Oktobarska rezolucija

Vrpolji se magla koja je tek sišla sa obronaka Majevice pa tumara dokanjskim sokacima i mislima. Natjera te oktobar da naložiš vatru na uranak, a da se prije toga streseš od zime i griješ promrzle rukice o vrelu šolju kafe. Natjera te da pustiš mačku u kuću da se i ona malo ogrije. Pa ona mačka gleda u frižider i razmjauče se, razbudi ukućane kojima ne možeš objasniti da nije prenoćila u kući i svi nekako vrte glavom na svaku riječ koju izgovoriš. Natjera te i da se ovako sanjiv prisjetiš mnogih stvari. Mobiliše nas tako jesen, svakog na svoj način. Dani su puno lakši jer imaju onu ljetnu neozbiljnost još uvijek u sebi, ali de se ti suprostavi jutrima. Odvedu te tako jutra u djetinstvo, ali tačno u onaj dio djetinstva kada nisi ni previše mali, a ni dovoljno velik. Ono kada si taman da se zaljubiš, a nisi taman da izabereš adekvatne čizme za zimu.

Jesen 2001. godine

Dokanj je jedno zanimljivo mjesto jer je blizu svake kuće barem djelić šume koji je odgovoran za svo ono oktobarsko ludovanje lišća po dvorištima. Ona dole, inače mirna i staložena žena koja se ne upušta u svađe i prepirke, opet grabila lišće pa se u njoj probudio i ove jeseni piroman. Pa kud baš sad da se probudi kad mi je sva školska garderoba na izložbi iza kuće? Dok gori ta hrpa lišća gusti dim se polako uvlači u naš polusuhi veš i izaziva salvu psovki na njen račun. Ne znaš šta prije, zatvoriti prozore ili unijeti veš za koji ne znaš gdje ga odložiti dok ono čudo od lišća ne izgori. Opet mrzim što sam niska i što je onaj štrik za veš visoko postavljen. Prebiram tako po rukama sve one majice kojima treba još četrdesetak minuta sušenja. I svake godine se neko žali na nju. I svake godine misle da je namjerno zapalila baš u vrijeme kada se suši baš njihov veš. I kada joj se tokom godine ne može ništa drugo na mahalskim ogovaranjima i sijelima staviti na teret svi se sjete baš tih paljevina.

“Komšijaaaa, kako se plaća rakijaaa?”- ori se poznati glas jednog ljubitelja čašice više i kojem baš ta čašica napravi toliko problema da ga žena hoće onako omađijanog i zarakijanog izbaciti kroz prozor. Kroz zube procijedi žena ovog domaćina u čijem dvorištu danas gostuje kazan da će se glavom plaćati ako ovom ljubitelju naspe jednu jedinu kap. Ovaj odgovara da su tek nastavili kazan. Ljubitelj napomenu da ga zovnu kada počne glavni čin. Ne znam da li su ga pozvali, morala sam u školu. Oblačim jednu vlažnu majicu za koju mislim da mi najljepše stoji i koja malkice miriše na dim sa spremljenom pričom za one u školi da je to od cigara.

Djed je uveliko orosio čizme rudarke i isprljao ruke seoskim radnim jutrom. Pita onog komšiju treba li mu pomoć. Nama maše. Iako je šest sati mi smo sretni. Ja imam neki čudan osmijeh na licu pomiješan sa ranoranilačkim zijevanjem i čudnom grimasom što zbog sunca što zbog srca. Naime, ovo jutro tačno u 4 sata i 45 minuta sam shvatila da sam se zaljubila. To se lako desi, a teško shvati kada imaš trinaest godina. Tad svi očekuju od tebe da se baviš periodnim sistemom elemenata i da tražiš ono x na času matematike.

Eto tog oktobra sam i ja počela sanjati otvorenih očiju, najčešće na času i čitav svijet mi je stao u lik jednog dječaka koji je sjedio u trećoj klupi i nosio frizuru na čitanku. Te sam jeseni otkrila da ogledalo omogućava da gledamo ono iza nas pa sam iz prve klupe gledala treću bez upadljivog okretanja. Nastavnica mi je rekla da samo narcisi gledaju u ogledalo tako često. Nemam ja kad, draga nastavnice, sebe gledati. To mogu i kod kuće. Malo mi ovo pet sati u školi da gledam nekoga, u koga sam ovako na pravdi Boga zatelebana. Sva sreća da idemo u isti razred i da putujemo istim autobusom. Teško onima koji moraju čekati odmor da vide svoju simpatiju.

Prva ljubav je kod svih nas došla bez najave i obojila jesen nekom svojom nježnošću, a nas nekim čudnim rumenilom. Bilo nas je malo i sramota voljeti nekoga ko to ne zna i ne smije nikad saznati. Rijetko ko je u rubriku simpatija u spomenaru upisivao istinu. Roditelji svaki dan pitaju i moje drugare i mene da li smo se zaljubili. To je bilo toliko zabranjeno da smo svi odmahivali rukom, govorili da nismo i brže bolje mijenjali temu, a većina nas se školovala te godine pod teškim teretom zaljubljenosti. Nosili smo tu zaljubljenost onako djetinjasti i smotani i skrivali je kako smo znali i umjeli. Nije ni čudo što su mnogi odlikaši postali vrlodobri, a oni dobri imali kečeva više nego što ijedna mama može ocu opravdati pubertetom. Palo je tog oktobra mnogo lišća, a i mnogo suza, što zbog ljubavi, što zbog ocjena. Eh, tugo oktobarska.

Jesen 2019. godine

Šarene se slike sa Oktoberfesta, nose se tuđe narodne nošnje, živi se život negdje drugo. Osmjehuju se meni dragi ljudi, zagrlili velike krigle, pijani i oktobarizirani. Fale mi puno. Djeca sada sami sebi biraju čizme u nekim velikim prodavnicama zapadnih gradova. Sad se ljubav priznaje elektronski bez obzira koliko godina imate. Vrište sve one bosanske jeseni, vrište prazna dvorišta i neobrane dunje. Čudno mi šuštanje ovogodišnjeg oktobra pod blijedim, jutarnjim suncem nostalgije.

BioKap šamponi

Svi koji čitaju moj blog znaju koliki sam ljubitelj BioKap proizvoda za kosu. Ova dva dragulja sam dobila prije par mjeseci, uljepšali su mi ljeto, olakšali brigu o kosi tokom vrelih dana začinjenih sa puno znoja pa stoga zaslužuju jednu detaljnu recenziju. Potpisujem da do sada nisam imala bolje šampone!

Biokap šampon za suhu i oštećenu kosu sa bademom i jukom

Proizvođač navodi sljedeće:

Svojstva: Posebno namijenjen njezi suhe i oštećene kose ovaj šampon dozvoljava često pranje dajući kosi mekoću i sjaj. Njegova specifična formula sadrži ulje slatkog badema, kokosovo ulje i biološki ekstrakt sljeza koji imaju omekšavajući učinak; ekstrakt pasiflore, grožđa i ananasa sa hidratantnim i regenerirajućim učinkom, saponin iz juke koji štiti kosu od slobodnih radikala, islandski lišaj i eterična ulja ružmarina i čajevca koji imaju dermo pročišćavajuća svojstva.

Bez silikona, bez parabena bez PEG, bez SLS, nikal testirano, dermatološki testirano.

Način primjene: Nanijeti šampon na mokru kosu i lagano umasirati, te isprati s vodom i ponoviti postupak.

Napomene: Sljez, ružmarin i čajevac su iz biološkog uzgoja. Šampon je proizveden iz biljnih komponenti, čistih eteričnih ulja i biljnih ekstrakata s efektom svile. Nakon otvaranja proizvod potrošiti u roku od 12 mjeseci.

Sastav

Moje iskustvo:

Ovaj šampon dolazi u tamno zelenoj plastičnoj ambalaži od 200 ml. Ima karakterističan miris badema/marcipana. Prilično je guste teksture što je odlično jer ne klizi pa se veoma lako može nanijeti na kosu bez da pola proizvoda završi u kadi. Boja je, kao što možete vidjeti na slici, sedefasto bijela. Navedeno je na ambalaži da zahtijeva dva šamponiranja da bi kosa bila idealno čista ali ja stavim malo više proizvoda pa mi je jedno šamponiranje sasvim dovoljno. Ovaj proizvod je namijenjen za suhu i oštećenu kosu. Moja kosa je suha na vrhovima dok je tjeme masno, nije premasno ali više vuče na masno nego na normalno. Šampon sasvim solidno opere kosu. Perem kosu dva puta sedmično i mogu reći da mi nije izazvao dodatno mašćenje između dva pranja niti perut. Osjeća se ono zdravo škripanje čiste kose bez nezdravog osjećaja zatezanja tjemena. Naprosto obožavam koliko je blag, a da pri tome fino opere kosu. Ne mrsi kosu i to je jedna od prednosti koju posebno cijenim. Mogu slobodno reći da je za sve tipove kose iako možda malo bolje radi na suhoj, dugoj kosi koja se često pere, ali to su samo neke moje subjektivne nijanse mišljenja. Smanjuje elektricitet i nakon upotrebe nema onog čuvenog “petarda” efekta ni stršećih antena dlačica. Sa ovim muku mučim posebno na tjemenu pa kada stavim neki proizvod da malo reducira taj frizzy efekat kosa se brže zamasti pa je i to jedan od razloga zašto sam na prvu upotrebu zavoljela ovaj šampon. Nakon prve upotrebe ovaj problem je postao prošlost. Ovaj proizvod može dugo trajati iako mi se 200 ml činilo kao malo. Cijena jeste malo veća ali vrijedi svake marke. Kupovinu ponavljam!

BioKap detoksificirajući crni šampon

Proizvođač navodi:

Šampon sadrži crnu glinu i biljni ugljen, a namijenjen je za sve tipove kose. Specifična formulacija na osnovi biljnog ugljena iz bambusa pomaže u uklanjanju nečistoće, ostataka smoga i prekomjerne masnoće. Crna glina ima detoksificirajuća i pročišćavajuća svojstva, a kombinirana je s biljnim derivatima ksilitola i pantenola koji uklanjaju osjećaj svrbeža i crvenilo. Mentol i ekstrakt ružmarina iz biološkog uzgoja osvježavaju i revitaliziraju kožu i kosu. Šampon ne sadrži PEG, silikone, parabene, niti SLES. Testiran je dermatološki i na nikal, a nije  testiran na životinjama. Pogodan je za vegane.

Sastav

Moje iskustvo:

I ovaj šampon dolazi u plastičnoj ambalaži od 200 ml. Namijenjen za dubinsko pranje kose. Nanesen na tjeme odmah izaziva prijatan osjećaj hlađenja. Miriše osvježavajuće, na biljke i mentol. Tekstura je malo vodenastija ali se lako nanosi na kosu. Ugljen može da se slegne na dnu pa vam zato preporučujem da ga prije upotrebe promućkate. Slabo pjeni pa je za bogatiju pjenu potrebna malo veća količina proizvoda. Šamponiram kosu dva puta kada je perem ovim šamponom. Boja šampona je crna, ali neće potamniti kosu tako da je pogodan za sve boje i tipove kose. Ako se farbate pa izbjegavate detoks šampone onda preporučujem da par dana pred farbanje operete kosu ovim detoks šamponom. Ja sam ga koristila jednom u dvije sedmice u kombinaciji sa Biokap šamponom sa bademovim uljem i jukom i smatram da sam našla idealnu kombinaciju šampona. Priznajem da mi je onaj sa bademom malkice draži jer volim taj bademasti miris, a i kosu mi nekako bolje složi ali ovaj crni šampon mi tako lijepo očisti tjeme i sviđa mi se onaj osjećaj hlađenja. Sve u svemu prezadovoljna sam BioKap šamponima.

BioKap proizvode možete kupiti OVDJE.

Moje recenzije Biokap maske za kosu možete pročitati OVDJE, a o dvofaznom ulju sam pisala OVDJE.

Moj djed

Uvijek sam rado opisivala ljude i situacije i uvijek sam imala osjećaj da svim tim opisima nešto fali. I nakon mnogo godina sam shvatila da mojim tekstovima ustvari samo fale pravi čitaoci. Skoro nađoh svesku pismenih vježbi iz bosanskog jezika sa mnogo tekstova. Uvijek sam iz pismenih dobijala ocjene manje od petice. Jedan tekst koji mi je donio potoke suza jer ga je učiteljica davne 1998. godine krunisala trojkom vam prenosim u cjelosti, sve sa gramatičkim greškama i čistim dječijim osjećanjima.

Tema: Moj djed

Datum: 20.10.1998. godine

Moj djed se zove Grgić Grga. Ima u selu kod nas još jedan Grgić Grga i to me nervira jer poštar uvijek donese njegove račune pa ja moram ići njegovoj ženi Ani da ih zamijenim za naše. Moj djed nije puno visok. Ja sam mu do ramena a ja sam najmanja u razredu. Iako on nije visok ima visok pritisak. Ima 62 godine i oženjen je sa babom. Njegove oči su plave i ima tanke usne. Na djedu se najviše ističe kosa koja je jako gusta i bijela ko snijeg za Božić. Kad ga ko pita što je bijel on kaže da je to od genetike. U šali kaže da je malo i od babe. On voli da se šali. Njegove šale su lijepe i nevrijeđaju nikog. Djed nije debeo i mršaviji je od babe. Voli da oblači crne pantole, bijelu košulju i džemper. On to zove misna garderoba. To oblači u crkvu i kad ide u Tuzlu. Na poso ide u radnom odijelu i meni djed tad izgleda deblje. U džepu što se nalazi na prsima od radnog odijela ima čokolodano mlijeko sa slamčicom koje daje meni kad dođe s posla. Njima to mlijeko daje šef na poslu. Neradi subotom i nedjeljom. Radi on i tad ali oko kuće. I tad bude u radnom odijelu. Moj djed voli životinje i ima kravu Šaravu koja ima velike rogove. Kad ide da nahrani kravu obuče opanke i ponese plavu kantu od deset litara. Vrati se sa kantom punom mlijeka i prljavih opanaka. Ponese i meni krušku zimnjaču i kaže da je ostavim da malo umekne. Kruška mi uvijek počne da trune pa je djed iskruži. Ponese mi i džepove pune mladih orasa koje nabere usput. Djed voli da jede pitu. On je vrijedan i sjedi samo poslije sedam sati kad počne dnevnik pa to gleda ili kad mu dođu kakvi gosti. Djed je kockar. On radi u firmi 2. oktobar koja se nalazi u Bukinju i tamo se u firmi kocka. Njega pošalju sa kockama u park pa on kocka stazu kojom se će ljudi prolaziti da ne gaze travu. Kolege na poslu ga vole. Iskocko je i nama u dvorištu dvije staze. I u centru Tuzle na korzou je stavljao kockice tamo gdje su granate oštetile put. Uvijek mi je pričo da je kocko neku Kaldrmu što je išla uzbrdo. To je neka ulica u Tuzli napravljena sva od kockica. On zna napamet sve saobraćajne znakove na putu. Djed nepije rakiju ko drugi djedovi već pije sok ko mi djeca. On nepravi probleme, negalami i nikad ne psuje. Nikad me nije ociknario roditeljima kad budem bezobrazna. On razumije da sam ja dijete i da djeca prave probleme. Zove me Mišure. On je pravo fin i mnogima je kum. Lijepo je vaspitan iako su mu roditelji umrli kad je bio mali. Djed nikad niskim ne trača a sa svima se lijepo druži. Blago mom tati jer mu je djed tata.

Već druga godina otkako djeda nema. Mislim ima njega u srcu i mislima samo fizički više nije prisutan. Kažu da je umro, a ja nikako ne vjerujem u ta kazivanja. On se, ja mislim, samo malo preselio u raj da kocka neke nebeske puteve i kaldrme.

Smak svijeta na bosanski način

Sanjam da je 1999. godina. Sanjam da se igramo ispod lipe i da nas nije nas briga za budućnost. Za to su zaduženi roditelji. Ne petljamo im se u ovlaštenja i nadležnost. Oni pomno prate dnevnik svake večeri. Glupost. Ima i ljepših stvari za gledati od onih brkatih, kravatiranih utvara koje pričaju o vitalnim nacionalnim interesima. Novine pišu nekakve priče o smaku svijeta koji bi trebao nastupiti tačno onda kad nastupi 2000. godina. Previše se nešto priča i piše o tome, a sve su to kao nagađanja. One vitalne nacionalne utvare pričaju o povratku raseljenih lica. Neki Fadil Banjanović, simpatični čiko, nagovara narod da se ugleda na njega i da se vrati na svoje prijeratno mjesto prebivališta. Ovaj aman nagovara moje drugarice da se vrate u nekakvo Podrinje? Šta ima da se vraćaju, lijepo im je i ovdje. Nije mi više simpatičan. Radi mi o dvanaestogodišnjoj glavi. Jedva čekam da prođe dnevnik i da gledam seriju.

Na autobuskoj stanici ujutro, malo prije šest sati, patroliraju dvije mačke oko grupe radnika koji su krenuli na posao. Ta grupa radnika je bila veća nego one protestne grupe danas. Tapkaju svojim radničkim nogama čekajući autobus broj 17. Radilo se obično od 7 do 3. Nije bitno koliko ti je stanica udaljena od kuće u četri poslije podne si pod okriljem svog toplog doma i piješ popodnevnu kafu sa ukućanima. I za ukućane bilo vremena. Vikendi su slobodni. I za sebe bilo vremena. Nastupa 2000. godina sve sa lampicama i životnim željama. Ispucali smo petarde kao da nam pucnjave nije bilo dovoljno tokom rata. I za slavlje je bilo vremena. Proslavili smo bez smaka svijeta i smijali se novinskim natpisima.

Te godine je smak svijeta ipak došao prerušen u nekakvu privatizaciju koja je nasilno otkinula komad djetinstva gotovo svakom djetetu mojih godina. Komšija plače, ostao bez posla, rasplakala ga privatizacija, dok drugi komšija njegovih godina, kojeg još ta privatizacija nije dotakla, priča kako uvijek ima posla za one koji hoće raditi i iza leđa se smije onom privatiziranom. Smijao se sve dok se i u njegovu kuću nije smjestila privatizacija pa mu uzrokovala mnoge svađe sa ženom, par pijanstava i bezbroj neprospavanih noći, znam po onoj žigi cigare koju kasno u noć šeta sa jedne strane balkona na drugu. Ona grupa radnog naroda na stanici se značajno osipala. Mislim osula se ona i 1992. godine ali ne u ovolikom broju. Nema više gužve u autobusu. Dnevnik i dalje pun vijesti o stečaju i likvidacijama firmi koje su nam do juče organizovale podjelu paketića i omogućavale lijepa poznanstva sa djecom maminih i tatinih kolega. U partizanskim filmovima sam naučila šta je likvidacija ali nigdje nisam naučila kako će taj pojam uticati na moj život. Saznala sam ubrzo kada je i moja mama ostala bez posla pa je kao i onaj komšija šetala ko zna koju zapaljenu cigaretu po balkonu do kasno u noć. Svako, ali baš svako je mislio da se to njemu ne može desiti i svima se naravno desilo, prije ili kasnije. Ono raje što je rat ostavio u životu i u Bosni se povlačilo svakodnevno po sudovima i organizovanim uličnim prosvjedima tražeći samo onu šačicu svojih prava u vidu uvezivanja radnog staža i isplate zaostalih plata. Godinama je privatizacija kao okovratna omča visila nad glavama naših najmilijih. Nisu imali izbor prekvalifikacije i odlaska u inostranstvo, nisu imali novca ni za osnovno ma nisu imali čak ni zdravstveno osiguranje.

Jedino što je ostalo isto je to da su i sada gledali dnevnik očekujući bilo kakve pozitivne vijesti. Nekakav univerzitetski profesor priča o privatizaciji i govori kako ljudi prvo trebaju u svojoj svijesti da pređu na pojam privatnog. Čudno neko gledište. Kroz historiju se za ovakve stvari nije u svijesti prelazilo na nešto već su se oštrila koplja i punile puške. Kažu da je još 1990. godine bilo riječ o svemu ovome, ali rat je to odgodio pa se ova ideja ponovo okotila 1997. godine. Dok su jadni ljudi još sanirali ratne rane što životne što infrastrukturne, politikom malih koraka se ova guja uvalila u svako preduzeće i otrovala život i djetinjstvo mnogima u mojoj okolini. Svaki radnik je tih godina doživio barem jedan lični smak svijeta u kontekstu tog kolektivnog smaka. I svaki parazit je doživio smak svijeta jer se više nije imao na koga prikačiti.

Saznajem poslije da se taj proces zove i denacionalizacija. Bila sam dijete i nisam znala šta se ustvari dešava ali jedno mi je bilo jasno još od ratnih dana, a to je da koji god pojam ima “nacionalno” u sastavu svog imenu uvijek ali baš uvijek napravi na bosanskom tlu toliku katastrofu da joj se metastaze i danas dan moraju liječiti. I liječe se, obično pakovanjem kofera i odlaskom iz Bosne. I liječe se najčešće u Njemačkoj, radom u staračkim domovima i bolnicama. Nije ni čudo što dnevno više autobusa saobraća iz Tuzle za Njemačku nego za Dokanj. Odrasla sam i shvatila napore i nagovore pokojnog Fadila Banjanovića. Opet mi je postao simpatičan. Kako sve drugačije izgleda kada si dijete.

Stoje tako devastirani objekti koje smo nekad zvali mamina ili tatina firma, stoje kao nadgrobni spomenici, izbijaju nam oči svojim stanjem i podsjećaju nas na djetinjstvo i neka ljepša vremena. Vitalne nacionalne utvare nam nisu uspjeli privatizirati sjećanja, zato i dalje volimo svoju rodnu grudu uprkos stanju u kojem se nalazi.

Jesenja melodija prijateljstva

Gledamo nas dvije film, jedemo košpe i opet se žalimo što su preslane. Konačno da se i mi u nečemu složimo pa makar to i salinitet košpa bio. Lažem da su kupovne, a tuzlanske soli ni u ovom slučaju nisam štedjela. Sudeći po ovome baš sam prava tuzlanka. Film u toku, ko fol zabranjeno pričanje. Ispod neke sijalice, one ogromne, filmske, koja obasja uvijek pravi kadar, dvoje se naravno filmski i poljubiše. Odmahnu ona rukom i zahukta:” Ovo samo na filmu ima.” Pogledam je, hoću reći pojedem je pogledom, kad ona nastavi: “Ja da onog svog poljubim pod ovom sijalicom, nacrtala bi se tu najmanje i dva stršljena.” Gromoglasno sam se nasmijala njenoj konstatciji, a ona mrtva ozbiljna. Ovo je naš scenarij već godinama.

“Opet hoćeš na buvljak?”- zareža u svom stilu. Prešutim, šta će, mora sa mnom. Moje oči obožavaju ovaj šareni svijet. Nekako mi sve one figure imaju priču i dušu, kako prodavači tako i roba. Ona koluta svojim sitnim okicama. Nalazim dvije radio kasete Bijelog dugmeta. Trebam izbjegavati kupovine u jesen, stvarno, upravu je ona. “Zar ćeš stvarno dati dvije marke za to? Imaš jutjub, koji će ti to vrag?” Odgovaram: “Kasete to nekako odrade za dušu, jutjub za novac.” Ma ni rođena me majka ne bi onako ošinula pogledom. Pazarila. Pravdam se da me jesen malo mlati pa mi i ovo malo mozga što posjedujem okrenula na svoju romantičnu stranu. Kaže da mi za ovakve gluposti jesen uopšte nije potrebna i da sam ovakva čitavu godinu. A jesen mi se baš učinila kao super izgovor.

Idemo skupa na jesenji vašer. Zalijepi se ona za neku košulju pa je sa svih strana gleda. Šmeknem tezgu do nas na kojoj se prodaju knjige. Nagovorim je da proba košulju. U međuvremenu kupujem Andrićevog Omer Pašu Latasa, tvrde korice, sjaji se, za četiri marke. Kupi i ona košulju i koji je vrag nanese da je pokuša staviti u moju torbu. Oči joj onaj Latas izbi, kaže da nisam normalna, opet knjiga. Ona je samo za varijantu stručne literature, dok je za mene knjiga bajki još uvijek najstručnija pisana riječ. Zvoca mi ko žena mužu, ko majka djetetu, ko svekrva snajki ali bez ikakvog vidljivog rezultata. Ona je inače jedina na ovom svijetu koja mi ima pravo zvocnuti koju, a da prođe bez sankcija. “Još si je pokušala sakriti, srami se, bolje da si i ti košulju kupila…” Planiram večeras Latasa konačno pročitati, e moj Andriću koje zvocanje zbog tebe trpim ito zbog knjige koju nisi ni napisao do kraja. Pitam je da li se sjeća one priče Košulja sretnog čovjeka? Zna na šta ciljam jer u toj priči sretni čovjek nije čak ni posjedovao košulju. Odmahnu rukom. Zna ona da ću uzeti njenu košulju ako mi ikad to čudo sa dugmadima zatreba, a do tada ću biti sretna.

Ona je uvijek racionalna, uvijek mi za rođendan kupi one potrebne sitnice koje ja čitave godine namjeravam kupiti i nikako da stignem. Ja njoj kupim jednu stvar koja se meni sviđa i koju ja vidim na njoj. Nosi iz ljubavi prema meni i baš za tu stvar dobije najviše komplimenata. Uvijek se u takvim situacijama pobjedonosno naslađujem.

Ona planira, Bog se smije, a ja umirem od smijeha. Kako to često biva i ovaj put život namontira situaciju, demontira njene planove i posla mene da zapamtim sve detalje. Na moj nagovor idemo šetati, nebo nabacilo veoma tmurnu šminku na horizont, možda će i kiša, koga briga, nevoljko je pristala, ali je pristala. Zna ona koliko volim jesen i sva raspoloženja ovog godišnjeg doba. Ponijela je kišobran, ja nisam, volim slobodne ruke, eto ubi me nosanje kišobrana. Još onaj kišober sa štapom koji mi više liči na hladno oružje nego na nekakvu zaštitu od vode koja padne direktno sa nebesa i koju zovu kiša. Sjetim se one bake iz crtanog filma gdje ima onaj crno bijeli mačak Silvester i počnem se smijati. Opet me pita jesam li normalna, opet razmišljam kako da odgovorim na ovo pitanje. Kaže samo se budale smiju bez razloga. Čuj to? Imam ja razlog, a to što ga ona ne zna, to je već neka druga priča. Taman zaboravim na onu baku kad eto je opet u maštu. Moram pod hitno prestati gledati crtane filmove. Počinje kiša, pljušćina neviđena, uspijevam ubaciti glavu pod onaj kišobran. Ona reče da nebesa plaču, a ja je ispravljam da ustvari umiru od smijeha. Žali se da su joj noge mokre i da sve od nogu dolazi. Govorim joj da psihijatri kažu da sve ipak iz glave dolazi. Počela se i ona smijati konačno. Idemo na čaj, odmah. Ščepala sam je za ruku i uvela na prva vrata koja su obećavala šolju čaja na tuzlanskom korzu. Tako ljuta i mokra je upoznala ljubav svog života baš tu pred mojim očima. Zamalo mu oko nije iskopala onom kišobrančinom. Zar ona, ona koja je u šest ujutro sređena kao za malu maturu, da ovako upadne u vrtlog sudbine, ito razlivene maskare i sa oštećenom žicom na kišobranu? Lijepo napisah nebesa umiru od smijeha.

Vrzmaju se i danas kapi kiše po starom prozoru. Pjeva mi Tifa sa one kasete da će i sutra kišiti. Već mi tri godine pjeva Tifa na ovaj način od septembra do novembra svaki dan. Zovem onu svoju koja ove jeseni nije tu. Odveo je onaj što mu je zamalo oko iskopala onog kišnog dana. Puštam joj pjesmu, insistira da je do kraja posluša, govorim joj da ima jutjub. Ne može da vjeruje da je to ona kaseta i da je još uvijek u životu. Tako ja na momente otopim njeno srce. Čudi se kako mogu slušati istu pjesmu milion puta, a ne zna da svaki put u toj jednoj pjesmi čujem nešto novo. Eto ni muziku ne slušamo na isti način.

Ponekad je ljubav jedini argument koji stoji između dvije sasvim suprotne ličnosti. A gdje stanuje duša? Pa ako je imate onda shvatate da je kod svakog na drugom mjestu. Eto kod mene u srcu, kod nje u glavi, kako god, važno je da je imamo i da je dijelimo. Reče nauka davno da se suprotnosti privlače. Neću u nauku da se petljam jer čovjeku ionako za sreću treba samo malo prijateljstva, malo jeseni i malo muzike!

Da ne zaboravim, u prilogu imate sliku one bake!

Hronika moje jeseni

Jesen je došla. Došla je u đačkim torbama malenih prvačića još prvog septembra ali niko nije povjerovao da je baš tad spustila svoje poljupce na sjevernu hemisferu pa je početak jeseni prolongiran ali mi koji je nosimo u srcu to nikako ne priznajemo.

Jesen je polazak u školu, nešto poput nove godine ali nije baš za vatrometa i slavlja i što je najgore nema paketića. Vrijeme kada noć, pantalone i lista obaveza postaju duži, a dan kraći. To je ono kada zadaća zauzme mjesto igrama i taman je završite padne noć.

Jesen su sve one jaknice koje ujutro griju, a u danu se pomijaju po podlakticama i koje bi sa užitkom bacili u prvi kontejner, sve one karirane košulje koje su najčešće svezane oko struka i sve one zavrnute nogavice pantalona da se ne isprljamo dok se vraćamo kući po blatnjavom makadamu.

Jesen su sve one serije poput Boljeg života i Srećnih ljudi koje sam odgledala sa bratom ušuškana u toplo ćebe dok napolju kiša zvoca starim olucima neke svoje priče sa nebesa.

Jesen je kada kupim još par lubenica da mi se srce zadovolji ove voćke do sljedećeg ljeta kad ono mama negdje posijala par njih i ubere ih krajem oktobra. Eto i na njih meni jesen zamiriše i svake godine zaboravim na to pa im se iznova obradujem.

Kada smo kod okruglih darova prirode mene bundeve baš obraduje svojim sjemenkama. Jesen je pečenje košpa, hiljade i hiljade čučnjeva napravljenih ispred pecare starog šporeta smederevca da bi se te iste košpe promiješale da ne daj Bože ne zagore. Kada se ispeku onda tajno probireš one što se ne gule pa kad navališ na one što se gule vidi ti se i na krevetu i na tepihu i na usnama koje bride od soli šta si radio. A koliko sam ih samo pojela dok sam provjeravala jesu li pečene? Svake godine se zakunem da ih sljedeće godine pečem samo po danu, boju da im ispečenu vidim i svake sljedeće godine napravim sebe budalom.

Jesen je kazan za rakiju pored kojeg se okupimo zbog kasnih pečenjaka koje djed sakrije za posebne prilike poput ove baš onako kako i moja mama sakrije lubenicu. Djed se lagano kroz klasuru probija kao kakav vojnik sa svojim nečujnim opancima i dolazi sa punim naramkom pečenjaka. Stavlja ih na našiljenu motkicu i polako mazi žar onim pečenjkom. Djeda eto više nema. Jesen miriše i na djeda. Nikada više mi pečenjci neće biti onako ukusni. Fali im duše, fali im djeda.

Jesen su palačinci, tanki kao papir sa kojeg se prepisivalo za prvi kontrolni rad. U te palačinke stavim džema, onog što se razljeva, što ga pravi moja komšinica kojoj identitet neću otkriti jer je sin može kritikovati zbog pravljenja enormnih količina džema i ove godine pa taj pekmez/džem završi i na helankama, čarapama i tepihu. Nema te nutele koja može napraviti ovoliki nered, a ni sav onaj slasni užitak.

Jesen su sve one tople čokolade u Intermezzu u Tuzli, zbog kojih smo pobjegli sa časova i za koje smo morali da prebiramo po novčaniku i vadimo čak i one bončiće iz šteka, sa pogledom na kino Centar i breze koje su izrasle na krovu ove zgrade i čiji su listovi uredno požutjeli i ove godine.

Jesen su i prve salate od čijih sam se pravljenja vješto izvlačila učenjem pa mi mama i danas dan suptilno nabije na nos svaki zalogaj kiselog krastavca. Baba je po tom pitanju bila mnogo blaža. Kad pravi salatu ne smiješ ni u dvorište, a kamoli u kuću da ne bi zlaka ne daj Bože završila u tegli, a kad završi sa spravljanjem tog šarenila i kada to šarenilo postane za nekoliko sedmica salata, tjera te da uzmeš još. I uvijek uzmeš još, a nađe se i za ponijeti. Kontam ja nešto, neka ostane među nama, možda je baba stavljala nešto posebno u one salate pa su bile onako ukusne. Kontam možda je ona zlaka samo izgovor. Babe više nema, sklopila je svoje oči jedne kasne jeseni. Taj dan joj sa groba skidam lišće i prkosim jeseni nekim lijepim cvijetom.

Jesen je slika za indeks, prvi zagrljaj Sarajeva i miris novih knjiga, fakultetskih, sa lijepim koricama i povisokim cijenama. Jesen je jesenji ispitni rok, onda kada nam jesenji vjetar nije potreban da bi se tresli kao prutići.

Jesen su politički izbori svake druge godine, vrijeme kada nas romantične i ranjive tjeraju da odlučujemo o svojoj budućnosti.

Jesen je za mene ostala pod jednom lipom u dvorištu mojih drugara Jukića s kojima sam godinama jesenovala na ljuljaški ispod te iste lipe. Iako lipe više nema, a i Jukići su davno otišli da jesenuju negdje daleko, sjećanja na naše dječije ludorije se vješto bude svake jeseni. Jer pobogu jesen je, pa je svi i tražimo tamo gdje smo je ostavili.

Kako se suprostaviti međuvršnjačkom nasilju?

U prošlom postu sam pokušala opisati te neke ružne stvari koje su se dešavale tokom školovanja pa su mi mnogi postavili sasvim razumno pitanje, a to je kako sam se ja borila protiv svega toga. Međuvršnjačko nasilje, kao što znamo, može ostaviti razne posljedice koje se nažalost manifestuju tek onda kada postanu gotov proizvod. Svake godine bude barem jedan slučaj ove vrste nasilja koji potrese čitavu državu. Sjetimo se samo dječaka Mahira Rakovca. Ova vrsta nasilja se dozira kap po kap, svakodnevno, u malim nasilničkim ratama i traje godinama. Upravo zbog ovoga je veoma teško i boriti se protiv međuvršnjačkog nasilja koje se dozirano na ovaj način poistovjećuje sa međuvršnjačkim šalama. Shodno ovome, jedno jadno dijete koje se susreće sa ovim svakodnevno, mora i da se bori svakodnevno. Trube nam sa konferencija o prevenciji međuvršnjačkog nasilja o prevenciji! Šta je sa suprostavljanjem ovom problemu, kako mi da se suprostavimo? To nigdje ne piše jer za suprostavljanje nam moraju dati jasne upute o kojima ti stručnjaci pojma nemaju, a o prevenciji svako polupismen može napisati koji redak. Pa se uštogoljeni ministar ili ministrica pojave pred kamerama u taze odijelu, pa počnu ovako: “Kao dio evropskih integracija u cilju prevencije nasilja u školama, mi smo oformili radnu grupu koja će u skladu sa ustavom, zakonima i tekućim problemom na najbolji način pokušati da ustanovi probleme nasilja u školama i skladno tome napisati priručnik…” Ispričaju se oni tako pred kamerama, pojave na dnevniku, većina ljudi pojma nema da oni niti su šta rekli niti šta poduzeli, novac su uzeli i kao borili su se. Sve do sljedeće sahrane iliti dženaze nekom drugom Mahiru. Ali da ne idem tako daleko i priču da ne isprljam blatom sa groblja idem ipak u nekom drugom smijeru u krugu ovog problema.

Kako sam se ja borila protiv svega što me snašlo? Po meni postoje dvije vrste borbe protiv ove vrste nasilja. Prva je ona klasična na licu mjesta koja se sprovodi argumentima, vraćanjem istom mjerom, vrijeđanjem onog ko vas uvrijedi, fizičkim obračunom, alarmiranjem roditelja i osoblja škole, u suštini ovo ja zovem prvim vidom samoodbrane. Koliko god bilo teško suprostavite se. Svaki nasilnik je u prednosti onoliko koliko vi ćutite o njemu. Nikada nemojte biti stidljivi, nečujni i tromi. Vi imate glas i neka se taj glas čuje. Borite se, opsujte, dreknite, glasnih se boje. Učiteljima i roditeljima je lakše kada šutite. Za onog ko ćuti se pretpostavlja da je dobro. Nije bitno koliko godina imate. Ovo je lakše shvatiti nekome ko ima četrnaest nego nekome ko ima osam godina, ali… Tiha voda u ovome slučaju bregove ne valja. U ovako tihoj vodi nasilnici najbrže plivaju.

Upoznam skoro jednu djevojčicu koja mi se onako prijateljski, kako se samo neznancu i može izjadati, izjadala u vezi svega što joj se dešava u školi. Pitam ja nju kako ti njeni roditelji reaguju na sve to, a ona mi kaže da su joj jednostavno rekli da se i njima isto dešavalo i da se oko toga ne treba praviti neki značajniji cirkus, obične dječije šale, a ona je kao previše osjetljiva pa su joj roditelji kao pravi roditelji nabrojali sve svoje probleme sa kojima se oni trenutno susreću. Kao njihovi problemi su problemi, a njeni gluposti. Eto tako se to veoma često završi sa roditeljima. Ako vam se dešavaju loše stvari u školi, milion puta recite roditeljima šta se dešava. Njima izgleda treba ponavljati. Djeco, ponavljate im dok god ne odluče reagovati, koliki god oni kreteni bili u vašim očima oni mogu nešto i napraviti. Često se roditelji pitaju kako baš oni zadnji saznaju sve bitno, a to je zbog toga što neće da slušaju. Sa svojom djecom ne razgovaraju kao sa malim ljudima nego kao sa robotima. Imaju vremena za dnevnik i sve one glupane sa političke scene, za djecu su često jako umorni. Dragi roditelji ne glumite više budale. Razgovarajte sa djecom bez da im nabijete na nos poslije sve što vam povjere. Ne ponižavajte ih kada vam kažu šta ih čini sretnima i nesretnima. Ne poredite svoje djetinjstvo sa njihovima. Oni nisu vi, a vi niste oni. Ovo se odnosi i na prosvjetne radnike. Saslušajte djecu, pametni su, imaju šta da kažu. Zapamtite vaša šutnja je nasilnicima super moć.

Druga, za mene daleko teža, je ona borba koju nosite u sebi i sa sobom gdje god stignete. Većina djece ne zamrzi sve te nasilnike vršnjake, učitelje i roditelje koji ne reaguju već zamrzi sebe. Ovo boli i kad odrastete jer i mržnja prema sebi isto odraste.

Vi kao sedmogodišnjak pojma nemate zašto idete u školu. To vam roditelji nisu rekli. Mislite da idete zato što morate i zato što sva djeca idu. U školu idete po nešto što se zove znanje. Znanje je najmoćnije oružje koliko god vas država, društvo, trenutna situacija i tetka Mira ubjeđivali u suprotno. Zato prvi vid one unutarnje borbe je da se skoncentrišete na učenje jer da bismo se odbranili od svih nasilnika ovog svijeta važno je da znamo ko smo i šta želimo. Mi smo u školu došli da ostvarimo sebe. Školski drugari, nasilnici u ovom slučaju, mogu itekako da imaju ulogu trnja na vašem putu do zvijezda. Vi ste sebi odredili gdje su te zvijezde. Vi idete u školu, prisustvujete nastavi, prave vam cirkus od života, preživite, dolazite kući i nemate motivaciju za životom, a kamoli za učenjem. Oni su svi krivi jer ti ne učiš, ma nemoj? To je babuka do tebe, da da, do tebe. Nemaš motivacije ha? Nije je ni Ivona imala pa je to trnje od djece nije odvelo u kafanu ni lokalnom dileru već na fakultet. Sebe traži u knjizi, a ne u čaši, igli ili travugama. Prestani lagati sebe. Taj dio tebe je do tebe.

Poslije učenja najbitnija stavka je vjera u sebe. Nikad nisam povjerovala onoj djeci kada su mi govorili ko sam i koliko ne vrijedim jer sam shvatila da oni nemaju pojma šta pričaju. U tome i jeste problem. Čovjek lako povjeruje u sve što čuje o sebi, a kako je tek djeci po ovom pitanju? Nego da li biste povjerovali gluhoj osobi ako kaže da ne pjevate lijepo? Nasmijali biste se i nastavili dalje. Šta mislite da sada neko dođe i počne vas ubjeđivati da je oktobar, a vi znate da je septembar? Ne biste ni uzeli u razmatranje u svojoj glavi da je možda tvrdnja tog nekog tačna jer pobogu septembar je. E kada sa takvim stavom budete gledali sebe, znate ko ste, ko bolje od vas to zna, onda vam nijedan čovjek, uš ni nasilnik ne mogu ništa. Gradite sebe svaki dan bez obzira ko sve želi da vas poruši.

Jednom prilikom sam se grohotom nasmijala jednoj situaciji na času u osnovnoj školi i pita me jedna djevojčica poslije kako me nije sramota smijati se sa ovim zubima. Nije ona ništa loše mislila jednostavno je zanimalo zašto se ja sebe ne stidim. Pitam ja nju kako se ona onih jedinica ne stidi, kratko i jasno, ja zube ne mogu sada promijeniti ali ona one ocjene može. Reče mi da sam najobičnija krava. Nemojte se nikad kriti iz svojih nedostataka niti ih pokušavati svim silama sakriti. Uživajte uprkos toj jednoj karakteristici i ne dopuštajte da vas sve to određuje. Neće mene jedni zubi ušutkati niti prekinuti sve osmijehe koje sam dužna životu. Nađite ono što volite, bile to knjige, sport ili neki hobi i posvetite se tome. Neka to što volite bude glasnije od onoga što vas trenutno određuje i povređuje. Istina je da su oni zubi bili ružni, ali gdje su sve lijepe istine o meni? Te lijepe istine sam ja sama sebi pričala i ponavljala svaki put kada me neko pokušao poljuljati tom činjenicom o zubima.

Svaki čovjek bez izuzetka teži da bude prihvaćen i poštovan, a djeca pogotovo. Na šta su jadna djeca sve spremna pristati radi te šačice prihvatanja i par drugara oko sebe. Odmah da vam kažem ne pristajte na loše stvari! Jedan dječak iz mog razreda koji je poput mene bio poprilično maltretiran je bio nagovoren od strane drugih da mi baci torbu kroz prozor. Jadno dijete pristalo, obećali mu da će taj dan igrati fudbala s njima. Od mene je dobio šamarčinu, išamaran igrao fudbala na odmoru čitavih petnaest minuta i sutra opet bio ono što i do tada, sa gubitkom mene kao prijateljice. Nikad ne budite poput njega, ovako se prijatelji ne stiču. Za mojim stolom i danas dan sjedi samo odabrana ekipa. Kada su prijatelji u pitanju kod mene nema kompromisa.

Sa nasilnicima nikad ne igrajte igre opšte kulture. Oni igraju na tu kartu, vi nemojte. Ako primijete da vas ogdoj i kultura sprečavaju da im se suprostavite gotovi ste, doslovno. Jednostavno ih pošaljite na devetomjesečno mjesto prebivališta prije njihovog rođenja. Ne kupujte ih komplimentima sa željom da im omekšate srce koje nemaju. Ne trčite za njima i ne dodvoravajte im se. Ne pokušavajte da im postanete prijatelji. Zar želite uopšte nekom takvom biti prijatelj? Fuj! Znam mnogo osoba koje su poput mene prošle te neke prozivke na račun izgleda, onda promijenile tu karakteristiku objekat prozivke i sprijateljile se sa tim prozivačima. Još gori epilog ovoga je da su i same postale poput tih prozivača nasilnika. Ne znam kako psiholozi nazivaju ovo, ali ovom prilikom pljujem sve takve osobe. Meni su gore od samih nasilnika jer su imale izbor.

Škola će se završiti, vi ćete odrasti, svi oni nasilnici će isto odrasti. Neki će sazreti, neki ne. Oni moji su toliko bili fokusirani na moje zube da svoje nisu ni održavali. Većina njih nije napravila nikakve značajnije rezultate u životu. Bilo im zanimljivije pomno pljuvati tuđe rezultate. Većina njih se sa mnom pokušala i sprijateljiti kada smo odrasli. Neće oni uvijek biti veći i jači niti će imati ulogu nasilnika kao u školi. Mnoge od njih nećete više ni sresti u životu. Jedino što će ostati isto je to da će oni ministri i dalje pisati nekakve priručnike koji nikome nisu donijeli svjetliju budućnost. Molim vas da zapamtite da je ovo vaš trenutni problem, problem koji će odrastanjem postajati sve manji i manji dok potpuno ne iščezne. Stvar je u tome da iz ovog perioda izađete sa što manje ožiljaka, a što više pobjeda. Suprostavite se i budite hrabri jer hrabre i sreća prati!