Jusuf Musić: „Natjerao sam grad Tuzlu da brine o svojoj periferiji!“

Jusuf Juka Musić je ratni vojni inavlid, penzioner sa minimalnom penzijom i čovjek koji nikada nije odustao od svoje ideje da svijet učini boljim mjestom.

Možete li nam se predstaviti?

Moje ime je Jusuf Musić. Rođen sam 21.08.1960. godine. Živim u Dragunji sa suprugom i imam dvoje djece.

Koju ste školu završili?

Završio sam tri srednje škole-rudarsku tehničku školu, poljoprivrednu tehničku školu i trgovačku, a također sam i priučeni stolar.

Vi živite u Dragunji, mjestu koje se nalazi na rubu opštine Tuzla. Šta nam možete reći o tom mjestu s obzirom na to da ste predsjednik mjesne zajednice?

Dragunja je jedno veliko mjesto sa površinom od 15,5 kilometara kvadratnih. Udaljena je 22 kilometra od grada Tuzle. U ovoj mjesnoj zajednici stanuje oko 1600 stanovnika sve tri etničke skupine. Kroz Dragunju protiče rijeka Tinja, a stanovništvo je djelimično naseljeno oko rijeke u ravnici, dok je veći dio onih koji žive na brdovitim predjelima. Ovo ističem jer i jedna i druga grupa ima probleme oko kojih je skoncentrisana moja borba kao predsjednika mjesne zajednice.

Istakli ste da u vašoj mjesnoj zajednici žive i bošnjaci i katolici i pravoslavci. Da li je ikad bilo problema zasnovanih na nacionalnoj netrpeljivosti?

Nije i mnogo sam ponosan na svoje komšije zbog toga. Ako pojedinac želi da napravi nešto protiv svog komšije koji je druge vjere, prvi koji su protiv toga i koji će ga spriječiti su upravo članovi porodice i rodbina tog pojedinca. Tako je bilo i u ratu.

Vi sarađujete i sa Merhametom, o čemu ćete nam svakako poslije reći nešto više, ali kad smo se već dotakli dobih komšijskih odnosa, možete li nam reći nešto o iftaru koji ste organizovali?

Organizovali smo iftar sa Merhametom u Osoju i na tom iftaru je bilo 107 osoba od koji je 36 njih druge vjere. Na iftaru je bio župnik župe Dragunja Marinko Mrkonjić i imam džemata Osoje Sadif ef. Mahmutović.

Vi ste jedna posebna osoba po riječima Vaših komšija, ali niko se ne bi rado našao na Vašem mjestu? Koliko dugo se aktivno borite za prosperitet Vaše lokalne zajednice i kako je to sve počelo?

Sve je počelo 1981. godine kada sam se vratio iz vojske. Prvo sam postao član Omladinske organizacije Tinja Gornja. Za nepunih pet godina smo napravili Dom na Previlama. Ovo je, moram istaći, bila najjača omladinska organizacija na ovom području. 1985. godine sam prešao u Mjesnu zajednicu Dragunja koja je udaljena od Previla, koje teritorijalno pripadaju opštini Srebrenik, svega kilometar. 1986. godine sam iz rudnika Lipnica  prešao da radim  u rudniku Dobrnja-Jug na poslovima vjetrenja i protiv požarne zaštite. Ljudi su čuli šta sam uradio  u proteklom vremenu i postavili me za predsjednika Omladinske organizacije Dobrnja – Jug. Prije rudarske nesreće koja se desila 1990. godine završio sam tri stepena Političke  škole i IV  stepen sam trebao ići u Kumerovec. 1987. godine postao sam najmlađi predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda u MZ Dragunja, a 1988. godine i predsjednik mjesne zajednice Dragunja. U tom periodu je asfaltiran put prema Srednjoj Dragunji i Osoju sa ciljem povezivanja sela u jednu cjelinu. Moram istaći da su mještani za put u Srednju Dragunja i Gornju Dragunju poklonili svoje zemljište i da su krucijalni ljudi u ovom projektu bili direktor rudnika Mramor  Stjepan Nišandžić i direktor rudnika Dobrnja – Jug Esad Šehanović.

Vaš angažman u Dobrnji se ne završava rudarskom nesrećom. Koje ste godine postali predsjednik Mjesne zajednice Dobrnja i sa kakvim ste se izazovima susreli tokom tog perioda?

To je bilo 2002. godine. Raseljena lica koja su bila privremeno nastanjena na tom području su živjela bez struje. Moj prvi poslijeratni projekat je bio omogućiti tim napaćenim ljudima struju. Iz ovog perioda pamtim jednu anegdotu. Naime, obratio mi se tadašnji načelnik Tuzle Selim Bešlagić i rekao:“Moj cilj je da prognanike  vratim njihovim kućama, a ti me tjeraš da ih ostavim.“ Nakon toga je izgrađeno je i spomen obilježje poginulim borcima Dobrnje, a otvorena je i ambulanta u MZ Dobrnja. Sama riječ ambulanta je izazvala žustre reakcije i otpor stanovništva uz opasku –Nećeš ti, Jusufe, tu svoju nekciju ovde nikom ubost! Ambulanta je otvorena.

Kad smo kod ambulante i u Dragunji Ste, prilikom preseljavanja ambulante, imali žustar otpor ljudi sa Previla, zašto?

2005. godine sam preselio mjesnu zajednicu i ambulantu. Ističem da sam se izborio za materijal da obnovimo dom koji je bio u ruševnom stanju. Na mjestu ambulante na Previlama se otvorila veterinarska stanica koja je, kako se pokazalo za ovih petnaest godina, svima bila od koristi, a ljudi sa Previla su bili ljuti jer su morali ići čitav kilometar do ambulante. Odnio ambulantu u šumu, a doveo ovdje životinje iz šume! – govorili su tada.

1992. godine ste se povukli iz političkog života. Zašto?

Mnogo je faktora zbog kojih nisam djelovao u ratu na ovaj način i nerado govorim o ovom periodu. Ranjen sam na Majevici 2. juna 1995. godine. Ja sam ratni vojni invalid i veoma mi je teško prisjećati se ovog perioda. Ni nakon rata se nisam htio politički aktivirati već sam se bavio trgovinom i izradom građevinske stolarije. To je trajalo sve dok mi u tgovinu nisu došli Ilija Jurišić i Hasib Imamović koji su me pokušali nagovoriti da prisustvujem nekakvom sastanku, ali ja sam i tad odbio. Došli su i drugi put i iz čiste znatiželje sa jedne strane i da ih kulturno da kažem otkačim sa druge strane, otišao sam na sastanak. Kada sam čuo rečenicu upućenu nauštrb mog prisustva „Ako on bude, mi nećemo“ proradio je inat koji je rezultirao time da se nakon pet mjeseci formira SDP u Dragunji. Nakon toga postajem predsjednik MZ Dragunja i Dobrnja, o čemu sam več govorio.

Iza Vas je mnogo projekata i akcija koji se tiču infrastrukture. Možete li navesti neke?

Rasvjeta u Dragunji sa 240 rasvjetnih tijela (od kojih su 42 u Gornjoj Dragunji) za sva rasvjetna tijela grad snosi troškove utroška električne energije (2007. godine), asfaltiranje puta u Gornjoj Dragunji – asfalt do svih  grobalja i mezarja i svakog sokaka, asfaltiranje puta u Donjoj Dragunji (Vinjište-Čitaonica), asfaltiranje puta u Namlićima (1300 metara), asfaltiranje puta u Osoju (1600 metara), rješavanje problema sa naponom struje u naselju Dubrave (problem smo imali sve dok nisam poslao pismo koje je slučajno došlo do Davora Pečata).

Zanimljiva stvar je i to da na području Vaše mjesne zajednice nije bilo vjerskih objekata. Na koji način ste poboljšali i potpomogli vjerski život svojih komšija?

Župa Dragunja se odvojila od Brežačke župe tek 1986. godine. Moj dio posla je bio obaviti sve administrativne zavrzlame, osigurati besplatno aministrativne troškove, građevinske dozvole, geologa, rasvjetu… Tako isto i za džamiju u Osoju i bogomolju u Srednjoj Dragunji.

Vi ste predsjednik udruženja poljoprivrednika. Koje aktivnosti u sklopu toga možete izdvojiti?

Mi svake godine organizujemo sajam „Okusi poljoprivrednih proizvoda“, pripremimo gastro ponudu za posjetioce, razmjenjujemo ideje i organizujemo prodaju domaćih proizvoda.

Vaša mjesna zajednica je poznata i po veoma dobro organizovanoj „Inicijativnoj grupi aktivno starenje“ koja je, da tako kažemo, pod vašim budnim okom. Koliko članova broji grupa i koje biste aktivnosti izdvojili?

Grupa broji 44 člana od kojih je 21 aktivno. Mnogo nam je pomogao Švajcarski crveni križ kojem sam se obratio. Donirali su nam viseću, šporet, frižider, računar, printer, sto i stolice te materijal. 2018. godine smo ugostili glavnog direktora Švajcarskog crvenog križa iz Švajcarske i direktoricu ŠCK za Zapadni Balkan te delegaciju CK iz Ukrajne. Neke od aktivnosti su izrada nakita, odjevnih predmeta od vune, organizovanje izleta, iftara i svakako poboljšanje života za ljude treće životne dobi. Švajcarski crveni križ je donirao i maske povodom trenutne situacije izazvane koronom. A kad sam već kod toga Fahrudin Miminović i Benko namještaj, naši sugrađani iz dijaspore Zoran Božić i Andrej Filipović te Senad Mehmedović i firma Jamaha prom Živinice su također donirali izvjestan broj maski koje smo podijelili građanima.

Sarađujete i sa udruženjem Zemlja djece. Koje su Vaše aktivnosti vezane za navedenu saradnju?

Da. Obezbjeđujemo paketiće za djecu. Za vrijeme korone smo u saradnji s navedenim udruženjem poklonili pakete djeci. Cilj je da se svaki građanin naše zajednice osjeti vrijednim i nezanemarenim počevši od najmlađih.

Goruća tačka Vašeg angažmana je i javna kuhinja. Ovo je tema o kojoj svi izbjegavaju govoriti. Koliko korisnika javne kuhinje Vi opslužujete

Svaki dan vozim od 18.03. 2018 godine kada je bilo 8 korisnika i dijelio sam 12 obroka samo Dragunji. Sve sam to radio oko dvije godine volonterski sa svojim vozilom. Danas dijelim 102 obroka i dijelim ih od Plana do Donje Obodnice u kuhinji  ima 50 korisnika javne kuhinje pri čemu pređem svaki dan 70 kilometara, a Merhamet mi do sad plaćao samo gorivo. Potpisao sam ugovor da mi plaćaju 200 KM mjesečno tek prošli mjesec, a do sad sam sve to obavljao bez naknade. Odem oko osam ujutro u grad i kući se vratim oko tri poslije podne. Ima ljudi kojima moram obrok doslovno donijeti do kreveta. Javna kuhinja je za nekog sramota, a za druge je spas. Cilj mi je da ljudi koji su na rubu egzistencije barem imaju pristojan obrok. Kada bih ja odustao od dovoženja i podjele hrane, navedena kategorija ljudi ne bi imala ni taj jedan obrok na dnevnoj osnovi jer većina korisnika javne kuhinje, kao što rekoh, ne može ni ustati iz kreveta. Odgodio sam liječenje u banjama upravo zbog podjele hrane jer ne mogu da nađem nikoga ko bi me zamijenio tokom te tri sedmice. Hranu sam dovozio i tokom pandemije rizikujući sopstveno zdravlje jer spadam u rizičnu skupinu ljudi. Najveća nagrada mi je uljepšati život onima koje su svi zaboravili.

Vaš lični angažman se ne zaustavlja na poslovima koji se tiču mjesne zajednice i Merhameta. Koji su to pojedinačni problemi zbog kojih vas najčešće zovu građani?

Ovjeravanje zdravstvenih knjižica, sudski sporovi i druge administrativne poteškoće s kojima se susreću građani. Od aktivnosti ističem i to da sam aktivno radio na tome da se ratnom vojnom invalidu Franji Ružiću napravi kuća i time obezbijedi krov nad glavom njegovoj porodici. Tokom pravljenja kuće su mnogo pomogle i komšije koje su dale sve od sebe da kuća bude što prije gotova. Niko od komšija nije primio naknadu za rad na ovoj kući, a Služba za boračka pitanja je donirala dio sredstava.

Koji je najveći problem od mnoštva problema sa kojim se susreću ljudi Vaše mjesne zajednice i na koji način vi djelujete u smjeru rješavanja tog problema?

Voda je najveći problem. Kada kažem voda, ne mislim samo na to da ovdje još uvijek nije uspostavljen sistem gradskog vodovoda već i na višak vode –obilne kiše koje uzrokuju izljevanje rijeke Tinje, plavljenje kuća i okućnica stanovništvu na ravnici te klizišta na brdskim područjima. Od 2014. godine aktivno radim na tome da se očisti korito rijeke, obratio sam se Fondaciji tuzlasnke zajednice koja je donirala oko 2800,00 kmi to je utrošeno na sjećenje rastinja i čišćenju korita u jednom dijelu, ali izgleda da se na to zaboravilo. Dragunja je, inače, mnogo stradala u maju 2014. godine i posljedice tih poplava se saniraju i danas dan. UNDP je mnogo pomogao svojim sredstvima sa ciljem saniranja štete koja je pogodila kuće i stambene objekte.  U decembru 2019 godine odlučio sam se obratiti Agenciji za vodno područje sliva rijeke Save i saznao za donaciju od 2,5 miliona konvertibilnih maraka koja je namijenjenja za rekonstrukciju korita rijeke Tinje. Izveo sam i dvanaest inspekcija na teren. A nakon poplava 23.06. ove godine  u suštini, natjerao sam gradsku upravu i grad Tuzlu da brinu o svojoj periferiji. Ove godine, tačnije u novembru, Dragunja se treba spojiti i na gradsku vodovodnu mrežu – a primarni dio projekta finansira grad Srebrenik, a jedini uslov koji sam postavio vezano za ovaj projekat bio je da se pokriju sva naseljena mjesta.

Šta možete poručiti omladini u Bosni i Hercegovini? Nažalost, situacija ovdje je takva kakva jeste. Žao mi je naše omladine, smatram ih veoma sposobnim, ali samim tim i veoma pasivnim. Većina njih je otišla trbuhom za kruhom, ali drago mi je da ovdje prave kuće i da se zavraćaju.

Razgovarala: Ivona Grgić

Viktor Marijanović:”Nijedno dobro djelo ne smije proći nekažnjeno!”

Viktor Marjanović

Viktor Marijanović je prije svega altruista koji se neumoljivo zalaže za razvoj lokalne zajednice dugi niz godina, humana osoba koja pokušava riješiti probleme svih koji mu se obrate, a odnedavno i medijator. Njegova životna priča je veoma zanimljiva baš kao i ciljevi koje je sebi postavio još kao dječak. U nastavku saznajte koje to oružje koristi ovaj vječiti borac za bolje sutra.

Možete li nam se predstaviti?

Moje ime je Viktor Marijanović. Rođen sam u Velbertu, Gornja Rajna-Vestfalija 26.05.1975. godine. Živim u Doknju, selu koje je udaljeno osam kilometara od Tuzle, sa ocem, ženom i dvoje djece.

Dokanj

Iza vašeg imena se uvijek nađe i neki nadimak. Koji su to nadimci?

Viktor Paročić, Pop, a ponekad i Hodža. Ti nadimci su nauštrb mog boravka u sjemeništu i saradnji sa svim vjerskim zajednicama.

Svjedoci smo masovnog odlaska ljudi iz Bosne i Hercegovine, a vi ste se vratili u svoju domovinu. Kako ste donijeli tu odluku?

Odluku je, ipak, donijelo srce. Kada sam bio star svega dva mjeseca, roditelji su me ostavili na čuvanje kod bake i djeda u Bosni. U Doknju sam bio do prvog razreda, onda su me po želji moje majke poslali u Srbiju kod njenih roditelja. Tamo sam živio nekoliko godine, mislim do trećeg razreda kada me roditelji odvode u Njemačku. Majka se razboljela pa sam sedmi i osmi razred završio u Srbiji gdje sam pošao i u srednju veterinarsku školu. Te godine mi je umrla majka. Nakon njene smrti vratio sam se u Bosnu, završio dva razreda mašinske škole u Tuzli i odatle otišao u Njemačku. Moj boravak u Njemačkoj je bio prilično kratak zato što sam odlučio otići u sjemenište koje je iseljeno iz Visokog u Bašku vodu. Tu sam proveo tri godine. Odlučio sam krenuti nekim drugim putem i u Zagrebu stekao zvanje metalostrugar. Nakon rata se vraćam u Bosnu.

Kako je čitava ta situacija u najosjetljivijim godinama uticala na vas?

Nije izgubljen svako ko luta. Naučio sam mnogo toga iz svakog perioda svog života.

Šta Vas je dočekalo u Bosni kada ste se vratili poslije rata?

Stara kuća, bolesni djed i tetka i pune ruke posla. Mogu slobodno reći da sam krenuo skoro pa od nule. Taj period mogu opisati samo jednom riječju-kolektivna obnova.

Čime se bavite?

Formalno nezaposlen, neformalno prezaposlen. Bavim se poljoprivredom i stočarstvom. Ove godine obrađujem sedamdeset duluma zemlje.

Koje jezike govorite?

Njemački i engleski aktivno, a veoma dobro poznajem grčki i latinski.

Koja je prva stvar koju ste uradili za prosperitet svoje zajednice?

Od prijatelja sam dobio raspelo koje sam odlučio prebaciti u ratom zahvaćenu Bosnu odnosno u crkvu u Doknju. Crkva u Doknju je bila potpuno neopremljena. Negdje u Srednjoj Bosni zaustaviše vojnici kamion u kojem sam bio i počeše demonstrirati silu. Ja sam im rekao da meni mogu uraditi šta hoće, ali da onom što leži iza ne mogu ništa. Odmotali su raspelo očekujući ko zna šta i kada su vidjeli o čemu radi pustili su nas uz rečenicu:“Pusti ga, on je lud.“ Ovo je prva stvar koju sam uradio, ali ne i prva ideja jer ideja je ipak pokretač svega.

A koja je bila prva ideja i kada se rodila ta ideja?

Slušao sam priče starijih i iz tih priča saznao da je nekad u šumi gdje smo se igrali bila kapela i da su se tu ljudi molili da im Bog pošalje kišu. Ta šuma je inače privatni posjed i groblje puno nekropola sa stećcima. Želja jednog dječaka se materijalizovala kada sam prijateljima u Njemačkoj ispričao šta imam na umu. Naručili su kip svetog Ivana Krstitelja u Francuskoj i poklonili mi. Odatle je sve zvanično krenulo. Okrčili smo gustu šumu i nekropole su ugledale svjetlo dana. Prikupila su se sredstva i ljudi su nesebično pomagali u konačnoj materijalizaciji moje ideje.

Koje je to godine bilo?

1996. godine. Tačnije, svečano otvaranje kapele je bilo 29. avgusta. Taj dan je poseban jer je to rođendan Bosne i Hercegovine po čuvenoj Povelji Kulina Bana.

Vi ste tad imali samo dvadeset i jednu godinu?

Da.

Iznad vaše kuće je veliki križ. Odakle je došla ideja?

Po uzoru na lužičke katolike koji su me oduševili. Kod njih sam to vidio i prvo napravio križ od drvenih greda. Taj križ je, kako često u šali kažem, lutalica kao i ja. Pomijerao sam ga u više navrata zbog sanacije i asfaltiranja puta, a kasnije sam ga poklonio prijatelju zato što sam našao način i sredstva da napravim križ od izdržljivijeg materijala. Kao što ste rekli križ je iznad moje kuće i u sjeni tog križa se naveče okuplja omladina. Puno mi je srce kada čujem da tu sjede i Belma i Anel i Ana. Vjera je tu da briše granice, a ne da ih stvara.

Nadimak hodža ste dobili kada je klizište ugrozilo mezarje u susjednom selu Hidani?

Da. Klizište je ugrozilo i mezarje i stambene objekte. Stožer civilne zaštite me angažovao čim se to desilo. Danima sam sa geolozima obilazio teren pa sam i izabran za predsjednika odbora za mezarje. Trebalo nam je nekoliko godina da saniramo štetu. Bio je to naporan i mukotrpan posao.

Učestvujete u svakoj akciji ili bolje rečeno Vi ste inicijator gotovo svake akcije koja ima za cilj poboljšanje života u vašoj mjesnoj zajednici. Koje biste akcije izdvojili?

Veoma se teško sjetiti i hronološki poredati sve akcije u kojima sam učestvovao. Vraćam se u 2014. godinu kada je voda odnijela nekoliko mostova i gdje se moralo brzo djelovati zato što su bili ugroženi stambeni objekti. Tokom tog perioda nisam čak ni spavao koliko se radilo. Onda struja- svaka oluja ma koliko slabog intenziteta bila, ostavljala nas je bez struje, ulična rasvjeta za glavni put i dvanaest krakova, vodovod, put koji je bio u statusu spora čitavih pedeset godina, klupe u crkvi, potporni zid, renoviranje kapele sv. Ante na Majevici… O tome koliko sam puta išao u opštinu i u Sarajevo, o svom trošku naravno, zvao, moljakao, plaćao ogromne telefonske račune, pisao apele, peticije, skupljao potpise od kuće do kuće i vukao za rukav sve one koji bi mogli pomoći, suvišno je i da pričam.

Koji je za vas do sad bio nateži projekat?

Vodovod. Naš vodovod je stariji od mene i iz godine u godinu svi smo imali isti problem tj. zaseoci Jarići i Polja. Od prvog maja do prvog snijega vode jednostavno nije bilo. Dolazila je jednom sedmično u ranim jutarnjim satima što je značajno otežavalo naš život s obzirom na to da se većina ljudi ovdje bavi poljoprivredom i stočarstvom. 2014. godine sam došao kući nakon cjelodnevne sanacije klizišta i urkos tome što je kiša stalno padala, vode nije bilo. Onako mokar i prljav, uzeo sam komad papira i napisao pismo njemačkoj ambasadi. Objasnio sam naš problem detaljno u nadi da će nam pomoći. Nedugo zatim primio sam poziv, otišao u ambasadu u Sarajevu i 2015. godine sa svojim komšijama počeo da radim na realizaciji ovog projekta. Majevica je, znate, jako bogata i jako nemilosrdna. Sve to je bilo i fizički i psihički teško izdržati. Imali smo veliki problem kada je katen počeo pucati, a ja nisam znao šta da uradim. Opet smo se obratili ambasadi. Sve je išlo preko Fondacije tuzlanske zajednice i oni su nam poslali geologa. Ustanovljeno je da materijal nije najboljeg kvaliteta i poslali su nam novi. Dakle, uvijek postoji rješenje. Kada se radio vodovod bilo je ljeto, a poljoprivredni poslovi od kojih živim su ozbiljno trpili jer sam gotovo čitavo ljeto proveo u Majevici. To je predstavljalo dodatno opterećenje mojoj porodici. Bilo je veoma teško sve stići.

Modernom čovjeku je nazamislivo da spor oko puta traje čitavih pedeset godina. Kako ste to uspjeli riješiti?

Dugim i iscrpnim razgovorima koji su trajali godinama. Taj put je prvo bio jedan uski sokak koji vodi do osam kuća. Ako uzmemo u obzir konfiguraciju terena i neriješene imovinske odnose, život ljudima do čije kuće vodi put je bio znatno otežan. Možete samo zamisliti kako izgleda to da vam vozilo hitne pomoći ne može doći do kuće, drva i ugalj za ogrev ili pak građevinski materijal. Pohvalno je u čitavoj toj situaciji da je jedan od korisnika puta poklonio čitavu svoju parcelu zarad opšteg dobra.

Na kojem projektu trenutno radite?

Prvi projekat ove godine je bio skupiti sredstva i napraviti kuću porodici koju je vatrena stihija ostavila preko noći bez krova nad glavom. I tu sam aktivno učestvovao. Snagom zajedništva uspjeli smo za nekoliko mjeseci postići status quo. Trenutno pomažem mladom bračnom paru koji se sticajem okolnosti našao bez krova nad glavom. Poklonio sam im komad zemlje za kuću i aktivno radim na tome da kuća bude što prije završena.

Sve navedene aktivnosti ste sprovodili u vremenu korone. Ni pandemija Vas nije uspjela zaustaviti?

Priznajem da me usporila, ali me nije zaustavila.

Pružili ste utočište odnosno privremeni smještaj u svom domu i dvojici ljudi koji su se također našli u nezavidnoj situaciji?

Da.

Vi ste i medijator. Možete li ukratko objasniti šta je to?

Medijator je posrednik između dviju ili više strana koje ne mogu da postignu dogovor.

Zanimljiva činjenica je da ljudi danas za kumove biraju takozvane „monetarne i solventne osobe“, a da Vi uprkost tome imate mnogo kumstava iza sebe. Kako to komentarišete?

I ispred sebe, nadam se. Ja sam čovjek iz naroda i ne pokušavam se nikome svidjeti. Mislim da oni prepoznaju u meni nekoga na koga mogu računati.

S obzirom na to da mi živimo tu gdje živimo, da li ste ikad osjetili nacionalnu netrpeljivost na vlastitom primjeru?

Ne. Prvo, ja sam dijete iz mješovitog braka. Moja žena je dijete iz mješovitog braka. Jedan od one dvojice gore pomenutih kojima sam pružio privremeni smještaj u svom domu je musliman, a i većina mojih prijatelja su muslimani. Štaviše, osjetio sam da me možda simpatišu ljudi druge vjere upravo zbog toga. Nažalost, naši ljudi tek u Minhenu shvate da je i bolan i bre naše zato što ih tamo niko nacionalno ne zavodi kao ovdje.

Posjetili ste i Srebrenicu. Šta nam možete reći o tome?

Da, više puta. Fascinirali su me ljudi koje sam tamo upoznao i ni u jednom trenutku se nisam osjećao manje vrijednim zbog imena i prezimena. Ako sam ikad i pomislio da je suživot ovdje samo utopija, srebreničani su me razuvjerili.

Ljudi umiju da budu veoma nemilosrdni prema osobama poput Vas. Kako se nosite sa negativnim komentarima?

Uvijek kažem: „Kakav čovjek, takva asocijacija.“ Davno sam shvatio da nijedno dobro djelo ne smije proći nekažnjeno, pogotovo ne na našim prostorima. Ako se puno bune, znači da si na dobrom putu. Ovdje se samo zločincima plješće.

Možete li nam navesti neki komentar koji vas je dojmio?

Ona budala ne zna mjerovati! Čim odvrnem česmu, padneš mi ti, Viktore, na pamet.

I za kraj, koja je vaša poruka mladim generacijama?

Nemojte odlaziti iz svoje zemlje. Ja nisam jedan od onih koji su svoju djecu poslali u inostranstvo, a ovdje pametuje kako treba ostati. Ja vam svojim primjerom dokazujem da i ovdje ima života. Naša omladina je jako pametna, ali u isto vrijeme i jako zbunjena. Od malena je svima ugravirano u um da je jedina ispravna mjera uspješnosti raditi u firmi, ne isticati se i ići linijom manjeg otpora. Ovdje je zabranjeno maštati i imati ideje, a o realizaciji istih da i ne govorim. Obrazujte se, uhvatite se u koštac sa problemima i zapamtite da sreća prati samo hrabre. Ljude dijelite na dobre i loše, a ne na muslimane, hrvate i srbe.

Razgovarala: Ivona Grgić

Pariška krema

Danas vam pišem utiske o Pariškoj kremi koju proizvodi apoteka Vedypharm. Ovu kremu za lice sam koristila malo duže od mjesec dana. Napomene radi, moja koža lica je masna i veoma tanka, sklona crvenilu i iritacijama. Svi koji imaju taj tip kože, svjesni su činjenice da je veoma teško naći odgovarajuću hidratantnu kremu.

Krema dolazi u plastičnoj ambalaži, a ispod poklopca se nalazi još jedna zaštitna plastika (a ne jača folija koju treba skinuti nakon otvaranja) –ovo je znak savjesnosti proizvođača. Koliko god volim plastičnu ambalažu, poklopac me izdao i odlomio se sa strane. Kako proizvođač navodi preporučuje se za dnevnu njegu kože lica i vrata. Ja sam ipak ovu kremu koristila kao noćnu kremu što se pokazalo kao odličan izbor, a u nastavku teksta saznaćete i zašto.

Lagane je teksture i puderastog mirisa koji je prijatan i koji se ne zadržava dugo (ovo je znak da krema nije puna parfema). Kada pišem utiske o kremama mnogi me pitaju da li krema ostavlja boju na licu –ova ne ostavlja. Bijele je boje kao što možete vidjeti na slici. Potrebna je veoma mala količina kreme da se namaže lice (jedva sam ovo naučila jer sam sklona pretjerivanju i ne štedim kada su kreme u pitanju). Ne koristim posebne kreme za područje oko očiju pa sam i tu regiju mazala ovom kremom. Moje oči su veoma osjetljive i baš zbog toga me ova krema definitivno osvojila jer mi nije uspjela izmamiti ni jednu suzu.

Dosta je masnija od svih krema koje sam koristila do sad i toga me malo bilo strah. Zbog ovoga je nisam koristila danju kao podlogu za nanošenje šminke već samo naveče jer mi se lice veoma brzo počne sjajiti na T-zoni. Koža nakon nanošenja kreme izgleda zdravo i sjajno. Još jedna bitna karakteristika za nas dugokose (pogotovo one koje imaju šiške) je i to da ova krema ne zamasti kosu oko lica. S obzirom na to da je ljeto, a da moja koža baš reaguje ljeti i zimi, otkako koristim ovu kremu nisam imala problema sa prištićima (iskreno njih me i bilo najviše strah zbog mog tipa kože). Kremu sam čitavo vrijeme držala u frižderu i to joj je malkice modifikovalo teksturu.

Ako razmišljate o nabavci dobre, a jeftine hidratantne kreme (a od hidratacije sve počinje, da se ne lažemo) ovo je itekako dobra investicija. Do sad sam potrošila možda dvadeseti dio ambalaže od 50 ml i slobodno mogu reći da može baš dugo trajati (sjećate se da sam pretjerivala sa nanošenjem?).

Cijena: 10 KM

Možete je naručiti OVDJE ili kupiti u Vedypharm apoteci u Sarajevu.

Našla tuka duduka

Dan je bio znatno okračao, a zlatni horizont kao da nam se rugao svojim po drveću razasutim sunčanim pramenovima u daljini. Umorni volovi su mukali u štali nakon večere, a teška kola koja su otoič vozili su bila puna bundeva različitih boja i veličina i počivala su nedaleko od ulaza u štalu. Mlađahni momčić od dvadeset i tri godine, vlasnik volova i bundeva, ušao je u kuću, sjeo sa tetkom i djedom da večera nakon napornog dana. Djed je bio nagluv pa se iz njihove kuće orio glas spikerke sa federalne televizije. Iznad štale je bila stijena, a na stijeni lijep, omanji plac omeđen ostrugama koje su bile nadžidžane sasušenim kupinama. Tu smo se igrali nas troje.

Čim smo čuli najavnu špicu dnevnika, lagano smo se spustili niz onu stijenu i pali na snopove sijena. Velika kamara bundeva dovučena tokom dana je bila iza natovarenih kola.

-Hoćemo li Viti istovariti bunde?

-Hoćemoooooo!

Popeli smo se na kola, hvatali bunde za peteljke i fijarali ih niz strmi brijeg. Drug je bacao po dvije jer je bio dosta stariji i snažniji od nas. Cičali smo i kikotali se jedva čekajući da vidimo na kojem će se dijelu brijega bunda raspući i iz utrobe osloboditi košpice. Brijeg je bio pun raznih voćki pa je mali broj bundeva udarao o stabla i pucao kao da je od stakla. Takmičili smo se čija će se najduže otkotrljati bez da pukne. Kada smo bacili zadnju bundevu iz natovarenih kola, prešli smo na onu kamaru. Tu su bundeve bile duplo veće i teže pa se i zadovoljstvo bacanja uduplalo. O posljedicama nismo ni razmišljali. Smatrali smo da nas niko neće ni vidjeti, a kamoli posumnjati na nas. Drug nas je udarao šakom po glavi kada uzmemo bundevu koja je njemu zapala za oko i kako se kamara smanjivala on je sve bivao agresivniji i posesivniji. Niz brijeg je odletjelo preko pet stotina komada ovog loptastog povrća. Igra nam više nije bila zanimljiva. Nije nam dopuštao da zadnjih pedesetak bacamo s njim. Popeo se na kola i tjerao rođaka da mu dodaje bunde. Rođak mu je dodavao bunde dok sam ja posmatrala dešavanja po strmom brijegu koji se žutio od bundevinog mesa. Rođak je bacio najveću bundevu niz brijeg umjesto da je doda u drugov naramak, a drug skoči kao oparen sa kola i udari ga pesnicom. Krv je napustila nosić i veoma brzo došla do majice. Iskrale su se suze iz krupnih okica dok je drug vikao:“Plačipičko jedna!“ Mi smo se izmakli i drug se zavlačio iza kola noseći bundu po bundu. Poredao ih je tako da mu budu na ruku i jednu po jednu bacao niz brijeg. U tom trenutku izašli su Viktor i njegov djed iz kuće. Djed je mlatio drvenim štapom. Uhvatili su ga na djelu.

-Oni su sve bunde pobacali, ja sam samo ove dvije što ste vidjeli. –pokušavao je sve svaliti na nas.

-Nije istina, Viktore, razbio mi je nos kada sam mu rekao da to ne radi! –lagao je  rođak dok mu je kapala krv iz desne nosnice.

-Lažeeee! Udario sam ga jer mi nije htio dodavati bunde da ih bacam sa kola! –izustio je drug agresivno.

-Tu smo, dakle! Ja znam šta sam i koga sam vidio. –izusti Viktor i posla me u kuću po veliku bateriju.

Druga je ščepao za mišicu, a u drugu ruku je uzeo kantu i bateriju. Odveo ga je do podnožja brijega gdje se okruglost završilo najviše bundeva, dao mu kantu, osvijetlio sekundarno mjesto zločina i natjerao ga da vadi košpe. Dok je drug zarijevao svoje šake u ljepljivu utrobu bundeva i vadio košpe, rođak i ja smo kod kuće uživali u kolaču keks puding i gledali seriju.

Sutradana smo drugu dali nadimak Duduk. Duduk je, kako nam učiteljica reče, turski naziv za bundevu. Na brijegu su Viktorove tuke uživale u posljedicama naših ludorija te jeseni, a na proljeće čitav brijeg obuze vriježa bunde i ukaza se milion narandžastih cvjetova. Nikad Viktor ne ubra više bunde iako mu je bilo muka uznositi je uzbrdo. Naš Duduk je i danas dan sretne ruke. Meščini da otkine prut kakve voćke i u zid ga ubode, oprimilo bi se i rodilo. Iako je daleko od nas i još dalje od poljoprivrede, rado se sjetimo kako su letjele Viktorove bunde sa brijega. Kada nas je Viktor vidio s njim nakon ovog nemilog događaja rekao je –Našle tuke duduka. Godine su nam trebale da prokljujemo značenje i retrogradno zamjerimo Viktoru zato što nam je suptilno rekao da vreća uvijek nađe zakrpu odnosno da nismo ništa bolji od našeg Duduka, možda samo za nijansu pametniji ili sretniji. Kako god, kad god se sjetim Duduka uvijek mi se suze od smijeha otkotrljaju niz obraze kao bunde niz brijeg.

Lopta je okrugla

Na prozore su bili navučeni tamno plavi paravani koji su po donjim rubovima imali nekakvo cvijeće koje se od ugaone garniture nije ni vidjelo. Tim postupkom je suncu bilo zabranjeno rasipanje zraka po sobi i grijanje prostorije koja je koliko toliko morala biti ugodna za noć. Nasuprot zamračenom prozoru bio je televizor sa pozamašnom pozadinom, u boji. Jedna od utakmica svjetskog prvenstva je bila u toku. Rijetko ko od mamine rodbine da nije volio fudbal, a tata je uz mamu gledao utakmice negodujući. Pred kraj nekog od prvenstava bio se uveliko navukao izvlačeći iz naftalina navijački duh. Do početka sljedećeg prvenstva, svjetskog ili evropskog, navijački duh se povlačio u duševni naftalin ostavljajujući uvjerenje – Oni trče za loptom, cure za njima, a budale to sve iz prikrajka gledaju. Brat i ja nikad nismo bili ljubitelji utakmica, a dresove smo koristili kao gornji dio pidžame. Međutim iskorištavali smo vrijeme bez nazora dok oni gledaju utakmice i činili razne gluposti.

Bila sam četvrti osnovne i ozbiljne muke mučila sa engleskim jezikom. Za čitavu godinu nastavnica nas je uspjela naučiti samo boje i predočiti nam kako nas strašan nastavnik engleskog čeka sljedeće godine. Tresli smo se od same pomisli na tog nastavnika Vladu. Pomirila sam se s tim da nikad neću progovoriti engleski. Raspust između četvrtog i petog razreda sam provela uobičajno kao i svaki drugi raspust, s tim da sam možda malo više gledala televizor nego prošlih godina. Krajem avgusta sam sebe uhvatila kako većinu stvari na engleskom razumijem. Ozloglašeni nastavnik engleskog je ubrzo zavrijedio moje poštovanje, ali ne strahopoštovanje, već ono istinsko proizašlo iz divljenja. Koliko god su stariji negirali pozitivan uticaj televizije na djecu i meni često govorili da je nemoguće naučiti strani jezik na ovaj način uz opasku „a što ih mi nismo naučili kad to već tako može“, odbila sam da povjerujem da je televizija jedno veliko zlo. Nekako sam vjerovala da su dnevnici i razni politički magazini zlo, a da filmovi i serije edukuju. Na kraju petog razreda govorila sam engleski, španski i portugalski. Nekako sam uspjela nagovoriti mamu da mi kupi rječnik portugalskog jezika i u sredini tog rječnika našla sam osnove gramatike. Nisam se mnogo zamarala tim i većinu stvari sam naučila spontano. Jedna od tih spontano naučenih stvari bila je i to da se umanjenice u portugalskom jeziku završavaju na –injo i inja, a da se slovo NJ piše kao N koje iznad ima valovitu crtu.

Između dva poluvremena, tata i mama su diskutovali o Ronaldu i Ronaldinju. Ubacila sam se u tu diskusiju sa gramatički ispravnim argumentom-Ronaldinjo je tepanje Ronaldu. Odbijala sam da prihvatim da su to ustvari dvije različite osobe. Uvijek sam branila svoje stavove, ali ne toliko tvrdoglavo da ne ostavim prostora i drugoj strani da izloži argumente osim eto u slučaju Ronalda i Ronaldinja. Do ludila sam ih dovela svojim tvrdnjama, nazivajući ih tvrdoglavim neznalicama. Naš sukob je trajao sve do naveče kada je rođak, inače zakleti fanatik Ronalda, donio isječke iz novina Pet plus na kojima su bili i Ronaldo i Ronaldinjo. Moja tvrdnja da su ista osoba je opovrgnuta, ali gramatika je ipak ostala na mojoj strani. Ronaldinjo se pravo zove Ronaldo de Assis Morreira Gaucho, a Ronaldo Cristiano Ronaldo dos Santos Aveiro. Od tog dana roditelji bez ikakve sumnje vjeruju samo u moje stručno znanje koje sam baš donijela iz škole. Sve ostalo im je bilo sumnjivo k’o penal i uvijek su komentarisali sa „da neće i ovo biti kao ono sa Ronaldom i Ronaldinjom“.

Naučilo se mnogo toga kroz život. Portugalski u Brazilu i portugalski u Portugalu nisu isti portugalski jezik. Ronaldo je portugalac, Ronaldinjo brazilac. Ronalda mi je lakše razumjeti kad priča portugalski nego Ronaldinja. Na prostorima bivše nam države jedni govore za ovaj sport da se zove fudbal, a drugi nogomet i to im je itekakav razlog za svađu i mržnju. Kompromis je postignut kada su i jedni i drugi gonjeni svojim glupim izborima na izborima nakon bezbroj odgledanih političkih magazina i dnevnika, sreću odlučili potražiti u Njemačkoj gdje se nogomet i fudbal zovu Fußball. 1:0 za gramatiku i ovaj put!

Taki ti je, sine, naš narod

Kao da na nebesima postoji jedno ogromno erende pa januar erenda oblake kao baba kupus za napuniti žute paprike.

-Pričalo se da se kupus ne smije sijat’ tam đe se sijala konoplja, inače će umrijet neko iz kuće. –dodavala je.

-Aj dobro. Ako kad upoznam kojeg dilera predočiću mu to svakako. –reče rođak.

-Samo se vi smijite, djeco. Kad me ne bude i onda ćete se smijati.

-De nemoj tako!

Nastavljala je pričati.

-Nikad ne mećite kupus u kacu srijedom i petkom.

-Što?

-Šta ja znam što. Adet je stariji i od vas i od mene. Jednom je Antinica, Bog da joj dušu prosti, kiselila kupus srijedom. Mato, njen najstariji unuk im’o tad četri godine, gled’o duša draga kako ona grabi so u šaku pa sipa u bure. Ja je zovnem da joj nešto priko ograde dam, a dijete u svoje rukice zagrabilo pijeska pa k’o svoja baba rasporedi po onom buretu punom kupusa i vode. Punih deset minuta je nanosio pijesak i mećo u kupus. –kroz smijeh priča baba.

-I šta bi dalje?

-E, šta bi… Poče ona ‘sovat k’o kočijaš. I meni i dijetu. Nije tad bilo k’o sad da dođe onaj sa plavim kombijem i da kupiš kupus, kako to! Kupus rađ’o na njivi. Glavice meščini manje od vašije glava, a voda se nanosila. Voda k’o voda, uvijek u dolini pa je iznosi. Dvije godine nije pričala sa mnom, dvije. Sve joj k’o ja kriva što sam je zadržala. Rđavom i dlake smetaju!

Kupus davno pokišeljen. Do sad požutio kao vosak. Januar ga konzumira, i jede ga i pije mu vodu u kojoj se kupao od novembra. Tanak led pred ambulantom, zastrt pahuljama da polomimo noge. Jedan mještanin ispred mene otvara vrata ambulante i reče:

-Moremol’ i mi unić?

-Morete jašta. –ogdovaraju ljudi iz čekaonice.

-Dobar vam dan. Kako ste?

-Dobro smo.

-Pa šta ćete ovde ako ste dobro?

Svi se pošteno ismijaše.

-Tako je u nas bosanaca. Kako si-dobro, izgrlite se i izljubite, upitate šta ima, a odgovor bude šuti, ništa dobro!-reče žena srednjih godina.

Sjede glasni mještanin pored jedne sićušne bakice koja je bila umotana u zimsko ruho ličeći na zaštićenog svjedoka pa joj se obrati:

-Godine, a baba?

-Prvo nisam ti ja baba. Jebale te godine! Pokojna majka mi je živila devedeset i četri, zdrava do zadnjeg dana. Godine su izmislili političari da ih mi sebi uvalimo u glavu i da poslije osamdeste zalegnemo i da se predamo. Sve su to nama radi penzija uradili. Umreš, ode penzija još bar dva’est godina nekom u džep. –frknu bakica.

Ona žena srednjih godina po peti put već pokušava iščičiti informaciju od žene koja sjedi do mene.

-Šta ti ono reče da je tebi?

-Nisam ništa rekla.

-Bolest ne bira. –bila je uporna.

-Pa šta te konkretno boli? -ponovi.

-Pička. Eto konkretno da konkretnije bit’ ne može.

-Aaaa. Pa mogla si lijepo reći. Ginekološki ili urološki? –nastavila je sa nepristojnim pitanjima.

-Aj ne vuci me za jezik više. Jesi li ti glupa ili se praviš luda?

Do umotane bakice je sjedio lokalni pijanac slomljene noge koji je pričao da je imao jarana koji je kupio nekad u Jugoslaviji diplomu doktora.

-Dvije godine je on bio ljekar opšte prakse. Nagem’o se mita k’o blata. Ovo što radi naš doktor bi mog’o i ja radit’. Samo nešto piše. I taj moj jaran napis’o u jednom nalazu umjesto fraktura-lom, faktura. Tu ga ufate. Hahaha.

Dobili smo pojačanje ubrzo. Ulazi čovjek šepajući i obavještava nas da je izvrnuo nogu. Djevojka koja je sjedila do one žene mu reče:

-Ko li je to tebi sjedio noćas na krilu?

-Tvoja mama! Samo je ona dovoljno teretna da me ovako iskrivi.

Djevojka se zacrveni i ušuta. Svi se počešmo smijati.

Onda se svi nekako okomiše na mene.

-Sine, sve od nogu dolazi. Samo vunene čorape, futrovane čizme i pokrij krsta. –savjetovala me ona baba.

-Ne dolazi. Moj psihijatar kaže da sve dolazi iz glave. –ubaci se onaj glasni mještanin.

-Od hrane, sve je od hrane. –ispravi ih iskrivljeni čovjek.

-Eis! I pića. –ubaci se pijanac sa slomljenom nogom.

-Ma ja eto i od pića. Nemoj lokat’ k’o ovaj i nećeš na ledu slomit’ nogu. –ubaci se mještanin.

-Pejo Jelkić slomio ljučnu kost u rođenoj kući kad je spao s kreveta. K’o da moraš bit’ pjan i napolju da se slomiš. Već ti, curice, ujutro na gladno jednu prisastavi, bićeš cijeli dan rumena k’o jabuka, a i ubiće ti sve bakcile koje imaš.

-Ne slušaj njega. Samo jedi dobro, ništa premasno ni preljuto. Kad ti je najslađe tad prekini jest. I jednu jabuku naveče. Ja sam neki dan guto usisivač da mi vide želudac s unutrašnje strane. Kiselina ga pojela od sikirancije i loše hrane.

-Usisivač?

-Ja, ja. Auuuu, Isusove muke, kad ti kažem.

-A gastroskopija.

-Baš oto. Zato se čuvaj! I jedi dobro! Doručak je najvažniji i njega ne dijeli ni s kim, ručak podijeli s prijateljem, a večeru daj dušmanu.

-Ma otkud njoj dušmani?

-Svako ima dušmane, svako. Šta ljudi meni zavidi, uuuu! Prije doručka jednu ljutu, šljivu najbolje! –nadoveza se pijanac.

-Joj jest’ i doktor razvuk’o pregled k’o hodža terapiju. –siktala je ona nekulturna repetirajući jezik da mi postavi pitanje.

-U tu rakiju stavi dvadeset smrekovih boba, nek staji četrdeset dana. Nakon toga ćeš bit’ k’o nova. –ukrade joj riječ pijanac.

-Najbolje ti je da kupiš Ortomol. Jest malo skuplji, ali djeluje. Sve sami vitamini. Četri marke kesica, puta trideset dana… –konačno se uključi kćerka teretne majke.

-Četri marke dnevno? Ma bježi! Uzmi Erster i za dvije marke jabuka. Pivo je puno vitamina B. –idejno uskliknu pijanac.

-Bolje nek uzme čašu vina da krv popravi. –reče iskrivljeni.

-A za te pjegice po licu, samo se umij ujutro rosom. Stavi ruke u travu i pređi tako mokrim rukama po licu. Nestaće k’o rukom odnesene. –nasavjetova me bakica mazeći mi lijevu butinu iznad koljena.

Taman da ona radoznala konačno pita šta mi je, sestra prozva Grgić Grgu. Ustanem, uzmem karton i odem u ordinaciju djedu po recepte. Čujem ih kako se došaptavaju.

-Auuuu, zdravo čeljade onoliko nasavjetovašmo. Pa ona nije ni došla radi sebe.

Uzela sam recepte, uputila se prema vratima i kihnula. Još mi u ušima odjekuje:

-Samo uzmi rasolaaaaaa, bar frtalj!

Ni danas dan mi nije jasno zašto onako učeni ljudi ne liječe sami sebe.

Profesor

Cupkamo desnim nogama nas petero. Onda stavljamo nogu preko noge i onom visećom šutiramo lagano zrak driblajući nevidljive molekule koje zapadoše u jednu veoma sterilnu čekaonicu zubne ordinacije. Bijeli, kožni namještaj, bijela stolica,bijeli prozor, čak su i figure bile bijele. Onom ko se bojao zubara i strah bi postajo bijel u ovako bijelom, ograničenom i bogato opremljenom prostoru. Preko puta mene je sjedio eminentni, univerzitetski profesor koji je veoma lako i bez bojazni ostvarivao kontakt očima sa svima prisutnima predočavajući nam svoje samopouzdanje bez ijedne kazane riječi. Do mene je sjedila djevojka koja pogled nije odvajala od ekrana najnovijeg telefona i koja je mirisala na zapad. Imala je duge, gelirane nokte i došla je sa ocem koji je odudarao izgledom, garderobom i ponašanjem od svih prisutnih. Smeđe cipele koje su izgledale plišano su bile pobijelile od nošenja na rubovima, a preko njih su se pantalone sivkaste boje sa skoro pa nevidljivim štraftnama. Uputio bi djevojci koju rečenicu negodovanja zbog čekanja, ali ona je samo odmahivala rukom i nastavila čačkati po onom mobitelu i ne trepćući. Do profesora je sjedila žena srednjih godina, isfenirana plavuša bez tamnog razdjeljka karakterističnog za plavuše koja je lakiranu torbu bila parkirala na onu skupu stolicu pored sebe. Tako je izgledala uglavljeno između velike torbe i uglađenog profesora koji je bio prekrstio ruke na grudi, malo malo gledajući u sat na desnoj ruci. Pretpostavila sam da je ljevak čim sam spazila sat na desnoj ruci. Sat se uvijek nosi na ruci suprotnoj od one kojom pišemo i koja je jača, što zbog lakšeg stavljanja sata, što zbog toga što sat ne smije smetati pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Profesor razbija grobnu tišinu sterilne čekaonice koja je pod naponom i obraća mi se ležernim tonom:

-Mlada damo, dosadilo i Vama čekanje?

-Jeste. Kladim se da smo svi naručeni u dva.

Svi su me značajno pogledali i potvrdili da su naručeni u dva. Djevojka odvoji pogled prikovan za ekran i reče:

-Sramota!!!

Očekuje je još barem sat vremena buljenja u ekran, ito ako bude imala sreće. Profesor nastavlja:

-Barem imam zanimljive sagovornike. Postoje čekanja koja su vrijedna čekanja.

-Vi ste ljevak?

-Fascinantno. Da, jesam. A kako ste primijetili?

-Nosite sat na desnoj ruci.

-Imate nevjerovatnu moć zapažanja.

-Koja se pokaže u punom sjaju na malom prostoru sa neograničenim vremenom čekanja koje se uvijek veže za ovu zubnu ordinaciju.

Dijalog između profesora i mene je postao zanimljiv i drugim ljudima. Nakon desetak minuta razgovora u kojem nije bilo nadmetanja, upadanja u riječ i nadmudrivanja i koji je ličio na ćaskanje dva stara akademska drugara, upita me profesor šta mislim o sadašnjem obrazovnom sistemu, masovnom odlasku mladih i ličnim nesrećama koje zajedno stvoriše kolektivnu nesretnost.

-Obrazovni sistem, ako se tim imenom uopšte smije i nazvati ovo danas, je jedna najobičnija mašinerija za proizvodnju jako nezainteresovanih, neobrazovanih i nesretnih ljudi. Jer za sreću moraš biti zainteresovan i obrazovan. Ovo obrazovan ne znači nužno imati visoke škole i diplome, ali moraš imati barem jake osnovnoškolske temelje i koliko-toliko razvijeno kritičko mišljenje. Paradoks i korijen čitavog problema leži u samo jednoj sitnici. Danas djecu samo što iz porodilišta ne odvedu pravo u predškolsko, učitelji nikad nisu bili obrazovaniji, u razredima nikad manje učenika, a nepismenost cvjeta iz godine u godinu sve više i više. Ovo je klasični primjer- Proglasimo osobu ludom i sve što ta osoba izjavi automatski postaje nenormalno. Niko ne razmatra da li je osoba normalna ni da li je kazano u skladu sa logikom i zdravim razumom. Tako je i sa našim obrazovnim sistemom. Čim se djeca nađu u školskim klupama odmah im se predoči da od škole nema ništa (intelektualci im rekoše), da će diplomu okačiti mačku o rep i kao jedina svijetla tačka njihove budućnosti predoči im se izlazni dio debelog crijeva neke tamo njemačke bake ili djeda. Takav krivi pogled na budućnost znatno suzi periferni vid mladih osoba koje na učenje gledaju kao na uzaludni i nametnuti proces koji se završi diplomom koju možeš samo okačiti već pomenutom mačku o rep. Konju se stavljaju štitnici na oči upravo zbog ovoga, a ljudima se umjesto tih štitnika stave šugava uvjerenja. Ta šugavost se proširi na sve talente i snove koje, da se razumijemo, svako normalan posjeduje i njeguje. Kada dobre stvari ne hranimo, one postaju sve tanje i tanje dok ne iščeznu. Do tad su nas već dresirali da gledamo i mislimo ograničeno. A dresiranom je lako u kapitalizam. Dresiranog je lako uvaliti u određeni glasački kvadratić i nakon tog slobodnog izbora ga strpati njegovom voljom u autobus za inostranstvo. Najlakši posao na svijetu je biti čoban gotovoj ovci. I tamo jadan dresirani ponese sva svoja mukotrpno naučena ograničenja koja ga zauvijek drže na kratkoj uzdi nesreće. U životu je sve ionako namontirano da odustanemo.

Profesor je bio oduševljen mojim načinom razmišljanja. To me ponutka da nastavim.

-A nesreća…Od 148.939.284 kvadratna kilometra kopna na zemaljskoj kugli, čovjek k’o sivonja navali na onih nekoliko kvadrata na kojima očigledno nije poželjan. Iako to zdravim očima vidi, isto ga ne zaustavlja u procesu ponižavanja. Od šest milijardi ljudi, čovjek navali na jednu ili više osoba pored kojih mu očigledno nije mjesto. Ljudi izbjegavaju vješto sve tjelesne aktivnosti koje im mogu unaprijediti zdravlje, izgled i kvalitet života, ali kad treba trčati k’o cukica za nekim i u toj trci gubiti sebe i svoje dostojanstvo, za tu aktivnost odmah su raspoloženi. Ovo važi za sve međuljudske odnose. Ispržen tako sopstvenom glupošću, ako ne i reširan, kroji nama nekakva pravila od kojih nas rođena koža žulja sve do groba. I tačno više ne znaš kojih je više, ovih prvih ili onih koji te prve slušaju i od tih šugavih rečenica sebi namontiraju jaram nesretnosti.

U čekaonicu ulazi mladić koji je bio ozaren kada je ugledao svog profesora. Svi mi odjednom prestajemo da postojimo za profesora. Tu počinje izlaganje. Baš tu, baš u tih dvadeset sterilnih kvadrata, ugledni profesor pretvara u zvjerku gladnu divljenja pred svima nama i počinje:

-Mladi kolega, danas djecu samo što iz porodilišta ne odvedu pravo u predškolsko, učitelji nikad nisu bili obrazovaniji, u razredima nikad manje učenika, a nepismenost cvjeta iz godine u godinu sve više i više. Ovo je klasični primjer- Proglasimo osobu ludom i sve što određena izjavi automatski postaje nenormalno. Niko ne razmatra da li je osoba normalna ni da li je kazano u skladu sa logikom i zdravim razumom. Tako je i sa našim obrazovnim sistemom. Čim se djeca nađu u školskim klupama odmah im se predoči da od škole nema ništa (intelektualci im rekoše), da će diplomu okačiti mačku o rep i kao jedina svijetla tačka njihove budućnosti predoči im se izlazni dio debelog crijeva neke tamo njemačke bake ili djeda. Takav krivi pogled na budućnost znatno suzi periferni vid mladih osoba koje na učenje gledaju kao na uzaludni i nametnuti proces koji se završi diplomom koju možeš samo okačiti već pomenutom mačku o rep. Konju se stavljaju štitnici na oči upravo zbog ovoga, a ljudima se umjesto tih štitnika stave šugava uvjerenja. Zbog ovoga me sramota da se uopšte nazivam profesorom.

Stanka, zakašlja se i brže bolje nastavi:

-Čovjek je alfa i omega svega pa i nesreće. Od 148.966.214 kvadratna kilometra kopna na zemaljskoj kugli , čovjek k’o sivonja navali na onih nekoliko kvadrata na kojima očigledno nije poželjan. Iako to zdravim očima vidi, isto ga ne zaustavlja u procesu ponižavanja. Od šest milijardi ljudi, čovjek navali na jednu ili više osoba pored kojih mu očigledno nije mjesto. Ljudi izbjegavaju vješto sve tjelesne aktivnosti koje im mogu unaprijediti zdravlje, izgled i kvalitet života, ali kad treba trčati k’o cukica za nekim i u toj trci gubiti sebe i svoje dostojanstvo, za tu aktivnost odmah su raspoloženi. Pa de ih takve shvati!

-Nikad bolje objašnjenje nisam čuo, svaka vam čast!

-Godinama sam ja u ovome. Do sad sam nešto za ovih trideset i kusur godina naučio.

Svi prisutni su ostali u čudu. Profesoru se na licu rasplamsalo samoljublje i uživao je u divljenju ovog momčića koji je vršio unutrašnju inventuru riječi koje je namjeravao oformiti u kakvu pametnu rečenicu kojom će pohvaliti profesora i ono samoljublje još više produbiti. Lopov u profesoru je odlučio da se raskomoti do kraja.

-Znate li, mladi kolega, koji je najlakši posao na svijetu?

-Molim vas, recite mi!

-Biti čoban gotovoj ovci!

Svi su gledali u mene i očekivali nešto, neku reakciju, neku pametnu riječ pa i psovku. Potucali su se i meni svakakvi scenariji po glavi pa sam presrela misaono samu sebe, otvorila torbu, izvadila vizit karticu i pružila je onom momčiću. Imam desetak vizit kartica i dobila sam ih kao znak podsmijeha od jedne osobe kada sam otvorila blog (napisah li vam da je sve u životu namontirano da odustanemo, da se povučemo i da svirepo ubijemo svoje želje i talente). Jednu sam uvijek čuvala i nosila sa sobom, tek da me podsjeti kakav mi je bio početak i zašto nikad ne odustati.

-Vidim da ti se sviđa to moje što je izašlo iz profesorskih usta i drago mi je zbog toga. Za još sličnih stvari ukucaj adresu sa kartice.

Onaj čovjek u smeđim cipelama je izdvojio srednji prst horizontalno od ostalih pa promahao malo u profesorovom smijeru i rekao:“Al’ ti ga mala šuknu!“

Profesora ubrzo prozvaše, a ostalima se razvezaše jezici čim mu ugledaše leđa. Svi se složismo da je poštenje ponekad jako teško izdržati. Samo je onaj mladi kolega šutio i gledao u pod.

Dijelovi jedne tuge

Vrisak uplašenog marta

-Austrijski premijer, onaj što mu je ime sramotno kada se stavi u nekoliko naših padeža, najavljuje mjere izolacije zbog neke korone o kojoj se priča mjesecima. Svake godine neki novi virus. Boli nas briga, nije u našem dvorištu!

-Virus se useljava u naše dvorište, no nije nas briga jer nije u našoj kući.

…Osjećam neku nedfinisanu bol probadajućeg karakera u krstima. Možda sam ja samo kontaktni hipohonder kojeg snađu silni scenariji iz glave nakon višednevnog zamišljanja. Neznanje je majka sretnog života. Provjeravam gdje mi je zdravstvena, za ne daj Bože. Tu je. Gledam kroz prozor kako pada snijeg po proljeću. Behar mi tako jadno djeluje pod teretom umišljenih pahulja koje se lijepe jedna na drugu ponižavajući ga. Ignorišem bol. Osjećam se kao behar pod snijegom. Jadan je ovaj osjećaj jadnosti.

Prekoogradni dijalog-ovako smo komunicirali i prije korone, samo što je sad zvaničnije

-Dobro je vrijeme kakvi smo mi.

-Koji mi? De ba, kume, govori u svoje ime!

-Ma mi, bolan, ljudi. Veća smo stoka od stoke.

-Ko ti brani da budeš insan?

Slučajno čula jedan prekoogradni dijalog koji mi uzdrma misli. Uvijek sam mrzila generalizovanje. Smatrala sam ga jeftinom samoodbranom neinteligentnih ljudi. Čuj kakvi smo? Ko ti brani da budeš bolji nego što jesi? Tu bar nema prepreka. Sam si sebi i autoritet i sud. Široko ti polje. Svi se izjašnjavaju da nisu dobri, a kad pravdaju sopstvene naivnosti i greške tad ih sve kao koštala dobrota. Dobar i lud dva brata, aludirajući na prvi dio. Da sam neko ko nisam i da imam moć pravljenja kakvih virusa, napravila bih neki koji bi uzrokovao bezgraničnu dobrotu. Brat mi reče da bi za taj virus našli vakcinu nakon prvog zaraženog. Ili smo možda „svi mi“ već vakcinisani tom vakcinom? Evo nove ideje za teorije zavjere.

Sahrana

…Sa njenog groba se vidi naš zaseok travom zastrt i suncem okupan. Kući sam ponijela samo suze u očima i bile su očigledne kao ukradene džanarike u dječijim džepovima. Bol je ubio sav strah tu na njenom grobu dok su ga ukrašavali vijencima od bršljana i nekakvog zlosutnog cvijeća bez mirisa. Znači ovako izgleda ono-biće svega samo neće biti nas?

06.maj

Danas je Đurđevdan. Nakon skoro dva mjeseca idem u grad. Rukavice su mi velike, a maska mi je još više istakla podočnjake. Nalazim se u administrativnom vrtlogu, pred opštinom, oko opštine, do banke, do vraga. Skidam desnu rukavicu da mogu uzeti siću iz džepa. Od maske ne vidim dobro. Vreo mi dah. Ljudi u redu ne poštuju distancu. Da sam juče umrla ne bih saznala da ljudi ovoliko vjeruju internetu.

-Koliko u svijetu ljudi umre od gripe?

-Upravu si. Sve je ovo propaganda.

-‘Oće da uvale 5G i da nas čipuju.

-Da nas mogu posmatrati dan noć.

Budale. Ne shvataju da svaka zgibija koja ima sto dvadeset maraka viška i samo malo mašte, može zakupiti prostor na internetu i objavljivati šta god joj duša poželi. Sjetih se i onog internet recepta za koronu na prirodnoj bazi kojeg sam javno ismijala na facebook-u pa me ljudi uzeše na digitalni zub. Naime, limun i soda bikarbona su po onoj lančanoj poruci iz inboksa toliko moćne, eto toliko da su ova dva sastojka čarobnog recepta bili sutra ujutro po trgovinama skupi k’o Pantina pita. Eto dajem milju u sodi i limunu, ako ovaj recept nije smislio neki trgovac i upecao budale kojima se negdje zaturilo u mozgu gradivo hemije sedmog razreda. E moja sodo bikarbono, šta internet učini od tebe? Udadoše te na silu za limun iz računa. Razmišljam da pišem razrednoj iz srednje da daje online časove hemije pa se sjetih da je žena u penziji i da joj nisu potrebni ovi internet delegati. Dok je ovaca, biće i vune. Samo dvoje u redu ispred opštine nosi maske, a jedno od tih dvoje sam ja. Čovjek se izgleda opameti tek kad nekog izgubi. Osjećam podrugljive poglede na sebi. Penzioneri su okupirali grad. Danas se dijeli penzija. Oni su divni, oni poštuju pravila. Ponosna sam na njih. Podjećaju me na babu i djeda, na one moje što žive gore na nevidljivoj strani neba, iza sunca. Uživam brzopleto u policama supermarketa. Omami me šarenilo.

09.maj

Na mome kantonu u posljednih šesnaest dana nema novih zaraženih. Republika Srpska mi je preko brda, a tamo danas ima čak i smrtnih slučajeva. Boli me svaka ta pojedinačna smrt ljudi na koje ne gledam kao na žrtve korone nego kao na nečije roditelje i na nečije voljene. Lična tragedija je najveća tragedija jer svako za sebe plače. Korona je kao Đekna, još nije umrla i ne zna se kad će.

Ostatak priče možete pronaći ako kliknete OVDJE, a bila bih vam zahvalna ako me podržite jednim lajkom na ovom konkursu da skupa pobijedimo!

Orahova ljuska za brži rast kose

Piše: Ivona Grgić

Ovo je jedan od najdjelotvornijih i najjeftinijih pripravaka za zaustavljanje opadanja, jačanje korijena i podsticanje rasta kose.

Potrebno nam je:

-6 zelenih oraha (a ako su zreli onda koristimo samo ljusku od šest oraha)

-deset listova oraha

-1 litar vode

-šerpica (najbolje neka starija zato što orasi mogu ofarbati sud)

Priprema:

Uzmemo jednu vrećicu i u nju stavimo orahe. Čekićem udaramo orah po orah, ali ne jako da se ne bi probila vrećica. Te izlupane orahe stavimo u šerpicu, dodamo deset listova oraha i litar vode. Stavimo šerpicu na šporet i pustimo da voda provre. Kada provre, smanjiti temperaturu i pustiti da ključa deset minuta.

Upotreba:

Ovako pripremljen čaj se ohladi i spreman je za upotrebu. Ja ga koristim tri dana zaredom na sedmičnom nivou (čaj je valjan samo tri dana od dana pripravljanja) od početka juna do kraja oktobra. Prije sam ga stavljala na čitavu kosu-ovaj čaj može potamniti kosu za čak tri nijanse, a sad ga stavljam samo na tjeme jer sam već postigla željenu nijansu kose i nema potrebe da bespotrebno smakram čitavu dužinu kose. Ne preporučujem ga plavušama upravo zbog navedenog. Kada nanesete čaj na korijen/dužinu pustite da se osuši, dakle, čaj se ne ispira. Čaj mijenja boju u ova tri dana, tako da prvi dan bude svijetlo smeđe boje, a treći dan bude veoma taman -tamno smeđ/crn. Za one koji žele potamniti kosu, najbolje da ga nanose na čitavu kosu tek treći dan.

Osim upotrebe na navedeni način, može se koristiti i tako što ćete preliti čitavu kosu čajem nakon redovnog pranja kose, nanijeti masku za kosu od ušiju prema dole, uviti kosu u punđu i isprati sve mlakom vodom nakon četrdeset minuta.

Rezultati korištenja ovog čaja su fantastični. Hrani korijen kose, sprečava i zaustavlja opadanje kose, podstiče rast kose, a ako se koristi na čitavu dužinu onda kosa dobije zdravi sjaj i izgleda bujnije i zdravije. Opšte je poznato da tamnija kosa izgleda gušće i urednije. Ovaj čaj je ujedno i jedan od najdjelotvornijih pripravaka protiv opadanja kose koje je uzrokovano hormonalnim problemima-ubrzan/usporen rad štitne žlijezde i post porođajno opadanje kose.

I za kraj- Ne tražite izgovore! Uberite orahe i počastite svoju kosu. Ako vam treba motivacije za njegu kose, svakako je potražite samo jednim klinkom na mome instagram profilu @zlatokosa.bh ili na facebooku Ivona Grgić, a ispod imate i sliku moje kose.

Remove sprej, vosak i krema za depilaciju

Remove proizvodi o kojima možete pročitati u nastavku teksta su: pred-depilacijski sprej, hladni vosak za depilaciju i krema za depilaciju.

Remove pred-depilacijski sprej

Pred-depilacijski sprej dolazi u plastičnoj ambalaži od 75 ml i bezbojan je. Ne sadrži parabene niti mineralna ulja. Za pojedinačno nanošenje potrebna je veoma mala količina spreja i lako se razmazuje. Nanosi se na željena područja pred samu depilaciju, lako se apsorbuje i ne izaziva ljepljivi ili masni osjećaj na koži. Sadrži prirodni antibiotik i omogućava bezbolan proces depilacije. Ja sam ga koristila pred depilaciju hladnim voskom i ovo je prvi put da nakon depilacije uopšte nisam imala crvenilo niti osip. Nakon ovoga testirala sam ga i pred depilaciju britvicom. Meni britvica uvijek izrazi crvene tačkice koje predstavljaju mjesto na kojem je bila dlaka i te tačkice budu vidljive sve dok dlaka ne naraste dovoljno da je popuni. Nakon brijanja sprej+britvica, ovih tačkica nije bilo. Osim navedenog, svaka britvica bez obzira na cijenu, mi izazove posjekotine i crvenilo. Nakon ovog spreja svega toga nije bilo. Savršen je za osobe koje se depiliraju u zadnji trenutak i mogu biti bez bojazni od crvenila, osipa, posjekotina i drugih nus pojava depilacije. Koristim ga mjesec dana i potrošila sam tek neznatnu količinu, tako da se ulaganje u ovaj sprej svakako isplati.

Cijena spreja: 7.60 KM

Remove hladni vosak za depilaciju

Remove hladni vosak za depilaciju dolazi u ambalaži od 100 ml, a ambalažu krasi roll on aplikator koji omogućava jednostavno nanošenje proizvoda u tankom sloju. Pakovanje sadrži i papir za depilaciju. Ovaj proizvod kao glavni sastojak ima pčelinji vosak i ne sadrži šećer, parabene niti mineralna ulja i prijatnog je i blagog mirisa. Idealan je za dlake tanke do srednje debljine. Ima svijetlo zelenkastu boju koja blago naginje na žutu i ne farba kožu. Nisam koristila hladni vosak bez spreja za depilaciju tako da vam o tome ne mogu napisati utisak, ali sprej i ovaj vosak zajedno su mi veoma brzo postali jedna od najomiljenijih metoda za depilaciju. Tek nakon tri sedmice sam primijetila mjestimični rast dlaka, tako da možete biti sigurni da će vam ovi proizvodi trajati jako, jako dugo.

Remove krema za depilaciju

Remove krema za depilaciju je namijenjena za normalnu kožu i dolazi u plastičnoj ambalaži od 100 ml. Uz kremu dolazi i plastična špatulica koja je sa jedne strane konstruisana da omogući lakše nanošenje proizvoda, a sa druge strane da ukloni dlačice nakon minutaže propisane na upustvu. Krema je bijele boje, prijatnog mirisa, veoma lako oksidira i promijeni boju u karmel smeđu tako da vas to ne zbuni. Krema se nanese na čistu kožu u tankom sloju i nakon šest minuta se otkloni špatulicom. Može se koristiti na svim dijelovima tijela osim lica. Nakon korištenja kreme, koža se opere toplom vodom. Prije ove kreme nisam nanosila sprej za depilaciju-jer je napomenuto da krema ide na čistu kožu, a depilacija kremama je svakako i bezbolna tako da sprej svakako ne bi vršio svoju funkciju. Iako je ova krema namijenjena za normalnu kožu, a moja koža je osjetljiva, nije mi izazvala iritacije.

Krema ili vosak?

Obadvoje, ovisno o tome kakve rezultate želite.