po islamu nije grijeh, da se razvede, da dovede drugu i još ko zna koliko kombinacija od kojih su mu se počele prerano ukazivati one sijede vlasi nad ušima.

-Ja bih, hafize, na ovo malo vode. Što više soka pijem sve sam žedniji. – reče dječak.

Čovjek ustade i ode do kuhinje po vodu gdje je hanuma vadila na tanjir baklavu da počasti dječake. Njihove je čarape stavila na poklopac šporeta da se osuše, a njima dala papuče da obuju.

-Što si ih ostavio same? Mogu šta ukrasti.

-Mi, hanuma, ne krademo – prozbori onaj tiši dječak koji se našao tik iza hafiza sa svojom čašom jer je i on htio vode – jer da krademo ukrali bismo sinoć sebi čizme od drugara Ahmeda i njegovog brata Osmana. Vidjeli smo da su ih zaboravili unijeti, a njihove čizme kvalitet, u Borovu kupljene. Kažu oni da u njih možeš vode nasuti unutar neće propustiti i voda jedanko čuči u čizmama k’o u kanti sve dok je ne prospeš. Isto tako i u baru smiješ stati, voda neće unutar pa neće. Mi volimo bare. Bare nam smokre noge zimi i mama se nakon toga dere. Otac nam smakra obraze suzama čitave godine, a ona nakon toga samo ćuti.

Hanuma se nakon ovoga osjećala gore nego kad je familija za sofrom upita hoće li konačno i kod njih zaplakati. Stid joj poče parati srce pa gorko zaplaka klečeći pred dječakom kojeg je obgrlila rukama.

-Ej – banu i drugi dječak u kuhinju – hodža, kakav ti je ovo adet da ti se u kući plače za Bajram?

Čovjek pomazi dječaka po kosi i svi se skupa uputiše do dnevnog boravka noseći vodu i kolače. Dječaci su se toliko najeli da ih onako umorne i premrzle prevari san, svališe se k’o klade na krevet, a hanuma pokri dječicu i sjede do muža. Bili su tihi da ih ne probude i od tolike tišine sjedeći padoše u san. Probudi ih zvono, trznuše se i skočiše, a deka kojom su pokrili dječake bi smotana, papuče ostavljene na mjesto, a na stolu ih je dočao komad papirića koji su otkinuli iz njene sveske sa receptima. Na komadiću papirića bilo je napisano sa jedne strane pola recepta za hurmašice, a na drugoj uputa da ne piju podvareno mlijeko iz tepsije sa plata jer je jednom dječaku upala čarapa u to mlijeko dok ih je skidao sa poklopca. Gosti su pristizali, postavljali pitanja i potpitanja, hvalili hranu i odlazili svojim kućama. Krajem godine i kod hafiza zaplaka. Dva sina, rumena k’o dvije jabuke i zdravi k’o drijen, stigoše krajem decembra i svojim jakim grlima razbiše tišinu u Mandžića sokaku.

Godine su prolazile jer je to jedino što godine i znaju, a sinovi odrastoše i odoše u bijeli svijet za školama, a hafiz i hanuma ostadoše sami. Hafiz oboli na bubrege i jedino što ga je držalo na ovom svijetu bila je dijaliza na koju je morao ići tri puta sedmično. Muka je trajala punih pet godina, a bilo je noći kada je želio nazor na onaj svijet. Jedne takve noći uze telefon i pokuša makar malo skrenuti misli sa onoga što ga je morilo pa poče čitati ajete iz Kur’ana, tekstove o pripremi tijela za ramazanski post koji samo što nije, a njega sve u prsima poče tušiti što ni ove godine ne smije postiti. U moru lijepih slika i poučnih stvari, naiđe i na priču nepoznatog autora koja se zove „Adet“ pa čim poče čitati suze počeše hrliti napolje preko vodene linije oka i mutiti vid, a on ih je brisao rukavom pidžame i što ih više briše, one postadoše sve krupnije i krupnije. Priču je napisao jedan od onih dječaka, vjerovatno onaj tiši. – pomislio je. Prepoznao je sebe, hanumu koja je ista kao sve žene, čarapu u podvarenom mlijeku i dječake žrtve nasilja što mokrih nogu unesoše nafaku u njegovu kuću na bajramsko jutro prije dvadeset godina. Svu noć oka nije sklopio. Na uranak ga pozva doktor i reče da imaju bubreg za transplantaciju. Pokušavao je svim silama pronaći autora teksta dok se spremao za tešku operaciju, ali niko na internetu nije znao ko je to napisao jer je toliko puta kopirano i podijeljeno da se izvoru priče naprosto zametno trag. Neki mu je čovjek čak došušnuo da je to pisala nekakva Merima iz Sladne, koja se voli pismeno izražavati u muškom rodu. Hafiz Mehmedalija ubrzo bi operisan i srodi se sa bubregom do Bajrama, a stanovnici Mandžića sokaka u bolnici proslaviše Bajram sa svojim komšijom. Nakon toga, prestade hafiz tražiti one dječake, a danas odrasle ljude jer kako mu mjesni hodža reče:“Ne traži, Meho, Allahove sluge koje ti donesoše nafaku, osjećaćeš im se dovjek dužan, a pogan je to osjećaj i tebi i njima, poćuti me! Već odvoji koliko možeš odvojiti pa i ti kome budi nafakali.“Meho posluša hodžu, a za njim uzeše taj adet i drugi ljudi iz Mandžića sokaka pa pred svaki Bajram zajedničkim snagama skupe svega što čovjeku može biti od koristi – hrane, novca, koje živinče, odjeće i obuće, pa to sve odnesu onima kojima je zaista potrebno.

-Nema na dunjaluku milije riječi od riječi nafaka, a sijeci me đe sam najtanji, ako iko u ovoj našoj Bosni zna rijet sa sigurnošću šta je to! Niko ne zna šta je, a svi je hoće, jah! – izusti hodža sebi u njedra dok gleda sretne Mandžićane kako teturaju onako pretovareni pred Bajrame.

Internet kao jedini prozor u svijet u dobu korone

U sklopu IMEP projekta na temu “Internet kao jedinog prozora u svijet u dobu korone” razgovarala sam sa Teodorom Savić.

Teodora Savić je rođena 28.01.1991. godine u Jagodini. Osnovnu i srednju školu je završila u Jagodini, odličnim uspehom. Studirala i u roku završila osnovne i master studije na Filološkom fakultetu u Beogradu. Pored naučno-istraživačkog rada bavi se i kreativnim pisanjem. Neki njeni radovi objavljivani su na sajtu “Punjeni paprikaš” i bili vrlo primećeni. Određene pesme su joj objavljivane u časopisima, pa se tako njena pesma „Mlečni put“ našla u studentskom časopisu „Vesna“. Za grupu pesama posvećenim Branku Miljkoviću dobila je pohvalu pod nazivom „Brankovo pismo“. I njeni naučno-istraživački radovi bili su veoma dobro prihvaćeni. Diplomski rad objavljen joj je u „Godišnjaku“ Katedre za srspku književnost sa južnoslovenskim književnostima. Nekoliko godina radi kao profesor srpskog jezika i književnosti u osnovnim i srednjim školama, vodi svoj blog pod nazivom tejinepromaje i Instagram profil “Teyaideya”. I dalje piše pesme i priče. Trenutno je na doktorskim studijama Srpske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu.

Prošle godine negde u ovo vreme bili smo unezvereni, uzrujani i vrlo uplašeni. (Ne vidim da se išta mnogo promenilo do danas.) Na početku cele priče o koroni ljudi su najpre pohrlili da se obezbede toalet papirom i brašnom, ne razmišljajući potpuno razložno o situaciji koja je tada nastajala. Pali smo do najnižih pobuda, pitajući se kako preživeti. Iako to ne želimo da priznamo, jer zaboga, nismo slabići, st
rah i smrt gvirili su iza svakog ugla. Međutim, čovek je tako napravljen da kad gleda u oči toj najvećoj nepoznanici, od početnog paralizujućeg straha instiktivno brzo iznalazi načine da taj strah, ako ne prevaziđe, onda bar ublaži ili maskira. Jedan od najlepših načina za takvo prevladavanje je umetnost. A šta je umetnost bez publike, što bi Dali rekao, “namigivanje devojci u mraku – ti znaš šta radiš, ali ona ne zna”. Srećom, pa je današnje vreme sposobno da osvetli taj mrak, najpre mogućnostima koje nam internet nudi, a njih je mnogo. Na prvom mestu tu su društvene mreže. Verujem da su u vreme prvog “naleta” korone  one doživele svoj procvat, koji će izgleda trajati unedogled. (Što, svakako, ne mogu da tvrdim, nemam toliku moć predviđanja.) Tako smo se tih dana, kada su mnoge zemlje bile, da se kolokvijalno izrazim, “pod ključem” upravo okrenuli deljenju različitog sadržaja na internetu i društvenim mrežama. Posebno je bilo interesantno međusobno savetovanje o tome kako bi se na najbolji način moglo iskoristiti vreme provedeno u kući, bez mnogo susreta. Od nas je tada, kao i sada, pogrešno (pretpostavimo da je pogrešno) zahtevana socijalna distanca, umesto fizičke.  Mada, pored te fizičke trpela je svakako i društvena udaljenost. Sa nekim prijateljima nismo se videli i po šest meseci, a sa nekima još duže (do danas). Ali upravo pomenuto deljenje preko društvenih mreža uspelo je da održi neki vid druženja.
Dok smo gledali šta drugi čitaju, pišu, slikaju, spremaju, kojim se igrama sa svojom decom igraju, bilo nam je vrlo često lepo i drago, a  ponekad bi se uključio i onaj “balkanski gen” zavisti, pa bismo po malko i zavidili drugima na tome šta sve umeju, znaju, šta rade, (kasnije i gde idu), šta jedu… O toj osobini možemo pisati sa izuzetno kritičke tačke gledišta, ali ja bih je ovaj put zaobišla, pošto je ta crta jaka u stvarnom životu, ona se održala i u ovom “onlajn svetu”, te bih na nju skrenula pažnju samo kao na nešto što je doprinelo realnosti društvenih mreža. Ali kada bismo bacili pogled van tog prozora sa kojeg se vidi jedan pa skoro stvarni svet, sa svim njegovim manama i vrlinama, shvatili bismo da smo ipak malo bili usamljeni. I ta usamljenost nas je često vraćala na onaj početni strah, koji smo iznova i iznova zataškavali pogledom na “paralelnu realnost”, koja nam je pak pružala mnogo štošta što ova “prava stvarnost” nije. Mogli smo da gledamo predstave, filmove, čitamo knjige iz mnogobrojnih svetskih biblioteka, obilazimo muzeje, da “šetamo” ulicama gradova, čujemo buku Njujorka, vidimo Ajfelovu kulu izbliza i gospodsko sivilo Londona… Sve je bilo tako blizu, virtuelno, a toliko daleko stvarno. Slično je i sa ljudima, bili smo im u kućama, za stolovima, u kupatilima, a zapravo nikada udaljeniji jedni od drugih.
Internet je u jednom trenutku bio odličan način da delimo dobro i zlo,  vidimo bližnje, razmenjujemo ideje, ali on ne bi trebalo da bude jedini i osnovni način naše komunikacije, jer bez stvarnog dodira, slušanja, gledanja, nema pravog doživljaja. Ni bliskosti. Ni prijateljstva. Ni smisla. 

KOMŠIJA S.

DOKTOR


Komšija S. je upoznao nekog doktora Hamdiju kod profesora kod kojeg je radio. Taj mu se Hamdija svidio jer nije bio kao drugi doktori – ponašao se prosto, narodski, pušio, volio malo nageti čašku da joj vidi dno, psovao onima na vlasti mater, jeo bijeli luk, sjedio na panju, kleo se u ljekovitost bijele slanine i svakog zvao rođo. S. nije bilo jasno zašto je baš on zanimljiv doktoru, ali je rado s njim besjedio dok slaže drva profesoru, hvalio se doktorovim doskočicama i osjećao se vrhunski jer jedan doktor s njim ostvaruje komunikaciju. Završivši posao kod profesora, doktora poče rijetko viđati, ali ga je pominjao gdje god je sjeo. I onda S. završi u bolnici iz koje je izašao za dvadeset i četiri sata, svojim nogama, sa apotekarskom kesicom punom nekakvih ćitabija. I kako se to hoće, nabasa na onog doktora pred prodavnicom i pokaza mu nalaze.
– Šta bi mi ti preporučio? – upita S.
– Da sve ovo, rođo, zafijariš, uzmeš rakicu da ti pobije bakcile, odležiš dan dva u toploj sobi, a onda koju rezicu bijele slanine i luka uturiš u kljun i bićeš k’o nov.
S. posluša. Baci u kontejner one nalaze, nabavi rakiju i slaninu i sve uradi kako je doktor rekao. Kada sam čula da je bacio nalaze, popio dva litra rakije i pojeo pola kilograma slanine, upitah ga ko ga je to nasavjetovao. Kad mi objasni o kojem je doktoru riječ zamalo se ne upišah od smijeha.
– Njega zovu doktor zato što je pijan istukao mjesnog doktora opšte prakse koji je primio nekog budžovana preko reda dok je on gripozan čekao, a ne zato što je završio medicinu. – objasnim mu.
– Pa kako je mene onda izliječio, jebem ga u doktora? A da znaš, bio mi je vala i sumnjiv.
– Što?
– Nije im’o one hemijske olovke poredane po džepu na sisi.

ZUHDIJA

Moj komšija S. je u stanju pričati satima, ali isto tako i ćutati i slušati, sve zavisi od nametnutih okolnosti. Dođe nama jednom vodoinstalater, čiko u radnim pantalonama na tregere. Na namrgođenom licu možeš pročitati da mu nikad nije do života, a danas pogotovo. Čitav svijet kriv što baš on mora raditi, a slatke mu pare. Planirao je brzinski zamijeniti jednu česmu, ali vraga. Puče česma, poče voda kapati, morade skidati onaj teški poklopac sa šahta, ne može da nađe kvar pa shodno tome poče psovati k’o kočijaš. U svemu tome dođe i komšija S, uvijek nasmijan i ljubazan.
– Dobar dan, majstore, kako ide, jest ugrijalo…
Majstor sve ljući i ljući, a ovaj nad njim priča li priča. Onda komšija upita čiku odakle je, a kad ovaj odgovori, komšo se sjeti nekog Zuhdije koji tamo živi. Svi smo čuli da taj Zuhdija voli malo švrljati, ustvari ne malo već malo više.
– Ono je ljudina, insan, domaćin čovjek, svaka mu na mjestu, radnik samo taki, nije ni škrt, a ima i preima, hoće te povuć’ u putu, nikad ne smrada o drugim ljudima, nema mu ravna ovde, nema… – hvali komšija tog Zuhdu.
Majstor se onako ljut pokuša podići, udari glavom o ono metalno čudo na kojem se drže peškiri i ruknu k’o vo.
– Zuhdija insan? Njemu je samo ona stvar u glavi.
– A koja stvar, rođo? – upita komšija S mrtav hladan i pripali cigaretu.

MOBITEL

Moj komšija S dolazi neki dan i pruža mi svoj mobitel da ga popravim jer se nešto, kako reče, obotalilo, a mobitel skoro pa taze, nema mu ni devet godina. Ako ćemo po kriteriju roka trajanja, takvi telefoni su i napravljeni da traju i traju i traju pa je devet godina korištenja kratak vremenski period.
– Pa šta se desilo? – upitam.
– Ja pritisnem oto crveno, pojavi se neka šerpa na ekranu i ugasi se.
– Kakva šerpa?
– Prazna.
Onda shvatim da je mobitel prazan pa komšiju pošaljem po punjač. Naime, nešto se zaglavilo u onom dijelu gdje se ubacuje punjač. Pokušavam ja iglom iščačkati to nešto, ali neće pa neće.
– Mrka kapa! – prozborim aludirajući da situacija nije baš povoljna glede mobitela.
– Aha. Najviše volim ove mrke kape. Staje mi k’o salivene! – govori dok mazi objema šakama crnu, vunenu kapu na onom dijelu iznadu ušiju.
Tako je, rođeni, nikad situacija ne može biti dovoljno mrka, koliko nama mrko može pristajati k’o saliveno.

LAŽOV

Sjedimo moj komšija S. i ja. Pijemo kaficu i komentarišemo gledajući krivudavu cestu kako nema niđe žive duše, ma ni ker da prođe, a evo kafa gotovo ispijena. Kad ono prolazi jedan naš komšija, inače duša od čovjeka u svom Mercedesu ML-u.
– On je baš fin! – izustih i srknuh ono malo kafe što mi je ostalo osjećajući pjeskovitost toza između vrška jezika i usana.
– On ti fin – upade mi u riječ komšija S. – on?
– Pa jeste, uvijek pomogne svima, poveze nas, ljubazan je, ne pravi belaje, miran…
– Iza mire sto đavola vire. Ja sam ga, na primjer, ufatio u laži ‘iljadu puta i to sve oko jedne stvari.
– A koje?
– Eto priča da vozi džipa i sve viče moj džip ovo, moj džip ono, a, seko, ono u njega nije džip!
– Kako nije?
– Džipovi imaju pozadi onu gumu, a u njega je nema.

ŠAPE

Jednom je neki mlađahni gastarbajter pokušao poniziti mog komšiju S. pred prodavnicom, pred publikom, rekavši mu na jako drzak i podsmjehivački način da već četvrtu godinu nosi istu zimsku jaknu. Komšija se nakašljao i uzvratio.
– Eto jesi vidio šta ti je kvalitet, još sam je polovnu dobio? I ti bi treb’o ove sa šapama kupovat. Ote tvoje sa slonom su za toplijih predjela, inače na njima ne bi stoj’o slon. Šavovi ti fasuju do Božića ako jaknu o Sisvetima kupiš.
– Ovo je troslojna jakna, Mamut, znaš ti pošto je ona? – frknu ljuti gastos.
– Nisam upućen pošto je otaj mahmut, al’ znam da na tebi samo jedan sloj svake godine viđam, i to svake godine sloj druge boje, ni od vjetra ni od kiše. Već ti uzmi novu vaku sa šapama (Jack Wolfskin), moće ti bit’ dok si živ!
– Poslušaj čovjeka – ubaci se i vlasnik prodavnice – more da ti nazebe surla pa kuš onda? Sve ionako od šapa dolaz.

PIDŽAMA

Komšija S. je jedne prilike pao pred prodavnicom i to na nos, što bi rekao naš narod. Odmah se formira lokva krvi pa ljudi pozvaše hitnu. Srećom imao je samo malu posjekotinu na arkadi i završio je sa tri končića pod obrvom. Prenoćio je u bolnici i nakon toga bio kivan na naš zdravstveni sistem.
– Naš zdravstveni sistem je otiš’o u ‘elać.
– Kako misliš?
– Zamisli ti samo, meni u bolnici dali žensku pidžamu.
– Žensku pidžamu?
– Upravo tako. Samo je rašire sprijeda, ubaciš ruke i oni ti je svežu odpozadi. Tarlaha k’o prava haljinica. Falim te Bože da sam samo dan u otom bio i da me puštiše kući već sutra, prije nego mi ko iz sela i mogode doć’ u posjetu.

MAČKE

Tata je ljut k’o puška i galami na mene.
– Dosta mi je više ovih mačkurina. Prozori prljavi, prag prljav, a o ploči da i ne govorim. Čim otvoriš vrata one naslonjene na njih ulete u kuću i pravac pod krevet. Oznojiš se dok ih iščalakaš odozdo. To se sapliće pod noge, vrat ću slomit’ tako jednog dana. Popnu mi se na auto. Sve ogrebotine po haubi. Čekam samo da mi adekvatno pukne film, sve ću ih pokupiti u sepet i odnijeti na Breške, sve.
Komšija S. mi namignu i došapnu:”Ne brini, sekana, nema on sepeta!”

KUTIJE

Jednom je komšija S. pozvan u prostorije mjesne zajednice, dijelili se neki paketi za socijalno ugrožene. Rečeno mu je da ima i brašno pa da nađe nekoga ko bi mu to autom prevezao do kuće. Niko nije bio slobodan pa S. uze ona građevinska kolica i pravac mjesna zajednica. Kada je primio paket pade mu na pamet jedna sitnica – na kolicima je bilo prostora kolko ‘oćeš pa on natovari praznih kartonskih kutija koje su bile ispred prodavnice koja je ispod prostorija mjesne zajednice.
– Pa šta će ti nolike kutije? – upitah između dva srka kafe.
– Narod voli turit’ nos u moje pa makar to moje bilo i od merhameta. Sad nek misle da sam dobio ko zna šta. Čuo sam da kazuju čim on more noliko dovuć’ na kolicima, more i radit’. Eto ti, sekana, čim oni mogu tako napamet govorit’, mogu i zavidit. To dvoje ide skupa. A kutije mogu i za potpalu vatre kasnije koristiti.

CVIJET

Tog sam dana došla iz kupovine, sortirala kupljeno, stavila kesu u kesu da se nađe za budućeg smeća jer sam vrećice za smeće zaboravila kupiti, ali važno je da sam nauzimala voća i slatkiša. Na stolu sam ostavila ananas i kutiju keksa Lilly koji je isti k’o Linđo. I razmišljam ja šta prvo priklati. Em mi se pije i kafa, a voće i kafa mi skupa stvaraju žgaravicu, em mi se jede keks koji ostavlja bijele tragove šećera na odjeći. Dolazi komšija S., dakle ipak se pije kafa i jede keks pa shodno tome načinjem kutiju keksa i mećem kafu u veliku džezvu. On se zagleda u onaj ananas i reče:”Imam i ja isti vakav cvijet, samo kod mene ova kugla (jestivi dio ananasa) ukopana u zemlju!”

MUŠKO


Jednog dana dođe komšija S. i zamoli me sav usplahiran da mu napravim telefon jer ga je sestričina zvala, a on se nije mogao javiti jer ne zvoni. Slučajno je dužim držanjem * ugasio tonove. Znajući da on ne zna provjeriti ko ga je zvao, pitam otkud zna da ga je baš ona zvala.
– Pa pisalo na ekranu.
– Pa što se nisi javio?
– Pa kako da se javim kad ne zvoni?
Napravim ja njemu telefon i ponudim ga zdjelicom pudinga od vanilije u kojem su bile jagode. Počne on jesti i oduševljeno reče: “Jest lijepo, ovo isto k’o puding.” Nastavljamo mi besjedu, a on me upita što je garaža otvorena. Rekoh da imamo prinove.
– Zar je moguće da vam se onaj mačak porodio? – sa čuđenjem upita jer se mačka odaziva samo na ime Goci što je njemu bilo dovoljno da pomisli da je mačak.
– Moguće jašta.
– Pa, seko, ako ćemo iskreno, onda to i nije mačak!
– Iskreno ćemo, samo iskreno!

GOCI

Moj prvi komšija se zove Goran, a žena ga od milja zove Goci. Do njih živi komšija S. U ljetnim danima Goci se zada u poljske radove, vazda je prljav i oznojen, sije, kopa, malteriše, majstoriše pa njegovoj ženi ne preostaje ništa drugo nego servirati mu ručak napolju. I čim ona drekne njegovo ime sa terase, on dođe da jede za vanjskim stolom. Sve je ovo uvardila moja mala maca koja se nije odazivala ni na ime koje sam joj ja dala ni na maci, ali kad čuje konino “Gociiiiiiiii” skače iz sna i ide u pravcu njihove kuće. Goci otkine od usta, a bio je jake kašike, pišem bio zato što je sad na dijeti, daje mački, a kad mačka pojede zamjauče tužno, snuždi se i iz očiju isije takvu žalost da bi kamen zaplakao pa on odvoji opet od usta i sve tako dok ne pojede obrok. Pa i mi nakon toga počnemo mačku zvati Goci, a ona reaguje na ime i sve prede kada se tako oslovljava.
– Eto, mačka sebi odabra ime, ej mačka, i to muško ime, a mi puštamo drugima da nam nameću svoje izbore! – frknu komšija S. kada sam mu ispričala što mačka nosi muško ime i zapali cigaretu.

NENA

Davno nekad dođe u naše selo po nečijoj preporuci jedna Nevenka koji svi zovu Nena i poče brinuti o bolesnici kojoj je bila potrebna cjelodnevna njega. Ta je Nena bila razvedena i ima dvoje djece školskog uzrasta. Pričalo se da ju je muž ostavio zbog neke fitmije, a svi smo svjedoci da je ona bila žena na mjestu, vrijedna i poštena u svakom smislu. Nekoliko je zlih jezika, onih što bi i Bogu našli manu samo kad bi ga vidjeli, besjedilo na sebi svojstven način.
– Da ona valja, ne bi je čo’ek ostavio.
– Baš tako, iz dobra niko ne ide.
Nije se obazirala na zle jezike, ali je često znala strpati u jednu rečenicu sve te njihove besjede.
– E, moj sinko, na razvedenu ženu i cuko na putu drugačije laje, a kamoli narod. – govorila je uopšteno uvijek pokušavajuću nikoga ne uvrijediti.
Zadrža se Nena u našem selu više od dvadeset godina. Nadviđala je dvije bolesnice koje su živjele jedna preko puta druge, u slobodno vrijeme radila u vrtu, održavala dvije kuće i činila raznorazne sitne uslugice za novac tipa ovjeravanja knjižica i plaćanja računa. Sinovi odrastoše, završiše fakultete, a ona i dalje radi u selu blizu našeg. Neki dan mi dođe jedna kona na kafu, a komšija S. je već bio tu. Njih dvoje se baš i ne vole, ali se nazor pokušavaju poštovati kada se sretnu u tuđoj kući.
– Jesi čula da je Nena dobila unuče? – upita me kona.
– Eto, Nena postala nena, da je živo i zdravo. – izvali S.
– Misliš baka? – ljutito će kona.
– Ma jok. Nena!
– Šta je tebi? Ti opet pijukno? To iz tebe rakiještina progovara. Znaš ti uopšte kako se ona zove?
– Ne znam.
– Nevenka!
– Čuuuuuj – iskolači S. oči – a ja njoj svaki Bajram uredno čestit’o. Ja kont’o da je zovu Nena što izgleda staro k’o kaka nena.
– Nek mi ti izgledaš mlado! – frknu kona aludirajući na to što S. izgleda barem dvadeset godina starije nego ljudi njegove generacije.
– Nisam ja kriv što sam im’o sreće s genetikom pa ovako mladoliko izgledam – izvali S. mrtav ozbiljan, dok se kona fata dlanovima za sljepoočnice – a je l’ muško il’ žensko? – nastavi S.

KO RANO RANI

Komšija S. se opet nekim čudom nađe kod mene sa onom konom s kojom se baš i ne može i sve se nešto mrko gledaju preko šolja kafe.
– Lijepo ja kažem, ko hoće raditi uvijek ima posla. Evo, na primjer, Anica traži ko će joj vrto okopat’, Arif stolar traži pomoćnika, čak mu i topli obrok nudi, u mesnici traže radnicu, u pekari dostavljača – gnjevno ispaljuje kona svoje utiske koje je pokupila tog dana na putu od sela do Tuzle i nazad – sve sami neradnici i uhljupi! Omladina, da ne kažem balavurdija, samo kuka da nema, a neće prstom mrdnut’ da ima i da šta ostvari. Ljenguze, noću igraju igrice, danju drinjaju…
– Nema hljeba od onog koga sunce ujutro u krevetu zatekne i makar ga malo u ležećem položaju ogrije! – konstatova S.
– U koliko si ti usto, majke ti? – podrugljivo ga presječe.
– U devet i petn’est, al’ u mene su bile spuštene roletne!

UMJETNOST

Dođe jednom komšija S., a ja za računarom.
– Ooooo, opet pišeš one priče?
– Da. Nego, imaš li ti kakav talenat?
– Jednom su me ubijedili da znam crtat’. Društvo hapi komadić krede iz škole, zamole me da im nešto nacrtam na tavanu, kad ono tamo metnute hrastove daske da se suše. I namole me da po onim daskama nacrtam mrtvačke glave kakve su na eksenciji bile. Ja to nacrt’o, oni rekli djedu šta sam našar’o na njegovim daskama koje je pripremio za mrtvačkog sanduka, a nisu rekli da su me oni zamolili da to uradim njima za ljubav. Taj djed ubio hljeb u meni motkom.
– Šta joj smetaš, vidiš da radi za kompjuterom? – s vrata ga napade kona koja je došla vratiti trnokop koji je posudila od nas.
– Nije ovo kompjuter već laptop – frknu S. i upita – hoćel’ ta kafa?
– Sve ti znaš! – dodade kona.
– Upravo joj pričam kako me tvoj svekar istuk’o kad sam bio mali.
– Na pravdi Boga! – ubacujem se.
– Ma, seko, nije na pravdi Boga već na meraji, i to da svi vide.

MIŠ

Jednom je komšija S. up’o u jednu situaciju k’o dlaka u jelo. Radio je čitav dan na nadnici, vratio se kući mrtav umoran, popio jedno pivce za lijep san i utonuo u carstvo snova. Kad ono nešto poče čegrljati. Ustane, upali svjetlo i shvati da ima miš. Borio se s njim neko vrijeme – izmakao ležaj, električni šporet, ali ništa. Miš utihnuo. Čim ugasi svjetlo počeše se redati slike pod kapcima, miš se opet oglasi. S. ustane, naspe zdjelu vode jer je skontao da su miševi k’o i mi i da nakon nekog vremena moraju šta popit’. Miš upade u onu vodu tek ujutro, umorni S. se obradova, zgrabi onu zdjelu, iskorači svega dva koraka od praga pa onako zadovoljan istrese vodu u kojoj pliva miš. Vidje ga kona i upita šta se dešava. On zastade da joj objasni kako je pametan jer se riješio miša na lak, bezbolan i besplatan način, a okupani miš se samo otrese i uleti pored njega u kuću. S. ljut k’o puška i na sebe i radoznalu konu.
– Nikad nije samo jedan miš, uvijek su dva. Oni vazda idu u paru. Šta ćeš sad? – dobacije kona.
– Nasut dvije zdjele vode, logično! E, i ti svašta pitaš! – nadmeno frknu S.

FRIZURA


Jednom je komšija S. otišao u frizerski salon, da se malo uljudi pred Božić. Taj mu je frizerski preporučio rođak, cicija svoje vrste, koji se voli toliko šaliti da je fasuiv’o zbog toga nebrojeno puta, ali mu to uopšte nije smetalo jer je bilo važno samo da su u novčaniku sve na broju. Kada je S. došao frizerki, ispričao je ko ga je poslao, ugodno se smjestio na onu stolicu što se okreće i počeo da priča k’o navijen. Frizerka se svima žalila na njegovog rođaka koji uvijek kada dođe na frizuru kaže:”Šišaj me k’o ovna, a ako to ne znaš, šišaj kako ‘oćeš, lijepom insanu sve stoji.” Rođak nikad nije zadovoljan frizurom jer nije ošišan kao ovan, a jednom ga čak naćelavo ošišala misleći da je to to, no i tu se prevarila. Kako god nikad joj nije htio objasniti kako se to šiša ovan i uvijek se podlo kleberio kad ga to upita. Onda joj pade na pamet da pita svakog ko ima ikakve veze sa selom kako se to šiša ovan jer ni sveznalica google nije nudio informacije o navedenom, ali džaba, niko ne znade. Već je bila odustala, a onda joj naleže S. k’o kec na desetku.
– A znate li vi možda, gospodine, kako se šiša ovan, za razliku od ovce?
– Ovan? Kako da ne znam. Štooo? – oduševljeno će on čim ču da ga oslovljava sa gospodine.
– Pa kako se šiša?
– Šta ima ovan, a da nema ovca?
Frizerka vidno uznemirena otvori usta da ga maršne, a S. se brže bolje ubaci.
– Rogove! Samo upotrijebite logiku.
Frizerku bi sramota vlastite gluposti.
– Aaaa…
– Uvijek fali koja ruka viška za šišanje ovaca, znate, nezafalan je to pos’o. I onda nema ko držat’ ovnu rogove, a on more ubost kao što znate, pa dok se ruke koriste za šišanje jer ni vi mene vako mirnog ne merete šišat’ jednom rukom, glavu mu insan, da izvinete, mora da metne među svoje noge. Kapirate li sad?
Frizerka se zacrveni k’o paprika i ošiša S. džabe. Hvalio se S. dugo, dugo po selu kako je konačno i on dobio nešto džaba, a da ga to gdje sa strane nije duplo više koštalo. No, Zemlja je okrugla, neko je zamalo platio glavom to džabno šišanje pa sad čalaka k’o predvodnik stada o tome kako mu se jadnom zbog nekakvih poganih riječi rođe S., koji je ionako vazda bio ljubomoran k’o pašče, naljuti naka frizerka i izmače mu se šišanje za 3.5 KM. Vazda bilo i biće – ovna za rogove, ciciju po novčaniku, jerbo, da budemo realni, malo je tri i po marke po ovnu.

PURA

Komšija S. je samo jednom bio u bolnici i njegov boravak tamo je trajao svega dan i po. Predveče je povukao sestru za rukav da je nešto važno pita.
– Sestrice, šta je za večeru?
– Meščini palenta.
– Aha. Fala.
Zamišljao je S. kako onoj koni što mu vječito vrijeđa živce piskutavim glasom i primjedbama na njegov račun, nabija na nos što ona ne zna napraviti palentu i što je vjerovatno nikad nije probala. A onda je došla servirka i počela dijeliti zdjelice. S njima je u sobi bio neki profesor koji je koristio nekakve stručne izraze i to se komšiji toliko dopalo da ih je upijao k’o spužva. Kada S. dobi svoju zdjelicu, skoči na noge i poče se buniti.
– Ovo je diskurs, molim lijepo. Đe moja palenta? Oni nek jedu puru, meni je sestrica obećala palentu. – frkti S.
– Šta se buniš – uzvrati nadrndana servirka – othranjen si pod kravom, a sad nešto iznovijetaš? Ti haman ne znaš da su palenta i pura jedno te isto?
– Čuuuj? Pusti ti to pod čim sam ja othranjen, ko zna pod kojim je uvjetima othranjen sirotan koji imade potrebu dati puri tako prelijepo ime – palenta!

POKLON

Savjetuje me komšija S. preko šolje kafe.
– Sekice, izričito zabrani svima da ti poklanjaju cvijeće za 8. mart.
– Što? – pitam ga iako se ne sjećam kad mi je neko uopšte poklonio cvijet, a kamoli za taj praznik.
– Cvijeće ide na groblje, to se mrtvima poklanja. Ti zahtijevaj šta konkretnije.
– Kao na primjer?
– Kao na primjer flašu kakvog finog pića – konjaka, vinjaka…
– Pa ja skoro nikad ne pijem.
– Ali pijem ja. A tebi ostaje dobra flaša od jakog stakla koju možeš dati nekom ko pravi one domaće sokove. Znaš da je u selu ljeti vazda jagma za te flaše. A ako daš flaše nekom ko je obrazli, šta znaš, možda ti pokloni flašu domaćeg soka bez onije konzervansova da malo popraviš imunitet.
– Bolje da odmah onda za 8. mart tražim sok.
– Šta to pričaš? Dođi sebi, bona. Ti vrijediš više od flaše soka! Mnogo više!
I nešto mislim, stvarno je dragocjenije od svakog poklona imati nekoga ko te ovako usput podsjeti koliko vrijediš. A ne bi bilo zgoreg dobiti ni flašu pića (Malibua ako mene pitate).

LUTKA

Zadesi se jednom komšija S. na autobuskoj stanici, a tamo neka curica, kako on veli, ima šesnaest ili sedamnaest godina. Pokuka ona njemu kako joj ne ide sa momcima, kako su sve njene drugarice u vezi, a ona sama k’o panj. I on je poče tješiti.
– Baš me to čudi, seko, k’o lutka si.
– Starkeljo matora, ne poredi me s lutkom, lutke su bez mozga. – frknu djevojka i pogleda ga poprijeko.
Nakon nekoliko dana opet komšija sa onom curicom na stanici, udaljeni dva i po metra jedno od drugog, ne gledaju se uopšte, a ovaj put im se pridruži i neka njena prijateljica.
– Misliš da ti neko sabotira svaki dejt?
– Mislim. Sve bude ok dok se dopisujemo, vidimo se sve ok, a onda se više ne javi ili me kulturno izbjegava.
– Pametno moje, Ajnštajne moj, kako si ti to dobro skontala! – oduševljeno će ta drugarica.
Prepriča sve ovo meni komšija S. koji se čudom ne može načuditi zašto nije drugaricu napala kao njega.
– Seko, ona mene napade što sam joj rek’o da je lijepa k’o lutka, a onu ne napade što joj je rekla da je pametna k’o Ajnštajn.
– Pa u čemu je stvar?
– Pa Ajnštajn i nije baš nešto, da izvineš, lijep.
– Upravu si. Kada se kaže k’o lutka aludira se na ljepotu, a kada se kaže k’o Ajnštajn aludira se na pamet.
– Eeee, ta je meni riječ trebala – aludirati.
– Zdravo, kako ste? Šta radite? – ukaza se kona na vratima.
– Evo, da izvineš, aludiramo malo uz kaficu, a ti? – odgovori S.
Bićemo mi mnogo puta u ljubavnom životu sami k’o panjevi, bez momka/cure dok su svi oko nas u sretnim vezama, bićemo i izbjegavani kulturno i tretirani nekulturno, ali nikada ne smijemo zbog toga prestati biti uz one koji su uvijek tu za nas i rado aludiraju s nama uz kaficu jer život je, da izvinete, isuviše kratak da bi ga rasipali pokušavajući da u tuđim očima budemo k’o Ajnštajn, a da ne budemo k’o lutka.

TABLICE

Komšija S. ne razumije moju bezgraničnu ljubav prema mačkama, ali je itekako poštuje pa često i sam udovoljava mojim mačkama, mazi ih i hrani. Jedna mačka je mirna i kulturna, a druga koja se zove Goci, njena kćerka inače, skandalozna do mile volje, bezobrazna do besvijesti, ali slatka i umiljata kada te pogleda onim zelenkasto žućkastim okicama. Nju preko noći ne smijem ostaviti u kući, ali je ne puštam da spava napolju pa sam kao prelazno rješenje izabrala da je ostavljam u garaži. U prikolicu koja je u garaži stavila sam korpu za veš koju Goci obožava, u korpu njegovo jastuče sa printom šapica, a preko 2/3 korpe dekicu, tako da mu uvijek može biti toplo. I tako pričam ja sa konom o mačkama.
– Sve je okej, al’, brate, šta će ti po kući? Nolika garaža, nek idu tam. – konstatuje kona.
– Mala bude u garaži. – ubacuje se S.
– Kad, ‘ljeba ti? – presječe ga kona.
– Preko noći jer da je ostavim u kući bilo bi veselo. A sve mi je nešto žao, kontam samo, da joj nije zima tamo?
– Aaaa, ja, ja. Vidjela sam u prikolici kad sam vraćala trnokop neki dan. Kakva zima, ima bolju postelju od mene?!
– I još spava u prikolici stranih tablica! Ej! – reče S. i srknu kaficu.

VRELO

-Ko rakiju večera, doručkuje vodu! – reče kona gledajući u komšiju S. i srknu kaficu iz koje se još uvijek puši.
-E, ženo božija, tebi samo jelo na umu pa onda kuku jadi kolikačka sam! – dobaci S. aludirajući na njen očigledan višak kilograma.
-Znaš li ti uopšte šta znači ovo što sam rekla? – ljutito će ona.
-Kako da ne znam. Ko rakiju, koja je poskupa, večera, imaće samo vodu za doručak. Ali ja nisam alkoholičar i to se na mene ne odnosi. Znaš li ti po čemu se pozna pravi alkoholičar?
-Eto, de mi ti reci!
-Pravom alkoholičaru ne treba društvo da bi pio. On kad ima alkohola naspe sebi čašku u svojoj kući i sam pije sve dok flašu ne iskapi. Ja to nikad nisam uradio. Ja kad imam alkohola dođem lijepo ovdje seki, ispijem to natenane, prevalimo koju pametnu preko usta i kući odem k’o gospodin. I, zamisli samo, nikad vodu doručkov’o nisam jer ako se ja uveče napijem, sutradan do ručka od glavobolje ne mogu ni sići do bunara po vodu pa kako onda doručkovat’ nešto čega nema, a?
Kona se nakon ovog objašnjanja toliko rasrdila da je eksirala vrelu kaficu i reče da mora ići da radi. S. zadovoljan svojim verbalnim poduhvatima izdvoji palac i kažiprst i napravi imaginarnu vertikalnu liniju koja simbolizira čašku i upita:“Sekano, može li jedna ljuta, ali ona čaška sa šljivom? I da ti ovo kažem, ne vjeruj ljudima koji mogu eksirati vrelu kafu, to s đavlom sarađuje jer samo on podnosi nako vrelo!“

PREZIME

Sjedimo komšija S., kona i ja. S. drži u jednoj ruci čašicu rakije, a u drugoj cigaretu.
– Ti trebaš pod hitno oto batalit’. – oštro će kona.
– Štooo? Meni ovo em godi em me spašava od kojekakije gripoznih stanja i groznica u kake ti malo malo upaneš. Ti trebaš batalit’ one hot dogove što ih piješ više nego vodu.
– Kakve hot dogove?
– One što ih reklamiraju.
– Misliš tajlol hotove? – upitah.
– To, to. Čim u otom ima naziv hot ne valja.
– Pustimo sad to – pokuša se kona izvući – danas čitam postalo popularno da muškarci kad se ožene uzmu ženino prezime. Kontam, koje su to budale, ‘ebem ih u muško. Koji bi normalan muškarac uzeo ženino prezime aj vi meni recite?
– Eto ja bi! – izjasni se S. oštro.
– Ti? Ne bulazni, hljeba ti.
– Bi, dabogda gorio k’o ova cigara. Moje prezime počinje sa A i uzeo bi ženino prezime samo da maknem djecu sa prvije strana školskog dnevnika. Uvijek sam im’o najviše jedinica zbog neadekvatnog prezimena. Bolje da selo laje o meni što sam uzeo puncovo prezime nego da viču da sam napravio glupu djecu, čista logika, jer selo, moja ti, neće nikad uzet’ u obzir poziciju u kojoj si nego samo krajnji rezultat – jedinice. Kontaš sad?

SEKA

U goste mi je došla Z. Ona je plavuša, ošišana na paž, a dva su joj najduža pramena, ona do lica, pri dnu ofarbana u crveno. Zaljubljena je u svog prvog komšiju i misli da je taj momak ne primjećuje. Nas dvije pijemo kafu, a pridružuje nam se i komšija S. koji je pošao u trgovinu. Hvali nam se kako je uštedio dvije marke za pivu. Z. me zamolila da je slikam, stavila je te slike na facebook i malo-malo provjerava da li je onaj lajkao. Puši jednu iza druge, žali nam se zbog odsustva lajka, a S. klima glavom na svaku njenu pritužbu jer on razumije kada je neko zaljubljen. Brzo je popio kafu i otišao. Kod trgovine je sreo onog nesretnika čiji se lajk čeka i objasnio mu neke stvari.
– Rođooo, pa ti si tu!? Gore kod seke ima ona seka sa crvenim čupercima ispod ušiju i sve te traži među onijem lajkačima. Eto, da imam njen broj sad bi joj javio da te ne traži tamo jer si pred prodavnicom.
Nesretnik ne može da vjeruje šta je čuo pa od sreće komšiji S. kupi dvije tuzlanske dvoguze pive. Z. stiže poruka od nesretnika u kojoj piše – Ljepotice, kad ćemo piti kafu?
Ona skače, crveni se k’o oni pramenovi, odvalila osmijeh od uha do uha, sve joj do mora ravno, a S. se u međuvremenu našic’o k’o deva i odlučio da opet svrati jer je vidio njen auto pred kućom.
– Seko, sreo sam ti onog, da izvineš, lajkača i rek’o mu kako si ga tražila pod slikom iks puta dok smo pili kafu, a on bio, zamisli samo, pod lipom ispred prodavnice. Ništa ti ne brini, nisam ja rek’o da si zaljubljena u njega. Ja znam kad šta treba reć’ pa je red da ti mene častiš jednom limenčicom jer sam diskreran!

PRAVNA LICA

Neki sam dan, tačnije 15. marta, imala ZOOM u jedanaest sati. Komšija S. je bio toliko oduševljen idejom sastanka pa makar i on lajn, moljakao me da prisustvuje sa strane da vidi i on šta je to ZOOM, a ja sam pristala. Mnogo kvadratića sa licima iz čitave nam države, svako ima pravo dobiti riječ, koriste se riječi koje se ne čuju u svakodnevnom govoru, a S. upija li upija. Neki je dan u banci pokupio i riječi poput stranka, pravno lice i depozit. Nakon sastanka napravim nam kafu, njemu naspem rakiju, a utom će i kona koja je izbezumljena.
– Šta radite? Ooooo, mrtvac oživio? – podbada komšiju S. koji je juče bio mrtav pijan.
– Evo zumiramo, moja ti, pijemo kafu i pričamo neke konstruktivne dijaloge prelazeći slojevito sa teme na temu. – objasni S.
– Ja! Ima l’ dana da ja tebe neću ovde zateć’?
– Ti gledaj kad kod seke ima neka druga stranka pa onda dođi.
– Aj, dosta te. Joj šta mene spopade, ljudi moji. Rođendan mi sutra, trebaju nam kumovi doć’ večeras, a snijeg pao, poledilo, nije so bačena, kud sam ti dospjela?
– I našla si rađat’ u po zime! – poče joj S. nabijati na nos.
Kada je kona otišla kući, S. zapali cigaretu i kroz dim mi predoči neke stvari.
– Ona, seko, da izvineš, na rođendan zove samo pravna lica – aludirajući na to što ti kumovi imaju firmu – nije da se radujem, al’ nek joj vala ne mogu doći.

BAMBUĆA

– Seko, imal’ jedna ljuta? Ljut sam k’o puška. Treba mi da se malo smirim.
– Što? Šta ti je?
– Zato što me ona naša – aludirajući na konu – da izvineš, sestrama toliko natračala, da je malo izvijesno, ako nije ni totalno neizvijesno da mi od njih neće kanit’ u džep za Uskrs ni markica.
– A de ti meni reci šta je ona tačno rekla tvojim sestrama.
– Ma same laži, kad ti kažem. Eto k’o biva da sam u ponedjeljak popio četri one pive bambuće i pravio osmice po cesti. To ujutru ustane i ne umije se, a već nešto slagalo.
– Pa koliko si popio? – pitam jer sam vidjela da je taj dan bio blago rečeno mrtva priroda koja pravi itekakve osmice.
– Šest, seko, ne pomak’o se odavdje ako ti lažem.

Imaju li internet zvijezde savršene živote kao na slikama?

Još jedan tekst koji je nastao u sklopu IMEP – ovog granta👇

Milica Glišić je rođena 22.08.1990. godine. Ljubav prema njezi kovrdžave kose i pisanju, prenijela se na blog koji je pokrenula prije nekih jedanaest godina. Od tada pa do danas, njena znanja i istraživanja u domenu kose i svega vezanog za njenu negu, su se proširila i upotpunila, kroz njenu volju da napreduje, kao i kroz praktičan rad sa mnogim kovrdžavim devojkama.

Živimo u svetu gde se gleda očima kamere, a ne onako kako zapravo jeste. Lajkovi postaju merilo vrednosti, takmičimo se ko će bolje ispozirati, imati zanimljiviji i bezbrižniji život. Težimo da se uklapamo i pratimo nove trendove, usput zaboravljajući da budemo i ostanemo svoji. Tu nastaje prekid filma jer se gubi veza sa stvarnošću i sa onim ko smo zapravo i koje su naše prave mogućnosti. Ljudi se toliko užive u instagram priče, gde u nekom momentu zaborave kako oni žive, zašto žive, kolike su im plate i kreću da dižu svoje kriterijume, pokušavajući da dostignu to nešto savršeno što im se servira na ekranu.

Ne morati biti profesionalac da biste primetili trend uređivanja slika na društvenim mrežama. Doktori iz estetske hirurgije se decenijama nadmeću ko će napraviti savršenije ,,delo’’ i srediti ožiljke, bore, strije, celulit. Ni slutili nisu da će ih dr Photoshop uz malo truda i par klikova za kratko vreme prevazići.

Da li zvezde društvenih mreža žive idealan život i iza kamera?

U većini slučejeva je odgovor NE. Koliko puta ste videli da na instagram feed-u pršte poljupci, harmonija i divni porodični odnosi za poželeti, tu je savršeni sklad i svaka druga reč je : ,,mi, naš, moja ljubav…’’ da bi se nakon kratkog vremena to ogledalo razbilo i magija raspršila. Bezbroj puta vam se desilo da neke poznate ličnosti i influensere vidite uživo, prođete pored njih, a da ih i ne prepoznate, jer skroz drugačije i lepše izgledaju na ekranima nego u prirodi. Nikada ne znate šta se krije iza te uske instagram razglednice u koju trenutno gledate. Ono što vidite na njoj: skupa haljina, cipele, elegantan ugao za slikanje, je ono što ličnost kojoj se divite želi da vi vidite i poželite za sebe, što vrlo često i postiže. Ono desno ili levo od tog kadra često je gomila neplaćenih računa, index sa nepoloženim ispitima, pristigle rate za plaćanje kredita podignutih za kupovinu ,,besnih’’ auta kojima se obični smrtnici dive.

Svi ti lažni idealni mogu biti pogubni za samopouzdanje, naročito kod osoba u razvoju koje traže svoje idole na koje bi se ugledali. Prateći takav sadržaj nesvesno se upoređujemo sa slikama koje nam se serviraju, a samim tim i životima osoba koje su te slike objavile. Budite svesni da niko nije savršen. Ne postoji telo, lice, kosa…životi koji su dvadeset četiri sata harmonični i usklanjeni. Ne upoređujte se sa instagram zvezdama i influenserima, jer je možda njihov posao da vas pridobiju tom nerealno lepom slikom, zarad svog ličnog interesa. Influenseri, koji od toga zarađuju, prvenstveno na instagramu, koriste svoj uticaj na veliki broj pratilaca, kako bi im plasirali sadržaj i određene poruke, koje u saradnji sa raznim kompanijama i brendovima mogu biti sponzorisane. To što vam je Milka rekla da je Nivea kupka odlična za kožu sa psorijazom, ne znači da je iskrena u svom savetu, te dobro otvorite oči i razmotrite uticaj kojih osoba je zaista dobronameran i kredibilan.

Višegodišnjim radom u domenu nege kose, imala sam priliku da razgovaram i približim se razmišljanju velikom broju devojaka. Kovrdžice mnogo gledaju youtube videe američkih curly girl influensera, pate za definicijom kose kakva se prikazuje u tim snimcima. Žao mi je što vrlo često moram da ih razuverim da mnoge od tih velikih ,,zvezda’’ žive i zarađuju od toga, te im je posao da na svakom snimku i slici moraju biti pod konac. Fotografije i videi se prave neposredno nakon pranja kose, kada je ona najurednija, koristi se full oprema, osvetljenje, ugao, poziranje satima, a savršene kovrdže koje se dobiju iza kamere (to je ono što mi ne vidimo) se u mnogim slučajevim dobijaju veštačkim namotavanjem. Ono što mi vidimo kao krajnji rezultat je predivno oblikovana kosa i preparat koji je navodno doveo do stvaranja te savršenosti (što je zapravo sponzorisani sadržaj i poziv na kupovinu).

Volite i prihvatite sebe, sa svim svojim vrlinama i manama koje svaki živ čovek ima. U normalnim životnim okolnostima, nije realno da je kosa 7 dana u nedelji savršeno definisana, da smo uvek raspoloženi, nasmejani, sređeni…Ne uvlačite se u ,,tuđu kožu’’i ne težite da postignete taj lažni sjaj koji se plasira na društvenim mrežama. Uredu je pogledati, radi zabave, informisanja…ali napravite granicu odakle kreće ta opsesivna pogubljenost i beg od realnosti. Kada to primetite, filtrirajte sadržaj ili jednostavno  isključite se  i uključite u SVOJ ŽIVOT, svoje obaveze, mogućnosti, poboljšanje pravih vrednosti koje će vas činiti pravim, iskrenim i dobrim čovekom.

Zašto kvalitetan sadržaj često prolazi potpuno neopaženo?

Koliko smo puta doslovno nabasali na fantastične i prije svega konstruktivne blogove i profile na društvenim mrežama i ostali u čudu što za taj profil nismo znali ranije? Onda smo se zapitali kako to da je takav kvalitet prošao potpuno neopaženo. Ovu problematiku sam odlučila istražiti u sklopu IMEP-ovog granta pa sam postavila pitanje insta blogerki @žena u tridesetim i beauty blogerki @spa_me_beautiful ZAŠTO KVALITETAN SADRŽAJ ČESTO PROĐE POTPUNO NEOPAŽENO?

Moje ime je Lejla, imam 37 godina, majka sam, supruga, profesor književnosti i veliki zaljubljenik u kozmetiku.

Prije godinu dana pokrenula sam blog na Instagramu, @zena_u_30im. Moj cilj je bio pokazati ženama da mogu same naći za sebe proizvode tako što će učiti, osjetiti, osluškivati potrebe svoje kože, tijela, kose.

Nisam dermatolog, kozmetičar, farmaceut i to im često naglašavam, obična sam žena koja je uradila upravo to, učila, istraživala, osluškivala i naučila šta moja koža treba i želi. 

Da li je moj sadržaj na blogu kvalitetan?

Ne mogu biti objektivna, ali drugi kažu da jeste. Međutim, prolazi neopaženo i kod publike i kod brendova.

Stručnjaci za društvene mreže bi rekli da radim nešto pogrešno, ali ja se ne slažem s tim. 

Blogovi su danas preplavljeni kojekakvim sadržajem. Dosta njih piše o svemu i miksa teme, što je publici primamljivo, a meni s druge strane ne djeluje kvalitetno. 

Ono što nedostaje mojoj publici je sadržaj iz privatnog života, a ja smatram da bih kvalitet svojih objava “pokvarila”  tim sadržajem. 

Bazirala sam se na proizvode, o kojima istražujem, učim i želim tako da ostane, pa i sa malim brojem pratilaca kojima će to biti od koristi.  Ukoliko im ponudim i drugi sadržaj, iz privatnog života, gubim vrijeme koje posvećujem učenju i istraživanju, samim tim i kavalitet.

Brendovi s druge strane uvijek biraju blogere sa velikom brojem pratilaca, kojim plaćaju reklame proizvoda i koji ne ulaze u dublje istraživanje o proizvodu, sastavu, djelovanju istog. Što ja smatram pogrešnim iz više razloga. Kao što nemaju vremena istražiti o proizvodu, sastavu i sl. i prenijeti realno iskustvo, tako nemaju vremena ni odgovoriti na upite svoje publike vezane za proizvod. Gdje je po mom mišljenju brend na većem gubitku, nego kada neki blogeri iznese svoje realno mišljenje i stav, od čega oni redovno bježe. 

Možda zbog toga sama sabotiram svoj blog, ali kao i u životu, tako i na blogu, držim se svojih principa od kojih nikada ne odstupam. Ipak, iskreno se nadam, da će u moru blogova kvalitet isplivati na površinu. 

Moje ime je Arnela Osmančević, ime iza Beauty web page Spa me Beautiful. Za sebe kažem da sam Mindful Beauty Blogger, usklađujem principe ljepote koji su povezani sa istraživanjem prirodnih resursa, kreiranje recepata i rituala koji su više od njegovanja nego pružaju i beauty meditaciju, te ispitivanje kozmetičkih trendova uz recenziranje na osnovu iskustva.

Ideja za blog je proizašla iz vlastite borbe za boljom i zdravijom kožom te pokušaj spasa spaljene kose. Sva ta borba je rezultirala odabirom proizvoda i kreiranjem prirodnih diy recepata koje zapisujem na svom blogu koji je svojevrsni svjedok mog oporavka. Željela sam podjeliti svoje iskustvo i možda pomoći nekome ili barem motivirati da uradi isto za sebe. Za mene je ljepota više od lijepog lica. To je istinsko zdravlje kose i kože, samopouzdanje i na kraju prihvatanje da neke stvari ne možemo promjeniti, ali da nam ne smiju kvariti sliku o sebi. Kroz blog i kontakt sa čitaocima, trudim se prenijeti svoje iskustvo, mišljenje ali i upozorenja da često ne smijemo sami voditi računa o sebi nego potražiti pomoć profesionalaca. Šarlatanstva i obećanja čudotvornih krema su jako opasna. Upravo zbog toga ozbiljno biram koga podržavam i pratim. Jedan od takvih kvalitetnih profila je blogerica koju najduže pratim i koja ni malo nije umanjila kvalitet svog rada Mybeautycorner.ba, zatim svestranu, realnu i iznad svega jaku ženu, blogerica Maajam te naravno BH Zlatokosu. Od YouTube najviše volim pratiti Bojnakova zbog njenog dražesnog pristupa i jednostavno pozitovnosti koju širi. Po mom mišljenju manji profili koji su možda kvalitetniji sadržajem slabije dolaze do izražaja jer su više fokusirani na rad nego na promociju istog. Sa druge strane čitaoci često vole spektakl, drame i skandale pa takvi uređivači brzo dobiju veliku pažnju koja je obično brzo prolazna. U svakom slučaju više sam na strani kvalitete i smatram da se najviše pažnje treba uložiti u rad.

Navedeno pokazuje samo koliki smo mi ustvari ljubitelji drame i stvari iz privatnog života osoba koje pratimo. Pravilo je jednostavno – što više izlažemo svoju privatnost očima drugih, popularnost će nam rasti, a uz popularnost rašće i publika pa i broj saradnji sa brendovima. Vodim instagram profil zlatokosa.bh od 2015. godine i na tom profilu dijelim sadržaj koji može pomoći svima koji žele imati lijepu i dugu kosu. Većina stvari na tom profilu se tiču isključivo kose pa mi se nerijetko dešavalo da me ljudi zaprate, pokupe savjete i otprate jer im fali taj „privatni dio priče“. Dakle, njega kose odnosno problem koji su imali ih je doveo na moj profil, a ti privatni momenti, poželjno dramskog tipa, ih trebaju kao zadržati. I onda sam počela posmatrati instagram profile osoba koje bukvalno ne nude ništa od čega će se ikome poboljšati ijedan segment života, ali nude na svakodnevnoj osnovi tu neku porciju ličnih stvari, a broj im se pratilaca povećava iz dana u dan i taj im broj počne osiguravati brojne saradnje sa brendovima i zaradu koja je najčešće pasivnog karaktera – dobiješ proizvode koje izreklamiraš i koje prodaš po nižoj cijeni. Zanimljivo je da oni nikad ne odbijaju saradnje pa im je svaki proizvod wow, a zapazila sam i ono čuveno snimanje otvaranja paketića koje dobiju danas, a recenziju urade za dva dana. Realno, gotovo svaka djevojka bi se obradovala paketiću kremica, šminke i drugih proizvoda (još ako ti paketići dolaze više puta mjesečno) i u tome nema ništa loše, ali problem nastane onda kada se bez imalo znanja o sastavima tih proizvoda pričaju i pišu hvalospjevi. Brendovima su bitni brojevi – lajkova, komentara, pratilaca, dijeljenja, odnosno gledaju samo mjerljive parametre koji trebaju da pretpostave i naposljetku donesu zaradu. Kada se pređe navedeni dio puta i profil postane itekako prometan niko se više i ne pita da li je taj sadržaj kvalitetan jer se pretpostavlja da kvalitet ide uz broj pratilaca. Jednom mi se desila situacija kada me jedna djevojka kontaktirala putem poruke i pitala za proizvod koji preporučuje blogerka koju prati više od stotinu hiljada ljudi. Kada sam rekla da je sastav užasan, on je bila skeptična i natuknula mi prilično cinično da tu osobu ipak prati toliko ljudi i da to valjda nešto znači. A onda sam joj rekla da uporedi moju kosu i kosu dotične blogerke. Dakle, uprkos vidljivom dokazu – u ovom slučaju mojoj kosi koja je duža od metar i zdrava, ljudi će se prije uhvatiti za šestocifreni broj.

Summa summarum, kada nabasate na super, kvalitetan, fantastičan i zanimljiv blog, profil ili youtube kanal koji promoviše konstruktivne stvari koje vam mogu pomoći u bilo kojem segmentu ličnog rasta i razvoja (pa i očuvanja koje markice u džepu) neka vam ne bude teško da ga podijelite sa drugima. Zapamtite, toliko je divnih ljudi pod ovim virtuelnim nebom za koje se ne zna jer njihovi najbliži (od članova porodice, školskih drugara, komšija i kolega) nemaju kad podijeliti taj sadržaj zato što su okupirani trenutnim skandalom u Zvijezdama Granda. I kako stara izreka kaže – Mi smo ono što gledamo (i dijelimo).