Viktimizacija modernog doba

Dragi dnevniče,

Mnogo sam radio ovih dana. Jedan moj jaran, inače inspektor u MUP-u, pokrivao kuću. Nije da se nisam umorio, ali sevap je pomoći gromadi poput njega. Iako je stariji od mene dvocifren broj godina, gotivim ga više nego ove balavce moje generacije. Taj moj jaran, inspektor, je pravo cool lik. Mog’o bih ga slušati danima. Studirao je kriminalistiku čitavih devet godina. Ne, nije on glup, gluvo bilo, samo mu se osladio studentski život, raja, ispijanje kafica tokom predavanja i partijanje koje je svojstveno samo studentima, a bilo je i zadrtih profesora koji su ga uzeli na zub. Kad ga slušam kako priča o tim danima tačno i meni dođe da upišem fakultet. Kada je njegov otac shvatio da mu sin pohađa fakultet duže nego današnja djeca osnovnu školu, uzeo je stvar u svoje ruke, prepolovio mu prihode i tu polovinu preusmjerio u džep profesoru kod kojeg je zapelo i koji ih je posvjetovao da se sin, vječiti student, prebaci na neki od privatnih fakulteta na kojima on vanredno ordinira. Tako i bi. Od prebacivanja do diplome prođe čitavih šest mjeseci. Pričalo se po selu da je završio fakultet preko noći. Ma pogani jezici, gdje to noć traje šest mjeseci, da mi je samo znati? I čim mu se u rukama obre diploma, angažova njegov stari nekoliko poznanika, da malo poguraju proces zaposlenja. Uslovi konkursa su bili jasni – diploma, vozačka i starosna dob niža od trideset i pet godina. Uopšte nije bilo važno da li si studirao četiri ili devet godina ni koliki ti je prosjek, to niko nije pitao. A i šta koga briga koliko si studirao i koliki ti je prosjek, ocjene nikad nisu bile mjerilo znanja. Moj jaran, kliker, ima ono ulično, praktično znanje koje glavu spašava, zaraditi novac ionako može svaka budala koja je voljna da poturi leđa, a u policijskom poslu, glava je na meti. Odmah je bio primljen. Koliko je dobar, skupio je nas jarane da to zalijemo. Tad sam bio maloljetan i osjećao sam se moćno što je i mene pozvao. U službi je brzo napredovao, a taj napredak su obilježile i dvije stvari – oženio se i postao otac. Jednom sam, zanesen mladošću i ludošću, upravljao automobilom bez vozačke, a on mi je sredio da to padne u zaborav u očima organa gonjenja. Kažem ti, dnevniče, on bi krvi dao koliko je dobar. Spasio me još nekoliko puta i, moram ti priznati, nikad mi to nije nabio na nos niti mi je k’o moj stari držao liturgije. Uvijek mi je stavljao do znanja da su jarani tu da se pomažu. I onda je on jednog dana pozvao mene da mu pomognem oko građevinskih radova. Lijepo me zamolio kao da je on meni dužan, a ne ja njemu. Eto, šta ti je intelektualac, zna se izražavati. Pristao sam bez po riječi, a još me i pitao kolika mi je dnevnica. Ma kakva crna dnevnica, ta je riječ zabranjena u mom prisustvu kada je on u pitanju?! Okupio je ekipu, svi smo različitih godina i svima nam je on valj’o i više nego rod rođeni. On ljude ne etiketira i ne dijeli, pred njim i zakonom smo svi isti. Kuća i ljetna kuhinja su nikle kao gljive poslije kiše, a bili smo čašćeni, ma i prečašćeni, od jela do alkohola, a niko nas nije gonio niti se prema nama ponašao robovlasnički. Svi smo radili džaba jer je to on zaslužio.

Jednog je dana došao sa seminara o cyberbullingu i viktimizaciji. Samo što se nije smrklo, a mi umorni k’o psi. Pozvao nas je onako prljave i pune prašine u roditeljsku kuću u kojoj je živio dok se njegova ne završi. Još jedan gest koji me kupio do kraja. Neko ga upita šta je naučio na tom seminaru, a on poče.

-Ma neka grupa dječurlije, imaju oko dvadeset i pet godina, sve knjiški moljci, magistri, prtljali nešto o internetu i modernoj viktimizaciji. Viktimizacija je proces nastajanja žrtve i dolazi od riječi victima što znači žrtva. Postoji primarna viktimizacija. To vam je – i sapra grlo jednim Jack Danielsom – stradanje osobe i posljedice koje ostaju na psihi osobe pri samom činu krivičnog djela. Evo, na primjer, skoro je bio slučaj, mlađeg maloljetnika su tokom jedne privatne žurke, slikali golog i te slike podijelili na internetu. On nije bio svjestan toga jer je bio u alkoholisanom stanju, ali je plodove primarne viktimizacije osjetio kada je vidio šta su mu drugovi uradili. Slučaj je odmah prijavljen. Doduše, nisam na tom slučaju, ali su mi kolege ispričale šta se desilo. Tu su meni sve roditelji krivi. Sekundarna viktimizacija je – pa opet grlo poškropi vodicom boje karamele i nastavi – kada se prijavi krivično djelo, a nesposobni policijski službenici se prema žrtvi odnose kao prema lažovu ili namjernom izazviču onoga što joj se desilo. Mislim, nije ni nama lako. Koliko sam se samo puta spotakao o lažnu prijavu ili, kad, na primjer, cura prijavi momka pa se pomire pa on je on opet izudara i ona opet dođe meni. Skoro mi tako dođe djevojka, ima nekih dvadesetak godina, bivši joj momak podijelio njihove zajedničke, eksplicitne fotografije na internetu, poslao linkove svim njenim prijateljima i to sve iz Australije u koju se skoro odselio. I šta ja sad trebam imati razumijevanja prema njoj glupači? Trebam je utješiti? Da je normalna ne bi uopšte pravila te fotografije. Zamislite, ona traži da ga sankcionišemo i sklonimo te slike! Trebam li vam reći kako naš narod zove takve ženske ili ćete sami pretpostaviti?

Sami smo pretpostavili. Mislim, kakva prava takve ženske traže, ljudska? Da sam na njenom mjestu ja ne bih imao obraza otići u policiju. Svi smo klimali glavom.

-I, kakve su bile slike? – upita neko.

-Uh… Šuti, žena mi je tu. – odgovori inspektor i nastavi – Da bi se izbjegao rizik od sekundarne viktimizacije mi pored posla u kojem rizikujemo život i zdravlje, moramo, zamislite samo, savjetovati žrtve, pomagati im, predočavati prava, uvažavati dostojanstvo za vrijeme ispitivanja i osigurati im anonimnost, reagovati na određeni način i još bezbroj nekakvih trica i kučina koje bi omogućile žrtvi da se osjeća dobro pod krovom policijske stanice. I šta sam ja treb’o, stvoriti uslove onoj drolji da se osjeća dobro? Mi ne valjamo, a ona valja? Najteža je stvar biti prijatelj osobi koja ni sama sebi nije prijatelj. Nije ni nama lako. Izvadio sam kliješta iz ladice, poklonio joj i rekao da siječe žice od interneta ljudima u svojoj okolini jer to joj je jedini način da ne vide one slike. Kada je pitala puna očaja pitala kolegu šta može učiniti, on joj je rekao:“Možeš se slikati.“ Hahaha, de ukucajte na googlu njeno ime…

I ukucašmo. On je to nama rekao u povjerenju. Imali smo šta i vidjeti. Podigli smo čaše visoko i nazdravili, a on nastavi.

Postoji i tercijalna viktimizacija. To je ono kada je žrtva trajno obilježena, etiketirana pa je okolina odbacuje i osuđuje. Ovo je najčešće kod slučajeva silovanja, ali da kuja nije mrdnula repom…I evo kod ove sa slikama, šta ona očekuje, da će majke biti sretne ako im sin dovede neku koja ima ovakve slike na internetu? – okrenu ekran najnovijeg S20 prema nama.

-Ja bi je vala vodio kući pa nek selo priča šta ‘oće! – reče letva pijani neženja Ibro, koji je već deset godina u penziji.

Svi smo se ismijali, podržavajući Ibrin izbor jer jarani su tu da se podrže.

Internet koristi više od 4,5 milijardi ljudi širom svijeta, a od toga 3,8 milijardi koristi društvene mreže. Ovo su podaci koje je Digital objavio u posljednjem izvještaju za 2020. godinu. Prosječni korisnik provede šest sati i četrdeset i tri minute dnevno na internetu. A jeste li se vi ikad osjetili kao žrtva tokom tih šest sati i četrdeset i tri minute ili se to samo nekim tamo ljudima iz inspektorovih primjera dešava?

Anđeo

Anđeo zašuta pod nebom strepnje

Primače kažiprst usnama da se spasi od pobune koja mi je svojstvena

I prošapta:“Uzmi svoj život u svoje ruke!“

Ne znadoh kako se to uzima život u svoje ruke

Iako imam dovoljno godina i

Dugu listu savjeta koju mi serviraše

One kojima se oskliznuše životi pred očima

Jer tako mora

Život je ionako loš period

Sa sunčanim danima

Pa uzeh praznu hartiju i grafitnu olovku

Koja na drugom kraju ima gumicu za brisanje

Da ne bi bilo prekriženih riječi i išaranih rečenica

Jer šaranje, to je rabota onih sa strane

Oči vole čitko

Pa makar i preko izbrisanog

Na jagodicama prstiju nekad davno zaheftene čežnje

Počeše se radovati

Dok se po podnicama duše zastrte prugastim ponjavama

Šunjaju pjesme kao po ledu

Da ne bi, ne daj Bože, svojom škripom uzbunile

Sve one koji tvde da od pisanja nema ‘ljeba

Dok ti poturaju savršene recepte za pravljenje domaćeg hljeba

I diraju tek nalakirane, duge nokte kao da pipaju prošlost

I kosu čija je dužina samo smetnja

Životu po diktatu

Koji im u amanet ostaviše

Za njihovo dobro

Pa savjetuju da je za ženu najgore da sjedi besposlena

Jer besposlenost idealan je temelj za šejtana

Koji sniva sulude snove

Između redova ljubavne pjesme

I onda se začudiše jednog dana

Kako je meni besposlenoj uspjelo

Zaobići vraga između dvije strofe

Zamijesiti hljeb drvenom kašikom

Ušuškati ga do mekoće

U krpu boje laka za nokte

I uzeti život u svoje ruke

Prezaposleni me rado precrtaše

Jer od silnog savjetovanja ne znadoše

Gdje su ostavili gumicu

A anđeo se konačno prestade bojati buke.

Neznanac

-Nikad oni ne znaju vratit’ stvari! – prodera se Jare.

-Za sve su ti drugi krivi! Duga je godina, što nisi otiš’o po svoj ražanj?

-Smetno’o s uma. Vako mi i treba kad dajem svoje stvari…

-Šta ćeš sad?

-Čekat’ ih dok se ne vrate. Ionako oko na oko ne mogu sklopit’. Ja idem po ražanj. Niko od vas onijem sihirbazima neće na vrata sem mene! Jel’ jasno?

Ilinca i njeni su otišli u grad, a pečenicu će ove godine peći sa Merkelovicinom braćom. Jare je ostavio tek zaklanu svinju u veliku tepsiju, a kad se oni vrate, trknut’ po svoj ražanj od inoksa koji mu je poklonio Mirkov sin i koji je bio posudio Jadranki i Draganu ljetos. Bilo je prošlo deset sati, a oni se nisu vratili. Jare je zaspao na kauču u kuhinji kao da sutra ne postoji.

Kada je Merkelovica čula šta se desilo Dajani, odlučila je, za ne daj Bože, unijeti sjekiru iza vrata i ako se šta napolju sumnjivo desi, izletjeti sa onom sjekirom. Pas Džeki, kojem je od Sejde uzela kaiš, nekad napušteno i zlostavljano štene, glacnuo se otkako ga je ona uzela sebi, razrastao se sve do teleće veličine, a kada je osjetio zaleđinu, postade i agresivan pa svakog osim nje i Petrovice htjede ujesti. Vjerno je dojavljivao sva dešavanja, a odluči Merkelovica da i njega pusti sa lanca ako se samo Jaretovoj kući ko nepoznat prikuči.

Te je večeri Džeki urlao, a Ilinca i njeni su došli čim je Jaretu san nastanio onaj prostor pod kapcima. Merkelovica je ustala, malo pomjerila zavjesu i ugledala sjenu koja se šunja oko Jaretove kuće. Pričalo se po selu kako je Dajanin momak rekao da će Jareta i njegove zapaliti ako stanu na put njegovoj i Dajaninoj ljubavi. Mislila je da joj se priviđa. Protrljala je oči, pogledala opet i još jasnije vidjela sjenu. Bilo je pola dva. Polako se iskrala iz kuće, pustila psa i ušla u kuću. Grlat jauk je presjekao noć, a ona izleti sa sjekirom u ruci. Jare se tresao pored kuhinjskog prozora na koji je neko kucao, a čim ču jauke upali vanjsko svjetlo i skoči pred kuću pa šta bude. Suljo je ležao na ploči, a Džeki ga je grizao. Krv je poškropila snijeg koji je paduckao. Laknu Jaretu kad vidje Merkelovicu sa sjekirom, ali mu ne bi jasno otkud Suljo u ovo doba.

-Jooooooj!

-Šta jaučeš? Šta ćeš ovde u gluvo doba? – dreknu Merkelovica koja odvoji psa od njega.

-Doš’o svom jaranu čestitat’ Badnji dan…

Pomogao je Jare ljutitom Sulji da uđe u auto, a pas je odradio dobar posao. Suljo je osvanuo u hitnoj. Dragi Jaretu je bilo jasno da svako koristi tuđe belaje za frtalj šege, a poznavajući sebe, bi svima jasno da neće ostati ni on Sulji dužan.

Merkelovica je spremila poklone djeci koja donose badnjake i ustala jako rano. Vidjela je grupicu djevojčica kako nose badnjake Ilinci. Stojale su pred vratima, a Ilinca ne htjede otvoriti jer je smatrala da ženskinje ne smije badnjak nositi jer to kvari cjelogodišnju nafaku kući kojoj žensko dijete donese badnjak. Pored nakije žena, ne trebaju muškarci da nam krše prava. – frknu Merkelovica sebi u njedra i podeblja poklone za curice. Vjerovalo se da će godina biti onakva kakva je prva osoba, tačnije muško, koje ti uđe u kuću na Badnji dan i toga se Ilinca bez pogovora držala čitav život kao pijan plota. Kada se djevojčice udaljiše, Ilinca upali svjetlo, a neko joj zalupa na vrata. Nije stigla vidjeti ko je pa otvori vrata.

-Vraćajte ražanj, šejtani! – dreknu Jare i uleti joj u kuću.

-Kakav ražanj?

-Onaj što se ljetos uzeli. Onaj od prokroma! Lopovi!

-Čekaj sad ću vidjeti…

-Ma ko da čeka? Ja da čekam?

-Tiše, probudićeš…

-E, kad ja od njihovih sihira ne mogu da spavam nek ne mogu ni oni!

Ilinca je donijela ražanj iz podruma, a Jare je naredio materi da iznese svete vodice i u nju umoči granu bora. I čim donese onaj ražanj poče ga škropiti vodicom, a grupica djece, koji su nosili badnjake, je pištala od smijeha kada vidjoše Jareta kako škropi ražanj.

-‘Oćete da vam mame zapište kad ih Drago Jurkovića ufati? – frknu na onu djecu.

-Budalo, šta to radiš? – pitao je otac.

-Vidiš šta radim, škropim i sebe i ražanj. Znaš ti đe sam upravo bio?

Dan prođe mirno, a Jare je znao da sutra ujutro stiže onaj šejtan iz Češke. Poslije večere, ode Jare nekud, a nikome ne kaza kuda.

Sve se zvijezde vodilje usaglasiše pa za Božić mnoge odvedoše kući, oturiše najmilijima u zagrljaj i za sto pun šarenih jela i ukusnih kolača oštrih vrhova. Badnje veče je bila rezervisano za lokalnu kafanicu i tu su svi navraćali barem nakratko, susreli se sa dragim ljudima koje su one iste zvijezde dovele iz daleka, udijelili jedni drugima koji kompliment i čestitku, oljutili grlo i prisjećali se mlađih dana. Jare je imao osjećaj da svi bulje u njega i da mu iza leđa proriču ko zna šta. Nepoznati auto iz kojeg izlazi nepoznati čovjek ogrnut crnim kaputom su mirisali na belaj i privukli pažnju svih jer su ljudi ovdje navikli da se ovdje svi znaju, a nepoznati su dolazili samo u društvu poznatih. Ušao je čovjek, skinuo kaput na kojem nije bilo onih bijelih dlačica što dođu niotkud na crno i odložio ga na ofinger na kojem su kunjale birtijom okađene jakne. Provukao je prste kroz kosu i pogledom tražio adekvatno mjesto. Sjeo je i naslonio laktove na šank boje čokolade za kuhanje pa se obratio konobaru sa spoštovani gospodine, naručio nešto ljuto i zapalio cigaretu. Prišao mu je Jare u prilično trijeznom stanju i kao najmilijem čestitao blagdane na iskrivljenom hrvatskom, a najljepše želje sročio na bosanskom. Konobar je vrtio glavom. Sjeo je pored njega i brstio nešto o sihirima pod kojima je već mjesecima. Neznanac je nesvjesno bio u centru pažnje. Naručio je piće Jaretu koji je još mirisao na dim koji je pokupio dok je pio pored pečenice koja se vrtila na ražnu iznad vatre podržane polovicom panja. Neznanca je oslovljavao sa spoštovani gospodine, a nakon prvog pića sa kolega. Uz pićence počeo je obrazlagati:” Nisam ja alkoholičar jerbo alkoholičari piju uvijek, a ja pijem samo kad imam.” Prasnuše od smijeha svi prisutni, a on mrtav ozbiljan nastavi: “Ja sjedim samo s gospodom k’o što si ti. Ova buranija me ne zanima. Svi su oni na zapadu, da izvineš, građani drugog reda, samo su glupi da to skontaju. De mi ba još jednu original cigarilos da obradujem pluća! Fala! Odem ja kad pred prodavnicu, samo eto da vidim kako ne treba u životu, samo zato. Popijem jedan Erster. Znaš ti kolega, da dvoguza nema dva litra? Nas kradu. Umjesto 2 l piše 1.889 l. Bogate se na onim budalama, a oni to ne shvataju. Večeras pijem jer je praznik. Po dobrom se mamurluku slavlje poznaje, a da ti budem iskren možda me sutra i ne bude na ovom svijetu. Jedan mi prijeti…”

Jaretu je neznančeva tuga bila zagarantovana stipendija za Božić i naručivao je i više nego što mu su mu vene bile spremne primiti. Neznanac nije imao pogled ratnog profitera koji gmiže po svakom žensku i bio je previše kulturan za seoski, kafanski ambijent okovan ogledalima sa svih strana čak i sa plafona. Bog sami zna šta ga je navelo da svrati ovdje i sluša Jareta koji nije alkoholičar i muziku koja je pozivala na grijeh i kriminal svakim stihom. Konobar mu je nakon svake cigarete mijenjao pepeljaru i pokušavao ostvariti komunikaciju, ali uzalud. Jare je uzimao cigare iz kutije kao da su njegove. Nije dozvoljavao da mu iko išta pita kolegu i stalno govorio: “Odabi od kazana. Ovaj čovjek je pod mojom zaštitom, a svako zna ko je Drago Jurković i na šta je spreman!”

Jare se ljuljao kao čamac i grleći čašu viskija pominjao nekog badžu Dragana i njegovu ženu Jadranku, rospiju bez konkurencije, koji su navodno ljubomorni na njega i koji su bacili sihire na njega. Uhvati se riječi zavist i obrazloži da svi grijesi od nje potiču. Neznanac reče:” A znaš li ti kome ja zavidim?” Svi naćuliše uši, niko ne diše, niko ne uvlači dim cigarete u pluća i pogledi se prikovaše za neznanca koji je bio ako ne i sto puta bogatiji od svih prisutnih zajedno pa konačno izusti: ” Zavidim samo onima koji imaju živu majku!” Jare ga zagrli i svima postade jasna ona crnina bez dlačica i ova veče u krugu nepoznatih koji krvoločno pokušaše saznati ko je, šta je i otkud on baš ovdje. Neznanac upali telefon koji mu servira užasne vijesti.

-Belaj? – upita Jare.

-Poginuo mi radnik prije četiri sata, a ja budala ugasio telefon i dopustio bolu da diriguje zdravim razumom! On je meni i rođak, daljnji, sin je jedinac…

Jare ostade sam. Alkohol mu je otupio srce koje više nije osjećalo strah.

-A jel’, ko bi ovaj dotični? – upita konobara.

-Sazn’o bi da mi nisi smet’o! – odbrusi Jaretu.

-Arman Ibralić, vlasnik firme „ARX Transport“! – dodade neko.

Jare se otrijezni i izađe napolje. Snijeg je padao kao nikad. Izvadi telefon i poče pod strehom čitati vijesti. Jasmin Kapetanović (31) vozač firme „ARX Transport“ poginuo je nedaleko od mjesta…

Jare duboko udahnu i osjeti kako mu se strah istopi iz tijela koje se otoič ljuljalo pored šanka. Moja ili Božija… – sukljalo je Jaretovim mislima. Svi smo mi Božiji i Bogu se vraćamo.

Šejtan

Bile su to zaista zaruke sa šejtanom. Ščepao je djevojku za kosu i izvukao iz auta. Dlanovi su se sastali sa njenim obrazima na kojima se još uvijek nazire nekoliko puderom prekrivenih upaljenih akni. Nije se usudila ni vrištati. Pala je na tlo, a on ju je počastio udarcem u stomak. Kada je vidio da je pretjerao, ščepao ju je za nadlakticu i podigao, privio njeno tijelo uz svoje i počeo grliti. Pokušavala se iščupati iz zagrljaja, a on je govorio da je voli.

Šejtan se zove Jasmin Kapetanović, a od Jaretove kćerke Dajane je stariji trinaest godina. Njegova pojava je još u djetinjstvu ocrtavala i obećavala nasilničku karijeru u budućnosti, a majčin nedostatak autoriteta, zbog toga što je kao samohrani roditelj pokušavala djetetu novčano nadomjestiti oca koji je poginuo, je samo ubrzao proces. Priroda posla – vozio je špediciju u firmi svog rođaka, mu je omogućavala sasvim solidne prihode. Pričali su ljudi da se ženio dva puta, nikad zakonski, a da su obje žene od njega pobjegle kao đavo od krsta i da nijedna od njih više ne živi u Bosni. Dajana to nije znala, a oni koji su znali, pravili su se kao da ne znaju. Uvijek je pažljivo birao djevojku, a najdraže su mu bile one koje imaju neki sitni fizički nedostatak koji uslovljava manjak samopouzdanja, nesređene i nezdrave odnose u porodici, finansijske probleme i sve ono za što bi se njegova sujeta mogla uhvatiti. Lijepe djevojke je imao sa strane i služile su mu samo tome da nahrane sujetu i podgriju muškost, a njih je birao još pažljivije – obično su bile udate. Na taj način je profitirao na svim frontovima, a posao mu je omogućavao da maksimalno uživa u svim navedenim poduhvatima bez ikakvih posljedica. U Češkoj je imao jednu udatu koju je muž varao, ali muževo bogatstvo i laka rukica su joj stavljali povez na oči glede prevara, a povrijeđeni ego ju je otjerao u šejtanov zagrljaj, premda je šejtan bio prelijep momak i imao je visok koeficijent manipulatorske inteligencije. Tokom vožnje je imao dovoljno vremena za smišljanje srceparajućih priča koje bi svaku ženu ostavile bez daha, a kada ostanu bez daha, povjeravale bi šejtanu sve svoje probleme vjerujući da je i on iskren jer je u te priče koje je smišljao utkao toliko neistine i kao svojih tajni. Dajani je namijenio sudbinu svoje žene i samo je čekao da završi školu pa da je tako mladu i neiskusnu uvede u pakao. Ali ovo sa prstenom je poremetilo sve njegove planove i ruke su same poletjele prema djevojčinom licu. Znao je da je pogriješio i da je prvu porciju batina trebao servirali tek u julu naredne godine, kada ona postane njegova žena, ali ga alkohol prevari. Lagano joj je od septembra uvodio restrikcije i kako je govorio udarao veto na mnoge stvari, ali na način da sve izgleda kao zdrava ljubomora koja je normalna u jednoj ljubavnoj vezi. On je Dajanin prvi momak, a  dogovorili su se da njenim roditeljima ništa ne govore. Mara je, ogorčena brakom sa Jaretom, uvijek savjetovala kćerku da prvo završi školu, završi fakultet, nađe posao pa tek onda razmisli želi li prati ičije gaće. Na te savjete i gaće zaboravi Dajana čim joj je prišao Jasmin jednog dana u parku dok je ona čekala drugaricu za koju se tek kasnije ispostavilo da je plaćena jednim parfemom iz Češke da malo okasni. Nakon tri mjeseca u plišanoj kutiji od vražije kože stiže iz Češke prsten, a da se podrazumijevalo. Dajana je pored Jasmina izgledala jadno, a toga je bila svjesna od prvog trenutka, baš kao i Petrovica pored Pere koji je i onako star na onom portretu bio ljepši nego ona u cvijetu mladosti. Mara i Jare nisu imali novac da je pošalju zubaru koji bi njene krive zube vratio u suru, a svaka šminka je njenom licu bila samo očigledni teret zbog upaljenih akni koje se naseliše na lice i koje se crvene kao oni kamenčići na prstenu koji je koštao kao Svetog Petra maslo i kojeg je Jasmin ukrao od bogate Čehinje kada je preko vikenda ostao u Češkoj zbog nesposobnog dispečera. Znao je koliko je prsten vrijedan pa je i to raspalilo njegovu ludu narav. Morao je situaciju što prije okrenuti u svoju korist. Strah je obuzeo krhko tijelo jadne djevojke koja je namjeravala napraviti momku mnogo srcolikih, božićnih kolača.

Jare je nakon konačno skinuo gips sa noge i sve se činilo da se normalan život vraća u kuću Jurkovića. Jedne je večeri, nekoliko dana pred Božić, primio poziv dok je gledao dnevnik, a muški, osorni glas mu je prijetio smrću. Šejtan je iz Dajaninog telefona uzeo sve brojeve, a ona je nakon malo više od mjesec dana od nemilog događaja, odlučila da prekine svaku vezu s njim bez obzira na ishod koji, kako se činilo, neće uopšte biti povoljan za Jurkovića kuću. Tog je je dana šejtan pisao da je voli, da joj oprašta gubitak prstena, da će ubiti i nju i čitavu njenu porodicu ako ga ostavi pa bi nakon prijetnji opet pokušavao romantičnim rečenicama punim žalosti i crticama, koje su oslikavale težak život zbog odrastanja bez oca, slomiti djevojku. Kada je vidio da prijetnje i ljubavne poruke ne piju vode, odlučio je nazvati Jareta, reći mu kako ga kćerka laže mjesecima, slagao je i to da joj daje novac jer mu je rekla kako joj je otac neradnik nesposoban da zaradi, kako nema adekvatnu obuću ni odjeću pa mora nositi ono što joj rođaci daju i mnogo toga gnusnog što je uspio pred prodavnicom za tri marke saznati od lokalaca koji su se družili sa Jaretom. No, na tome se nije zaustavio. Nazvao je i Jadranku pa i njoj ispričao šta je kao Dajana o njoj pričala. Sva sreća u tome što je bio u Češkoj tokom tog prljavog poduhvata. Jare je uletio u kćerkinu sobu, a djevojka je plakala k’o godina. Po prvi put u životu, te je večeri dobila šamar od oca. Jasmin za prsten nije rekao preko telefona jer je to htio reći Jaretu u oči. Djevojka se pravdala, pokušavala ispričati istinu, ali niko nije htio da je sluša i svi su je nazivali lažljivicom.

Zapali Jare cigaretu i sjeti se riječi:“Ova tri kamena su tvoje troje djece.“

-Ženoooo, nije dijete krivo! I nju kontrolišu džini. Nikad nije lagala, sve do…Žena je rekla, a ja budala… Jooooj, Drago konju, šta rođenom dijetu napravi.

-Ista otac! – frknu Mara i ode na spavanje svjesna da neće moći oka sklopiti.

Sutradan je Jare otišao u onu zlataru u kojoj je prošlog mjeseca prodao prsten u nadi da će otkupiti prsten i baciti ga u rijeku. Zlatar se pretvarao da ga ne poznaje i istjerivao ga kao kera bez da ga uopšte sasluša, a onda u njemu proradiše sve nakupljene žute minute pa onim prstima što su još u gipsu razbi nos vremešnom zlataru i, čini se, čim to napravi uleti policija i privede ga.

-Kolega, ovo je Drago Jurković, sitni lopov, od ranije poznat policiji. Nad njim treba izvršiti kriminalističku obradu. Napao zlatara koji tvrdi da ga ne poznaje. Pokušao kupiti nekakav prsten ispod cijene…

Jare čim ču sitni lopov shvati da mu crijeva nervozno rade, a baš u tom trenutku nazva i šejtan, a policija je insistirala da se javi jer su pročitali sa boje Jaretovog lica da bi to moglo biti nešto zanimljivo za njih. Jasmin je prijetio, a Jare skupi snage i sve ispriča policiji. Jasmin je u njihovoj crnoj teki već zaveden kao nasilnik, a svaku je ljubavnu vezu okončao na sudu uz zabranu prilaska.

Vijesti o momku koji prijeti Jurkovićima i o tome da je Jare napao nekog zlatara obiđoše selo brzinom munje, a prisustvo onih iz dijaspore samo pojača dojam. Mirko je išao od kuće do kuće, prepričavao šta se desilo, nagađao i doljevao benzin na vatru koja je prijetila da će spaliti Jareta.

-Mila sestro, kad ti kažem, Jare neće više klati pečenicu već kurban! – izvali Mirko Ilinci, a Jadranka, od davnina zadojena nacionalizmom, se poče grohotom smijati.

-Nemojte se šalit’ na račun vjere. – pokuša Ilinca ublažiti situaciju.

-Ma ne šalimo se, mi to ozbiljno. Ja mu evo neću čestitat’ ovu našu novu godinu, čekaću hidžretsku.

-Mirkane, ti si car. Kako su samo hvalili Dajanu… – nadoveza se Jadra.

-De ba, morali su jareći geni neđi isplivat’. I isplivaše baš na ženskom dijetu.

-Polakomila se na pare k’o tatica.

A kada se Mirko obreo u kući komšije Mirze okretao je priču onako pripit.

-Ja lijepo kažem, svi smo mi ljudi, a Jaretu krivo što je musleman otaj mali. Djeca su pametnija od nas stariji i mi se pod hitno trebamo ugledati na njih. Djeca ne gledaju na ote budalaštine koje su nas zaratile devedeset i druge. Bog je jedan samo su različiti putovi do njega. Ona mala Dajana, dijete za primjer, tačno da ne povjeruješ da je Jaretova. Ej, iš’o tog momka prijaviti, ej! Istuko zlatara. Hoćete da vam kažem zašto baš zlatara?

-Zašto?

-Zato što zlatar nije stjeo svjedočit’ da je vidio kako otaj mali udara njegovu Dajanu pred zlatarom, eto zato. Meni je prič’o da mu je taj zlatar k’o otac.

Pijani Mirko je obišao tog dana više domaćinstava nego parok pri škropljenju kuća, prepričavao pronalazak prstena, odlazak gatari i vračanje koje je imalo za cilj rastaviti Dajanu i otog malog. I to je sve kao pričao u povjerenju, preko tek otvorene pive, a ljudi nisu štedili na alkoholu premda su bili žedni informacija. Mislili su da su pametni što će ga nadojiti i iskušati i ne sluteći da je on tu da se napije džaba i odradi njemu najomiljeniju aktivnost – tračanje.

Jare nije bio siguran da li je bila dobra odluka prijaviti tog šejtana. Gledao je u tamni ekran kćerkinog telefona i osjećao kako mu srce brže lupa. Moja si ili božija! Vidimo se prekosutra za Božić! – pisalo je u poruci koja netom stiže.

-Dragoooo, aj vam pomozi mi! Moramo zaklati tri pečenice! – derao se vremešni otac.

-Auuuuu. Ražanj mi je ost’o prošle godine kod Dragana i Jadranke. – frknu Jare.

Ruka spasa

-Stižem! Ništa ne fatajte golim rukama. – kreknu Jare.

-Sine, nemoj ti…

-Mati, daj mašice i pomozi mi da obujem cipelu.

Petrovica i Merkelovica su izašle napolje. Stvori se i Mirko, a i njegova žena kad vidje da Mirka nisu udaljili sa lica mjesta. Nije da nije Jaretu došlo da Mirka pošalje na prebivalište prije rođenja, ali se suzdržao zato što je Mirko dragocjen prenosioc informacija po selu, posebno informacija ovog tipa. Izvadi Suljo mašicama crvenu, plišanu kutiju koja je bila skrivena u rupi koja je nastala tako što se tu cigla okrnjila. Bi majušna kutija za nakit ušuškana sijenom što je izazvalo komešanje među rajom koja se okupila u krug oko Jareta. Na poleđini kutije vrištalo je zlatno slovo J, a u kutiji je bio prsten od bijelog zlata sa tri crvena kamenčića različitih veličina.

-Pa ja! J k’o Jadranka! – siktao je Jare.

-J k’o Jela. – izusti Mirko.

Spakovaše prsten zajedno sa kutijom u kesu. Sve je ovo odrađeno mašicama i pincetom koju je Mirkova žena rado donijela od kuće.

-Kućemo sad s prstenom? – drhteći izgovori Ruža.

-U kuću ga ne nosite! – dreknu Jare.

-Slažem se! – reče Mara koja ne može da vjeruje da se ovo dešava baš njima.

-Pa šta ćemo sad?

-Ti, Drago, sutra pravac jednoj ženi koja skida tu magiju. Ona ne pravi već samo pomaže unesrećenima. Znam ja đe, vozio sam jednu porodicu proljetos. – ubaci se Suljo.

-Obavezno! Daće ti, sine, mama šta para. – izgovarala je kroz suze Ruža.

-Đe ćemo prsten do sutra? – upita Mara.

-Nek bude kod mene. Ja u to ne vjerujem. Otkud znate šta je prava istina? – ubaci se Merkelovica.

-Evo istine! – dreknu Jare pokazujući gips.

-Nemoj me vuć’ za jezik. Daj tu prstenčinu! Ovo radim samo da ti žena i mati mirno spavaju. – procijedi Merkelovica dok je Petrovica gurka laktom.

Merkelovica i Luca odoše sa prstenom, a ostali zasjedoše u Jaretovoj kući do kasno. Sve je Jare detaljno ispričao Mirku, pokazao mu snimak i prste kao dokaz. Mirko je pažljivo slušao, povezivao ljude i događaje, u glavi gradio listu ljudi s kojima se Jadranka i Dragan druže, nevolje koje te ljude spopadoše, kreirao uzročno – posljedične veze i sve klimao glavom kao da mu to klimanje razbistrava mozak.

-Idem i ja s tobom sutra. – izjavi.

-Može. Krenućemo u osam ujutro.

Uzeli su na uranak onaj prsten mašicama od Merkelovice i otišli ženi koja skida crnu magiju. Jedva se Jare uzvera do te žene koja je vršila operacije skidanja magije u nekakvom mutvaku koji je od glavnog puta bio odijeljen nekakvim stepenicama uzbrdo kojih je, čini mu se, bilo bezbroj.

-Vas dvojica iziđite! – naredi žena koja je na sebi imala cvijetne dimije i nekakvu majicu od materijala koji vjerovatno kolje i izaziva svrbež.

– Sjedi, sinko! Auuuuu. Nije dobro.

-Nije.

I ona je imala mašice. U nekakvom starom šporetu jedva da je vatra naložena. Ništa ne gori, samo u ložištu leži žar.

-Sad mi reci što si ovde.

-Nek ti, gospojo, ovaj gips sve kaže. I ovo. – govorio je pružajući joj kesu sa malom kutijom.

-Auuuuuu! – izusti dok među kažiprstom i palcem drži onaj prsten.

I Jaretu se pruži prilika da bolje osmotri prsten. Nije to bio psten već prstenčina.

-Kolko imaš djece?

-Troje.

-E, sinko, svaki ovaj kamen ti predstavlja po jedno dijete. Ko god ti je napravio…

-Svastika!

-Ko ti je napravio nije se štedio. Ovo košta, brat bratu, više od hiljade.

Kad Jare ču hiljada, proguta podatnu slinu.

-Prsten je simbol zaruke.

-Kakve zaruke?

-Sa šejtanom, sinko, zato i nemaš bijela dana. A ovo crveno kamenje je krv, a đe krv tu nema napretka.

-I nemam napretka! Šta ću sad?

-Na pravom si mjestu.

Pokri mu krupna žena glavu nečim, a Jare se uzjogunji u strahu da vračara ne pobjegne sa prstenom. Ču škripu mašica, neke njemu nepoznate riječi i hučanje vode. Nešto puče i žena mu skide ono sa glave.

-Čul’ ti, sinko, kolko puče olovo?

-Dernulo je k’o protivtenkovska mina.

-Jesi sad svjestan kolko ti je napravljeno? Sad se napij ove vode!

Jare dokopa onu vodu i nage k’o pivu pred prodavnicom sve gledajući gdje je prsten. Žena posadi prsten u onu kutiju, poprska ga vodom po kojoj je plivala garež i umota kutiju u neko haljinče.

-Slobodno ga sad rukom uzmi, neće ti ništa bit’ i još danas zafijari niz tekuću vodu.

-I sad sam ja znači spačen?

-Ti si, sine, doš’o u zadnji tren. Da nisi i na djecu bi ti prišlo i svi bi, jedno po jedno, nastradali.

-Nastradali?

-Kad ti je neko u kući sa šejtanom zaručen, ote se zaruke prinesu i na njegov porod i na živinu.

-Kolko sam ti dužan?

-Dvjesta maraka.

Jaretu se zanesbesa čim ču cifru. Kleo je Jadranku u sebi zamišljajući kako je udara onom štakom što mu je Sulejman bio posudio na korištenje. Sjede u Suljin auto pozada i šejtan za kojeg je bio zaručen mu ne dade mira. Odmota onu kutiju pažljivo, izvadi prsten i stavi ga u džep pa zamota kutiju i reče sve ono što mu je gatara rekla. Suljo stade blizu rijeke, a Jare zafijari kutiju prebirući po glavi da li je učinio pravu stvar. Zamoli Sulju da stane blizu apoteke. Insistirao je da ide sam uprkos povredama pa se odgega kao po lijekove i čim ih izgubi iz vidokruga, požuri koliko mu povrede dozvoljavaju i obre se u zlatari da procijeni vrijednost prstena.

-Hajmo ovako, gospodine, ja vama dajem četristo pedeset maraka. Uzmite ili ostavite.

-Uzimam.

Svrati Jare u apoteku, kupi paracetamol i pogladi pun džep.

Kod kuće su ga iščekivali sa nestrpljenjem.

-A gdje je tata? – upita djevojka baku Ružu.

-Ma pusti, sine. Kako ti je bilo na takmičenju?

-Iako naša škola nije osvojila nijedno od tri mjesta, bilo je odlično.

-A šta se ovdje dešava?

-Stari naograjs’o. Otiš’o gatari. – kroz smijeh dobaci brat gimnazijalac.

-Otkud mu te gluposti?

-Naš’o na košari među ciglama nekakav prsten, šuti!

-Molim?

-Tetka Jadranka mu valjda pravi. Ufatio je kod hodže.

-Pa gdje je sad prsten?

-Otiš’o niz vodu! – dreknu Jare sa vrata.

-Kakvu vodu?

-Tekuću. Bacio s mosta.

Djevojka je ušla u sobu i počela se tresti. Večeras se treba naći sa momkom. Ionako je ljut što je išla na takmičenje u plesu. Njen momak se zove Jasmin i niko od ukućana ne zna ni za njihovu vezu, a ni za to da su već mjesec dana zaručeni. Namjerava je oženiti kada završi školu. Bojala se njegove reakcije. Znao je ponekad biti agresivan, ali je to pripisivala njegovom stresnom poslu. Vozio je špediciju, bio udaljen od nje i kuće i trpio ludog šefa. Njegovu posesivnost i neopravdanu ljubomoru izjednačavala je sa obožavanjem, a ponekad je znala uhvatiti sebe kako se boji njegovih reakcija. Jare je takav kakav jeste, ali ženu i djecu nikad nije udarao. Zabrinuta djevojka nije smjela reći momku šta se zaista desilo sa prstenom pa je odlučila reći da ga je izgubila. Izašla je iz kuće, stavila kapu i krenula niz put. Momak ju je čekao na osami pa su odatle trebali otići u grad. Nakon čvrstog zagrljaja i bučnih poljubaca, pripiti momak upita gdje je prsten. Ona spusti pogled i reče da ga je izgubila.

Dnevnik 3. dio

Dragi dnevniče,

Korona me uhvatila u stranoj zemlji. Dušmanu ne bih poželio ono prebacivanje kući na početku pandemije, ali uspio sam nekako. Tetka i tetak, kod kojih sam bio ova dva mjeseca da zaradim koju šuškicu, su se toliko zabrinuli da su jedva oko sklopili kada je postojala mogućnost da bih mogao ostati tokom pandemije kod njih. Ma, dnevniče, kažem ti iz prve ruke rodbina je najgora. Čim si malo bolji od njih, a ja sam dosta bolji, odmah problem. Njihova djeca nisu u životu ništa naročito postigli, a, pazi sad, polazna tačka im je Austrija, uređena država u kojoj se poštuju ljudska prava svih građana. Osim svih mogućih prava i onog materijalnog što su im roditelji obezbijedili, imali su i internet čim su se rodili. Ih, da sam ga ja imao tad, gdje bi mi bio kraj? Meni uveli internet tek kada sam pošao u srednju, ali, kako stari reče, ubrzo su se pokajali jer sam pao na polugodištu zbog prekomjernog provođenja vremena na internetu. Ma, mladost ludost, ali de ti to starijima objasni. Oni zanemaruju ono što sam ja naučio na internetu. Stari smota produžno kablo i meni nema interneta sve dok ne popravim ocjene. Bilo, prošlo i ne ponovilo se. Da nemam interneta za vrijeme pandemije, puk’o bi prekopola. Uvijek sam bio ljubitelj ovih teorija zavjere. Redovno čitam komentare i smijem se ljudima koji ne shvataju da svaka šuša koja ima stotinjak maraka viška u džepu može sebi kupiti malo mjesta na internetu i pisati šta joj volja. Neki ga i ne kupuju već pišu na svojim facebook zidovima. Pojedini taj prostor nađu ispod tuđih objava pa ispljuju šta im drago. Mislim da samo iz biologije nešto malo učili o virusima, ali kad je to bilo. Nevjerujete u ono što nevidite – napisa moj tetak, onaj što se prepade da neću ostati kod njih za vrijeme pandemije, u komentaru ispod objave na jednom našem portalu gdje nam se sugeriše da ostanemo kod kuće, držimo distancu i nosimo maske, a ja brže bolje na lažni profil pa se ospem na njega koristeći to što pametuje, a nije još uvijek naučio ne rastaviti od glagola. Budala, ne razumije da te najviše može ujesti baš ono što ne vidiš. Nevidljivost je super moć svakog internet nasilnika. Juče stara priča sa  rodicom koja živi blizu nas. Pisao sam ti već o njenom sinu sa kojim sam se malo našalio tokom mog boravka u inostranstvu. Njenom je sinu korona dobro došla jer je, kako rodica reče, neki manijak bio napravio lažni profil njenog djeteta. Čuj manijak? Nisam ja manijakalan već inovativan i šaljivdžija. Uglavnom, malom dobro dođe on lajn nastava da ga slučajno ne bi ko napao na ulici zbog komentara koje sam ja pisao, a i u slučaju kretanja nosi masku koja je dobra zaštita i protiv korone i protiv eventualnog prepoznavanja. Ona misli da se onakvi komentari brzo zaboravljaju zato što je profil izbrisan od strane facebook-a, a ne zna da pisana riječ – pogotovo uvreda, nikako ne može ispariti iz sjećanja i da je najgore kod pisane riječi baš to što se može bezbroj puta iznova pročitati. Većina njih je te komentare vjerovatno slikala. Kad smo već kod toga, kupio sam sebi odličan mobitel, ekran slikaš tako što povučeš tri prsta po displeju. A kad smo već kod tri prsta, pošto živimo tu gdje živimo, u ustavno-pravnoj zemlji u kojoj svako ima pravo na svoje mišljenje, ponekad sa lažnog profila ljude podsjetim na nacionalnu osnovu. To radim samo u komentarima na prometnim i poznatim portalima jer tad uberem najviše lajkova podrške. Evo, na primjer, čim izađe članak o selu Trusina ja prvi u komentar stavim „To opet Ahmiće niko ne pominje?“, a kad je članak o Ahmićima, onda isto uradim za Trusinu, ali samo sa drugog profila. Koliko ljudi na osnovu mog komentara počne mrziti svog komšiju druge vjere i sebe još smatra pametnim zbog toga. Ovo se u psihologiji zove halo efekat – donošenje krajnjeg suda o nekome ili nečemu na osnovu jedne činjenice. Meni religija nije jača strana. Vjerujem da gore na nebu ima nešto, mislim, da nema ne bi se džaba govorilo ima Boga, da je ko miš. U slučaju da Bog postoji, ne bih da me isključi iz raja što nisam vjerovao u njega, a ako ga nema onda nikom ništa. Mene ništa ne košta vjerovati i izjašnjavati se kao vjernik, iako vjeru ne praktikujem, ali, da budemo realni, još sam ja mlad i naivan. Za moje nepoznavanje religije škola je najviše kriva. U osnovnoj školi bila je katoliča i islamska vjeronauka, a svi koji nisu osjećali da su to njihove vjeronauke, išli su na religijsku kulturu koju je predavala nastavnica bosanskog koja se izjašnjavala kao ateista. I dok su ovi na vlasti tabirili treba li vjeronauka u školi, meni je to bila jedina zaključena petica u knjižici, dakle, vjeronauka treba! Juče iz čiste dosade krenem gledati slike Tuzle u prošlosti. Ima neka grupa, broji oko dvadeset i pet hiljada članova – mlađih, starijih, Tuzlaka i ljubitelja Tuzle iz drugih država i gradova. Ne znam da li sam više uživao u slikama ili komentarima iz kojih sam naučio više nego iz one četiri godine historije u osnovnoj školi. Uživam ti ja, kad ono na ekranu mi se ukaza nekakva građevina – opis slike sinagoga. Iskreno, dragi dnevniče, pojma nemam šta to znači pa sam objavu uredno preskočio. Kad ono opet ta slika, ali ovaj put piše jevrejska sinagoga. Kliknem na komentare i izlista mi se svega i svačega. Sinagoga je jevrejski vjerski objekat. Bio prije drugog svjetskog rata u Klosterskoj ulici u Tuzli, srušen početkom drugog svjetskog rata, narod ga je zvao i Templ. Ispod slike gdje ne stoji ono jevrejska nema nijedan pogrdan komentar, ljudi kažu da je prelijepa i sugerišu da se ponovo izgradi, a ispod ove druge, komentari protiv jevreja i jevrejskog su takvi da je i mene bilo sramota. I to, dragi dnevniče, ljudi pišu sa pravih profila, a drugi ih ljudi jednim klikom podržavaju u tome. Komentari koji potiču antisemitizam i mržnju su ubrzo uklonjeni, što je za svaku pohvalu zato što mržnja ima tendenciju da se širi brže nego korona, no, mene kopka jedna sitnica – komentar je dokaz, zar ne? Ako su portali i administratori grupa dužni da uklone takve pogrdne komentare, nije li to ujedno i uklanjanje eventualnih dokaza?

U Bosni i Hercegovini je prošle godine bilo ukupno 746.271 internet pretplatnika i 3.330.502 korisnika interneta. Ovo su podaci Regulatorne agencije za komunikacije. A znate li vi šta je medijska pismenost i do kad će nam na osnovu komentara svi imati uvid u društvenu psihopatologiju?

Dnevnik 1. dio možete pročitati OVDJE.

Dnevnik 2. dio možete pročitati OVDJE.

Punica

Jela je znojavim dlanovima prelazila preko butina jedva sakrivajući nemir koji ju je napao kada su joj Jadranka i Dragan ispričali kako ih je Jare dočekao na vratima hodžine ordinacije. Znala je ona da će ova priča obići selo prije nego što Jare dođe kući, ali je ipak odlučila pokušati, ako ništa, smanjiti štetu tako što će zaprijetiti zetu. Jurkovići su je dočekali domaćinski kao i uvijek. Jaretova djeca je nisu voljela kao babu Ružu, ali im je bilo zanimljivo njeno poimanje svakodnevnice i života pa su je rado slušali. Mari je bilo čudno otkud da ona baš sad dođe zato što se uvijek žalila na njihovu prevruću kuću, na dim cigareta i otvaranje prozora koji skupa sa vratima koja baš dobro ne dihtuju stvara za nju pogubnu promaju. Inače, Mara njoj ide svaki drugi dan, napravi joj ili od svoje kuće odnese gotovo jelo, očisti kuću i ispuni sve tehničke želje kad već ne može novčane kao Jadranka. Jare se godinama protivio hranjenju punice na ovaj način premda Jela ima penziju, a i priliv deviza, ali njegovi roditelji su uvijek podržavali Maru kada želi pomoći majci i čim se Jare šta usprotivi otac mu natukne vlasništvo krova pod kojim je i jareća glava, krave i ostale živine kao i pravo snahe da i ona raspolaže svim materijalnim dobrima koje posjeduje porodica Jurković jer ona najviše od svih i radi. Jeli se osladilo imati poslugu i ne odvajati novac za hranu pa se natovari jadnoj kćerki bez trunke kajanja.

-Uzmi, prijo. – nutka Ruža zabrinutu Jelu suhim kolačima.

-Uzeću. Fala vam. – procijedi dok krajičkom oka gleda pogleda kad će Jare stići.

-Mama, de još kafe.

-Ti kodab ‘oćeš da me srce prekine od tolike kavurine.

-Pa samo sam pitala.

-Sad si se proderala na moju ženu, nećeš više da si još tolika! – dreknu Jare sa vrata poskakujući na jednoj nozi.

-Duže je ona meni ‘ći neg’ tebi žena!

-Tata, što se dereš na babu? – upita uplašeno petogodišnjak.

-Ona je baba Jadrankinim mladunčadima, vama je ali baba!

-Prekini više! Ovo je moja kuća i ovde se svaki gost mora poštovati, inače… – povika Tunjo ne shvatajući zašto se Jare ovako ponaša.

-A oni sihiri, jesu li i oni tvoje vlasništvo? Il’ samo mene pogađaju?

-Kakvi sihiri?

-Pitaj tu svoju priju, zato se i dovukla ovde!

-Mama, kakvi sihiri?

-Oni koje tvoja sestra Jadra pravi meni! Ufaćena je danas kod hodže. Ja je lično upec’o. I da ne kažete da lažem, sve je snimljeno, sve!

-Samo kome pokaži taj snimak, neću riječ više progovorit’ ni s kim iz ove kuće… – siktala je Jela prijeteći kažiprstom.

-Nego šta nego ću pokazati! Falim te, Bože!

-Kako te nije sramota? Godinama oblače i tebe i ženu ti. Vidi te, nosaš se k’o direktor.

-Ja! K’o direktor od prije rata. Sve demode. Da ne bace donesu meni! Ne treba mojoj ženi sadaka u vidu iznosani prnja već šansa.

-Da nije njih…

-Da nije njih ja sam ne bi bio pod sihirima. Pazi, punana, ja sam kontrolisan od strane džina. A ako se džini dovoljno ufursate, moreš fasovat’.

-To to meni taki slomljen prijetiš, arsuze jedan? Nemoj da te… A tvojoj ženi, zete, treba muškarac, a ne parazitolog k’o što si ti.

-Šta si rekla?

-Rekla sam da te tvoj parazitsko neradnički pogled na život doćer’o do gipsa, a ne sihiri. Sihiri ne postoje, da postoje ja bi sebi napravila da budem k’o kraljica Elizabeta.

-Ma ti bolje od nje živiš. Vidi Anđu i Petrovicu kako rade, a tebi zdravoj pravoj treba posluga. Mi te hranimo zato i jesi tolika. Dok se Mara nije udala za mene bila si k’o strijela, a vidi te sad…

-Ovo je od štitne!

-Ne, ne! Ovo je od naše Šarave i četiri uboja koja zakoljemo.

-Pa kad imate toliko, što kradeš tuđe novčanike i ulaziš u tuđe kuće?

-Ko krade?

-Ti. Ako laže koza, ne laže rog.

-Još se i vrijeđamo, jel’? Još jednom pomeni kozu…

-Koza, koza, koza dabogda vam se zatrla loza…

-Prijo, šta je tebi? – dreknu Ruža.

-Šta je ti? Podaj vimena ovom Jaretu, vidiš da mu treba začepit’ gubicu da ne izmišlja o mojoj Jadri.

-Šta ćeš ti pričati? Moja Mara je kod tebe odradila i majčino mlijeko što je podojila.

-Napolje! – vrisnu Tunjo i uhvati Jelu za nadlakticu.

-Mama, šta je tebi? – kroz suze upita Mara.

-Kakva mama? Ovo više na maćehu liči! – vrisnu Jare.

Iz Jelinih usta su izlazile kletve dok se udaljavala od Jurkovića kuće kao da Jaretova djeca nisu njena unučad. Znala je da je pogoršala Jadrankinu situaciju pa se verbalno pokušavala riještit onog kamena što joj je na srcu otkako joj rekoše za incident sa Jaretom u hodžinoj ordinaciji nesvjesna publike koja je slušala kroz na kipu otvorene prozore.

-Sad se svi osim djece rasporedite i pretražite dvorište, kuću i košaru? – naredio je Jare.

-Jesi ti lud?

-Vidi mi ruke!

-Šta je to?

-Slomljena dva prsta na ruci kojom sam ufatio Jadranku za torbu, malo li je?

Jurkovići i Mara nisu vjerovali u sihire, ali je Jare bio toliko ljut, a i Sulejman je potvrdio sve navode pa moradoše poslušati nakon odgledanog video snimka. Niti su znali šta traže ni gdje da traže. Žene su pretraživale kuću pod Jaretovim budnim okom i strogim direktivama, a Sulejman i Tunjo su pretraživali kuću spolja, dvorište i spremali se da idu u štalu. Sve zavjese u komšiluku su postale pokretna imovina, a ljudi se nisu micali od prozora, pogotovo Petrovica.

Jela i Petrovica su bile nekad najbolje drugarice. Jela, rumena, crnokosa ljepotica i Petrovica, niska ženica sa govornom manom, suhonjava, špicastog nosa i brade, sivkastog lica, siroče od majke, maltretirana od maćehe. Jela zaljubljena u Peru, najljepšeg momka u selu, a Petrovica u Matana. Matan siroče, ima dvije starije sestre koje su udate u Vrbanju, neporočan, tih i vrijedan.

-Jevo, de mi reci kaki je Mato! – pita Luca svoju najbolju drugaricu.

-Pjandura, po kanalu spava, voli ukrast, pobit’ se, priča se da je s nekom udovicom, da izvineš…

Nakon nekoliko dana udade se Jela za Matana, a Luca shvati da je preveslana.

-Ko joj je kriv što svakom vjeruje? – smijala se Jela.

Ubrzo poče Pero Luci pod prozor dolaziti, a pošto je bio najljepši u selu, rastužena Luca se osokoli pa dade srcu oduška.

-Udaji se i budi sretna što te iko taku ‘oće! – nasavjetova je maćeha.

Luca se udade i ubrzo vidje kako pakao iznutra izgleda jer se i on baš kao i Jela oženio da mu bude lijepo, a ne iz ljubavi. No, jednom, kad se nebo zamrči nad Majevicom, strast se oslobodi iz vrelog Jelinog i Petrovog tijela pa daleko od seoskih očiju zače se Jadranka za koju se slobodno moglo reći da je jedna od najljepših u selu. Za razliku od nje, Mara kao da ne pokupi nijedan majčin gen za ljepotu pa se baci na klempavog oca Matana, čovjeka kukasta nosa, sitnog lica i tankih usana. I dobrotu naslijedi od oca koji je otišao prerano. Uvijek je Jela više voljela Jadranku i to otvoreno pokazivala, a kada bi joj to ko natuknuo, pruži desnu ruku, raširi prste i kaže:“Pet prstiju, koji god da posiječeš boli, svako se dijete isto voli.“I naravno, nastavljala kao i do tada, više voljeti Jadranku.

-Ajte vam! Našli smo nešto u zidu košare! – povika Sulejman.

Dokaz

U hodniku policijske stanice na neudobnoj, drvenoj stolici željan cigarete sjedi Drago Jare – osumnjičeni za krađu Franjinog novčanika. Svrbilo ga ispod koljena, tamo gdje gips obuhvata potkoljenične kosti od kojih je jedna slomljena. Goli nožni prsti, čini mu se, samo što nisu pootpadali od studeni, a glava mu je gorila od žestine koju prouzrokova novonastala situacija. Zengu su već bili pustili, a na informativnom razgovoru su Franjo i Petrovica. Ko god naiđe uskim hodnikom, od onih uniformisanih, trblavih kojima se salo nad pojasem trese k’o Jermenija do inspektora u civilu, odmjere ga svojim gmizavim pogledima od glave do onih modrih prstiju. Ovo sve nije normalno – pomisli dok pokušava ignorisati svrbež i želju za nikotinom. Previše je šugavih slučajnosti stalo u posljednja tri mjeseca, a previše slučajnosti znači samo jedno – odsustvo slučajnosti. Čim se kandidovao ljetos, sve mu je nekako od tad krenulo niz brdo. Ljudi su se uvijek jagmili da ih on vozi i na opšte negodovanje njegovih kolega divljih taksista, uvijek mu je auto bio pun. I baš zbog toga mu nije jasno kako je dobio samo nekoliko glasova, a potencijalni birači su ga obožavali. Putnici su se uvijek divili njegovoj informisanosti i velikodušnosti što se tiče distribucije informacija, da ne kažemo tračeva, koje je znao dozirati srazmjerno ušima koje slušaju, a ponekad malo i umjetnički obraditi radi dojma i poente. Prije izbora su mu svašta docrtavali na i ispod plakata, a nakon izbora ga Zenga nab’o na svoje oštro pero i svako malo ga prozivao na društvenim mrežama, naravno ne pominjući mu ime, ali rečenice su bile takve da bi i ćorav vidio jareće rogove u onim rečenicama. Baksuzluku tu ne bi kraj jer je Jare shvatio da mu ona polugola slika koju je načinio pred izbore ispred muzgavog ogledala samo izaziva šprdačinu i ćaloprdanje seoskih hajvana i taman odluči da je ukloni, telefon se pokvari, a on ne znade šifru pomoću koje može sa drugog uređaja ući na profil koji je posjedovao. Uze na korištenje od petogodišnjeg sinčića mobitel koji ga sad žulja u džepu, ovdje u policijskoj stanici, a dijete je plakalo k’o godina zato što se nema na čemu igrati igrica. I taman kada mu je došlo da išamara sam sebe zbog toga što je dopustio da ga zavedu američke gluposti poput negativnog marketinga, javi mu se Merkelovicin sin Anto koji ga angažova. Taj angažman ga je koštao i obraza i zdravlja i mirnog sna, a svrbež i žena Mara ga stalno podsjećaju na navedeno. Od kandidature do današnjeg dana mu se čak i auto pokvario četiri puta što mu je iz mršavog novčanika išćeralo dvije stoje. Marina sestra Jadranka i njen muž Dragan su složili kojekakve priče samo da Maru ne odvedu da odradi koji mjesec, a njegov brat je pričao isto kao i oni. I na kraju svakog razgovora uvijek su pominjali prokletu špediciju. I taman kada je Jare odlučio da malo pusti mozak na pašu, vidi naroda, najede se i napije, đavo posla svog poslanika, da izvineš, iz Jajca koji ih dopremi u ovu policijsku stanicu gdje ne poštuju povrijeđene ljude poput njega, Drage Jareta, koji je večeras, na hodniku đe caruje propuh, shvatio jednu važnu stvar – uzrok svih svojih problema i jedino logično objašnjenje za sve što ga snašlo.

-Vi ste na redu. – strogo izreče bundoglavi policajac.

Jedva je ustao i na jednoj nozi ušao u zadimljenu sobicu u kojoj sjede Petrovica i Franjo.

-Ja nisam lopov! Uzmite otiske sa šalajbuka! I mene zanima ko mi je poturio! – frknu Jare.

-Ovdje pričate kada vas ja šta pitam! – opomenu policajac.

-Samo otiske! – navaljivao je Jare.

-Franjo vas ne tereti. – ubaci se policajac.

-I šta to znači? Da sam ja u njegovoj milosti i nemilosti? Nema od tog ništa! Samo otiske! – dreknu Jare.

-Dosta vas je! Ponašate se kao da ste na brdu pa hoj mi ga hoj. Ovu instituciju morate poštovati!

-Jake mi institucije… – dobaci Franjo.

Franju su zadržali, a Petrovicu, Jareta i Zengu vratili kući u tri sata iza ponoći. Ispruži se Jare na kauč u kuhinji, dokopa mobitel i jednom tipkom odluči poduzeti nešto glede nesreće koja ga ne napušta mjesecima.

-Haloooo!

-Halo! Ko je to? – iskipi pospani glas iz onog telefona.

-Ja sam.

-Ko ja?

-Ja, Drago.

-Znaš ti kolko je sati?

-Znam, al’ ovo je hitno. Glava je u pitanju.

-Čija glava?

-Mog ćaće! Moja, jadan ne bio, čija će bit’.

-Pa šta ti je?

-Ovaj zadnji kvartal godine mi, gluvo i ćoravo, samo što glavu s ramena odnio nije.

-Kako će ti kardan odnijet’ glavu?

-Nije kardan, jebem te gluva, već kvartal, četvrtina! – ispljunu Jare izraz koji je čuo na predizbornom skupu.

-Pa šta ‘oćeš od mene?

-Da me sutra voziš u Gradačac hodži. Meni je napravljeno!

-Doću u osam.

-Fala ti kud čuo i ne čuo.

-Vidimo se sutra.

Jare nije oka sklopio. Prebirao je po glavi ko im dolazi, ko im je šta donio i ko je od njih posudio kakvu alatku. Odlučio je detaljno pretražiti kuću i okućnicu, a štalu pogotovo jer je ljetos i krava bila nešto poslaba, a i stari je skoro zamalo pao sa ljestava koje su na štalu naslonjene. Prvo je sumnjao na punicu pa na Merkelovicu i Ilincu pa na Mirka, a onda je shvatio da je to mogao biti bilo ko jer sve sem ljudske zlobe ima nekakva uhodana pravila i načela. Pušio je jednu iza druge, tres’o se k’o malo bolji prut i pokušavao shvatiti otkud onaj Franjin novčanik u njegovom džepu. Najgore od svega je to što mu ni najrođeniji ne vjeruju da nije drpio pohabani šalajbuk zbog afere pod kredencom. Jedva je čekao jutro, a mrak se prilijepio za zemlju i nikako nije dozovoljavao da svane.

-Kućeš to ti? – osorno ga upita žena ujutro.

-U mal materinu, eto kud ću. Odo otkrit’ ko mi pravi cirkus od života.

-Baš ćeš nedjeljom otkrivati…

-Baš.

-Dovuci se kući prije mraka. Doće nam Jadra i Dragan. Hoće nešto da nam daju.

-Sigurno starudija kakvih što im je bilo žao baciti pa da nas obuku.

-Tvoj brato ni to ne donese.

Sulejman je došao po Jareta. Bio je to prgav čovjek u ranim šezdesetim, a muka ga natjerala da po stare dane taksira jer je imao bolesnu ženu. Pomogao je Jaretu da uđe u auto. Dan je bio hladan i sve je vonjalo na snijeg. U Gradačcu ih je dočeka gužvurina do mile volje, a Jare je iskoristio svoj gips i neprospavanu noć koja se ocrala na licu i namoljak’o ljude da ga puste preko reda. Klupa ispred vrata gdje je bio čuveni hodža je bila ista kao u policijskoj stanici sinoć, a zadnjica mu je trnula kao da nije njegova.

-Zar je moguće da je voliko ljudi unesrećeno? – prošapta ženi koja je sjedila do njega.

-Šuti, sinko. Ajd nas, al’ meni žao omladine k’o što si ti. Vidiš sve bolesno. Mene želudac boli, a doktori kažu nije ništa.

-Ko je voliko zaglavio kod hodže u ordinaciji? – upita Jare negodujući.

-Ovde je uvijek red. – ubaci se Sulejman koji je stojao pored Jareta.

-Jest. – reče čovjek koji je sjedio preko puta njih.

-Sat vremena ne izlaze.

Jare je čuvao džep u kojem je njegovih zadnjih sto maraka. Nakon određenog vremena otvaraju se vrata hodžine ordinacije, ukaza se ruka, a na ispuženoj podlaktici bila je do zgloba šake jedna ručka, a blizu lakta druga ručka skupe torbe u koju je žena nešto stavljala. Jare pogleda u ženu i ščepa je za onu tašnu.

-Daj vam tu torbu. Sihire na sunce!

-Pusti me, luđaće jedan! – dreknu Jadranka iza koje su bila djeca i Dragan.

-Kučko jedna, ja sumnjam na ljude kad ono ti mi praviš. Suljo, snimaj govna, da svi vide da su bili u hodžinoj ordinaciji. Snimaj, kad ti kažem!

-Ti si totalno lud. – vrištao je Dragan pokušavajući preko djece da dokopa Jareta.

-Ja lud? Jel’ ja? Ja sam pod sihirima. – brojao je Jare dok je rovio po torbi kojoj je pukla ručka od nagurivanja.

Uhvati Jare nekakve zapise koje je hodža dao Jadranki i koji se trebaju pokiseliti u flašu vode, odmota ih i poče stavljati u usta.

-Eto vam vaši sihiri, eto vam. Meni ste ih večeras mislili unijet’ u kuću, mamicu vam osihirenu! Neće mene više inostrana guja ujest’.

Dragan ga uhvati za revere, a onda se umiješa neka žena kojoj bi žao Jareta pa oplete Dragana po nogama. Nastade čitava cika u hodniku.

-Ovde sve bolesno i unesrećeno. Došli ljudi da se spase, a vi zdravi, pravi i puni para došli da meni pravite, da mi kuću srušite. E, neće moć’. Ima Boga da je k’o miš. E, nek sam vas uhvatio volim više neg’ pare… – drekao je Jare dok ga je Dragan udarao.

Izašao je i čuveni hodža pa naredio da se svi akteri ovog cirkusa udalje i napolju lijepo pobiju. Jare je pokušao ustati, ali se saplete i dočeka na onu ruku kojom je dokopao torbu sa sihirima. Sulejman ga izvede napolje, a Jadranka i kompanija nestadoše brzinom munje. Kleli su dan kada im je Jela predložila da idu hodži zbog problema sa djecom kojoj je sve pruženo, a koja se uprkos tome ponašaju bahato, raspinički i neradnički kao da ih je Jare lično pravio. Dođoše do automobila koji su parkirali dovoljno daleko od hodžine ordinacije da ih slučajno ko ne bi po autu slučajno prepoznao u prolazu i nestadoše u magli novembarskog dana. Jaretova ruka buknu k’o samun i Jare se nakon nepunih sat vremena nađe na hodniku ortopedije.

-‘Bemti sve hodnike ovog svijeta, vikendom pogotovo! – drekao je po bolnici.

Slomio je dva prsta i dobio dodatnu dozu gipsa koji uzrokuje svrbež.

-Ti, čovječe, kao da si naograjso. – reče doktor kada ga ugleda.

-Jesam, doktore, imam i snimak da to dokažem!

Šljemenska

Mašalaaaaa, mašalaaaa… – orio se Zengin glas sa kuće koja se danas pokriva.

Isprosio je novembar od Boga još nekoliko lijepih dana u korist Damnjanovu. On je sin čovjeka kojeg je Jare nakon izbora otjerao sa svoje česme. Uprkos tome, Damnjan je pozvao čitav komšiluk na šljemensku pa i Jareta. Nije ni znao da su se Jare i njegov otac u međuvremenu izmirili kao da ništa nije ni bilo zato što je što brži prenos dobrog trača za njih dvojicu bitniji od sitnih nesuglasica oko bučvarice vode koju svaka šuša može za marku kupiti u trgovini. Ocu je natuknuo da zametne nesuglasice kojih je sa komšijama bilo, kako ispovijedaše seoski jezici, i prikoviše. U prizemlju tek napravljene kuće bili su poredani stolovi koje je žena zastrla plastičnim stoljnjacima. Pored stolova klupe po kojima su poredane spužve, da gosti ne nazebu. Za pravljenje krova su bili angažovani Zengin otac – Tomo, najbolji tesar u okolini, čovjek o sebi pri sebi, i njegova dva sina Blaško – jak k’o zemlja i Zenga. Blaško se nikad nije isticao, a Zengi nikako ne bješe jasno kako on uspije toliko dugo šutati. Osim toga što je ćutljiv i jak, ne može se pohvaliti ni nekom naročitom pameću. Jednom je davno učiteljica u školi zadala temu „Lastavica“, a učenici su trebali pisati priču o lastavici kao prvom vijesniku proljeća. Blaško je, vodeći se očevim pričama, napisao – Lastavice se meću nad čeone zidove i ako im je visina ista k’o visina strehe onda tata više naplati jer je riječ o višestrešnom krovu. Napisao je Blaško čitav list o konstrukciji krovova, a učiteljici samo što pjena na usta izašla nije kada je pročitala rad. Za razliku od Blaške, Zenga od riječi nije pravio rečenice već čuda. Nije bio neki ljepotan, ali čim otvori usta, a rado ih je otvarao, nema ženaska koje ne bi osvojio pričom. Završio je jezičku gimnaziju i prvu godinu književnosti, a onda se zapuca i umjesto knjige u ruke mu turiše pušku pa Tominicinu sećiju, sa čijeg je naslonjača skidao čupavac i pokrivao noge dok čita, zamijeni rovom. Poslije rata upozna neko djevojče i čim je kući dovede postade otac. Dijete mu izbi knjigu iz šaka, a otac ga uzvera na krov jer Bosna se nanovo izgraditi mora, a žena i dijete ne žive od cjelodnevnog čitanja knjiga. Ovim se činom uzvera i književnost na krov pa on, Zenga, postade jedan od najpoželjnijih majstora. Desilo se jednom i to da ih je angažovao čovjek s kojim nisu godinama pričali samo zbog Zenginog umijeća da začini šljemensku svojim rimama. Uznijeli su i danas dvije motke na krov, spojili ih po sredi, a domaćica je prva stavila peškir i zastavu na tu šaljivu konstrukciju i darovala majstore kojom paricom. Počeli su pristizati i prvi gosti.

Kuća pravljena od siporeksa bijela,

Na kapiju ulazi Jaretova punana Jela.

Po kesi obraz se pozna,

Za njenu darežjivost svako će da dozna.

Iza nje ide Jadranka bez donjega veša,

Nosi nam kuvertu punu keša. – dere se Zenga dok kača Petrovicin poklon donji veš – potkošulju i dvoje gaće na kojima piše UOMO, za onu krstatstu konstrukciju.

-Lako je nad list sjest i olovku grickat’ dok ne padne šta na pamet. To je gospodski. To može svako. Aj ti radi na visini, pazi da ne upaneš, zvirli ko dolazi i šta je donio pa od toga napravi književnost na licu mjesta. – ispovijedao je Zenga nakon popijene pive dvoguze.

Nije volio Jareta i sve mu jareće bilo pogano. Zakuvali su nekad još kao momci, a svi su sumnjali da Zenga stoji iza onih stihova koji su se povlačili po selu od kuće do kuće i koji su ženama iz Jaretove kuće prišivali vime. On je govorio da je to satira, po njemu najmoćniji književni oblik na svijetu, a Tominica je vrtila glavom kao i svaka zabrinuta majka nakon tih nebuloza vikala:“Samo ti satiraj dok te ko ne satare.“ Ljudi su mislili da Jare neće doći na šljemensku zbog skorašnjeg udesa sa kredencom, no Jare odluči ne propustiti besplatno jelo i piće.

Krave vam se telile, koze vam se jarile,

Mnoge se supe u ovoj kući svarile. – derao se Zenga sa krova čim vidje Jareta.

Jareta našeg gipsane udlage krase,

Oborio kredenac na se.

O tom nećemo s visine pričat do detalja,

Aj da nazdravimo iz Merkelovicinog frtalja.

Nage Zenga poločicu rakije i taman da nastavi mašalanje o Jaretu, pojavi se brat pokojnog Pere. Bila su njih četvorica braće – najstariji Pero, Damnjanov otac Mirko, pokojni Stjepan i ovaj najmlađi Franjo koji je živio, da izvinete, u Jajcu.

Stiže nam naš Frano, da izvinete, iz Jajca,

Kad je bio mlađi, izlemo je dva policajca.

Nosi kese koje su od njega teže,

U njih namet’o proizvode svježe.

Pokojni je Pero imao naviku da ispred mnogih riječi umetne „da izvineš“ pa se uselilo u ovo govorno područje ispred Jajca ono „da izvineš“ i niko više nije ni preispitivao potrebnost tih riječi. Frano je bio sličan njemu, a to je na svojoj koži Petrovica osjetila više puta i svaka joj njegova posjeta prisjede. Čim je čula Zengu kako ga pominje, poče se tresti, a Merkelovica joj kroz dim cigarete, onako jaranski dade savjet da, pokazujući očima u smijeru Jelinog štapa, nabije Franu štapinom priko leđa ako joj ijednu neprikladnu riječ zucne. Frano je škrtica i poklanjao je uvijek samo svoje proizvode – koju bundu, koje kilo krompira, nekoliko paprika i glavicu kukusa, a najveći mu je životni uspjeh taj što je nekad davno istukao dva policajca. Taj događaj je kao vidio pokojni Stjepan, ali nikome ne bi jasno kako da nakon tog čina ne završi u zatvoru. Iz, da izvinete, Jajca je dolazio samo jednom godišnje, a znalo se desiti da ne dođe nekoliko godina jer je kao slab, a ustvari mu žao platiti autobusku kartu ženi i sebi. Raja odavdje je Frani znala banuti kada idu na hodočašće u Podmilaćje, a on ih je za čudno čudo uvijek bogatom trpezom dočekivao. Mirko nije bio škrt, ali je volio svoj špicasti, kratki nosić pun crnih tačkica zabosti u svačije i nakon tog zabadanja izvještavati čitavo selo o stanju koje je zatekao u svačijem. Nije tukao ženu ni djecu, a možda i bi da mu punac nije bio bogat i nadasve moderan čovjek koji je imao svoje kriterije za razabjeranje toga šta je sramotno, a šta nije.

Mašalaaaaaa, mašala…

Iz auta boje modre galice,

Iznese profesor u kutiji šalice. – prodera se Zenga čim ugleda profesora Kovačevića i njegovu ženu.

Damnjan je bio veseo k’o kakva mlada i srce mu je bilo puno ma puno kao onaj sto na koji su ljudi poredali svoje milosti za vrijedne majstore.

-Popi, snao, slobodno. Brata si mi sahranila, sad opleti. Ako se polomiš, nek te ova pušćenica nadviđa. – prozbori Frano mršavoj Luci.

-To će ona kad tebe ako Bog da sahranimo, a do tad pije samo dvojni C. – umiješa se Merkelovica.

-Ko je tebe šta pit’o?

-Onaj ko je i tebe. Niz naše je obraze proteklo više suza nego što je vode proteklo niz vodopade koji su, da izvineš, u Jajcu. Al’ dosta je i od nas. Reci samo jednu i vidićeš Bogu svog!– frknu Merkelovica.

Frano ušuta i nasu sebi još jednu rakiju iz servisa. Okrenu se prema unesrećenom Jaretu i nađe sebi adekvatnog sagovornika.

-Džaba ovoliku kućurinu napravi! Nikad mu neće bit’ puna, nikad! – izjavi Frano između dva gutljaja ljute.

-I ja kažem. Tam crkaje, a ovde dvore pravi da se imaju đe pauci kotit’ i one mreže plest.

-I da mu se imaju djeca oko čega svađat’ kad krepe.

-On sigurno misli da mu mi zavidimo i da nam volika građevina bode oči.

-Zato ju je voliku i napravio.

-Otišo svijet u ‘elać.

Frano ljubomoru nije mogao sakriti ni uz uloženi trud baš kao ni Jare. Čim se ko nasmije kao da ga nožem bocne među rebra. Čitavu je sedmicu planirao kako da pokvari veselje, a da neko drugi bude kriv. Jedini idealan krivac u ovoj situaciji bila bi Luca. Polako je izvadio svoj pohabani, kožni novčanik, napipao džep jakne koja je stršila sa Lucine stolice i ubacio ga unutar pazeći da ga niko ne vidi. Onda skoči k’o oparen i dreknu.

-Vraćaj šalajbuk, lopove! – i ščepa jadnu Lucu za vrat.

Umiješaše se Merkelovica i Damnjan, jedva skidoše njegove ruke sa vrata jadne ženice kojoj opet vodopad poteče niz obraze.

-Nisam ništa ukrala! – viknu kroz plač.

-Jesi! Daj da ti vidim džepove. Prerovite joj džepove! – dreknu Pero koji tek tad postade svjestan da je njen kaputić na njoj.

Žena izvrnu džepove pred svima i u njima se nađe samo jedna najlonska kesa i dvije mentol bombonice. Damnjan se naljuti i poče roviti sve jakne redom, počevši od Franine, a ukradeni novčanik nađoše u Jaretovoj jakni koja je bila zakačena za Petrovicinu stolicu zbog Jaretove komocije premda je u gipsu.

-Još se nisi bragn’o lopovluka? Moja ‘ćeri, zar se ti za lopova udade? – dreknu Jela.

-Ima on aferima. On je kriminalac povratnik. Šta je jedan novčaničić za njega? On ljudima u kuće ulazi i krade. – umiješa se pripiti Mirko.

Frano od muke izvadi pištolj i poče pucati u plafon. Ljudi počeše vrištati, a Jare nazva policiju. Dragan jedva ote pištolj pijanom Frani.

Majstori na krovu su mislili da neko puca da uveća slavlje. Policijski automobil se ubrzo zaustavi ispred kapije, a Zenga poče mašalati misleći da je Damnjan pozvao policajce kao goste.

Na šljemensku ‘mjesto poklona pendreke nose, obraza nemaju,

Na smjeni il’ loču il’ drijemaju.

Nastade čitav cirkus kada policajci uđoše u prizemlje.

-Ja nemam ništa s ovim, ja sam iz Austrije. Ako nađete moje otiske to je zato što sam mu oteo pištolj. Ja… – poče se Dragan pravdati.

-Dosta! Pričaš kad ja pitam! Djede, imaš ti dozvolu za ovaj pištolj?

-Imam! – dreknu Frano i izvadi dozvolu.

-Izdata sedamdeset prve? –u čudu ostade policajac.

-Ja!

-I tebi se malo pripucalo?

-Ne bi ja puco da mi šlajbuk nisu ukrali.

-Ko ti je ukr’o?

-Nisam tako novčanika. Uzmite otiske pa vidite! – dreknu Jare.

-On je višestruki povratnik krivičnim djelima. Ništa mu ne vjerujte. Skoro ženi u kuću provalio. – umiješa se Mirko.

-Neradnik jedan. – dobaci Jela.

-Kurvo, vidi šta si napravila! – oholo se obrati Luci na sav glas proćelavi Frano.

-Dosta! – dreknu policajac.

Luca se prikuči starijem policajcu koji je izgledao kao da je glavni i koji je otoič mahao pendrekom kojeg nije spremio za pas. Uze onaj pendrek sa ruba stola i razvali Franu svom snagom po leđima.

Privedoše Lucu, Franu, Jareta i Zengu koji je vrijeđao policajce pri vršenju službene dužnosti.

-Jesam rekla da će ga ota satira koštat’ glave? – kukumakala je Zengina majka svu noć.

Bolje hiljadu sramota nego jedna žalost

Kopča dugi kaput od čohe. Hrapavi prsti jedva probacuju dugmad kroz uzdužne, tankim koncem obrubljene sjekotine. Crna torba poprimila oblik svoje unutrašnjosti. Čeka Petrovicu. Danas konačno idu u Mihatoviće. Iz pluća oslobodi dubok uzdah. Osjeti potrebu za cigaretom. Uprkos studeni ruke se počeše znojiti. Petrovica kao po običaju kasni.

-Imal’ te? – povika dok kuca na prozorče šeperuše.

-Eto me! Šta se dereš?

Uputile su se na autobusku stanicu.

-Tukne snijeg u zraku. – konstatova Petrovica.

-I vrijeme mu je.

-Da se ja pitam, vas cijelu bi godinu sunce grijalo.

-Šuti, Luco, mi zaseremo i ono za što se pitamo.

-Što jest, jest.

-I onda se pitamo što nam je vako.

-A, deder, mi reci, znaš li ti đe su oti Mihatovići?

-Ne znam ti ni ja to tačno, al’ naćemo ih. Nije Tuzla Minhen. Dođemo do doma zdravlja, sjedemo u prvi taksi koji naleti i kažemo:“Majstore, za Mihatoviće. Pješke bi mi da nas ne bole noge naše stare voliko.“Moramo se pravit kodab znamo đe su, inače bi nas mog’o taksista oderat po džepu.

-Vidiš ti to. Ja bi budala uradila suprotno.

-Ni slučajno. Čim ti ljudi namirišu neznanje, zaplatićeš.

Iza dviju umotanih pojava stade auto. Jedva prepoznaše profesora Kovačevića.

-Dokle?

-Do Mi… – poče Petrovica.

-Miladija! – ubaci se Anđa.

-Možete sa mnom. Ja ću do doma zdravlja. A šta ćete u Miladijama?

-Nosimo jednoj doktorici jaja i još neke domaće produkte. Da i mi šta usićarimo.

-Lijepo, lijepo.

Nisu njih dvije simpatisale profesora, ali je studen bila jača od toga jutros. Profesor nije uvlačio jezik čitavu vožnju. Bio je mlađi od njih tek nekoliko godina i umjesto da uživa u penziji, on je i dalje bio aktivan na fakultetu. Pričalo se po selu da mu je fakultet k’o djedovina. Osim toga, vrijeme je trošio i na politiku, razne komisije i žirije. Volio je biti pitan. Vožnji je konačno došao kraj, a profesor se izlanuo da danas ide u Sarajevo i da će se vratiti tek sutra.

-Kako se ti uvijek snađeš. – reče Petrovica kada su se našle na stanici ispred doma zdravlja.

-Da on zna kud idemo, ne bi nas povez’o već zgazio. Kakav je muljator, nakon toga nas ni dana ne bi robij’o.

-Uf. Istina. Čim ti reče idemo doktorici, druga priča.

-Obična školjka jaja dobi na važnosti čim joj se prilijepi riječ doktorica.

Sjele su u taksi, a Petrovica prepusti Merkelovici glavnu riječ da ne bi, ne daj Bože, šta zabrljala. Kada pomenu pješke u Mihatoviće, taksisti postade čudno.

-Znate li vi đe su Mihatovići?

-Moj sinko, kad sam ja znala đe su Mihatovići ti ni u planu nisi bio. Šta smo nas dvije pješke obišle, ti ni otijem taksijem preš’o nisi. Luco, ne daj mi lagat’.

-Ne dam ti lagat.

Stigle su konačno do Mihatovića.

-Mlogo je ovo daleko za pješke. –reče Luca.

-Šuti. Aj sad da nađemo Sejdu i Branku.

Nijedan čovjek kojeg su srele u Mihatovićima nije znao ko su Sejdo i Branka, a kamoli gdje žive. Petrovici je na vrh jezika bilo ime njihove kćerke, ali nikako nije mogla da se sjeti. Govorila je da se zove k’o preduzeće. Čitav sat su marširale sa onom torbom noseći je jedna za jednu, a druga za drugu ručku.

-Da nije slagala?

-Ne vjerujem, ali mi ovo sve čudno.

-Šta ćemo sad?

-Evo ide neki čovjek. Mora neko znat’. Dobar dan. Znate li vi možda đe ovde živi Sejdo? Ženi mu ime Branka.

-‘Ći im se zove k’o preduzeće.

-Koje preduzeće?

-Fabrika obuće Aida. – uskliknu Petrovica pobjedonosno.

-Aida? Hmmm…

-Miješani brak, njeni za nju neće ni da čuju.

-Aaaaa pa vi tražite Diogena i njegovu ženu Ranku.

-Diogena? Kakog Diogena?

-On ima Diogenov sindrom pa ga zato tako zovu.

-Sindrom? Koje organe napada otaj sindrom? Nije izgled’o bolesno.

-Mozak. Ne umire se od toga, ali…

-Ali šta?

-On skuplja stvari koje drugi bace i donosi kući. Sve zatrp’o oko kuće. Vidjećete. Ajte samo pravo gore. Đe nađete kuću u smeću samo tu uniđite.

Nađoše se ubrzo dvije žene pred kućom do koje vodi staza široka dva metra, a oko staze i lijevo i desno, toliko smeća da ni u kamion ne bi moglo stati. Hrđave stvari, kante jupolke, akumulatori, staro suđe… Kamare smeća veće od njih dviju. Dođoše do vrata i pokucaše. Aida otvori vrata. Vidjelo se da je djevojci neugodno pa pozva mamu. Branka im reče da uđu.

-Pa otkud vi?

-Pa došle da te vidimo.

-Imate šta i vidjeti. Da sutra umrem iznijeće me iz smeća.

-Kakvo umiranje? Ne pričaj svašta.

Aida napravi kafu i pokuša malo razbiti neugodnost. Iznese kutiju punu slika čiju je izradu osvojila na nekoj nagradnoj igri. Žene počeše gledati slike i pričati o uobičajnom stvarima. Polako se olabaviše uzde neugodnosti. Petrovica i Markovica su bile kod njih dva sata i obećale su da će opet doći. Branka, kojoj od ljepote ostadoše samo krupne oči, dobi boje u licu i prijaše joj novosti iz sela u kojem je odrasla. Markovica i Petrovica se uputiše kući.

-Ajmo na jedno mjesto.

-S tobom i u rat.

-Ajmo Kovačevićki. Ona profesorska suplaša je u Sarajevu.

-Joooj. Dobro.

-Vidi. – reče Anđa vadeći nešto iz njedara.

-Ukrala si sliku? Jednom u cigansku kuću ušla i već počela da pečeš zanat.

-Romi! Cigani su ljudi k’o Ilinca i Jare.

-Jest. Ja misla…

-Evo ga taksi.

Pokucaše Kovačevićki na vrata. Žena se iznenadi kada ih vidje i pokaza rukom da uđu. Merkelovica baci pogled kroz prozor u hodniku i prošeta očima po svom nekadašnjem dvorištu. Još joj ruža cvjeta.

-Hoćete li kafu?

-Anđo, ‘oćemo li kafu? – upita Petrovica zamišljenu Anđu.

-‘Oćemo. Na kafu smo i došle.

Kovačevićka iznese sjajnu tacnu na kojoj su osim kafe bili i kolači. Njoj rijetko kad dolaze gosti i nije krila iznenađenje kada je ugledala njih dvije.

-Pa kojim vi dobrom?

-Ovijem. – odgovori Anđa pružajući joj sliku.

-A ko je ovo?

-Tvoja ‘ći Branka i djeca joj.

-Aida i Aid.

-Pa…

-Nema pa. Živi u Mihatovićima. Otiđi joj.

-Branko bi me ubio.

-Bolje da te sahrane u bjelini nego da ostatak života živiš u crnini. Nije ti Branka dobro.

-Čo’ek je od guzice, a djeca od srca. – uključi se Petrovica.

-Pravo kaže Luca.

-Otišla bi, al… Ima u Boga dana i jednog ću dana…

-U Boga ima dovoljno dana samo za kajanje, za ostaloga ih je uvijek premalo. Poćuti me.

-Kad je tako, što se ti ne pomiriš sa djecom? – frknu Kovačevićka.

-Znaš mi situaciju.

-Znaš i ti moju. Sjećaš se koliko nas je Branka obrukala? Još ljudima u oči ne mogu da pogledam. Udala se za cigana, ej, za cigana.

-Bolje ‘iljadu sramota nego jedna žalost. – kreknu Anđa.

-Marš napolje! Nosite i ovu slikurinu! – zavrišta Kovačevićka.

Anđa i Luca izađoše. Ostade kafa nepopijena na stolu. Ostade i istina da kad se sve sramote ovog svijeta zbroje mogu stati u fildžan, a da je jednoj žalosti i dunjaluk mali kada se pruži po ljudskoj duši.