Osnovna njega kose

U ovom tekst ću pokušati odgovoriti na sva pitanja koja me pitate, a koja se tiču osnovne njege kose. Također ću preporučiti proizvode koji su svima lako dostupni. Mnoge od ovih stvari sam naučila od Milice Glišić sa bloga kovrdžava kosa i rado vam preporučujem njen blog.

Kosu perem jednom sedmično. Prije pranja kose stavim ulje na tjeme (kašikicu kokosovog i pola kašikice ricunusovog ulja). Dodajem i ulje smilja, ali ako nemate ovo ulje onda se držite kokosovog i ricinusovog. Ulje držim na kosi dva sata. Ako vam se ne da stavljati ulje i niste baš toliko opsjednuti kosom onda slobodno prskočite ovaj korak.

Šamponi – Ovo je jedno od najčešće postavljenih pitanja. Jednom mjesečno operem kosu jačim šamponom. Jači šamponi su oni koji sadrže sulfate: Biomelem i Afrodita litarski (ja malo više volim Biomelem, pogotovo onaj sa medom). Za svako naredno pranje tokom mjeseca koristim blage šampone. Blagi šamponi su: Baby love sa sljezom (ima u DM-u), Biomelem kolekcija LOVE RS (najbolji mi je onaj sa ekstraktom bora i travom ivom) i Natura siberica sensitive šampon. Izaberete jedan od ovih. Ovo kombinovanje šampona je veoma važno. Jači šamponi detaljno operu kosu i nije ih dobro koristiti više od jednom mjesečno, dok su slabi pogodni za češće pranje kose. Kosu šamponiram dva puta. Voda kojom perete kosu treba da bude mlaka, a ne vrela.

Biomelem jači šamponi
Afrodita šamponi sa sulfatima (jači šamponi)
Biomelem Love RS kolekcija blagih šampona
Blagi šamponi

Nakon što ste oprali kosu šamponom prelijete je čajem od ružamrina. U pola litra vode stavite dvije grančice ružmarina i pustite da prokuha, ohladite i spremno je za upotrebu, a ako nemate svježeg ružmarina može i sušeni (stavite 4 supene kašike na pola litra vode). Čaj je veoma bitan jer jača korijen kose, ubrzava rast i pomaže tjemenu da uspostavi ravnotežu.

Kosa je prelivena čajem. Ocijedite višak tečnosti da se ne cijedi i na vrhove stavljate masku za kosu. Maske su tu da nahrane kosu. Maske stavljate od ušiju prema dole, nikako na tjeme. Kombinujte maske (proteinska – ona sa keratinom ide jednom mjesečno, a hidratantna tokom ostalih pranja). Garnier hair food banana maska se može svrstati u hidratantne sa hranjivim svojstvima, a ako imate kosu sklonu mašćenju onda uzmite Garnier hair food aloe vera. Proteinske koje možete naći u drogerijama su: Balea winter protect, Loreal dream long i Ziaja sa keratinom. Lorealova maska ima silikona pa vam preporučujem da je koristite krajem mjeseca, pranje prije pranja sa jačim šamponom. Pustite masku da odradi tako što ćete je ostaviti 15 minuta na kosi. Umotajte kosu u punđu i zamotajte je pamučnom majicom dugih rukava. Za tih 15 minuta možete da se izdepilirate i istuširate (preporučujem da razdvajate pranje kose i tuširanje tj prvo se posvetite kosi bez da smakrate tijelo da se ne biste prehladili). Nakon tih 15 minuta temeljito isperite masku i nanesite malo regeneratora.

Hidratantne i hranjive maske za kosu
Proteinske maske za kosu

Preporučujem Nature Box regeneratore ili le Petit Marseillais žuti regenerator. Regenerator je taj koji zatvara kutikule i nema potrebe držati ga dugo na kosi. Ni regenerator ne ide na tjeme. Isperite kosu temeljito i zadnji mlaz vode treba da bude hladna voda jer hladna voda ubrzava zatvaranje kutikula (nemojte tjeme kvasiti hladnom vodom već samo vrhove).

Regeneratori

Preporučujem da kosu sušite prirodno. Ja svoju godinama nisam osušila fenom. Na polusuhu kosu nanesite leave-in po svom izboru (ja ponekad nanesem Angelth therapy mlijeko). I to je to. Ovo su neke minimalne stvari koje trebate poštovati ako hoćete zdravu kosu.

Ove preporuke rade samo ako ih se pridržavate. Kosa je ta koja pamti i svaku agresivnost vam trostruko naplati. I još nešto, kosu nosite svaki dan, zato uložite vremena (tražim vam da uložite 25 minuta sedmično) i ne tražite izgovore.

Vile i nafaka

Sastalo se drušvo u drvenoj kolibi na planini Majevici. Svi su bili zakleti ljubitelji ljute kapljice i to je, čini mi se, bilo jedino što je ovu družbu povezivalo. Na drvenu dasku su narezali mezeta natanko, raščetvrtili dimljeni sir i otvorili teglu krastavaca. Svako je vadio krastavce svojom rukom iz tegle. Kiša je padala i vrijeđala oluke stvarajući neku melanholičnu melodiju dok su opterećeni, po rubovima zahrđali oluci  vršili ulogu periferne cirkulacije novembra. Pijanka se dobro začinjavala pričama o vilama. Alkohol je potpirivao sablasnost noći. Jedan od njih je pričao, a ostali su pažljivo slušali kao prvačići.

-Neki Stojan koji je živio s onu stranu Majevice, uprego konje oko dva sata poslije pola noći, natovario na kola pet džakova šljiva, džak jabuka i deset kila pekmeza pa se zaputio prema Tuzli. Mor’o je biti u Tuzli prije sedam. Taman preš’o Majevicu, falilo mu par kilometara da dođe do najbližeg sela kad ono kod vode na kojoj je mislio napojiti konje, vilino kolo. Ne zna ni sam koliko je bilo vila, sve su imale dugu kosu i plesale ukrug. Znao je da je gotov i da neće živ stići do sela. Nije mog’o ni glasa pustit. Konji su stali k’o ukopani. Iz priča koje je slušo k’o momak znao je da ti iz vilinog kola spasa nema. Uhvate te za ruke i natjeraju da plešeš. Od umora umreš, a ljudi kad te mrtvog pronađu nakon toga, pričaju da si umro od sandžije. Nije dobro ić blizu vode prije neg’ što prvi oroz ne zapjeva. Nema onog ko te može spasit od vila. Vile se kupaju prije zore, a nakon kupanja plešu da im se duge kose osuše. Kreknula, kaže Stole, neka tičurina i one odmah nestadoše. Konji se pomjeriše, ali ne smjedoše ni liznut vode. Stojan se spasio i ovo mi je isprič’o prije rata. Nikad više nije iš’o u Tuzlu na pijacu. Slao je brata. Nakon ovoga i konji se porazbolijevaše, a ni Stojan nije više bio isti.

Družina se poče smijati ovoj bapskoj priči. Niko osim naratora nije vjerovao u vile i u taj ples koji omađija insana pa mu pomuti i ono malo pameti što je uspio sabrati kroz život.

-Aj živili. Neće nas ni vile vake pjane!

Radila sam tih godina za sebe, a kada radiš za sebe tada obično najviše radiš za druge. Kiša je stala, a magla se vukla kao da je prebijena. Oko osam naveče krenula sam do obližnjeg zaseoka da zaradim koju markicu. Nikad se nisam bojala ni mraka ni onoga što može iz tog mraka iskočiti. Ponekad čovjek ne smije sebi priuštiti luksuz straha. Jedan dio puta je bio nenaseljen i bez rasvjete, samo šuma i put. Mislim isključivo na lijepe stvari. Noć kao iz horora. Čujem zvuk auta koje je svojim svjetlima razbijalo kontinuitet noći. Vozač je na nekoliko metara iza mene naglo zakočio pa počeo gubiti kontrolu nad vozilom, ulijetao je čas u lijevu čas u desnu traku praveći cik-cak maršrutu. Nekako se uspio sabrati i auto nestade brzinom munje. Noge nisam osjećala, bila sam na pola puta i samo sam osjetila da trčim. Stigla sam do djevojke kojoj sam davala časove i uspjela se pomoću hladnoće novembra otrijezniti od straha. Nikome ni riječ.

Nakon nekoliko dana saznadoh od našeg zajedničkog prijatelja za sijelo na kojem se raspravljalo o vilama i za čovjeka koji je vidio vilu pri povratku kući te večeri. Ispričao je čovjek da je zamrlo sve u njemu kada je vidio moju kosu i povezao je sa pričama o Stojanovim vilama koje tumaraju okolo kada padne mrak. Pijanstvo je samo pojačavalo dojam. Laknulo čovjeku kada je saznao da je vidio mene, a ne vilu. Prošlo je par godina od tog sijela. Uvijek mi bude simpatično kada mi neko kaže da sam kao vila.

Konačno se našao fotoaparat u mojim rukama. Učim se još uvijek. Ponekad mi ruke budu nemirne pa sam kupila i stativ. Našla zanimljivu lokaciju na putu prema Majevici, odbarala program za fotografisanje i čujem ja zvuk auta. Bio je to neki zvuk koji je aludirao na očigledan kvar i brundanje jadne mašine se pojačavalo kako se približavala. Čovjek zakoči i automobil se zaustavi na pedesetak metara od mene. Opet krenu, mili, polako i zaustavi se tačno pored mene.

-Opet ti? Jebla ti sve svoje, nije ti dosta što si me jednom pripala. Ja mislijo radar. Nemam nafake mjesec dana kada tebe vidim.

Zatvori prozor i ode svojim putem. Opet onaj čovjek, pijan za volanom kao i onu veče. Opet sam mu se ja ukazala na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Zato ne tražite nafaku pijani. A iskrena da budem, nek ostane između nas, malo mi je draže biti vila nego vlast.

Guja u novčaniku

2019. godina

-Gospođo, ako sam ja vas dobro razumio vama treba deset metara ograde od prokroma?

-Molim? Prokrom je za sirotinju, ja i moj muž želimo inoks!!! Jasno?

Majstoru su se počele pojavljivati graške znoja na uskom čelu. Ima li uopšte svrhe objašnjavati gospođi da su prokrom i inoks jedno te isto? Padao je u iskušenje da se počne smijati, da je pita zašto koji novčić nije uložila u obrazovanje, barem ono osnovno, da je obruka tu pred svima, da se o toj bruci prepričava danima, da joj malo potkreše prepotentnost, onako majstorski. Sve je to ostalo samo na razini iskušenja i kružnih misli koje se ubrzo zapetljaše čim gospođa ponovo otvori usta.

1998. godina

Velika kuća napravljena tik poslije rata, a gdje bi drugo i živjela prepotentna gospođa, barem kada dođe na godišnji u rodni kraj. Pored nje mala kuća, izuzeta ogradom, odstranjena namjerno da se ne povezuje s njima ni teritorijalno, ali ipak njihova odnosno njegova rodna kuća. Naspram te male kućice ova velika nova izgleda još velepnije i nadmenije. Za njih je broj i kvadratura praznih prostorija temelj vrijednosti čovjeka i ponašaju se kao da će im te prazne sobe omogućiti vječni život. Mi, djeca se igramo i skakućemo dok oni uvode vodu u novu kuću. Momčić koji je tek zagrizao punoljetstvo kopa kanal. Njih dvoje naizmjenično pametuju šetkajući se oko kanala.

-A što bacaš zemlju na ovu stranu?

-Zato što sam ljevak. Logično.

Gospodin se pokljumi i ode. Nastupi ona.

-Mi radimo, znate, u inostransvu se mora raditi. Najvažnije je raditi. Rad je stvorio čovjeka. U Bosni ljudi vala i ne rade. Sve nešto hoće neće, a da im je.

Čitavih dvadeset minuta je, a sami Bog zna kolika je muka nju slušati dvadeset sekundi, vezla rečenice kao da ju je neko u Švicarskoj navio pa poslao u Bosnu. Oporim glasom je silovala bubne opne  jadnog mladića.

Mladić je razmišljao o svojoj simpatiji iz frizerske. Gubio se mislima u njenoj plavoj kosi. Kupao se u znoju pola raspusta, pržen bosanskim suncem poprimio je boju tena kakvu ima Kofi Anan, prljav od zemlje iz gospodskog dvorišta, zanesen mladošću i oštrim jezikom odbrusio gospođi na one opaske o neradu bosanaca:

-A šta ja radim u ovom kanalu na četrdeset stepeni ‘ljeba ti? Sviram kurcu dok mi ti stojiš iznad glave ko jastrijeb? Jel?

Zajapurila se gospođa ko bulka i frknula. Žalila se svom bratu kojem je mladić pomoći radnik. Nazva mladića kerčetom koje joj laje iz kanala, njoj, gospođi. Laje joj za njene pare? U svaku rečenicu je stavljala riječ pare. Gubila se između dviju ličnosti unutar jedne prepotencije. Čas je bila gospođa i glumila onu gospodu koju je posluživala u inostranstvu, čas radnik. Radnički identitet je preovladavao i činilo se da joj se svi moramo diviti jer ona, zamislite samo, radi. Svoj rad je svima nabijala na nos kao da nama ide ono što ona zaradi, kao da ćemo mi ići u penziju nakon njene šezdesete godine. Brat je odmahivao rukom i rekao joj da mu ne dira radnika, vrijednog mladića kojeg treba razumjeti jer je mlad. Pokušavala je zbog navodnih uvreda da skine malo od njegove dnevnice, ali brat je bio uporan.

-Ti, sele, imaš guju u novčaniku. Lakše ti se aman od duše rastat nego od žutog bona.

Bila sam dijete i sve sam shvatala doslovno. Ispričala sam svojoj maloj raji da gospođa ima guju u novčaniku. Navela sam i izvor informacije, njenog brata, čovjeka čija je riječ uvijek vrijedila i kod djece i kod odraslih. Niko od nas nikad nije vidio guju uživo i svi smo željeli da malo zavirimo u njen novčanik. Pošto sam ja donijela vijesti o guji, postalo je sasvim logično da ja pitam gospođu da nam pokaže guju. Dva dana sam tražila pravi trenutak, onu iskru raspoloženosti na ozbiljnom licu koja bi mi bila nešto kao zeleno svjetlo za pitanja. A svako ko me poznaje jako dobro zna da sam uvijek ispitivački raspoložena. I ulovila sam tu iskru. Prišla sam joj munjevito i stala ispred nje kao poručnik.

-Mogu li vas nešto priupitati?

-Priupitaj!

-Želim da mi nešto pokažete.

Ozarila se. Njoj je bilo pravo zadovoljstvo pokazivati sve ono što posjeduje. To joj je hranilo sujetu. Često je ljude sazivala na kafu, a pored kafe iznosila im i svoje stvari, nakit i suđe. Ljude koji nisu iskazali određeni stepen divljenja je svrstavala u ljubomorne duše.

-Reci sine, šta hoćeš da ti pokažem!

-Kao prvo ja nisam sin. Ja sam žensko. I hoćete li mi pokazati onu guju što držite u novčaniku?

-Slušaj mala, bezobrazna si ko pseto, ovdje u Bosni izgleda niko ne vaspitava djecu, zato i jeste raspuštani ko stoka. Treba te bit sramota.

Mojoj hrabrosti je došao kraj. Podsjetila me gospođa na supu od krompira koja se hladi. Taman misliš da je mlaka i da se nećeš opržiti, a vreli krompir se pritajio na sredini i prvi zalogaj ti isprži i jezik i nepce. Eto takva je ona bila, neraspoložena za saradnju sa djecom. A ja sam gorila iznutra jer nisam vidjela guju. Čitavo društvo se baš razočaralo. Raspravljali smo o tome kako ona uopšte smije nositi guju preko granice. Neko je čak izvalio da i guja ima pasoš. Ustanovili smo da nam namjerno neće da pokaže svoju guju jer je zla.

Sljedeće godine, mjesec dana pred moj deveti rođendan, na vašeru sam vidjela gospođu. Pazarila je šećernu vunu, a oko nje je bila gužva. Moj rođak i ja smo se dogovorili da me on podigne iza njenih leđa, a kad ona otvori novčanik ja bih vidjela guju i njemu je detaljno opisala. Svi su vjerovali mojim opisima. Podigao me je i ja sam vidjela samo novac u njenom novčaniku. Kako smo bili mali i nejaki, pala sam preko gospođe, poderala ruku od šake do lakta sa donje strane i počela plakati. Ležeći na tucaniku kroz plač sam promrmljala:

-Nisam vidjela guju, izgleda da je danas nije ponijela. Baš nemamo sreće.

Gospođa je bila na vrhu nervnog sloma, ali mi je pomogla da ustanem pazeći da ne isprljam njen skupi komplet. Majica i šorc su mi bili krvavi, nos mi je curio, a trebalo je i izdržati onaj prijeki pogled. Teta što je prodavala šećernu vunu mi je dala maramicu i rekla da je guja samo metafora. Svi su se smijali osim gospođe. Tek u šestom razredu sam saznala šta je metafora. Očekivala sam da će me roditelji kritikovati zbog današnje gluposti, ali nisu. Objasnili su mi šta znači imati guju u novčaniku. Rane nastale od pada na tucanik nisu zarasle do rođendana.

Gospođu sam viđala ljeti, a ona se uvijek nekako pravila da me ne vidi. Najbliža mi je bila kada je u lokalnoj prodavnici pomrsila misli onom čovjeku što radi sa prokromom ovaj inoksom. Opet sam osjetila težinu koju osjeti svako u njenoj blizini.

Kroz život sam srela mnogo guja. Neke su bile u novčanicima, neke u karakterima, a one prave u prirodi i te su ispadale najneotrovnije na kraju. Kako god, ogradite se od guja. Ako nemate dovoljno novca za inoks ograde onda izaberite one sirotinjske od prokroma.

Crni petak

Bila jednom jedna priča koju sam dugo znala i o kojoj sam najradije ćutala. Možda zato što to nije moja stvar, a možda i zato što sam sebi dozvolila luksuz kukavičluka jer se svaka priča u kojoj neko dijete godinama plače itekako tiče svih nas. Odrasla sam u malom mjestu u kojem se život odvijao na vremenskoj relaciji prijeratno, ratno i poslijeratno. Centar tog mjesta je bio Dom i zanimljivo je što je na spratu tog Doma bila ambulanta, a u prizemlju pošta i kafana. Kao da ti trebaju stepenice kad si bolestan da te podsjete kolika je muka zakoračiti sedamnaest puta po trideset centimetara da dođeš do doktora. Kafana i pošta su ubrzo zatvorene, a ambulanta prebačena na mjesto pošte. Sedmična dešavanja u mom rodnom kraju su bila skromna. Život je ovdje tekao skoro pa nečujno, ali to nije spriječilo promjene da se uvuku u živote i ostvare naume sudbine. Kilometar od Doma koji je nešto kao geografska odrednica, šarenila se stočna pijaca svakog petka na uranak. Trgovac svinjama je dolazio čak iz Bijeljine i podmićivao policiju svakog petka. Mogao si kupiti od njega prase, kezme i uboj koje ti on nakon pijace doveze na kućnu adresu. Dovodili su i domaći ljudi svinje, goveda, ovce, koke nosilje, jaja i sve ono što se potraživalo i lako moglo prodati. Osim živine tu se mogao kupiti konopac, opanci, čizme rudarke, ručna kosa za košenje trave, hrana za stoku, sjemena, rasada, burad i sve one stvari koje trebaju jednoj prosječnoj seoskoj porodici u obavljanju raznih poslova. Na pijacu nisu išli samo oni koji trebaju obaviti kakvu kupoprodaju. Mnogi su išli da se druže i napiju. A tamo gdje alkohol kumuje, nema dobra, čak ni u priči. Jedna kafana je zatvorena davno, a druga je nikla i samo petkom bila neobično puna. U njoj je radila crnokosa žena koju je sama muka natjerala da trpi pijane budale krvavih očiju kako bulazne i prave grimase potpireni kojom čašicom više na prazan stomak. Nakon drugog pića svijest im je već postajala pomućena, a slika stvarnosti izobličena do neprepoznatljivosti.

Ona je bila tiha i povučena ili kako jedna nastavnica jednom reče k’o mutava. Nikoga nije gledala u oči i bila je škrta na riječima kao da će glavom platiti ako sastavi rečenicu. Anketirali su nas taj dan o nasilju u porodici i svi su zaokružili da nema nasilja pod njihovim krovom. Dedna strana lista je bila prazna i na njoj se moglo opisati nasilje. Svi su predali prazan papir, čak i ona. Anketa je rađena na pogrešan način jer je onaj s kim sjediš mogao vidjeti šta si zaokružio, a ako ipak šta opišeš na onoj praznoj strani, odaće te rukopis. Zato su svi kolektivno lagali. Ona nadžak nastavnica se kezila sutradan i rekla :“Vi aman svi sretni. Rezultati kažu.“ A vidio se rezultat u onom pogledu što se nije pomjerio od visine poda godinama, o kricima koji su derali dušu svakog petka i suzama koje su tu dušu pokušavale kako tako sastaviti i sklopiti za buduće dane, u čvrstom zagrljaju dviju sestrica kada dođe pijani otac i od najobičnijeg petka napravi crni petak. Koraci su joj petkom bili olovno teški i sve se činilo kao da ide na strijeljanje, a ne rođenoj kući. Misli su se žarile i izazivale crvenilo koje je rezultiralo nepravilnim flekama po blijedom licu. Temperatura joj je rasla, a brada je drhtala kao da pokušava nešto reći mimo njene volje. Stisla je rukice uz mršavo tijelo i u rubovima teksas jaknice pokušavala naći oslonac. Činilo se da će je školska torba prevaliti nazad. Glasovi su dopirali iz njene kuće i što se više približavala uspijevala je razaznati svaku pojedinačnu psovku, svako jebem ti sa raznim nastavcima. Ulijetala je i počinjala vrištati, tresti se i moliti da prestane. Kao da su te molbe bile zapaljive, kao da su mu pružile još veće zadovoljstvo, kao da je samo to čekao svakog petka. Često ju je hvatao za kosu i njenom glavom udarao o zid, nazivajući je paščetom kurvinjskim, nabijao joj na nos što brani majku iz čijih je usta izlazila svijetla krv. Izlazio je ispred vrata, palio cigaretu i govorio da će ih sve zapaliti u kući. Mala seka se sklupčala do kreveta i upiškila od straha. Kada je otac vidio da se upiškila, izvlačio je kaiš iz pantalona i udarao trogodišnju djevojčicu nazivajući je smrdljivom pišuljom. Ona je branila seku i dobijala porciju batina po nogama koje su bile konstrukcije dviju motkica. Otac se približio ručku koji je bio na kraju šporeta. Otklopio šerpu i rekao da ovo jelo nije ni za cuku. Uhvatio je šerpu i bacio je o zid. Komadići krompira su bili posvuda, slivalo se niz zid ono što se nekada zvalo ručak, masnoća se presijavala po namještaju, a kapljice koje su završile na šporetu su odgorijevale stvarajući gusti dim. Teško je bilo razaznati koji miris dominira prostorijom, alkohola ili sagorijevanja masnoće. Razbijanje se nije zaustavilo. Bacio je i dva tanjira, jedan u pravcu žene, a drugi u pravcu djevojčica, da ih još više zastraši. Jecaji nisu prestajali. Govorio je curicama da će im zaklati mamu. Ili kako je on govorio, materešinu. Nije više imao snage, stropoštio se na krevet i zahrkao. Trogodišnja djevojčica je stavljala krompiriće s poda u usta. Bila je gladna i znala je da će večeras gladna zaspati. Čitava predstava jednog zlostavljača je bivala gotova do četri poslije podne. Isprebijana žena je čistila zid i držala se za rebra koja su je boljela pri svakom udisaju. Curice su bile u sobi i ona moja što joj je nastavnica dala epitet mutavice je uspjela ukrasti koru hljeba iz tepsije. To joj je petkom bila večera. Mala seka je po ustima tražila dlaku koju je pokupila s poda skupa sa onim krompirom. Scenarij je svakog petka bivao skoro pa isti uz neke sićušne varijacije. Ponekad je zlostavljač samo uralo, vrijeđao na najpodmukliji mogući način, stavljao do znanja da su pod njegovim krovom i da nemaju kud. Ponekad je ručak ostajao u šerpi, a ponekad se batinjanje sastojalo od svega par šamara, a znalo je i trajalo satima. Žena se pokušavala odbraniti, rukama je pokušavala štititi glavu, sklupčala se kao plod u maternici na podu, ali to ga je dodatno znalo razbijesniti. Znao je da ona nema kud. Svađe je pravio zbog banalnosti. Kajgana je bila prežuta, snijeg u decembru prije dvadest godina nedovoljno bijel i ptice su preglasno cvrkutale proljetos. Izmišljao je razloge za svađu. U očima okoline ti izmišljeni razlozi su bili toliko validni da su na osnovu njih svi krivili ženu. Svekrva joj je govorila:“Stavi sebi vode u usta dok ga huja ne prođe. Nemoj mu odgovarati. Ti si kriva.“ Raspodjela krivice je uvijek išla na štetu žrtve. Otac se ostalim danima ponašao kao da se ništa nije desilo baš kao i većina siledžija.

A ona je sanjala kako završava osnovnu i kako joj dolaze dvije tetke i dva tetka iz bijelog svijeta. I kako mamu, seku i nju odvode daleko. I kako bijeli svijet poništava crninu petka. I kako se raduje vikendu kao i sva djeca. I kako je majka ljubi u subotu ujutro, majka bez modrica, majka kojoj juče nisu izbijena dva zuba. Mašta kako joj seka više ne piški u krevet i kako se ne trza na svako otvaranje vrata. Doći će tetke i tetkovi, hoće, moraju. Dolaze oni svake godine. Dođu i kod njih sa vrećom robe koju su njihova djeca prerasla, čokoladama i zmijskim očima kojim broje one fleke od hrane po zidovima. Sjedu tako da imaju potpuni pregled na grafikon jadnosti u muzeju nasilja. Obavezno iskritikuju onu malu što piški u krevet. Napoje bijesne oči tuđim suzama i odu. Sklapaju priče po ličnom nahođenju, dodaju im detalje da bi se malo više dobilo na zanimljivosti prepričavanja. I obavezno kažu:“Sama ga je birala, nek sad trpi. Svi mi nešto trpimo. Nikome nije idealno.“ A ona moja što joj se zabio skriveni u čupavom tepihu komad tanjira u nogicu kojoj odgovara broj obuće 33, nikako da se mane maštanja o njima kao spasiocima. Ti spasioci joj montiraju osobine kojih nema, porede svoju divnu djecu s njom i njenom sestrom, perverzno se zadovoljavaju na najgnusniji način. Njihova djeca joj poturaju pod nos prve mobitele bez antene koje su dobili, nokije 8210, jedan sa crvenim i drugi sa plavim oklopom. Nemaju oni pojma da ona zavidi jednom dječaku kojeg je još kao nerođenu bebu otac napustio, zavidi i djeci koja su oca izgubila u ratu, zavidi i djeci čiji su roditelji razvedeni. To je jedina zavist koja se uspjela useliti u dvanaestogodišnje srce. Na vjeronauku nam je parok govorio o roditeljima kao o nepogrešivim bićima koja nas bezuvjetno vole i ona je postavila pitanje:“A šta ako to nije baš tako i šta ako oni griješe?“ Parok je ogdovorio:“Nek prvi baci kamen ko nikad nije pogriješio!“ Eh, da sam bogdom imala kamen pri ruci.

Nikad nije dovodila drugu djecu svojoj kući i nikad nije išla nikome. U njoj je oživjela krivica začinjena sramotom, čitala je komšijske poglede pune podsmijeha i žaljenja, a djetinjstvo je davno izgubilo smisao.

Držala je njena majka bočicu esencije na kojoj je pisalo E-260 na dohvat ruke, za ne daj Bože da postane još neizdržljivije. Sve crne misli su se sastajale u tekućini ispod tog čepa. Ako se ubije djecu bi već neko othranio, ničija nisu ostala neothranjena ni umrla od gladi, ali  kako ih ostaviti sa teretom majke samoubice. Jedino što ju je spašavalo od samouništenja je strah od etikete koju će prilijepiti okolina curicama. Nije htjela da budu djeca samoubice i lude majke ni da se pitaju hajvani ljudskog oblika na morbidnim sijelima kako li je jadnom čovjeku bilo s njom. Znala je da će reći :“Zato je i pio, zato se i derao, zato ju je morao i udarati jer se sa luđacima ne može lijepo jer da se može bili bi normalni.“ Eto zbog toga je ostala živa, ali esencija je bila tu uvijek u slučaju da promijeni mišljenje, u slučaju da od bola otupi na tuđe mišljenje i prekrati sebi muke. Zamišljala je svoj kraj. Umirala bi u mukama, onako kao što je i živjela i to bi bila neka vrsta kazne jer je odlučila izigravati Boga. A djevojčice su rasle. Često im je govorila da bi joj sve bilo lakše da one ne postoje. Gdje da ode sa dvoje djece, ko će je primiti s njima?

U srednjoj školi stariju curicu je dočekala razredna sa pogledom ratnog zločinca, perfekcionista, žena sa debelom zlatnom ogrlicom i hrđavom naravi koja im je jasno naznačila da srednja nije obavezna. Srednja škola u koju se jedva uspjela upisati zbog kržljavih ocjena joj je postajala turobna skoro kao i rodna kuća. I sam Bog, u kojeg je sumnjala svakog petka, zna kako je uspjela dogurati do završne godine. Crne misli su jedina stvar na koju se mogla skoncentrisati.

Kada se ljudi počnu plašiti petka trinaestog i veličati sujevjerje, ja se sjetim crnog petka, pijačnog, poškropljenog alkoholom, kada se prodavalo rogato goveče i kada se trgovalo dječijim suzama na veliko. Jako dobro se znalo ko pije, a ko plaća. I kada umre onaj što je pio, ostane onaj što je plaćao, da plaća do zauvijek. To je izgleda cijena nasilja u porodici.

A šta bi ti sinko, tičijeg mlijeka?

Svaki čovjek nastanjen pod kapom nebeskom ima barem jedan porok koji mu začini život na neki sulud i neobičan način. Redžo je uvijek bio fin i kulturan čovjek, pošten i u namjerama i u djelima, smiren i zanimljiv. Sve probleme koje je imao i sa roditeljima i sa ženom vrtili su se oko njegove ljubavi prema hrani. Često se znao njegov otac žaliti komšijama:“ Svaki normalan momak pare ili popije ili prokurva, samo ona moja nesreća sve u guzicu utrpa.“ Nakon ženidbe dobi Redžo još jednog prehrambenog inspektora koji mu je brojao svaki zalogaj. I brak mu vrlo brzo postade čista računica kalorija, pojedenih zvrkova pite, grama mesa i kockica čokolade. Njegova žena je često pričala da bi joj život bio savršen samo da može mužu zašiti usta barem do pola. Redžo je imao stotinjak kilograma na svoja skoro dva metra visine i nikome nije bilo jasno kako nema barem duplo više kilograma. Žena ga je u gostima redovno udarala nogom ispod stola da prestane jesti, ali tad mu se toliko otvarao apetit da se Redžinci činilo da ona aktivira svakim udarcem ionako veliku potrebu za žderanjem. Eto tako je ona zvala njegov problem, žderanje.

Redžo i Redžinca su dobili djecu, zadesio ih rat u Bosni, glad i neimaština, hladni rov i neizvijesnost, strah i opet glad. Rat je stao i Redžo se konačno najeo k’o čovjek. Ženi je od tad strogo zabranio da mu gleda u pravcu tanjira i usta inače ide razvod. Vidjela je ona da ga je rat promijenio i nije smjela da izaziva sudbinu radi njegove dobre kašike. Djeca su rasla i stasala u fine ljude poput roditelja. Tad se nevolja uselila u obliku naglog debljanja i bolesti u ovu finu porodicu. Redži je pozlilo od nekontrolisanog jela i završio je u bolnici. Masnoća, šećer i njaki trigliceridi – veli njegov brat po selu kad ga upitaju radoznali. Redžinca je cvrčala k’o zaprška u sudaru sa vrelim varivom. Opet je preuzela kormilo odnosno varjaču i počela uvoditi muža u prehrambenu suru.

– Redžooooooo, prijatno!

– Ma šta prijatno? Kome je ovo sem govečetu prijatno, kome? Jedem travu evo mjesec dana. Salatu, zeljanicu, supe bez mesa… Evo još dva zalogaja i počeću mukat. Još da me usuvate i mogu i rogove zakačit na glavu.

– Pozdravi ženu i čuvaj se!

Doktor je Redži preporučio banje zbog kostobolje uzrokovane naglim debljanjem. Djeca su mu odmah uplatila deset dana u Gradačcu. Zamišljao je Redžo banje, švedski sto koji je nekad negdje vidio na nečijoj svadbi prenio je mislima u Gradačac, bez nadzornih organa u vidu žene i djece, jedeš koliko ti mila volja, brćkaš se u bazenu, imaš društvo i opet jedeš, ma jedeš kad god i koliko god hoćeš. Cvjetao je k’o zumbul i pjevušio k’o slavuj dok se spremao za metropolu zvanu Gradačac.

Stigao je naveče i sanjao onaj švedski sto pun šarenih jela i kolača. Krčao mu je prazni stomak spreman za vrelo pečenje. Žena mu nije ni marke dala da ponese jer je znala šta će se desiti. Doručak u Gradačcu je bio hladan tuš. Četri nene za njegovim stolom su tračale svoje snahe na najgnusniji način, a onog švedskog stola nije nigdje bilo. Posluživala ih je servirka i doručak se sastojao od četri tanke kriške hljeba, malog kajmaka i šolje čaja. Osjećao se prevareno, jadno, gladno i bijedno. Nije mogao ništa ni kupiti bez novca. Gradačac je postao rupetina bez dna. Za ručak su dobili pire, a za večeru puru sa kajmakom i jabuku. Od jabuke mu se apetit još više otvorio i budio se u snu k’o u ratnim danima, sa kiselinom u grlu i obliven znojem.

Nene su mazale i ovo jutro one šnite hljeba, propitivale ga o porodici, zdravstvenom stanju, nervirale ga svojim komentarima tipa „a šta bi ti sinko, tičijeg mlijeka“ kada bi se požalio na hranu, podsjećale ga na njegovu debljinu, nadile mu ime Tapacirani i dodavale na kraju da one izgledaju mršavije i sabranije od njega. Poslije doručka u bazen, a voda ga je samo umarala i još više evocirala glad. Nene su se opet dokopale njegovog stola i servirka je konačno poslužila supu supom, sve sa komadićima mesa, korpicom hljeba i salatom. Nene su se kezile i pitale ga kakvu će sad manu naći supi, a njega zasedla šejtan i reče ko iz topa: „Bojim se samo da mi ova svinjetina ne digne masnoću puno.“ Nene su otkučile svoje supe čim su čule riječ svinjetina, uzele po krišku hljeba i po jabuku i izašle napolje. Nisu htjele ni da sjede blizu svinjskog mesa. Jeo je bez žvakanja i svoje i njihovo, gutao kao da će mu neko oteti. Pojeo je pet tanjira supe i svu salatu. Konačno se osjetio kao čovjek vrijedan življenja. Nakon jela je otišao u sobu i zaspao. Probudili su ga oštri bolovi u stomaku negdje oko pupka pa je ostatak dana i noć probdio na zahodskoj šolji u mukama. Doktor ga pregledao i naredio mu da pije čaj i ne jede ništa dok ne ustanove uzrok dijareje. Nije ni znao šta je dijareja ni otkud mu.

Nene su mu sutra poslije ručka uletjele u sobu kao specijalci, jedna mu sjela na noge, druga podigla majicu, a treća ubadala krese od šibice u komad domaćeg hljeba, govoreći da mu je sve ovo od one svinjetine i da će ga ona spasiti. Stavila mu na pupak onaj hljeb iz kojeg su virile glavice kresa. Hukala je u šolju i zapalila one krese šibice na njegovom stomaku, a on se naglo trgnuo. Vatra je zahvatila dlake koje su se širile od pupka prema rubu pidžame i on je jauknuo ko oparen. Soba odjednom zasmrdi na zapaljene dlake, a nena koja je čuvala stražu samo reče da dolaze. Soba se napuni osobljem. Nene su htjele samo da mu svežu strunjak i vrate želudac tamo gdje mu je mjesto. Njihove dobre namjere nisu prošle nekažnjeno. Morale su preživjeti čitanje bukvice od doktora koji im je mogao biti unuk, a to im je predstavljalo vrhunac uvrede jer su odrasle u sistemu kada na starijeg ne smiješ povisiti ton ni kad gori. Servirka se bojala da je ne odaju jer im je ona za simboličnih deset maraka dopremila domaći hljeb, šibicu i fildžan. Nisu je odale.

Preživi Redžo i gradačačke banje i četri nene i prazan stomak i ispržen stomak. Preživi i ispriča mi ovu priču uz pouku da se nikad lukavštinama ne služim da bi došla do hrane inače mi nijedna ćenifa neće biti dovoljno blizu.

-Lukavštine moja ti, idu ruku pod ruku sa raznim sranjem.

Kako postati influencer?

Možete me kontaktirati na instagramu Zlatokosa.bh

U prošlom tekstu sam objasnila šta znači riječ influencer. Dobila sam mnogo pitanja na instagramu, najčešće od djevojaka dobi od petnaest do dvadeset godina, koje su izrazile želju da se bave „reklamiranjem“ ali naprosto ne znaju kako ni odakle početi. Uvijek sam se trudila da im napišem detaljne i iskrene odgovore. Nakon mojih smjernica su me otpratile (nijedno dobro djelo ne smije proći nekažnjeno), ali nema veze. Ovaj tekst je zbir svih tih odgovora i ideja koje vam mogu ponuditi na osnovu svog iskustva u nadi da ću vam pomoći i olakšati ulazak u svijet influence marketinga. I da vas napomenem, u influence marketingu vaše godine su samo broj. Bitno je da imate dobru ideju i volju, ostalo se nauči usput.

Prije svega objasniću vam kako sam ja postala influencer. Naime, 2015. godine sam napravila instagram profil i na isti kačala svakodnevno svoje slike. Ja imam veoma dugu kosu i na taj način sam veoma brzo privukla pozamašan broj pratilaca. Tada nisam stavljala slike proizvoda koje koristim i instagram mi je bio samo društvena mreža na kojoj ima predivnih slika. Svakodnevno sam dobijala desetine pitanja o kosi- Šta koristiš za rast kose, šta misliš o ovom i ovom proizvodu, koje proizvode koristiš, kako održavaš krajeve zdravima… Ovo su samo neka od pitanja i bukvalno su mi se javljale djevojke iz svih dijelova svijeta. Uvijek sam se trudila da svima odgovorim i jednom sam odlučila podijeliti ulje koje koristim za rast kose. Nakon toga sam dobila i prvu poslovnu ponudu u sferi marketinga i glasila je ovako- Poštovana, zanima me koliko bi koštalo da proizvode naše kompanije isprobate i reklamirate? Proizvodi bi naravno bili po Vašem izboru, a recenzija ograničena vašim iskustvom i objektivnošću. Za sva dodatna pitanja vam stojimo na raspolaganju. Lijepo pozdrav

Pregledala sam njihov profil i nisam bila sigurna kako ja to da uradim, koliko da naplatim, da li uopšte smijem dati svoju adresu i broj nekome tek tako, ko plaća poštarinu, koliko proizvoda mogu odabrati… Našla sam se u neobranom grožđu i na krajnje nepoznatom terenu. Odlučila sam pokušati, ali prije svega morala sam se raspitati kako to sve funkcioniše. Tad je zvanično počela moja marketing edukacija. Ja sam stara škola i prvo sam nabavila hrpetinu knjiga, a onda sam odlučila crpiti znanje i od ljudi koji su svoja saznanja dijelila na na internetu. Saznala sam mnogo toga i rado ću to podijeliti sa svima koji namjeravaju da se bave influence marketingom.

Prva stvar koju morate imati je instagram profil i pratioce. Meni je ovo bilo znatno olakšano jer sam se počela baviti marketingom kada sam imala 20 hiljada pratilaca. Te pratioce ja nisam skupljala već privukla, što je itekakva razlika. Mnogi influenseri skupljaju pratioce na način da nasumice dodaju nepozate ljude koji ih trebaju zapratiti i onda te iste ljude otprate. Malo vispreniji influenceri namjerno zaprate starije osobe koje nemaju aplikacije da vide ko ih je otpratio i koji i ne razumiju te igre zaprati/otprati. Navedeni influenceri svakodnevno dodaju pedesetak ljudi i te iste otprate naveče. Ako im na dnevnoj osnovi ostane 20 pratilaca to znači da će skupiti oko 600 pratilaca za mjesec ili 6 hiljada pratilaca za deset mjeseci. Osim ovih trikova često i lajkakju slike ljudima koje ne prate u nadi da će te osobe njih zapratiti. Jedna naša bh blogerka me tako deset puta zapratila i otpratila (ne budite ovoliko jadni, molim vas). Ne preporučujem da ovo radite! Još jedan način privlačenja (skupljanja) pratilaca je i sponzorisanje odnosno plaćanje instagramu da se vaše objave pojavljuju na feedu-u vama nepoznatih ljudi (ciljane grupe) koji kada vide objavu trebaju da je lajkaju i da vas zaprate. Za ovo morate imati Visa karticu i PayPal. Još jedan način da skupite pratioce je i da se dogovorite sa određenim brendom ili da samostalno organizujete nagradnu igru u kojoj je jedan od uslova da vas osobe koje igraju zaprate. Mnoge osobe zaprate samo zbog nagradne igre pa vam se može desiti da vas mnogi i otprate nakon izvlačenja pobjednika. Osim navedenog možete zamoliti već afirmisane influencere da vas reklamiraju na storiju i da na taj način ljudi saznanju za vas. Za vaš početak u influence marketingu potrebna vam je minimalna cifra od nekih 1000 pratilaca. To je ta neka magična brojka od koje sve može početi. Oni koji imaju od 1000 do 10 hiljada pratilaca se nazivaju mikro influencerima.

Savjetujem vam da osim instagrama napravite i web blog u wordpressu ili youtube kanal. Ja sam se odlučila za blog zato što se mnogo bolje izražavam u pismenoj formi, a tad nisam imala profesionalnu kameru za snimanje, tako da je i to bila jedna od sitnica koje su presudile. WordPress košta oko 150 KM i svaki ozbiljniji bloger bi ga izabrao za svoju platformu. Objavljujem dva teksta sedmično. Od bloga nemate direktne zarade (ovo su me mnogi pitali), ali vam zato blog omogućava da privučete klijente. Kako? Npr. Ako pišete o poljoprivredi veoma lako vam se može desiti da vas angažuje klijent koji ima problem pri izboru kulture koju će uzgajati, gnjojiva, pri pravljenju rasporeda voćnjaka… I to je ono što će vam donijeti prihode. Od youtuba imate mogućnost direktne naplate, ali u tom slučaju morate imati desetine subscribera i stotine hiljada pregleda. Najbolje je da vi odaberete ono što vam odgovara. Ako mislite da nećete raditi i da će vam prihodi padati s neba, onda influence marketing nije za vas. Ovo je posao kao i svaki drugi, a sad ćete vidjeti i zašto.

Niša je ustvari tema u širem smislu koju vi obrađujete (kozmetika, kosa, poljoprivreda, dizajn enterijera, kulinarstvo, baštovanstvo, moda…). Mnoge djevojke odaberu kosu i kozmetiku jer im se sviđa to što će imati „mnogo kozmetike“ (koja žena ne bi voljela imati najnovije primjerke šminke i proizvoda za kosu), ali ovdje nastupa ono veliko ALI. Kozmetika i proizvodi za kosu imaju nešto što se zove sastav i taj sastav je hemija. Hemija može napraviti mnogo štete i ako ne znate sve o sastavu proizvoda onda imate izbor – ili se edukovati o sastavu (ne na internetu i kojekakvim aplikacijama već iz knjiga i naučih istraživanja koja su obično na engleskom jeziku) ili da nađete nešto u čemu ste stvarno dobri. Mnogi blogeri ovo ne poštuju i zbog svoji sebičnih ciljeva i neznanja, nanesu štetu ljudima koji vjeruju u njih. Postoje i blogeri koji znaju sve o sasatvu, ali im je novac bitniji i zbog zarade preporučuju jako loše proizvode.

Kako sam ja izabrala nišu

Godinama se bavim kosom i preparatima za rast i održavanje kose. To je otprilike niša mog instagrama jer je publika na instagramu tu zbog kose. Osim kose imam još jedan da kažem talenat, a to je veoma osjetljiv nosić koji mi je od koristi kada su u pitanju parfemi. Na instagramu često preporučujem i parfeme. Najčešća pitanja što se tiče parfema – A koji parfem miriše kao žvaka Bazoka? Hoću miris lipe, de mi preporuči. Koji je najdugotrajniji miris ruže?

Meni nije problem napisati za neki preparat za kosu ili parfem da nevalja. Ljudi koji me prate će uvijek dobiti istinu. Još jedna sitnica što se tiče niše, ja pišem na blogu i istinite priče iz života koje imaju pouku i koje podižu svijest o aktuelnim problemima. Zbog ovih priča sam u više navrata angažovana da nešto napišem i za to sam dobijala honorar. Tako je moja niša postala malo podijeljena i nekako sam uspjela svoje znanje i talente na neki način kanalisati, a da svi budu zadovoljnji.

Napravili ste instagram, odabrali ste nišu, imate 1000 pratilaca, napravili ste blog/youtube kanal i šta sad? Prvo počnite da pišete o onome što znate. Npr. Ja sam pisala o uljima za rast kose i tako postala hair influencer prije nego bilo šta drugo. Imala sam sreće da se brend prvi obrati meni i preko noći sam se našla u marketingu. Mnogi moraju ove korake napraviti sami. Ako volite neke proizvode i smatrate da imate šanse da ostvarite saradnju sa brendom, samo naprijed. Pošaljite upit. Upit možete ovako napisati – Poštovani, moje ime je_______, blogerka iz Sarajeva. Bilo bi mi veliko zadovoljstvo sarađivati s Vama i reklamirati Vaše proizvode koje već dugo koristim. Ako ste zainteresovani javite mi se da dogovorimo uslove saradnje. Veliki pozdrav.

Najgore što vam se može desiti je NE. Ozbiljniji brendovi nikada i ne kažu NE, već to malo upakuju – „Poštovani, hvala na javljanju. Vaš upit smo proslijedili kolegama. Javićemo vam se.“ Ovo je NE sa mašnom i ne očekujte da će vam se ikad javiti. Ja rijetko šaljem upite i kada ih pošaljem, ti upiti budu upućeni brendu kojeg baš cijenim. Obično meni šalju upite za saradnju. Desilo mi se da me jedan brend odbio sa „Javićemo vam se“ i javili su se nakon dvije godine kada sam pobijedila za najljepšu kosu Bosne i Hercegovine. Ima još jedna zanimljiva zgoda kada je riječ o brendovima. Jedan brend čije proizvode obožavam je pristao na saradnju, a poslije su se pravili kao da ne znaju o čemu se radi jer se promijenila djevojka koja vodi profil, a gramatičke greške u svakoj prepisci su ukazivale na to da se radi o istoj osobi. Dakle, nemojte se mnogo brinuti ako odgovor ne bude potvrdan. Više puta se desilo da i ja kažem NE. Proizvode koje ne bih koristila neću ni preporučiti drugima. Odbila sam reklamiranje tableta za smirenje, ulja za kosu koja sadrže parafin, kao i proizvoda čiji sastav ne smatram dobrim. Ovo i vama početnicima savjetujem. Nikada nećete izgraditi ime i kredibilitet ako budete reklmairali loše proizvode.

Svaki ozbiljniji influencer naplaćuje reklamiranje. Svaki brend ima sredstva za marketing, osim domaćih zantalija koje rado reklamiram za proizvod. Meni treba minimalno par sati da napišem recenziju, moram platiti WordPress svake godine, internet i moram posjedovati računar, kameru i mobitel, tako da je uredu naplatiti svoj rad i cijeniti svoje vrijeme i opremu. Ako mislite da je ovo „laka lova“ sjetite se pismenih iz bosanskog koje ste morali napisati za 45 minuta i na kojima ste morali napisati 15 smislenih rečenica. Da, da, samo 15 rečenica. Tih 15 rečenica su samo uvod na blogu. Slike se ne mogu napraviti svaki dan jer će vas ometati kiša, vjetar, jako sunce, a i motivacija ponekad radi protiv vas. Nakon svakog teksta i objave očekujte bezbroj pitanja o proizvodu i brendu (trebam li vas napomenuti da to morate odgovoriti inače vas ljudi prestanu pratiti). Postoje i oni koji rade za proizvode pa te proizvode dalje prodaju. Broj proizvoda koji vam neki brend treba poslati je 5 (ne pristajte na manje)! Ove proizvode vi birate. Molim vas da savjesno birate na osnovu sastava. Ja ne dozvoljavam da mi iko nameće tekst i to se zove integritet.

Insta blogeri su blogeri koji nemaju youtube ni blog, a recenzije pišu ispod objave. Ovo su obično mlađe osobe. Dešava se da ponekad kopiram dio teksta sa bloga i umetnem ga ispod objave. Na instagramu imam ikonice (naglaske) sa dobrim i sa lošim proizvodima. Ovo je prečica koju ljudi vole pa i vama sugerišem da to napravite.

Srce influence marketinga su influenceri koji su spona između brenda i potrošača. Vidjeli ste kroz tekst da ćete imati ulaganja, da ćete raditi, sate i sate provoditi za računarom i mobitelom i da je ovo sve samo ne i lagano. Želim vam puno sreće i u narednom tekstu vas očekuju ideje o čemu pisati i kako otkriti pravu nišu.

Uticaj influensera

Ovaj termin je postao popularan u sferi internet marketinga i dolazi od engleske riječi influence što znači uticaj. Influenceri su, dakle, osobe koje na nas vrše određeni uticaj. Svi blogeri, vlogeri, jutjuberi, instablogeri i generalno ljudi koji na neki drugi način dijele sa drugima svoje znanje, misli i iskustva na internetu možemo svrstati u influencere.

Uticaj ove vrste može da ima pozitivan i negativan predznak. Pozitivan uticaj ću ovlaš pomenuti zato što namjeravam o tome napisati opsežan tekst jer svi ti kvalitetni ljudi zaslužuju da ih pomenem i preporučim.

Primjer pozitivnog uticaja

Ovi ljudi vas natjeraju da razmišljate, da se školujete i da slijedite svoje snove. Alis Marić je žena koja nas uči važnosti čitanja knjiga. Od nje također možemo naučiti da su godine samo broj i da je za novi početak potrebna upornost i dobra ideja. Bruno Bokšić iz Mostara je momak koji izvanredno dobro piše i koji nam svojim pisanjem pokazuje da su nam mogućnosti neiscrpne, ali samo onda kada uzmemo život u svoje ruke i kada prestanemo kriviti druge za sve što nam se dešava. Milica Glišić iz Srbije je jedna divna djevojka koja se za razliku od Alis i Brune bavi njegom kovrdžave kose i na taj način pomaže svima koji imaju probleme pri izboru pravih preparata i domaćih recepata za kosu. Iza nje su godine učenja i bogato iskustvo koje nesebično dijeli sa drugima. Brankica Smiljanić iz Dervente nam svojim pisanjem podiže svijest o društvenim problemima na krajnje profesionalan način i njeni tekstovi su pisani jednostavnim riječnikom, omeđeni svakodnevnicom običnog čovjeka i kruto ograničeni istinom. Ako ste pak facebook tip i volite politiku, Kemija Hodžić redovno piše statuse o bosanskom političkom loncu i mentalitetu koji dođe kao zaprška tom loncu. Ovo su samo neki od influencera koje cijenim i koji nastoje promijeniti nešto u društvu na sebi svojstven način.

Primjeri negativnog uticaja

Nažalost, negativnog  uticaja je mnogo više nego pozitivnog. Postoje ljudi koji su negdje čuli da je influence marketing leglo lake zarade i u svemu ovome su se našli iz koristoljublja. Uz koristoljublje se veoma često rame uz rame nalazi i neznanje. U ovu grupu možemo svrstati početnike (srednjoškolce i nezaposlene osobe) koje privlači to da dobiju PR paket od nekog brenda i oni veoma često i ne rade za novac već za proizvode. Bave se najčešće reklamiranjem kozmetike i proizvoda za kosu. Njima je svaki proizvod koji reklamiraju „najbolji“. Ne bave se sastojcima kao najbitnijom smjernicom zato što su im sastojci velika nepoznanica. Oni mogu da vas navedu da kupite jako loše proizvode i na taj način vam naprave ogromne probleme sa licem i kosom. Nakon određenog vremena uvode prodaju proizvoda iz PR paketa i na taj način ostvaruju zaradu. Ako se influenceri ove vrste bave modom onda ne predstavljaju opasnu kategoriju.

Pravi problem počinje tamo gdje počinje stvarna opasnost i direktna novčana naknada. Osim neznanja, postoje i influenceri koji su svjesni nekvaliteta proizvoda koji reklamiraju, ali to ih ne sprečava da vam isti preporučuju.

Ovo može biti veoma opasno za zdravlje ljudi (influenceri bivaju plaćeni da reklamiraju tablete za smirenje, sredstva za imunitet sumnjivog porijekla, prirodnu kozmetiku koja je nastala od strane nestručnih ljudi), za samopouzdanje (influenceri vam na suptilan način stavljaju do znanja da ne vrijedite ako nemate ogromne usne, grudi, mali nosić, papreno skupu kozmetiku, preporučuju operacije i preskupe tretmane u kozmetičkim salonima od čije strane su plaćeni) i za novčanik (koliko ste puta kupili neki proizvod koji uopšte ne radi svoj posao zbog preporuke neke predivne blogerke kojoj je taj proizvod navodno spasio kosu, a njena kosa ofarbana i isfenirana od strane frizera za potrebe videa koji gledate). Sve navedeno je na vašu štetu i sve navedeno vam je svakodnevno servirano na feed.

Osim pozitivnog i negativnog predznaka influence marketinga, ne smijemo zanemariti i predznak koji ciljana publika kreira ispred imena određenog influencera.

Npr. Djevojka postavi sliku savršeno definisanih trbušnih mišića na instagram sa ciljem da vas potakne da vježbate. Na određene ljude će ovo djelovati motivirajuće i razmišljaće na način „ako može ona, mogu i ja“, bukvalno će pretresti njen profil, pročitati sve njene savjete, skinuti sebi plan ishrane i krenuti što prije u akciju. Postoji i druga strana medalje, ona dakako mračnija, a to je da će se ipak veći broj osoba koje vide tu fotografiju natovariti sebi kompleks manje vrijednosti i ozbiljno oštetiti svoje sampopouzdanje. Ova druga grupa u sebi krije i mnogo osoba koji će djevojci sa trbušnjacima napisati negativne komentare ispod slike i tako preusmjeriti otrov koji nastaje iz vlastitih kompleksa. Svi koji se bave influece marketingom moraju biti svjesni od koga dolaze komentari ovog tipa. Nijedna normalna osoba neće biti ravnodušna na negativan komentar, ali budite svjesni da komentari ne oslikavaju vas već one koji ih pišu.

Ovo je prvi tekst koji sam napisala na temu influence marketinga i predstavlja svojevrstan uvod u seriju od deset tekstova koje namjeravam objaviti do polovine aprila. Naredni tekst će nositi naslov „Kako postati influencer“.