Žena je ženi najveći dušman

Žuti autobus se brzo napunio putnicima. Motor mu je proizvodio neke čudne zvuke koji su ličili na brundanje, ali to nama nije smetalo. Mi smo navikli da nam prevozno sredstvo ovog tipa nije u stanju da prede kao mačka. Oktobar se naoružao lišćem i izrazito jakim suncem. Ukazivali su se mokri krugovi od znoja u predjelu pazušne jame kod ljudi koji su stojali u autobusu i pridržavali se za šipke. Četri žene su zauzele ono mjesto gdje može sjesti četvero, ali dvoje se vozi naopako. To im je omogućilo pravu konferenciju na točkovima i dovoljno mjesta za njihove crne torbe na kojima je bila zlatna palma i koje su imale rajfešlus na vrhu. Ručke ovih torbi su bile toliko izdržljive da su prkosile svim zakonima fizike. U njih bi pri polasku u grad natrpale mliječnih proizvoda koje će prodati, a pri povratku će za taj novac kupiti ono što ne mogu same proizvesti. One teške torbe su parkirale na pod između svojih nogu i tako ih mobilisale potkoljenicama. Sve su imale istu frizuru u vidu hladne trajne poprskane plavim ehotonom pa su im glave bile boje razblaženog neba. Tvorac ovih frizura je frizerka koja dođe po pozivu na kućnu adresu, isprovocira svu tu hemiju na glavi, donese najnovije vijesti iz sela i okoline, popije šta i pojede dok kiselina nasilno ne napravi kovrdže. Ovaj proces se zove uljuđivanje i veliki kompliment predstavlja kada ti neko kaže da si se baš uljudio. Sve su bile slično i obučene već godinama. Kao da su ostale modno zarobljene u periodu zepa i končanih majica oštro se protiveći svemu novom i praktičnom. Bile su to žene tegljači. To im se vidjelo po hrapavim rukama i visećim podočnjacima oko kojih su se formirale duboke bore.

Početak mjeseca je označavao da svi u autobusu imaju novac. Studenti nosili novac za školarine, knjige i autobuske karte, penzioneri su primili penzije, radnici plate jer tad nisu zaživjeli žiro računi, uglavnom bilo je to vrijeme u mjesecu kada su autobusi predstavljali pravi švedski sto za džeparoše.

Na Brčanskoj Malti ulazi markantan gospodin u autobus. Imao je modernu frizuru, a gel se potrudio da mu svaka dlaka bude na svom mjestu, glat obrijan, u košulji sa otkopčana dva dugmeta niže od adamove jabučice, crnim hlačama na peglu i cipelama iza kojih stoji proizvođač Planika ili Borovo. Ličio je na profesore iz serija i njegov parfem je bolno vrištao pored znoja sa izloženih pazuha i naših kataloških avonovskih mini testera. Svaki poznavalac tuzlanske čaršijske scene je znao jako dobro da je on džeparoš i da poslije rukovanja s njim morate izbrojati prste. Organizovao je on i prilično skupe obuke za ljude koji su sebe pronašli u lopovlskom načinu života i po čaršijskim predanjima vježbao ih je tako što je stavljao novac između žica od struje koje se kriju iza prekidača za paljenje svjetla. Skine se taj prekidač, umetne novac i obuka počinje. Na istoj stanici je ušla i žena srednjih godina, isfenirane plave kose, obučena nenapadno ali moderno. Ona je stojala ispred mene, a on iza mene. Nekako je, božijom srećom, žena primijetila da joj je on izvukao novčanik. Zgrabila ga je za rever one košulje, a ja sam se nalazila između njih. Počela se žena derati iz sveg glasa i tražiti da joj vrati novčanik. On se počeo još jače derati i nadglasao ju je pribjegavajući lukavštini: „Rekao sam ti draga ženo, da si mi bila samo avantura, povremeni seks, da imam porodicu koju ni zbog koga ne bih rasturio, da su mi moja djeca svetinja, znala si sve od početka. Pristala si na to iako si udata. Ako si zaboravila novčanik u hotelu to nije moj problem.“ Žena se tresla i nekako uspjela dohvatiti svoj poveliki novčanik iz njegovog pazuha ispod košulje. Ona dugmad na skupocjenoj košulji džeparoša su izdržala ovu intervenciju. Sve ovo se dogodio između pošte i Crvenog 7.

Jedna od onih baba ehotonki je povikala:“Bolje da si mećala čukotinu u nju, kurvo. Grijeh je tuđeg čojka krasti, kurvo. Žena je ženi od dva i kada najveći dušman. Da kuja ne mrdne repom, ne bi ni…“ Ostale tri ehotonke su klimale glavom i podržale drugaricu. Njih četri su i same veoma često bile počašćene epitetom kurve od strane pijanih muževa i nadrndanih svekrva iako su bile poštene u tom smislu. Kao da su jedva čekale da i one nekoga počaste, kao da im je bilo lakše duši kada su to uradile. Ona žena izađe na prvoj stanici, obrukana i zamalo opljačkana. Ehotonke nastaviše: „Fin gospodin, vidi se na njemu, priča ko ona što vodi dnevnik, čuva fameliju, a ona funjara bi to sve razjebala. Kurva jedna, još udata.“

Izađoše i džeparoš i one babe plavih glava na kajmak stanici. Još mi je u nosu njegov parfem i krvoločni gospodski pogled. Vozač se poče pravdati: „Čuvajte svoje stvari. Ja radim za 480 KM. Nije to vrijedno da izgubim glavu, nije. Valja meni još tura bacit. Ejj, 480 KM.“

Ostade jedna istina iz ovog autobusa, a to je da je žena ženi stvarno od dva i kada najveći dušman. I da su neke žene jake samo onda kada trebaju tegljačiti kao mazge i kada treba pred publikom drugu ženu poniziti. I da je svaki kurvaluk, pravi ili iscenirani, uvijek jednosmijerna ulica koja vodi do nemoralnosti žene. Fina gospoda se uvijek nekako izvuku ko mastan kaiš.

Njega ravne, tanke i rijetke kose

U saradnji sa mojom najdražom kovrdžicom Milicom iz Srbije koja godinama vodi blog koji je posvećen kovrdžavoj kosi nastao je ovaj tekst. Ovu divnu djevojku možete kontaktirati na instagram profilu Kovrdzava kosa nega , a mene na profilu Zlatokosa.bh. Njega kovrdžave kose se znatno razlikuje od njege ravne kose, ali postoje mnoge stvari koje su zajedničke, kao i stvari koje su odlične za ravnu kosu, a nepovoljne za kovrdžavu i obrnuto. Milica je, moram napomenuti, jedna od najstručnijih, najkredibilnijih i najobjektivnijih osoba u svijetu kose i od nje sam naučila mnogo stvari (sastav proizvoda za kosu, upotrebu istih, doziranje…).

U nastavku vam slijedi osnovna njega ravne i tanke kose, najbolji proizvodi koji su svima lako dostupni na našem podneblju, savjeti i recepti za brzi rast kose kao i recepti za debljanje dlake.

Rutina koju Milica preporučuje za tanku i ravnu kosu:

Tanka i retka kosa najviše pati za volumenom. Kada je kovrdžava, ona se i nekako izbori da postigne ,,pufnast” izgled, dok se na ravnoj kosi, odsustvo vulumena više primećuje jer kosa pada. Genetske predispozicije za kvalitet kose je teško promeniti, ali adekvatnom negom i primenom malih trikova, možemo poboljšati izgled tanke kose i pomoći joj da održava volumen.

1) Glavna i početna greška je što devojke za svako pranje koriste šampone koji imaju prejake sulfate, jer nakon njih kosa odaje utisak da je gušća i izdignutija u korenu (jer je naelektrisana zbog podignutih kutikula). Na taj način joj činite ,,medveđu uslugu” i pogoršavate stanje – kosa postaje suvlja, krhka i sklona oštećenjima, a koža glave kreće sa pojačanim lučenjem sebuma, što podstiče brže mašćenje, stvaranje peruti, a često je praćeno i iritantnim svrabom. Tako dobijate tanku, masnu i još više slepljenu kosu. U tom slučaju za redovno pranje, uvek preporučujem neku srednju varijantu (šampone koji nisu ni previše jaki, ni previše slabi) kao što je Nature box roze (sa bademom) ili Natura Siberica šampon za volumen za sve tipove kose (sa patuljastim borom). Samo povremeno je poželjno detaljno oprati kosu sa jačim sulfatima (Biomelem i Afrodita su mi odlični iza to), ali ih nikako ne koristiti za svako pranje.

Šampon ne sme sadržati silikone u sastavu, jer bi začepio pore na koži glave, što pospešuje nastanak peruti, svrbež i opadanje kose. Koža glave je živ organ koji treba da diše i nesmetano obavalja svoju funkciju. Najčešće korišćeni silikoni su: dimethicone, dimethicanol, amodimethicone… kao i drugi koji uglavnom imaju sufiks -xane ili -cone.

2) Naredni korak čine pakovanja/balzami i primećujem da je mnogo devojaka koje ne znaju da se oni ne nanose i ne utrljavaju u kožu glave. Tim postupkom ne samo da se kosa masti pri temenu i gubi volumen, već dodatno zapušavate pore, koža ne diše, koren dlake nezdravo omekša i dolazi do pojačanog opadanja kose. Pakovanja/maske nanositi isključivo od visine ušiju ka dole. Za ravnu i tanku dlaku, jako je bitan odabir dobrih proteinskih pakovanja (za jačanje vlasi), kao i kombinovanih i hidratantnih (koja će joj pružiti vlagu i nutritivne sastojke). Insight ima dobre lagane hidratantne maske, kao i Cafemimi Ceramides, Dikson Argabeta i Dikson Collagen, od proteinskih Selective Aminokeratin, Dikson Argabeta Up, StamiKer, ali i kombinovane maske koje su pogodne za dubinski tretman, kao što su Marrakesh miracle masque, Cafemimi Keratin i Proteins, Balea winter protect, Balea oil repair intensiv. Pakovanje ispirajte što hladnijom vodom. Nakon pakovanja, poželjno je ponekad kosu isprati rastvorom jabukovog sirćeta i čajem od koprive, nane ili ruzmarina. Oni kosi obezbeđuju sjaj, regulišu lučenje sebuma, poboljšavaju cirkulaciju kože glave, a samim tim, rast nove kose i veću gustinu.

3) Dolazimo do završnog koraka i faze sušenja, u kojoj je pogodno je da nanesete lagani leave-in preparat koji ne sadrži isušujuće alkohole (najčešće alcohol denat), koji se često nalaze u silikonskim serumima tipa Avon. Kosa izgeda sjajno i zaglađeno, a iznutra se suši i vene. Ukoliko se fenirate i koristite jaču toplotu fena, neizbežno je da vaš leave-in mora imati neki silikon , hidrolizovana lagana ulja i proteine u sastavu, kako bi vam pružio termičku zaštitu. Prirodna ulja, sama po sebi, ne pružaju termičku zaštitu i nemojte ih nanositi pre feniranja, jer ćete stvoriti kontra efekat. Za zaštitu kose od toplote, dobro rade posao Dikson kristalifluidi i Garnier 10 in 1 leave-in. Ne nanositi blizu temena i ne preterivati količinski.

4) Redovno šišanje suvih i ispucalih krajeva, osvežava kosu i čini je lepršavom. Svaki put kada primetite da je beživotna, da su krajevi vidno suvi i ispucali, ne odlažite šišanje.

5) Sušenje kose naopačke, provereno daje veći volumen. Ukoliko koristite četku za feniranje i sušite je u normalnom položaju, sedeći, četku uvek vucite ka gore, ne ka dole.

6) S vremena na vreme, masirajte kožu glave i u danima između pranja, osvežite je sprejem koji možete same napraviti ( u pumpicu dodajte oko 200 ml destilovane vode i 2, 3 kapi eteričnog ulja nane, lavande ili smilja). Koristite češalj sa širokim razmakom, obrnite kosu naopako, i par puta prođite od temena ka krajevima.

7) Ne verujte lakovima, penama, sprejevima i sličnim preparatima koji tako olako obećavaju volumen. Takvi preparati se mahom baziraju da sasuše i naelektrišu kosu, kako bi dali pufnast izgled i često sadrže morsku so i sulfate.

8) Imajte slobodu da kosu nosite na stranu, da vam razdeljak nije na sredini glave. Prebacivanjem kose na desnu ili na levu stranu, vizuelno daje kosi lepšu gustinu.

Moja rutina za brzi rast kose:

Rast kose je nešto čime se bavim veoma dugo jer sam kao srednjoškolka imala veliki problem opadanja kose, slabog rasta, krhke i lomljive kose. Moja kosa je sada duga 125 cm i ovim putem želim podijeliti svoje recepte koji su mi pomogli tokom ovih godina. U to vrijeme nisam imala internet pa sam znanje o biljkama koje pospješuju rast kose nalazila u raznim knjigama moje bake. Jedna od najboljih knjiga je bila Pelagićev narodni učitelj u kojem su problemi kose opisani na krajnje zanimljiv i rješiv način. Na slici ispod imate tradicionalne recepte koji zaista rade. Smatram da su njegovi recepti za ljetne dane pogotovo onaj sa ljuskom od luka. Ja sam nanosila spužvom na tjeme taj odvarak i buknulo je mnogo nove kose. Ovaj recept zahtijeva predanost i svakodnevno činjenje što onima koji očekuju rezultate brz mnogo truda baš i ne odgovara.

Drugi recept je za tamnu kosu. Ovaj recept sam nekad davno čula od jedne medicinske sestre na praksi koja je imala savršenu kosu. Uzeti 200 grama ljuske od oraha (najbolja je ljuska od zrelih oraha na jesen), preliti hladnom vodom, pustiti da provre i pustiti da ključa 10 minuta. Skinuti sa vatre i ohladiti. Mazati tjeme dva puta sedmično. Ako želite potamniti kosu za jednu nijansu preliti preko čitave kose nakon pranja i ne ispirati. Ovaj čaj sprečava opadanje kose, jača korijen i pospješuje rast kose.

Treći veoma efikasan recept je mazanje tjemena suzama vinove loze. U periodu obrezivanja vinove loze pod granu iz koje loza najviše suzi staviti teglu. Suze se skupe preko noći i nanesu na suho tjeme. Suze su bez boje i bez mirisa. Ovo mi je najdraži, najbrži i najefikasniji recept. U teglicu stane suza dovoljno za tri nanošenja i najbolje je potrošiti ih za tri uzastopna dana. Postupak se ponavlja u proljeće i u jesen odnosno baš u vrijeme kada kosa pojačano opada.

Navedeni recepti su tečni i zahtijevaju predanost. Osim čajeva i vodica, ulja su se pokazala kao efikasni pospješivači rasta kose i dobro je to što se mogu koristiti tokom čitave godine pogotovo zimi kada nije baš pametno imati mokro tjeme par sati. Ljeti preferiram ovo sa lukovinom iz Pelagićevog recepta zato što mi se kosa tada brže masti. Moja idealna kombinacija je: kašikica kokosovog ulja, pola kašikice ricinusovog ulja, pola kašikice ulja makadamije i par kapi eteričnog ulja smilja. Zagrijem ovu mješavinu na pari (iznad šerpe u kojoj ključa voda) i lagano nanesem na tjeme uz masažu kružnim pokretima. Držim na kosi par sati (najbolje preko noći) i operem kosu na uobičajan način.

Ulja koja najviše koristim

Kad imam više vremena onda napravim i jednu zanimljivu kombinaciju ulja i biljaka: U staklenu teglu staviti 10 klinčića, 2 supene kašike sušenog ružmarina (ako imate svježi onda jednu grančicu) i jedan štapić cimeta. Sastojke preliti kokosovim uljem i dodati 2 kašike ricinusovog ulja. Čuvati na tamnom mjestu 5 dana. Nakon toga procijediti i staviti u ulje jedan štapić cimeta. Ulje držati u frižderu. Korištenje je veoma jednostavno. Namazati kosu i držati ulje na kosi preko noći ili barem 2 sata prije pranja.

Napomena: Ulja rade samo ako ih nanosite (ja ih nanosim samo na tjeme). Držeći ih u bočici neće pospiješiti rast kose.

Osim rasta kose, godinama sam proučavala i to kako udebljati tanku dlaku.

Prirodni način: Biljka Cassia obovata je idealna za debljanje dlake. Ne očekujte čuda na pojedninačnoj dlaci već učinak mjerite na cjelokupnoj kosi. Ovu biljku možete pronaći u prodavnicama zdrave hrane koje su danas skoro na svakom ćošku. Odvojite mjeru praha Cassie u zdjelicu i prelijte ključajućom vodom. Smjesu pravite spram svoje dužine kose. Smjesa treba biti srednje gustine. Nanosi se na čistu, mokru kosu i drži se sat vremena. Kosu oprati šamponom bez sulfata.

Preljev za debljanje dlake sa hemijskim farbama: Kupite farbu za kosu po želji (nijansu poput vaše trenutne boje kose). Potrebna je samo jedna farba bez obzira na dužinu kose. Ja sam koristila Henna plus farbu za kosu. Pripremite farbu i u nju dodate mlake, destilovane vode i šampona (dodavanjem ovih derivata farba postaje polutrajna farba, kutikule dlake se blago podignu, prime određenu dozu pigmenta, a ostatak pigmenta obloži dlaku i učini je debljom). Dobro izmiješate i prespete u bocu sa prskalicom. Kosu operite i ne stavljajte regenerator. Na mokru kosu, iz koje se ne cijedi voda, napršćete pripremljeni preljev i držite 30 minuta. Temeljito isperete i operete kosu šamponom. Stavite hidratantnu masku i regenerator po želji. Ovaj postupak je malo nezgodan i ja ga baš ne volim zato što sve isprljam. Ali je jeftin, prihvatljiv, daje izvrsne rezultate, ne šteti kosi kao farba, daje nevjerovatan sjaj kosi.

Pa drage moje djevojke, nadam se da je ovaj tekst bio koristan. Milica i ja smo vam uvijek dostupne za pitanja koja se tiču kose.

Dnevnik

Dnevnik jednog miša

02. septembar

Dragi dnevniče,

Ja sam mali miš i zovem se Cici. Na meni mi se najviše sviđaju uši koje su baš velike i lijepo strše iznad špicastog nosića. Najdraže jelo mi je pita sirnica. Živim sa mamom i tatom u prostranoj rupi. Moji roditelji su fini i nikad ne galame na mene. Kada nešto izgrizem oni me kazne pisanjem novog slova u slovaricu. Veoma brzo sam se opismenio. Nisam ja kriv stvarno, zubići su mi malo brži od pameti pa me mama tjera na ovaj način da pamet stigne zubiće. Izabrao sam ti najljepši rokovnik dnevniče. Tu ću ti opisivati sve što se desi u mojoj mišijoj svakodnevnici. Malo sam ti gricnuo koricu da se zna da si moj i da te niko ne dira i ne otvara. Sutra mi je prvi dan škole i jedva čekam da obučem nove pantole koje nemaju zakrpu, iako mislim da ću ih malkice doraditi. Nisam štetočina već sam moderan, a poderano je u modi. Kako li je u školi? Malo me je strah. Javim ti utiske sutra. Voli te i gricka tvoj mišić.

03. septembar

Jutros sam ustao, umio se i obukao. Mama mi je spremila sir zdenku za užinu i odvela me u školu. Ja sam prvačić. Moj razred je pun nekih životinja i jedva čekam da im naučim nazive. Samo golub i ja smo sivi. Imam drugaricu koja se zove Elza Zmijić, nema ni ruke ni noge i izgleda ko kablo sa glavom. Na sebi ima šare koje liče na izrezane komade baklave i poredane su po njenim leđima sve do repa. Ne znam da li je takva i po stomaku. Htio sam joj predložiti da joj ja pišem lekcije jer nema ruku, ali omota ona rep oko krede i napisa školski rad. Bilo me sramota mojih misli i stidio sam se sam pred sobom. Ona piše deset puta ljepše od mene i sve sveske su joj čitave, a ne kao moje izgrickane ko i ti, moj dnevniče. Danas sam prvi put u životu vidio ptice sa ušima i njih tri seke sjede sa mnom u klupi. One imaju perje i meke su ko duša. Da mi je ko pričao da ptica može imati uši odmah bih ga svrstao u lažove. One jedu sjemenke za užinu i mene su ponudile i rekle bujrum. Odmah sam izvadio sir pa sam i ja rekao bujrum. Ukljuvale su sir i zalijepili su im se kljunovi. Dao sam im maramicu da obrišu sir sa kljunova i rekao bujrum. Meni su sjemenke baš prijale. Sutra ću ponijeti za užinu nešto što i one mogu jesti. Mama me dovela kući i sada moram raditi zadaću, a tebe ću sakriti. Pišem ti sutra.

04. septembar

Gricnuti moj dnevniče,

Danas sam se vraćao iz škole sam i počela je jaka kiša. Malo mi falilo da pokisnem ko miš. Jedna divna ptica žutog perja me primila pod svoje krilo kao pod nastrešnicu i mene je duša boljela što ona kisne. Zove se plovka i ide sa mnom u razred. Njeno perje ne propušta vodu. Pričala mi je kako obožava kišu pa mi je odmah bilo malo lakše u duši. Dovela me je do moje rupe i saznao sam da živimo veoma blizu. Pozvala me za vikend kod nje i obećela mi je da će me naučiti da plivam. Ona zna ime svakoj rijeci i odala mi je tajnu da ima neka Venecija u Italiji, grad na vodi i da će tamo jednom otići na izlet. Rekao sam da ću nam ja zaraditi mnogo novca kad odrastem i platiti autobus. Kvakala je od sreće. Eto kako i kiša zna biti lijepa kad imaš nekog ko te štiti. Puno suhih pozdrava od jednog suhog miša!

05. septembar

Šareni moj,

Danas sam upoznao plovkinu mamu. Ima široka krila toliko da u slučaju kiše pola našeg razreda može ispod njih stati. Nije žuta kao moja plovka već bijela sa žarenim krilima. Ali fina je kao moja plovka i kada stane na površinu vode ne može da potone. Došao ja kući, naspem zdjelicu vode, uđem u nju i potonem. Nema mi to logike. Ja sam i lakši i manji od one velike plovke. Dobro je da će me moja plovka naučiti da plivam. Kako je divno ići u školu. Sve mi je zanimljivo. I prvu peticu sam danas dobio. Mama me poljubila i zagrlila kada sam došao kući. Čekaju me kiflice sa sirom na stolu. Odoh sada jesti. Bujrum dnevniče!

06. septembar

Šokiran sam dnevniče moj i ne mogu da dođem sebi. Ona Elza, što je kao kalbo, je toliko hladna. Još mi prsti bride jer sam joj danas čestitao rođendan. Nju nije mama rodila već jaje. Prvo je njena mama rodila jaje pa onda jaje rodilo nju. Danas je učiteljica rekla da je ona zmija šarka. Sve nas je počastila lijepim slatkišima, a meni je dala i sir zdenku jer je primijetila da to jedem pa tražila od svoje mame da mi to kupi. Rastopio sam se od sreće ko topljeni sir. Moja mama je krojačica pa sam tražio od nje čim sam stigao kući da napravi mašnu sa samoljepljivom trakom, upakovao to i poslao po vjeverici koja zna sve u šumi da odnese Elzi moj poklon. Vjeverica je plakala jer nema poklona za nju pa je moja mama odlučila svim mojim drugaricama napraviti po mašnu. Jedva čekam sutra da ih sve obradujem.

07. septembar

Na času odjeljenske zajednice moje drugarice su dobile poklone. Sve mašne su bile drugačije i ja sam ih podijelio uz riječi bujrum, bujrum! Učiteljica me naučila razliku između izvolite i bujrum, a njih kako se zahvaliti. Igrali smo se u školskom dvorištu žmire jer je dan bio lijep, a ja sam bio sretan što sam najmanji pa su na kraju svi mene tražili i bio sam uvijek pobjednik. Svako u razredu se izražavao na svoj način. Elza sa kssss, ja sa cccc, plovka sa kva, ris je mjaukao i svi smo pokušali naučiti svačiji način izražavanja. Bili smo smiješni i sami smo se sebi smijali toliko da nas je stomak zabolio na kraju. Probali smo pitu kupusnjaču od zeke i zeljanicu od laneta. Na času bosanskog smo radili priču Slon i miš. U toj priči mali miš spasi velikog i jako slona koji ga je ponižavao. Osjećao sam se kao heroj. Moraću mami ovo pročitati čim dođem kući. Učiteljica nam za vikend natovarila brdo zadaće. Plače mi se zbog toga moj dnevniče. Sutra ti neću pisati jer će me ruka boljeti od zadaće. Blago se tebi!

09. septembar

Ponio sam te dnevniče, kod plovke. Moraš i ti malo svijeta vidjeti. Sada smo na rijeci. Ja sam se izvalio na njenim leđima i plovimo. Elza je do mene i sada spava. Sunce je jako kao da je ljeto, a ne jesen. Stavio sam Elzin rep preko stomaka da me rashladi. Otkinuo plovki jedno pero i poklonio ga tebi između listova da osjetiš kako je mekana, a i da mogu upratiti da li te ko dira i narušava moje pravo na privatnost. Otkinuo sam još jedno pero koje mi služi kao lepeza. Mislim neprestano o onoj priči o slonu i mišu. Sove su mi večeras obećale čitati tu priču u mraku jer one vide po mraku. Kako divna priča za laku noć. Eto ja sam mali miš. Idem u školu tek jednu sedmicu i na plovkinim leđima sam shvatio danas ono što ljudi stoljećima ne mogu da shvate, a to je da su razlike tu da nas obogate i da nam uljepšaju i olakšaju život. Stvarno nije bitno koliko si mali već koliko si spreman dati od srca. Imam ja još misli koje bih ti napisao, ali moram uživati jer dani postaju kraći, a zadaće sve duže. Za taj problem nemam čak ni ja pametno rješenje. Eh…

Lubenica

Moje mašte djelo

Devedeset prva, ljeto, upeko zvjezdan toliko da je u deset ujutro čak i meni, koja obožavam vrućinu, prevruće. Nekako sam ubijedila babu da i mene povede na pijacu. Pola sata sam joj navodila razloge zbog kojih i ja trebam ići s njom. Imala sam četiri godine i četristo validnih, dječijih argumenata na koje je ona odmahivala glavom. Klela sam se svim i svačim da ću stvarno, ali ono baš stvarno biti dijete za primjer. Toliko sam se uživjela u to da ću biti dobra da sam zamalo to i ispunila. I pristane ona, nevoljko doduše, ali pristanak je pristanak sa svim svojim mogućim dobrim i lošim ishodima. Zaprijetila mi je da me neće nositi ni metar. Stala je kao oficir ispred mene i počela: “Torba mi je ionako preteška. Ima u njoj deset kila. Ako ćeš hodati ideš, a ako nećeš bolje ti je da se sad predomisliš i ostaneš kod kuće. Sa mnom ti ne vrijede suze. Ako ne budeš dobra, ostaviću te u Tuzli pa ti vidi. Stajaćeš sa mnom da ovo rasprodamo i čekaćeš dok sve ne prodam. Kad se budemo vraćale kući možda ti kupim sladoled.” Na sve sam pristala. Ionako sam odlučila da ću po svom kada dođemo u Tuzlu. Tad će biti kasno. Kad se budemo vraćale kući onda ću se izvinjavati. Sve sam ja smislila.

Došle smo na pijacu. Prva stvar koju sam primijetila bile su nekakve ogrlice koje sam željela po svaku cijenu. Babu je bilo sramota koliko sam jaukala i pokušala mi je objasniti da je to hrana, a ne ukras. Prišla je neka žena koja očigledno poznaje babu, pitala čija sam i rekla da sam razmaženo derište. Sa usana mi se omaklo jasno i glasno marš. Čovjek koji je prodavao te ogrlice se glasno nasmijao, pomilovao me po glavi, odmjerio onu što me nazva derištem i poklonio mi ogrlicu. Omotala sam je dvaput i stavila na vrat. Okice su mi se caklile, a suze veoma brzo presušile. Baba je bila ljuta ko ris.

Došle smo do tezge gdje su bile neke žene, babine drugarice. Ona je vadila sireve, kajmak i kupine. Raspričala se s njima kao sa najrođenijima i meni je sav taj razgovor bio dosadan. Čovjek koji je prodavao lubenice na tezgi preko puta me pitao jesam li ja mršnula Bilju. Ponosno rekoh da jesam. Znam da mi ne ginu batine kod kuće, osim ako ne ubijedim babu da me ne kaže roditeljima, ali izgleda da mi je slaba nafaka danas. Čiko mi je odrezao veliki komad lubenice koja se hladila u kanti vode. Tezgi prilazi visoka, mlada žena, kovrdžave kose u dugoj bijeloj haljini i pita pošto su jabuke. One žene među kojima je i moja baba ne skidaju pogled s nje. Prodavač nabaci široki osmijeh, rečenice mu same izlaze iz usta. “Ima jabuka, ih, slatke tako ko ti, rumene…” Teti prijaju njegovi komplimenti. Vrti pramen kose dugim prstima. Primijetila sam da su joj nokti i u ruku i u nogu nalakirani crvenim lakom. Smijala se glasno, a ja sam zagnjurila lice u onaj komad lubenice čiji su mi kraci dosezali do ušiju i posmatrala njih dvoje. Bila sam slipava do laktova sa kojih je kapao sok od lubenice, lice mi je bilo umazano, čak su mi i uši bile mokre. Baba nije podnosila neurednost i bi mi jasno da sam uveliko naorala. Trebala mi je maramica, krpa ma bilo šta da obrišem ovaj cirkus. Niko nije ni gledao u mene. Trgovac je u tom trenutku govorio onoj teti u bijeloj haljini:”Tako mi svega, ista si Jovanka Broz, ista.” Ovo je moja prilika. Bila sam iza Jovanke i bila svjesna njene nepažnje. Ščepala sam rub bijele haljine, obrisala ruke, lice i ispuhala nos začepljen od skorašnjeg plakanja. Okrenula se i prišla onim ženama gdje mi je baba.

Jovanka u bijeloj haljini je kupila jabuke. Udaljavala se od tezge vidno zadovoljna pazarom i komplimentima koji su i tad probijali okvire istine i činjenica i koji su se graničili sa jeftinim laskanjem. Žene su komentarisale sa da joj je bolje da je haljinu oprala nego što je one nokte namazala. I tada je žena ženi bila žena. Kolutale su očima i ustanovile da one više liče na Jovanku Broz nego ona.

Sladoled sam ipak dobila. Bio je to sladoled u onoj loptici. Kapao mi je sa kašikice na majicu iznad one niske bamlje koju sam smatrala ogrlicom jer sam ga morala jesti u hodu. Baba mi je jasno naznačila da me nikad više neće povesti na pijacu, čak ni kad odrastem. Nema veze, jednom je bilo i više nego dovoljno. Odlično sam se provela. Nekad poslije rata sam nabasala na sliku Jovanke Broz. Dugo sam je gledala i tražila bilo kakvu sličnost sa onom tetom u bijeloj haljini sa pijace, ali je nisam našla. Neke Jovanke izgleda samo postoje u komplimentima na pijaci na plus četrdeset u bijeloj haljini dok ja jedem lubenicu.

Henna plus boja za kosu

Prirodna kosa/Henna plus

Ove boje za kosu sam prije viđala u apotekama i nikada se nisam mnogo informisala o njima zato što tada nisam farbala kosu. Kada sam odlučila promijeniti boju kose, imala sam čitavo jedno novo i tržište puno proizvoda o kojima nisam znala skoro ništa osim toga da mijenjaju boju kosi i da većina njih isušuje i oštećuje vlas. Zbog navedenog sam se odlučila za crnu kanu i nakon mnogo muke, kaniranja, dugotrajnog procesa i opšteg nereda u kući, dobila sam željenu boju. Nakon mjesec dana sam imala svijetli izrastak koji sam odlučila tretirati Henna plus crnom farbom koja nosi broj 3. O ovoj farbi nisam našla konkretnu recenziju na internetu i to me potaklo da ja napišem svoje iskustvo.

Proizvođač navodi sljedeće osobine:

• 100% pokrivenost sjedih

• Boji kosu do 3 nijanse svjetlije i 6 tamnije

• Boji, štiti i jača kosu već poslije prvog farbanja

• Obogaćena sa 9 certificiranih organskih sastojaka

• Bez PPD-a i parabena

• Postojanost do 3 mjeseca

• Daje kosi lijep sjaj

• Nježna za kosu i vlasište

• Jedno pakovanje je pogodno za višestruko tretiranje korijena

Trajna boja je formulisana bez dodatka PPD-a i parabena. Suptilni botanički miris je bez alergena, ftalata i mošusnih spojeva.

Sastav:

Rooibos (aspalathus linearis) koji je bogat vitaminima i mineralima, a njeguje kosu sve do vrhova.

Zeleni čaj (camellia sinensis) je snažan antioksidans koji čini kosu čvrstom i daje joj lijep sjaj. Također ublažava iritacije.

Matičnjak (melisse officinalis) – djeluje umirujuće i spriječava iritacije.

Ginseng (panax ginseng) – ginseng ima stimulirajuće i regenerativno djelovanje.

Hmelj (humulus lupulus) – hmelj daje kosi volumen, hidrira te čini kosu mekanom.

Kamilica (matricaria recutita) – kamilica daje kosi prirodan sjaj te je čisti i umiruje. Također ublažava svrbež i iritaciju.

Ružmarin (rosmarinus officinalis) – ružmarin djeluje stimulirajuće na vlasište i njegovu bolju prokrvljenost.

Ekstrakt sjemenki suncokreta (helianthus annuus) – štiti strukturu i boju kose od ispiranja i UV zraka.

Moje iskustvo:

Moja kosa je veoma duga i to zahtijeva posebnu njegu. Duga kosa je sklona isušivanju i veoma je teško pronaći odgovarajuće boje za kosu koje, osim što podare željenu nijansu, ne oštete kosu. Henna plus boju za kosu koristim za farbanje izrasta već dvije godine zato sto je moja kosa, kao što sam već napisala, kanirana. Na taj način sam dobila željenu crnu boju kose, a farbanje izrasta kanom je dosta dangubno i mora se farbati na sedmičnom nivou što smatram napornim i dangubnim. Jednom mjesečno farbam izrast stoga mi je bitno da štetni sastojci iz farbi ne dolaze u kontakt sa tjemenom jer je opšte poznato da se na taj način veoma lako nađu u krvotoku preko kože glave i dobra su podloga za mnoga oboljenja. Kada je zdravlje u pitanju nikad ne rizikujem i veoma sam probirljiva u pogledu sastojaka. Kosa i zdravlje su nešto na čemu nikad ne štedim.

Ljubavlju prema ovim bojama sam zarazila i mamu koja ima kratku, tanku kosu sa mnogo sijedih vlasi. Ova boja prekriva sijede vlasi, oblaže dlaku jer joj je kana glavni sastojak i čini dlaku debljom, a cjelokupnu kosu punijom i bogatijom. Nisam primijetila da se brzo ispire, ali savjetujem da u ovu boju dodate par kapi aromatičnog ulja smilja jer to produžava trajanje boji i sprečava prijevremeno ispiranje. Da razbijem i jedan mit u pogledu kane. Kana ne isusuje kosu, ali zahtijeva posebno tretiranje. Hemijske farbe se bolje primaju na prljavu kosu dok se kod Henna plus farbi koje sadrže kanu zahtijeva čista i suha kosa. Preporučujem da pranje prije farbanja ovom bojom završite proteinskom maskom za kosu kao i pranje nakon nanošenja boje. U tom slučaju sve blagodati ove boje dođu do izražaja, a kosi se vrati izgubljeni kreatin i kolagen. Ova boja ne oštećuje kosu i spas je za sve dugokose poput mene.

Preljev za kosu sa Henna plus bojom

Pomiješajte trećinu farbe i trećinu razvijača koji dobijete uz boju. Dodajte četiri velike kašike šampona po vašem izboru i 50 ml mlake vode (najbolje destilovane). Ovu smjesu dobro promiješajte i uspite u bočicu sa špricom. Na opranu i mokru kosu našpricajte ovaj preljev i držite 30 minuta. Ovo je odličan način da dobijete jednu nijansu tamniju kosu odnosno da tonirate kosu, dobijete volumen, deblju dlaku i sjajniju kosu. Ovako urađen preljev traje mjesec dana, ispire se postupno i posebno je pogodan za one koji ne žele da se trajno ofarbaju.

I za kraj jedina zamjerka ovoj boji je malo veća cijena, ali kao što sam napisala, vrijedi. Kosa je ipak nešto što nosimo svaki dan i svako ulaganje se prema mom mišljenju isplati.

E moj Gršo, ti bez matere i oca postade insan,a ja pored oba živa roditelja hajvan

Majka mu je umrla kada je imao osam godina, a otac četri godine nakon nje. Bez roditelja i jasnih životnih putokaza sa krvoločnom sudbinom ostade jedan dvanasetogodišnjak sam na svijetu. Gotovo svaka priča koja počne ovako obećava sigurnu stramputicu, poročan život, koju kapljicu više, razne sukobe sa zakonom i rđav karakter koji je problem i vlasniku karaktera i svima oko njega. Moj dvanaestogodišnjak je i ovaj put izuzetak i postao je sve suprotno. Radio je naporno, pridobio naklonost i ljubav čak i onih prijekih ljudi koje bih ja bez bismile poslala u tri lijepe pa puklo kud puklo. Bio je cijenjen po vrsnom majstorluku, blagoj naravi i onoj prostoj dobroti kojom se nikad nije hvalio i koja se po njemu uvijek podrazumijevala. Oženio se, dobio djecu i mene kao prvo unuče, otišao u penziju, a dvedest godina nakon penzije i na onaj svijet. I ne treba mi godišnjica njegove smrti u februaru ni njegov rođendan u martu ni Uskrs u aprilu da bih ga se sjetila. On je tu u mislima i pričama svaki dan. Ponekad u osmijehu, ponekad u suzama, zavisi na koju me stranu srce odvuče tog dana.

Naš narod vjeruje da dijete poprima osobine krštenog kuma. Jedan čovjek je pokumio mog djeda upravo radi toga i kad god je dolazio u goste ponavljao je priču koju smo slušali pažljivo iako smo znali ishod:”Moj Gršune, porodi mi se žena. Znaš ti kakav sam ja. Malo me pokvarili moji parama, malo društvo, a malo sam se sam pokvario. Kad zađeš u godine, to si što si. Star se konj ne uči jahanju. I kontam kad sam ja već hajvan kakav jesam, de da mi dijete bude eto tako ko ti. I tako smo ja i ti Gršo, postali kumovi. Kad ti kažem svako ko te pokumio, pokumio te jer je htio da mu dijete bude ko ti. Ko kaže suprotno laže, obraza mi. A i kud ćeš većeg poštovanja od toga.” Popi kumašin čašicu naiskap, obliza usne, nasu sebi još jednu iz servisa i nastavi:” Raste ono moje maksumče, pa po liku sve liči na mater, a po ponašanju na mene. To se od malena svađa, ubi drugu djecu, šta je sve pripetih krava pustio i šta je zijana napravio dok nije pošo u školu, a kad je pošo u školu još gori posto. Pokojnu Antinicu je do ludila dovodio svojim djelima. Reče mi Antinica u jednoj svađi da od zla roda ne treba ni poroda. Za srce me ujela. Isti ja posto. Od batina postajo još gori. Propušio se, propio i prokurvo čim mu se ukazala prva dlaka na bradi. Moj Gršo, ti bez matere i oca posto insan, ja sa oba živa roditelja hajvan. Eto šta ti je život. Ženu sam krivio godinama što nam je sin isti ja, a ako ne i gori. Šta sam svađa u kući tim krivnjama ja napravio ni Trobog mi neće oprostit. Al mi drago što smo kumovi.” Bila nam je zanimljiva iskrenost ovog kuma hajvana i njemačke čokolade koje je donosio nama unučadima. Mi smo shvatili da je kumu lijepo biti hajvan i da on ustvari i ne želi to da promijeni, ali zna kako je ostalima s njim pa nije htio sa sinom prolaziti sve ono što su ostali prošli s njim.

Penzija koja je došla nakon rata, djedu nije teško pala jer je on imao milion mini ciljeva koji su zahtijevali rad, red i disciplinu. Proširio je svoj stočni fond, sve oko kuće je blistalo, radio je privatno i upoznavao nove ljude, činio je mala čudesa u građevinskom smislu i ljudi kojima je radio su bili prezadovoljni. Sa penzijom se polako u život uvlačila i starost, a sa starošću se na srce nakačila valvularna bolest od koje je srce nepravilno poskakivalo u predjelu grudi gdje je radno odijelo imalo onaj veliki džep u kojem je djed imao grafitnu olovku i metar. Pritisak je postajao visočiji, djed sve niži i niži, krv gušća, a mrene su nastanile oči. Zdravstvena knjižica se u rukama češće držala nego šolja kafe u kojoj je plutao vareni kajmak, a doktora smo viđali često kao i ukućane. U našoj ambulanti su se svi međusobno poznavali, a djed je uvijek pitao ostale šta ima. Odgovor na to pitanje je djedu pružao sasvim dovoljno informacija i nikad nije navaljivao na ljude sa namjerom da sazna njihov razlog posjete ambulanti. Znam da mu je bilo drago što idem s njim doktoru i što ne mora sam prolaziti kroz naš cirkus od zdrvastvenog sistema.

Baba je za razliku od njega bila zdrava i nikad nije ni vidjela ambulantu iznutra. Jednom prilikom ga je porodični doktor pitao:” Djede, jel ti živa baba?” Djed ga je ošinuo pogledom i rekao:” Šta je tebi doktore, ja sam trideset sedmo godište, otkud meni baba, bolan ne bio, ja nijedne babe nisam zapamtio, ni sa majčine ni sa očeve strane.” Mene je obuzeo smijeh koji nisam mogla savladati, a doktor je preformulisao pitanje u: “Jel ti žena živa?” I nadživjela je baba djeda. Još uvijek nema kartona u ambulanti. Skoro je u posjeti bio onaj kum, pio naiskap rakiju za djedovu dušu i opet pričao onu priču o kumstvu, sinu koji je ko zla para i djedovoj dobroti. Baba je rekla:” Da me je barem jednom izdalego, da mi je barem jednom opsovo mater, lakše bi ga prebolila.” Obadvoje pogledaše u djedovu sliku na zidu i uzdahnuše.

Opsuj k’o muško!

Nakon završene srednje saobraćajne otišao je u vojsku, iz vojske je sjeo za volan onog velikog kamiona i obišao na taj način Jugu uzduž i poprijeko. Napojio je oči svim ljepotama, ali ostao željan mekanog kreveta, podvarenog toplog mlijeka, kafe sa žara, igranki i svega onog što ispunjava dušu jednom momčiću njegovih godina. Sve je ovo ostao sam sebi dužan. Naučio je slobodu napamet i tačno je znao kad i koga treba u putu šta pitati da ne skita. I što je više kilometara ostajalo iza njega sve je bio bliži drhtavici nostalgije. Svaki slobodan vikend je uvijek provodio u rodnom kraju i pričao o planinskim prevojima naoštrenim crnogoričnim drvećem, stavljanju lanaca na kamion, sudarima, stoperima i svim zgodama i nezgodama koje su njega ili nekog mu kolegu zadesile usput. Sva ova iskustva su ga činila zanimljivim sagovornikom i ljudi su ga rado slušali pa poslije to dalje prepričavali, dodavali i oduzimali riječi svim tim zbivanjima. Jednog vikenda je upoznao Tanju i odlučio zbog te nježne pojave u obliku žene ostaviti i kamion i puteve i planine. Položio je za autobus, vozio samo lokalne linije i uveseljavao putnike svojim anegdotama iz kamiondžijskih dana.

Oženio je Tanju. Uselili su se na drugi sprat roditeljske kuće. Samo jedna soba je bila opremljena. Prijatelji su im shodno skromnim primanjima poklonili ono najpreče pa su imali lijep stoljnjak, šolje za kafu, džezvu, tanjire i čaše. Bila je ta sobica puna ljubavi i dobrodošlice. Jednog dana je došao i dajdža iz Njemačke i dao onu plavu njemačku stotku na kojoj je bila napucana Klara Šuman u čašu. Tanja je stidljivo izrazila želju da kupe od tog novca peglu. Njegova majka je samo odmahnula rukom kada je to čula i već lagano počela odmjeravati onu što joj preote sina. I kupiše peglu i produžno kablo bijele boje. To im je bila prva zajednička imovina ne računajući poklone jer pokloni ionako nisu imovina već materijalizovana ljubav. Sada su bez problema mogli koristiti i električni šporet kojim se nisu mogli služiti jer je utičnica bila iza trosjeda, a soba mala za drugačiji raspored. Kupio je Aco Tanji za rođendan kasetu Crvene Jabuke i nju su držali u autu jer nisu imali radio u sobi. Kasete su tad bile nekih desetak maraka i predstavljale jedan od skupljih poklona jer si za to mogao kupiti pola kilograma kafe, cigare, litar ulja i čokoladu plus žvaku kusura. Okilaviš noseći cenera pretvorenog u stvari. Tanja se crvenila od ljubavi kao ona jabuka sa omota i pjevušila tihano u vožnji. Svekrva se uvijek žalila na muziku i insistirala da sjedi naprijed kada se vozi s njima. Smetali su joj ti momenti sreće. Osjećala se zakinutom. Tanja je znala da svekrvi nikad neće biti dobra, ali Aco ju je razuvjeravao. Niko ionako svoju majku ne gleda objektivno.

Bili su njih dvoje vrijedni i poslije posla su radili u svojoj bašti iza kuće, kuhali i družili se sa mnogobrojnim prijateljima. Tanja je bila uvijek tihana i blaga, a Aco galamdžija mekog srca kojeg huja prođe nakon prvog sastavljenog je i be. Imala je i ona jednu manu koja se i ne može baš nazvati manom, ali da je stvarala neugodnost, stvarala je. Kada njih dvoje krenu negdje u goste, na pola puta negdje između treće i četvrte preslušane pjesme sa one rođendanske kasete, Tanja bi počela da se trese i znoji, razmišlja o onom šporetu i pegli, nije sigurna da li ih je isključila, da li ih je uopšte uključivala, paniči, jauče, a kako tad nisu postojali mobiteli nije imala koga ni nazvati da provjeri gori li im kuća i puši li im se iz one jedne sobe. A i da su bili mobiteli svekrva bi joj rado šta potpalila da je napravi neodgovornom. Aco okrene auto i vrate se kući da provjere. Uvijek su zbog toga kasnili i na slave i na sahrane. I uvijek se ispostavi da je uzbuna bila lažna. I uvijek svekrva po selu razlije jezikom svakakve priče radi toga. Čak je izmislila da je Tanja išla u specijalnu školu. I ovo je došlo do Tanje koja je gorko zajecala u onoj maloj sobici u koju se ulazi iz neizmalterisanog hodničića. Bilo je još priča i bilo je još suza. Priče bile pred narodom, suze sakrivene od naroda.

Bili su pozvani tog ljeta kod vjenčanog kuma na babine. I kako Aci bi muka zbog panike oko požara zamišljenog u Tamarinoj glavi, on spakuje peglu i produžno kablo i stavi u gepek, a poklone na zadnje sjedište. Opet se Tanja sjeti pegle i nastade frka, a on se nasmija i reče kako ih je ponio. Ona odahnu i reče mu da je sretna jer ga ima. Babine su prošle i veselo društvance se rasipalo pa su i oni odlučili da krenu. Dočekalo ih je obijeno auto i rupa tamo gdje je kasetofon. Pljuštale su psovke iz Acinih usta, a ona mu nije htjela pristajati na muku. Stigli su pred kuću, a Tanja se sjeti pegle i kabla. Brže bolje otvori gepek i kako vidje da je i on prazan, poče sastavljati je i be bolje nego njegove bivše kolege kamiondžije. Izađe i Acina majka kada je čula da se neka žena dere na njenog sina. Spazi svoju snahu i ostade u čudu. Onako mirna ženica postade legura prostakluka i ljutine tu pred svekrvinim očima. Između je i be ubaci i svekrvu i specijalnu školu i majku joj seljačku dernu iz sveg glasa. Ličilo je to na liturgiju i na ders, bilo duže od onog produžnog kabla, puno raznoraznih psovki koje nisu uspjele izaći mirno kroz one suze što se sljevaše niz obraze od prvog dana braka. Niko ni da zucne osim svekra koji obeća snajki novu, novcatu peglu jer je konačno opsovala onoj njegovoj jezičari k’o muško. Aco se sakri iza majkine suknje po prvi put u životu i tu razmisli gdje da nabavi pare za produžno kablo. A svekrva se prekrsti i jedva preživi sve zaslužene psovke koje su se čule čak do specijalne škole. Ponekad nam je potrebna osoba sa strane pa makar i u vidu lopova da nam malo usmjeri jezičke aktivnosti i otključa suze zaključane poštovanjem.