Ti bi i kredenac zagubila, samo kad bi ti se pružila adekvatna prilika!

U to vrijeme sim kartice za mobitel su koštale pedeset maraka, a najmanji iznos dopune čitavih dvadeset maraka. Pravo malo bogatstvo gledajući iz ugla jednog osnovca. Rođak je dobio prvi mobitel, siemens bez antene. Antena na mobitelu je uveliko postala demode. Siemes je bio odličan telefon na kojem se moglo igrati izgrica čak i bez papreno skupe kartice.

On se uvijek volio uvaliti kod babe i djeda, pogotovo zimi, a raspusti su bili prava poslastica puna slobodnog vremena i protekcije u toploj sobi u koju su se poput lopova uvlačili raznorazni mirisi domaćih jela kroz hodnik iz kuhinje. Rođak je imao jedanaest godina, a baba je znala da će za koju godinu, kako je ona govorila, zapeti za pubertet pa je koristila svaki trenutak da uživa u njegovom prisustvu. Kada zapneš za taj pubertet, mnoge stvari koje su danas dragocjene postanu demode kao ona antena na mobitelu. Od roditelja i obaveza više ne bježiš babi i djedu već nekoj curici koju voliš k’o Boga i sve ti se u životu počne vrtiti oko ljubavi i popravljanja ocjena koje si pokvario baš zbog te ljubavi. Baba je ovo već bila doživjela sa unučadima i uvijek govorila:“Djeca nisu naša već Božija, a unučad jesu naša, ali samo do puberteta.“

Rođak je uživao u djetinjstvu. Teško mu se bilo odvojiti od afrički tople djedove sobe pa je spavao između babe i djeda, pokrio se dekom po glavi i do ko zna kojeg doba igrao igrice. Baba je imala lak san i da nije onog skorodolazećeg puberteta išao bi on svojoj kući pa nek se ljuti do mile volje. Djed je sutra rano morao doktoru. Baba je iskoristila priliku kada je rođak otišao do kupatila u neka doba noći, uzela mobitel i sakrila ga. Rođak je vršcima prstiju, pazeći da ih ne probudi, razmicao deku da nađe mobitel, ali uzalud. Odustao je od potrage i zaspao k’o klada. I dosjetljivoj babi se san konačno uvalio pod kapke. Djed je nije budio ujutro jer mu je bilo žao nenaspavane babe i otišao je doktoru bez spiska za kupovinu. Znao je on otprilike šta fali pa je to i kupio.

Baba i rođak su se probudili, a on je odmah počeo tražiti onaj mobitel. Razbacao je posteljinu, digao madrace, skinuo jastučnice sa jastuka, ali mobitelu ni traga ni glasa. Pošto mobitel nije imao kartice, potraga je bila znatno otežana. Baba se udarala u prsa, klela tehniku, tehnologiju i njihov uticaj na današnju omladinu sve dok se nije sjetila da je baš ona sakrila mobitel. Samo što se nikako nije mogla sjetiti gdje ga je sakrila. Pamtim djedove riječi kad ona zaturi ključeve- Marija, ti bi i kredenac zagubila samo da ti se pruži adekvatna prilika. Rovila je po svojoj sobi, pomijerala stvar po stvar pa kad je potraga postala bezuspješna ona se opet vraćala na početak i sve preturila iznova. Znala je da mobitel mora biti tu negdje, a rođak je plakao k’o godina. Nije mu smjela ni reći da je ona ovo sve izazvala. I sama se jedva sjetila da ga je sakrila. Još da se sjeti gdje…

-Baba, neću nikad više kod vas spavati. Ko mi je ukr’o mobitel?

-I nećeš! Dosta je meni po stare dane vake stresove proživljavat. Samo da se šejtan nađe, pa nek sve ide u…

Otišlo se i u komšiluk po dvojicu jačih da se pomjere krevet i ormar, molile se molitve svetom Anti pronalazaču izgubljenih stvari, padalo je i uvreda i suza između dvije neuspjele potrage. Baba se klela da je mobitel u kući pa se potraga proširila čak i na drugi sprat. Baba i rođak su razmjenjivali prijetnje čitavo vrijeme. On je njoj nabrajao sve stvari koje je ona tokom života zagubila, zaturila i zabacila. Ni baba nije ostala dužna pa se sjetila svih zadaća koje je on ili zaboravio uraditi ili zaboravio odnijeti u školu i svih blokova za crtanje i kišobrana koje je zaboravio u autobusu. Kad ih čovjek gleda sa strane, ima osjećaj kao da se jedna starija osoba svađa sa svojom mlađom verzijom, a ne sa unučetom. Tačno nisam ni znala da mi posjedujemo ovoliko stvari koje su njih dvoje sočno svrstavali u zagubljene.

Djed je oko osam sati i jedne minute, osjetio jako vibriranje u lijevom unutrašnjem džepu sakoa koji je nosio ispod plave zimske jakne. Rođak je uvijek navijao sat minutu kasnije nego ostali ljudi i osjećao se zbog toga kao da je na dobitku. Djed se uhvatio za srce kao da je usljed srčanog udara, spretno stavio ruku u džep i pažljivo kao da vadi zmiju izvadio mobitel. On i baba su čitav život imali samo fiksni telefon i on jednostavno nije znao koristiti mobitel. Neki momak u domu zdravlja mu je rekao:“Šta je matori, to te neka babuckara zove, a ti nećeš da se javiš, glumiš frajera u tim godinama,a?“ Djed je jadan redom pritiskao tipke znajući čiji je mobitel, ali pojma nije imao otkud baš u njegovom džepu ni zašto zvoni. Kako reče:“Najgornjije desno dugme je zaustavljalo zvonjavu, ali samo na deset minuta.“Tako je djed imao mnogo neugodnosti od osam sati i jednog minuta do dva poslije podne sa alarmom odgođenim na deset minuta.

Kada je stigao kući pola komšiluka se slilo u dnevni boravak, a baba je bila otekla od plača k’o bumbar. Potraga je bezuspješno završena jer više nije bilo smisla. Ona je čekala djeda da skupa još jednom izvrnu kuću od temelja do krova. Odmah je ona počela sa izlaganjem.

-Moj Grga, što me bijeda spopade.

-Šta je bilo? Šta vam je svima? Da nije ko, ne daj Bože, umro?

-Još gore. Još gore. Ostavila sam neđi ono govno od mobitela. K’o da ga je đavo lično odnio noćas.

-Znači ipak si to bila ti? Znao sam. Što nisi odmah rekla? – urlao je rođak pokazujući babi svoje male pesnice.

Djedu je počela zvoniti ona kesica od apoteke u kojoj je nosio smotak nalaza, mišljenja, uputnica i recepata. Svi su oduševljeno gledali. Djed je izvadio mobitel i uručio vlasniku. Baba je tek tad shvatila da je sakrila mobitel u džep djedjovog sakoa koji je bio sa ostalim stvarima koje je djed kanio obući. Svi osim babe i rođaka su se pošteno ismijali. Djed je prešutio svoje neugodnosti u domu zdravlja.

Babe i djeda više nema. Rođak i danas krade Bogu onu blaženu minutu sna ujutro u nekoj dalekoj državi u kojoj ne smiješ dozvoliti sebi luksuz bilo kakvog materijalnog gubitka jer iza gubitka ne stoje porodica i komšiluk koji su spremni vršiti detaljan pretres do iznemoglosti. I dok se ljudi brinu oko tih luksuznih gubitaka, zaturila se duša k’o da ju je đavo lično odnio.

Kafa nalivena i pita otkrivena ne mogu čekati!

U našoj kući se ložila vatra u smederevcu od prvog dana škole u septembru pa sve do prispijevanja prvih zelenjaka krajem maja. Ti zelenjci su kod nas školaraca izazivali oštre bolove u stomaku koje su roditelji pripisivali proć’ il’ propast’ stanju u dnevniku. O tome nekom drugom prilikom. Uglavnom štedilo  se kroz život na svemu, ali na drvima nikad. Zbog ovog sam mislila da je svaki topli dom topao i ne shvatajući da mnogi domovi niti su bili domovi niti topli. Kada osnovac poput mene dođe kući, prvo se razoruža tako što skine tešku torbu s leđa i jaknu. Onda krene provjera stanja u šerpama i skidanje krpe sa okrugle tepsije u kojoj je bezbeli pita. Djed je uvijek govorio nakon tog skidanja krpe:“Operi ruke i požuri. Kafa nalivena i pita otkrivena ne mogu čekati.“Taj dan sam čula da baba i djed imaju gosta i nakon jela sam se spustila sprat niže jer je gost bio jako zanimljiv. Zadaća je morala pričekati neko pogodnije vrijeme.

Gost je bila babina rodica koja je nekako uvijek imala pravo reći svakome šta misli, a ako ti slučajno padne na pamet da i ti sebi uzmeš komad tog prava, gotov si. Nije često dolazila pa se eto gutalo to njeno k’o ona tableta što ostane u grlu malo duže nego što treba. Znala se naljutiti zbog sitnica na koje svaki drugi insan ne bi ni obratio pažnju i u njenom selu se pričalo da je osjetljiva k’o wc papir. Ovo poređenje do njenih ušiju nikad nije došlo. Veoma rijetko se ljutila na licu mjesta. Ona dođe, sve bude uredu, na odlasku se izljubi sa svima i kaže:“Nemojte, molim vas, šta zamjerit’! Utiske je nosila kući i vagala dojmove do kasno u noć. I samo osvane ljuta na tog i tog. Sjećam se jedne situacije kada  je komšija htio da sazna razlog njenog nepozdravljanja.

-Šta se ljutiš?

-Ko? Jel’ ja? Ne ljutim.

-Vraga ne ljutiš.

-Ne ljutim!

-Pa šta ti je?

-Ništa.

-Što onda nećeš da otpozdraviš?

-Znaš ti dobro što!

Eto takva je ona bila. Meni je bilo simpatično babino pokušavanje da sve prođe u najboljem redu, da se ne odnese, ne daj Bože, kakva pogana riječ odavdje o kojoj bi rodica noćima preturala svoje misli po glavi.

Baba je izvadila iz zamrzivača šljive i skuhala kompot. Podvarila je mlijeko, pomela sobu, stavila novi stoljnjak, navadila oraha i rahatlokuma u staklenu šećernicu, a na tacni izvrnula šolje da se k’o biva ne praše i da spremne čekaju gošću. Ja sam stigla u po priče.

-I tako se ja, moja Marija, obruka k’o nikad. Ja bi bona i krivo, al’ ova jezičina ‘oće pravo. Taki smo ti mi što ne znamo lagat’.

-Ooooo rode, pa nek si nam došla!

-Lutko moja, došla ti meni iz škole? Nek si vala, ja sve pitam kad ćeš banit’.

-De sad i meni to ispričaj što si i njima!

-Joj šuti, gluvo bilo, šta ja napravi. Odem juče kod doktorice u ambulantu u nas. Stig’o mi nalaz krvi, a i nešto me probada pod plećkom. Pričam ja tako s doktoricom, a ona vidje da mene i druge brige more. A i kako me ne bi morile. Onaj mi sin našo nekaku, nije cura vako k’o osoba loša, al’ ružna, ne da u se gledat’. Ja doktorici olakšam dušu. Istresem pred nju čitavu priču, ispovidim joj se k’o velečasnom. I na kraju, budale mene, kažem ma ružna je doktorice, ružna eto tako k’o ti. A, ruku na srce, nisam ništa slagala, al’ bolje da jesam. Pa se bržam bolje ispravim i kažem glasno- Al’ ti si doktorica. Usta mi treba zalijepit’ kad đe krenem. Još mi se sramota crveni na obrazima.

Svi smo se smijali i govorili:“Gluvo bilo.“

Ova rodica je imala neku svoju šemu aršina i nije važno šta je uradio, važno je ko je uradio. Ako te voli smiješ sve, a mene je voljela iako mi je uvijek govorila da je mene teško voljeti. Na tu konstataciju sam joj odgovarala:“Zato to i ne može svako.“ A ona je obožavala da bude u stanju da može ono što ne može svako. Kad god je dolazila kod nas prisjećale smo se mojih nestašluka koje sam uradila kod nje u gostima nekad davno. Dva su joj bila iz ove perspektive posebno draga.

Bile smo kod nje u gostima, baba i ja. Jela sam sladoled i isprljala se od usta do ušiju. Uzela je truleks, ocijedila i pošla prema meni. Povikala sam:“Nećeš mene truleksirat’ da si još tolka.“Skočila sam sa kreveta, pošla da se sakrijem pod sto i povukla dio stoljnjaka. Kafa i šećer su odletjeli na sve strane. Baba se počela derati na mene, a rodica je rekla:“Pusti dijete, nije ono krivo što ga niste ničemu naučili.“ Nered su njih dvije sanirale, a ja sam naučila rodicu da se moje lice umiva tekućom vodom i briše čistim peškirom, a ako tako ne može onda ću ja sve srediti rukavima.

Svi smo bili pozvani na rođendan rodicinog muža, a baba je dugo razmišljala da li da i mene povede. Djed se zauzeo za mene, rekao da će me paziti i odluka je pala. Rodicina kuća je bila velika i prostrana, a ja sam smjela ulaziti u sve sobe i mislim da sam samo ja bila privilegovana od svih prisutnih. Ona je pravila kafu, sipala piće gostima i trudila se da sve bude na nivou. Uvukla sam se u špajz da vidim šta je spremila za jelo. Na velikom ovalu su bile sarmice. Ja sam voljela sarmu, ali bez onog kupusa. Znala sam da je rodica malo prijeke naravi i da niko neće smjeti odmotati sarmu i ne pojesti kupus. Bilo mi žao gostiju što neće pravo uživati u sarmi. Dovukla sam stolicu iz susjedne sobe, popela se na nju i skinula onakav isti oval sa stalaže. Svaku sam sarmicu oslobodila onog glupog kupusa i redala ih tako gole na novi oval, a kupusčinu sam ostavljala u saftu u starom ovalu. Nakon završenog posla odnijela sam kupus rodicinom psu. Ruke su mi bile masne, isprljala sam šteke od vrata i sve što sam usput dotakla. Ušla sam u dnevni boravak gdje su bili svi gosti i pohvalila se svojim djelom. Baba je gurala djeda nogom ispod stola. Rodica je opet babi očitala bukvicu o odgoju djece, a meni je rekla:“Hvala ti kad mi pomogneš, a dvaput ti hvala kad ne pomogneš.“Odgovorila sam:“Nema na čemu i drugi put.“Svi prisutni su se ismijali, osim babe naravno.

Kad god kod babe zamiriše kompot od šljiva znala sam ko dolazi. Uvijek je dolazila samo zimi i uvijek bi govorila da je u našoj kući prevruće. Njenu zadnju posjetu pamtim po muzici.

-Marija, de nam malo uključi televiziju, niko nije umro.

-Evo.

-Ostavi na tom kanalu.

-Ovo ‘oćeš? Ove gologuze?

-Ovo ti je, bona, grandov novogodišnji program.

-Uuuuu, vidi ih. Kako ih nije sramota u gaćama i grudnjacima plesat’? Šta li ovom ženskinju kažu mati i otac kod kuće? Šta li im pričaju komšije dok ih gledaju gole ito na televiziji, ej na televiziji? Ovo je đavliji vakat. Vidi muškaraca što su pristojno obučeni. Odijelo, kravata, sve kako Bog zapovijeda.

Baba je prijeteći pogledala u djeda i na taj način pokušala da iznudi podršku koju je uvijek od njega bezpogovorno dobijala. Pošto djed ništa ne reče, ona ga glasno upita:

 -Grga, šta si ti zaključio iz svega ovoga?

-Ja sam, Marija, zaključio to da su muški zimogrizniji.

Stomak me zabolio od smijeha. Baba je vrtila glavom dok je Ljuba Aličić pjevao:“Ona, ona vrijedi miliona, vrijedi mlada tri careva gradaaaaaa…“

Eto takav je bio djed. Nije ni znao sadržaj Međunarodne konvencije o ljudskim pravima, a bio je i stariji od te konvencije, no to ga nije sprečavalo da je poštuje kao da ju je on lično napisao. Po djedu svaki čovjek ima pravo da radi šta hoće sve dok ne ugrožava druge ljude. Ovo se odnosilo i na odijevanje.

Baba, djed i rodica vjerovatno sada negdje na nebu pominju mene i govore:“Hvala joj kad šta o nama napiše, a dvaput joj hvala kad ne napiše.“Poznavajući mene, opet ću se skromno zadovoljiti sa jednim hvala.

Pogodite ko je naslijedio zimogriznost od djeda i kod koga gori vatra dok ovo piše! A do sljedeće priče, molim vas, nemojte mi šta zamjerit’.

Šamponi sa bijelim lukom za rast kose, da ili ne?

Šamponi sa bijelim lukom su zadnjih godina postali jako popularni. Mnogi su se pitali da li šamponi ove vrste mirišu (smrde) na bijeli luk. Zar stvarno mislite da bi proizvođači rizikovali sa smrdljivim proizvodom?  Tri najpopularnija šampona ove vrste su Farmasijev šampon, Afrodita litarski sa češnjakom i Krauterhof šampon sa bijelim lukom. Da li rade posao i koji je od njih najbolji? Pa da počnemo!

Farmas šampon sa bijelim lukom

Dolazi u ambalaži od 500 ml i košta 9 KM. O njemu se mogu pročitati hvalospijevi na raznim blogovima dok ga sa druge strane kude na sva zvona. Proizvođač navodi da može isušiti kosu, ali uz njega se može kupiti i maska koja taj dio problema rješava pa ćete uz šampon kupiti i masku (kao nabolje rade u paru). Taj par košta 18 KM, iako je često na sniženju. Da li ova dva proizvoda vrijede?

Na početku sastava šampona možemo naći vodu, jake sulfate, zgušnjivač, copolymer (koji se ponaša kao iritans) i parfem na visokom mjestu. Ekstrakt bijelog luka je tek nakon parfema (znači parfema ima više jer su sastojci uvijek poredani po količinskoj većini). Nakon ekstrakta bijelog luka možemo naći pantenol koji je dobar sastojak. Dobre sastojke sam podvukla crvenom linijom. Druga grupa dobrih sastojaka se nalazi na kraju sastava i to znači da ti sastojci dolaze u neznatnim količinama (bukvalno po kap). Ovaj šampon može izazvati svrab, perut, isušivanje dlake i dodatno mašćenje tjemena sa izraženim osjećajem ljepljivosti i gubitkom volumena. Čak se može desiti da odgovara jedno vrijeme, a da poslije izazove negativne reakcije. Na osnovu svega ovoga, sami procijenite da li ga trebate kupiti.

Farmasi maska za rast kose

Nijedna maska ovog tipa nije za rast kose i ni slučajno je ne stavljajte na tjeme. Rast kose je u ovom slučaju samo trik koji će vas navući na kupovinu. Maska sadrži silikon dimeticone i parfem na visokom mjestu. Nakon parfema sadrži konzervanse, a tek nakon konzervanasa te neke fine sastojke koji su istaknuti sa prednje strane ambalaže (ekstrakt bijelog luka npr.). Svi sastojci nakon konzervanasa se nalaze u mikro tragovima.

Afrodita šampon sa bijelim lukom

Litar ovog šampona košta oko 4.80 KM i mislim da ne postoji osoba koja ga barem jednom nije koristila ili imala namjeru kupiti. Ovaj šampon sadrži jake sulfate pa vam ne preporučujem da ga koristite više od jednom mjesečno. Šamponi sa jačim sulfatima su dobri čitači i dobro rade svoj posao ako ih umijete pravilno koristiti. Jednom mjesečno koristite jači šampon, a svako naredno pranje tokom mjeseca blaži šampon. I ovaj šampon sadrži Copolymer tako da osobama sa izrazito osjetljivim tjemenom neće odgovarati ni to jedno pranje tokom mjeseca. Mnogi su mi se žalili da im je ovaj šampon nakon dužeg korištenja izazvao perut i isušio kosu, ali treba uzeti u obzir da su ga ove osobe koristile mjesecima ito za svako pranje. Sa druge strane, mnogima je i pomogao kada su u pitanju zaustavljanje opadanja kose i ponovni rast.  Jedini biljni derivat koji sadrži ovaj šampon je ekstrakt bijelog luka (Allium Sativum Bulb Powder). Sastojak se nalazi na sredini liste sastojaka što znači da nije zastupljen u malim količinama, a parfem se nalazi svakako iza ovog ekstrakta, što ga čini boljim od Farmasi šampona.

Krauterhof šampon sa bijelim lukom

Ovaj šampon njemačkog proizvođača mi je favorit kada su u pitanju šamponi od bijelog luka, a u nastavku ćete sami prosuditi i zašto. Proizvođač navodi da je pogodan za masnu kosu. Košta 6 KM i dolazi u pakovanju od 500 ml. Konačno ga možete kupiti i u Bosni, a svakako ga preporučujem osobama koje žive u Njemačkoj kao dobar izbor jačeg šampona. Ako vas zanima kupovina ovog šampona kliknite OVDJE.

Pogledajte sastav na slici. Svaki podvučeni sastojak je dobar. Lista dobrih sastojaka je ogromna i osim ekstrakta bijelog luka sadrži i pantenol, ekstrakte bijele koprive, potočarke, bršljana, ružmarina, kamilice, čička, bijelog bora i arnike. Ovaj šampon zaustavlja opadanje kose i pospješuje rast kose. Osim moje univerzalne preporuke da kosu perete jačim šamponom jednom mjesečno, a svako naredno pranje tokom mjeseca blažim, ovdje možete napraviti iznimku. Jedan mjesec kosu perite ovim šamponom (kosu perite tokom tog mjeseca samo jednom sedmično), a nakon toga se opet vratite mojoj rutini. Još jedno često postavljeno pitanje vezano za ovaj šampon je i da li se smije koristiti umjesto litarskog šampona u receptu čuvenog Bojaninog šampona. Ovaj mi se čini kao mnogo bolji izbor od litarskog šampona u tom slučaju. Da napomenem da sadrži parfem pri dnu liste kao i konzervanse u zadnjem redu sastojaka koji su bolji sa stanovišta hemije od konzervanasa u Farmasi i Afrodita šamponima.

Uporedite broj dobrih sastojaka u ova tri šampona, njihovu poziciju na listi sastojaka i sastojke koji se mogu ponašati kao iritansi. Mislim da sam vam znatno olakšala izbor dobrog jačeg  šampona.

Čuvaj se Esme i kad poklone nosi!

Bila je godinu starija od mene i uvijek teatralno kreštala k’o svraka kad me vidi, a viđala me je samo kad joj šta treba bez obzira što smo išle u istu srednju. Zgrabi te, izljubi i izgrli tako jako da ti osjeti osein u kostima. Takva je bila Esma.

-Pa đes ti čo’eče, šta se radi na estradi? Opet si me zaboravila, opet. Al’ znaš da sam dobrica i da ću ti oprostit’. De mi ba sastavi kaku pismenu iz engleskog na jednu od ovih tema, do sutra mi treba, potražiću te ujutro prije prvog časa, lutko moja. Al’ nemoj ba šta dugo. Petnaest rečenica, kratkih i smislenih.

Pričala je bez pauze. Ostadoh sa onim papirom u rukama. Ona je bila takva da ti se pred njom karakter momentalno odlijepi od ličnosti i svaka rečenica koja ti izađe iz usta pred njom nekako bude samo u njenu korist. Čuješ kako to odljepljivanje škljocne i već se osjećaš loše i prevareno. A kada je argumentima stjeraš do zida, počne redati nisku suza od oka do poda pa ti se onaj odlijepljeni karakter utuši u suzama i ona dobije ono što žarko želi. Ma šta je meni jedna pismena, petnaestak minuta, tješim se dok režim sama na sebe. Zašto nas niko od profesora ne uči da kažemo NE? Možda zato što i njih nikad niko tome nije naučio.

Esma se u trećem razredu zaljubila u Kemu, ali on se vrpoljio po tom pitanju i težište svih svojih misli usmjeravao na sport. Niti je ganjao cure niti prosjek već samo loptu. Svake godine se teškom mukom provlačio da ne ode na popravni. Jednog je dana donio opravdanje od doktora zbog nekih prošlosedmičnih izostanaka, a onaj dio gdje treba napisati dijagnozu bio je prazan. Šmugnuo Kemo na nekakav turnir. Tražio je ko će mu napisati šta validno jer mu je razredna bila doktorica. Esma se ponudila i napisala Colpitis hronica (hronična upala rodnice). Kemo je mislio da nju vrti oko malog prsta i prijala mu je samopoouzdanju činjenica da je ona uvijek tu njemu na usluzi.  Odnio je razrednici opravdanje i čitava škola je već do velikog odmora znala od čega Kemo boluje. Esma se podmuklo smijala i hvalila na sva zvona svojom domišljatošću i hinjskim poduhvatom.

Napisala sam joj pismenu, a ona mi u znak zahvalnosti dade neku „da ne bude džaba“kesicu punu nečega. Nisam htjela da uzmem, ali dok se ja snađoh ona je već bila pred svojom učionicom na kraju hodnika. Otvorila sam onu vrećicu i ugledala tri para gipsanih zavoja koje je Esma juče latila na praksi i čoko bananicu. Od nje se bolje nije moglo ni očekivati.Čuvaj se grka (Esme) i kad poklone nose.

Ti zavoji su se pomijali po školskoj torbi čitav vikend. Tek u ponedjeljak sam ih izvadila i ostavila na stalaži jer sam uvijek školsku torbu spremala u zadnji čas, po mogućnosti ujutro pred polazak u školu. Rođak je našao zavoje i znao je o čemu se radi jer je svaki ekstremitet uspio slomiti bar jednom za svojih dvanaest godina života. Kad sam se vratila iz škole, naveče oko pola sedam, jer sam ponedjeljkom ujutro imala praksu, a poslije podne školu, on me moljakao da mu dam jedan par zavoja. Dala sam mu sve bez ikakvog razmišljanja. Ispitivao me da li je dobro zapamtio kako se ovi zavoji koriste i ja sam samo kimala glavom. Nisam ga ni pitala šta planira. Imala sam svojih muka.

Otišao je u očevo auto, izvadio jedan kompresivni zavoj iz prve pomoći i otišao kod djeda. Pitao je djeda smije li mu napraviti gips na ruci i djed je pristao. Takav je bio djed. Uradio bi sve da ispuni nečiju želju. Bilo je sedam sati i počeo je dnevnik na kantonalnoj televiziji. Baba je bila zakunjala. Rođo je skinuo sa prošća kantu u koju se muzla krava, nasuo vode i unio u kuću. Sklonio je stoljnjak sa drvenog stola i otpakovao zavoje. Djedu je prvo zamotao ruku kompresivnim. Gipsani zavoj je uronio u kantu vode, izvadio i razvaljao po stolu. Oblikovao je svojim ručicama gips i stavljao ga djedu na ruku. Odvojio je svaki prst i zagipsao, a dužinom ruke gips se protezao sve do iznad lakta. Divio se savršenstvu svog djela i odlučio podebljati gips. Djed nije mnogo obraćao pažnju jer mu je dnevnik bio jako bitna stvar i važno je samo da ne pričaš i ne lupaš tokom dnevnika. Nakon kantonalnog dnevnika, uslijedio je i federalni dnevnik, a pošto je ponedjeljak nakon federalnog slijedi i politički magazin Šezdeset minuta. Tako se ponedjeljkom ispred televizora u mome selu sjedilo od sedam do devet i dvadeset naveče. Autor gipsa je omađijan školskim obavezama, zadaćom i veoma burnom svakodnevnicom otišao u svoju sobu i zaspao, a djed se nije mrdao dok ne čuje sve vijesti.

Čujemo babu kako se dere. Djed ulazi kod nas sa zagipsanom rukom. Niko ne skida pogled sa gipsa. Sve mi je bilo jasno. Jedina kanta za mlijeko je postala neupotrebljiva, a sto se ni pomoću trikova nije mogao obrisati. Gips je bio toliko debeo da nije bilo šanse da se isiječe čak ni baštovanskim makazama. Muka oko skidanja gipsa, a da se djedova ruka stvarno ne povrijedi, je trajala više od sat ipo. Tata mi je zaprijetio da više nikakvu glupost ne smijem donijeti kući, inače…

Preostale zavoje smo dali jednoj koni koju je fascinirala činjenica da može nečim k’o snijeg bijelim popuniti rupe u zidu što joj je pokojni muž izbušio zbog kablova. Rođak je sakrio jedan zavoj, ponio u školu, razvaljao na školskom stolu tokom velikog odmora da svima pokaže svoje umijeće i drugu zagipsao ruku. Svi su mu se divili. Tek tad je nastao pravi, pravcati cirkus jer su se u sve umiješali i roditelji zagipsanog. U očima svih samo sam ja bila krivac. Ko bi rekao da će malo kalcijevog sulfata sa vodom napraviti ovoliko belaja samo zato što ja nisam znala reći NE jednoj Esmi nasred hodnika medicinske škole dok je Kemo bolovao od hronične upale rodnice. Eh, tugo srednjoškolska…

Nije beg cicija

U mom selu su oduvijek bile dvije prodavnice. Zanimljiva je bila njihova blizina i onih dvjesto metara između njih. Potajno sam priželjkivala da se jedna premjesti u moj zaseok koji je inače udaljen od prodavnica više od dva ipo kilometra. Ljudi su ovu veliku sobu punu polica sa raznim stvarima zvali imenima dućan, zadruga, trgovina i radnja. U prodavnici radi trgovac koji je ujedno i vlasnik te prodavnice i prodavačica koja je zaposlenik. Jedna prodavnica se zvala „Sloga“, a drugoj ne pamtim ime, ali znam da joj je vlasnik bio komšija Drago i da je nakon njegove smrti prodavnicu preuzela njegova kćerka Goga koja je uvijek imala lijepu frizuru. Najmrže mi je bilo kada mi neko od ukućana napiše spisak koji me čeka na stolu kada se vratim iz škole. Pa opet klaparaj pet kilometara jer si namljađi, a odrasli rade bitne poslove koje, zamisli, ne mogu prekinuti. Još napomenu da požuriš. A usput te neko zaustavi, pita kućeš, uvali ti da mu kupiš kilu riže i još neke sitnice i obavezno ti da i neprovidnu kesu da se ne vidi ono što su poslali po tebi. To mi je bilo najgluplje. Kao da nisi kupio već ukrao. I još pomiješaš kusure jer imaš samo jedan novčanik pa aludiraju na to da si ih htio zakinuti i to roditeljima tako perfidno prikažu da ti tačno bude muka. Ljudi su bili skloni da nas tako usput natovare, a da se nikad ne sjete da nam daju šta za sladoled ili da se barem zahvale. Jednom mi kona tražila na uvid spisak koji je mama napisala i procijenila na osnovu njega da mogu i njoj ponijeti pet kilograma šećera koji joj trebaju da ih stavi u malo bure puno šljive, da bi dobila više rakije. Kasno sam se sjetila, tek u trećem razredu, da idem njivama kad idem u prodavnicu da me niko ne bi dodatno natovario, a cestom kada se vraćam i da se svi pitaju:“Kad umače da te ne vidjosmo?“Mrske su mi bile i one situacije kada moram pazariti u obje prodavnice pa me bude sramota unijeti u drugu prodavnicu ono što sam pazarila u prvoj misleći da me vlasnik prodavnice poprijeko gleda. To su bile te naše dječije muke. Uprkos svemu ovome, voljeli smo mi naše prodavnice, dućane, trgovine i zadruge i rado smo u njih išli.

Bila sam drugi razred i Bosna se počela oporavljati od rata. Taj oporavak je tekao jako brzo, barem se meni tako činilo u tim godinama. Još uvijek smo dobijali besplatne sendviče u školi na onom času koji je bio prije velikog odmora, a petkom uz sendvič i bonus krofnu. Tata je jedan dan odlučio da mi otvori račun kod Goge u prodavnici jer su mi ocjene dobre, a i nestašluke sam tad bila svela na minimum. Smjela sam uzeti svaki dan nešto što volim, Goga bi to napisala u svoju trgovačku teku i na kraju mjeseca bi tata to platio. Ovu privilegiju nije imalo nijedno dijete ni u mom ni u ostalim razredima pa sam bila neizmjerno sretna.

Prvi dan korištenja ovog luksuza, okupila sam svu djecu iz razreda u školskom dvorištu za vrijeme velikog odmora. Moji školski dani nisu bili sjajni jer sam imala žute zube. Taj fizički nedostatak je čitavo školovanje bio uzrok raznih vrsta neugodnosti. Svi su stojali oko mene i ja sam im rekla:“Narode, imamo račun u prodavnici. Idemo sad da kupimo sebi nešto. Svako ima pravo da uzme jednu stvar.“

Prodavnica se ubro napunila djecom i svi smo uzeli po kutiju mančmaloa. Goga je upisala u teku trideset i četri marke duga. U kutiji mančmaloa je bilo šest onih kolutića i svi su jeli u slast usput, bacali foliju okolo pa je put od prodavnice do škole bio pun smeća.

U našoj učionici je bila baštovanska, zelena, limena kanta od deset litara i u njoj je bila voda za piće. Pored kante je bilo metalno lonče iz kojeg smo pili vodu. Oni malo pekaviji su nosili flašice vode od kuće. Pred kraj odmora smo se napili vode i počeo je čas. Učiteljica se derala zbog folija koje smo pobacali pa smo ih morali ići pokupiti.

Tata je poslije posla svratio u prodavnicu kod Goge da nešto kupi i saznao da sam počastila čitav razred. Dnevnica te godine za najteži fizički rad je bila dvadeset maraka. Platio je moj dug i ukinuo mi račun. Kod kuće me dočekala samo takva galama. I danas dan vrti glavom kada se spomene taj događaj u kojem sam za dan spiskala cifru koja je bila namijenjena za čitav mjesec. Uvijek me pita gdje mi je pamet bila.

A pamet k’o pamet. Mislila sam da će me u razredu zavoljeti nakon ove kupovine, ali nisu. Čak su mi se smijali dan poslije jer mi je račun bio zatvoren. Kako god, beg je odrastao i ni danas dan nije cicija, samo što se opametio i više ne pokušava kupiti prijatelje. Shvatio je beg da mnoga prijateljstva i nisu prijateljstva već udruženi poduhvati loših ljudi koji uvijek imaju za cilj izmamiti nečije suze. Pomoću tih suza pokušavaju ošalovati svoje jadne živote i učiniti ih manje jadnima u očima nekih nebitnih posmatrača koji su karaktetom poput njih. A tate je Bog ionako stvorio da se povazdan ljute i vrte glavom!

Eterična ulja za brzi rast kose

Eterična ulja su prirodni ekstrakti dobijeni iz aromatičnih biljaka (lavande, ružmarina, smilja, kadulje…). Imaju veoma male molekule pa ih zbog toga karakteriše visoka sposobnost prodiranja. Eterična ulja se ne koriste samostalno već se miješaju sa nekim od baznih ulja.

Bazna ulja kojima sam godinama vjerna su kokosovo i ricinusovo ulje. Ako vam ne odgovara kokosovo ulje onda ga možete zamijeniti sa arganovim uljem. Također ne preporučujem samostalnu upotrebu ricinusovog ulja jer je dosta gusto. Kada sam koristila mješavinu kokosovog i ricinusovog ulja bez dodavanja eteričnog ulja, moja kosa se znatno brže mastila.

Eterična ulje u službi kose možemo koristiti na više načina:

1. Za rast kose

Prvo eterično ulje koje sam koristila je bilo ulje ružmarina (proizvođač ljbilje). Mješavina za rast kose: kašika kokosovog ulja, pola male kašikice ricinusovog ulja i tri kapi ulja ružmarina (ovo je sasvim dovoljno za mazanje tjemena i ne pretjerujte sa količinom). Kosa je rasla znatno brže kada sam uvela eterično ulje u rutinu i znatno sporije se mastila. Prije upotrebe eteričnih ulja trebate provjeriti da li ste alergični(nanesete kapljicu ulja na podlakticu i na predio iza ušne resice). Ružmarin je prilično jak pa ako vam bude smetao možete ga zamijeniti uljem kadulje (žalfije). Žalfija je poznati antiseptik, a njeno dejstvo na zdravlje kose je neprikosnoveno. Pomaže očuvanju prirodne boje kose, usporava nastanak sijedih vlasi, podstiče rast kose i smanjuje mašćenje tjemena. Eterično ulje žalfije se pokazalo kao najbolje u ljetnom periodu kada je povećano mašćenje kose zbog znojenja kao i kod osoba koje imaju masnu kosu.

2. Dodavanje eteričnog ulja u šampon

Eterično ulje lavande koristim tako što ga dodajem u šampon. Izdvojim u posebnu posudicu količinu šampona dovoljnu za jedno pranje, dodam dvije kapi ulja lavande i jednu kašiku meda. Ovu mješavinu koristim jednom mjesečno (onda kad perem kosu jačim šamponom). Jači šampon koji trenutno koristim možete vidjeti na slici. Pranje kose šamponom u koji je dodano par kapi ulja lavande pomaže uspostavljanju ravnoteže tjemena, podsticanje rasta kose i povećavanju perioda između dva pranja kose.

3. Dodavanje ulja u smjesu za piling

Piling tjemena je veoma važan. Na taj način uklanjamo izumrle stanice i pospješujemo cirkulaciju. Ovaj piling se ne radi često. Ja ga radim jednom u šest mjeseci.

Recept:

1 kašika maslinovog ulja

1 kašika meda

1 mala kašikica cimeta (a ako vam smeta cimet zamijenite ga šećerom)

3 kapi eteričnog ulja (kadulje ili lavande)

Zagrijte blago ulje, dodajte ostale sastojke i promiješajte. Smokrite kosu i nanesite blagim, kružnim pokretima na tjeme. Masirajte nježno nekoliko minuta, isperite i operite kosu na uobičajan način.

Svko ko želi zdravu i lijepu kosu, treba uvesti što prije eterična ulja u rutinu njege kose. Ovo se prvenstveno odnosi na sve one koji žele podstaći rast kose. Najbolja eterična ulja i informacije o kupovini istih možete pronaći OVDJE.

A ovo je moja kosa👇

Lako je baru zamutit’ i budalu ražljutit’!

Bila sam četvrti razred i učiteljica je najavila izlet u Sarajevo koji smo mi zvali ekskurzijom. Do sada nismo išli na izlete sa školom dalje od Tuzle. Ponekad bi nas vodili u pozorište ili u zoološki vrt, najčešće pred kraj školske godine. Kad se samo sjetim koliko smo se kolektivno radovali vožnji autobusom, kugli sladoleda u kornetu i radnom danu bez školskih obaveza. Roditelji nas nisu vodili u grad bez prijeke potrebe pa je samim tim odlazak u grad bio toliko dragocjen i obično se nije spavalo noć pred odlazak u čaršiju. Naši raspusti nisu bili kao kod današnjih generacija i samo rijetki su išli na more. Najmrža nam je bila ona tačka raspusta u kojoj se sukobe slobodni dani i zrelo voće i povrće koje moramo brati. Sunce nad nama, šljivik pred nama. Ljeto se opijalo našim dječijim, radničkim znojem i tako pijano grlilo noć dok smo mi nakon večere sjedili na vrljikama i smišljali planove za sutra. A kad osvane to sutra, ugledamo auto stranih tablica u komšijskoj avliji i shvatimo da nam je pred zoru, uspavano na zadnjem sjedištu porodičnog automobila, stiglo pojačanje. Komšije, dosadašnji stariji ljudi, ponovo dobijaju pravu titulu babe i dede, onu koju imaš samo kada ti je unuče pred očima i kad ti zbog toga pleše milina po licu dotaknutom godinama. Očima smo gutali inostrane igračke i odjeću i zavidjeli im potajno na onom tenu koji su imali jer su prethodno bili na moru dok smo mi gulili svoju od sunca isprženu i operutanu kožu sa ramena. Razlike između nas je djetinjstvo, nakon nekoliko dana provedenih zajedno, vješto brisalo i bili smo samo djeca. Eto takvi su bili naši raspusti. Bure vode za kupanje, cisterna prolivenog znoja na njivi i nikad dovoljno vremena za igru.

Izlet je bio skup uspomena koje kao u miraz nosimo na raspust svjesni da sljedeće godine ekipa neće biti ista i da će se neko sigurno odseliti. U sedam ujutro smo svi bili u autobusu. Još juče smo se dogovorili ko će s kim sjediti. Dječaci su nevješto stavili gel na kosu, a djevojčicama su mame krpicama napravile uvojke. Nosili smo rusačiće u kojima su bili sendviči, flašice napunjene sokovima na razmućivanje, bombone, vrećica za ne daj Bože povraćanja i novčanik koji smo čuvali kao oči u glavi. Sadržaj novčanika, onaj finansijski dio, nikad nije prelazio dvadeset maraka, a roditelji su obavezno napominjali:“Nemoj sve da potrošiš!!! Kupi i nama šta.“Divili smo se borovoj šumi oko Olova kao da nikad bora uživo nismo vidjeli i molili vozača da uspori kada smo vidjeli crvene znakove za mine ne bi li još šta uočili iza te table. Neki su pjevali, a neki zaspali omamljeni krivinama i uzbuđenjem.

Rođak i ja smo se dogovorili da popola nešto kupimo babi, ali da cijena tog poklona ne prelazi dvije marke. Baba je bila osoba koja od marke napravi dvije i nemojte me pitati kako jer da znam ne bih bila ovdje i pisala već bih odavno sjedila u nekoj mekanoj stolici u ministarstvu finansija. Rovimo mi po suvenirnicama na Baščaršiji, a sve skupo k’o svetog Petra maslo, ako ne i skuplje. Nabasali smo na malu radnju koja je bila sakrivena u nekakvom prolazu između dviju starih građevina i zbog toga su se morale i cijene prilagoditi nezahvalnoj lokaciji. Našli smo za dvije marke limeni tanjirić koji se mogao okačiti na zid i na kojem je bila džamija. Odmah smo ga mi pazarili. Naš komšija, stariji četri godine od nas, uleti u onu prodavnicu i povika:

-Šta vas dvoje ovdje radite?

-Kupujemo babi poklon.

-I ja ću neni nešto kupiti. Pošto vam je to bilo?

-Dvije marke.

-Ženo, daj meni nešto skuplje. Imam deset maraka. ‘Oću ovu sliku. Kolko ti se kreće njena cijena?

On je sa odraslima razgovarao strogo ravnopravno. Slušao je samo sebe, ljutio se i nadmetao sa svima, a najdraže društvo su mu bili manji od njega, poput rođaka i mene. Prodavačica mu je pokušavala ukazati na vjersku razliku, ali džaba. Pretvarao se u ljutu guju kada ga bilo ko ispravi i ustrajavao u očiglednim greškama pa kud puklo da puklo. Pazario je sliku katedrale, tražio da mu se upakuje i napiše na poklonu „Za nenu“. Prodavačica se hvatala za glavu. Šepurio se okolo sa poklonom kao da je pola Sarajeva kupio pa su i druga djeca otišla u onu prodavnicu i zahtijevala da se upakuje ono što pazare. Nije on bio loš, ali je eto njegova kokoš uvijek bila vrednija nego nečiji orao. Rado se šalio na tuđi račun. Jednom je bio kod nas u dvorištu i demonstrirao svoju superiornost sa šalama, a naša baba mu je rekla:

-Čangalasti, znaš li ti da se u tebe mama kupa gola?

-Ne kupa. Lažeš.

-Ti meni da kažeš da lažem? Kupa jašta, pitaj je!

Otrčao je niz njivu, a baba nas je pitala što to njegovo inaćenje trpimo. Nije mu više naše dvorište bilo drago i zaobilazio ga je u širokom luku. Ali to nas nije sprečavalo da se družimo i pravimo razne nestašluke. Imala sam novu ideju koju sam morala realizovati što prije, ispričala sve rođaku pa smo i nabusitog druga uvalili u to jer nam je bila potrebna snaga. Navukli smo jedan ogroman kamen na pola ceste, popeli se na kitnjasti hrast i čekali da naiđe auto. Posmatrali smo ljude koji su se zaustavljali i teškom mukom sklanjali onaj kamen, psujući onako prljavi raznorazne psovke jer je put bio makadamski, a kamen pun prašinetine. Ovo smo radili danima. Jedva smo zadržavali smijeh sve dok nas jedan čovjek nije spazio na hrastu, izvadio motorku iz gepeka i rekao:“Ili silazite ili da vas ja skidam.“

Sišli smo i čovjek je pitao:“Čija je ovo ovako dobra ideja, da mi je znat’?“ On se okitio mojim perjem ne shvatajući da daje autogol u devdesetoj minuti i da je ovo pitanje klasična navlakuša svojstvena odraslima, povikao:“Moja!“

Čovjek mu je zavrnuo oba uha koja su se dugo nakon toga crvenila i natjerao ga da sam sklanja onaj kamen. Bio je ljut k’o puška i meni je pokazivao stisnutu pesnicu kada je vidio da mi se trese grudni koš od zarobljene salve smijeha. Kad god bi se naljutio govorila sam mu:“Lako je baru zamutit’ i budalu naljutit’.“To je malo ublažavalo njegovu narav. Svi su se pitali kakav će biti kad odraste, a on nas je sve iznenadio i postao sve suprotno onom što je bio kao dijete. Rado se prisjetimo lijepih uspomena pa se ismijemo od srca svim glupostima naspram kojih svi godišnji i raspusti na moru postaju samo blijede priče pune soli. Brajo moj, ne može se to mjeriti sa našom prašinom, ali kasno smo to shvatili k’o po običaju.

Donijeli smo poklone iz Sarajeva kući i babi se odmah pohvalili da smo najviše uštedjeli baš na njoj. Naš drug, koji je živio preko brda, poklonio je neni sliku katedrale, hvaleći se kako je baš ona od svih nena dobila najskuplji poklon. A naša baba i njegova nena su bile drugarice. Pošteno su se ismijale našim računicama i samo zamijenile poklone. Baba je govorila:“Dječinja posla. Al’ ako on vako nastavi i kad odraste, svi će imati koristi od njegove pameti sem njega.”