Biljni med za kosu

Svi koji me prate, čitaju i gledaju znaju koliko volim koristiti biljke za njegu kose. Biljni medovi su nešto što me oduševilo i moram podijeliti s vama recepte za njihovo pravljenje i korištenje.

Za pravljenje medova su vam potrebni plodovi biljaka – cvekla, mrkva, banana, aloe vera, rotkvica, cvjetovi maslačka, mango… Dakle, izaberite jedno od navedenog. Osim toga potreban vam je i šećer, najbolje smeđi jer se brže topi, ali nije problem ni ako koristite bijeli šećer. Kako napraviti med od ovih lako dostupnih i jeftinih sastojaka pogledajte OVDJE. Bez obzira koju biljku izaberete, svi medovi se prave na isti način.

Biljni med možete upotrebljavati na razne načine u njezi kose. Biljni med banane je najbolji protiv peruti i nanosi se na tjeme nakon pranja kose, drži se dvadesetak minuta i ispere se samo vodom. Bilo koji od medova možete nanositi na vrhove prije pranja kose da bi spriječio isušivanje kose uzrokovano šamponima. Također se može dodati hidratantnoj maski skupa sa glicerinom za dubinsku hidrataciju kose. Može se miješati i sa regeneratorom, pogotovo nakon ispiranja proteinske maske da kosa ne bi bila kruta. Odličan je i za njegu kose na moru, jer so izvlači vodu iz dlake i potrebno ga je nanijeti na cijelu kosu nakon pranja kose šamponom, ostaviti desetak minuta i isprati.

Ako još uvijek niste probali biljne medove, obavezno probajte. Lako se prave, sastojci su jako jeftini i svima dostupni, a učinak je fantastičan.

Kako ispraviti kosu bez pegle

O štetnosti pegle je suvišno i govoriti. I ptice na grani znaju da je pegla neprijatelj broj jedan zdravoj kosi. Svaku kovrdžicu posavjetujem za zavoli i njeguje svoje kovrdže, a ako želi s vremena na vrijeme ispraviti kosu onda neka proba ovaj prirodni recept. Da vas odmah upozorim i na to da nije svaka kosa ista i da možda na vašoj kosi neće djelovati. Jeste da je ovo rijetkost, ali ipak da znate.

Za ovaj recept vam je potrebno:

– šaka sušene bamje (okre) ili šaka svježe (svježu isjeckajte na kolutiće)

– kokosova voda

– škrobno brašno (gustin)

– bademovo ulje

Pripremu i korištenje pogledajte OVDJE.

Tuđina

Selim je sjedio na panju ispred kuće i osposobljavao lampu karabitušu. Načuo je u selu da njegova rodica Husinica ima karabida, pa se potrudio da je ubijedi da mu proda makar pola karbonskog iseta. Bila je ta Husinica vazda tvrdica i čim uoči da na nešto valjano navališ, odmah i cijenu uredno podigne, ali to Selimu nije nimalo smetalo, jer su njegovi ciljevi bili viši od njene pohlepe.

  • Taman da ovo obavim, pa će mi utom doć’ i žena. –  pomislio je – Ja njene sreće kad sazna da sam doš’o do karabida…
    Selimova je žena Halima, u selu poznatija kao Rahimićnka, otišla u čaršiju da kupi podmjeru za Bajram. Osim spiska za bajramsku podmjeru ponijela je i zasebni spisak na koji je popisala sve šta njeni unučići vole i konzumiraju. Oni su na zapadu stekli neke prehrambene navike, pa čim oči otvore žele skrišku pomazanu nutelom. Jela na kašiku zaobilaze kao bogobojazan insan grijeh i rado jedu pizze koje se zaleđene i pouljene stave na samo pet minuta u prethodno zagrijanu rernu na najvišoj temperaturi i nekakve šunkaste salame. Pronašla je ona i bombone u obliku crva po kojima su bili kristali nekog šećera koji je kiseliji od divljaka jabuka, zobene pahuljice, kakao, a uzela je i karton mlijeka za svaki slučaj, jer su djeca lani odbijala piti domaće, kravlje mlijeko kojeg doduše sad i nema jer im je krava steona. Čim je Selim uočio ženu, ustao je sa panja i pohitao prema kapiji.
  • Daj to vam, teško ti je! Jesi sve našla?
  • Jesam.
  • Sve sam se pribojav’o da ti se neće slošit’ u čaršiji od posta i da se neće niko zauzet makar da nazove ona hitna kola. Znaš kakav je danas svijet…Stari smo mi za post.
  • Neka, Selime, neka. Dabogda da ćemo iduće godine uopšte moć’ postit’, pa da bar ovaj ramazan ispostim.
  • To si rekla i prošle godine!
  • Ja se nešto otoga i ne sjećam.
    Dok je Selimovica razvrstavala kupljeno, Selim je nosio stvari u zamrzivač na spratu. U pola te rabote zazvonio je telefon.
  • Naša Dina! – radosno povika žena čim vidje sliku svoje kćerke na ekranu veličine muške šake.
    Dina je njihovo jedino dijete i dobili su je u četrdeset i drugoj starosnoj godini, osnosno nakon dvadeset i dvije godine braka. Poslijeratni rat ju je odveo daleko od Bosne i bosanskog, a danas živi sa porodicom u Berlinu.
  • Mati, kud si se ti tako sredila?
  • Išla do grada. Morala mati uzet’ stvari za Bajram.
  • Stvari za Bajram? – začuđeno će kćerka.
  • Moj sinko, ne mogu vas prazne kuće dočekat’.
  • Mati, mi ne dolazimo, nemamo računa. Pesto nam eura treba za put, plus putarine, bolje da taj novac vama pošaljem da kupite sebi koju preobuku. A vala, iskrena da ti budem ne parča mi se ni godišnji. Odosmo mi za mjesec dana na more, a onda ćemo svratiti vama na dan dva. Cijelu godinu radim k’o kljuse, pa je red da se k’o čovjek odmorim. Pravo da ti kažem neću ni djecu da izlažem zamornom putu radi dva dana Bajrama, a pored svega toga, kakvog uopšte ima sadržaja za djecu tamo, kakvog? Nikakvog! Gradić mali, selo k’o selo, šta imaju vidjeti?
    Halima je gutala pljuvačku priželjkujući da ugasi vatru koja je naprasno buknula u želudcu – utočištu neke nestašne bakterije koju učeni zovu helikobakterijus pilari.
  • Jesi li pravila baklavu? – pokuša mati skrenuti s teme.
  • Baklavu? Ma daj! Ko to još pravi? Ovdje kod nas ima jedan Turčin trgovinu, tu nakupujem pet vrsta baklave, bolja od pravljene sto puta. Ima i zelene baklave s pistacijama. Ma prste da poližeš. Prvi dan Bajrama ne radimo, pa ćemo izaći na ručak, onda djecu odvesti u luna park, prezalogajiti opet šta usput, doći kući, istuširati se i spremiti za nove radne pobjede.
  • Ode, šćeri, mati ove stvari poslagat’. Pozdravi zjenice oka moga – Aldina i Damira, pa se čujemo. – izusti Selimovica i dodirnu crveno u dnu ekrana.
    Selim je sjedio na kauču i brisao suze.
  • More, more… – ponavljao je – Neće more nikud mrdnit’ ni za dva’es’ godina, a mi ‘oćemo. Nema sadržaja, ej Rahimićanko, nema sadržaja? A ja jedva iščičio od Husinice karabida da im pokažem kako smo ga mi pravili pucaljku i divili se prsku, da im onda raspalim karabitušu i pokažem pod kakijem sam svjetlom iz zemljine utrobe vadio ugalj – uzdisao je Salih – čak sam im i zecove nabavio, a šta će meni đututumu zecovi, šta će mi? I krava treba da se oteli, da vide telku koju bi ja prod’o kad stasa, pa im od toga šta uzeo il’ im dao pare da šta sebi uzmu, djeca su, a djeca imaju svakake potrebe. Tugo moja, zar na đedovom i naninom krilu nema sadržaja? Koji će nama vrag preobuke, imam minimalno trideset neotpakovanije košulja sa šljemenskih? Ako joj je žao para za puta, poslaćemo joj jednu pemziju, da se i ove naše oči još malo unučad nagledaju.

Izašao je napolje i kod prvog komšije ugledao radnike. Kopaju neki kanal. Došlo mu da ih zamole da ga živog zakopaju. Taj mladi komšija je bio oženjen nekom policajkom i živjeli su potpuno neopterećeni onim svijetom, a i ovim. Uživali su punim plućima, svodeći komunikaciju sa Selimom i Selimovicom na zdravo za zdravo, jer im se nije dalo slušati priče o onome kako je nekad bilo. Stalno su bili u žurbi, rušili, gradili i majstore gledali sa visine. Jednom im je sedmično dolazila i spremačica. Djece nisu imali, pa je Selim mislio da mu komšije tište iste nedaće kao njega i njegovu ženu nekada. Prikučio se jednom ogradi dok se nešto raduckalo i obratio se komšiji koji je oblijetao oko majstora.

  • Neka, lijepo je, samo gradite, mladi ste. Još kad vas Bog obraduje, pa vam podari jedno kmekavče… Zapamtite, sve je volja božija, pa i to. Mene je u četerest i drugoj…
  • Kod nas nije volja božija već naša. Mi nećemo potomstvo. – izreče mladi čovjek koji kao da je pročitao Selimove misli “pa kome onda voliko gradite”.
    Onda pomisli, ali ne izreče:”Kome si ti gradio, ionako ti dođu na dva dana, a kad umreš, daće imetak bud’ za što?!”
    Selim ovaj put pročita misli svog komšije, pa se pozdravi i ode za svojim poslom.
    Prvi dan Bajrama se lepršavim korakom uvuče u selo. Mladi bračni par iznese na gornju terasu suncobran i neko piće drečave boje. Došla im je spremačica koja je bila prinuđena povesi i dijete sa sobom. Dječačić je preskakao nedavno zakopani kanal, a mati mu je gvorila da bude dobar i da ne napravi kakve štete, jer nemaju od čega platiti. Mladi bračni par je pojačao muziku dok je dječak u ruci držao flašicu vode i sendvič. Selimu i Selimovici su na uranak navratile kćerke njegove tetičine, ispile po čašu gaziranog soka, zapalile po jednu i otišle svojim putem. Ležali su, svako na svojoj strani mekane ugaone garniture i buljili u plafon kao da će na stropu biti ispisan odgovor na pitanje “čime smo ovakve Bajrame zaslužili”. Odjednom zazvečaše uzdužno sklopljeni plastični dijelovi jeftine zavjese protiv muha i u kuću im uletješe žuti mačak i dječak. Selim i Selimovica skočište, a uplašeni dječak reče:”Ja sam samo htio dat’ svog sendviča maci, a ona samo bježi. Šta ima kod vas?”
  • Kod nas, sine, ima Bajrama.
  • Aha, pa zar se ležeći slavi Bajram?
  • Jok, al’ mi čekali gosta, pa kad nam je gost već tu vrijeme je da se počne slaviti. Čiji si ti?
  • Ja sam sin Vasić Danijele i Kovačević Denisa koji je sad u zatvoru u Zenici. Moja mama čisti kod vašeg komšije.
  • Tvoja je mama je ona mladica, ona plava?
  • Jest.
  • Ko bi rek’o da ona ima tolikog sina?
  • Niko, al’ to je zato što sam ja stig’o iz stomaka u nevakat.
  • Zar blagoslov more stignit’ u nevakat? – ražesti se Selim.
  • Može, djede. Evo ja sam živi primjer. Stig’o sam kad je mama išla u srednju školu, pa je zbog mene nije ni završila. To mi djed i baka govore kad god su ljuti i kad god me moraju čuvat’, a čuvaju me kad mama radi, a ona tako puno radi. Danas me nisu htjeli čuvat’, jer idu nekom na Bajram, pa su rekli da sramotu neće da vode sa sobom. Ja sam sramota, a kako se vi zovete?
    Selimu opet krenuše suze, pa izađe napolje i odluči da ode obavijestiti dječakovu majku da je dječak kod njih i, ako treba, da je izmoli kao Husinicu za karabid, da dječak bude kod njih dok ona ne završi posao.
  • Može, zašto da ne, ali pazite, nemiran je i pobezobrazan k’o i sva djeca. Ako šta napravi, samo ga udaljite iz dvorišta i slobodno mu složite jednu iza ušiju. Moj izlude kad ga čuvaju. Isti ćaća, šta da Vam kažem!?
    Selim se vratio i rekao ženi:”Pomeći nam jelo i piće na hastal! Ne može gost nasuvo sjedit’.
  • Evo i moj sendvič, podijelićemo ga na tri dijela, ustvari na dva, pa ga vi pojedite, doš’o sam na slavlje praznih ruku, koja sramota!
    Selimovica je zastrla sto bijelim stoljnjakom, iznijela i slano i slatko i odvela dječaka u ostavu da izabere sok. Dok su jeli, primijeti na muževom licu širok osmijeh.
  • A šta se radi kad jedemo? Nikad nisam slavio Bajram.
  • Znaš li šta je karabid?
  • Ne znam.
  • E, onda ćemo se dobro zabaviti.
    Selim je nakon jela izveo dječaka iz kuće, iznio očišćenu karabitušu, objasnio dječaku kako je nekad kopao ugalj u jami i po kojem principu radi lampa kopaljka. Ušli su u magazu da dječak vidi koliko svjetlosti proizvede ta lampa. Nakon toga je usuo karabid u konzervu, nalio vodu preko toga i prošetali su do sredine njive da pucaljka, Selimova omiljena igra iz djetinjstva, ne bi uznemirila životinje. Selim je zapalio kresu šibice i stavio u konzervu. Sklonili su se i čuli prasak.
  • Ovo se, sine, zove pucaljka. Prerast’o je nju đedo davnije dana. Vi imate petarde. Kad odrasteš uvidiš da pucanje i nema nikakva smisla, al’ eto, nisam stijo da moja unučad ne znaju kako sam se igr’o u ono vrijeme.
  • A gdje su ti unučad?
  • Daleko, daleko.
  • Selimeeeeeee! – povikala je Halima – Krava nam se teli!
    Dječak je uskliknuo radosno.
  • Eto meeee!
    Niotkud dođe pojačanje, pa se u štali nađoše Selim i dvojica komšija. Dječak je sve posmatrao stojeći na pragu štale željno iščekujući bebu krave.
  • Ja ne znam šta je njima. – komentarisao je mlađahni komšija – Koji će im vrag ona krava kad sve mogu kupiti? Imaju dobru penziju, kćerka pošalje…
  • Ni bajramovati ne mogu bez štalskog smrada, cccc! – dodala je njegova žena i dosula sebi drečavog pića u skupocjenu čašu.
    Kada se krava otelila, dječačić je zamolio Selima da pipne telku. Komšije su otišle kući, jer je i njima Bajram, a utom je i Danijela završila sa čišćenjem, pa je došla po sina.
  • Uđi! – naredi joj Selim očinskom strogošću – Bajram je, ščeri, sjedi i jedi. Toliko smo bar mi stari zaslužili od bosanske omladine.
    Selimovica je iznijela opet onaj stoljnjak i zdjele pune hrane.
  • Je l’ on bio dobar? – pitala je punih usta.
  • Zlatan! – oduševljeno će Selim – Zlatan! – ponovi ne bi li mlada majka uvidjela zlatnoću svog djeteta – A ti, Rahimićko, uzmi sad onaj veliki ceger iz Hoffera, pa sve pice iz zamrzivača, crni evrokrem što ga djeca po Evropi jedu, one šunkaste salame, bombone crve i sve što si onomad nauzimala, pomeći da poklonimo ovom dijetu. I, živa mi bila, donesi dera novčanik, da dadnem i bajramluk.
  • Ne treba! – reče Danijela – Dovoljno što vam je smet’o danas. A i mene ste ugostili, a ni imena vam ne znam. Dosuše, viđali smo se u prolazu…
  • Treba! I napakuj im hrane u zdjele. Sve je domaće, sve! Nije Bajram svaki dan.
  • Šteta što nije! – tužno će dječak.
    Selimu opet zasuziše oči i sebi u njedra reče:”A rekoše da nismo zanimljivi i da u nas nema sadržaja!”
  • Imaš sedamdeset i tri godine, a još nisi shvatio da ljudi stalno lažu! – opomenu ga dječak.
  • Bože me sačuvaj, ja ne znam kako ste ga trpili cijeli dan. Mora da imate čelične živce. On na svaku ima odgovor, na svaku. Ne zatvara usta čak ni kad spava, k’o kakav advokat. – prozbori Danijela dok pali cigaretu.
  • Ako je i neka je. – privuče Halima dječaka sebi i poljubi ga u obraščić napuhan od onih bombona crva.
    Selim i dječak su bili toliko glasni da niko nije ni čuo automobil koji se zaustavio ispred kuće. Zvono ih prekide u veselju. Selimovica otvori i ugleda kćerku.
  • Nije valjda da ste mislili da nećemo doći? E, mati, mati, biće, bona, mora samo neće biti nas. Zar da bajramujem u tuđini? Sad će i moji, samo da povade stvari.
  • Ženo – šapnu Selim – ja proćerd’o sav karabid.
    Tog je Bajrama 1439. godine po Hidžri Mahmutović Selim shvatio da je život često poput bombone crva. Moraš izdržati kiselkaste kristale da bi ti neko sa nebesa šakom i kapom poslao slatkoću.

Pobjednička priča na temu “Muftija”

Oko svjetiljki ulične rasvjete su lebdjele razuzdane čestice magle u noći u kojoj sam saznala da je preselio muftija Zukorlić. Rojevi kapljica slankaste tekućine koju ljudi zovu suze su napustile oči kao neudobnu košnicu i razletjele se posvuda kao da ih neko goni. Grudni je koš postao tijesan bolnoj duši, a rebra su poput bičeva vrijeđala organe koje treba da štite od svega vanjskog i nepovoljnog. Čini se da se i svako hajvanče te noći bolno oglašavalo iz svoje jazbine, pa nije bilo ni čudno što se živ insan makar plačem morao oglasiti. Oplakivala sam mnoge kroz život, ali nikad nisam ni slutila da će me ovoliko zaboljeti smrt nekoga koga nisam lično poznavala i čijeg uticaja na sebe nisam ni bila svjesna do tad. Pomalo mi se čini da sam ovu priču počela krajnje sebično, jer se priča o nekome poput muftije mogla početi i mnogo ljepše, a ne bolom i smrću, ali šta ću i ja sam samo živ čovjek koji je najviše fokusiran na najsvježije rane.

Odrasla sam u jednom malom podmajevičkom selu gdje zima pokaže zube već krajem oktobra i gdje se ljudi Bogu mole i na arapskom i na ruskom i na našem jeziku. Najviše se i najčešće mole oni kojima lice izgleda poput mrazem darnute mušmule, odnosno oni koji su pozavršavali najveće životne zadaće – napravili kuću, zaradili penziju, uputili, poženili i poudali djecu. Mlađi ovdje Boga pominju najčeće kada zagusti ili kada im bude učinjena neka nepravda pa kažu:”Neka, ima Boga da je k’o miš.” Od malena smo učeni da i u baklavu i u božićne kolače ide isti šećer i da je komšija komšiji najpreči. Često pred neznancima jordamimo jer je su dva brata iz našeg sela u Beogradu pozavršavali studije bogoslovije i postali popovi. Često neznancima stavljamo do znanja da je ovdje nacionalizam davnih dana oteg’o papke, ali da patriotizam, kakvog samo na području sjeveroistočne Bosne u ovakvom obliku još ima, caruje od ihahaj. Često neznancima razrušimo sve predrasude albumima punim slika gdje svi skupa i bajramujemo i božićujemo, a često neznancima pričamo i o muftiji koji je grijao naša srca u vremenu leda koji je okovao međuljudske odnose širom svijeta, leda na kojem se začas slome kukovi istinskih, životnih vrijednosti. Ponekad se, doduše, ovdje znalo na nepravde zažmiriti i to kad je trebalo otvoriti četvere oči, no dobro, ljudi smo, a ljudi griješe i ljudi praštaju. Nije naša “šutna zlatna” Bogu bila ugodna, ali ne mogu mnogo kriviti one među kojima sam odrasla. U njihovim se srcima ukorijenio strah, strah na čijim su konstrukcijama radile generacije i generacije rođenih prije njih. Bojali su se istupiti kako bogobojaznom dolikuje govoreći:”Pusti, sve će to Bog popeglat’.

  • Haman ćete izgužvani pred njega – govorila je na jeziku hitra kona – ‘Oće on popeglat’, al’ tek onda kada mu metnete i zastrete onu dasku za peglanje. A kad smo već kod ote daske, đi se ona ima uzet’? – skretala je vispreno s teme da produži komunikaciju, jer je dugo živjela sama.

Dvije stvari dajte djeci: obrazovanje i vaspitanje.

Naši su roditelji bili ozbiljno načeti ratom, a poslijeratni rat ih je dotukao. Nisu marili za moderne pedagoške metode niti su kad s nama igrali igre nagrade i kazne. Dobro se podrazumijevalo, a dobro je značilo sve što ne boli i neće zaboljeti nikoga. Za loše se kažnjavalo batinama. Majke su skidale karirane pokućnice debelog đona i sprovodile vaspitne mjere kad god je za tim bilo potrebe, a očevi su iz panatlona izvalčili opasač. Batine nas nikad nisu naučile pameti, samo su nas činile lukavijima. I dalje smo činili razne šejtanluke ili po književnom jeziku – nestašluke, samo smo se morali postarati da se za njih ne sazna. Osmoljetka je bila obavezna i bilo je važno samo da se ne padne. Vodili su se svi riječima poznatog nam pisca “i bez elif se može zemlja orat’”, al’ gledaj da ti glava bude teža, jer će ti onda lakše bit’ leđima.
Jednog je dana kiša dvije drugarice i mene utjerala u kuću, pa smo upalile televizor da ojadimo dokolicu.
-Opet ovaj! – frknula je jedna od djevojčica – Radi l’ on išta osim što je povazdan na televizoru?
-Da nije radio, ne bi bio tu gdje jeste. – odvratila sam u neznanju koga ja to uopšte branim.
Zapamtila sam lik i zapamtila sam da je taj čovjek zborio mnogo pametno.
Nama su mali ekrani i školski udžbenici bili jedini prozori u svijet, jer se tih godina teško živjelo i većina nas nije bila makla dalje od Tuzle, sve dok nas život nije rasuo po svijetu. Kako smo rasli, muftija – rado viđen gost sa malih ekrana u većini domaćinstava je postao pažljivo slušan i od strane odraslih i od strane nas tinejdžera čiju je pažnju bilo veoma teško zadržati, jer su nam oči više bile uprte u ovodunjalučke blagodati, nego u vječnost o kojoj je muftija govorio. Mislili smo da ima vremena. Valjda smo takvi mi ljudi, računamo da sutra nikada neće nestati ma koliko ljeta imali. Toliko nam je bilo drago ime Muamer da smo školskog druga Muamera prozvali muftija na što je se ljutio i bikovito uzvraćao psovkama na svako naše tepanje, a onda mu je moj amidžić rekao:”Jadan ne bio, šta bi ja dao da me zovu muftija umjesto što me zovu Ćupa, a ti se tu ljutiš bezveze?!” Nadimak je odmah prešao na rođaka, a Muamer je vratio svoj prijemuftijski nadimak Muki. Muftija Zukorlić je sa malih ekrana polako ali sigurno prelazio i u naša srca, pogotovo kada su nam nakon punoljetstva rodni listovi ozbiljno počeli žutjeti i kada nas je život, kako muftija reče, po svijetu razasuo kao zrna po betonu. Mnogi od naše podmajevičke ekipice su otišli u svijet, noseći srca puna Bosne tuđinu, a mi koji smo ostali, masovno smo počeli uvoditi internet pokušavajući da ostanemo u kontaktu, ali sve je to bilo kratkog daha. Internet nam je omogućio da u svakom trenutku ma gdje se nalazili biramo šta ćemo gledati, a mi Majevičani smo jako izbirljivi, pa kome pravo, kome krivo, i u taj smo segment života rado uveli muftiju, dijelili njegove citate i pokušavali makar nešto od onoga što on govori naučiti da danas-sutra ako ništa ne lupimo kakvu budalaštinu i da nam bude lakše poglede uprijeti ka životu. Svidjelo nam se i to što ne moramo čekati emisije, jer su nas ozbiljno pilile fakultetske obaveze i što svaki intervju i besjedu možemo pogledati kad nađemo vremena, a za muftiju smo ga rado nalazili. Postao na je toliko blizak, jer se činilo kada posmatraš iz prikrajka i pažljivo slušaš ono što zbori, kao da je naše gore list, kao da je dijete Bosne, prkosne zemlje krvlju nadojene i kao da je s nama rastao i elif učio. Našem Muameru kada je odrastao kao da je bilo pokrivo što je u djetinjstvu izgubio titulu muftije, pa ga je, čini se, on od svih najviše i volio.

Puče prošle haber kroz selo da se oženio brat našeg Muamera, našeg školskog druga. Taj je brat bio dosta mlađi od nas, pa nas je njegova ženidba polijepo zatekla u procjepu.

  • Sine, šta učini? – besjedila je na jeziku brza kona uz kafu sa drugim ženama.
    Mladoženjin se otac isto tako ponašao tražeći objašnjenje od osamnaestogodišnjaka.
  • Muftija je rek’o da je najbolje vrijeme za ženidbu odmah.
  • Koji muftija? Đe to rek’o?
  • Pa, Zukorlić. A ja sam se stvarno zaljubio i on je još kaz’o da prije ženidbe insanu nafaka kapa samo na kašikicu.
  • Pa što nisi ženu uzeo za ruku i odveo je muftiji na frižider, pa njemu donosite nafake kol’ko vam mila volja?! Čekaj, ba, ti mi pričaš o onom sandžačkom muftiji?
  • E, o njemu pričam! – svečano će mladoženja.
  • Vik’o je on, sine, da treba pohađat’ i ote visoke škole, pa ja ne vidjo da si ikad proš’o većom ocjenom od trojke, a dvaput si i u avgustu školu iznutra vidio! To ti bezbeli nisi čuo? I ova današnja djeca, čuju samo ono što im se sviđa. I od muftinije riječi razabiru…
    Mladoženjin se otac brzo smirio i prigrlio snahu kao rođenu kćerku. Shvatio je da nafaka nužno ne mora dolaziti u kuću samo u monetarnom smislu i da je bitnije ono u srcu od onoga u frižderu.
  • Ja bio protiv sinovljeve žendibe? Nikad! – zborio je kada ga ko napomene – Ih, pa, dragi ljudi, šta je vama? Znate me skoro pet banki, a još niste utupili u ote glavuše da se ja volim našalit’ više neg’ domaćoga hljeba najest’, ccccc? – negirao je svekar i pokazivao na stomak – dokaz koliko se voli najesti.

Kad god prolazim pored kuće one kone što je hitra na jeziku, a na noge se žali, ona me skrene sebi i započne besjedu.

  • Sad mi, šćeri, bile one – i pokaže dizanjem glave na dvije komšijske kuće – fala im što me obilaze, a – pa mi se prikučivala i šaptala – dvaput im fala kad me zaobilaze. A što mogu pričat’, to ti ne merem kazat’. Računajući po njima, vas dunjaluk pun hajvana, samo su one primjeri insana. Deder budi dobra, pa mi na otom ćalu pusti onog muftiju. Mogu, bona, sutra umrijet’, a sve mi se ne da da umrem glupa. Da mi je samo koju pametnu čut’, a on tako fino zbori. ‘Oćeš?
  • A šta hoćeš da ti pustim?
  • Ima l’ ono o udaji i ženidbi? Da mi je da i ja rastabirim kol’ko ima istine u onom što narod priča za nafaku na kašikicu. A ti nama metni jednu bosansku da selo k’o nekad zamiriši.
    Umjesto željenog pustim joj snimak o sihirima i džinima ne bi li ubuduće začepila usta svima koji o tome krenu zboriti na najprometnijem zbornom mjestu u selu – u njenoj avliji, pa joj onda kažem:”Poslušaj ovo, a iza toga će udaja.” Znala sam koliko cijeni riječ sandžačkog muftije, a znala sam koliko ima uticaja i na besjede drugih, isto kao što sam znala da ona ne voli da je zaobilaze, iako tvrdi suprotno. Pričalo se, e sad koliko je istina ne znam, jer ona ne želi da načinje tu temu i to sa razlogom, da je jednom prilikom za vrućom bosanskom zaljevušom tek skinutom sa plata iz svoje skromne sobice istjerala neku od žena koja je zajmila pričati o sihirima i džinima. Vikalo se da je mahala štapom sa praga govoreći da u njen skromni dom jezikom ne uvode ote cuke lutalice i da joj ne treba ni dolaziti onaj ko je voljan da priča o tome. Kazuju ljudi da su joj tad čak na tren i noge proradile punim kapacitetom.

Muftija vjerovatno nikad nije ni čuo za naše malo selo u kojem se sve ostavljalo kad on zbori. Nikad ne bih mogla pisati o muftiji, a ne spomenuti svoj rodni kraj pun ljudi različitih vjeroispovijesti koji su ga jednako voljeli i poštovali, jer je propovijedao istinu i pozivao na borbu za ono za šta se svaki čovjek treba istinski boriti – za prave vrijednosti koje su nama svima dobro poznate bez obzira na jezik kojim se obraćamo Bogu. Nama rado viđeni insan je preselio i ova je priča tek sitni znak zahvalnosti, jer je svakom svojom riječju pod strehama mnogih srca izgradio gnijezdo kao lastavica nagovještavajući vječna proljeća u srcima onih koji istinski vjeruju. Hvala mu što je bio ono što sam i sama – idealista. Hvala mu što mi je objasnio da i moja šarena utopija vrijedi, da i moj cvjećarnik miriše, da i moji snovi vrijede, a moji su snovi skoncentrisani u jednu rečenicu – želim pisanom riječju na lica ljudi nastaniti osmijehe.

Dragi muftija, znam da ti dobroj duši lijepo pristaje kaput vječnosti negdje gore gdje se svaka zvijezda može dotaći kažiprstom, baš onako kako si ti dotakao naša srca riječima koje su nam veoma često bile neophodne za gurati dalje, iako toga nismo ni bili svjesni. A meni je drago što se moje ime može naći blizu tvog, pa makar i ovako – ispod rada na temu “Muftija”.

Pisala: Ivona Grgić

Njega kose – odakle početi?

Ako želite imati lijepu i zdravu kosu, a ne znate odakle početi u moru informacija i recepata, ovaj tekst je pisan upravo za vas. Put do lijepe kose je jednostavan, ali zahtijeva odsustvo lijenosti. Predlažem da pripremite olovku i papir. Pošto većinu vas zanima kad se vide prvi rezultati nakon mojih savjeta, odmah da vam odgovorim na to pitanje. Vide se nakon tri mjeseca. Dakle, ako počnete njegovati kosu danas za krajem avgusta nećete prepoznati svoju kosu. Samo je potrebno da odvojite malo vremena, pogledate snimke od početka do kraja i upustite se u najljepšu avanturu.

Pa, da počnemo. Lijepa kosa počinje zdravljem tjemena (vlasišta). Preporučujem da prije pranja kose počešljate kosu i na tjeme nanesete ulje za rast kose i da to ulje držite dva sata. Ako ovo ulje koristite dva puta sedmično tokom mjesec dana, očekujte da će vaša kosa mjesečno rasti po 3 cm. Ulje također sprečava opadanje kose i jača korijen kose. Postupak pravljenja čarobnog ulja možete pronaći OVDJE. Osim navedenog ulja obavezno probajte i druga dva ulja koja se lako prave, a daju odlične rezultate. OVDJE pogledajte način pripreme.

Mnogi imaju problema sa opadanjem kose koje je uzrokovano manjkom vitamina. Sve o vitaminima pogledajte OVDJE.

Nakon što ste ulje držali dva sata na tjemenu, vrijeme je za pranje kose. Kako izabrati šampon za kosu? Šampone dijelim na jače šampone koji su tu da dubisnki operu kosu i blaže šampone pogodne za češće pranje kose. Također, pri izboru šampona vodite se tipom tjemena – masno ili suho tjeme. Sve o izboru šampona možete pogledati OVDJE. Ako imate masno tjeme obavezno kliknite OVDJE i pogledajte kako i čime njegovati masnu kosu. Ako imate suho tjeme klinknite OVDJE.

Što se tiče jačeg šampona i dubinskog pranja kose, predlažem da uvrstite i piling tjemena kada kosu perete jačim šamponom. Piling je veoma važan, jer odstranjuje mrtve stanice sa tjemena, otčepljuje pore, povećava cirkulaciju i pomaže da se odstrane naslage sa tjemena. Kako napraviti piling tjemena sa samo jednim sastojkom iz kuhinje pogledajte OVDJE. Jabukovo sirće je odlično za čišćenje kose od naslaga koje nastaju korištenjem proizvoda za stilizovanje ili pak vodenim kamencom, pa vam preporučujem da pogledate OVDJE kako i kad koristiti jabukovo sirće. Osim jabukovog sirćeta možete koristiti i biljne prahove koje ćete pomiješati sa toplom vodom, na primjer, neem prah, prah morninge, kane, sene, kombinacija brahmi amla… Navedeni prahovi dubinski čiste kosu, mogu zamijeniti piling vlasišta, odstranjuju naslage proizvoda sa kose, daju zdravi volumen bez napuhanosti, a riješiće i problem čuvenih rezanaca (odvajanja kose na vrhovima). Kako napraviti i koristiti neem prah pogledajte OVDJE.

Kada izabrete blagi šampon, možete ga dodatno obogatiti i napraviti bomba šampon za rast kose. OVDJE možete pogledati kako obogatiti šampon.

Nakon što ste oprali kosu, vrijeme je za njegu vrhova. Hronogram kose je nešto najbolje što sam probala za vrhove (za dužinu). Hronogram je proces oporavka oštećene kose uz pomoć maski za kosu. Ako vas zanima kako za tri mjeseca oporaviti kosu, kliknite OVDJE i neka avantura počne. Ako je vaša kosa pak zdrava i želite da ostane zdrava, ne izbjegavajte maske i regeneratore već ih rotirajte. Svakoj kosi su potrebne tri maske – hidratantna, uljna i proteinska maska. Sve o maskama za kosu, pogledajte OVDJE. Izbjegavajte peglanje kose, a ako želite ravnu kosu, pogledajte OVDJE prirodni recept za ispravljanje kovrdžave kose.

Nakon pranja kose predlažem da na tjeme nanesete neki od čajeva za rast kose. Čajeve za rast kose možete koristiti i između dva pranja, pogotovo ako imate masnu kosu, jer se, na primjer, čaj od čičkovog korijena ponaša kao suhi šampon za kosu, tjeme postaje manje masno i kosa dobije instant volumen. Također čajeve možete više puta sedmično nanositi na dijelove gdje ste počeli gubiti kosu, na primjer, na zasliske. Sve o čajevima pogledajte OVDJE. Osim čajeva možete koristiti i biljni eliksir iz kućne radinosti koji sprečava opadanje kose, a recept za isti potražite OVDJE.

Ako je vaš problem tanka i rijetka kosa bez volumena, obavezno pogledajte OVDJE kako udebljati dlaku uz pomoć biljnog tonika iz kućne radinosti, a ako je vaš problem perut ili pak suho tjeme onda napravite biljni med uz pomoć dva sastojka iz kuhinje. Recept za biljni med pogledajte OVDJE.

Četke, šnale i češljeve obavezno perite jednom sedmično. Prljave četke za kosu mogu izazvati mašćenje kose i elektricitet. Meni je uvijek bilo mrsko prati četke, ali nakon ovog jednostavnog recepta ta mi se rabota strašno svidjela. Kako izabrati i održavati četke za kosu pogledajte OVDJE.

Kako izabrati leave in proizvode pogledajte OVDJE. Video o najboljim serumima za vrhove i mlijeku za kosu pogledajte OVDJE.

Za kosu je veoma važno da se hrani iznutra, zato s vama dijelim recept soka za rast kose koji je preukusan, a koji daje fantastične rezultate i na noktima i na koži lica. Recept za sok je OVDJE. Osim soka ima i jedna salata koju kosa obožava. Salata se lako pravi, a ja je uvijek serviram i gostima. Recept za spravljanje salate potražite OVDJE.

Ovaj ću članak dopunjavati kad god snimim novi video da se ne biste zbunili, a vi se pretplatite na moj kanal, jer na taj način pomažete da kanal raste i da ovaj sadržaj dođe do ljudi kojima je potreban. Unaprijed hvala❤️

Krvave ruke nisu modni dodatak

OBAVEZNO PROČITAJTE!!!

KRVAVE RUKE NISU MODNI DODATAK

Dva dana čitam komentare ispod vijesti “Ubila se poznata influenserica iz Srbije”. Dva dana ne mogu da dođem sebi nakon tih komentara. Neki su mi posebno zapali za oko, neki koji vrijeđaju influensere, blogere, jutjubere i druge kreatore sadržaja na internetu, ono u smislu kakav je to posao, treba raditi od osam do četiri, pa do ovog ne bi došlo… Jedno je vrijeme internetom kružila slika sa tri oblačića iznad dvije karikature, u jednom oblačiću stoji “čim se ti baviš”, u drugom “ja sam bloger”, a u trećem “aaa sviraš kurcu”. E, sad da vam malo bolje objasnim ko su ti svirači kurcu. Šta mislite, otkud sadržaj na intrenetu? Došao uz internet možda, kao što uz zdjelicu dođe kašičica? Pa ne baš. To se neka osoba usudila, da, da, usudila, izaći pred virtuelnu zajednicu sa svojim znanjem, zakupiti prostor (blog se, dražesni moji, plaća), odvojiti svoje vrijeme i znanje i podijeliti ga s vama bez marke. Koliko ste puta ukucali na googlu “kako napraviti piletinu, a da ne bude suva k’o triješće” i pokupili recept, pa svojoj djeci napravili slasnu večeru? Koliko ste mrlja od totmasti skinuli po receptu sa interneta? Koliko ste puta uštedili novac, jer se neki svirač kurcu usudio napisati, da određeno sredstvo za čišćenje ne radi? Koliko ste puta na jutjubu tražili kako pretvoriti kilometre na sat u metre u sekundi, kako deklinirati imenicu zajutrak u množini, kako izračunati maseni udio azota u toj i toj formuli, kako izračunati procenat u exelu, jer vam dijete nije tri dana zbog gripe bilo na nastavi i na taj način kulturno zaobišli masno plaćanje instrukcija? Gdje ste vidjeli kako bez kapljice znoja skinuti kamenac, fleke od svijeće sa odjeće, osušiti meso, uzgojiti rukolu i matovilac na balkonu? Trebam li vam reći da se iza svega toga krije neki svirač kurcu koji je u nedostatku pruženih prilika pokušao iskoristiti intrenet servirajući i vama i meni znanje skupljano godinama i to džaba? Da, da, džaba! Znate li koliko neko uloži truda i muke da bi se nama olakšao život svojim znanjem vjerujući da radi pravu stvar? Oh, ne pitajte! I znate šta, taj neko je sve to godinama radio volonterski, jer je zarada na internetu itekako neizvijesna i treba proći nekoliko godina da se cijela ta priča novčano uokviri, ako se ikad uopšte i uokviri. Znate li koliko je teško ostvariti saradnju sa brendovima, o plaćenoj saradnji da i ne govorim? S vremena na vrijeme dobijete paketić od zahvalnog brenda i na tome se cijela priča završi, a malo je zahvalnih brendova, jer većina njih itekako cicija, nudeći jako malo, a zahtijevajući čuda. A radite, itekako radite. I u stalnoj ste komunikaciji sa konzumentima sadržaja kojima je nerijetko mrsko pogledati video, pa zahtijevaju da im rješenje njihovog problema napišete u dvijetri rečenice. Hoćete da vam ispričam kako mi na početku niko nije htio pružiti priliku, iako sam imala milijardu super ideja i bezbroj napisanih tekstova, što književnih što onih o kosi? Često mi uopšte nisu ni odgovarali na mail jednim najobičnijim “ne, hvala”, a kada bi odgovorili trudili bi se da me ponize i omalovaže! Tek kada sam dobila desetak književnih nagrada uzeta sam za ozbiljno.
Koliko ste puta podržali onoga čiji sadržaj konzumirate makar jednim palčićem – jednim dodirom, o komentaru i dijeljenju da i ne govorim? Znate li da kreatora sadržaja u početku ni najrođeniji ne guraju naprijed? Znate li šta nekome predstavlja to jedno vaše dijeljenje? Ne znate, je l’ da? Ta dva klika su vjetar u leđa, mogućnost da i drugi saznaju za nečiji rad, mogućnost napretka i rasta. Pa kada naredni put budete skupili pljuvačku u ustima i popljuvali influensera/blogera/ jutjubera nazivajući ih sviračima kurcu sjetite se da pljujete one koji su vam valjali i kojima idete kad god zagusti. Biti nešto od navedenog ne znači samo reklamirati šminku i šampon kao što mnogi misle. Istina je da na intrenetu ima i dosta uvredljivog i štetnog sadržaja iza kojeg stoje ljudi od krivi i mesa – sitne duše kojima je vlastito tijelo tijesno, pa tu svoju lošost prosipaju na sve strane, ali ako budete podržavali one koji vam valjaju, veličina loših će biti neznatna. Mnogo je super ljudi na internetu, a još je više super ljudi koji mogu mnogo ponuditi, ali ne smiju, jer se se ne usuđuju istupiti kada vide šta se sve dešava pod virtuelnim nebom, a to sve nije fer, ni prema njima ni prema nama. I za kraj, ako već nekoga ne možete podržati i pohvaliti, zaobidite ga ako vam se ne dopada. Krvave ruke nisu modni dodatak!

Komšija S. u epizodi ” Seksualni manijak iz šumice”

***

Komšija S. je ispio sva pića koja mu je spremila prija na mijeru. Pokušao je na uranak od Zeničanki iščičiti jednu čašku, ali one kategorično odbiše riječima:”Mi nikog ne pojimo šejtanom.” Onda dođe meni i pokuka, ali i kod mene ostade suha grla, da malo obradujem njegovu jetru. Za njegovu jetru pričaju po selu da je to jedini dio S. tijela koji je tokom života nešto i radio, iako S. za sebe tvrdi da je izrađen čovjek iza kojeg stoji čitavih pedeset i šest godina raznoraznih napora. Kako ne dobi ni kod mene čašku, uputi se ka trgovini, ali slaba fajda i dole, hladnoća je njegove alkoholne rođe otjerala u tople domove. Zaputio se kući i usput sreo neku ženu koja ga zaustavi kod šumice. Ta je žena nosila veliku torbu i spopade S. da joj da marku.
– Ženska glavo, đe bi ja bio da imam jednu konvertibilnu? Za pive nemam, a kamoli tebi da dadnem. Da imam, ja bi tebi rado, da izvineš, dao.
– Pu, sram da te bude. Dabogda nikad i ne im’o, dabogda ti svi novčani izvori presušili, dabogda pive ostatak života gled’o samo u tuđim rukama, dabogda ti… – klela ga je žena i sve pljuckala u stranu.
– Evo opipaj me čitavog! Ako nađeš marku, ma šta marku, bon, ubi me na licu mjesta!
– Ja da pipam tuđe ljude, ja? Ja sam poštena žena, sotono jedna brkata!
– Ja nisam tuđi, ja sam svoj, zato opipaj slobodno.
Žena uoči da neko ide, pa poče vrištati!
– Nemoj me, živ bio! Nemoj za sisu tim prljavim rukama, to mi djeca doje, zarazićeš ih čime! Upomooooooć! Jadna mi majka, od toliko ljudi da kukavna naletim na seksualna manijaka! Johohooooj!
S. se prenerazi ne shvatajući šta ga je spopalo. Obradova se kada ugleda Zeničanke u šetnji, iako je na njih danas bio ljut.
– Šta ti je uradio? – upitaše ženu.
– Pit’o me da mu, da izvinete, dadnem! Izvinite što se vako izražajem, majke mi morete bit’… – poče žena objašnjavati i briznu u plač.
– Tebe pit’o, jado jadna? On kaku kod kuće ima, ej, lijepa k’o ona Pamelina Anderson. Pitaš okolo za marku da ti se udijeli, a nikog nisi pitala da ti udijeli jedno ogledalce da se malo spustiš na zemlju, ha?
– Vi meni ne vjerujete?
– Da ti je tražio jednu čašku vjerovale bi. A i preslušale smo sav razgovor iz šume. Mi inače beremo ljekovite, šumske biljke. Tražila si mu marku, a on ti nije dao pravdajući se da nema!
Sisata se žena zametnu torbom i ode niz put ispuštajući iz usta kletve:”dabogda vas na svakom ćošku prisluškivali, dabogda vam oto ljekovito, šumsko bilje ne pomoglo, dabogda vam žensku djecu fatali za sise k’o on mene…
– Na nju si spao, ccccc! – frknu tetka.
– Ima jedva dva zuba u vilici, a i ta dva su krnjava. – dobaci netetka.
– Nisu bitna dva krnjava zuba, bitno je da ima dvije čitave sise.
– Ama, rodice, zar niste sve gledale i slušale iz šume?
– Nismo! Ono smo sve pretpostavile da te izvučemo iz belaja. Mi smo iz Zenice i znamo kako neke stvari funkcionišu.
– Pa onda trebate znati da sam ni kriv ni dužan up’o u situaciju.
– Baš mi vjerujemo mušku koje se nađe u vakom ambijentu sa dvije sise onije dimenzija! I ne zadržavaj nas više, idemo za poslom.
Čim se S. udalji, Zeničanke se ismijaše jer su cijelu situaciju gledale iz šume.
– Sele, joj kad joj reče opipaj me slobodno, ja sam svoj…

***

Komšija S. je stigao kući nakon neugodne situacije koja ga je zadesila u šumici. Suhog je grla prespavao noć, a sutrašnji je dan bio hladniji nego prethodni, pa je odlučio da uopšte nije pametno bezveze ići u trgovinu jer mu likvidnih jarana sigurno nema u okolotrgovinskom prostoru. Naložio je vatru, skuhao kaficu i upalio federalnu televiziju. Neko bi rekao idila, ali ne i on. Utom neko zalupa na vrata, iako pored vrata desno ima bijela, četvrtasta plastika na kojoj je nacrtano zvonce. Ovo ga je strašno nerviralo i u sebi se brzinski pomoli Bogu sa željom da je pred kućom Derviš s pivama, jer samo on vako nekulturno lupa. Čim otvori vrata, pocrveni mu se faca.
– Ti? – dreknu ne videći da Zeničanke škilje kroz prozor – Ima li ikaka načina da se ja tebe kutarišem?
– Šta jeeeee ti? – dreknu tetka Zeničanka kroz prozor na ženu koja je stojala pred S. – Vičeš fat’o te za sisnjake u šumici, a sad si mu se ukazala na kućnom pragu.
– Lažljivice jedna! – dobaci netetka – Neće on, bona, one tvoje jadnice čak ni na mehkom ležaju. Rekle smo ti da ima ljepoticu u kući, ma lijepa k’o Merlin Monro.
– Juče ste rekle k’o Pamelina Andersom! – ispravi ih S.
– Kako god, od ove je svako ljepši!
– Ja sam došla na ova vrata u neznanju da zaištem šta sadake za djecu, a vi… – poče se braniti žena.
– Baš ti vjerujemo poslije onog juče. Ti si zašmagala S., saznala đe živi, pa koristiš situaciju da mu se sad tu poturiš dok mu žene nema kod kuće! E, neš da su ti sise još tolike!
– Đe neće zašmagat’! – otpuhnu S. – ja vitak k’o jela, tanak, visok, brkat… Zašmag’o bi i ja da sam na njenom mjestu.
– Ja zašmagala ovog? – drsko će žena – Onaj moj kod kuće je maneken naspram ovog.
– A što ti taj maneken ne omogući valjan život i nešto drugo o čemu nas je sramota ispovijedat’ ovde na sva zvona? Još jednom da te vidimo ovdje, zvaćemo miliciju i rećemo da napastvuješ tuđe ljude, pa kad ti murija ode na vrata čojku, biće veselo.
Žena se zametnu svojom torbom koju je bila spustila na ploču i krenu uz dvorište govoreći:”Dabogda šmagali za suprotnim spolovima ostatak života bezuspješno, dabogda vam druge polovine pored vas vodali usporedo triput ljepše od vas, dabogda vam i najmekši ležaji bili tvrdi od nemirne savjesti, dabogdaaaaa…
– Et budale, ona i u kletvama ne može bez tvdoće, cccc! – konstatova tetka.
Vijest o ovom događaju otputova i do Njemačke, ali modifikovana vijest ovjerena maštovitim seoskim jezicima, poškropljena mnogim lažnim detaljima, pa S. nazvaše sestre i napadoše ga na pravdi Boga što dovodi nekakvu sisatu funjaru sa svega dva zuba u glavi koja sigurno ima vaške željne njihovih masno plaćenih dormeo jastuka i madraca.
– Sestro, nemam ja ništa s njom, ona je meni došla, spopada me k’o da lijepa muška za svog života vidjela nije, ja… Ako mi ne vjerujete pitajte rodice Zeničanke.
– Čekaj, čekaj! Da pitamo one Zeničanke koje su ti do juče nisu valjale?
– E, danas valjaju vala više nego najrođeniji. – izusti S. i prekide vezu dodirom na crvenu tipku zdesna.

***

Komšija S. pive nije okusio tri dana na radost njegove izrađene jetre. Nakon belaja sa ženom što prosi i sestrama, odluči otići Dervišu – jedinoj osobi koja bi ga možda mogla nadojiti, jer je početak mjeseca i socijalna su je sigurno legla. Banu Dervišu koji mu se obradova kao najrođenijem, jer su posjete Dervišovoj kući rijetke zbog toga što mu, kako S. veli, u kući tukne kao da za kaučom ima kakva crkotina u raspadu. S. odmah otvori prozor, a Derviš viče:”Zatvori, rođeni, ne trpio je hladnoću.” Sto je bio pun piva, pa S. zanemari nehigijenu i obradova grlo. Nakon dvije pive poče se ispovijedati Dervišu.
– Rođo, imam neviđeni problem, neka me ženska proganja. Slagala jedan dan kako sam je, da prostiš, pip’o, a drugi mi se dan ukazala na vratima bezbeli da je stvarno opipam.
– Joj, S., ti nakon dvije popijene pive i zavodnik postade, hihihi!
– Ti se to meni ne vjeruješ? – frknu S.
– Kako vjerovat’ mušku bez žene, kako? – kroz smijeh će Derviš – Ja sebi više ne vjerujem otkako sam rek’o u mahmurluku da neću više pit’, a kad me mahmurluk napustio, opet sam okadio ovo svoje grlence.
Neko pokuca na Dervišova vrata i njih dvojica se zgledaše ne očekujući posjetu. Bio je to inkasant iz elektodistrobucije, popisivao struju, a kod Derviša je sat unutar. Čim otvoriše i treću pivu, opet neko pokuca.
– Joj, rođo Derviše, ti k’o da na mravinjcu živiš, jebote prometno ti k’o na avtobusnoj.
S. skoči i otvori, jer je sjedio blizu vrata, kad tamo ona žena.
– Ooooooj, pa zar me i po selu ganjaš? – zavapi S. – Evo, rođo Derviše, one žene što sam ti otoič prič’o.
– To ona tvoja? – u čudu će Derviš – U, jest dobra! Ja kont’o lažeš, kad ono vidi koke.
– Ja nisam njegova! Ja sam ovde radi… – poče žena.
– Pruži joj, bolan, priličicu. Vidi kako u te gleda, ma k’o u Boga! – poče ga Derviš nagovarati.
Žena ljutito izjavi da je došla tražiti šta sadake da nahrani djecu, a ne ono što se u ženskim rukama stvrdne, pa zalupi vratima iz sve snage.
– U, jest jaka, jedva vrata na kući ostadoše! – konstatova Derviš – Ova bi ti mogla pocijepat’ sva drva iduće godine ako je ove godine privedeš.
– Daj tu pivu i ne laprdaj. Vidiš da me proganja k’o Bog maglu.
– Zaljubila se, očito je, a ljubav je slijepa. Da budem do kraja iskren s tobom, jer si mi jaran, dobra je, uf, rođo S., samo mi se jedna stvar kod nje ne dopada, ona ima djecu, bezbeli pušćenica, a ti neženjeni momak koji bi sebi treb’o nać’ neudavanu, stariju curu. Samo ja bi to zanemario, jer onolike, da izvineš, dojke bodu oči više nego djeca.
– Ma neću ja nikake ženske, šta će mi? Meni je piva jedina imenica ženskog roda u koju se mogu pouzdat’.

***

Komšija S. ubrzo postade glavna tema čitavog sela jer se pročulo da ga proganja dvozuba, sisata žena. Kada prolazi putem ljudi koji se zadese vani, smijulje se praveći se da se smiju nečemu tamo, a on, svjestan da se njemu smiju, na to glasno doda:”Nije moja situacija za smijanja već za plakanja.” Ljudi se nakon tih riječi još jače počnu smijati i stomaci iz začas zabole od toga. Kod trgovine je ista stvar, jer se Derviš potrudio da objelodani neke detalje alkoholisanoj raji pomalo zavideći S.

  • Dragi S. – zamuca Derviš pred trgovinom – ona je mačka i po.
  • Naglasak ba to “i po”. – dodade neki ćelo.
  • Ma nije nešto! – otpuhnu S.
  • Šta ‘oćeš? Nisi ni ti neka mustra.
  • Rođo Derviše, probio si zid lijepog ponašanja. – frknu S. – Ja sam lijep i vitak k’o jela i logično da sam joj ja zap’o za oko. Što joj eto niste vi za oko zapali?
  • Zato što ima Boga! – dodade ćelo – Ja imam i ženu. Ne daj Bože da me počela ganjati, uf! Svaki je dan ota tvoja u selu.
  • Prosi. Pogača duša, mrsko joj radit’! – izusti Derviš.
  • Ko ba prosi? Daj ba, Derviše, ne budi dijete. To joj je modus operandi odnosno fazon da se prikuči S. Prosit’ se može i po drugim selima, a ona se dobavezala baš našeg. I, pazi samo, ne ište samo lovu već i odjeću. Od moje žene tražila kake cipilice na štiklu. Nisam ja glup. Tako sam i ja kad sam htio saletit’ svoju ženu, iš’o njenom babi stalno gledat’ kravu koja je bila na prodaju, a ustvari se prikučivo njoj ne bi l’ joj privuk’o pažnju. Pa sam sve od njenog babe saznav’o kud se ona kreće i k’o slučajno se tamo ukaziv’o. Eto, Derviše brate rođeni, de ti meni kaži, ko bi tebi normalan doš’o na vrata da šta isprosi? Kuća samo što ti nije upala!
  • Moja je kuća, pajdo, od šepera i prije ćemo mi svi ovde prisutni prisutni u raku upast’ neg’ ona na zemlju! – ljutito će Derviš
  • Ma ja sam to figurativno rek’o. Htjedoh reć’ da nije na oko nešto s vana kad se pogleda.
  • To je istina! – reče Derviš – Nisi ni ti nešto na oko, pa se da fino popričat’ s tobom. Ali ima pametnih u tom izlaganju tvom.
  • Ima ti mala poveće, da izvineš, dojke! – obrati se ćelo S.
  • Više ima sisa nego zubi. – dodade Derviš.
  • I bolje. Nazubi se ona protezom kod stomatologa za tri stoje, a silikonske siske koštaju više od šest hiljada, brale moj. Bolje sisulju bez zubiju nać’, nego zubatu bez sisa. – objasni ćelo.
    S. ova priča nije godila i čim ustade da ide kući, odnekud se stvori ona žena, a raja poče skandirati:”Malu poslala nebesa da nam usreći Esa.”

***

Nakon opaske ekipe kod trgovine, S. se zarcvenio, a žena sa velikim grudima se poče derati.
– Šta je, bagro? Šta gledate u mene k’o vuk u Crvenkapicu? Oči vam ispale dabogda!
Ekipa se nasmija i zali grlo pivama, a žena ode svojim putem. Utom izađe i trgovac, pa im saopšti neke detalje, jer ko će bolje od trgovca znati kako se stvari u selu kotiraju.
– Ova se naselila neki dan u pokojnog Ahmeta Izbinog kuću. Valjda joj njegov sin dao da stanuje u donjem spratu.
– Vidi ti to! – uskliknu S. – Mene se obavezala, ne smijem nikud maknit’. Đe ja, tu brže bolje i ona.
– Istina! – potvrdi ekipa.
– Vidjela priliku! To ti je teška sponzorušetina. – konstatova trgovac.
– Ma kakvu priliku, čovječe? Ja nemam marke, nemam primanja…
– On prilika sponzoruši? Nema za pive! Hahaha! – reče ćelo.
– Ima kuću, brale, otac napravio, sestre sredile. On na dormeu spava! Ona nema siguran krov nad glavom. Ima drva za dvije zime. Podmjera mu kane svaki mjesec, kuš bolje? Raj za sponzorušu njenih godina i izgleda.
– Jake mi podmjere, sve ponačinjano bude. – frknu S.
– Ti bi zapakovano mijenj’o za pivu, poznat si po tome. Bitno imaš sve sređeno, jelo, voda, plaćena struja, ih!
– Al’ nemam primanja! – zavapi S.
– Imaće ona, da izvineš, primanja svaku noć ako je privedeš! – našali se ćelo.
– Pa kud mene begenisa sponzoruša od voliko muškaraca? Ja mislio da take napadaju samo bogatune s kolima koja unutra imaju dugmadi k’o svemirski brod.
– Još ima i dvoje nejake djece, a on momak! – prozbori Derviš.
– Kakva djeca? Nema ona djece! To joj je priča da iščiči što više od naroda, jer ljudi su slabi na nejaku dječicu. – očita im trgovac.
– A mužijaka?
– Ima nekakvu pomiju, liči na krmka, al’ ne benda ona njega ni jedan posto.
– Pa šta ću ako on sazna za mene i nju? – zdeverno reče S.
– Šta se brineš, jarane, ima dovoljno mjesta na mjesnom groblju! – dobaci ćelo?!

***

Trgovac se vratio tročlanoj ekipi – komšiji S , Dervišu i ćeli, nakon što je uslužio mušteriju.
– I šta veliš, rođo – upita ga S. – čim se bavi muž one sisulje?
– Ma poluga živa. Nekad bio utjerivač dugova, odlež’o u Zenici dvije godine.
– Šta je to? – zabezeknuto će S.
– Tebi, primjera radi, neko dužan i neće da ti vrati tvoje, ti angažuješ njega i on nekim svojim malo agresivnijim metodama iščiči tvoj dug uz adekvatnu proviziju.
– Čuuuj? Znaš šta? Ima mi Ivan Tetovac dužan.
– Ivan Tetovac? – začuđeno će ćelo.
– Smeće je on jedno! Dužan mi već dvije godine i tačno mi dođe da angažujem otog.
– Dvije godine ti dužan?
– Dvije, ne pomak’o se ovdale ako lažem.
– Pa kako? Svi kažu da je on domaćin čovjek. – upita Derviš.
– Rođo Derviše, i za tebe kolko čujem po selu svi kažu da si alkoholičar.
– Upravu si, brate S. Laže narod, laže k’o…
– Pa kako je došlo do tog duga? – znatiželjno će trgovac.
– Ništa lakše. Ja mu radio, nije mi platio i eto. Jest da nisam sve odradio, al’ mi je treb’o platit’ moje. I s mog je lica frc’o znoj njemu u korist…
– Čekaj ba, kolko je on tebi upošte dužan? – upita ćelo.
– Dvije godine.
– Ma koliko para?
– Deset maraka.
Ekipa se ismija.
– Nije smiješno. Jakog mi domaćina, sirotinji duguje cenera dvije godine…
– De nam ispričaj sve u detalje!
– Dogovorim se ja s njim da mu kopam žito s ostalim kopačima. Ja kop’o i polagano pijuck’o jeger iz unučeta, a pet otije unuka im’o po džepovima, častio me ovde prisutni Derviš. Kako je bilo rano, a ja nisam ništa bio jeo, još i zvjezdan upek’o, nakon dva sata me smlati i ja legnem u hlad na dekicu. On se ražljutio i nije mi ona dva sata platio.
Ekipa opet prasnu u smijeh, a onda spaziše onu sisulju kako dolazi s nekim istetoviranim grmaljem.
– Oni su mi svi otoič dobacivali seksualne stvari, a onaj me brko proganja danima, nudio mi se u više navrata.

***

Čim ekipa pred trgovinom uoči utjerivača dugova istetovairanih podlaktica, razbježaše se kao da ih đavli nose, samo komšija S. k’o ukopan ostade na mjestu. Tresao se i osjećao kako mu mrtvački, hladan znoj kapa niz čelo, ali noge ne sarađuju u smjeru bježanja.
– Ovaj te proganja? – frknu utjerivač.
– On!
– Rođo, ti sazn’o za nas dvoje? – upita S.
Utjerivač dugova se brecnu i poče stvari posmatrati iz druge perspektive.
– Za vas dvoje?
– Tako je. Mi smo imali svega tri susreta – jednom u šumici gdje niko ne vidi, jednom mi došla na kućni prag, a treći smo se put sreli kod mog jarana Derviša, onog što je otioč pobjeg’o gor’ uz njivu. Za ovo sve imam i svjedoke.
– Ženo, šta ovaj priča?
– Laže, dabogda mu se duša susrela s Bogom još danas! On mi se nudio da ga opipam.
– Jesam, rođo, to je bilo prilikom prvog susreta, a onda mi ona došla sutradan na vrata. Tu su je otjerale moje kone koje ne daju kupleraja oko kuće jer su moralne, a treći put Dervišu nije bilo pravo što se nalazimo u njegovom kućerku, pa…
– Ženo, šta je ovo?
– Istina, roćko. Dvije moralne Zeničanke će ti sve potvrditi, a i Derviš bi ti potvrdio samo da ga strah od tebe napusti.
– Zeničanke? Oooo, pa moje sugrađanke! Ja sam odlež’o u Zenici dvije godine.
– Rođo, nije valjda da ti se opet ide tam?
– Ma nisam ja lud. Jednom je dovoljno! Za nanošenje teških tjelesnih povreda se robija u Tuzli.
– Kome si ih nakastio nanijet’?
– Onom što mi ženu taslači!
– Nemoj tako, najrođeniji, ona se naprosto zaljubila u mene.
– Šta to pričaš? – napade žena na S.
– Reci mu! Priznaj sve. Ionako odavde nećemo na nogama otić’. Olakšaj dušu da te ne žulja kada u bolnici budemo sanirali posljedice naše ljubavi. Po svemu sudeći ovaj će nas izdegenjačit’ k’o volove u kupusu.
– Ti si lud! – zaurla žena – Vidiš li ti na šta ličiš?
– Na modela! – izgovori dara pijani S.
Utjerivač dugova se nasmija svojim mukama, a S. se pomjeri pola metra.
– Rođo, ako ćeš nas tuć’, evo naštim’o sam se, udri! Ubi me ota neizvijesnost. Prizn’o sam da sam se sastaj’o s tvojom ženom, doduše ne svojom voljom, prizn’o sam i da sam joj se nudio da me ispipa. Sad udri, da do tri odem u bolnicu jer u četri nema nijednog valjanog doktora, a ja ne bi da me svako krpi.
Utjerivač dugova ne vjeruje šta čuje i vidi. Ufati ženu za kosu i odvede je niz put. Ekipa se lagano poče prikučivat’ S.
– Šta je, pacovi? Vidite što sam pametan! Stao sam pred kameru što strši s trgovine i isp’o pravo muško, a ne k’o vi! Da me samo pipno, ja bi njega tužio i dobio masne oštete…

***

Komšiji S. su platili svi po pivu da malo dođe sebi nakon situacije sa utjerivačem dugova. On se taman bio opustio, a onda dođe ona sisata žena, zdrpi punu pivu iz gajbe i baci je u njegovom smjeru.
– Ti ćeš meni brak urušavat’, dabogda ti se zdravlje urušilo.
Krv je počela pljuštati kao iz kabla, a neko zovnu hitnu. S. stvarno prije tri sata dođe u bolnicu i skrpiše mu kožu viš čelenke sa sedam konaca.
– Rođo doktore – zapomagao je – vidiš li ti koliko me žena košta, a ja toliko koštam državu? Sedam konaca i tvoje ruke moraju jadni poreski obaveznici poravnat’. Jooooj! Boli!
– Pjan doš’o pa te tvoja mala malo propustila kroz šake?
– Jok! Nisam ni doš’o, spopala me kod trgovine i to ne moja već tuđa.
– Tuđa veliš? Švaler je jednom nogom uvijek u grobu, a drugom u bolnici.
– Pu, pu, pu, doktore, pomakni se s mjesta.
– Jooooj! Ne mrdaj toliko, doktore.
– Pa, rekao si mi da se pomaknem.
– Ma šta me slušaš? Vidiš đe sam sebe doveo svojim glupostima, a ti se tu naš’o mene slušat’. A im’o sam danas neki unutašnji osjećaj da nogama neću stić’ kući.
– Pa đe nađe tuđu?
– Kod šumice i to ona našla mene. ‘Oće l’ meni ostat’ vidljiv ožiljak, to me najviše brine, dragi doktore, ljepota je jedino što imam?
– Ti bi u kurvaluk, a da ti se to ne vidi nigdje?! E, ne može.
– Nema veze, ima sestrinog pudera, jest da mu je protek’o rok, al’ poslužiće svrhi.
– Je l’ bar kakva bomba? – nastavi doktor ispitivati dok ušiva glavu.
– Jarani kažu da jest, a ja kažem da sam viđ’o i bolje. Sestrice, začepi uši! – naredi S. medicinskoj sestri – Ima siske veličine tvoje glave, doktore, a ti si poglavat kako sam primijetio.
– Ja poglavat? – frknu doktor.
– Ma nisi, ona je sisata, a ja sam mor’o s nečim uporedit’ veličine da ti valjano dočaram. – verbalno se popravi S.
– Aha! Dobro ako ti tako kažeš.
– Kažem.
Doktor mu zaši ranu i reče sestri da kurvara odvede na CT za svaki slučaj.
– Nemojte, ljubim vas! – zajauka S. – Ja bolova više ne mogu durat’.
– Ma CT ne boli, božiji čovječe.
– Ne vjerujem ja više nikom. Meni su govorili da su žene nježniji pol, pa vidi dokle me doćerala ta nježnost.

***

Komšiju S. su dočekala dva policajca ispred doktorske ordinacije kada ga je sestra na krevetu sa točkićima pošla odvesti na CT.
– Jeste li Vi S.M.?
– Jesam. Štooo?
– Došli smo da porazgovaramo o incidentu koji se dogodio kod mjesne trgovine.
– Pa otkud vas dvojica znate da sam fasov’o? E, stvarno, sigurno vam Derviš isprič’o.
– Možete li nam ispričati šta se desilo?
– Kako da ne mogu! Ja zap’o za oko jednoj ženskoj, udatoj ženskoj, a većeg teksirata od toga nema i doš’o njen muž…
– Kako se zove muž?
– Šta ja znam?
– A petljati s njegovom ženom znate?
– A ko to ne bi znao, ha? Kao da za oto treba fakultet, dragi rođo.
– Znači on vam je nanio ozljede…
– Nije me on pipno. Fasov’o sam od strane nje. Gađala me punom pivskom flašom.
– Motiv?
– Motivisalo je to što sam isprič’o njenom mužu da se volimo. Ona bezbeli htjela njega kod kuće i oko kuće, a mene sa strane, ono za ponekad, kao što se naljepša obuća i odijelo čuva za ponekad, eto tako je i ona htjela da iskoristi moju ljepotu, ali ja to nisam prokont’o valjano i desi se ovo.
– Hoćete li je tužiti?
– Bože sačuvaj. Ja da iziđem pred sudnicu punu ljudi i izjavim da me, da izvinete, žena i to ni manje ni više nego žena koja me obožava? Nikad! Glava će uz božiju pomoć i kakve trave zamladit’, a sramota je nezaboravna.
– A nije vas sramota općiti sa udatim ženama?
– Ženama? U pitanju je samo jedna žena. Vi milicija sve pričate u množini ne bi li situacija izgledala što načičkanije. Nemojte to! I ja nisam ni znao da je udata. Ona je mene spopadala, jer ona zna šta hoće – mene, a takvim se ženama sve oprašta.
– Gospodo, molim vas da sa pacijentom razgovarate kada se obave sve zdravstvene pretrage i kada se otrijezni. Vidite li vi da je on mortus pijan? – opomenu ih doktor koji izađe iz ordinacije.
Sestice, poguraj otaj otoman prema CT – ovoj sobi. – izjavi S. – Nisam pijan, doktore, samo mirišem na pivu kojom me moja voljena pogodila.

Ko rano rani…

Jednom sam pila jutarnju kafu sa komšinicom koja je izjavila između dva srka kafe da nema hljeba od onih koje sunce nađe u krevetu. Komšija koji je također pio kafu s nama, inače neviđena spavalica, složio se s njom brže bolje i dodao da su kod njega svakako spuštene roletne sve dok valjano ne progleda na oči. U očima mnogih „biti vrijedan“ znači poraniti, zoru prevariti i dvije sreće ugrabiti, no da li je to ustvari tačno? Ljudi koji rade od kuće poput mene, znaju veoma dobro koliko noći mogu biti dragocjene upravo zato što svi spavaju i što gotovo nikad nema iznenadnih situacija koje pretumbaju planove koje su u danu sasvim normalna pojava. Eh sad, pošto mnogi spavaju, a spavanje kao što znamo isključuje djelovanje, gotovo niko ne vidi svjetlo koje je gorilo do sitnih sati, ali veoma dobro vide kada prvu jutarnju iznesete pred kuću u podne i razvlačite je k’o pravi čitavih sat vremena. Jedno je vrijeme internetom kružila slika Vladimira Putina na kojoj je pisalo da on ustaje u podne. Tu sam sliku drage volje poturala u vidno polje svima koji su mi pokušali prišiti izmišljenu sramotu zvanu ustajanje u podne. Zanimljivo je i to što se svako ustajanje nakon osam zove ustajanje u podne. Jednom me ona komšinica s početka priče pitala koliko ja zapravo vremena provedem u pidžami. Zastala sam na trenutak i počela panično u glavi računati – šest do osam sati spavanja, minimalno dva do tri sati pisanja jer pišem noću, sat pijenja kafe… Auuuu, to je stvarno puno sati u pidžami, mislim ako je se ono uopšte i moglo nazvati pidžamom jer sam spavala u bijeloj, pamučnoj majici koju sam dobila pred izbore i mekanom šortsu koji mi se nije sviđao za van, ali je bio toliko udoban da sam mu ustupila punih dvanaest sati svog vremena. Imala sam i ja pidžamu pidžamom, ustvari dvije, ljetnu i zimsku, uredno ispeglane i složene na dnu ormara, na povatu, kako bi se reklo, za ne daj bože bolnice.

Čim sam preračunala sate provedene u kvazi pidžami i pokušala cifru prevaliti preko usana, zove me kurir brze pošte jer ima paket od firme Kristi line za mene. Sadržaj paketa – fantastično rublje koje se čuva za daj bože i ne daj bože situacije, bebi doll dvodijelna spavaćica i ogrtač sa istim dezenom, čarapice – kratke, duge, dokoljenice, najlonke, sa perlicama, bez perlica, gaćice i potkošulja u paru… Dok sam skidala etikete i prislanjala dobijeno uz tijelo prije pranja da vidim paše li mi, shvatih da bi bilo glupo čuvati nešto ovako fantastično za situacije do kojih, uz malo sreće, možda nikad neće ni doći poput zaglavljivanja u bolnici. I sve one godinama servirane floskule koje su podsticale na nerazumno čuvanje super stvari koje je, zamislite samo, neko osmislio da nam pruži užitak i uljepša ovo malo života, padoše u vodu tu pred ogledalom. Kao da je bitno u čemu spavaš, ionako niko ne gleda! – rekoše. Ali zar nije poenta osjećati se fantastično baš kad niko ne gleda, zar mi nismo najviše mi baš onda kad niko ne gleda?! Znate šta mi se najviše sviđa u mom blogerskom životu? To što uvijek mogu birati s kim ću raditi (život mi neumoljivo šalje divne ljude i fala mu), šta ću reklamirati (što udobnije) i što nerijetko iz kutije koja mi bude poslana ispane i neko prosvjetljenje koje rado dijelim s vama uz onu dozu mudrovanja koja mi je svojstvena.

Kristi line bebi doll

Možda i grabi dvije sreće onaj ko rano rani, ali meni je i ova jedna sasvim dovoljna jer sreću ionako čini pregršt malih stvari (i mekanih spavaćica sa elastičnom gumom oko struka, čarapica, najlonki sa dezenom koji obara s nogu, udobnog donjeg veša i još bezbroj divnih stvari za odrasle i djecu koje možete pronaći OVDJE), pa se često i zapitam kud bih ja sa te dvije sreće na uranak?! A da ugođaj bude potpun, ne zaboravite i ogrtač koji mi je pokazao da se ne moraju baš za sve u životu zasukati rukavi jer su za uživanje rukavi već skrojeni po taman mjeri (i ukrašeni čipkom)! Ako i poslije čitanja ovog teksta razmišljate vrijedi li čuvati stvari za posebne prilike, pročitajte tekst ponovo!

Priča podrinjskog jutjubera Ibre Zahirovića

Posljednji tekst nastao u sklopu IMEP-ovog NEW VOICE granta pod nazivom „Moja priča“. Ovo je priča Ibre Zahirovića, poznatog bh. jutjubera koji je porijeklom iz Podrinja. Njegovi snimci iz ratne Srebrenice imaju više od sedam miliona pregleda, a broj pretplatnika na kanalu raste iz dana u dan. Osim ratnih snimaka, na njegovom kanalu se može pronaći mnogo toga inspirativnog i zanimljivog. Snimke Ibre Zahirovića možete pogledati OVDJE.

Možete li se predstaviti?

Moje ime je Ibro Zahirović. Rođen sam 25.07.1969. godine. U Bijeljini sam završio trogodišnju srednju školu 1986. godine i stekao zvanje RTV mehaničar. Inače, sam iz sela Hrnčići, opština Bratunac. U Konjević Polju sam otvorio prije rata RTV servis i tu sam stekao dvije godine staža.

Kako je izgledao Vaš prvi dodir sa kamerom?

Ja sam veliki zaljubljenik u elektroniku i uvijek me oduševljavalo sve što ima veze sa tehnikom. Ne sjećam se kako je došlo do susreta kamere i mene, ali znam da je to bila ljubav na prvi pogled. Otac mi je iz Njemačke u ono doba donosio razne dijelove koji su mi bili potrebni za posao pa se tako obrela u mojim rukama i moja prva kamera. U to vrijeme sam najčešće snimao derneke i vašere po Podrinju, ali tih snimaka nažalost više nema.

Imali ste priliku otići iz Bosne i Herecegovine pred rat. Zašto to niste učinili?

Naime, oženio sam se 28.12.1991. godine i već su se osjećale oscilacije nadolazećeg rata. U aprilu 1992. godine došao je otac iz Njemačke za Bajram i tokom njegovog boravka jedan ga je prijatelj Srbin u povjerenju posavjetovao da odvede ženu i djecu u inostranstvo jer se spremaju krupne stvari. Ja sam ostao zato što mi žena nije imala pasoš, a izvaditi pasoš u to vrijeme je bilo skoro pa nemoguće. Ja sam jedva i dočekao da ostanem. Imali smo kuću, auto i kravu sa teletom. Otac je, doduše, predlagao da kravu i tele damo rođaku, ali to nismo uradili jer je i nama bilo potrebno mlijeko, što se kasnije pokazalo kao dobar izbor.

Kako je izgledao početak rata u Konjević Polju?

Prvo se počela JNA seliti u Srbiju što je rezultiralo prolaskom vojske kroz Konjević Polje. Zaustavljali su se ispred mjesne džamije u koju su pucali, a narod je masovno bježao u brdo. Moram napomenuti da su prije rata ljudi silazili s brda i gradili kuće u ravnici. Moja žena i ja nismo imali kud pa smo ostali u svojoj kući koja je bila blizu puta. Jedno jutro policija poziva megafonom sve ljude koji imaju oružje da isto predaju kod Šerfine kuće. Dali su i rok do kojeg se mora predati oružje, a mi ponutkani pričom iz sela Glogova koje su opkolili nakon predaje naoružanja, odlučili smo ipak ne predati oružje, a narod je počeo organizovati linije odbrane.

Na koji su način vijesti iz ratom načete Bosne i Hercegovine dolazile do Vas u to vrijeme?

Struje je već bilo nestalo, a ja sam jedno vrijeme slušao vijesti u autu sve dok me akumulator nije izdao. Zanimalo me šta se dešava pa sam sukladno tome morao naći neki način da dođem do informacija. Onda smo spajali radio na dinamu bicikla, djeca su okretala pedale i to je bio tad jedini način da čujemo šta se dešava. Počeo sam smišljati kako da iskoristim rijeku pored koje sam imao vikendicu i palo mi je na pamet da pokvarim veš mašinu, izvadim bubanj na koji sam stavio peraja i remen i alternator sa druge strane. Tu sam punio akumulator i sebi i drugima i bateriju kamere između ostalog.

Šta ste snimali u to vrijeme u Konjević Polju?

Evo, na primjer, jedne su prilike srpski vojnici granatirali džamiju. Drugi sam se dan popeo na oštećenu munaru i snimao brdo s kojeg su gađali. Onda mi kroz glavu prođe misao – šta da sad počnu gađati? Onda sam čuo da je Naser Orić došao u Konjević Polje, uzeo sam kameru i otišao do kuće u kojoj se nalazio. Vidio sam ga dok je silazio niz stepenice, snimio sam to, a on je uočio da ga snimam. Snimao sam i generala Filipa Moriona kada je bio u Konjević Polju. Sreo sam ga na cesti i on me na našem jeziku pozdravio sa dobar dan. U suštini snimao sam sve ono što sam smatrao interesantnim. Kada je pala Cerska, mi iz Konjević Polja smo morali za Srebrenicu koja je udaljena nekih trideset kilometara, a između nas je bilo selo Kravice koje je palo u međuvremenu pa smo slobodno otišli do Srebrenice. Zadnji sam otišao iz svog rodnog mjesta.

Kako je izgledao Vaš život u Srebrenici?

U Srebrenici su me u jednom stanu u blizini pošte dočekali punac, punica i šurak koji su već bili izbjegli iz Zalužja. Ženi i meni su ostavili jednu sobicu. Mnogi su živjeli na ulici, ložili vatre i grijali se pod vedrim nebom jer se sav narod slio iz okupiranih dijelova u Srebrenicu pa doslovno nije bilo šupe koja nije zauzeta. To je bilo u aprilu 1993. godine. Dakle, u Srebrenici je tad bila humanitarna katastrofa. Onda je došao general Filip Morion i ljudi su ga blokirali baš kao i u Konjević Polju. Iz pošte u Srebrenici proglasio je Srebrenicu zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija, a nedugo nakon toga stigli su i konvoji humanitarne pomoći. Potpisan je i sporazum da Srebrenica postane demilitarizovana zona pa je 28. divizija od tada postojala samo na papiru. Život se počeo normalizovati, nije bilo više pucanja, linija niti vojske. Kanadski bataljon je u Srebrenici imao svoju bazu ograđenu žicom i trgovalo se uveliko. Prodavali su nam cigarete i kutija je koštala pedeset maraka. Počinje da radi škola i svi prosvjetni radnici, među kojima je i moja žena, bivaju angažovani. Naoko, sve je podsjećalo na mir, a bilo je i puno omladine pa su se organizovali i turniri, takmičenja pjevača amatera, nastupi kulturno umjetničkog društa, hrvanje, konjičke trke na stadionu Guber i takmičenje boraca „Ljiljanijada ’93.“ Ja sam dosta tih dešavanja iz zatišja pred buru snimio.

Kako Ste punili bateriju na kameri premda ni u Srebrenici nije bilo struje?

Kroz Srebrenicu protiče rijeka, a ljudi su pravili mini centrale. U susret mi je izlazio jedan čovjek koji je stanovao u blizu pošte. Problem je bio što ja nisam imao kaseta pa sam nalazio velike kasete po stanovima i morao sam namotavati traku jer je u moju kameru išla mala kaseta. Kasnije sam upoznao ljude koji su imali koji su imali struju od 220 V i kod njih sam presnimavao kasete. Oni su vidjeli snimak Nasera Orića koji sam napravio u Konjević Polju i rekli to Naseru, pa je on izrazio želju da me upozna. Organizovali su sijelo na kojem sam Naseru pustio kasetu i on me tad pohvalio.

Da li Ste ostali u kontaktu sa Naserom Orićem nakon te večeri?

Eh, postoji jedna anegdota iz vremena nakon tog sijela. Nakon nekih petnaestak dana, dolaze po mene dva rođaka jer ih je poslao Naser Orić da me hitno dovedu njemu. Prepao sam se iako nisam imao razloga za strah, a ni rođaci nisu znali u čemu je riječ. Drhteći ulazim sitnim koracima u zadimljenu prostoriju punu ljudi, a Naser govori:“Je l’ to taj?“Neko mu reče da jesam, a on oduševljeno izgovori:“Sad si mi još draži.“Ja još uvijek ne znam o čemu se radi, a on objasni da se moj otac iz Njemačke angažovao i skupio tri hiljade maraka koje je odnio Naserovoj ženi koja je bila u Sloveniji u izbjeglištvu sa malim djetetom. Naser je rekao da mi od tad pa na dalje ne smije ništa faliti dok je on živ. Kasnije sam od njega tražio da mi omogući da radim kao radio-amater jer je to između ostalog i moja struka, a želio sam i da se čujem sa ocem.

Fotografija iz privatne arhive Ibre Zahirovića

Kako je izgledalo biti radio-amater u Srebrenici?

Iza opštine smo imali jednu sobicu koja je imala prozore sa rešetkama. Radili smo noću jer je tad bio najbolji signal. Tu smo uspostavljali veze sa našim ljudima u inostranstvu, zakazivali razgovore i oni su prespajali radio stanice na telefone. To su masno naplaćivali. Cijena jednog razgovora je bila oko 100 maraka. Mi nismo imali nikakve naknade. To su radili i radio-amateri iz Užica, Valjeva i Beograda. Sa Banovićima, Tuzlom i Živinicama smo također uspostavljali veze jer je mnogo naših ljudi pokušavalo preći na slobodnu teritoriju i mi smo bili prvi koji smo saznali šta se desilo s njima i da li su uopšte stigli. Obradovao sam mnogo ljudi dok sam radio kao radio amater. Jave mi iz Kladnja da su kao dobili paket, kažu koliko komada, izdiktiraju imena i to je to. Uvijek smo morali govoriti u šiframa jer i druga strana može čuti šta pričamo. Sve to traje do jula 1995. godine.

Kako su izgledali 10. I 11. juli iz Vaše perspektive?

Prvo moram pomenuti da su pale granate ispred robne kuće. To sam zabilježio kamerom, a snimak je dostupan na YouTubu pod nazivom “Pad (okupacija) Srebrenice”. Prvih desetak minuta tog snimka odnosi se na događaje koji su se desili 10. jula, a drugi dio snimka na događaje koji su se desili 11. jula. Ulice su bile pune. Kao što možete vidjeti na tom snimku i svi balkoni sa zgrada koje sam snimao su također krcati. Grad nije imao ko braniti. Pojedini su pružali otpor jer nisu bili predali oružje, a komanda UNPROFORA je naredila povlačenje našoj vojsci jer će kao biti napadi NATO aviona i ona šačica naoružanih se povukla u grad. Tad sam vidio da je gotovo. Ljudi su pričali i kalkulisali šta je najbolje uraditi – ostati sa ženama i djecom ili ići preko šume. Ja sam znao da ću preko šume. Zgrada je bila krcata i doslovno je bilo nemoguće probiti se do ulaznih vrata. Uočio sam i grupicu ljudi sa puškama kako trče putem prema selima i tad sam znao da moram što prije krenuti sa puncom i mlađahnim rođakom. Nakon rata sam upoređivao vrijeme na mom snimku i na snimku sa televizije i zapazio da je Mladić već bio ušao u grad, odnosno u gornji dio grada, a ja sam stanovao u donjem dijelu. Dakle, bili smo skupa u gradu.

Fotografija iz privatne arhive Ibre Zahirovića

Kako Ste ponijeli kasete iz Srebrenice?

Tog 10. jula sam razmišljao šta raditi jer kasete zauzimaju dosta mjesta koje mi treba za hranu. Došao sam na ideju da vadim traku i namotavam je na jedan kolut. Složio sam kolutove, zamotao ih i stavio u kesu pa je sve to izgledalo kao jedna malo veća konzerva.

Da li Ste ponijeli kameru?

Naravno. Krenuli smo punac, rođak i ja prema Kutlićima. Tu sam snimao ljude i baterija na kameri je bila skoro pa prazna. Na putu prema Jaglićima iz kojih se ulazi u srpsku teritoriju snimam nekih desetak sekundi i kamera se gasi. Kamera mi je postala teška i mlađahni se rođak ponudi da je nosi. Zamijetio sam da je i njemu teška pa odlučujem da je se riješim, ali problem je bio u tome što nisam mogao izvaditi kasetu bez šarafcigera. Nadao sam se da će baterija surađivati kad se malo ugrije, ali džaba, kamera neće da se otvori. Pao je mrak i nastaje haos. Od petnaest hiljada ljudi koji smo se bili skupili da idemo preko šume, samo dvije hiljade je posjedovalo neko oružje. U toj čitavoj strci nađem kolegu radio-amatera Nedžada Omerovića koji je riješio problem transporta kamere jer je imao na leđima prazan ruksak. On, naime, nije imao kad napuniti ruksak. Izgubio sam ga u mraku i Nedžad je među prvima prešao na slobodnu teritoriju. Pokazao je kameru kada je stigao i mnogi su mislili da sam mrtav samo zato što je kamera stigla prije mene u Tuzlu. Moji su snimci obišli svijet. 16. avgusta 1995. godine dolazim i ja. Punica, žena i dijete od devet mjeseci su stigli kamionom nekoliko dana nakon pada Srebrenice i nastanili se u jednu vikendicu u Crnom Blatu nadomak Tuzle. Sa Nedžadom sam se našao nakon nekoliko mjeseci na Brčanskoj Malti i počastio ga jer mi je prenio kameru. Kasetu sam dobio tek kasnije jer je bila kod novinara Zlatana uposlenika kantonalne televizije. Krajnje odredište moje kamere je muzej u Potočarima.

Kamera Ibre Zahirovića / privatna arhiva

Vaši su se snimci koristili kao dokazni materijal na sudu u Hagu. Kako je došlo do toga?

Kada su počela suđenja, kontaktirali su me istražitelji i odbrana Nasera Orića. Vasvija Vidović je čitav dan gledala moje snimke, a Naser Orić joj je rekao da me nađe. Nerijetko sam na izvještajima sa suđenja gledao svoje snimke. Snimak sa balkona je najviše prikazivan.

Kako ste došli na ideju da otvorite kanal na YouTube-u?

Sasvim spontano. Nakon rata sam otvorio RTV servis i bavio se onim što najbolje znam i umijem. Naporno se radilo tih godina. Snimke sam čuvao, ali ih nisam gledao. 2010. godine bila je petnaesta godišnjica genocida i ujedno godina ukopa mog punca koji nije stigao na slobodnu teritoriju. Našao me Avdo Avdić i napravio reportažu o meni koja se zvala „Genocid kroz objektiv Ibre Zahirovića“. Snimao me na onom balkonu u zgradi u kojoj sam živio. Onda mi je palo na pamet da taj snimak stavim na YouTube. Nakon toga sam napravio video o Naseru Oriću kojeg sam snimao u više navrata jer je on u ratu izrazio želju da kasetu pošalje svojoj ženi. Taj video ima više od milion pregleda. Na YouTube prije nisam redovno stavljao snimke. A onda je došla korona, sve je stalo i podsjetilo me na početak rata. Pošto su kasete stare i gube na kvaliteti morao sam ih digitalizovati. Odlučio sam iskorisitit vrijeme korone, usput naišao na neke zanimljive snimke, objavio ih i podijelio na Facebook-u. Ljudi su imali vremena pošto je, kao što rekoh, sve stalo, broj pretplatnika se naglo počeo povećavati kao i broj pregleda. Onda su mi se počeli javljati ljudi iz svih dijelova svijeta. Jedan je čovjek vidio svog rahmetli brata na snimku, a nije imao nijedne njegove slike. Kontaktirala me i majka pjevača Ibre Mujića kojeg su zvali podrinjski Sinan Sakić zato što je pjevao identično kao Sinan. Njemu je prije rata čak i Sinan Sakić dolazio kući i vjerujem da bi postao velika zvijezda da je ostao živ. Taj se momak predao i govorio:“Ja sam pjevač, ja nisam vojnik!“Uglavnom, nađem ja snimak na kojem on pjeva i objavim ga. On je zaslužio da bude nezaboravljen. Slična se situacija desila i sa jednim podrinjskim harmonikašem kojeg je njegov brat vidio na mom snimku na dvije sekunde pa me kontaktirao da pita imam li duži snimak. Rekao sam da imam, našao snimak i poslao mu. Ljudi mi uvijek nude novac za snimak svojih najmilijih, ali nikad nikome nisam naplatio niti ću naplatiti.

Razgovarala: Ivona Grgić

Inicijativna grupa aktivno starenje Dragunja

Kažu da je treća životna dob vrijeme kada prestajemo raditi za druge i počinjemo živjeti za sebe. Istinitost ove tvrdnje sam potražila u društvu članova „Inicijativne grupe aktivo starenje Dragunja“ koja broji četrdeset i dva člana, od toga dvadeset osam žena i četrnaest muškaraca. IGAS Dragunja je perspektivna grupa osnovana 2017. godine koja organizovanim radom sudjeluje u rješavanju problema starijih osoba, promoviše međureligijsku saradnju, edukuje se, razmjenjuje iskustva, brine o starim i bolesnim osobama i kroz namicanje sredstava kvalitetnije doprinosi zdravlju svojih članova i napretku zajednice.

Predsjednik ove inicijativne grupe ističe da rad grupe podržavaju i mnogi donatori među kojima izdvaja Mrežu aktivnog starenja na čelu sa Amelom Fočić koja pomaže pri svakoj projektnoj aplikaciji, firmu „Nipex“ iz Dragunje koja uvijek pruži ruku spasa kada je najteže, veterinarska stanica Tuzla, Mijat Pavić, Crveni križ Tuzlanskog kantona i Crveni križ grada Tuzle.

-Član sam ove grupe od prvog dana. – ističe član grupe Stjepan Niđandžić – Sastajemo se jednom sedmično, svakog utorka u četrnaest sati. Tokom korone su mi najviše falila naša druženja, a korona svakako nije omela rad grupe iako smo se morali podrediti mjerama pandemije. Naša grupa je sačinjena od članova svih vjera i nacija i svi se odlično slažemo. Povodom svakog praznika organizujemo sijelo sa bogatom zakuskom koju pripreme članovi grupe, a pred prošli Bajram smo organizovali i iftar. Mi smo primjer kako sloga treba da izgleda u praksi. Upravo pripremamo izlet u Olovo i istom se radujemo kao osnovci. Članovi grupe se i privatno druže i to se najbolje može vidjeti kada je neka radost ili žalost posrijedi. Mi naše članove i njihove porodice nikad ne ostavljamo u najtežim trenutcima jer znamo da se samo zajedničkim snagama svaki problem može riješiti ili pak ublažiti. Mladim generacijama mogu poručiti da se ugledaju na nas i da njeguju bratstvo i jedinstvo, a svim starijim ljudima, kojima naravno zdravlje dozvoljava, da postanu članovi naše grupe jer su nam svi dobrodošli. Smatram da svi stariji iz moje okoline koje zdravlje još služi, mogu izdvojiti satić vremena na sedmičnom nivou i provesti ga u druželjubivom ambijentu. I sam se bavim poljoprivredom i stočarstvom, posijao sam četiri duluma žita i povrtalj, i svjestan sam da oko toga ima mnogo posla, ali čovjek uvijek treba ukrasti malo vremena za sebe, pogotovo u poznim godinama.

-I ja sam ove grupe od 2017. godine. – dodaje Anđa Marjanović – Drago mi je da i u našoj mjesnoj zajednici postoji nešto poput ove grupe. Moram istaći da starosna dob uopšte nije presudna da biste postali naš član jer naša grupa nije otvorena samo za ljude treće životne dobi kako bi se dalo zaključiti iz imena grupe. Naš cilj je prvenstveno druženje. Od aktivnosti grupe izdvajam pletenje, oslikavanje marama, izrađu nakita, bonsai drveća od perlca, pravljenje zimnice, organizovanje sijela i drugo. Svi koji žele podržati rad naše grupe i počastiti sebe nekom od unikatnih stvarčica, mogu se obratiti u Facebook grupu Inicijativna grupa aktivno starenje Dragunja ili doći lično svakog utorka u četrnaest sati, pogledati proizvode i kupiti nešto iz bogatog asortimana.