Povratak u prošlost kroz Dragunju

9. novembar 2019. godine

…i pronađoh juče novembar pred jednom starom kućicom. Častio me kišom, a ja vas jednim kratkim tekstom i nekim slikama do kojih me odvela juče novembarska znatiželja.

Sretoše se dušom prošlost i novembar u jednom malom mjestu udaljenom od Tuzle nekih dvadesetak kilometara. Tog su se dana morale dobro napregnuti nosnice da se ustanovi da li dominira u zraku miris prošlosti ili miris jeseni. Razblaži prošlost novembru magle puno srce i uvede ga pod jednu drvenu verandu da prozbore o njenoj mladosti i njegovom još uvijek neopalom lišću. Smijali su se ta dva stara poznanika kapima kiše koje su vrtoglavo kvasile zemlju koja se nekada zvala dvoriše i gazila dječijim čizmicama. Nije rekla novembru da je boli svaka kapljica koja prolazi kroz otvor na krovu gdje je nekad bila crepka koja je spala i koju niko nije vratio na mjesto. Sama je vidala svoje rane tako što je hvatala kapljice koje su se cijedile niz zahrđali oluk stavljen kada je ona bila mnogo mlada i umivala staro lice ljubavlju zavičaja. Odlučili su obići sva mjesta gdje prošlost provodi svoje penzionerske dane. U nekim dvorištima se novembar već razlio po isprepletanim divljim travkama koje dugo nije pokosila ljudska ruka pa su se zajedno divili bojama jeseni. Bili su prelijepi zajedno iako kiša zna do protrulih, drvenih greda da zaboli. Znaju oni da se na kraju sve ionako svede na uspomene i slike koje napravi juče jedna slučajna prolaznica omađijana novembrom i zaljubljena u starine.

Zbogom

Došuštalo lišće da se pravi sok od nara i da kasna jesen namjerava obući sunčanu kolekciju. Možda zato nije ni dozvolila drveću da se riješi pozlaćenog odijela. Jesen je imenica koja se ne završava na slovo “A” kao većina imenica ženskog roda u našem jeziku, ali uprkos svim pravilima odluči biti žena i tu mogućnost izbora rodne pripadnosti odmah odvede modnim slivovima naših rijeka u šumu.

I vidjele divlje trešnje nekad davno koliko je jesen ustvari ženstvena pa se zacrveniše pred njenom pojavom. I jesen se oduševi. A veliko je priznanje kada se autoritet ozari vašim djelom pa svake godine prve promijene odijelo da se nanovo dopadnu jeseni. Ugledaše se mnogi na divlje trešnje pa darovaše boje koje su imali. Neki su čak i svoje plodove dali jeseni. Toliko su je svi ljubili. A ona je odlučivala kome i kada šta treba. Bilo je godina kada jesen procijeni da su njeni štovatelji željni kiše i poklanjala ju je nesebično. I čitav grad je umotavala u vunene šalove koji su virili ispod kaputa. Smakrala je nogice pa de se čik suprostavi ako nemaš dobre čizme. Smijala se jesen iznad grada mrziteljima kiše koji nisu uvidjeli njene dobre namjere. Mislila je i ove godine da će pročitati skrivene poruke u kapima kiše ujutro uz kafu, ali tada su buljili u telefone i čitali sa malih ekrana njeno današnje raspoloženje. Upućivala ih na čaj jer je smatrala da im je baš on potreban. Hladnim vjetrom ih je gurala u tople zagrljaje, a oni su je i dalje mrzili. Gulila usnice koje neko baš takve treba da ljubi. I to su joj zamjerili. Zamrzne ti kišom ruke tek toliko da ih neko dodirom može odlediti, a ni to nisu shvatili. Malo joj bude žao onih koji nemaju dobre čizme i životinjica čije šapice smokri pa misli noću na njih. Postiđena svojim postupcima koji su prošli bez očekivanih rezultata, dozvala je sunce i upalila nebesku ringlu na najvišu temperaturu. I miriše u znak izvinjenja vazduh poslije kiše kao njen najnoviji parfem. Tada su je počeli zvati miholjsko ljeto. Bila je ponižena. Ime i rod su joj promijenili, njene zasluge pripisali nekom drugom, a nju i dalje olajavali jer poslije nje dolazi zima. Mislila je da je prokleta. Sjela je ispod zrelog grožđa i gorko zaplakala. Plakalo je i grožđe s njom pa mu odredi da je idealno za vina jer savršeno zna da tješi. Možda bi bila voljenija da dolazi prije ljeta. Grožđe je tako tužnu uputi u školske hodnike. Ugleda sebe kako se šareni na svim panoima. Poče čitati dječije sastave i pjesmice o sebi i sazna neke informacije koje su joj pred ogledalom promakle. Zarumeni se kao školovana, zrela jabuka. Važno je da je djeca vole. Ispade ljutnja iz srca i ispari kao magla pred onim panoima koje su ukrašavali prvačići.

Dobra kakva jeste, čuje da su ljudi uradili sve poljske radove, prošeta klasjem i ogleda se u žitu kao u ogledalu, stane između tegli salate da se odmori i čuje ljude kako se žale da je vruće i da nemaju vode, pa odmah reaguje. Sutradan se opet počnu žaliti na kišu i njeno prisustvo. Dosta je, zapali cigaretu sklepanu od nekog suhog lišća i zapuha sjeverne vjetrove. Presječe vrpcu grijne sezone u gradu, zadimi odžake u selu, automobilima dokoluta zimske gume, sve po zakonu!

U novembru već postane djetinjasta jer shvati da samo na taj način može izaći na kraj s ljudima. I počne se šaliti na novembarski način pa ni oni telefoni više ne budu u mogućnosti procijeniti šta je spremila za sutra. Igra se ona sa šarenim, u autobusu zaboravljenim kišobranima, dira im žice i pošalje ih novom vlasniku. Jer zaboravljeni kišobran je isključivo u vlasništvu jeseni. Počne iz džepova prosipati kišu na sve one zaboravne ljude bez kišobrana koji je zovu miholjsko ljeto. Smijulji se opet njihovom trčanju. Umire od smijeha ljudima koje nesavjesna budala za volanom zalije prljavom vodom sa ulice koja maloprije bijahu čista u njenim džepovima.

Zna ona da mora na dalek put. Teško joj pada da se odvoji od onih koji su je eto znali i uvrijediti. Prošeta još jednom školskim hodnicima. Ode da zadnji put zagrli ono veliko bure kiselog kupusa kojem je kameno srce i sve one teglice šarenih ajvara nastanjenih u mračnim odajama. Zaštiti šumu debelim tepihom lišća i puhne jednom onako za raju u dvorišta. Daje im zadnji dio sebe, a oni se brane grabljama. I kaže svake godine sama sebi:” Jeseni, ubuduće ćeš s njima samo oštro novembarski!” Ali ljubav je to, zaboraviće se sve dogodine u zagrljaju dobrodošlice crvenih listova divljih trešanja i na školskim hodnicima.

Saplete se jesen zadnjih dana o bundeve ispred vrata pa prosu zdjelu tvrdih mušmula u znak pozdrava. Zna ona da je veoma malo vremena između okusa prvih umeklih mušmula i okusa božićnih kolača, a zna da su meni mušmule ipak malo bliže srcu. Zato sretan ti put jeseni, ti koja spavaš u spavaćici od lišća i pruća, u mome srcu je čitave godine tvoja kuća!

Novembre, prodaješ li i ove godine maglu?

Novembre, hladni oče svojih trideset dana, došao si na stranice kalendara kao neželjeni gost i opet tražio razloge svog postojanja među ogoljenim granama. Prodaješ li i ove godine maglu, cjenkajući se našim osjećanjima, inače vidno poljuljanim u ovo doba godine? Nemoj mi se, molim, te i ove godine braniti pokojim kasnojesenjim cvijetom. Znaš da ne volim cvijeće iz principa, znaš li ti to? Zbog cvijeća sam uvijek imala neke probleme. Kada smo se kao djeca igrali, lopta je uvijek pronalazila put do cvijeća i izazivala salve psovki komšija kojima je cvijeće bilo za nijansu draže od našeg djetinjstva. Nismo razumjeli zašto im smeta naša graja i nije nam bilo jasno zašto jedva čekaju da nam daju koju vaspitnu i ocvikaju nas igrom zanesene roditeljima. Danas su ostala ta dvorišta u cvijeće zavijena. Sada se žale što nema djece, a bušili su nam lopte i provocirali suze svojim stavovima. Drago nam je da vam falimo. Kad ste nas tjerali što dalje od svog dvorišta niste razmišljali o tome kako nam možete zgaditi nedužno cvijeće i priuštiti obilne batine kod kuće jer se u ono doba moralo biti dobar kad si dijete. E moj novembre, prerastoše se ta vremena. Cvijeće me rasplakalo još mnogo puta, a najčešće onda kada ga nisam dobila za Dan žena i Valentinovo pa mi ga zato nemoj ni ti poklanjati, molim te. Nisam ja željna cvijeća, ja hoću sunce pa ću onda sama cvjetati, a ti mi to uskraćuješ.

Kako te, novembre, nije sramota da i ove godine na samo dva dana dovedeš majci u zagrljaj djecu zalutalu na poslovima po Evropi? Zar nam treba Dan mrtvih da bi nam kuće opet malo živnule i napunile se dragim ljudima? I odvedeš nas na groblja, novembre, rasplačeš nas kao da nam suza nije dosta. Može ti se i ove i svake naredne godine. Tvoj dah miriše na svijeće. Mrzim i njih da znaš. 1993. godine je pazuh rata mirisao na te iste svijeće. I kada si mračio naše domove te godine, patila sam svoje dječije oči gledajući svijeću i sanjajući neke slatkiše. Od tada mi ni na rođendanskoj torti svijeće nisu dobrodošle. Neću da mi unose vonj rata u kuću. I kupimo obične svijeće i lampinjone, raznih boja i veličina, ima ih na svakom ćošku i u svakoj prodavnici. Novembar ih naruči. Uz njih se uzme i cvijeće, ono koje iz principa nešto ne simpatišem i noge se zapute na groblje. Pokušavamo se malo u mislima opravdati našim pokojnicima, a ni živima ne stižemo dati dovoljno ljubavi. I miriše groblje na novembar i posjete. Meni miriše i na rat koji me natjerao da preko noći uz tanku svijeću odrastem. Preli se duša suzama kao kafanska čaša u rukama starog pijanca koji traži izgubljeni smisao života na njenom debelom dnu.

Nemoj mi se, molim te novembre, iskupljivati kišama. Nema moje srce oluke za tvoje hladne kapljice. Mene i topla voda iz tuša otkotrlja uzvodno od suza, znaš? Ne šalji mi ni snijeg, nisam spremna za pahulje i nemam živce za pravljenje Snješka, a iskreno da ti kažem fali mi i ona crvena šerpa sa tufnama da mu stavim na glavu, a bez nje to nije to. Moj Snješko ima visoke modne kriterije. Misli i na mene. Čak ni čizme nisam stigla kupiti, a i jakna mi je potanka za tvoja raspoloženja. Obraćam ti se potpuno nespremna i nesretna.

Nego novembre, hajde da se mi lijepo dogovorimo. Prokrijumčari mi koju zraku sunca između magle i mraza, da mi ugriju onu stranu lica koja se vidi iz profila sa prozora ujutro dok pijem kafu. Ne uvlači mi se pod debelo ćebe već se sakrij među opalo lišće pa da se igramo žmire kao stari drugari. Hoću nove uspomene! Dosta mi je više onih sjećanja koja stanu u šolju vrelog čaja na Trgu Slobode u Tuzli jer su mi otišli daleko svi oni s kojima sam taj isti čaj pila zato mi pokloni zalihe boja kojim ću se boriti protiv sivila života kada me stignu sjećanja.

Tetovaže

Odlučio oktobar ove godine da bude ljetni mjesec, može mu se. Odlučili i državni organi da vožačka dozvola traje deset godina pa je po njihovoj odluci moja istekla, može im se. I odem ja tako da se raspitam kako je produžiti. Gužva. Ispred mene stoji čovjek u majici kratkih rukava. Na lijevoj ruci se nazire dio neke tetovaže, dok je drugi dio nestao pod onim kratkim rukavom. Za mene jedan sasvim prirodan prizor. Završi on i izađe. Komentariše službenica bolest tetoviranja i kaže da se samo go klošar i kriminalac šara po svome tijelu i da to sve treba pobit. Završi ona to olajavanje sa tobejOrabi. Ošvajca me iza onog pulta pogledom poskoka koji izviruje iza plasta sijena i reče: “Izvolte!” I opet doživim krizu identiteta u državnoj instituciji. Naime, napomenem da mi ne pogriješe ime i umjesto Ivona ne upišu Ivana jer mi se to do sada desilo sigurno pet puta. Prekoluti poskok očima i reče da je ne učim njenom poslu. I halalim ja i poskok pogled i greške u imenu i sva ona moja čekanja u redu dok se te njihove greške ne isprave, ali nikako da halalim ono o tetovažama. Otrgnu se bolan uzdah i uzdrma dušu.

Ja sam dijete sa sela i nije me odgajala ona teta u obdaništu. Iskreno, u obdnište nikad nisam ni kao mala ni kao odrasla, nogom kročila. Imala sam čast da me odgaja moja baka Finka Milošića, inače jedna istetovirana žena. I tako su mi u najranijim godinama tetovirane ruke brisale nosić i suze, hranile me i presvlačile. Te su ruke samohrane majke bile životni putokaz za njenih osmero djece među kojima je i moja mama. Nije ona ni znala šta znači riječ pedagogija, ali je bila pravi stručnjak u toj oblasti. Bila je to toliko dobra žena da je čak i mene ponekad bilo sramota gluposti koje sam rado pravila. Kada sam prohodala i počela brbljati bez prestanka, ona me vodila sa sobom na njivu i povazdan odgovarala na moja pitanja. Tu su vrijedne, istetovirane ruke moje drage bake od neuglednog komada zemlje prostim, zemljoradničkim alatkama uz kišu znoja pravile pravi pravcati vrt. Bio je u tom vrtu šarenog povrća i cvijeća koje je bilo poredano u redove na krajevima vrta, koje sam rado preskakala. Pored tog vrta su komšije godinama tabale stazu koja je predstavljala prečicu i tako sjekli krivudavu makadamsku cestu da dobiju na vremenu. I to su vrijeme rado gubili tako što su zastajali na bakinoj velikoj ploči ispred kuće, krijepili se čašom vode, šoljom kafe ili cigaretom, hvalili one redove cvijeća i obavezno napominjali baku da im ostavi sjemena naredne godine. Na toj ploči su ispričane mnoge tajne i zbačeni mnogi tereti sa duša. I nikada se to rečeno nije proširilo niti zloupotrijebilo. Dolazili su tu novopečeni pušači skrivajući svoju lošu naviku od roditelja. Njeno dvoriše nikad nije bilo ograđeno, baš kao ni njeno srce i svi su uvijek bili dobrodošli.

I tako je tekao moj kindergarten period u jednom selu ispod obronaka Majevice. Baka mi je davala sićušne zadatke zbog kojih sam se osjećala velikom i važnom, tipa: “Dodaj mi plavu kanticu, ponesi ovo ali nemoj da prospeš košpe, uzmi crni konac, otkini jedan paradajz, ali crveni…” Tako sam usput naučila boje, imena povrću i voću, razliku između mrkve i peršuna po listovima, vrste drveća koje je odlagalo svoje jesenje odijelo po dvorištu, njemačke riječi koje je ona kao djevojčica pokupila u drugom svjetskom ratu i još mnogo stvari zbog kojih su me kasnije u životu nastavnici obasipali komplimentima i po meni mjerili (ne)znanje druge djece.

Iako sam bila pravi mali istražni sudija, nisam nikad ni pitala baku otkud ta tetovaža na njenoj ruci. Moje oči su navikle da je oduvijek je tu i da je većina naših komšinica ima išarane ruke. I tatina mama je isto tako istetovirana, ali njene tetovaže su bile malo veće i kitnjastije. Meni je više bilo čudno što je nemam tetovažu nego što one imaju. Jednom prilikom sam se dokopala hemijske olovke i istetovirala sebi isti križ kao kod bake. Mislila sam da se neće nikada moći oprati. Taj dan sam sa bakom kao pila kafu na ploči i istetoviranom rukom umakala kocke šećera. Ona je pila kafu čučeći i u jednoj je ruci držala fildžan, a drugu je laktom naslonila na koljeno držeći među prstima cigaru koja joj je uvijek dogorijevala do filtera i stvarala neki dodatni miris paljevine. Osjećala sam se tako moćno što mi je baba drugarica i što pijemo kafu skupa. Rijetko koje dijete mojih godina se u to doba smjelo približiti kafi. Taj sam dan išarala i zid iza kreveta. Moja tetovaža se isprala, a crtež na zidu su otkrili tek sutradan. Batine su bile neizbježne, dobila sam ih od mame, ali su se brzo i zaboravile. Hemijska olovka je sakrivena. Pitala sam se kojom li je olovkom baka svoju crtala i rovila sam po njenoj zadnjoj ladici jer sam umislila da je baš tu sakrila tu olovku. Poslije rata sam dobila prve naljepnice tetovaže od tetke iz Austrije. Eh kad se samo sjetim…

Baka nikad nije odmarala, osim nedjeljom i svecom, ako se ono uopšte i može nazivati odmorom. I tim danima su one ruke muzle kravu, sipale macama mlijeko, pravile debele uštipke od tijesta spravljenog za samun, donosile vodu sa bunara i radile niz jedva primijetnih poslova u domaćinstvu koji se primijete samo onda kada nisu urađeni. U zimskim noćima kada su svi išli po sijelima i gledali crno bijele televizore, baka je činila čuda iglom i koncem. Ujutro samo osvanu kapa i šal. Imala je i neku spravu koja se zvala stan i mnoge noći je provela ispred te grdosije praveći ponjave od stare garderobe. Ustajala je s vremena na vrijeme da odahne, naloži vatru u starom šporetu i zapali onu cigaru koja bi i ovaj put dogorila do filtera. Nastavljala bi raditi dok se ne protegne šarena ponjava i tako je ona naizgled neupotrebljiva odjeća ponovo dobila priliku da izazove divljenje drugih ljudi.

Oforme tako istetovirane ruke veliki zagrljaj koji te privuče ravno do srca. U tom se zagrljaju ljubav podrazumijevala i nikada preispitivala. Osjetiš toplinu mršavog tijela jedne starice modroplavih očiju, odjevene u crninu, koja je lomila sve predrasude ovog svijeta koje su smislili kojekakvi poskoci sjedeći u udobnim foteljama i posmatrajući nas sa distance. I život ponovo dobije boju uz kafu na ploči i čašicu mudrosti koju ne dijele u školi. I dok su ljudi i teolozi raspravljali o grešnosti i štetnosti tetovaža, podigoše u tišini, savijene pod teretom ogromnih životnih križeva, istetovirane, siromašne i neuke Finke, Draginje, Ane i njima slične, generacije i generacije poštenih i čestitih ljudi. Jer čovjeka ne čine tetovaže već djela! Zato prestanite dodavati istetoviranima grijehe, Bog ionako ima svoju matematiku!

Moja baka je otišla 2013. godine na nebo. Šapnule mi neke kapljice rose da tka gore noću zvjezdane ćilime.

Običaji tetoviranja djevojčica na našim prostorima su prije drugog svjetskog rata su zbog raznih motiva bili veoma popularni i skoro svaka žena je ponosno nosila tetovažu u obliku krstića/križića. Te tetovaže su bile modro plave i po kazivanju mojih radile su ih neke stare žene. Linije ovih tetovaža nisu bile pravilne i više su ličile na improvizornu skicu nego na nešto što bi krasilo ruku ili bilo koji vidljivi dio tijela do kraja života. Tetovirali su se isključivo vidljivi dijelovi tijela poput hrbata šake ili podlaktice, a u nekim dijelovima Bosne ponosne čak i čelo iako ja to nikad svojim očima na čelu nisam vidjela. Ponekad se provlačila priča o tim tetovažama i upitala sam baku da li bi je opet uradila i ona mi reče da bi, ali ovaj put veću. I ponosna je bila na tu svoju tetovažu. Neka stara žena joj radila i rekla mi je da je boljelo, ali je i vrijedilo. Samo oni to nisu zvali tetoviranje već sicanje, ali rezultat je svakako bio isti. I reče mi baka da su nekad u nekom ratu nekoj ženi vojnici osjekli taj sicani komad kože i kada je zamladila rana opet se onaj križ pojavio. Zacakliše se njene oči nakon te priče i mazno pređe rukom preko one svoje tetovaže. Mnogo sam puta čula ovu priču. Svaka je osoba, dodouše, pričala svoju verziju o istetoviranoj junjakinji. Kraj je uvijek bivao isti.

Nek stanu satovi…

Jutros se probudiše neke uspomene dirnute prvim mrazem i pomiješaše sa presovanim željama iz djetinjstva koje su godinama stanovale u grudima i odvališe tako skupa jednu gromadu sjećanja što na rano jutro prokrvari dušu svojim oštrim rubovima nekih davnih, lijepih dana.

Nedjelja, zadnja u oktobru, često raskrsnica ljeta i zime. Tog dana je dozvoljeno nositi i sandale i čizme, ovisno o tome koliko jako sunce sija i koliko jako želite barem malo produžiti ljeto ili pak želite pronosati među rajom nove zimske čizme. Prevario nas i ove godine sat. Otplesao zadnji ples unazad poslije ponoći, a mi mali to zaboravili. Otišli smo tako sat vremena ranije u crkvu. I nismo mi bili jedini koje je sat nasamario. Čitava grupica starijih ljudi se smijurila upravo tome i ustanovila da se nema kad vraćati kući. Čak su i slastičar Salih i njegova žena Salihovica, imena joj ne znam, poranili sat vremena. Oni su ispred crkve prodavali orašnice, ciglice i neke polutvrde slatkiše koje su zvali slipe i koje su bile crveno bijele boje. Krali smo oktobru zadnje zrake sunca i poskakivali sretni nastojeći skratiti čekanje. I bilo nam je lijepo. Poslije mise smo opkolili paroka i dali mu naše kartone u koje se on potpisivao jer smo bili budući prvopričesnici. Bosanci su, bez obzira na starosnu dob, poznati po tome da ne priznaju formaciju reda, tako da nikada nismo voljeli stojati u redu ni kulturno čekati. Mi smo opkoljavali i paroka i onog slastičara Saliha i učiteljicu u školi. Uživali smo u tom guranju. Našim očima je smetao red.

I dolazimo kući, prepričavamo kroz smijeh kako smo poranili i jedemo one slatkiše koje smo pazarili od opkoljenog Saliha. Život na selu se nedjeljom odvijao jako svečano i kuće su obično bile pune gostiju. To je djeci išlo u prilog jer smo često dobijali od gostiju kakve sitnice u vidu slatkiša i dok su roditelji bili zaokupljeni gostima mi smo mogli biti djeca i igrati se napolju do mile volje bez da nas ko nakon petnaest minuta zove i uvali u obaveze. Iskorištavali smo te godine našu nedjelju, skakali u hrpice svojeglavog lišća, penjali se na ogoljeno drveće, šetali i preskakali potok. Stvarali smo u mašti zalihe boja za nadolazeće sive dane. Dirali smo travu da joj upamtimo živahnost.

Nije nam ni te nedjelje bilo jasno kako je odraslima zanimljivo sjediti u kući, ispijati kafe i zvati to druženjem dok polje krije ovoliko lišća modernih dezena. I poželjeli smo nikad ne odrasti, a u slučaju da ipak odrastemo nećemo biti poput njih. I odrasli smo i nismo ni nalik njima, sto puta smo gori. Ako kad i odemo pod kakvo drvo, prirodu posmatramo kroz kameru telefona i pokušavamo uloviti trenutke dok se godine u letu izruguju našim pokušajima. I dajemo sebe svima osim sebi, a obećali smo da nećemo biti takvi. Cvili lišće pod našim nogama pregaženo kao dato obećanje u mladim danima.

Te naše nedjeljne igre je prekidao mrak i poziv na večeru. Iscrpljeni svakodnevnicom djetinstva jeli smo brzo i žurili da gledamo Mumijeve. Uvijek su nas upozoravali da se primaknemo stolu i da mrve na padaju na pod. Govorili su da se tako naograjiše. Nismo ni znali šta to znači, ali smo i drugoj djeci prenosili te savjete da ih spasimo od ograjisanja. Na taj način smo štitili jedni druge čak i od nepoznate opasnosti.

Nakon jela smo grabili svoju porciju vremena ispred televizora. U to vrijeme nijedna dječija soba nije imala televizor. Taj uređaj je bio rezervisan za starije koji su gledali čak tri dnevnika. Jedan je bio u pola sedam na Tuzlanskoj televiziji, koje više nema, drugi na Kantonalnoj televiziji, a treći na Federalnoj. Iste informacije rečene od tri različita voditelja, iste gluposti rekla različita usta i oni odrasli uživaju u tome. I zamislite, gledaju to svaki dan. Neki su čak gledali i treći dnevnik na Federalnoj. A nama popovali za Mumijeve i jedva odvajali tih pola sata. Uvijek su napominjali da ne sjedimo blizu televizora jer će nam to oštetiti vid.

I kada nas poslije Mumijeva i pred spavanje pitaju da li je sve spremno za školu sjetimo se onih pet zadataka iz matematike koje baš i nismo stigli uraditi i padne nam na pamet da sutra za likovno moramo ponijeti kolaž papir koji nemamo. Devet i petnaest naveče je idealno vrijeme da roditeljima koji su gledali tri dnevnika saopštite ovakve informacije. I svaka se nedjelja završavala galamom i prijetnjama. Svaka kuća koja je imala školarca grmila je u ovo doba. I uvijek mi budemo krivi jer nas oni nisu ranije pitali za ove informacije. Nek su oni saznali šta ima u federaciji i regionu, a za nas polako.

Uprkos ovakvim epilozima nedjelje su uvijek rado čekane i uživalo se u njima pogotovo kada zadnje sedmice oktobra dobijemo na poklon još jedan sat. Iako nas je taj sat ranije tjerao u kuću zbog mraka mi smo voljeli svu tu frtutmu. Rado smo prepričavali u školi kako nas je sat prevario i ove godine iako su oni naši na sva tri dnevnika čuli da se treba vratiti sat i naravno zaboravili, a nama nabijaju za onaj kolaž papir. I kada se zbroje sve gluposti, što naše, što roditeljske, rado bi mi vratili godine, a ne satove i kao prava mala vojska opkolili onog slastičara i potrošili marku koju su nam roditelji dali za užinu u ponedjeljak pa nek ide život!

Zlaja, jesi li ti možda četnik?

Povratak u prošlost 2.dio

Moja prošlost nije mnogo stara, svega nekih tridesetak i kusur godina, ali je prošarana mnogim lijepim i malo manje lijepim stvarima koje sam još kao dijete nastojala vjerodostojno sačuvati od falsifikovanja i zaborava.

Zove me jutros Zlaja u četiri ujutro, valjda bio dežurni pa me morao obavijestiti da mu je bilo toliko dosadno da je odlučio pročitati ono što ja pišem. I kaže oduševio se pa me nazvao tačno onda kada je prikuburio motanu cigaru u nekoj mihnenskoj noćnoj smjeni. Pitam ga zar ovo nije moglo čekati neko pristojno vrijeme, nešto poput podne, a on odgovori da nije. Pita me što nisam prije pisala, a ja ga pospana matiram pitanjem što on nije prije počeo čitati. Tom Zlaji je ona Podravka abeceda supa godinama bila jedina literatura. Njome je liječio mamurluke. Jeli smo je i prije rata. Njemu kad pošaljete poruku on vas odmah nazove, toliko mu je mrsko čitati. Ali dobro sluša i ne prekida te kada pričaš. On to zove kulturom, a ja sredstvom edukacije. I tako se slušajući provukao kroz školu, a sad tako ide i kroz život. Eto taj Zlaja zahtijeva da mu kažem tačno vrijeme objavljivanja sljedeće priče. On stvarno pročitao sve one priče, vidim po statistici.

Zlaja je moj prijeratni drug. Naši roditelji su se družili pa smo nas dvoje to druženje naslijedili i održavali sve ove godine. Još u Jugoslaviji smo se više puta potukli, a uvijek je on, bez obzira na okolnosti, bio kriv jer sam ja bila mlađa pet godina, manja, a na to sve još i djevojčica. Uprkos tome smo ostali drug i drugarica. Ušuškani u tu jugoslovensku bezbrižnost napravili smo mnoge gluposti zajedno. I dok smo mi farbali djetinjstvo nestašlucima, neki krvoločni ljudi su planirali našu skoru budućnost. Stavili su u te planove mnogo suza, krvi, dijelova tijela, granata, gladi i mržnje. Osjećao se taj nadolazeći rat iako nismo znali kako da ga imenujemo ni kako će promijeniti naše tek započete živote.

Rat još nije bio počeo, a ja sam iščekivala Zlaju i njegove roditelje. Sa mnom se igrala jedna djevojčica iz komšiluka. Ona je komšiluk zvala susjedstvo. Nije mi to bilo jasno. Taj dan mi je rekla: “Onaj Zjaja je pjavi ćetnik.” Opalila sam je rukom po onoj njenoj glavuši i curica je otišla kući. Nisam razumjela šta je to, ali mi je svakako bilo jasno da je neka masna uvreda. Ruka mi je bridila sve dok Zlaja nije došao. Dolazi Zlaja i donosi svoje gradske, dječije šale koje volim isto onoliko kao i one sličice zbog kojih smo se redovno znali pomarisati. Odmah sam ga pitala: “Zlaja, jesi li ti možda četnik?” Tamne oči jednog devetogodišnjaka se zažariše i izusti: “Nisam!” Nastavljam sa pitanjem: “A šta si onda?” Zlaja odgovori: “Ja sam dijete.” Pitala sam ga tada da li su mu mati i otac možda četnici, a on je rekao: “Ma nisu. Oni su samo roditelji.”

Brzo odlazim do one curice koja se igrala u svojoj avliji i pitam je gromoglasno ko joj je rekao ono za četnika, a ona odgovara da je to rekla njena mama. Rekoh joj:” Jebem ti mater!” Njenu četverogodišnju ličnost brižni roditelji su već počeli zidati ciglama nacionalizma, a ni slovo R nije znala izgovoriti. Tik uz rat ta porodica je napustila naše malo mjesto i odnijela dio svojih suludih uvjerenja negdje drugo. Nisam ni sanjala da su i drugi imali ova uvjerenja i da su ih zaljevali nepotrebnom mržnjom već dugo vremena pa su čekali da počne to nešto što se kasnije nazvalo ratnim previranjem da izbace svu tu bolešćuru iz svojih praznih, nacionalno natrulih srca. Zlajin tata je slavio Božić u januaru, a mama je slavila Bajram. Po imenu i prezimenu lako bi mog drugara svrstali u onu grupaciju koja se vodi datumom Božića u januaru i imenuje sa četnik. Eto tako su se predratne i ratne uvrede grupisale i izlijetale iz usta glupih odraslih osoba, čija nas je glupost vjerujem i dovela do pakla rata i djece koja su te gluposti slušala i širila dalje kao kugu.

Vratih se u svoju avliju svom životu i opet mi je sve bilo do mora ravno, do onog mora na koje je svako čeljade bivše nam države moglo otići da vrati sebi sebe poslije naporne radne godine. I slali su naši živopisne razglednice najmilijima sa puno pozdrava i još više ljubavi. Ulagala je Jugoslavija mnogo u uspomene zato ih sad i imamo ovoliko. Bilo je nas koji smo skupljali te razglednice i divili se šarenilu dalekih, a naših morskih gradića. I ja sam išla na more, putovala vozom i punila svoju maštu ogromnom plavom pojavom za koju su govorili da je slana. Kolikačko je samo more imala Jugoslavija…

Dok su drugi trovali svoju djecu i učili ih da mrze, mi smo šćućureni u kompoziciju djetinjstva uživali u vrućim germašima. Prošlost je stanovala i u germašima, čuvenim kolačima koji su za nas male bili ogromni. A i bili su vala najmanje dvadeset centimetara visoki. To su bile jednostavne seoske poslastice koje su nam sladile djetinjstvo i često puta navlačile mrave u naše skromne domove. Šećer sa germaša je često završavao na podu, a mravi ko mravi, ljubitelji pravih stvari baš kao i mi djeca, su paradirali i izazivali ukore. Kome krivo, kome pravo, najbolje germaše i dalje pravi moja kuma i ja sam ovu činjenicu jasno stavljala do znanja svakoj ženi koja me ponudi germašem. Ni tada odrasli nisu bili ljubitelji istine. Njihova stvar.

Svaka kuća je imala šporet na kojem se varilo mlijeko u tepsijama bez obzira na doba godine. Formira tako mlijeko debeli vareni kajmak koji odrasli stavljaju u kafu. Ovo su najviše voljeli stariji. I uz tu kafu su jeli podebelu krišku hljeba, dok smo Zlaja i ja zaljevali germaše mlijekom. Smijali smo se kada baba kaže da je žiga lijevi bubreg, a uhvatila se za desni pa i kroz to žiganje miješa onu kafu kojom plovi vareni kajmak. Bijela kafa se pila iz onih šolja od pola litra. On nije htio da pije domaće mlijeko, a ja sam mu uvijek lagala da je kupovno i uvijek je nasijedao na tu laž. Zlaja jadan nije ni imao šporeta na drva već neko grijanje što imaju ljudi u gradu. Bilo mi ga žao zbog toga. Možda zato nije ni znao koliko ljubavi ima u onom mlijeku što djed na uranak donese i koje se pola dana odmara na kraju šporeta. Tako smo mi skupa računali kome od nas šta fali i ne sluteći da nam predstoje godine u kojima će mnogima u Bosni i najosnovnije faliti.

Zlajin tata je uvijek govorio da je duša najosnovnija i da je bitno da nam nje ne fali, ali de ti to praznom stomaku dokaži! I dokazala se ta duša praznom stomaku, dokazala se u pola rata, kada smo se kao pravi drugovi i drugarice našli tu jedni za druge jer na selu je hrane uvijek bilo, čak i za one mrave što su se šećeru sa germaša radovali.

Pričao mi je poslije Zlaja da su mu neka djeca s kojom se lijepo igrao prije rata ispred zgrade stavljala do znanja da nije četnik već miješano meso. Da sam ih ja čula tačno bi im svima opsovala mater!

Nastaviće se…

Povratak u prošlost

Rođena sam u Jugoslaviji i u toj zemlji sam živjela taman onoliko koliko je potrebno čovjeku da zavoli sve ono jugoslovensko u sebi i u drugima. A čovjeku je potrebno tako malo vremena da zavoli. Jedni druge smo zvali drugovima i drugaricama, mada nije ni bitno kako smo oslovljavali jedni druge, bitno je da smo se tako drugarski i ponašali.

Svako od nas je rastao ispred plavog, ogromnog kredenca u kojem su stojali oni fildžani sa mjesecom i zvijezdom i iz kojih su naši pili kafu i crvena džezva sa tufnama. Niko nije nacionalno prljao te fildžane, tada ne. Poslije su mnogi iz moje okoline zaneseni ratom te fildžane pobacali, ne shvatajući da ih nisu fildžani zaratili. Svi smo probali više puta tu crnu tekućinu i svi smo se pitali šta je odraslima zanimljivo u tome gorkom piću. Nije bilo mljevene kafe. Najmlađi i najstariji članovi porodice su mljeli kafu mlinom koji je ponekad puštao neku čudnu boju koju su povezivali ljudi sa promjenom vremena. Uvijek mi je bila zanimljiva ta njihova meteorologija. Govorili su nam da od kafe raste rep. Tajno sam uzimala po gutljaj kafe i mislila da će mi rep na kosi, koja je bila kratka, izrasti. Izgleda da ona kafa djeluje tek nakon dvadeset godina.

Pila se rakija iz onih većih čašica sa ručkicom na kojima je bila šljiva. Obojena pića su bila rijetka, a i kada su nalazila put do bosanskih kuća svrstavana su u kategoriju “za ponijeti u goste”. U svakoj kući se smjelo pušiti. Ti zapališ, domaćica daje pepeljaru. Furalo se tada gostoprimstvo, gost bio Bog i niko nikome nije brojao ispušene cigare. Tad su se pušile kupovne cigare, Partner najčešće i svako svakoga nudio cigarom. Voljela sam način na koji mlate praznu slamu u zadimljenoj prostoriji i način na koji su tu jedni za druge.

Keks i ostale poslastice, kojih ionako nije bilo puno, su se čuvale za goste, a čuvale su se na taj način da ih kriju kao guja noge. I kad god pitaš ima li šta slatka kažu ti da nema ništa i onda dođe neko na kafu pa se to ništa iznese. Pokloni koje gosti donesu su se zvali milosti. E jest mi duša bilo proroviti te milosti u susjednoj prostoriji dok su gosti bili još tu. Moralo se dobro paziti da gosti ne čuju to šuštanje. Nema džeparoša koji bi to izveo kao ja onda. Bio je u to vrijeme popularan trend bombonjera šetalica. Bila je to ogromna bombonjera sa buketom ruža na omotu i sa sumnjivim sadržajem. Ni najveća sveznalica u selu nije znala kako izgleda unutrašnjost bombonjere. Ta je bombonjera ispratila barem deset generacija vojske i bila u svačijoj kući par puta kao dokaz komšijske ljubavi. Njoj se u rok nije gledalo jer ljubav ionako nema rok trajanja. Nekako vjerujem da je i danas živa i da se zaglavila u nečijoj kući čekajući najprigodniju priliku za svoj gala povratak.

Fale mi oni ispraćaji u vojsku koji su se zvali banketi i na koje se moralo ponijeti samo dobro rapoloženje. Stariji iz kuće nose šta za u kuću i daju koju paricu. E da mi je doživjeti još jedan onaj banket pa makar i sjedila na najozloglašenijem mjestu, a to je ono mjesto ispod zvučnika.

Rijetko koja kuća je u to vrijeme imala ugaonu garnituru. Obično su njenu ulogu preuzimala dva kauča između kojih je bio drveni stolić, a kod bogatijih se mogao naći i trosjed. Kreveti su bili pokriveni čupavcima u danu, a čaršafima naveče. Merak mi je bio u to vrijeme zavaliti se na jednom takvom krevetu, svući gornju polovinu čupavca i njome se ušuškati. Za sjedenje su mi bile najbolje one drvene klupice na koje se sjedalo kada se loži vatra ili kada dođu gosti pa zauzmu one krevete pa se ti kao domaćin sjediš na onoj klupici. Zaboli od nje zadnjica ali tada se svakako više gledalo i pazilo da duša ne zaboli, a za ostalo manje više.

Najdraže su mi bile one kuće koje nemaju jasno postavljen zidni sat pa uvijek moraš pitati gdje je sat. A sat ko sat, negdje u ćošku, kuca neprimijetno i ne bode oči onim kazaljkama. Eto imala sam osjećaj da ti domaćini nekako zaustave vrijeme i jedva čekaju da što duže ostaneš. A dragi su mi bili i oni satovi sa kukavicom i klatno mehanizmom. I uvijek sam govorila da ću sebi kupiti takav sat kada odrastem. I odrasla sam, ali više ih ne proizvode. Otkucavala je vjerodostojno ta kukavica neka prošla, bolja vremena.

Većina kuća je imala televizor, onaj veliki, najčešće crno bijeli, što trebaju dva jača čovjeka da ga iznesu kada se nosi majstoru, i antenu u sklopu tog televizora koja se morala pomijerati da uhvati signal i izoštri sliku. Na televizoru je bilo heklanje, milje, ručni rad uštirkan i mirisan. Televizori su obično bili postavljeni na stolić koji je bio visočiji od onog koji se nalazio između kreveta. Bilo je i onih ljudi i kuća koje nisu imale ovog guzonje pa su išli u komšiluk najčešće poslije sedam da uhvate koju informaciju sa dnevnika. U to vrijeme je svaka priča nas djece bila zabranjena i strogo kažnjavana. I danas mi je najmrže to 7-8 razdoblje naveče, pogotovo u zimskim danima. Osim televizora veoma važno sredstvo edukacije, zabave i napretka je bio i radio. Njega je svaka kuća imala i bio je stavljan na visoko mjesto da mi djeca ne možemo pokvariti onih par velikih, crnih, rotirajućih dugmadi. Svi smo mislili da u radiju živi mali čiko. Kasete smo redovno kvarili tako što smo vadili traku koju nikada više nismo uspijevali vratiti unutar, a da smo se trudili da je vratimo vala jesmo.

Drveni pod su štitili etisoni koji su se održavali metlom, lopaticom i aspiratorom. Pojedini su imali i usisivač Sloboda Čačak koji je bio bučniji od borbenih aviona u partizanskim filmovima koje smo rado gledali. Oni koji nisu imali usisivač su uvijek vrtili glavom kada se usisava i govorili da samo džaba troše struju. A nije se usisavalo svaki dan već po potrebi par puta mjesečno i to usisavanje je čuo čitav komšiluk. Ti koji su posjedovali usisivač su obično imali i debele, mekane tepihe, kupljene po standardnim svjetskim mjerama i zavrnute malo iza kreveta, da se ne režu džaba.

Lusteri su mi bili posebno dragi, možda zbog toga što nisu visili u svakoj kući i možda zbog toga što su uopšte visili. Skupljali smo se ispod njih kao strujni pilići i zurili kao omađijani dok nas oči ne zabole. Jednom sam se čak i popela da dotaknem to čudo i završila oprženih prstiju i plačući. Tada sam ih nakratko zamrzila, sve dok ih nisu kao poslanike u parlamentu smijenile plafonjere. Njih sam malo manje voljela.

Slatka mi je bila ta prošlost koja se zvala djetinjstvo, ma slatka kao puding od čokolade koji se jeo iz onih Kinder Lada keramičkih zdjelica na kojima je bila krava između čijih rogova je bio vijenac proljetnog cvijeća, slatka toliko da bih mogla o njoj pisati i pričati danima. Mi smo bili prelazna generacija, tranzit između tradicije i ambisa. Učili su nas duševnom, a životna pitanja nam postavili o materijalnom. Ćutali smo kao mali za vrijeme dnevnika i slušali kao veliki dreku današnje djece kada im roditelji u restoranu za vrijeme jela ne daju mobitel. Poštovali smo starije i doživjeli vrijeme kada je sramota biti stariji. Eh da smo tada znali da će nam moderno doba mirisati na motane cigare od nekakve haluge od koje su bolje mirisale one ratne cigare 1993. godine dok listamo vijesti iz rubrike crna hronika po taze mobitelu koji košta kao registrovani golf dvojka u dobrom stanju jer nemamo kad čekati dnevnik…

Nastaviće se…