Najgore je imati, pa nemati!

Život je bogat strminama – pomisli Jare dok zvirli kroz niski kuhinjski prozor koji je bio otvoren. Najteže mu pada nizak nivo nikotina u krvi, ali bolna rebra havariju prave nakon tri uvučena dima. Ilinca pere prozore na uranak. Stiže i otjerani, čovjek koji je Jareta neki dan odvezao doktoru. Njih dvojica su bili sličnih osobina pa su zato često bili u zavadi.

-‘Oćel, komšo?

-Šuti! Oči mi ispadaju. Vas cijelu noć oka ne sklopi.

-One opet nekud odoše.

-Vidio sam. A vidi i one budale. Čiste prozore pere. Trebaju joj doć’ Jadranka i Dragan.

-Ma ona ovo picani jer joj trebaju stić’ majstori oko podne.

-Kakvi majstori?

-Ugrađuju inventer klimu, i gor’ i dol’.

-Budala pere, a opet će isprljat’ dok budu bušili zid ‘iltovkom.

-De ti to našem ludom narodu objasni. Peri za majstora, peri za majstorom. Al’ neka je. Sad će guzu grijat’ na dugme.

-Ih, da je sad vidi pokojni Ilija.

-I da joj derne vagon žita i na svakoj žitci po, kolko ono bi, stotinu Bogova?

-Ja, ja. On je psovao vagon žita i na svakoj žitci po sto Bogova, Bože me sačuvaj. Eto da me ti sad ne napomenu, ja se toga ne bi ni sjetio.

-Jutro, komšija. – pozdravi ga Mara koja nosi plastičnu, plavu kantu od deset litara.

-Jutro. To pomuzla kravu?

-Jesam. ‘Oćeš kafu?

-Nemam kad. Doš’o da kupim litar mlijeka. Trebaju mi djeca stić’ iz Austrije. A i ti bi, Maro, da si pametna batalila sve to i otišla sestri.

Mara se spremala da pita Jadranku da je odvede u Austriju makar na tri mjeseca. Čekala je k’o ozebli sunce da se sestra ukaže. Jare je tugovao zato što se bliže Svi sveti i Dušni dani – praznici kada njemu za dva dana u džep nakapa više nego za čitav mjesec. Imao je nekoliko stalnih mušterija – inostranih udovica koje i ne žive ovdje, a koje su obilazile groblja i velikodušno plaćale koliko zineš. Odvezeš je u Drijenču na groblje, ona se svrati kod neke rodice koja je isto kao ona došla iz inostranstva, nema smisla da ti, taksista, sjediš k’o pas u autu pa te pozovu u kuću. I tako se napiješ, najedeš i pametuješ do mile volje, a za navedeno još budeš i plaćen. Pride te plate i za dangubljenje, eurima. I sve tako, od sela do sela, od groblja do groblja, s užine na užinu. Sunce je sijalo sve jače i jače. Oktobar samo što nije zamak’o na kalendaru. Računski mu je bilo jako privlačno to što Mara namjerava pitati sestru da je malo odvede u Austriju. Ilinca i dalje čisti. Liježe na krevet i namiješta se na onu stranu na kojoj su napukla rebra. Uzima muhalicu, okreće je naopačke i gura ručku pod gips. Ne zna da li mu je gore kada ga boli ili kada ga svrbi.

Markovica i Petrovica se stapaju sa šarenilom pijace. Hodaju polako i razmatraju šta sve trebaju kupiti.

-Kajšova, kajšova, navalite narodeeeeee… –derao se čovjek srednje visine.

-Ajd da vidim kajš za cukicu. – reče Anđa.

-Ovo su za ljude.

-Znam, al’ ‘oću onaj što čitavom dužinom ima nitne da ga mogu lakše prilagodit’ cukećem vratu.

-Pametno.

-Dobar dan, imatel’ kaišova sa nitnama?

-Imamo.

-Pošto koštaju?

-Svi po pet marki.

-Prvo da provjerim radel’. – kroz smijeh izusti Petrovica.

-Čuj dal’ kajš radi! – začuđeno reče Petrovica, a Anđa mahnu onim kajšem i opuca Petrovicu po ruci.

-Radi, što jest’, jest’.

-Tebi povazdan do cirkusa. – frknu Petrovica.

Anđa izvadi novac da plati, pogleda roma i ušuta. Pa pokuša nešto reći, ali jezik prestade da sarađuje i sve joj  nešto u grudima oko srca poče gonit’ srce van grudi.

-Sejdo, sine, jesil’ to ti? – uzviknu.

-Koji Sejdo, nije valjda…?

-Jesam. Markovice, jesil’ to ti?

-Nisam više, sinko, al’ duga priča. Mislim jesam ja, al’ više nisam Markovica.

Zagrli ga kao svoje dijete. Nedugo zatim štandu priđoše žena i djevojka od nekih dvadesetak godina. Kada Branka, Sejdina žena, ugleda Petrovicu i Markovicu, upade im u zagrljaj i upozna ih sa kćerkom Aidom.

-Pa gdje ste vi čitavo vrijeme? – upita Petrovica.

-Neko je kazivao da živite u Varešu, neko da je…

-Živjeli smo u Varešu tokom rata i sve do dvijehiljadite, a onda u Sarajevu i eto od proljetos smo u Tuzli.

-Đe ste tačno?

-U Mihatovićima. –sramotno izusti Branka kojoj od nekadašnje ljepote ostadoše samo zelene, krupne oči.

Za roditelje nije pitala. Reče mužu nešto, pozdravi se sa nekadašnjim konama i udalji se u pravcu Slavinovića. Bila je mršava k’o grana i svaki bi insan bez imalo medicinskog znanja pročitao hrđavu dijagnozu sa onog tena. Anđa je dugo gledala za njom i odlučila je potražiti u Mihatovićima za nekoliko dana. Branka je kćerka profesora Kovačevića, onog koji je ušao u gradsko vijeće i na kojeg je Drago Jare bio kivan od izbora. Davno je nekad kod profesora dolazio Sejdin otac Husnija, jedini rom sa fakultetskom diplomom tada i pravili su velike planove kako poboljšati život roma u Tuzli. Dovodio je i sina sa sobom, simpatičnog Sejdu u kojeg su tada bile zaljubljene sve djevojčice u selu. Godine su prolazile, a Husnija iznenada umrije, a s njim umrije i njihov plan, ali se rodi ljubav između Branke i Sejde. Kovačević bi protiv te veze, a Sejdo – momak čarobnog glasa i na gitari vještih prstiju, odvede Branku u Vareš kod tetaka. Roditelji se odrekoše kćerke i ne htjedoše ni čuti za nju, a ona se prvih godina toliko trudila da barem sa majkom stupi u kontakt. Onda i rat učini svoje, a profesor postade nenormalno strog prema drugoj kćerki koja je sestrinu ljubav iskijala na svojoj koži. I niko više i ne znade gdje se nalazi Branka, samo se kroz selo pusti haber da ju je neko uspio naći na internetu, ali se ne znade ni ko, a ni šta je vidio tokom tog pronalasaka. Na tome sve ostade, a Jare se raspitivao na sve strane, premda je dolazio u kontakt sa mnogo ljudi, ali niko ne znade gdje se nalazila njegova ljubav iz mladosti. Kovačevićka, profesorova žena, bila je tiha i blaga. Hronično joj je pogled bio zakovan za pod, a podnosila je svašta kroz život, od profesorovih preljuba do vječitog nabijanja osjećaja krivice zbog Brankine ciganske udaje. Nije oskudijevala u materijalnom, ali joj je Kovačević, profesor hemije, uvijek stavljao do znanja da joj se to može lako izmaći ako se ona izmakne njegovim pravilima. Njega su zbog enormne količine strogosti i negativnosti učenici još sedamdesetih godina prozvali elektron – negativno nabijena čestica u atomu, a on je iz godine u godinu sve više opravdavao nadimak. Elektron je javno rekao da je za njega mrtav svako ko ikad prozbori sa Brankom, a ženi je jasno stavio do znanja da bi je ubio ako sazna da petlja sa ciganijom. Bezuslovna poslušnost je cvala, duša je umirala.

Anđa je pazarila dva kajša.

-Jesil’ ti, stvarno, u kastu ić’ u ote Mijatoviće? –prošaputa Petrovica.

-Jesam, a ićeš i ti sa mnom.

-‘Oću.

Kupile su suđe koje je Jare polupao dok se verugao po kredencu. Nisu pričale. Svaka se gušila u vlastitim mislima. Petrovici je bilo žao što je nikad niko majkom ne nazva, a rađala je. Anđi što je bila majka, a sad spletom ludih okolnosti nije. Jadna Branka, živu majku od prije rata majkom ne nazva. Najgore u sva tri ova slučaja bi – imati pa nemati; dijete ili majku, svejedno, ova izreka radi bez obzira na to o čemu se radi.

Petrovica i Anđa stigoše kući pa nanesoše vode sa Jaretove česme da operu novo suđe.

-Da mi se ono ne desi, umrla bi, a ne bi obroka pojela iz neokrnjenog. – komentarisao je Jare kupovinu suđa.

-Mrš, sramoto jedna! Moram ženi odnijet’ pare za suđe. – brojao je Jaretov otac.

-Bolje meni kupi cigare, ubiše me ove motane! Pluća helać čine čim povučem dim.

-Prestani dumanjgijat’!

-Šta se svađate? Vidite da su majstori kod Ilince. Trebal’ svako ko naiđe čut’ da se samo u ovoj kući ljudi svađaju? – dreknu Jaretova majka.

-‘Oće originalnije cigara.

-Jeda Boga se ko od posjete sjeti da mu uzme. – podrugljivo dobaci Mara.

Jaretu i danas dođe gostiju. Cigare niko nije donio, ali su svi pušili u prisustvu bolesnika i riječima radni odnos i špedicija mezetili originalnim cigarama nadimljenu, zagipsanu jaretinu. Jadranka i Dragan čim dođoše, ma čini se ni stvari iz auta ne iznesoše, uputiše se prema unesrećenom Jaretu i zapovrgnuše priču koja mu opet crijeva uzbuni.

-Špedicija. Dvjesto eura po turi. Bosna – Španija. Tri dana. Gospodski pos’o.

-Možete li vi meni šta naći, onako na crno, da koju banku zaradim preko zime? – upita Mara.

-Nije to više kao prije. Sad kako otvoriše granice za Hrvate, to je ludilo. – recituje Dragan.

-Nije ti gore k’o ovdje, kravica laganica, malo usirim sir, malo Anđi. Gore se radi! – upade Jadra.

-Svi misle mi pare beremo na grani.

-A i jezik se mora znat’.

-Bez jezika si nula. A za rad na crno kazne ogromne.

-Znaš šta, Maro, Austrija je provincija naspram Njemačke. Pogledaj samo koliki je BDP Njemačke. Folksvagen, Audi, Adidas… Sve što valja dolazi otamo. Tebi je najbolje fataj se Njemačke. Nema para u Austriji. – obrazloži Dragan.

-Da odem u Njemačku i kažem:“Alo, ja stigla.“ Nemam, ljudi božiji, ja tamo nikoga. – kroz zube procijedi Mara.

-Ja samo izlažem šta je najbolje. Vi se na sve ljutite. Najbolje vam ništa i ne govorit’.

-Pozdrav, narode. Pa koga ja to vidim? – izusti Jaretova kćerka koja tek dođe iz škole.

-Pa šta ima? – jedva dočeka Dragan da presiječe temu o pomaganju Mari.

-Škole najviše.

-Samo uči. – dodade Jadra.

-Dobro njoj ide. Najbolja je! – pohvali je baka.

-Samo hrabro. Ne daj da te išta demorališe. Daleko ćeš ti stići. Imaš sve predispozicije. Ni na jednoj odgovornoj poziciji nema lijepih žena. Ne, ne. Zato samo guraj. Bog je svima nešto dao. Zapamti to! – iscvrkuta Dragan, otac dvoje djece koje će opet pasti na polugodištu, rečenice pune zajedljivosti.

Djevojka ne vjeruje da joj tetak upravo reče da je ružna. Jaretu je došlo da krekne lišite me svog prisustva, ali crijeva prije skupiše hrabrost i počeše zavijati kao vukovi. Dragan i Jadra odoše. Ilinca ih čeka sa večerom.

Anđa i Petrovica sjede u skromnoj kućici sa doktoricom i još dvoje ljudi koje je ona dovela.

-E, ovako. Mi smo došli jednim poslićem. – obrazloži čovjek u crvenoj majici.

-Dobro.

-Doktorica mi je pokazala ovu sliku. – nastavi čovjek.

Na slici stoji Petrovica, a iza nje se vidi Anđina kućica.

-Pa?

-Mi snimamo seriju i mislili smo, ako vam to odgovara, da snimamo u vašoj kući. Naravno, uz naknadu.

-Ovde? Pa zar nema boljije kuća? – iznenađeno upita Anđa.

-Nama treba baš ovakva, bosanska, šeperuša! Vama će sve biti plaćeno.

-Kad Bogu pukne vreća para nad tobom, slobodno tu vreću još malo isparaj da ispadne još koja markica, jerbo, postoje crni dani u koje je teško unić i sa parama, a kamoli bez para! – nasavjetova Petrovica Anđu, inostranu udovicu.

Anđa pristade.

Bosna

U drvenoj gajbi redovi zelenog paradajza uzdužno odvojeni urolanim listovima novina, a poprečno lopticama od zgužvanog novinskog papira. Gajba na unutrašnjoj klupici prozora. Prozori zmagalilil od ručka koji se krčkao na šporetu – gusto kupus varivo iz kojeg bulje kolutići mrkve. Rođak i ja sjedimo na podu. More nas neke školske mukice. Približava se Dan državnosti, a mi smo dobili zadatak da nacrtamo zastavu. Uslov je farbanje crteža temperama ili vodenim bojicama. Mi vodenih bojica nemamo, a tempere koje smo dobili u nekom paketu humanitarne pomoći, zamislite samo, nemaju plavu bojicu. Naša škola u Doknju se tad renovirala, a mi smo išli u školu u Solini. Zadani likovni radovi će, dakle, biti dostupni svim očima iz te škole. Učiteljica je naglasila da se zbog toga debelo potrudimo zato što će nam sutra ti nastavnici predavati, a oni nisu blagi kao ona. Kada sam u septembru primijetila da nema plave boje u onoj kutiji nisam se mnogo brinula. Nebo se uvijek moglo zaviti u sivu, a more je ionako pod zalaskom sunca narandžasto. Jedino bi mi bio problem ako moradnem crtati rijeku, ali naša rijeka ionako nije plava pa bih ja tu stavila tamnozelenog i sivog kamenja i rekla učiteljici da je rijeka presušila, što se često znalo dešavati našoj rijeci. Njoj to naravno ne bi bilo pravo, ali s obzirom na to od koga dolazi argument, vjerujem da ne bi pravila mnogo buke. Rođak je kukao k’o godina, a meni je sinula jedna ideja.

-Učiteljica je rekla zastavu, jel’ tako? – upitah.

-Jeste, ali…

-Ali nije naglasila koju zastavu.

-Upravu si. To nije. – uskliknu oduševljeno.

-Rekla je samo da se potrudimo.

-I da će naše radove ove godine vidjeti deset puta više ljudi nego inače.

-I da će čak i direktor vidjeti crteže.

-Joj, ja.

-Nema veze što nemamo plave boje, imamo zato sve ostale.

-Šta hoćeš da kažeš s tim?

-Možemo nacrtati zastavu neke druge države.

-Pa ja, nije ona rekla da baš mora biti naša zastava.

-To ti kažem.

Ja sam izabrala zastavu Kanade, a rođak zastavu Japana.

Zabode on onaj šestar u sredinu bloka i nacrta krug. Začas ofarba krug u crveno i potpisa se u donjem, desnom uglu. Za to vrijeme sam nekako uspjela nacrtati javorov list na sredini papira i povući dvije uzdužne linije debljine tri centimetra. I padne meni na pamet da je jesen pa dodam malo smeđe i žute boje onoj crvenoj i ofarbam lisku. Crtež je bio fantastičan. Mnogo ljepši nego što je na kanadskoj zastavi. Rođak se oduševio. Kada smo odnijeli naše crteže u školu dan prije Dana državnosti, učiteljica je bila ljuta k’o ljuta guja. Ubrzo se pročulo kroz školu da je neko dijete nacrtalo kanadasku zastavu ito u jesenjem ruhu za bosanski praznik, a drugo dijete, nagovoreno od strane kanadskog djeteta – kako me prozvaše, nacrtalo pak japansku zastavu. Ova je priča stigla čak i do brkatog direktora, visoke i tanke pojave na kojoj su uvijek bile najdominantnije crvene čarape. Zidove škole okupiraše zastave, što one novije, što one sa ljiljanima. Učiteljica je posmatrala onu rupicu od iglice šestara na japanskoj zastavi. Pogleda me i prozva.

-Ivona, zanima me sa kojeg je drveta ovaj list na kanadaskoj zastavi.

Nisam znala. Niko u razredu nije znao. Naše poznavanje drveća se svodilo na to da bukovinu ložimo, da se od hrastovine prave grede i mrtvački sanduci, a da se pod lipom igramo. Tog sam polugodišta imala zaključene dvije četvorke – iz likovnog i iz poznavanja prirode.

Danas je Dan državnosti. Odrasla sam i od mene se više ne traže ni pjesmice ni zastave za ovaj praznik. Niko nam tad nije adekvatno objasnio šta znači ovaj dan ni šta su zapravo radili oni 247 delegata do četiri sata ujutro u Mrkonjić-Gradu. Niko nam nije rekao šta je 1943. godine odlučeno ni šta to znači za nas. Naše je bilo da donesemo zastavu za zvjezdicama koje su bile ‘erlave i koje naše ručice nisu znale pravilno nacrtati i da tog 25. novembra ne dođemo u školu.

Pa, Bosno moja, sretan ti ovaj dan. Volim te čak i pod kanadaskom zastavom koju sam ti prije dvadeset godina darovala baš onako kako te vole i svi tvoji po svijetu nad čijim se glavama vihore neke tuđe zastave. Volim te čak i onda kada mi je nebo ofarbano u graorastu zato što nemam plave. Volim te čak i onda kada su mi zvijezde vodilje ‘erlave do mile volje. Jer, Bosno, ti si i štaub šećer sa srcolikih božićnih kolača koji završi na krilu i u decembru i u januaru baš kao i kapljica limunom obogaće agde sa baklave koja začas nađe put od šake do lakta, a samim tim i do mrava. Jer, Bosno, ti si sinonim za ljubav!

Ja, nasilnik

Dragi dnevniče,

Ja sam internet nasilnik. Krijem se iza dva lažna profila na facebook-u i jednog na instagramu. Posudio sam slike nekog inžinjera i postavio ih kao profilne. Inžinjer je iz druge države, ali sudeći po boji kože i načinu odijevanja reklo bi se da je malo bogatiji Bosanac. Kao radno mjesto naveo sam sam svoj gazda iako je istina malo drugačija. Naime, radim deset sati dnevno, šest dana u sedmici, kao i većina mojih vršnjaka. Imam dvadeset godina. Tokom školovanja se ni intelektualno ni društveno nisam mnogo isticao. Mislim, zašto da učim kada od škole nema ništa? Družim se sa ekipicom od desetak ljudi. No, vratimo se mi na inžinjera. On ima, sudeći po slici, nekih trideset do trideset i pet godina. Njegov solidan izgled daje kredibilitet mome identitetu zato što komentari poprimaju sasvim drugu konotaciju ako ih napiše lijepo čeljade. To što sam napisao lijepo čeljade za muškarca, ne znači da ja gajim simpatije prema muškoj populaciji, Bože sačuvaj. Samo sam objektivan jer je on imao sreće da ga zapane malo povoljniji genetski materijal, a sve muškarce s „onu stranu“ bih ja odmah pobio. Meni to nije normalno. I šta ako sam uzeo njegovu sliku? Trebao ju je zaštititi ili još bolje, uopšte ne stavljati na internet. Javno je svačije, a svačije je ničije pa stoga ne shvatam zašto se diže tolika pompa oko autorskih prava. Internet nasilje stručnjaci nazivaju jedinstvenim imenom cyberbulling. U školi sam učio engleski čitavih jedanaest godina i da budem iskren ni jedanaest rečenica ne znam sklopiti na engleskom. Nisam ja kriv. Svake godine su se mijenjale profesorice i svaka od njih je tu bila po ugovoru na određeno vrijeme. Sve i da su nas one čemu naučile, ja ne vidim koristi od engleskog jezika jer je svima danas potrebniji njemački. Ja ni njega ne govorim i smatram da kad bi otišao gore svugdje ima naših, a gdje su naši tu ti strani jezik i ne treba. Uglavnom, ostalo mi je u glavi da se na engleskom C čita kao K pa sam internet nasilje prekrstio u kajberbuling i tako sam ga zvao sve dok na dnevniku voditeljica ne izgovori sajberbuling. Ma ni ti englezi nisu čisti. Piši kako čitaš, čitaj kako pišeš. Samo dodatno komplikuju, ali znam da su svi internet pojmovi međunarodnog karaktera imenovani na engleskom. Otac i majka svaku veče gledaju dnevnik baš u vrijeme kada večeram pa sam polijepo upoznat sa dešavanjima u državi. Internet mi je draži zato što tamo mogu izabrati šta ću gledati i slušati, ali i usputne informacije sa dnevnika mi dobro dođu. Svoj pravi profil na društvenim mrežama koristim samo na poslu jer, ne daj Bože, desi mi se šta pa neka su gaće čiste i profil pravi. Sasvim slučajno sam postao internet nasilnik. Sad će prevrnuti očima svi oni koji tvrde da slučajnosti ne postoje. Jednog sam dana vidio da školska drugarica, studentica medicinskog fakulteta sa kojom su me roditelji poredili godinama na moju štetu naravno, pametuje nešto u nekoj grupi pa poželih da joj malo verbalno odvrnem glavu k’o pijevcu. Suludo bi bilo pisati u svoje ime pa napravih profil i opletoh po njoj. Bio sam u debeloj prednosti – em anoniman, em znam o njoj svašta. Nivo serotonina u krvi je naglo porastao i ja otkrih da volim nekoga uvrijediti više nego hljeba se najesti, a volim se najesti i to moja stomačina može i da potvrdi. U stvarnom životu to ne dolazi u obzir jer ne želim sebi stvarati neprijatelje. Nisam kukavica, samo koristim mozak. Anonimnosti mi pruža fantastičan osjećaj i podgrijava mi sujetu. Na poslu, kada me iznerviraju pojedine kolege, danima preispitujem njihove bolne tačke i pakujem ih u rečenice koje ću kao bombe ubaciti ispod njihovih javnih slika. U slučaju da se oni ne služe društvenim mrežama, nađem nekog njihovog srodnika ili pak dijete. Stručnjaci ovo zovu flaming – namjerno otvaranje bolnih tema koje izazivaju jake emocije. Ponekad koristim i outing – otkrivam privatne informacije koje osobu dovode u nezgodan položaj. Moje žrtve ne shvataju da je komentar dokaz pa brže bolje brišu te dokaze da ih ne bi vidjelo što više ljudi ne shvatajući da na ovaj način ustvari rade u moju korist. Komentar ostao ne ostao na internetu, šugavi osjećaj nakon njega ostaje do zauvijek. Ja biram žrtve. Ne kažem da se tu i tamo ne omakne i koja usputna žrtva. Čačkajući po raznim stranicama, pustim mašti na volju pa se olabave tastaturne uzde i napišem nekoj tamo nepoznatoj osobi komentar. Uvidio sam da imam talenta za vrijeđanje i što više uvreda napišem to mi mašta sve svježija i šarenija. Internet mi daje mogućnost da se za dvadeset maraka igram Boga i da budem prisutan svugdje. Većina ljudi ne shvata kako internet funkcioniše i vjeruje svemu što tamo pročitaju. Skoro sam jednoj random djevojci iz čistog cirkusa u gluvo doba noći napisao ispod apsolventske slike „više si brakova rasturila nego ispita položila“. Dok je ona ujutro ustala, meni je pedest ljudi lajkalo komentar, a koliko njih mi je pružilo podršku i osulo se na jadnicu neću ni da spominjem. Mene se i ne morate čuvati jer ja i nisam neki nasilnik. Ja sve navedeno radim ili iz šale ili da nahranim sujetu, a ponekad i da poravnam račune koje pravi ja ne umije poravnati. Nego, čuvajte se vi onih koji me podržavaju – onih koji lajkaju moj ljigavi komentar sa svog pravog profila, onih koji mi napišu bravo, care i onih koji jedva dočekaju napisati šta protiv vas ispod mog komentara. Čuvajte se onih koji kažu da je govor mržnje istina i da se samo budala ljuti na istinu. Čim vam predstave zlostavljanje i govor mržnje na navedeni način, a vi posrčete postavljeno, bićete ubijeđeni da internet nasilnike ne trebate prijaviti. Posrednici su najopasniji u ovom procesu zato se mi, internet nasilnici mnogo i ne bojimo. Zamislite samo djevojku mojih godina koja ode u policiju i prijavi dvadeset ljudi koji su joj napisali ispod slike na stranici Spotted da ima obline kao daska ili joj sugerišu da napiše šta inače jede da to daju svinjama da ih malo utove. Osim što bi bila izvrgnuta opštem podsmijehu, vjerujem da bi joj makar jedan policajac dao kliješta i predložio da isiječe žice koje dovode internet koji ona očigledno ne zna korisitit na pravi način. Odgovornost mene i onih koji me podržavaju bi bila smiješna naspram njene naivnosti. A sad, dragi dnevniče, odoh malo surfati! Pišem ti čim prije!

Prema istraživanjima Global Analitike 80% internet zlostavljača poznaje svoje žrtve, a čak 74% posto učenika srednjih i osnovnih škola internet nasilje ne smatra nasiljem već šalom. Šala ima za cilj smijeh, a nasilje suze. Mislite li i dalje da je nasilje šala?

Jareća posla

Iz auta prvo izlazi Jaretova žena Mara. Njeno ime je Marijeta, ali je tako niko još od osnovne škole ne oslovljava. Iako bi bilo logično da je zovu Jaretovica, selo bi blago prema njoj pa je nazvaše Jarebica. Otvori zadnja vrata i uze apotekarsku kesicu od muža koji je jaukao od bolova. Otjerani komšija pokušava pomoći, a približi im je i Anđa. Izvukoše Jareta iz auta. Na Jaretovim ekstremitetima je bilo više gipsa nego na kući u kojoj je fasovao. Slomljena ruka, noga i rebra. Oteklo lice puno vidljivih kapilara i posjekotina je postalo još crvenije kad vidje Anđu. Uđoše svi u kuću.

-Jooooj, joj! – jauknu čim mu zadnjica osjeti mekanost ugaone garniture u kuhinji.

Stvori se odjednom naroda i svi opkoliše Jareta.

-I kako se to desilo? – upita neko.

-Vidim ja Anđu i Petrovicu nekud se uputiše. Na njima misno odijelo. Ja oko kola nešto čačko, dol’ pod kućom, odma ispod Anđinog prozora. Kad ono čujem ti ja neko grebuskanje. Šta grebe, đe grebe, napregnem uši, auuuu, u kući, a nje nema. Približim se ja prozoru, kontam da me uši ne varaju, al’ kaki. Grebel’ grebe. Dođem do verande, ispnem se i potražim ključ na verandi. Otključam, kad tamo šeće se iz sobe u sobu k’o bećar žuti mačak. Ukr’o se Anđi, prevario joj oči i ost’o u kući. Ja da ga šćapim, on skoči na prozor pa obori onu lozu i op na kredenac. Ja se popnem na stolicu da ga skinem, stolica se izmače i to i bi.

Ljudi se smiju podrugljivo i gurkaju jedni druge laktovima. Podstiču ga daljim pitanjima na laganje.

-Kako si znao da je ključ na gredi?

-Oduvijek je tako ovdje.

-Al’ Anđa nije oduvijek ovdje. –konstatova mršava ženica, supruga otjeranog.

-Zar noliki mačak more stat’ između kredenca i plafona?

-Nema šta mačka ne može.

-Čudno, na kredencu je bilo prašine i tragova prstiju, al’ mačije šape ne bi, a dobro smo gledali. – ubaci se punačka ženica plavih očiju.

-Istina. –povika žena otjeranog.

-Ma pustite sad to. Vidite da je čovjek nabelajio. – pokuša Ilinca amortizovati situaciju.

-Zeteeee, zetika, evo i mene. – ču se glas Jele, Jaretove punice.

-Joooooj! – otegnu se bogat jauk iz Jaretovih usta.

-Faljen Isus i Marija, ljudi moji. Pa šta ti bi, zete? Vidi kakav si. – uprla je svoj drveni štap prema nozi i poče kuckati u onaj gips da vidi je li pravi.

-Navijeke. –odgovoriše ljudi.

-Pa kako?

-Zamirisale mu pare. – dodaje Anđa.

-Kakve pare? –poče se Jare braniti oponašajući uvrijeđenu mladu.

-Inostrane! – dodade žena otjeranog.

-Dvjesta eura! – dreknu Anđa.

Jaretova majka je gledala u pod i tražila pogledom ostatke izgubljenog obraza po čupavom tepihu. Mara nije imala pojma o kakvim se tu parama priča.

-Anđu iš’o opljačkat? Pu, gade jedan! Ideš potkradat’ veću sirotinju od sebe? –frknu Jela.

-Ona sirotinja? –dreknu Jare kada je shvatio ljudi znaju malo više nego je zdravo za njega.

-Kakav ti plijen, takva si zvijer, bruko jedna. – dobaci Jela.

-Jestel’ vi svjesni da o meni pričate, a da sam ja tu? – ubaci se Anđa.

-Anđo, namirićemo sve. – klela se Ruža.

-Ma šta namirit’? Nek ona meni namiri za ove antibiotike i analgetike. Koštali me k’o… Njenu sam kuću spašav’o… –izusti Jare između dva duga joooj.

-Nek ti moj sin Anto plati, mamicu ti Jareću smandrljnem. Ti da hoćeš čiju kuću spasiti, iš’o bi radit’. Vozio bi špediciju i obezbijedio šta ovoj djeci i jadnoj ženi. Duže si bio pod onijem mojijem kredencom nego u radnom odnosu.

-Hahaha, istina, istina. – ubacila se punica.

Jaretu su riječi radni odnos i radni staž stvarale toliku uzbunu u stomaku da su crijeva postajala toliko nervozna da su krčala na sva zvona. A tek riječ špedicija, ma činilo se da bi mu draže bilo da ko kaže Jare, ubij se nego da pomene špediciju. Ljudi su to znali pa se selo odlučilo Jaretu verbalno osvetiti zbog upada u Anđinu kuću, demoliranja ono malo sirotinje i prodaju obraza za pišljivih dvjesto eura. I kako ko otvori vrata Jaretovog doma, odmah počne sa jezika kotrljati riječi koje su u svom sastavu sadržavale rad, kao osnovnu funkciju čovjekovog umovanja i bivstvovanja na Zemlji. Čak se i ekipa pred prodavnicom šprdala na njegov račun.

-Jesi čuo? Jare prodalo obraz.

-Ma daj. Kome?

-Anđinom Anti.

-I pošto bi jareći obraz?

-Dvjesto eura.

-Skup mu obraz, brate,

-A đe ga prod’o?

-Na viberu. Hahaha. Preko poruke. Dijete pokazalo.

Antu je blagovremeno objavijestio Ilincin sin Dragan, koji mu je za ovu rabotu i bio preporučio Jareta, da je operacija propala i da čitavo selo zna za dvjesto eura. Odmah je Anto nazvao Jareta i prijetio mu da će ove povrede sa kredencom biti mačija ogrebotina naspram onoga šta ga čeka kada se on obre pod bosanskim nebom. Ima dana kada ne treba ustajati iz kreveta, a kamoli šta raditi – pomisli Jare i popi tabletu za spavanje. Bilo je pet sati poslije podne. Crijeva uznemirena riječju špedicija počeše raditi protiv Jareta pa tako pospan bi natjeran da do kasno u noć onako zagipsan ide u kupatilo i svoje dragocjeno vrijeme provodi na šolji.

– Anđooooo, pohitaj vam. Važno je. –prodera se Petrovica kada je vidjela Anđu da izlazi iz Jaretove kuće.

– Šta je?

– Aj popijemo kafu, moram ti nešto saopštit’.

– Prijala bi mi kafa, al’ neću, kasno mi.

– Popićemo ovaj sokić. Znaš kako razgali. Tačno duh vrati u tijelo.

– Dosta, ne sipaj više!

– Dosta je samo kad tuku. Šuti i pi!

-Šta si mi ono htjela rijet?

-Aaaa, zvala me…

Neko pokuca na vrata.

-Naprijed!

-Anđo, ljutiš li se ti na mene zbog ovog što je tata uradio? – upita srednjoškolka, Jaretova kćerka, Anđu odmah sa vrata.

-Ama, dijete drago, ne ljutim.

Djevojka priđe Anđi, izgrli je i izljubi pa slučajno pogleda u Petrovicin upaljeni televizor.

-Eeee, vidi Niko Kovač. Ljepšeg muškarca nikad nisam vidjela. Ma najveća mi je želja da ga upoznam. Eto, moram ić’. Ja pazim tatu sad. Vidimo se. Ćao.

-Kodab nije Jaretova. – frknu Anđa.

-Znaš šta, Anđo, meni taj Niko i nije nešto. –tiho dodade Petrovica.

-Tebi nije nešto? Tebi? Ajde bježi. Šta sve neću čut’ danas. Eto, a ko je tebi nešto, al’ ako kažeš Pero, drž’ se dobro?

-Ma biži! Da ti kažem ti bi se počela smijat’ i…

-Neću, obećajem. De reci! – nagovarala ju je Anđa sluteći cirkus koji bi joj uspio popraviti ovaj ludi dan.

-Pa…. Miladin.

-Miladin? –preturala je Anđa po glavi to ime, ali nije mogla razaznati o kojem je to čovjeku riječ.

-Ja, ja. Lijep je k’o slika.

-Koji, bona, Miladin?

-Kako ne znaš, bona? Pa onaj iz serije Đekna.

Anđa se počela smijati toliko da ju je čak i Jare u ćenifi čuo i odmah taj smijeh pripisao njenom današnjem odlasku u Tuzlu i švaleru kojeg je ona, po njegovim riječima, imala duže vremena jer svakoj ženi bez obzira na godine, a pogotovo pušćenici, treba topli, muški zagrljaj. Prvo je mislio da ide hodži, ali nove činjenice poput ovog smijeha su nedvojbeno pobile to prvobitno mišljenje i ukazale na prisustvo mužijaka. Još da otkrije što Petrovicu voda za sobom…

-Znala sam da ćeš se smijati. Kud ti budala i reko?

-On onom Kovaču kodb je pradjed.

-Ma ja.

-A koja ti je najveća želja? Jaretovoj maloj je da otog Kovača upozna, a tebi?

-Neću ti rijet. Smijaćeš se i…

-De!

-Ajd još samo ovaj put. Eto želja mi je da budem na televizoru u nekoj emisiji.

-Vidiš da se ne smijem.

-Čudi me to. Popravljaš se.

-A što si ti mene zvala?

-E ja. Zvala me ona moja doktorica. ‘Oće sutra da dođe da nešta s tobom popriča.

-Kod mene da dođe?

-Ja.

-Jel’ ti rekla što?

-Nije.

-Sutra se spremi oko osam da odemo u Tuzlu. Nemam iz čega kafe popit’, a kamol doktoricu dočekat’.

-Okej.

-Upravu ti bi, ovaj sok baš razgali.

-Ajmo još jednu limenku popit’ popola.

-Aj.

Jare nije ni naslućivao, sjedeći polomljen na onoj šolji, šta bi otkrio da se dokopao fascikle. Ko bi rekao da je svojoj rođenoj ujni demolir’o kuću. Onog dana kada se desio, po Jaretovoj priči, najveći skandal u selu i kada su Anđu otpisala i braća i djeca, sve su čuli Jaretov ujak, inostrani penzioner i njegova kćerka. Nisu odmah otišli Anđi, ali su više od godinu dana razgovarali međusobno o ovoj račvastoj temi i skovali plan kako joj pomoći. Jaretovog ujaka je ostavila žena još u mladosti i da zlo bude još veće ostavila ga sa malim djetetom. On je radio po Njemačkoj, a kuća im se nalazila između kuće Marka Anđinog i profesora Kovačevića pa su imali uvid u Anđin život, ako se ono uopšte i moglo nazvati životom. Sa Markom nije pričao godinama, a ni Kovačević mu nije bio drag. Odluči da sa kćerkom ode do Anđe i predloži joj brak. Bio je stariji od nje i po nekoj prirodnoj logici veća je šansa da Bog prije uzme njega nego nju pa da teško zarađenu penziju koja je ukrašena iskrivljenom kičmom i stalnim pohodima u banje nekome ostavi.

Anđa nije mogla spavati i vrtila se po krevetu kao jare na ražnju. I svašta u ovakvim noćima dune čovjeku u glavu.

-Anđo, de se udaj za mene.

-Štaaaa? –izleti joj razmućeni sok kroz nosnice i nađe se na podu.

Bilo je izvijesno da će mravi naseliti one sladunjave kapljice koje padoše na pod koji škripi.

-Da ostavim kome ovu penziju. Nećeš ti imat’ nikakvih obaveza. Ja sam zbrinut.

-Anđo, mene je mama ostavila, tebe djeca. Da me sad pitaš kome je gore, rekla bih tebi. –ubaci se kćerka.

-Oj, sine…

Udade se Anđa nakon dugih i argumentovanih nagovora Jaretovog ujaka i njegove kćerke. U braku za koji niko nije znao bila je dvocifren broj godina. Nije ni razmišljala o onoj penziji. Molila je Boga da proživi što duže Jaretovog ujaka jer tako dobrih insana fali ovom svijetu. I tako nakon dvanaest godina pušćenica Anđa postade pravno gledano inostrana udovica. S tim statusom dođe i penzija koju je morala podizati u banci da joj selo, a pogotovo Jare, ne bi pripisali Boga pitaj kakva nedjela. I niko za ovu tajnu nije znao osim Ilince kojoj je danas otvorila dušu. Selo je, palacajući aktivnim jezicima iza kojih stoje maštoviti mozgovi, prozva iz cirkusa Merkelovica. I sve oko nje nekako postade švapsko. Primila je četiri inostrane penzije i kalkulisala kako da napravi kupatilo i iskopa bunar. Nije ni sanjala da će njena raspitivanja o navedenim stvarima tako brzo doći do djece koja su je otpisala prije dvanaest godina. Kanu joj suza bistra kao voda sa seoskog bunara i pobježe do brade. Miladin – lijep k’o slika; smijeniše Petrovicine riječi suze i prilijepiše osmijeh na Anđino lice. Kupiću i ja onije red bulova sutra, da počastim Petrovicu. – pomisli.

Jare, Anđa i Ilinca oka ne sklopiše do zore. I taman se Jaretova crijeva smiriše, a san mu prevari oči, počeše djeca školarci vršiti invaziju na kuhinju u kojoj je spavao jer se do sobe na spratu nije mogao popeti. I čim oni odoše u školu, ustadoše otac, mati i žena. Pa to lupa šerpama, šoljice i džezva mu vrijeđaju bubne opne, zazvoni telefon, poče voda da vrije. Bio je nervozan i nenaspavan, a taj dan se najavilo ljudi i ljudi koji će jedva čekati da spominju špediciju. Nenaspavane Anđa i Ilinca se zaputiše u Tuzlu.

-Šta zijevaš? – frknu Anđa.

-Spava mi se.

-Spavaćemo kad umremo!

-Opet nekud odoše? –izusti Jare koji ih posmatra kroz kuhinjski prozor.

-‘Oćeš opet, tajo, ulazit’ Anđi u kuću? – upita petogodišnjak.

-Mrš!

Tajna

 -Penjgaj otale! – derao se Jare na brkatog čovjeka koji je u ruci nosio dvije bučvare vode.

-Šta se dešava? –povika Mara iza koje se ukazaše Jaretovi roditelji.

-Dešava se da ovaj ‘oće vode. E, nema više nosat’ vodu s moje česme, nema! Da ste glasali za mene ja bi vam doveo gradsku vodu, ali niste pa zato izvolte na seosku vodu. Samo Anđa i Petrovica mogu, samo su one insani! Ostali mrš s vode! Mrš!

Bila je jesen sušna i malo je ko u selu imao vodu osim Jareta. Seoska voda je bila u obarku, a put do tog seoskog bunara je strm, širok svega metar i posut rizlom. Jaretov otac Tunjo svima dozvoljava da vodu za piće sipaju na njegovoj česmi i to je oduvijek bilo tako. Uvijek je govorio da je grijota zabranit’ vodu, a nije htio ni da odgovara pred Bogom jednog dana ako se ko polomi na onoj džadi koja vodi do bunara. Jare i nije imao neko posebno mišljenje o Petrovici, ali je o Anđi ispirao usta otkako se razvela. Kopkalo ga gdje to ona ide početkom mjeseca, a ne angažuje njega da je vozi. Prije izbora je pričao da ide hodži po novu porciju vradžbina.

-Otkud joj pare za hodžu? –upita neko od komšija tokom vožnje.

-E ti k’o dijete. Otkud onim pjandurama pred trgovinom pare? Nijedan ne radi nit’ ima penziju, a nalokani svaki dan. Šta ti misliš da joj bar jedno dijete ne šalje kradom?

-Svašta je moguće. Zemlja je okrugla.

Anđa se razvela kada je imala pedeset i pet godina. Djeca su već bila otišla u svijet. Blizanci Anto i Andrej, inžinjeri mašinstva, su u Beču, a kćerka Gordana, medicinska sestra, je u Minhenu. Svi zaposleni,  situirani i u braku. Težak je bio život te djece. Otac Marko, osim što je bio siledžija i kavgadžija, često je provodio vrijeme i u ženskom društvu pa je novac iz kuće odlazio i na taj porok. Djeci je kontaminirao djetinjstvo na sve moguće načine, a uživao je u sabotiranju njihovog obrazovanja. Za vrijeme ispita bi izmišljao probleme, pravio svađu i lupao stvari po kući. Čim bi njegova njuška namirisala bilo kakav dječiji uspjeh ili tek dašak sreće od te tri mršave pojave, činio je sve što je u njegovoj moći, a tad je većina stvari bila u njegovoj moći, da to brže bolje pokvari. Anđa je pitala svoju braću da njenoj djeci ustupe svoju kuću bar naveče kad moraju učiti. Odbili su uz obrazloženje da ona mora razgovarati sa Markom i riješiti svoje probleme. Njena braća su još sedamdesetih otišli u inostranstvo i, činilo joj se, zaboravili sve ono što se i njima dešavalo pod obiteljskim krovom. No, nije odustala od namjere da djeci obezbijedi miran prostor za učenje. Jedan komšija je dopustio da borave svake večeri u dnevnom boravku njegove kuće uz uslov da ne spavaju tu, da plate struju i da Anđa generalno očisti kuću pet puta godišnje pred njihov dolazak iz inostranstva. Tako je i bilo. Uprkos životu koji je bio nedostojan čovjeka, nikad svojoj djeci nije govorila ono što su mnoge žene koje su u sličnoj situaciji govorile djeci – bolje da vas nisam ni rodila. Od usta je odvajala da oni imaju, radila k’o rob i trpila k’o Isus Krist. Nebrojeno puta su svi dobili batina, a nije im bilo strano ni spavanje napolju. Sva djeca su otišla tog januara trbuhom za kruhom i dušom za mirom, a ona je čekala proljeće. Išla je roditeljskoj kući često i dugo se zadržavala. Bila je to šeperuša sa drvenom verandom i dvije sobice. Braća su je namjeravala srušiti, ali kako imovina još ne bi podijeljena, tako se i kući produži vijek trajanja. Nanosila je vodu i sređivala kućicu. Miris mema se uselio u nosnice. Nadala se da će to biti njena privremena adresa dok se djeca ne snađu. Na proljeće je prodala kravu i tele. Marko nije ni primijetio da goveda nema jer im nikad nije ni išao. Jare je pričao po selu da ta goveda đe pobjegnu, a Marko ih sretne u putu, tačno ne bi ni znao da su njegova. Stvari je već bila odnijela u onu staru kućicu. I puče k’o bomba vijest da je Anđa ostavila Marka. On tu čitavu situaciju nije smatrao ozbiljnom i sve je mislio da će se vratiti kad potroši novac od krave i teleta. Dani su prolazili i pet krava da je prodala do sad bi se potrošilo, a on je postajao sve mekši i mekši. Stigao mu je jednog dana i poziv. Predala je za razvod – jaukao je djeci. Djeca su tek sad osjetila očinsku ljubav ito preko muške suze, očinske, iskapane pored slušalice telefona. Do sad su imali savršenu majku – vječitu žrtvu i podršku. Čitav im je život falio otac. Lips’o je nasilnik koji se okotio nakon prvog Anđinog porođaja, a okotio se savršeni otac u ličnosti Marka nakon pojedene prve paštete i prvog kupovnog hljeba koji se već narednog dana mrvi od suvoće. Sad imaju i oca, ali fale im savršeni roditelji, zajedno. Majku su na sve načine pokušavali vratiti kući. Jednog su dana došli njih troje u trošnu kućicu, a nekakao se zadesi vrijeme urlauba pa su tu bila i Anđina dva brata. I svi se okomiše na jadnu ženu.

-Rušimo ovu kuću za mjesec. –reče brat.

-Idi svojoj. Kućila si se čitav život. –naredi drugi brat.

-Ili to ili starački dom. Ovo nema smisla. –ubaci se Anto.

-Mi smo odrasli. Imamo sve. I sad kad ti i tata možete uživati, našla si se da cirkus praviš. Kako te nije sramota da narod ispira usta? –dodaje Gordana.

-A ako nećeš, od nas ne očekuj ništa. Ne poznajemo te više! – mirno izjavi Andrej.

-Jel’ tako? –dreknu Anđa.

Svi kimnuše glavama, a ona dokopa nekakvu paliju i otvori vrata.

-Napolje! Nema rušit’ ovu kuću. Šta sam ja nadeverala u njoj i šta sam strahova odavde odnijela… Marš da vas moje oči ne vide.

-Nije ni čudo što je tata bio onakav, s tobom se i ne može drugačije nego batinama. –izusti Anto.

Ona ga razvali palijom po leđima. Glasovi se pomiješaše, a djeca nema šta ne rekoše majci. Samo se drolje razvode po stare dane – vrisnu Anto. Jare je sve pažljivo slušao i poslije raznosio po selu kao što gladno kerinje raznese smeće tokom noći. Još je neko bio kod Jaretovog oca Tunje, ali ona ne razazna u onom bunilu o kome se radi. Nije je bilo ni briga. Imala je svojih muka. Ušla je u kućicu. Pod škripi. Sjela je i zadnji put zalila svoje lice suzama. Eno im ćaća. – pomisli. Tek sad predstoji prava borba. I desilo se svašta. Marko je kuću prepisao na Antu tako da ona ne može dobiti pola kuće. Vrata su joj, doduše, bila otvorena u slučaju da se opameti. Jedva se izbori da dobije u ostavinskoj raspravi ovu roditeljsku šeperušu i dulum zemlje iza nje. Bila je bez zdravstvenog osiguranja i penzije. Kravu, koju je kupila od novca od prodane krave i koju je držala u Tunjinoj štali, morade prodati i platiti svoju slobodu državi. Razvod košta, ali zato sloboda nema cijenu.

Prošlo je dugo vremena nakon ovog nemilog događaja i puče haber po selu da se Anđa raspituje koliko bi moglo da košta preuređivanje njene verande u kupatilo. Saznade to i njen sin Anto pa odluči da sazna ko od ono dvoje finansira majku. Znao je da novac ne pada s neba, ali je znao i da će onaj ko šalje šolde vidjeti Boga svog. Sumnjao je na Andreja. Odmah je angažovao osobu od povjerenja.

-Znači, saznaj ko joj šalje, slikaj dokaz i imaš od mene 200 eura.

-Naš’o si pravu osobu. Ne brigaj. Ona početkom mjeseca ide u čaršiju. To mi je prilika.

-A ako kome kažeš za ovo…

-Diskrecija zagarantovana.

Jare se oblizivao. A taman je Anđa postala insan u njegovim očima. Ali dvije stoje su dvije stoje i ovo je prilika, a prilike se zgrabe jer ako se ne zgrabe onda se ne smiješ žaliti na neprilike. Tog su dana Anđa i Petrovica otišle u grad. Jaretu je bilo sumnjivo što ovaj put ide i Petrovica, a njega nisu angažovale. Imao je dva sata da prerovi one dvije sobice i već sutra digne novac poslan preko Westerna. Anti je poslao poruku da je Anđa makla i da ide u akciju, a on je odgovorio sa „znao sam da si ti pravi čovjek za to“. Polako se prikrao kući, napipao ključ na gredi i ušao u kuću. Znao je da važni dokumenti ne stoje pred nosom pa je počeo iznositi šerpe iz kredenca i otvarati ih. Digao je i dušek sa kreveta, ispipao ga k’o ženu pred onaj čin i namjestio opet krevet. Došao je red na odjeću koja je bila u kutijama. Nije bilo ničega osim jedne slike na kojoj su Andrej, Anto i Gordana. Pogled mu odluta na kredenac na kojem su bile limene kutije od kafe i loza penjačica koja se uzverala iz vaze sa prozora sve do kraja kredenca. Uze klupicu i pope se. Proturi ruku između dvije limene kutije i osjeti nešto glatko – fascikla. I taman da je dokopa, pomače stopalo malo lijevo, ona se klupa izmače, a on se uhvati za kredenac. Noge se malo zakoprcaše u zraku i to i bi. Spade kredenac na Jareta, a ona fascikla mu proleti preko glave i završi pod krevetom. Jaukao je od bolova i dozivao u pomoć. Njegov petogodišnji sin je vidio da je Jare ušao u Anđinu kuću pa kad ču lomljavu, otrča i vidje oca pod kredencom. Jaretov mobitel je bio na stoliću, a dječak uze mobitel, slika oca i nestade. Uletio je u kuću čovjeku kojeg je Jare otjerao sa česme, pokazao sliku i ispričao šta se desilo. Žena otjeranog čovjeka je slikala poruke sa Antom i te poruke obiđoše selo i prije nego što Jareta izvukoše ispod kredenca. Okupiše se ljudi ispred Anđine kuće, a jadna Ruža je plakala na sav glas i molila otjeranog čovjeka da ga odveze u hitnu.

-Može, nisam ja govno k’o on. Al’ nek se prvo opere onom vodom koju mi nije htio dat’. Neću da mi uhelaći sjedišta.

-Ja umirem, a njemu je do sjedišta. – zacvili Jare.

-I tebi je bilo kad si jadnu Petrovicu onda vozio. –dobaci žena otjeranog.

-Bole ga njegove osobine na drugom. –reče neko iz mase.

Utovariše Jareta u auto. Ruža se tresla k’o prut. Kada se Anđa i Ilinca pojaviše na kapiji i ugledaše svjetinu oko kućice, noge im se osjekoše. Razgrnu Anđa svijet i ugleda krvav pod. Pređe u drugu sobu, kad tamo još više krvi i stakla. Kredenac na podu.

-Anđo, namiriću sve. –jaukala je poštena Ruža.

-‘Oćemo, tako nam dragog Boga! –uključi se Tunjo.

-Šta je ovdje bilo?

-Tata ti provalio u kuću i kop’o ti po stvarima. Platio mu… –povika dječak, a djed ga pokuša zaustaviti.

-Pusti dijete da kaže! –povika Anđa.

-Platio mu tvoj sin Anto dvjesto eura da ti kopa po kući. Ja sve čuo šta su pričali. Sumnjivo mu otkud ti pare jer pričaš okolo da ‘oćeš kupatilo. Moj tata kaže da ti ideš hodži i da možeš začarat’ koga ‘oćeš pa sam te ja mislio pitat’ da i mene povedeš tom hodži. ‘Oćeš me, Markovice, povesti?

-Jel’ to, akobogda, kuja otegla papke? –reče Marko koji je prišao kući kada je ugledao onoliki svijet.

Izašla je napolje, skupila svu slinu iz onog dijela koji je bio između nosa i usta sa unutrašnje strane ispred grla i pljunula Marku u lice. Onda dokopa motku kojom je onomad sina preko leđa razvalila i koja joj je uvijek bila na verandi kao simbol slobode pa razvali i Marka koji pade na travu. Jedva je pobjegao.

-Uuuu, ti Markovice, znaš i karate. Išla si kod hodže da ti baci čini pa se zato znaš branit’, jel’ tako? –oduševljeno će petogodišnjak.

-Kući! –naredi Ruža djetetu.

-Anđo, znaš da smo mi pošteni. Ja… Mi smo Dragu učili da bude insan. Ne znam gdje smo zastranili, ne znam. Vjeruj da me je stid što mi je dijete. –kroz plač viče Ruža.

-Stid je mene, moja Ružo. Čul’ ti šta ona budala od Marka kazuje? I on valja moj djeci, a ja im ne valjam. Angažuju tvog Dragu da mi kopa po kući.

Iz onog ispljuvka sa Markovog lica isplivaše u svijesti okupljenih ljudi sve gadosti koje je jadna Anđa tokom života doživjela i sve lake žene koje su mu se vješale oko vrata. Zajedničkim snagama donesoše vodu, maknuše kredenac, pokupiše staklo i opraše krv. Nakon obavljenog posla ostade sama sa glatkom fasciklom. Nije bila sigurna da li je Jare otkrio njenu tajnu. Trebala joj je kafa, ali je nije imala iz čega popiti. Sve je polupano. Izađe na verandu i zapali cigaretu. Otjerani komšija doveze Jareta i Maru iz bolnice.

Izbori

Drago sjedi na praznoj gajbi piva ispred prodavnice. Pred njim četvorica muškaraca srednjih godina sjede na betoniću visine šezdesetak centimetara i pozorno slušaju. U rukama drže pivske flaše.

-Živili čo’ek i žena blizu one Ajforove baze na Dubravama. I jedne večeri, kako to u svakom braku biva, svrati šejtan u njihovu domaćinsku kuću pa se posvađaše zbog totalno bezveznog razloga i padoše teške riječi. Poglasni su bili oboje, a žena ipak za nijansu glasnija od muža. Ova svađa uznemiri ajforovce jerbo rat je pa upadoše u kuću sve sa puškama. Imali oni svog prevodioca, nekog Džona iz države Ajova, amer koji je studirao naš jezik. Ženi krvarilo iz nosa, a neki od onih ajforovaca upita:“Wat hepend hiar?“, a prevodioc prevede:“Šta se ovdje desilo?“. Čo’ek ne mere sebi doć’, al’ reče istinu:“Ništa. Malo ja nju pridvojstručio.“ Prevodioc umuknu. Ne znade prevest’ pa pohapsiše muža i ženu i čitav slučaj završi na sudu. Nema sa Amerikom igre.

-Čuj pridvojstručio? Šta to znači? –priupita jedan od onih.

-Opucat nekog šamarom po jednom obrazu pa curiknit’ šaku i udarit ga gornjom plohom šake po suprotnom obrazu.

Odjednom se iza Drage pojavi profesor Kovačević pa ga zamoli da se malo, kako ekipa sa zidića reče, iskuče. Uvede profesor Dragu u prostorije mjesne zajednice, kad tamo puna soba gospode. Sve kravatirano i namirisano.

-Gospodo, ovo je čovjek o kojem sam vam govorio. –svečano objasni profa koji insistira da ga Jare ubuduće zove Branko.

-Dobar veče. –izusti Drago blago se naklanjajući glavom.

-Drago, ovo su: doktor Petrović – načelnih službe porodične medicine, advokat i magistar pravnih nauka – Suljo Moćević, profesor Sedad Mustafić i gospođa Halima Umihanić – šefica socijane službe.

Svi se srdačno rukovaše sa Dragom kao da se oduvijek znaju, a profesor ih zamoli da sjedu.

-Gospodo, Drago Jurković je osoba kojoj je prijeko potreban dodatni vjetar u leđa. Kada je većina ljudi njegovih godina klisnula u svijet zbog rata, on je ostao ovdje sa bolesnim roditeljima. Brat mu je otišao u svijet i sada vozi automobil od pedeset hiljada eura. Kada su svi djecu u inostranstvo slali, Drago je svoju okupio oko sebe i nije kao zadnja kukavica podvio rep i pokorio se švabi. Hoćete da vam kažem čime se on bavi, hoćete li? Taksira svojim golfom dvojkom čija bi cijena, da ga sutra proda, bila kao pola mjesečnog paušala vijećnika koji, molim lijepo, ne rade ništa. Satima čeka u redu ispred socijalnog da bi ljudima treće životne dobi ovjerio knjižicu. A gdje su djeca tih ljudi? Masne pare mlate u inostranstvu. Odgovorno tvrdim da je sve što Drago posjeduje krvavim, radničkim znojem pokapano i dvjema rukama pošteno zarađeno. Zato, dragi moji, predlažem Dragu da bude koordinator naše stranke u ovom selu.

Profesor Kovačević nije naglasio čiji je to krvavi znoj pokapao imovinu, ali to izgleda nije ni bitno u političkom svijetu. Drago zadovoljno prede k’o njegov golf nakon uloženih sto maraka u servisiranje dok sluša riječi profesora. Koordinator – oči mu se nakon ove čarobne riječi zacakliše kao u mačka koji posmatra komad slanine. Nije mu bolji dan mogao svanuti. Svi se složiše i napomenuše ga da je on sad njihov i da nema potrebe za persiranjem. Sastanak je završen.

-Profesore, jel’ ovo sad znači da sam ja punopravni član vaše stranke?

-Branko, zovi me Branko. Naravno.

-Oke, Brančilo.

Jedva čeka da stigne kući. Sve mu neki žmarci od stopala do prepona dolaze.

-Ženo, meći kavu! –radosno cvrkuće sa vrata.

-Kasno je za kafu. Skoro je devet sati.

-Za slatku nikad nije kasno.

-Slatku?

-Ajte svi u kuhinju! –povika.

-Dragi moji, post’o sam koordinatror stranke u selu.

Svi ušutaše, samo majka imade pitanje.

-A šta ćeš ti radit’ ako si koordinator?

-On raditi? Hahaha! –dobaci žena.

-Pa koordinirat, draga mamo, zar to nije jasno k’ bijel dan?

-Vala baš. E i mene budale šta pitam.

-Donosil’ to kakve šolde? –upita otac.

-Eto, ko o čemu, napaćeni bosanac o parama. Biće para k’o peruti, samo se moram pokazat’. Doktori sa mnom sjede vako k’o vi.

Drago Kovačević – Jare je stariji sin majke Ruže i oca Tunje. Oni imaju još jednog sina Vladu koji je sušta suprotnost Dragi. Vlado je inžinjer i živi u Austriji u nekom mjestu na Alpama koje u svom imenu ima slovo nad kojim su dvije tačke uprte prema nebesima i koje niko od starijih ukućana ne zna izgovoriti. Dok je Vlado po svu noć učio visoke škole, Drago je gledo’ filmove, salamandij’o i k’o međed spav’o. Srednje škole nije završio, a bilo kakav rad mu je bio toliko mrzak da se osipao od same pomisli na njega. O sebi je govorio kao o najpametnijem čovjeku u selu iako se tek opunoljetio.

-Pustite dijete! Mlad je. Kad ode u vojsku drastično će se promijenit’. Kaki se sve hajvani tamo iz korijena izmijene, ih.

I ode Drago u vojsku – u Beograd. Vratio se drastično izmijenjen. Više ne misli da je najpametniji u selu, sad zna da je najpametniji u čitavoj Jugoslaviji. Priča da se naradio u vojsci i rano naustajao da mu more bit’ tih aktivnosti dok je živ. Svaki posao je kategorično odbijao, a od roditelja je zahtijevao da mu kupe auto.

-Vladu ste školovali, mene niste. Dajte sad te pare za auto.

-Ti nisi stijo u školu.

-Pusti to. Dajte vi pare!

Vlado je završio trogodišnji studij mašinstva u Tuzli. Četvrtu godinu je morao upisati u Sarajevu. Konobarisao je čitavu godinu nakon predavanja u sarajevskim, zadimljenim birtijama u koje zalazi samo go klošar i alkoholičari. Dolazio je kući jednom u dva mjeseca. Kad god je Drago odlazio po brata na autobusku stanicu, sva mu se priča tokom vožnje svede na dvije rečenice:“Školovan si insan, inžinjer! I prema tome znaš da kola ne idu na vodu.“ Otac ga zaposli teškom mukom u rudniku u lampari. Posao je takav da se skoro čitav dan ne radi ništa, ali Dragi je i to skoro bilo previše. Nije ni mjesec dana izdržao. Zato je žena Mara, koju je oženio poslije rata, morala raditi kao rob. Vlado je otišao u Austriju i jasno je stavio do znanja da će roditeljima uvijek pomagati, ali bratu neradniku, koji je svaku vožnju sa stanice naplaćivao masno, neće dati nikad ni dinara. Punkiće mnogi od muke kad čuju da sam koordinatror, a burajzer pogotovo –zamišlja Drago do kasno u noć. Jednog dana pozvaše Dragu na sastanak u sjedište stranke. Na sastanku je saznao da će i on biti kandidat na opštinskim izborima. Njegov redni broj je bio 33. Petrovica je konačno skinula crninu nakon godinu dana žalosti i rušenja, ali to ostade nezapaženo u seoskim očima jer su svi pogledi bili uprti prema Jaretovoj kandidaturi.

-I, šta kažeš, Anđo, Jare na listi? –upita Petrovica.

-Ja. Eno čitavo poslijepodne plakate lijepe. Naćer’o djecu. Stalno ide na nekake predizborne skupove. Onaj moj Marko, crk’o dabogda, dao mu dva odijela – svoje ukopno i ono u kojem je iš’o u Austriju djeci, jerbo ne mere nakav  u politiku. Aj pohitaj na verandu da čuješ kako sprema govor za večeras.

Gospodo, zahvaljivam se svima pojedinačno što ste ovde u volikačkom broju došli. Ja sam u politiku uniš’o baš radi vas. Otoič kazujem svojijem stranačkim kolegama da sam često puta prolazio kroz vaše selo i da se ovaj asfalt mora što konačnije sanirat.

-Kome on ono drži govor?

-Samom sebi sad. Čita sa papira i tako ga uči napamet. Jutros za kavom pis’o.

-Da ga samo čuješ. Priča da uči neki upravni govor da bi bio u rangu sa stranačkim vrhom.

-A kakav je to govor?

-Što ga po otijem upravama ljudi pričaju. Već je počeo pričat’ k’o oni. Viče da ima jak lobi i da se more raskusurat biračko tijelo ako ne glasamo za njega. Pokrivo mu što je zadnji na listi, a Ruža priča da je to tako jer najslađe uvijek ide na kraju.

-Kolikačko će u njega primanje bit’ ako on uniđe u oto vijeće?

-Više od dvije ‘iljade.

-Auuuu. Glasaćemo za njega. Svi su ionako isti. Daće Bog da uniđe pa donese ote pare u kućni budžet da mu i onoj ženi makar malo svane. Iš’o je i Ilinci. Dugo su besjedili na avliji. Možda će i ona glasat’ za njega.

-‘Oće ako je pametna.

Osvanulo je Jare na banderama. Ljudi su rado koristili maštu kada treba nekoga poput njega ismijati. Na jednom plakatu docrtaše mu rogove kakve imaju jarčevi. Na drugom plakatu koziju bradicu, a na trećem je neko zalijepio iskruženo jareće tijelo pod vrat. Na banderi kod čitaonice ispod plakata markerom je napisana pjesmica Đe se to naše uzveralo jare, zamirisale mu budžetske pare, a ispod pjesmice je nacrtano vime. Sve se činilo da nije bilo neiscrtanog plakata, a Jare samo što nije puk’o od muke.

-Profesore, zahtijevam od vrha stranke nove plakate. Znaš, ja imam mlogo dušmana k’o i svaki velikan što ih ima i oti dušmani su svašta docrtavali i… Nove plakate ću zalijepit’ gor’ visoko đe se arsuzi ne mogu uzverat’.

-Smiri se, Drago. Možda je tako i bolje. Reklama je reklama i ne postoji loša reklama, samo šugav način pojedinaca da iskažu svoju sirovu ljubomoru. Sad ćeš ljudima biti još upečatljiviji sa onim rogićima i kozijom bradicom. –profesor je jedva izdržao da ne pukne od smijeha.

-Misliš? Sramota je…

-Nisam ja u ovome od juče. Zašto one pjevaljke puštaju u javnost svakakve snimke? Da ih zapamte. I onda ljudima puna usta pjevaljki i morala pa počnu lajati, to dotičnim damama poveća publicitet, a publicitet je taj koji donosi popularnost, a popularnost novac. Mnogo novca! Sramota je poslastica za glupe, a novac za pametne. Dakle, glupi pametnima donose novac u džep. Samo raščlani pojavu i uzrok. Apsolutno je nebitno to što te Marko zalijepio na vrata svoje štale, bitno je da su ta vrata okrenuta prema regionalnom putu. Nisi ti bez razloga gore na banderi, a te persone dole, pod tvojim nogama. Znaš, Drago, oni će biti na banderi tek kad im Bog dušu uzme.

-Kad se tako postavi stvar, ima smisla.

-Itekako da ima. Ljudi će uvijek pričati, a tvoje je da shvatiš da je bolje da pričaju o vijećniku kojem kapa paušal na konto svaki mjesec nego o divljem taksisti kojem za marku i po svaki dan za vrat dahću babe što nose mliječno na pijacu.

-Nije za marku i po nego za dvije. –ispravi Jare profesora.

Jarence je čitavu noć čitao na internetu tekstove o publicitetu i popularnosti. Uvidio je moć eksplicitnih, namjerno napravljenih slika koje se puštaju u javnost kada trebaš biti primijećen. Onaj ko nije primijećen je ustvari rahmetlija u očima biračkog korpusa! –uskliknu. Bilo je tri sata ujutro. Uzeo je mobitel i otišao u kupatilo. Skinuo je majicu i slikao se bez majice. Bio je rundav od početka prsne kosti do ruba farmerica, a ta rundavost je još više naglašavala pivski stomak. Mlohavi mišici nadlaktica i obješena koža su bili nus pojave neradničkog sindroma. Falilo mu je nešto da slika  bude savršena. Otišao je po kačket i stavio ga na glavu tako da ona nastrešnica bude iznad lijevog uha. Uspio je sakriti ćelu, a sinov kačket je davao moderan dojam cjelokupnoj pojavi. Isplazio je jezik i uslikao savršenu sliku. Odmah je objavio sliku na društvenim mrežama i zaspao ušuškan ženi uz guzove. Slika je napravila toliku pometnju na internetu. Podijeljena je više puta nego izborna slika nosioca liste. Pola familije je zvalo jadnu Ružu. Jare je taj dan taksirao, a ljudi su se kikotali što zbog slike, što zbog onih rogića i bradice sa plakata, što od muke u kakvoj državi živimo i ko je sve na listi. Jare je kategorično odbijao maknuti sliku sa društvenih mreža. Ukućane je bilo sramota, djecu pogotovo, a ispod slike se obrelo toliko komentara da ih pas s maslom ne bi mogao progutati.

-Jami ono, budalo. Ljudi laju. Viču da si lud. –derao se otac.

-Dugo im je trebalo. Ih, kad sam ja otkrila da je on lud… – nadovezala se žena.

-A koji ljudi? Oni što me pitaju mogul’ ih na veresiju vozati? Nemaju dvije marone u džepu. Nek laju. Vidjećemo za dvadeset dana ko je taj što laje, a ko je taj što će šnjirat’ paušal na konto. Raste mi publicitet, a proporcionalno tome raste i popularnost. To su elementi svake uspješne karijere.

Ruža i Tunjo nisu ni znali šta je publicitet, ali su dobro znali šta je sramota i da ona slika ima, kako rekoše, i prikoviše sramotnije elemenata.

 Ako koza može biti simbol Tuzle, more i Jare biti simbol svog sela. – pričali su ljudi podrugljivo pred prodavnicom nosajući u džepovima kartice sa Jaretovim likom. Na dan izbora, ustao je Jare rano, obukao odijelo i sredio se. Prvo je odvezao svoju porodicu da glasaju za njega pa onda punicu uz koju je i on ušao jer kao ona ne zna glasati, a ustvari nije vjerovao da će popunit kvadratić ispred njegovog imena. Onda je došao po Merkelovicu, Petrovicu i Ilincu. Merkelovici i Petrovici je Mara pomogla da glasaju, a Ilinca je rekla da zna sama. Po njegovom proračunu, uključujući stalne mušterije, selo, okolna sela,  mnogobrojnu familiju i stranačke kolege, trebao je dobiti nekoliko hiljada glasova. Dan poslije izbora je uslijedio hladan tuš. Za njega je glasalo samo sedam osoba – on sam za sebe, žena, mati, otac, punica, Petrovica i Merkelovica. O Ilinci i Marku je kasnije besjedio da su ‘naki ko njih dvoje i Isusa izdali. Selo je pričalo da Jarence ima više razreda škole nego glasova, a završio je samo osmoljetku. Stranačke kolege – doktori i profesori, su se uvalili u vijeće i nisu mu se više htjeli ni javiti na telefon. Došlo mu je da sam sebe pridvojstruči. Nakon ovog ukućani su mislili da je doš’o pameti i da se bragn’o politike, a on je kovao planove kako se uvaliti u parlament za dvije godine, jerbo, po njegovom skromnom mišljenju, gradsko vijeće je za buraniju. I da, pod hitno mijenja stranku. Naučio je na internetu kako iskoristiti opoziciju.

Žena bosanska

Petrovicina skromno opremljena sobica miriše na tek ispečen hljeb. Na kauču sjede Merkelovica i ona, a pred njima dvije šolje kafe. Između šolja šećernica u kojoj je mnoštvo smeđih kuglica koje se formišarše od kapljica kafe. Bulje u televizor. Petrovica ima tri programa. Zbog ovoga je često osuđena na gledanje sadržaja koji joj srcu nije drag. Kada je na dva programa muzika koju ona kao ožalošćena ne sluša dok ne izađe godina od Perine smrti, mora, htjela ne htjela gledati treći kanal. Na tom trećem kanalu je sada Pipi Duga Čarapa.

-Vidi budalaštine! I ovo djeca gledaju. Ona k’o biva more dignit’ konja. Ej, konja! –frknu Petrovica.

Petrovica gurnu bakarnu narukvicu bliže laktu, zapali cigaru i poče.

-Ova Pipi Duga Čorapa je simbol bosanske žene.

-Ona? Ma daj ba!

-Jaaaa! Razaberi malo. Dizale smo mi konje čitav život. Ti svog, ja svog. Ne daj mi lagat’.

-Kad tako uzmeš situaciju, jest vala.

-I uvijek nam se nekako majmunče tokom života, da prostiš, kačalo za vrat.

-Ito treba insan bit’ sretan ako je samo jedno majmunče. – uskliknu Petrovica.

-Vidi kako je obuvena i obučena. Ništa ni’ščim. Baš k’o i mi. Sve ruljavo i pokrpljeno. Pola života sam u raspar čorapama odala, a još morala bit’ sretna što i take imam.

-Jest, jeb’o majku. Nastavi.

-Vidi joj kose. Pletenice ni na nebu ni na zemlji. Svaka svoju politiku vodi.

-Baš. Zato smo ih maramom sakrivale.

-I vidi ti sad, ona sama. Niđe nikog. Ni čo’eka ni roditelja ni djece. Samo joj ono dvoje, Tomi i Anika, navrnu.

-Al’ ona je dijete još uvijek. –dodade na to Petrovica.

-Netačno. Ona je slika mladosti, nako k’o što sad sve žene pokušavaju zauvijek ostat’ mlade. To se periše, to nekake obrve crta… Eno vidi. Priličel’ nake cipile djetetu?

-Jok. Ono su iznošene, muške kundure koje je muškinju sramota nosit’ na pos’o il’ k misi pa daju ženi da nose oko kuće.

-A vidi joj onije dugije čorapa. To je da štiti zglobove da ne stradaju, jerbo ko će tegljačit’ ako ženi odu zglobovi? Ubijede te da tako čuvaš obraz kuće kad sve vitalne zglobove sakrivaš, a ustvari…

-Auuuuu. Vidi to mi nije palo na ovu pamet.

-To ti pričam. Pipi je bosanska žena koju je opis’o neki švabo i napravio k’o lafa crtani.

-I one pirge su od sunce. –uzviknu Petrovica zadovoljna svojim analitičkim razmišljanjem.

-To ti kazujem.

-A ona je u svakoj seriji uvijek vesela.

-Sve smo mi pred narodom morale bit’ vesele i cvrkutat’ k’o tičice.

-Znaš šta, Merkelovice, šteta je što ti svoju otu pamet nisi mogla proširit’ u školi, šteta. Sad znam na koga su ti djeca. Svaki ću dan od sad gledat’ ovu Pipi. Ej, umalo da zaboravim, rekla sam Ilinci da ćemo malo doć’ danas.

-Meni se ne ide. Imaju joj djeca, a znaš da mi ona njena sna Jadra nije baš draga.

-Nećemo, bona, dugo. Kuči me nogom kad šćedneš da idemo kući i ićemo.

-Ajmo odma’ kad si navalila.

Petrovica i Merkelovica nisu išle na glavnu kapiju već su prekoračile ogradu i odmah se našle ispod kuhinjskog prozora koji je bio otvoren jer Ilinca i njeni ukućani nisu podnosili miris hrane. Čule su osoran glas njenog sina Dragana i šćućurile se k’o siročići ispod onog prozora.

-Ne razumijem te! Šta ćeš sa sirotinjom? Obrukala si nas pred narodom sa onim buketom. Šta imaš gledat’ šta one dvije suplaše kupuju?! Gaće si na groblje odnijela, gaće! Ona Petrovica zna šta je erotika, ona? Nije bila sposobna roditi živo dijete. Ej, troje umrle djece rodila. Lokala rakiještinu u trudnoći. Čitav život pije k’o smuk. Zato ju je Pero ubij’o k’o vola u kupusu. Sjećaš se kad je pjana upala pa se polomila? Dvadeset dana u bolnici bila. Koja bi to žena sebi dozvolila, koja, da čujem? Da je Pero bio toliko govno k’o što ona sad priča, ne bi onog autoportreta naručivala. Već je izjede krivica. Sjećaš se kad joj je Jadranka dala dvadeset eura, a ona Peri nije rekla? Moju Jadru napadoše ove budale iz sela. Optužiše je ni krivu ni dužnu da je Petrovici namjerno problem napravila kada je sljedeće godine pred Perom sasvim slučajno rekla da je guski dala prošle godine dvadeset eura. A đe su pare otišle? U rakiju. Kupuje od Jareta. A ona Anđa? Ono je šejtan dvonogi. Šta misliš kud ide početkom mjeseca kada je Jare ne vozi? Hodži po novu porciju vradžbina. Namjerno tad Jareta ne zove da je vozi jer zna da bi on svima prič’o. Samo da vidim da si šta njeno donijela u kuću… Digla joj se pička da se po stare dane razvodi. Nije bila sposobna sopstveni brak da očuva. Vidi sad Marka. Djeca ga obožavaju. Neki dan svi u restoranu. A njoj i ne dolaze od onda. Mati bi za dijete u bunar skočila, a šta je ona napravila? Izmaškala ih k’o kerinje, ito pred narodom. Ni sa braćom ne priča. Bolje je pitanje, ima li ko u ovom selu da s njom priča, osim tebe tako naivne i glupe i one Petrovice koja umjesto mozga ima flašu?

-Ćuti, sine, mogu doć’.

-Baš me briga. Šta ih zoveš? Kako te ne bude sramota kad te neko s njima vidi?

-Upravu jesi, sine, nema govora.

Petrovica se prepala. Mislila je da će Anđa uletjeti u kuću i napraviti havariju. Umjesto toga pokazala joj je rukom da idu kući. Svaka je otišla svojoj kući.

Petrovica je sjela na krevet i počela se prisjećati.

Tog je dana u njenu skromnu kućicu ušla Jadranka. Izgrlila ju je i izljubila. Pere nije bilo pa su njih dvije u miru popile kafu i popričale o svemu. Izvadila je Jadra plavu novčanicu, utrpala joj u ruku i rekla:“Ovo je za tebe. Ne kazuj nikome.“ Dala je krišom novčanicu Mari, zamolila je da joj kupi za sve pare gaćice i čarape i da joj ih donese kao na poklon da Pero ne bi saznao pravo porijeklo tih stvarčica. Bojala se da joj se ne daj Bože šta ne desi pa kud će jadna u bolnicu bez taze gaća i čarapa. Pero joj nikad nije ništa htio kupiti i sve je govorio:“Žena treba da kući, a ne da raskućava.“ Sljedeće godine o Božicu dođoše Ilincina djeca, a Jadra na avliji otvori pred Perom novčanik, izvadi dvadeset eura i dade Petrovici uz riječi:“Dadol’ je tebi prošle godine deset ili dvadeset eura? Ako sam deset, de da podebljam ove godine za još deset?“ Žena promuca:“Dvadeset.“ Znala je šta će se desiti. Pero je tu veče ubio hljeb u njoj. Kada je vidio da je pretjerao, pozva Jareta i odvedoše je u hitnu.

-Pazi da krv ne pane na sjedište. –kliktao je Jare dok je polomljena žena ječala od bolova.

Pero je rekao doktorima da se napila i pala. Jare je ovu priču pronio po selu.

-Pala čim je dogrebila pare od Jadranke. Ne znate šta ja s njom deveram čitav život. –ispovijedao je Pero svima koji pitaju.

Kada je doktor čuo Perinu priču, naredi da se ženi izvadi krv i ustanovi stepen alkoholisanosti. Znao je da je pred njim ozbiljan manipulator pa se počeo veoma perfidno igrati sa djedom Perom. Ženi je jedna ruka slomljena, a na drugoj su bila slomljena dva prsta. Tri napuknuta rebra i nosna kost. Oči su se jedva vidjele od krvnih podljeva. Iz boks meča sa Tajsonom su ljudi izlazili u boljem stanju. –komentarisalo je bolničko osoblje. Doktor je naredio da joj daju pored analgetika i vitamine za jačanje imuniteta. Svi na odjeljenju je brzo zavolješe. Pero dođe u posjetu sa Jaretom usta punih kuknjave.

-Baba moja, samo ti meni ozdravi. Bilo šta je bilo, samo ti meni ozdravi. –jaukao je.

Doktor ga pozva u ordinaciju.

-Kaće moja baba kući?

-Situacija nije dobra.

-Kako? –brecnu se Pero.

-Znate li vi da je alkohol četvrti uzročnik smrtnosti u svijetu?

-Pa…

-I da od posljedica uzrokovanih alkoholom dnevno umre pedest osoba.

-Oke.

-I da se alkohol navodi kao direktan izazivač raka želuca?

-Pa šta ću sad?

-Nećete vi ništa. Mi ćemo.

-A šta ćete?

-Poslati babu na odvikavanje.

-Ooooj! Nemojte, molim vas!

-Hoćemo, hoćemo.

-A šta ako ona dobrovoljno to neće.

-Onda ćemo je svezati i odvesti.

-A svežetel’ sve pjandure koje vam dođu? –oštro će Pero.

-Znate li vi gdje ste i na koga se derete? –kreknu doktor.

-Izvini, doktore, ja…

-Još jednom se prodrite i zovem obezbjeđenje. Jel’ jasno?

-Jeste, izvinite…

-Ne šaljemo sve pijanice već samo one sa ovolikim stepenom povreda.

-Doktore, aj se mi dogovorimo k’o muškarci. Evo vama stoja i pustite babu kući. –tiho prozbori Pero pokušavajući da strpa doktoru sto maraka.

-Molim? Moj obraz nije na prodaju! Ja sam plaćen za ovo što radim. Zbog takvih su nam pune ulice pijanica koje daju negativan primjer našoj djeci. Ja u životu mito nisam uzeo.

-Ako je malo podebljaću ja. –opet pokuša Pero.

Doktor ga istjera iz ordinacije.

-Đe od ovolikačke Gradine baš ja baksuz da naletim na poštenog doktora! –dreči Pero po hodniku kao da ga gule.

Doktor se pošteno ismija i odluči Petrovicu zadržati što duže. Znao je da ne može u potpunosti riješiti njen problem, ali je bio svjestan da može njenu situaciju malo  promijeniti jer ljudi poput Pere nisu sposobni funkcionisati bez žene.

Pero je doktora čekao sutra ujutro ispred ordinacije. Jare ga je posavjetovao kako se daje mito.

-Ti, Pero, k’o dijete. Pare se lijepo metnu u bijelu kovertu pa se ta koverta distribuira doktoru. Onda se sastanu bjelina kuverte i bjelina mantila pa i tvoja naoko crna situacija namah pobijeli. Kontaš?

-Ti si, Jare, svjetski čo’ek. Ništa ja ovo bez tebe ne bi znao.

Doktor nije mogao da vjeruje koga to njegove oči vide. Došlo mu da Peru izmlati kao što je on ženu, ali to ostade samo pusta maštarija.

-Opet Vi?

-Opet, doktore. Ja doš’o da se malo izvinim.

-Uđite. Pa da čujem?

Pero izvadi kovertu, stavi je na sto i poče je primicati doktoru – sve po Jaretovim direktivama.

-Šta je ovo?

-Koje? –poče se Pero praviti lud onako kako ga je Jare nasavjetovao.

-Ne pravite se budala. Šta je to?

-Moja penzija. Čitava. ‘Oću da mi prodaš moju babu, ovaj, ‘oću da je otpustiš kući.

-Pa da mi opet dođe onako nalupana?

-Doktore, ona pije samo za praznike. Držaću je na oku, tako mi Boga.

-Koveru stavite u džep. Odmah! E, tako. Sad možemo pričati.

-Kolko bi, doktore, to odvikavanje trajalo, ako se baš na to mora ić’?

-Najmanje šest mjeseci na klinici Švarcvald. –doktor se jedva suzdrža da ne pukne od smijeha.

-A ako baba slučajno pobjegne sa klinike?

-Klinika je u Švajcarskoj. Kamo će pobjeći?

-Eeeee, baba nema pasoš.

-U ovakvoj situaciji pasoš se dobije za dvadeset i četiri sata.

-Oj! De, doktore, nemojte! Garantujem da neće nikad doć’ vaka ubijena. Života mi moga! –kleknu Pero pred doktora kao pred oltar.

-Vidjećemo onda kada se oporavi šta ćemo i kako ćemo.

Pero napusti ordinaciju. Pričao je Jaretu i ostalim putnicima koje Jarence natovari usput o klinici Švarcvald. Nije ni stigao kući selo ga na osnovu Jaretovih izjava proglasi lažovom. Svi su oni gledali seriju Klinika Švarcvald. Pero nije ni zamišljao da će ikad doći u ovu poziciju. Pazusi su mu bili mokri i smrdili su kao da je  pod njima nešto crkl’o. Uzeo je dvije kante i otišao po vodu. Nije ni sanjao da je onolika strmina do bunara. Pod teretom kanti pao je, kako narod reče, na nos. Jedva je ustao, otresao snijeg sa sebe i onako mokar otišao opet po vodu. Nije mu imao ko pomoći sem Jareta, ali koliko Jare voli raditi prije bi umro od žeđi nego sam sebi donio čašu vode.

-Luco, dabogda ti se hljeb ogadio! –brundao je uzlazeći uz brijeg.

Kupovni hljeb je bio mek k’o papuča i neukusan isto toliko. Već danima nije pojeo čorbice. Od loše hrane dobio je tvrdu stolicu. Wc je bio poljski i ošinula ga studen po bubrezima. Nazeb’o je jer mu je bilo mrsko da ustaje po noći i loži vatru. Spopala ga temperatura, što zbog situacije sa poštenim doktorom, što zbog prehlade. Od deset vrsta čajeva koje je Luca nabrala ljetos nije znao koji da napravi, a i da je znao koji da napravi, nije znao u čemu da ga napravi jer je svo suđe isprljao. Bio je sam k’o panj. Luca je tek nakon dvadeset i jedan dan izašla kući. Doktor je kao jedva pristao da je ne šalje na odvikavanje, a Pero Lucu više nikad nije onako istukao. Batine je od tad do njegove smrti dobijala samo muhalicom po mesnatim dijelovima tijela. Luca je vjerovala da joj Jadranka ono nije namjerno napravila.

Neko kucnu na prozor. Merkelovica ugleda Petrovicu crvena lica i otečenih očiju. Pokaza joj da uđe.

-Šta drečiš?

-Eto, duša me boli. Nisam ono od Dragana očekivala, ipak je on svijeta obišo i…A i Ilinca, zna sve šta mi se dešavalo, zna da nisam nikad lokala, a ni da me pokuša odbraniti!

-Nije on svijeta obiš’o, on je svijet zaobiš’o. Isti svoj otac. A i ona Ilinca… Naki k’o ona su i Isusa izdali. Zapamti šta ti kažem.

-A đe ti, Anđo, odeš svakog mjeseca?

-Ićeš jednom sa mnom pa će ti se samo kazat’. – odgovori i poče popravljati suknene čarape koje dosežu do iznad koljena jer žena bosanska obraz i zglobove mora čuvat’ k’o oči u glavi.

Bosno moja, divna, mila…

Zaključala je bijela vrata i iz hodnika ušla u prostranu prostoriju. Bacila se na fotelju. Bilo je još uvijek toplo iako novembar samo što nije. Toliko cirkusa oko najobičnije slike –pomisli.

-Pero visi na duvaru k’o kakav oficir, a nakrečeni duvar samo što nije otp’o. –komentarisali su.

Pričalo se da je Ruža Nikinica, žena vazda otečenih nogu, nabavila broj nekog slikara i nazvala ga radi, kako reče, informativnog razgovora. Pitala ga je koliko bi koštalo da joj nacrta autoportret muža, u boji i u prirodnoj veličini. Kada je čula brojku sa tri nule iza broja pet, okrenu se soba oko nje i spusti slušalicu bez doviđenja. Nije imala namjeru naručiti sliku već joj đavo, ponutkan Petrovicinim gestom, nije dao mira. Bivša Markovica nije podnosila Nikinicu i svaki njihov razgovor se vrtio oko istog.

-None moje bolne, uf, uf. Kolike ste, k’o samuni. Natekle od Boga pitaj čega. Neću ja dugo. –vikala je zadnjih četrdeset godina.

-Natekle od debljine! –frknu bivša Markovica.

-Ja ne znam, draga Anđo, od čega sam volika. Jedem k’o malo bolja ‘tica.

-Od čega si sita, od toga si i debela!

Otkako je portret došao u selo, Nikinica više nije kukala zbog otečenih nogu. Autoportret, kako ga je krstio divlji taksista, zauzeo joj je u ustima mjesto otečenosti nogu i stalno je o tome diskutovala.

-Šta će joj, pitam se, šta će? Da je izradila sliku u boji, uvećala je i uramila… Bog joj da, đavo ne da. Tolike pare odoše… Kako ga more gledat na onom duvaru, kako?

-Baba, autoportret je kad čovjek nacrta samog sebe! –pokušavao joj je unuk gimnazijalac objasniti.

-Daj, dijete, ne brabonjaj. Ono ako je Pero nacrt’o, nek mi sijeku obje ruke. Obje! Zna se ko je nacrt’o, pusti to. Meni nije jasno što je ona, za Boga milog, platila da se to nacrta. Što?

Čitavo selo je pametovalo. I ona, Ljuba Lipnička -neutralna, sjedeći na mekanoj fotelji, nije ostala imuna na uticaj jezika što se tiče slike. Prelazila je pogledom po k’o snijeg bijelim zidovima dnevnog boravka i gledala slike koje su visile. Na jednoj, onoj najvećoj, pokojni muž Ilija i ona drže unuku Anu. Na drugoj, lijevo od najveće, Ilija na konju –crno-bijela slika iz vojske. Ispod porodična slika, nastala u Beču, mjesec dana pred Ilinu smrt. Svi mi zidove okitismo slikama naših katila –mislila je, a na jadnu Lucu vika radi onog portreta. Pokojni Ilija je bio fizički snažan, prvi kopač u rudniku do osamdeset i prve, a onda je otišao u Njemačku. Ni njegova žena Ljuba nije bila pošteđena batina, ali joj je sudbina malo odvadila od gibire navodeći ga u Njemačku, a kasnije i u smrt. O njemu nikada ne govori po selu kao o siledžiji računajući na to da ljudi nikada nisu čuli njenu vrisku i ciku u gluvo doba noći ni zvečanje suđa kada joj pobaca jelo po sobi. Jednom ju je zametno ženu vrećom od pedeset kilograma gnjojiva, a on išao iza nje noseći sikiricu u jednoj, a zapaljenu cigaretu u drugoj ruci. Žena se saplela i pala sa onom vrećom, a on joj je prišao, šutirao je po butini i opet je natovario kada je ustala. Sve se to desilo na očigled komšija koji su kopali žito na njivi pored puta. I djecu je udarao često, ali nikad ni ona ni oni nisu napolju zanoćili. Radoznalim očima vidljive je modrice uvijek pravdala zaobadanom kravom koja se ‘ita, iako su svi znali da je goveče mirno što se i dokazalo kada su Ilija i Ilinca prodali kravu u susjedni zaseok. Ilinca je uvijek vjerovala da su njeni argumenti o dobrom mužu ubjedljivi i da će ljudi prije povjerovati njenim riječima nego svojim zdravim ušima i očima. Ilija je umro nakon trideset godina braka, a ona, četrdesetosmogodišnja udovica, sa bosanskom i njemačkom penzijom, poče uređivati već podobro uređenu kuću. Djeca su već bila u inostranstvu. Mrak joj je štipao oči. Napipala je daljinski na staklenom stoliću i upalila televizor. Stomak je krčanjem opomenu da je gladna. Pored prozora su stojala njih dvojica –Marin sin i njegov najbolji drug. Posmatrali su Ilincu. Kada se zaputila prema kuhinji koja je kliznim vratima odvojena od dnevne sobe, izvadili su univerzalni daljinski iz džepa. Jedva su suzbijali smijeh. Našli su grupu programa zaštićenu šifrom, ukucali šifru koju je operater namjestio tako da kod svih korisnika bude ista i odabrali kanal. Udaljili su se od prozora i prasnuli u smijeh. Kada se Ilinca nakon večere vratila u dnevni boravak, film za odrasle na ekranu ogromne plazme joj natjera suze na oči. Prebacivala je programe gore-dole, ugasila televizor pa upalila, isključila iz struje, ali ništa. Isti sadržaj ju je čekao svaki put. Tresla se. Sin, snaha i unučad trebaju stići za tri dana. Šta će sad?

-Đe to Ljuba?

-Ne znam, Anđi. Nema je od prekuče na bijel dan. Bitno da joj se puši iz odžaka.

-Ajd da vidimo đe.

Ljuba se tresla k’o prut. Bila je bijela k’o kreč. Pozvala ih je u kuću. Nije namjeravala odati razlog svoje brige i jako drsko im je stavila do znanja da je ne zapitkuju bezveze jer se stvarno ne dešava ništa. Otišla je u kuhinju i nastavila kafu. Anđa je vidjela da visi kablo od televizora na podu. Bilo joj je sumnjivo što je Ljuba isključila televizor. Poznavala je dobro ovisnost neutralne prema glasovima sa malog ekrana koji su zidali privid da nije sama. Znala je da Lipnička ne gasi televizor čak ni kad spava. Nešto se dešava. Ustala je i uštekala kablo. Nakon nekog vremena pojavljuje se gola žena na ekranu. Petrovica proguta knedlu, namjesti naočale i približi se ekranu. Nabildan muškarac otkopčava farmerice koje padaju do koljena i ostaje u gaćama.

-Auf. Vidi, vidi! Kodab je džezvu od litar metno u gaće.

-Sto ti gromova! Sad će izvadit onog nesretnika! –kliknu Petrovica.

-Ne prikučuj se ekranu!

-Šut’, šut’. Evo ulazi im u sobu još jedan.

-Auuuuu. Ovaj go ko lipić.

Ljuba se pojavljuje u dnevnom boravaku sa tacnom i ne vjeruje svojim očima.

-Šta ste to uradileeeeeee? –povika.

-Ništa! Vratile onaj utikač u štekdozu i naišlo ovo.

Lipnička spusti tacnu na sto i nasu kafu. Guta obilnu pljuvačku. Stavi dlanove na sljepoočnice i poče kukati.

-Od preksinoć je tako. Ne znam šta se dešaje ni kako da televiziju vratim u normalu. Plakala sam svu noć.

-Što ne pitaš Marinog sina da ti popravi? –upita Petrovica.

-Jesi luda? Isti je ćaća. Čitavo će selo znat. Ne znam šta ću. Djeca mi trebaju doć’. Upaliće i… Ne smijem ni mislit’.

-Što jest, jest. Pa šta ćeš sad?

-Ne znam. Došlo mi da razlupam televizor, al’… ‘Iljadu i po maraka su njega djeca platila. Dođe mi da sebi glavu razlupam. Jooj, šta sam napravila…Majstora ne smijem zvat’. Sa sinom mi iš’o u školu. Neću da mi se djeci ko izruguje…Puće bruka… Teško meni… –zbori isprekidano kroz plač.

-Smiri se. Možda ja mogu potegnit’ neke veze. –reče Petrovica.

-Ti? –dreknu Ljuba.

-Zvaću ja onu moju doktoricu. Ne mere Marin sin koji jedva prolazi razrede ovo znat’, a da ona doktor ne zna. A i neće okolo smradat’. Još je i žensko pa je sve lakše. –objasni Petrovica.

Ljuba se jedva složi. Kada je ostala sama vlastite joj misli počeše udarati po sljepoočnicama.

-Ona bijeda bijedna da potegne veze? Ona ima veze, hej veze. Kupatila u kući nema, a ima veze. Sjećam se kako je do juče kad je Pero istjera spavala na mjesečini pod verandom umotana u deku na kojoj se mačka omacila ljetos. Zar, Bože, na njenu pomoć da spadnem? –brundala je sebi u njedra.

Doktorica je došla naveče i riješila problem za nekoliko minuta. Rekla je Ljubi da je prava sretnica što ima drugaricu poput Petrovice koja bi i papu lično kontaktirala samo da joj drugarica prestane plakati. Nakon tih riječi, žena bijele kose se osjećala još jadnije. Družiti se i ispijati kafe je jedno, a ovisiti o toj autoportretuši-kako je u selu zovu, je  nešto sasvim drugo, još u ovako delikatnoj i sramotnoj situaciji. Kada je doktorica otišla, svukla je odjeću i ušla u hidromasažnu tuš kabinu. Glava joj gori. Topla voda prijatno pršće kožu tijela. Kupatilo- parcijalna mjera vrijednosti čovjeka, ako ga imaš ne pojačava ti vrijednost, a ako ga nemaš onda se svaka budala uhvati za tu činjenicu i obezvrijedi ti apsolutno sve.

Na podu stana leže spremljeni koferi. Nad ekranom brkati čovjek srednjih godina čeka da dijete dođe iz škole pa da krenu u Bosnu za Dan mrtvih. Crno-bijele fotografije, nevješto uslikane, okupirale zid facebook-a. Otac, majka i dvoje djece ispred tarabe, a u opisu slike stoji neki davni sretni dani.  Ide dalje. Slika komšije Mire, kavgadžije i pijanice, opis fališ uvijek, danas pogotovo. Opet porodična slika, musava djeca u duplo većoj odjeći, opis tek kada izgubiš, shvatiš šta si imao. Spušta mobitel i pali cigaretu.

-Koga vi lažete? Kao da niko iz sela ne zna kakvi su bili ti sretni dani, kao da niko Mirinim ludilima uzrokovanim pijančenjem nije prisustvovao… Majku vam lažljivu! –frknu i proguta bogatu slinu.  

Poče pisati komentar- A šta si im’o majke ti one često izubijane – modrice, prazan želudac, tuđe cipele veće pet brojeva, još i poderane, noćno mokrenje, mucanje, tikove… Crvenilo nastani lice, brkovi još više dođoše do izražaja, brecnu se i izbrisa. Stisnu lajk ispod svake crno-bijele slike svojih komšija po svijetu razasutih. Svako ima pravo da živi svoju laž. Djevojčica ulazi u stan i poljubi oca zvučno. Baba Ljuba čeka svoje najmilije. Ori se pjesma bluetooth-om transportovana sa mobitela na radio automobila – Bosnooooooo mojaaaaaaaa… Dome, topli dome! Idemo kući!

Prvu priču o Petrovici, bivšoj Markovici i Ilinci možete pročitati OVDJE.

Drugi dio -priču “Autoportret” OVDJE.

Autoportret

Dva zaseoka dijeli poveći komad šume. Zmijolika majevička cesta obrubljena čas cjelinom dvorišta i njiva, čas cjelinom drveća. Majušna Petrovica, taze udovica, u crnini rovi krompir. Od ceste je dijeli stara, siva taraba. Grupica osnovaca pod teretom školskih torbi prolaze pored sive tarabe i ne primjećujući pogrbljenu ženicu nad kamaricama rozikastog povrća. Prijao joj je njihov žamor i živahnost sve dok nije čula o čemu danas zbore. Najmanji među njima je jecao.

-Kržljo kržljavi! –izgovori krupni dječak rumenih obraza šutirajući torbu koja izgleda kao neprirodni nastavak na leđima majušnog dječaka.

-U zubima te možemo ponijeti, lalalala! –dobacuje drugi.

-Ja ću jednog dana biti jači od vas! Vidjećete me onda! –kroz suze prozbori osnovac rijetke, tanke kose kojoj bi dobro došlo hitno šišanje.

-Hahahaha! Hoćeš, hoćeš! Kad Petrovica kaže slovo L! –gromoglasno dreknu debeljko.

-Hvaua! Movim! –počeše se izrugivati i ne zamjećujući je iza onih taraba.

Petrovica baci motiku na zemlju i sjede na prašnjavo štilo. Skide maramu sa glave i obrisa znoj sa čela repom marame. Ovo ju je zaboljelo. Istina je da ne zna izgovoriti L i uvijek je vješto izbjegavala riječi koje ga sadrže. Nauči čovjek tokom života kontrolisati vlastiti jezik, ali kako se nekome zahvaliti, a da ne postaneš meta imitiranja i izrugivanja? Hiljadu se uzdaha sabiše u jedan i izađoše iz crne pojave.

-Ko dir’o? –upita bivša Markovica prilazeći joj s leđa.

-Šta mi dolaziš iza leđa? Jednom ću te plehnit’ ovom motikom pa’š vidit’! Pripade me.

-Šta se ljutiš? Došla da ti pomognem, a ti tako. I šta ti je? Šta dahćeš?

-Ništa.

-Eto ja juče rođena pa mi moreš poturit to ništa. Kazuj!

-Idu djeca testom i izruguju mi se naki maleni što ne znam rijet V.

Nakon što je Anđa saslušala drugaricu prasnu u smijeh. Osjeti da je pretjerala pa se brecnu i poče izlagati moguće rješenje.

-Odeš doktoru, ovom našem u ambulantu. Fino mu kažeš šta te muči, a on ti da uputu onom što djecu uči pričat’ kad ne znaju rijet slova. Najmiš taksi da te odvuče otom što uči slova i riješiš se. U mene unuk za dva mjeseca naučio rijet R, al’ ti si starija i razumnija od dijeta pa ćeš bezbeli brže propričat’.

-Gluvo bilo, šta će narod rijet kad se pročuje da idem učit pričat’? Auuuuu. Ima li ikako drugo rješenje?

-Ima! Da te opucam po guavi tom motikom! Jeb’o te više narod, da te jeb’o. Doktori su se zakleli da ne smiju take stvari pričat’ kad su završili školovanje.

-Veliš?

-Velim. Gledala na seriji.

Petrovica je nazvala ambulantu, zakazala termin pa onda preko bašče dovikala komšiju, divljeg taksistu za kojeg je Anđa govorila da je više divlji nego taksista i ugovorila vožnju za sutra u devet. Divlji taksista ima ženu Maru i troje djece. Vozio je prije i Peru dok je bio živ, a iz usta su mu uvijek izlazile salve kuknjave iako je radio samo čiste i gospodske poslove vožnje, ovjeravanja knjižica i plaćanja računa ljudima. Žena Mara je bila zadužena za prljave poslove –čišćenje kuće, briga oko vrta, djece, goveda i bolesnih mu roditelja.

Petrovica je bila spremna k’o puška u devet. Za svaki slučaj ponijela je kesu doktoru. Bila je sretna što ima i što može i ona nekome nešto od sebe pružiti. Mnogo se milosti nakon sahrane slilo u njen plavičasti kredenac. Ušla je stidljivo u ambulantu i predala knjižicu.

-Kako je, Petrovice? –upita rumena, teretna žena.

-Gura se. Kako si ti?

-Kako ću bit’? Noge me bole kodab nijesu moje.

Petrovica je pustila ženu da zbori moleći Boga da nju ne pita šta će ovdje i koji je tačan naziv njene boli. Laknulo joj kad je prozvaše i sva crvena uđe u ordinaciju. Pruži doktoru kesu i sjede na okruglu, kožnu stolicu bez naslonjača.

-Da vidimo, baba, šta ti je?

-Nemam ja bovova, avi ne znam rijet slovo V pa vas movim da me uputite doktoru koji će me naučit da reknem V.

Doktor nije mogao da vjeruje šta čuje. Pomisli da babi treba psihijatar, a ne logoped. Ostarilo pa pobudalilo. Čujno uvuče zrak kroz nosnice. Pribra misli i shvati da je ovo njegova šansa. Neće je slati u dom zdravlja besplatnom logopedu. Okrenu tastaturu i poče kucati. Pripremi sa strane žuti papirić i napisa – Privatna ordinacija dr. Lejla Kuduzović, logoped. Ispod pribilježi broj telefona i adresu. Lejla je bila njegova velika ljubav. Srce bi je možda i pustilo, ali sujeta neće. Iako su oboje u braku, nikako ne može da proguta da je njega, doktora, ostavila zbog uštogoljenog akademskog slikara sa kozijom bradicom iznad svilene marame. Od tada prezire svaki vid crteža. Ovim će joj dati do znanja da je tu, da ga ona još uvijek ima. Napomenuo je Petrovici da obavezno kaže ko je šalje, a Petrovica ga zamolila da nikome ne govori zašto je došla. Sakrila je papirić u džep i izašla iz ambulante. Sutradan se našla ispred velike zgrade u kojoj je bila Lejlina ordinacija. Izula se ispred ordinacije i stavila u kraj svoje nove zepe. Pred Lejlom se našla bosa. Zanosna plavuša krupnih očiju spusti pogled na gola stopala.

-Dobar dan. Ko ste vi i zašto ste bosi?

-Dobar dan. Pa izuva se sinko vam ispred k’o što se i izuva ispred svakije vrata. Uzmi, ćeri, ovu kesu. To sam spremila za tebe.

Lejla je unijela zepe misleći da pred sobom ima Alchajmerom dotaknutu majušnu pojavu ne sluteći da upravo razgovara sa svojim novim pacijentom.

-Mene uputio doktor Suljić ovde. Ne pitam pošto je da me naučite reć’ slovo V. Došli su mi sad zaostaci pemzije pa da skinem rug sa imena. Čo’jk mi umro proljetos. Djece nemam. Eto, samo jednu želju imam –da pričam k’o sav ostali narod.

Doktorica je uvela malu ženicu u svoju ordinaciju. Došlo joj je da je izgrli k’o mater rođenu. Suljiću, gade pokvareni! Moglo je ovo besplatno u domu zdravlja. Odluči da joj neće naplatiti ni sad ni ubuduće. Kada je došla kući, ispriča akademskom slikaru sa kozijom bradom šta se danas desilo. Mekanom, umjetničkom srcu sinu ideja. Želio je upoznati Petrovicu. Naredni put dočekaše njih dvoje Petrovicu ispred ordinacije. Divlji taksista je pušio ispred auta i žalio se prodavaču motanih cigareta na strašne muke koje čekanje izaziva u njegovoj psihi.

-Kao da džaba radi. –reče slikar.

-Petn’est maraka mi uzme. –reče Petrovica.

-Jesi li mu platila?

-Jesam, sinko. Mora se unaprijed. Čim sjedeš u auto on veli da ga svrbi lijevi dlan pa dok pare ne dadneš on sve onijem dlanom prelazi preko glave i viče kolko dlaka, toliko para.

Slikar izađe napolje i obrati se divljaku.

-Gospodine, mi ćemo dovući baku. Hajte vi kući! –reče slikar.

Divlji ostade u čudu. Nakon govorne vježbe, Lejla i slikar odvezoše Petrovicu kući. Mala kućica žućkaste boje. Drvena veranda na kojoj su tri klupice i stolićak. S polja ulaziš pravo u sobu, a iz te sobe u drugu sobu i to je to. Plavi kredenac, a na njemu nekoliko dunja boje kućice. Dva kreveta, a između njih drveni stolić. Na stoliću heklanje. Na naslonjačima heklanje. Zavjese isheklane. Nema kupatila. WC poljski, drveni. Slikar osmotri duvar i izrazi želju da Petrovici nacrta i pokloni portret muža Pere. Žena sleže ramenima. Tražio je da mu da neke njegove slike. Iznijela je tanani album, izvadila sliku iz vojske i pokazala slikaru.

-Ova mu je najmilija bila.

-Iskombinovaćemo. Lice iz starijih dana, a figuru i ovaj auto iz vojske ćemo zadržati.

Počastila ih je kao najrođenije domaćim proizvodima. Od tog dana govorne vježbe su se održavale dvaput sedmično kod Petrovice u kući. Niko osim Anđe nije znao da Petrovica uči pričati. Divlji je već po selu pronio vijest da se Petrovica opasno udružila sa elitom i da su joj sad kućni prijatelji.

-Eih, da joj je Perun živ, doktorisala bi se malo morgen. –govorio je.

Slika je stigla nakon deset dana. Okačili su je na duvar iznad kreveta, a informacija o dolasku portreta u skromnu kućicu je u selu pukla kao bomba pa se sjati i znan i neznan da vidi portret koji je, po riječima divljaka, babuckara naručila za ‘iljadu maraka prispjelih zaostataka.

-Bolje da je kupatilo napravila! K’o da joj nije dosta što ga nakog gledala čitav život!

-Ma i da je kroz guzicu proćerala te pare bolje bi joj bilo.

-Da je bogdom čijoj djeci dala te pare ako je već toliko žuljaju da se osevapi… –zapomagao je divlji.

-Jestel’ čuli da je Petrovica naručila autoportret svojega Pere i da je taj autoportret stig’o u bijesnim kolima, sve uramljen i ustakljen? –sa vrata zbori ukućanima žena bolnih nogu iz ambulante.

-Autoportret? –povika unuk gimnazijalac.

-Jaaaa! Ito u prirodnoj veličini. Selo priča, ja išla vidit’.

-Znaš li ti, baba, šta znači u prirodnoj veličini?

-Čuj znam li? Znam! U prirodnoj veličini znači da se na slici vide i cipile i kosa. I komad auta se ovde vidi. Ja lude žene u šta proćerda pare. Da joj je valjo dok je bio živ pa odnio vrag…

Seoski jezici su bili zauzeti portretom mjesecima. Niko se nije sjetio da pita Petrovicu da li je portret naručila, koliko ga je platila i da li ga je uopšte platila. Svi su mišljenja temeljili na divljakovim izjavama potpomognutim hladnom pivom ispred lokalne prodavnice. Dolazili su joj kući, posmatrali Peru na duvaru preko šolje kafe i komentarisali da izgleda kao da je živ.

-Živ? Gluvo i ćoravo bilo! –vikala je bivša Markovica.

-O mrtvima samo najbolje. –dodaje neutralna.

-De dovedi kakog djeda kući pa umri. Onda ćemo vidit’ kako će o tebi mrvoj zborit samo najbolje. ‘Oće malo sutra. Ja samo istinu govorim. Pero je bio taki kaki je bio. Ko te navrati na ovo, ‘ljeba ti?

-Ma čovjek izrazio želju da ga nacrta i… Ne’mado duše rijet neću. A i neka ga. Ipak ja njegovu pemziju trošim. –pravda se Petrovica.

-Da ti je njemačku ostavio pa da ga objesiš u WC ne bi ti po riječi rekla… –nastavi Anđa.

Drugarice prasnuše u smijeh.

Kad god bi bivša Markovica, od milja zvana, Anđelika dolazila Petrovici, obraćala se slici:

-Mrš u p… –i tu se zaustavljala.

Sjela bi ispod slike da ga ne gleda dok pije kafu, a onda bi se pomakla i rekla:

-U jebote, on ni mrtav sigurno nema smjerka. Ko zna šta je u njegovoj tintari? Šta ako mi obori sliku na glavu i ako dobijem onaj gubitak sjećanja? Ih, djeca bi me namah Marku vratila tako praznoglavu.

-Ma ‘oćeš dobit’ gubitak sjećanja. To jedno u milion dobije. –procijedi neutralna.

-Jedna u milion se u mojijem uslovima i razvede pa vidi me!

Niko iz sela nije ni primijetio da Petrovica zna izgovoriti slovo L. Eto šta učini jedan (auto)portret. Inače, Petrovicino ime je Luca Lovrić.

Raznolikosti

Kada septembarsko sunce grane, deset pametnih glavica dođe po znanje. Pod budnim okom učiteljice srne, jelenove žene, obrazovanje u pravom smijeru može da krene.

-Dobar dan, đaci pospanih lica, na uranak vas pozdravlja vaša učiteljica. Pažnja, pažnja, dajem vam na znanje, da je pored obrazovanja drugarstvo najveće imanje. Današnji zadatak ove grupe je da svako od vas opiše drugara iz klupe. Razlike nas uče da se poštujemo više i bolje, ko ima mašte ima i volje. Ne dajte nikome da vam kapu kroji, ponosno istaknite raznolikosti drugova svojih. Raznolikosti su tu da nas vežu i one nam pristaju kao bodlje ježu. Imate čitav školski čas da raznolikostima ustupite svoj glas. Nakon školskog sata, vuk papir hvata, njegovo režanje iza svake rečenice malo ko shvata.

-Ja sam vuk, a najbolja prijateljica mi je ovca, naše prijateljstvo je vrednije od svakog novca. Ona je pokrivena oblakom vune u čiju se toplinu naš razred kune. Marljiva je i čitavim bićem predana radu, živi na brijegu u velikom stadu. Kada mi matematika glavobolju zada, samo se uputim do golemog stada. Voli da liže so i jede travu, drago mi je što baš ja imam drugaricu pravu.

-Polaskana pohvalama vuka, mog najboljeg drugara, što mu matematika nevolje stvara, izjavljujem da on za mnoge stvari ima dara. U čoporu živi taj četveronožac sivi, dok se njegovoj hrabrosti svako živ divi. On me štiti od opasnosti razni, zbog toga često završi u kazni. Uvijek je spreman za trku i igru, kada vidi livadu pretvara se u čigru. Učio bi on bolje, ali noge u igru same lete, oprosti mu učiteljice, on je samo dijete.

-Oprošteno vuku, aplaudirajmo ovci, ne dajte da vas ikad zanesu novci! Iz usta joj izlaze riječi meke kao trava, priliku za mukanje ima šarena krava!

-Sjedim pored zeca, odmah iza vuka koji zbog zadaće povazdan kuka. Zeko hoće da uvijek bude u pravu, skupa jedemo sočnu travu. Kući uvijek ide u skokovima dok mu je torbu nosim na rogovima. On me naučio da onaj koji pita ne skita, na umu mu uvijek kupusnjača pita. O njegovoj brzini pišu se i pjesme, niko na trku izazvatiga ne sme. Jednom sam zbog zeca dobila i keca, ali o tome neću reći mnogo jer je to tajna, naše je prijateljstvo zvijezda sjajna.

-Meni u životu ništa ne fali, otkako nađoh drugricu koja živi u štali. Glava joj ukrašena sa dva roga, između nas uvijek vlada prava sloga. Mašta stalno o zlatnome sijenu, znam svaku tajnu njenu. Ja se izrazito ponosim time što ona svakoj biljci zna ime. Ma ona je, razrede, lijepa od rogova pa do vrha repa. Iako je od mene mnogo jača i veća, time se ne remeti naša sreća.

-To su riječi prave, prave kada se opisuju karakteristike jedne krave! Mnoge vas različitosti krase, na red je sada došlo prase. – skakuta je učiteljica sa strane kao kakvo nestašno lane.

-U rupi živi, ne vidi se kada je u travi, miš Cici drugar je pravi. U zubićima njegova je snaga, svaka tkanina mu je veoma draga. Jednom je onako iz hira, čitavom razredu donio sira. Nikako da shvati gdje se stavlja zarez, a gdje dvije tačke, sve mi se čini da se malkice boji mačke. Od svih u razredu baš on nekako najviše duše ima, uvijek je ljubazan i fin prema svima. Nemoj da se ko šali i da ga makar i slučajno oslovi sa Mali.

-Rozikastu glavu zašiljene uši krase, odmah iza krave sa mnom sjedi prase. Pameću je njegova pretrpana glava, mislim da on nad knjigom čak i spava. Jednom se davno neko drzno pa mi rekao da prase nema krzno. Iz kase sam povadio sve novce i trkom otišao do ovce. Ovco lijepa sestro, kovrdže te krase, plaćam da vunom obučeš prase. Potrebe nema –reče moje prase, ne mogu svakoga kovrdže da krase. Svako nosi ono što mu je priroda dala, različitost je sveta i to nije šala. Ovo je bilo miševih njegovih pet minuta, dok mu pogled radosno kroz učionicu luta. Aplauz dobio je glasan, njegov je talenat svima vidljiv i jasan.

-Šumska ljepotica veselog lica, o različitostima govori spoštovana vjeverica!

-Učiteljice draga, tajna nije da patka reformu obrazovanja snije. Ideja joj se jedne nedjelje rodi, hoće nastavu da pohađa na vodi. Ona je tako umiljata i slatka, kada se posvađa pitaju je da li je divlja patka. Ispod krila mali rokovnik ima, dok u njega zapisuje ideje glavom klima. Misli je uvijek vjerno vode na mjesta gdje ima puno vode. Najveća joj je želja i toga se ne stidi, da jednog dana uživo more vidi. Zaklepeta patka krilima od sreće, toplina oko srca prema čitavom tijelu se kreće. Čitanje započe sa kva, od miline strese se sva.

-Ona je smeđa, mekana i lijepa, ponosna je vlasnica ogromnog repa. Pune džepove lješnjaka ima, svoju užinu rado dijeli sa svima, osim sa vukom, ali s njim je povezana drugom mukom. Zbog računa i ona kuka, to je ta sličnost između nje i vuka. Ono što je meni voda, njoj je crtanje i moda. Svijet joj je jedino lijep kada ga posmatra preko bloka broj pet. Kva, kva!

-Za ovaj zadatak, vidim, imate dara, došli smo do posljednjeg para. Mada ovdje nešto ne štima, lisica sada riječ ima.

-Sa mnom u zadnjoj klupi u svijetu snova, čitavu nastavu kunja sova. Da ima kakvu čarobnu moć, ona bi dan pretvorila u noć. Buđenje ujutro joj izazove mnogo bola, da se ona pita ovo bi bila večernja škola. Dan joj je uvijek predug, a noć kratka, samo će ona danas biti bez urađenog zadatka! –pri pakosnom smijehu je pokazala je lija u vilici sve zube, ne shvatajući da se ovako prijatelji gube.

-Uvijek si prepredena i lukava bila, ti si drugarstvu danas slomila krila. Kad si tako lijepo znala da je snovi sebi zovu, trebala si razbuditi ušaru sovu.

-Upravu si, vuče, krvoločnosti svoga roda, zbog ovoga ti skidam kapu do poda. –ljutito zakvaka patka koja je maloprije bila umiljata i slatka.

-Odlučeno, dakle, pouka je jasna, priredba će i bez lisice biti svakako krasna. Smislićemo već ulogu za sovu, neka svi od vas roditelje pozovu. A sada, dragi moji majstori svoga zanata, izdvadite bojice i uhvatite se pravljenja plakata. Slogan smislila sam da svima bude jasno, pročitaću ga sada veselo i glasno! „Raznolikosti su lijepe i nisu krive što mnogi od nas u zabludi žive!“

Lisica je sjela ljuta k’o puška, od nerviranja joj podrhtava izdužena njuška.