Aromatica hidratantna krema sa smiljem

Ova krema dolazi u srebenkastoj tubici od 25 ml. Ima karakterističan miris smilja koji se dugo zadržava nakon nanošenja kreme. Meni ovaj miris baš prija. Bjeličasto žućkaste je boje. Proizvođač navodi da hrani, njeguje, obnavlja i štiti sve tipove kože od prijevremenog starenja. Sastojci su karite maslac, omega-3 i omega-6 masne kiseline, hidrolat smilja, eterično ulje smilja, vitamin E i ekstrakte mrkve i nevena.

Moja koža je masna i izrazito osjetljiva, naročito zimi kada se određeni dijelovi počnu sušiti i perutati i sve ovo biva propraćeno izrazitim crvenilom. Dnevne kreme mi je lakše izabrati, ali izbor hranjive noćne kreme je skoro pa nemoguća misija. Kremu sa smiljem sam koristila oko mjesec dana što je sasvim solidan vremenski period za recenziju i za to vrijeme sam potrošila oko trećinu proizvoda. Mazala sam je na očišćeno lice pred spavanje. Od ove kreme sam očekivala da je gusta i teško razmaziva s obzirom da joj je glavni sastojak ulje i to je bilo prvo iznenađenje jer krema jeste malo gušća, ali lako razmaziva. Moje lice inače loše podnosi guste kreme. Gustina ove kreme je idealna za mene. Nije mi dodatno zamastila lice i ovo mi je jedna od najbitnijih stavki. Čak ni šiške nije nimalo umastila pa je i to dodatni bonus. Smije se koristiti i za područje oko očiju koje je prvo na meti bora smijalica pa se na tom području svakako primijete prvi rezultati korištenja.

Dobrobiti hidratantne kreme sa smiljem:

  • potrebna mala količina proizvoda što omogućava uštedu proizvoda, a samim tim i novca
  • može se koristit za područje oko očiju pa se i tu ostvaruje ušteda jer vam ne treba posebna krema za taj dio
  • pegla bore (smilje je biljka koja ima najučinkovitija anti age svojstva)
  • hrani kožu i ujednačava ten (smilje briše i neke druge nepravilnosti na koži ako ga redovito koristite jer djeluje regenerirajuće na kolagen)
  • Možete ga koristiti kod starih i novih ožiljaka.
  • ne ostavlja masne tragove
  • ne izaziva bubuljice niti mitesere (ulje smilja ima snažna antiseptička i antimikrobna svojstva koja ga čine prirodnim lijekom protiv akni pa se kreme koje sadrže ovo ulje smatraju učinkovitim za čišćenje kože od akni bez isušivanja i drugih nuspojava)
  • lice izgleda svježije
  • tubica omogućava istisivanje željene količine proizvoda, a i pogodna je za putovanja jer ne zauzima puno mjesta

Ovu kremu ne namjeravam mijenjati jer je zadovoljila sve moje kriterije.

Osim ove kreme za lice probala sam i Aromatica kremu za ruke sa ekstraktima mrkve i nevena. I ova krema dolazi u tubi od 25 ml što mi je malo za kremu ove namjene. Proizvođač navodi da omekšava, vlaži i njeguje suhu, popucalu i hrapavu kožu ruku.

Ima karakterističan biljni miris koji mi se dopao. Prilično je masna, ali se lako razmazuje i malo teže upija. Danju mi uopšte ne odgovara jer doslovno ne smijem ništa pipnuti kada namažem ruke ovom kremom. Probala sam je nanijeti na laktove i koljena jer mi je tamo koža suha i pregruba. Na tim mjestima se krema pokazala idealnom. Nakon ovog eksperimenta sam počela da mažem i pete ovom kremom. Nanesem tanki sloj kreme naveče i obučem čarape da ne isprljam posteljinu. Na ovaj način krema se pokazala u svom punom sjaju.

Toplo preporučujem Aromatica kreme za ove hladne dane kada je koži potrebna dodatna njega.

Svijet je ipak lijepo mjesto?

Pod bosanskim nebom u selu Potpećani pred početak drugog svjetskog rata rodila se baka Mara. Ustvari rodila se curica Mara, a baka je postala tek kasnije i taj čin zadržala do današnjeg dana. Živjela je radnički, seoski život, udala se sa dvadeset za čestitog momka i s njim izrodila troje djece. Njega je sudbina uzela baš onda kada su djeca odrasla i sreću odlučila potražiti pod nekim nebosanskim nebom. Ostala je sama sa trideset posto kraćom penzijom i solidnim zdravljem. Davno nekad je shvatila kako svijet funkcioniše u našim sredinama. Kada je jedna žene kod njih u selu prva obukla pantole svi su se ibretili i smijali. Nakon nekog vremena pantole su zavladale selom i svaka žena ih je nosila. Tad je ona razaznala da svaka novotarija prvo biva popljuvana pa kad se pljuvačka sasuši ili ispari ljudi to prigrle ko da je oduvijek bilo njihovo. Samo džaba zamaraju pljuvačne žlijezde, al neka ih. Znala je da će ona Draganovica što priča da samo opajdare i drolje ulaze u kafane i jedu po restoranima jednog dana ići u restoran i ganjati escajgom komad mesa po tanjiru kao što je ganjala ovce po svekrovom dolu kada su joj šmugnule dok je pretresala tuđe živote sa Ivekovicom preko međe. I tako i bi. Dvijehiljadite je čula da na dunjaluku ima nekakav internet. Nije znala ni šta je to ni kako izgleda, a pogotovo za šta služi ali je prognozirala da će se čitavi Potpećani jednog dana nafatat na internet ko inje na grane i nafataše se. Stavi Draganovica na taj internet sliku iz restorana, a Ivekovica joj uredno lajkala i komentarisala. Mara nije vidovita, ali je naučila svijet gledati dalje od vrhova Majevice koji se ukazuju kada pogledaš kroz prozor pa je zato znatno odudarala od svojih sevda koje joj dođu po savjet tek onda kada dupe dođe duvaru i kada se čini da su im sve lađe potonule. Bila je jedina u selu koja je smjela primiti na konak ženu koju je pijani muž istukao i izbacio u nemilost noći, branila je nejake i djecu, a životinje su joj prilazile kao rođenoj majci. I čini mi se što si manji i jadniji da si njoj sve draži i značajniji. Kada su joj sugerisali da bi radi takvih stvari mogla zaginuti, ona je govorila da je bolje znati zašto si zaginuo nego da ne znaš zašto si živio.

Na glavi je imala crnu maramu, a vezala ju je tako da je onaj čvor bio pod bradom. Preko čela se pružila prosijeda šiška, a ispod nje velike, plave oči. Na ovakvim osobama ne primjećujete bore, nemate kad. Nosila je tkanu vestu kojoj je do laktova zavrnula rukave i donji dio trenerke sa one tri bijele linije od kukova do dijela gdje počinju čarape. Vunene čarape su davale volumen majušnim stopalima. Upoznala sam je prije desetak godina na dan poslije Božića kada me njena unuka pozvala u goste. Uz sofru smo se dotakle tema i tema, a onda se pomenuo blagoslov kuća i unuka se počela gušiti od smijeha. Pokušavala je ispričati priču, ali se jednako nastavljala smijati nakon svake riječi.

Baka je popravila čvor marame pod bradom i počela: “Bilo je to preklani. Taman Božić zamako, moji otišli svojoj kući u strane zemlje, kad ono javiše da dolazi parok da škropi kuće. I kolko god je svijet star i kolko god se stvari izumilo i izmijenilo, jedna ostaje vazda ista, a to je pometnja u kući pred dolazak paroka. Ustajanje prije šest, kava se s nogu cugne ako se uopšte i cugne, namjeri se mal i bržam bolje se kuća uljepša. More bit da će parok vidit onu paučinu iza kredenca pa se svaki ćošak obigra krpom po triput. Nema ni sjest ni jest ni pušit, ma nema ništa dok se parok ne isprati. Jedan član porodice viri kroz prozor, pogleda paraoka kojem se ne žuri i prenosi drugima putanju pratra govoreći – u strine je, u Antinice je, u Ljubanke je… Na stolu šenica, svijeća, vodica sa umočenom jelicom i drveni križ sa zida. I viđo ja, moja ti, da mi se paučina zavukla između raspela i križa pa nikako da je isčačkam, pratar samo što nije bano, a kako sam sama nema mi ko govorit u koga je sad pratar. Odem po štapić za uvo kad ono svi mi se štapići prospu po podu, a on samo što nije. I drži ne daj, pratar na vrata. S njim prakantur Piljo, čoek iz sela koji pomaže paroku, poznavalac prilika i neprilika još i moj tečić. Ulaze oni, nazivaju Boga, a onaj Piljo se upeo, nabio kačket, ušo u kožnu jaknu i pantole na peglu. Da ne znam kakva je sirovina mislila bi da je gospodin. Nisam ni vidjela kad mi se uvalila mačka u fotelju, a on skide kačket, udari njime mačku koja skoči, vrati kačket na glavu pa sjede na njeno mjesto i namjesti guzove u fotelju. Mačka kliznu napolje, a ja ufatim kačket za nastrešnicu i opalim Pilju po tintari iz sve snage ko seljak gulavo drvo. Onaj metal što prilagođava obim kačketa obimu glave zvekno ko crkveno zvono o ćelavu glavurdu tečića mi Pilje. I opet namjestim Pilji kačket na udarenu tintaru ko da je sve uredu. Mlađahni pratar se smije i poče moliti Oče naš. A meni, moja ti, sve napamet pade kako je Piljo svoju jadnu ženu i sitnu djecu udaro. Kurvar je to, moj sinko, u tuđe žensko ko mačak u slaninu gledo, a svoje ubijo ko vola u kupusu. Umrla mu jadna žena, a da nikad dinara nije u džepu pronosala dok je kurve dukatima kitio. Svi joj jadnici tražili mane i davali savjete, a njega pravdali. I opucam ga i za ženu i za djecu i za mačku i za one dukate na kurvama. Ito sve pred pratrom. Od tad prakantura nakon škropljenja pitaju jel bio bjen u mojoj kući. E moj sinko, šta ti je život. Oće čoek potkupit Boga ako pratru torbu nosa. Ja sam vazda slabije branila. Pod mojim krovom ni mački ne smije falit dlaka.”

Bi i meni žao i te Piljine žene i svih žena koje nikad dinara pronosale nisu pored krvoločnih muževa, i sve njihove sitne dječice, ali mi eto srce zaigra od ljepote kada se sjetim da postoji neka mala bakica Mara ogromnog srca koja mi je sve ovo ispričala i koja mi je umotala u papir priglavke da ne nazebem i inostranu čikuladu da se zasladim uz kafu. Kad god pomislim da je svijet loše mjesto ispriječi mi se ovakva ljudina posred mojih uvjerenja i pokaže kako gledati svijet dalje od onih vrhova Majevice što ih jedva dotače zima ove godine.

Alija Žigić – miljenik mahale

Postoje tako neki ljudi koji su poput blata. Kanu nam na život i zahtijevaju mnogo suza da bi se njihovo prolaženje kroz naš život ispralo. Ponekad ih možeš jednostavno očetkati i proći bez fleke. Sve je to stvar toga koliko ti znače i koliko ti sam sebi značiš. Osim ovih postoje i oni koji su poput žige iz šporeta, slučajno ti padnu na život isprže, oštete i ostave trajne posljedice i rupe.

On se zove Alija Žigić. Ukućani su ga zvali Aljo, a društvo Žiga. Kad se predstavlja uvijek kaže Alija kao predsjednik i razvali one usne od uha do uha. Kada je predsjednik umro, predstavljanje se malo nadogradilo pa je bio Alija kao rahmetli nam predsjednik. U periodu momkovanja je bio Alija kojeg zovu Ali kao onaj bokser Muhamed Ali. I sve ove njegove formacije imena društvo je spržilo nadimkom Žiga od kojeg nije mogao pobjeći ni na silu. Kada je bio mali imao je one rumene obraščiće i volio je mnogo muhabetit sa ljudima. Nije bio nestašan kao dijete, ali mu je jezik i tad i poslije bio deset puta brži od pameti pa je uvijek pripadao onoj grupi ljudi koja ti trajno na neki suludi način sudbine okrenu život naopačke.

Doveo je bezbroj puta roditelje u neugodne situacije jer je na putu od kuće do škole i obrnuto uvijek bio govorljiv saputnik nekoj koni kojoj je eto jezik sam ispričao one stvari koje se iz kuće ni u mislima ne iznose, a kamoli na jeziku. Bio je svakoj ženi u mahali najdraže čeljade. Lagao nije nikad jer je život bio dovoljno šaren za opisivanje da je laž tu bila suvišna u svakom pogledu. Majka i nena su mu prijetile svakodnevno zbog ovih događaja, ali kod njega ni batina nije imala učinka, a kamoli prijetnje. On jednostavno nije shvatao da ne smije svakome reći sve živo. Jednom je u školu u sklopu nekog projekta došla socijalna radnica, a povod dolaska je bio nasilje nad djecom. Sa svakim je djetetom ponaosob popričala, a Aliji je ovo bila jedinstvena prilika da iskoristi svoje sposobnosti prepričavanja i predoči sve prijetnje koje dobiva svakodnevno od mame i nene zbog dužine jezika. Žigićima je stigao poziv u plavoj koverti da se jave u socijalnu službu. Uvalio ih je Aljo na neviđen način u neviđene belaje.

U zoru ga sam vrag probudi i kako sat ne bi u njegovoj sobi jer mu kucanje remetilo san, a tad mobitele imali samo privatnici i njihove ofajle, ustade Žiga pa se nadvi na prozor da ustanovi koje je doba i da neće okasniti u školu. Tada je bio srednjoškolac. Vidje dole konu kako baca lug, a lug se do izlaska sunca po narodnim vjerovanjima nije smio iznositi iz kuće. Nije Žiga znao da je ona ustala jer joj dolaze kćerka i zet iz Amerike pa htjela da poradi po kući zato što nije znala kad će tačno njeni banuti. Vrati se Žiga u krevet i nakon nekog vremena probudi ga cika njegove nene. Sve joj kokoši podavljene. Ona kona na sabahu prepala lisicu koja plijen nije uspjela odnijeti pa su mrtve kokoši bile posvuda. Žiga odmah ispriča sve ono za konu i lug. Lisica nikome nije ni pala na um. Nena samo opkorači tarabe, uleti onoj koni u kuću i poče čupati jadnu ženu pod optužbama da joj vrača. Žiga joj svjedok. I policija došla. Kod nas je i danas dan najveća sramota da ti murija dođe kući i parkira svoje vozilo pred kapiju. Vršili su po mahalskim pričama uviđaj na lugu i tražili tragove vradžbina. Priredio Žiga pravi doček za kćerku i zeta iz Amerike koji su stigli tik iza policije. Taj dan nije ni otišao u školu i svima nam je prepričavao kako su ga u policiji počastili koka kolom i pitali bezbroj pitanja na koja je on sa milinom odgovarao.

Konačno se radio put kroz njihovo naselje. Ljudi slavili što će se izbaviti iz blata i kaljuže i konačno moći po gradu paradirati čistih cipela u svako doba godine i vikati da su rođeni tuzlaci. Bilo je tu kao i svugdje malo frke oko ograde, prijetilo se geometrom, ali sve se ubrzo sanira. Da nije bilo Žige asfaltiralo bi se na evropski način, bez razbijene glave i incidenta. Naime, na povratku iz škole, Alija je čuo bezazlenu prepirku dvojice komšija koji su pomagali radnicima zaduženim za trasiranje. Munirin muž je rekao Hajrudinu: “Ma šta se ti u sve petljaš, glumiš tu nekog opasnog baju, a jedva si osmoljetku priveo kraju.” Eto to je čuo Žiga i produžio svojoj kući. Čim ga ugleda Hajrudinova žena pohita pred njega pa ga upita jel vidio onog njenog dole sa radnicima. Žiga ispriča kako je vidio i čuo. Bio kod njih u mahali prije rata neki Bajro zvani Baja kojeg je žena na sve strane varala pa zaključi Hajrudinovica da je to Munirin za nju rekao da je kurva čim joj je muža bajom nazvao. Brže bolje nataknu opanke pa pohita niz džadu, nađe ih kako piju kafu i uhvati za onu rosvajnu tacnu i opali njome onog Munirinog po sred čelenke. Krv suknu iz oznojenog lica, a ona mu kreknu: ” Munira ti kurva, arsuze jedan”. Stvoriše se hitna i policija dok si rek’o BAJA i privedoše Hajrudinovicu koja navede Žigu ko svjedoka. Jaukala je Žigina majka na sav avaz i proklinjala dan kad je dijetu jezičinu ovoliku rodila. Nije bio punoljetan, a maloljetnici su iskaz davali samo u prisustvu barem jednog roditelja. Sramota ženi bilo gledati policijsku stanicu iznutra. Hajrudinovica je zauzela stav uvrijeđene mlade i ni proćelavi komandir joj nije mogao objasniti da je baja današnja užrečica pa mu došlo da sebi počupa i ono malo kose što mu nad ušima raslo.

Asfaltirana mahala je nastavila disati svojim plućima. Žiga je završio srednju školu, upisao medicinu i zaljubio se u Munirinu mlađu kćerku. Legne poslije podne u krevet i položi glavu na debeli jastuk pa se sjeća. Mnogo mu je suza na ovaj način otišlo u uši dok plakao od smijeha zbog svih svojih jezičkih aferima iz mlađih dana. I danas promuhabeti sa konama, ali o proširenim venama, šećeru u krvi, holesterolu i trigliceridima i one ga zovu doktore. Rado dijeli svoje znanje i nikada nije bio škrt na riječima. Majka i nena mu više ne prijete, ali im se prevrne želudac kad se sjete svih dogodovština. Eto ni danas dan ga niko ne zove ni Alija ni Ali pa mu se zbog toga užare još jače zjenice što čitavoj mahali dade puno pravo da ga zove doktor Žiga.

Muzej nostalgije

Najdraža stvar na svijetu mi je bila kada rođaka, brata i mene čuva djed. Rođak i ja smo bili školarci, premazani svim bojama sa biografijom punom nestašluka kojim smo se hvalili na sva zvona tek kad nam je rodni list ozbiljno požutio. Baba je otišla u grad da proda orase i jaja jer se približavao Bajram. Ona je bila slatkorječiva i u prodaji je bila svoj na svom, mada je taj svoj talenat uvijek minimizirala i negirala. Radovali smo se slancima koje je ona kupovala u pekari na Brčanskoj Malti.

Djed je bio veoma popustljiv i uvijek je nešto raduckao oko kuće, što je nama omogućavalo da se uvučemo u njihovu spavaću sobu i skačemo do mile volje po onom ogromnom krevetu kupljenom nekad davno u firmi Konjuh i skupa sa ormarom, dva noćna stolića i ogledalom otplaćivanom na kredit par godina. Kada nam je skakanje dosadilo brisali smo rukavima znoj sa čela i jedva dolazili do daha. Uzeli smo po jastuk sa velikog kreveta i vratili se u dnevnu sobu. Uhvatili smo jastuk za vrhove i tukli se do mile volje mekanim, pernatim jastucima. Djed je bio takav da mu melodija naše cike i vriske uopšte nije smetala. Reagovao je jedino kad plačemo. Puštao nas je da budemo djeca i poštovao je djetinjstvo možda zato što on kao siroče nije imao kada biti dijete.

Vrijeme bez babe smo konstruktivno trošili i mlatili jedni druge onim jastucima koji su bili veliki kao šoferšajba. Jedan jastuk nas nije izdržao, šavovi su popustili pod silom djetinjstva i soba se začas napunila perjem. Usisivač nismo imali i osjetio se miris batina u zraku. Zvali smo djeda i znali smo da će on sve to nekako riješiti bez galame. Kada je vidio našeg djetinjstva djelo, samo je slegao ramenima i počeo kupiti perje lopaticom i metlom, a mi rukama. Kada je najveća hrpa pokupljena ostatak smo morali kupiti pero po pero. Dva sata smo sanirali štetu. Jedva smo našli iglu i konac jer ih je baba ostavila na sigurno da se ne izgube. Djed je zašio onaj jastuk kada smo vratili perje u njega.

Taman smo završili kada se baba ukazala na vratima. Slanci su izvirivali iz kese i mi smo se obradovali, a ona se nakon dva koraka počela ozbiljno ljutiti. Ništa nam nije bilo jasno. Pogledala je djeda i rekla: “Što ih nisi pazio, vidiš da su kokoši upuštali u kuću?” Sav žar i ljutinu iz očiju je preselila pogledom prema mlijeku na kraju plata po kojem je plivalo perje. Pola kajmaka je falilo i baš tu su se nekako našlo nekoliko peruški ito onih najvećih. To nam je promaklo. Mi djeca smo pokušali reći da to nije od kokoški, a ona je rekla da je ne pravimo budalom. Djed ju je pokornički pogledao i rekao: “Izvini Marija, hajde da nam metnem kavu, ubuduće ću ih bolje paziti, a i znaš kakve su kokoši…” Ona je bila još ljuća kada je pomenuo kafu i brojala je bez prestanka jer će danas piti crnu kafu, a ne bijelu sa onim debelim, varenim kajmakom.

Linija manjeg otpora često vodi u minsko polje, ali zna djed da se u životu i u braku mora malo i kroz minirano. Izvinjenja su mu svakako bolje pristajala nego objašnjenja koja se moraju ozidati lažima. Kako god, hvala mu za nezaboravno djetinjstvo i sve batine koje smo zaslužili, a nismo dobili jer nas je od njih spasio svojim metodama.

Zavidim samo onima koji imaju živu majku

Sve se zvijezde vodilje usaglasiše pa nas za Božić odvedoše kući, oturiše najmilijima u zagrljaj i za sto pun šarenih jela i ukusnih kolača oštrih vrhova. Veče je bila rezervisana za lokalnu kafanicu i tu bismo navraćali barem nakratko, susreli se sa dragim ljudima koje su one iste zvijezde dovele iz daleka, udijelili jedni drugima koji kompliment i čestitku, oljutili grlo i prisjećali se mlađih dana.

Nepoznato auto iz kojeg izlazi nepoznati čovjek ogrnut crnim kaputom su mirisali na belaj i privukli pažnju svih jer smo navikli da se ovdje svi znamo, a nepoznati su dolazili samo u društvu poznatih. Ušao je čovjek, skinuo kaput na kojem nije bilo onih bijelih dlačica što dođu niotkud na crno i odložio ga na ofinger na kojem su kunjale naše birtijom okađene jakne. Provukao je prste kroz kosu i pogledom tražio adekvatno mjesto. Sjeo je i naslonio laktove na šank boje čokolade za kuhanje pa se obratio konobaru sa spoštovani gospodine, naručio nešto ljuto i zapalio cigaretu. Prišao mu je lokalni pijanac u prilično trijeznom stanju, a to je bilo jako čudno i kao najmilijem čestitao blagdane na iskrivljenom hrvatskom, a najljepše želje sročio na bosanskom. Konobar je vrtio glavom. Sjeo je pored njega i brstio nešto o životu. Neznanac je nesvjesno bio u centru pažnje. Naručio je piće našem pijancu koji je još mirisao na jučerašnji dim koji je pokupio dok je pio pored pečenice koja se vrtila na ražnu iznad vatre podržane polovicom panja. Neznanca je oslovljavao sa spoštovani gospodine, a nakon prvog pića sa kolega. Uz pićence počeo je obrazlagati:” Nisam ja alkoholičar jerbo alkoholičari piju uvijek, a ja pijem samo kad imam.” Prasnuše od smijeha svi prisutni, a on mrtav ozbiljan nastavi: “Ja sjedim samo s gospodom ko što si ti. Ova buranija me ne zanima. De mi ba još jednu cigarilos da obradujem pluća! Fala! Odem ja kad pred prodavnicu, samo eto da vidim kako ne treba u životu, samo zato. Popijem jedan Erster. Znaš ti kolega, da dvoguza nema dva litra? Nas kradu. Umjesto 2 l piše 1.889 l. Bogate se na onim budalama, a oni to ne shvataju. Večeras pijem jer je praznik. Po dobrom se mamurluku slavlje poznaje.”

Pijancu je neznančeva tuga bila zagarantovana stipendija za Božić i naručivao je i više nego što mu su mu vene bile spremne primiti. Neznanac nije imao pogled ratnog profitera koji gmiže po svakom žensku i bio je previše kulturan za seoski, kafanski ambijent okovan ogledalima sa svih strana čak i sa plafona. Bog sami zna šta ga je navelo da svrati ovdje i sluša alkoholičara koji nije alkoholičar i muziku koja je pozivala na grijeh i kriminal svakim stihom. Konobar mu je nakon svake cigarete mijenjao pepeljaru i pokušavao ostvariti komunikaciju, ali uzalud. Pijanac je uzimao cigare iz kutije kao da su njegove. Nije dozvoljavao da mu iko išta pita kolegu i stalno govorio: “Odabi od kazana.”

Pijanac se ljuljao kao čamac i grleći pivsku flašu pominjao nekog komšiju Dragana i njegovu ženu rospiju koji su navodno ljubomorni na njega i koji mu zavide. Uhvati se riječi zavist i obrazloži da svi grijesi od nje potiču. Neznanac reče:” A znaš li ti kome ja zavidim?” Svi naćuliše uši, niko ne diše, niko ne uvlači dim cigarete u pluća i pogledi se prikovaše za neznanca koji je bio ako ne i sto puta bogatiji od svih prisutnih zajedno i konačno izusti: ” Zavidim samo onima koji imaju živu majku!” Pijanac ga zagrli i svima postade jasna ona crnina bez dlačica i Božić u krugu nepoznatih koji krvoločno pokušaše saznati ko je, šta je i otkud on baš ovdje. Ponekad tako Božić na pravu adresu pošalje pravu osobu da nam da pravu lekciju u pravo vrijeme! I hvala mu!

Pijani decembar zanesen praznicima

Pio je kišnicu decembar zenesem zelenom travom i pokojim cvjetićem što isturi glavicu u nevakat. Neuračunjivi snijeg jednom zapadao tek toliko da mu vidimo bjelinu i pokušamo ustanoviti visinu. Magla je dirala vrhove grabića koji nekada oranu i plodnu njivu u šikaru počeše pretvarati. Baba je po kostobolji prognozirala Božić bez snijega i sve prelazila rukom po desnom koljenu koje po njenim navodima nikad ne laže. Do ispod koljena su joj dosezale vunene čarape obučene na bosu nogu koje su imale zanimljivu mustru i jednu malu rupicu na peti. Zimi se nije odvajala od njih i skidala ih je tek onda kada se smederevcu spusti onaj poklopac na plata, a na njega metne heklanje i zdjela voća.

Jutra su režala sivilom, a bilo je dana kada je sunce izlazilo na vidjelo praćeno zavidnim, jarkim bojama neba, puštajući na slobodu sva naša dobra raspoloženja u ovo sivo doba. Od ranog jutra se ložila vatra od koje su igrale sjene po zidovima u polumračnoj prostoriji. Tačno da se čovjek zapita čime je zaslužio ovakav rahatluk dat očima na uranak. Vrela kafa se pušila iz porodične džezve iz onog vakta dok je mačka kunjala pored šporeta koji će tokom dana ugostiti neoguljeni krompir u svojoj pecari. Svi ćemo malo ispržiti jagodice prstiju guleći mu izboranu koricu. Nekada je za mene djed pržio svoje jagodice, a sada mi suza prži obraz kada krompirom užari sjećanje na njega. Bemti sjećanje. Staviće se i malo pekmeza namijenjenog za gibanicu na tanjirić pa će krompir postati slatkiš umakanjem. Postoje recepti koji što su stariji i prostiji iz godine u godinu postaju sve dragocjeniji.

Orasi za gibanice su napustili udobne ljuske pod udarom čekića i čekali da ih upoznamo sa pekmezom i listovima. Listove smo pekli na platama i slagali ih na veliki stoljnjak od pite, jedan na drugi, umotavali i puštali da uhvate sve adventsko na tamnom mjestu i da tu sačakaju Badnji dan. Napravilo se ove godine mnogo kolača i ne znaš tačno koji je ljepši, a koji ukusniji. Baš bih voljela da je djed tu da mu ih pokažem dok se na prozoru s one strane šarene tikve ubrane u oktobru na njegovoj njivi. I da mi on po svom rastumači šta znači to što u ovo doba godine nema snijega, a ima svega što proljeću i jeseni pripada.

Uhvati se vjetar u igri za crijep, povuče ga na zemlju koja cvili kada je gaziš od razuzdane kiše. Ostadoše gologlave mnoge okićene kućice i pored njih štalice u kojima čuvamo drva. Polomi granja što mu se pod prstima našlo i razbaca ga po cesti. Zacijuka i nastavi da mami uzdahe. Ima nešto oporo u ovoj godini, nešto što želim utušiti u svim kapima kiše kojih se napi decembar kao stari pijanac dok se lampice naizmjenično pale na boru punom ukrasa. Sjene se i dalje igraju po zidovima i nedostajanje sa tugom. Sretni nam praznici!

Bol

Obuklo je nebo neke halje što na bolesničku postelju podsjetiše i bojom i grubošću. Jato crnih ptica je poslato u vizitu. Nadlijetali su kao nadmoćni doktori iznad nas i kreštali na nekom nebeskom latinskom. Terapija nam je bila kiša koja se kao infuzija slijevala niz oluke koji su bili vene kuće. Svi smo nosili neku ličnu boljku i bili smo bolesnici kojima se kiša davala bez recepata, potpisa i pečata. U duši smo imali onaj bolnički stolić i na njega smo stavljali bokal koji je bio skladište kiše. Uvijek kada je boljelo do neizdrživosti posezali smo za tim bokalom i on se praznio kroz oči. Niko nije znao da su suze ta kiša usoljena od stajanja i poslana sa nebesa, besplatno.

Nesanica mi je ležala ispod kapaka i uvijek izlijetala kada sjedem u autobus pa su me zato uvijek i nalazili ljudi koji su prečesto koristili taj bokal. Ali zato mi se spavalo kada trebam učiti. U šali sam govorila da ću iznajmiti autobus za spremanje ispita. Ona je posezala stalno za tim bokalom. Doduše, češće je posezala za mobitelom i pokazivala mi djecu i unučad. Grafika je tada bila jako loša i mutila su mi se lica mališana. Malo su joj se kotrljale suze, a malo riječi dok je pokušala izraziti svoju bol i opisati mi kako u Beču skoro pa u centru žive njeni najmiliji koje preko skajpa svakodnevno viđa. Hvatala se za riječ skajp kao davljenik za slamku. Opisa mi unuku Emu koja ima plave uvojke i Dinu koji trenira fudbal. Opisa i svoju dvospratnicu koja ostade prazna i tugu koja postade prenaseljena dragim osobama. Rekla mi je i čuvenu rečenicu koju ću slušati svakim danom sve češće, a to je da pametan živi gdje mu je bolje, a lud gdje voli. Više je nisam ni slušala. Ionako su svakog ponedjeljka kada sam putovala u Sarajevo autobusom u četri ujutro sve priče bivale iste. Svako je sa smotkom dokumenata išao da preda za vizu, da podigne vizu ili da produži vizu. Nenaspavane oči vremešnih ljudi su gubili vidike u krivinama pored kojih su bile ubodene crvene oznake minsko polje oko Olova i hrlili prema ambasadama. I svako je imao divnu djecu i unučad koji žive skoro pa u centru nekog tamo tuđeg grada i svako je prečesto izgovarao riječ skajp, kupovao penzionersku povratnu i pitao majstora kada ima autobus iz Sarajeva. Naslušala sam se istih priča i nagledala unučad i unučad tokom tih par godina dok se jutro na silu probijalo kroz sarajevsku maglu servirajući nam porciju smoga za dobrodošlicu.

Bilo je tih godina i ljudi koji su imali rak i išli na zračenje u Sarajavo. Pamtim samo radoznale poglede koji su zastajali na njihovim maramama koje su skrivale tjeme golo od otrova. I kondukter je bio neljubazan prema njima jer su željeli da vide malo tog puta sjedeći na prvom sjedištu i da umanje nagon za povraćanjem nakljukani onim otrovima što ih načiniše blijedima i ćelavima. Nagledao se on izgleda i bolesnika i te rute da mu je muka od svakog drveta i krivine pa tu muku na mučenike prenosi kao da će mu to smanjiti gorčinu i nezadovoljstvo.

U Olovu su ulazili ljudi koji rade u Sarajevu i malo razbijali taj vizni bolesnički poredak svojom svježinom i crvenim nosevima od olovskih jutara. Bilo je i studenata poput mene koji su vadili skripte sa formiranim ušima po rubovima i pokušavali ponavljati dok se orila pjesma po sofisticiranom ukusu vozača.

Nikome nisam zapamtila ime, osim onoj Emi i Dini, ali sam dobro zapamtila sve priče i tuge koje su stale u riječi skajp, viza i zračenje.