Raznolikosti

Kada septembarsko sunce grane, deset pametnih glavica dođe po znanje. Pod budnim okom učiteljice srne, jelenove žene, obrazovanje u pravom smijeru može da krene.

-Dobar dan, đaci pospanih lica, na uranak vas pozdravlja vaša učiteljica. Pažnja, pažnja, dajem vam na znanje, da je pored obrazovanja drugarstvo najveće imanje. Današnji zadatak ove grupe je da svako od vas opiše drugara iz klupe. Razlike nas uče da se poštujemo više i bolje, ko ima mašte ima i volje. Ne dajte nikome da vam kapu kroji, ponosno istaknite raznolikosti drugova svojih. Raznolikosti su tu da nas vežu i one nam pristaju kao bodlje ježu. Imate čitav školski čas da raznolikostima ustupite svoj glas. Nakon školskog sata, vuk papir hvata, njegovo režanje iza svake rečenice malo ko shvata.

-Ja sam vuk, a najbolja prijateljica mi je ovca, naše prijateljstvo je vrednije od svakog novca. Ona je pokrivena oblakom vune u čiju se toplinu naš razred kune. Marljiva je i čitavim bićem predana radu, živi na brijegu u velikom stadu. Kada mi matematika glavobolju zada, samo se uputim do golemog stada. Voli da liže so i jede travu, drago mi je što baš ja imam drugaricu pravu.

-Polaskana pohvalama vuka, mog najboljeg drugara, što mu matematika nevolje stvara, izjavljujem da on za mnoge stvari ima dara. U čoporu živi taj četveronožac sivi, dok se njegovoj hrabrosti svako živ divi. On me štiti od opasnosti razni, zbog toga često završi u kazni. Uvijek je spreman za trku i igru, kada vidi livadu pretvara se u čigru. Učio bi on bolje, ali noge u igru same lete, oprosti mu učiteljice, on je samo dijete.

-Oprošteno vuku, aplaudirajmo ovci, ne dajte da vas ikad zanesu novci! Iz usta joj izlaze riječi meke kao trava, priliku za mukanje ima šarena krava!

-Sjedim pored zeca, odmah iza vuka koji zbog zadaće povazdan kuka. Zeko hoće da uvijek bude u pravu, skupa jedemo sočnu travu. Kući uvijek ide u skokovima dok mu je torbu nosim na rogovima. On me naučio da onaj koji pita ne skita, na umu mu uvijek kupusnjača pita. O njegovoj brzini pišu se i pjesme, niko na trku izazvatiga ne sme. Jednom sam zbog zeca dobila i keca, ali o tome neću reći mnogo jer je to tajna, naše je prijateljstvo zvijezda sjajna.

-Meni u životu ništa ne fali, otkako nađoh drugricu koja živi u štali. Glava joj ukrašena sa dva roga, između nas uvijek vlada prava sloga. Mašta stalno o zlatnome sijenu, znam svaku tajnu njenu. Ja se izrazito ponosim time što ona svakoj biljci zna ime. Ma ona je, razrede, lijepa od rogova pa do vrha repa. Iako je od mene mnogo jača i veća, time se ne remeti naša sreća.

-To su riječi prave, prave kada se opisuju karakteristike jedne krave! Mnoge vas različitosti krase, na red je sada došlo prase. – skakuta je učiteljica sa strane kao kakvo nestašno lane.

-U rupi živi, ne vidi se kada je u travi, miš Cici drugar je pravi. U zubićima njegova je snaga, svaka tkanina mu je veoma draga. Jednom je onako iz hira, čitavom razredu donio sira. Nikako da shvati gdje se stavlja zarez, a gdje dvije tačke, sve mi se čini da se malkice boji mačke. Od svih u razredu baš on nekako najviše duše ima, uvijek je ljubazan i fin prema svima. Nemoj da se ko šali i da ga makar i slučajno oslovi sa Mali.

-Rozikastu glavu zašiljene uši krase, odmah iza krave sa mnom sjedi prase. Pameću je njegova pretrpana glava, mislim da on nad knjigom čak i spava. Jednom se davno neko drzno pa mi rekao da prase nema krzno. Iz kase sam povadio sve novce i trkom otišao do ovce. Ovco lijepa sestro, kovrdže te krase, plaćam da vunom obučeš prase. Potrebe nema –reče moje prase, ne mogu svakoga kovrdže da krase. Svako nosi ono što mu je priroda dala, različitost je sveta i to nije šala. Ovo je bilo miševih njegovih pet minuta, dok mu pogled radosno kroz učionicu luta. Aplauz dobio je glasan, njegov je talenat svima vidljiv i jasan.

-Šumska ljepotica veselog lica, o različitostima govori spoštovana vjeverica!

-Učiteljice draga, tajna nije da patka reformu obrazovanja snije. Ideja joj se jedne nedjelje rodi, hoće nastavu da pohađa na vodi. Ona je tako umiljata i slatka, kada se posvađa pitaju je da li je divlja patka. Ispod krila mali rokovnik ima, dok u njega zapisuje ideje glavom klima. Misli je uvijek vjerno vode na mjesta gdje ima puno vode. Najveća joj je želja i toga se ne stidi, da jednog dana uživo more vidi. Zaklepeta patka krilima od sreće, toplina oko srca prema čitavom tijelu se kreće. Čitanje započe sa kva, od miline strese se sva.

-Ona je smeđa, mekana i lijepa, ponosna je vlasnica ogromnog repa. Pune džepove lješnjaka ima, svoju užinu rado dijeli sa svima, osim sa vukom, ali s njim je povezana drugom mukom. Zbog računa i ona kuka, to je ta sličnost između nje i vuka. Ono što je meni voda, njoj je crtanje i moda. Svijet joj je jedino lijep kada ga posmatra preko bloka broj pet. Kva, kva!

-Za ovaj zadatak, vidim, imate dara, došli smo do posljednjeg para. Mada ovdje nešto ne štima, lisica sada riječ ima.

-Sa mnom u zadnjoj klupi u svijetu snova, čitavu nastavu kunja sova. Da ima kakvu čarobnu moć, ona bi dan pretvorila u noć. Buđenje ujutro joj izazove mnogo bola, da se ona pita ovo bi bila večernja škola. Dan joj je uvijek predug, a noć kratka, samo će ona danas biti bez urađenog zadatka! –pri pakosnom smijehu je pokazala je lija u vilici sve zube, ne shvatajući da se ovako prijatelji gube.

-Uvijek si prepredena i lukava bila, ti si drugarstvu danas slomila krila. Kad si tako lijepo znala da je snovi sebi zovu, trebala si razbuditi ušaru sovu.

-Upravu si, vuče, krvoločnosti svoga roda, zbog ovoga ti skidam kapu do poda. –ljutito zakvaka patka koja je maloprije bila umiljata i slatka.

-Odlučeno, dakle, pouka je jasna, priredba će i bez lisice biti svakako krasna. Smislićemo već ulogu za sovu, neka svi od vas roditelje pozovu. A sada, dragi moji majstori svoga zanata, izdvadite bojice i uhvatite se pravljenja plakata. Slogan smislila sam da svima bude jasno, pročitaću ga sada veselo i glasno! „Raznolikosti su lijepe i nisu krive što mnogi od nas u zabludi žive!“

Lisica je sjela ljuta k’o puška, od nerviranja joj podrhtava izdužena njuška.

Vrhnje

Na glavi marama boje kafe. Pod koščatom bradom mrtvi čvor marame. Ukazivao se i centimetar guste, sive kose nad čelom. Od nakita je imala samo bakarnu narukvicu kupljenu od slatkorječive trgovačke putnice otečenih nogu koja ju je ubijedila u bioenergetske moći tog metala. Između narukvice i dugih prstiju počivala je modra tetovaža koja je više ličila na pahuljicu nego na križ. Plavičasti dim izlazi iz nosnica.

-Dumanjgijaš k’o ćiro! –izusti omanja ženica koja je nosila bijelu maramu sa jedva vidljivim crnim tačkicama.

-Ne duvaniš me ti! –odbrusi vlasnica bakarne narukvice koja navodno liječi.

Treća vrti glavom. Njena glava nije pokrivena maramom već vunastom, bijelom kosom koju počasti hladnom trajnom o Božiću i o Uskrsu. Omanja ženica skoči k’o oparena kad ču zvuk auta. Pokuša opkoračiti žicu i preći u svoje, ali joj zape suknja. Nepoznati čovjek se približava.

-Jesil’ ti, baba, Perina žena?

-Jesam, sinko.

-Bolje da nije! –dobaci vlasnica narukvice koja liječi.

-A gdje je Pero?

-Otiš’o na pijacu oitros, još nije stig’o.

-Neće ni stići. Primite moje saučešće.

Uspjela je odvojiti staru suknju od žice. Jauk napusti mršavo tijelo. Grupica ljudi se skupi oko žene i uvedoše je u kuću. Omanja prostorija se napuni k’o šibica. Miris kafe ispuni nosnice.

-Moje saučešće!

-Moja sućut!

-Počiv’o u miru božijem!

-A gdje je ožalošćena? -upita neko vlasnicu narukvice koja je pušila na drvenoj verandici.

-Nema ovde ožalošćenih! Ona je oradošćena! Šta joj je sve radio… –izlaže pokazujući rukom odgovor na pitanje.

-Šta mu bi?

-Ispustio dušu u taksiju. Srčka. I naživio se. Sad nek pusti druge da žive!

Novopečena udovica je plakala k’o kišna godina. Ljudi se razletiše i organizovaše sahranu. Jedva nađoše ušteđevinu koju je pokojnik krio k’o guja noge. Bila je to fina svotica novca.

-Lako je uštediti kad nemaju djecu! –čuo se žamor.

-Nije ništa ni na kući uradio. Ej, kupatila nemaju!

-Jesi vidio krov?

-Petrovica ni marame nema sem ove na glavi, a i tu je dobila od Markovice.

-Ćut’! Ne viči Markovice, znaš da se ljuti na to! Ona više nije Markovica otkako se razvela.

Markovica baš tad naiđe. Cigareta joj u desnoj, a crnina za Petrovicu u lijevoj ruci. Ona tetovaža još modrije izgleda.

-‘Oćel, ljudi?

-‘Oće, ‘oće, Anđelika!

Pokojnik Petar zvani Pero je bio prijek čovjek. Volio je grlo okaditi kapljicom ljutog, žena mu je često napolju zoru čekala, bila bjena, opterećena teškim poslovima i maltretirana na svaki mogući način. Jedina joj je Anđa, bivša Markovica, smjela svoja vrata otvoriti i pustiti je da kod nje prenoći. Dijelila ih je samo žica, a Pero je zabranjivao ženi bilo kakvo druženje sa tom kako ju je nazivao pušćenicom. Nedjeljom je oblačio bijelu košulju, sako od tvida i pantalone na peglu. Tako sređen išao je u crkvu, zauzimao prve redove i skrušeno pred oltarom sklapao ruke pod bradu. Petrovici nije dao da ide u crkvu jer kao crkva je hladna i ona hafifna kakva jeste može navući kakvu naladu. Anđa u crkvu nije išla od onda kada joj je svećenik tokom ispovijedi rekao da razvedenima nije mjesto u kući božijoj. Ona se tad odrekla crkve i uvijek je govorila:“Da je on sa Markom trideset godina živio, pitala bi ga ja. Eto nek su im Pero i naki k’o on dobrodošli, a ja ću Boga tražit’ na drugim mjestima.“ Na ta druga mjesta je rijetko ko od crkvenih vjernika zalazio. Obilazila je nemoćne i siromašnije od sebe. Od svoje malo bijede je otkidala i rado dijelila sa drugima. U teku u kojoj su bili telefonski brojevi, upisivala je rođendane siromašnih iz okoline i samo se pojavljivala na njihovim vratima na uranak, trpajući im koju paricu u ruku, uz obaveznu ispriku da kao nije stigla kupiti poklon. Prodavala je mliječne proizovde i jaja na pijaci. Znala su joj i djeca strpati koju paru kada dođu, ali ona je uvijek govorila da može sama sebi zaraditi i da oni čuvaju sebi. Išla je i na nadnice sve dok ju je zdravlje služilo. Penzije nije imala. Riječi sadaka i sevap su joj bile najmrže. Ona je od sadake pravila poklon i na taj način su se svi osjećali poštovanim. I sama je bila žrtva porodičnog nasilja čitavog života –prvo kod oca i majke, a kasnije i kod muža. Kada su djeca odrasla i otisnula se u inostranstvo, odlučila se na veliki i neoprostivi korak –razvod.

-Kad ti čovo dođe pjan ili nanerviran, stavi vode u usta i drži dok ga ne prođe huja! –savjetovale su je žene iako su dobro znale iz sopstvenog iskustva kako stvari stoje.

Prodala je kravu i tele, pokupila svoje stvari i otišla u staru kuću svojih roditelja iz koje je i došla. Dvije velike kuće njene braće zjape prazne, a niko joj nije ni ponudio smještaj u njima. Opet je kupila kravu koju je držala u komšijinoj štali i krenula od početka. Djeca su se ibretila i nagovarala je da se vrati kući. Sav nakupljeni bol se preselio na jezik i počeo frcati po svima koji su bili protiv njenog mirnog sna. Od tog dana i Petrovici je barem malo svanulo.

-Pero, evo dovukli smo ti drva! –povika mladić.

Zvuk motorke i let piljevine najavljivali su Petrovici litre znoja. Pero je k’o jastrijeb kružio oko dvojice drvosječa.

-Hoćeš da ti nađemo koga da iscijepa? –upita brkati.

-Ma jok. Šta će mi žena raditi? –vikao je Pero čarapa punih piljevine.

Markovica je sjedila sa gologlavom ženom vunaste kose ispod grožđa i slušala Peru.

-Čul’ ti ovo? –upita gologlavu.

-Ne bi da se miješam. Svako za se travu pase!

-Jebem te neutralnu! –frknu.

Za gologlavu su uvijek govorili da nikad nikom nije ni odmogla, a ni pomogla. Živjela je o sebi i pri sebi. Neko je jednom rekao da je neutralna k’o Švicarska, a bivša Markovica je taj termin upamtila i sve joj ga nabijala na nos. Pero je otišao na pijacu kao i svakog petka i znalo se da do jedanaeset neće doći. Imao je sedamdset i devet ljeta, unajmljivao taksi da ga voza, a Petrovica je bila deset godina mlađa i već dvadeset i pet godina Tuzle očima nije vidjela.

-Budi sretna što ne ideš u Tuzlu po doktorima! –vikao je Pero aludirajući na njeno dobro zdravlje.

Markovica je ispratila Peru, uzela sjekiru i pravac drugarici u ispomoć.

-Đe neutralna da je jezikom još više neutrališem? –vikala je da je svi čuju.

Izlazi neutralna gologlava iz kuće, prelazi ogradu i pridružuje se.

-Fala vam, sestre moje, kud čule i ne čule! Težak je moj križ…–kroz suze zbori sićušna ženica.

-Nema tog križa koji ja ne mogu makar malo stanjit’ ovom sikiricom. –govorila je Anđa.

-Imam vam nešta ispričat’. Zamalo zaboravi. Juče mi bila Marina curica kad Pere nije bilo kod kuće. Donijela mi nekakvo meso, svo u bijelom saftu, a gor po saftu travke, meščini od peršina. E da sam umrla juče poslije nakog jela, ne bi mi bilo sekunde žao.

-To je vrhnje. Dođe u tetrapaku. Ispržiš meso i samo ga pospeš ozgor po njemu. Moreš dodat’ i peršuna, al’ i ne moraš. –objasni Anđa.

-Pero samo uzima brašno, ulje i so. Otkako nemamo više krave, naruči sira, mlijeka i kajmaka. Još šta naberem u bašči i to mi je. Ne do Bog da zna da mi je Mara poslala ručak. Ubio bi me.

-Što ga nisi ostavila na vrijeme? Ja s onom budalom djecu izrodi pa nit ih vodit na ledinu nit ih ostavit njemu. A šta tebi bi, sinja kukavice? –povika Anđa.

-Grijota je. Na oltaru sam se zaklela. A i kome da odem, a da ne bude da sam iz vatre otišla u još veću vatru? Svi su oni aman isti.

-Aj dosta te je. Čuj zaklela se… Jesil’ se zaklela i drva da cijepaš? I da napolju zanoćiš? Nisu isti. Ima finije muškaraca.

-Ma uš’o šejtan u ljude pa ne znaju šta rade. –pokuša neutralna opravdati Peru i skrenuti sa teme.

-Ma uš’o tebi dol’ šejtan pa baljezgaš take gluposti! Znaju oni šta rade, znaju! –frknu bivša Markovica i pripali cigaru od muke.

Nizali su se dani i godine. Nizale su se i noći u kojima je Petrovica prebijena spavala kod Anđe. Nizale su se i njihove prepirke koje se nikad nisu završile svađom ili nepričanjem. Pričalo se da Peru ni Bog sebi neće. Pričalo se i da Petrovica ne bi dobila da nije zaslužila iako su svi dobro poznavali Perine sklonosti i njenu blagu narav. Vrtili su se jezici kao mlinovi po ustima proizvodeći pljuvačku kojom bi obilno popljuvali i bivšu Markovicu raspuštenicu i žrtvu Petrovicu. Petrovica se bojala mišljenja drugih ljudi zato joj je život i bio takav kakav je bio.

Plač se orio brdovitim grobljem. Oko sićušne ženice se formirala grupica ljudi.

Moj Peroooooo, moje sunce sjajno… –jaukala je ožalošćena.

-Ko bi rek’o da iz onako male ženice noliko tona more izić’. –konstatova neutralna.

-Voliko nije jaukala ni kad je ubijo Boga u njoj! –izusti bivša Markovica.

-Pozliće joj.

-Ma mora da je glavicu luka metnila u onu maramicu. Moralo je nešto nolike suze poćerat’. Da je moj čo’jk ja bi sad sačekala da ga sahrane, skinula gaće, opkoračila grob i popišala se gor’ đe glava. Ito sve pred narodom pa nek laju, ionako laju! – odvrati Markovica.

-Ja pa da guzove opuriš? Baš su tu svijeće poredane, budalo! –kroz smijeh reče neutralna.

Nakon nekoliko dana Petrovica unajmi taksi i ode sa neutralnom u Tuzlu sređivati smrtovnicu. Dan je bio sunčan, a sjene orahovih grana ispred njihove kapije su se igrale na blaženom povjetarcu. Anđa je čekala drugarice da dođu pa da skupa piju kafu. Samo što je pripalila cigaretu, dolazi auto, a iz auta jedva izađe Petrovica sa punim kesama. I nikad veselije osobe Anđa ne vidje u svom životu negoli majušne Petrovice pod teretom podmjere.

-Rajaaaaaaaaaa! Ručak je danas kod mene. Kupila sam i vrhnjeeeeee za kuhanje! –derala se toliko da je sigurno i Pero na onom svijetu čuo.

Zmijsko ulje za kosu

Konačno je došla na red i recenzija zmijskog (kobrinog) ulja. Ovo ulje dolazi u plastičnoj ambalaži od 125 ml. Ispod poklopca ima i zaštitna plastika koja sprečava curenje ulja. Dakle, prvo odvrnete poklopac i skinete je pa tek onda koristite ulje. Čep je prilagođen svrsi što znači da nećete istresti previše ulja.

Ulje je crvene boje i ima jak, ali ugodan miris koji se zadržava čak i nakon pranja kose. Miris je tajanstven i orijentalan pa možda neće svima odgovarati. Meni se svidio. Iako je crveno, budite bez brige, ne mijenja kosi boju. Proizvodi se u Egiptu.

Proizvođač preporučuje upotrebu na sljedeći način: Operete kosu toplom vodom, utrljajte ulje na kosu i držite 3-4 sata, a zatim operete kosu šamponom. Ovo će se mnogima od vas činiti dangubnim pa ćete se zapitati kako da provedete četiri sata mokre, nauljene kose, nećete smjeti napolje pogotovo zbog toga što je došlo hladno vrijeme pa sama pomisao na pranje kose dva puta u toku jednog dana izazove gubitak motivacije na putu ka lijepoj kosi… Uglavnom, razumijem sve navedene argumente, a razumijem i to da ste ovdje na mom blogu zato što želite imati lijepu i zdravu kosu. Kao što sam već pisala, njega kose nije jedina obaveza koju imam i zato pokušavam skratiti vrijeme njege na sve moguće načine, a da opet kosa ne trpi. Dakle, kako sam ja koristila ovo ulje? Operem kosu šamponom, šamponiram dva puta. Jednom mjesečno koristim jači šampon sa sulfatima, a svako naredno pranje tokom mjeseca blagi šampon. Umotam kosu nakon pranja u pamučnu majicu dugih rukava da se upije višak vode. To obično traje nekih desetak minuta. Za to vrijeme odvojim dvije kašike maske za kosu u plastičnu posudicu (možete i manje jer moja kosa je jako duga) pa dodam pola male kašikice zmijskog ulja u odvojenu količinu maske. Promiješam i nanosim ovu mješavinu od ušiju prema vrhovima pramen po pramen. Umotam namazanu kosu u nisku punđicu i na kosu stavim kapicu (a ako nemate kapice može i vrećica). Držim pola sata na kosi. Za to vrijeme se možete istuširati, izdepilirati, staviti masku na lice, uraditi piling, oprati zdjelicu u kojoj ste miješali masku… U ovom dijelu nema izgovora zato što pola sata prođe veoma brzo, a sve što sam napisala u prethodnoj rečenici svakako uradite i bez maske na kosi tako da je bolje da ubijete dvije muhe jednim udarcem. Nakon pola sata isperete kosu i naneste malo regeneratora na vrhove. I to je to. Zmijsko ulje koristim na ovaj način dva puta mjesečno. Miješala sam ga sa Garnier banana maskom za kosu i ovo se pokazalo kao odlična kombinacija.

Na slici iznad možete vidjeti moju kosu nakon ovog tretmana. Ako vam se sviđa rezultat, ulje možete naručiti OVDJE, a za popust ukucajte „zlatokosa“ pri narudžbi.

Ja se, djede, opet samo malo oženio!

Sjedi na stepenicama i čeka nas. Raširio je nosnice. Iz nosnica mu čujno izlazi zrak. Ljut je k’o puška.

-Šta ti je? –pitamo ga.

-Šta vas briga? –frknu.

Ćutimo i šetamo. Znali smo da će nakon dvadesetak koraka na sva zvona izbrbljati šta ga muči, a mi ćemo to nekako pokušati riješiti. Stariji je od nas tri godine.

-Eto, oženi se Viktor. –promumlja konačno.

-Pa šta? Ni prvi ni zadnji. –odvratih.

-Jest nam lijepo bilo na svadbi. A šta to tebe muči?–dodade rođak.

-Eto muči me, svašta me muči. Muči me što ja nisam ničija simpatija, to me muči. Ja se nikad neću oženiti zbog toga. Glupe curice! Sve bi ja njih malo po turi da se opamete! Sve!

-Imaš tek dvanaest godina i to te muči? Jesi ti normalan? –pitam ga očekujući udarac nadlakticu ispod ramena.

Stišće prste i oformi pesnicu. Uvijek je udarao kada mu se neko suprostavi.

-Eeeee, tu smo. Curice vole nježnost! Kontaš? –reče rođak.

-Takav se nijednoj nećeš sviđati. –dodajem.

-Dobro. Nego, imam ja ideju. Čuo sam da nije dobro donaljevati kafu jer se u tom slučaju više puta ženiš.

-Kako misliš? –pita rođak.

-Ti popio samo pola šolje kafe i neko ti još donalije do vrha.

-Aha. Pa šta hoćeš od nas?

-Da mi donaljevate kafu.

-Otkud nam kafa?

-Hajmo kod mene. Napravićemo veliku džezvu pa mi donaljevajte i donaljevajte…

Ušli smo u kuću. Nismo znali upaliti električni šporet pa smo odložili vatru u smederevcu. Bilo je ljeto. Nastavili smo džezvu kafe i izašli napolje jer je u sobici bilo nepodnošljivo. Iz kuće je ubrzo počeo sukljati gusti dim.  Soba je smrdila, a ja sam jedva nekako napravila onu kafu. U pecari su bile kuhinjske krpe, a u krpama sakrivene čokolade. Rođak je otvorio pecaru, a drug zalio pecaru kantom vode. Izašli smo napolje i donaljevali mu onu kafu. Pio je kafu brzo sluteći belaj kada mu se mama vrati iz bašte. Žena se ukazala i kada je vidjela šta se desilo, uze dugi prut pa ga sve po golim nogama štembiljala onim prutom.

-Još mi nije jasno kako su se zapalile čokolade kojih nema! Rekla si da nemamo ništa slatka. –brundao je plačući.

Žena nas je otjerala kući.

Sutradan nam je drug pričao da batine nisu uopšte boljele, ali da jadan oka nije sklopio od one kavurine. Mi smo noć proveli smišljajući kako da riješimo njegov problem. Rođak je došao na ideju da ga makar u igri oženimo jednom curicom.

-Da se oženim?

-Baš tako. Ja ću biti matičar, Ivona kuma, a tvoja amidžićka aščija. Pozvaćemo još djece da budu gosti. Još da mladu pitamo da bude mlada…

Došli smo do kuće naše buduće mlade. Obrazložili smo joj ideju.

-Za njega da se udam? Nema šanse, ma ni u igri ne dolazi u obzir!

-A koga bi ti, majke ti, princa Čarlsa? –povika rođak.

-Pa to je samo igra. Šta ti fali? Ti si najljepša, zato smo te izabrali da budeš mlada. –dodajem.

-Pa kad je tako, može.

Počele su velike pripreme za vjenčanje. Djevojčica je našla nekakvu staru zavjesu i od nje smo uspjeli napraviti vjenčanicu. Maramice sa malom mesnignom bašlicom smo imali od Viktorove svadbe. Svako je prerovio po kući i našao raznih ukrasa kojima ćemo okititi bicikla. Pripreme su trajale nekoliko dana. Na dan vjenčanja shvatimo da nemamo adekvatno piće. Drug se uvali kod babe i djeda i nađe malu flašicu rakije. Iza njihove kuće se i održavalo to naše vjenčanje. Svako je morao uzeti malo rakije za sreću mladencima. Nismo jeli, bilo je vruće, a i naša mlada tijela nisu podnosila alkohol.

-Đe unuče, krv ti jebem? –derao se drugov djed na babu.

Onako opijena uletim im u kuću.

-Eno ti unučeta iza kuće, ženi se. –povičem.

Izašli su iz kuće i zatekli nas pijane. Opet se odnekud stvorila drugova mama i naredila nam da se gubimo. Djed je rekao da smo najmlađi patokari koje je upoznao. Više se nije ni ljutio što smo mu popili rakiju iz male flaške takozvanog unučeta. Drug je dobio batine i opet uspio ostati neoženjen. Svi smo odbolovali prvo pijanstvo uz supice i podatno zvocanje naših mama.

Nakon prinudnog bolovanja smo opet odlučili praviti svadbu, ali bez alkohola. Ukrali smo litar soka i nasuli u veliku zdjelu za salatu, a u terapak nasuli vode i vratili drugovoj babi u regal. Zaronili smo kutlaču u sok po uzoru na scene iz filmova gdje se kutlačom toči piće. Dan je bio prelijep, a roditelja ni na vidiku. Brat i sestra-gosti na svadbi nisu znali dobro voziti bicikla i survali su se sa makadamskog puta u kanal. Odjednom se okupilo starijih ljudi, a mladoženja sa mašnom pod vratom i mlada u zavjesa vjenčanici zvanično u očima svih postadoše par. Ovo vjenčanje se završilo u hitnoj, a mladoženjina mama je zabranila sinu druženje s nama do daljnjeg jer ga mi kao kvarimo. Kada je moja mama to čula, zabranila je nama druženje s njim jer on nas kvari. Sutradan smo opet bili svi skupa i planirali treće vjenčanje. Ali ovaj put nema grešaka-ni alkohola, ni bicikala! Drug je uletio koni u vrt i pokidao najljepše ruže za svadbeni buket. Mi smo obukli odjeću koju smo nosili na vjenčanju komšije Viktora. Bašlijom smo fiksirali maramice sa tisovinom za odjeću. Isjekli smo hljeb koji sam ja uzela iz kuće i namazali ga evrokremom koji je donijela djevojčica koju je prethodni pokušaj drugove ženidbe odveo u hitnu. Pošto su toj djevojčici i njenom bratu dolazili ljudi stalno u posjetu nakon nesreće, ona se ponudila da donese banane koje je dobila i da od njih pokušamo sklepati kakve tortice. Uspjeli smo i u tome. Opet smo uzeli sok od drugove babe kao i prošli put. Sve je bilo spremno, a onda se mlada minut pred vjenčanje sjeti da nema veo i reče da se bez adekvatnog vea neće udati. Drug je opet bio ljut.

-Riješi ovo k’o muško! –reče rođak i posla ga u kuću.

Nakon nekoliko minuta izlazi drug sa komadom zavjese u rukama. Njegova mama je zavjese kupila na Koridoru, metar četrdeset maraka i bile su to najljepše zavjese koje smo ikad vidjeli. Rođak je našao komad žice, omotao ga u krug i namontirao onu zavjesu. Mlada je bila presretna što je dobila veo. Vjenčanje je bilo prelijepo sve dok se iz kuće nije začuo glas drugove mame. Pošto smo mi vjenčanje uvijek pravili iza kućice njegovog djeda na ravnom terenu, dovoljno zaklonjenom od znatiželjnih pogleda, žena odluči da sina potraži baš tu. Ščepa dijete za mišicu i poče se derati.

-Ubiću te k’o vola u kupsu. Znaš ti pošto su one zavjese bile? –derala se.

-Šta si opet uradio? –vikao je djed iz kuće.

-Ja se, djede, opet samo malo oženio. –povika dječak.

-Marš odavdje i da vas moje oči više ne vide! Vas Grgiće pogotovo! –povika žena pokazujući nam kažiprstom cestu.

-Iz svog moreš istjerivat’, iz mog nećeš! Pusti djecu na miru. –ubaci se mamurni djed.

Žena odvede mladoženju, a djed nam reče da se igramo i dalje. Jeli smo onu tortu i pili sok. Mene su angažovali da bacim koju svadbenu rimu, onako za raju.

Mladu nam je obuzela tuga,

Izlema joj svekrva ženidbenog druga,

Mladenci imaju tek po dvan’est ljeta,

Svi smo se radovali bacanju buketa,

Od ukradenih ruža,

Opet nam mlada ostade bez muža.

Društvo je tražilo još i još. Smijeh se razljevao malim selom, iza kuće koje više nema. Nismo više organizovali svadbe, a drug se ni danas dan nije oženio. Često od njega iz inostranstva stignu pozdravi za ekipu koji glase ovako:“ Pozdravite sve tamo, a moje Grgiće pogotovo!“

Udaljenost kao prepreka obrazovanju u prošlosti

Drijenča je mjesto u sastavu opštine Čelić, udaljeno 25 kilometara od Tuzle. Udaljenost i loša putna infrastruktura su glavni uzročnici zašto je život u tom mjestu, pogotovo za mlade ljude, uvijek bio veoma težak. Priča „Udaljenost kao prepreka obrazovanju u prošlosti“ nastala je u sklopu IMEP-ovog granta.

1998. godina

-Vidi ovo! –uzviknu rođak pokazujući mi kroz prozor automobila svojim tananim kažiprstom nešto kameno.

Sivi krajputaš obrubljen mahovinom naprirodno izranja iz granja. Trudimo se da pročitamo ime. Kada smo vidjeli godinu smrti, shvatili smo da je dijete nastradalo prije rata. Ovdje još uvijek život dijelimo na prije i poslije rata bez obzira na to koliko godina imamo. Mi smo tada imali po deset godina. Čovjek koji je vozio baku, djeda i nas u Drijenču se nakašljao i počeo pričati.

-Jeste li vidjeli onaj spomenik, a? E, kad vam sljedeći put bude bilo mrsko ići u školu, samo se sjetite dječaka sa slike koji se smrz’o školujući se!

-Smrz’o? –rekosmo uglas.

-Išlo dijete kući iz škole, uhvatila ga mećava i…

-I?

-Nema dalje. Našli ga smrznutog, Bog da mu dušu nevinu prosti. A kad su ga počeli odmrzavati, rukice se počele trzati pa pomislili da je živ. Damari…A ono moje dvoje bezobraznika ustanu pet minuta pred polazak u školu pa frka trka. Sa balkona vide školu, ej! Nema polugodišta da nisu okinuli…

Monolog našeg taksiste je trajao sve dok nismo stigli do Drijenče, a bio je to dug i veoma loš put. Iza automobila se stvarao prljavi oblak prašine. Osjećali smo sramotu iako smo i mi svaki dan pješačili po pet kilometara pri odlasku u školu i pri povratku kući. Vozač kao da nam je čitao misli. Naravno da nam je mrsko ići u školu. Sva djeca su ista –isto nas mrsko veže.

2020. godine

U Drijenči je do prije petnaestak godina, prema riječima Vinka Pavlovića, bila područna škola u koju se išlo do četvrtog razreda. Nakon četvrtog razreda, djeca su išla u školu u Šibošnici i većina njih je morala pješačiti više od tri kilometra. Bilo je djece koja su pješačila i po šest kilometara zato što nije bilo autobuske linije do Šibošnice. Drijenča je prilično raštrkano naseljena i ima više od deset međusobno itekako udaljenih zaseoka. Iako se ovo čini kao ogroman problem, pravi problem nastaje tek nakon završenog osnovnog obrazovanja. Učenici imaju dvije opcije – upisati srednju školu u Čeliću ili u Tuzli. Prva opcija je značila prilično uzak izbor mogućnosti i najčešće je obuhvatala trogodišnje srednjoškolsko obrazovanje, ali i povratak kući nakon nastave. Druga opcija je pružala širi spektar mogućnosti, ali je iziskivala i dodatna sredstava zato što je bilo faktički nemoguće putovati svaki dan iz Drijenče za Tuzlu jer nije bilo direktne autobuske linije. Ovaj problem u prošlosti je rješavan na način da su postojala dva učenička doma u Tuzli ili su učenici tokom školovanja živjeli kod rodbine u selima sa druge strane Majevice. Djeca su se vraćala svaki ili svaki drugi vikend kući, najčešće pješke preko Majevice ili autobusom iz Tuzle preko Lopara. Koliko je taj odvojeni život djece od roditelja u najosjetljivijim godinama uticao na djecu, a koliko na njihove roditelje teško je govoriti. Tad su bila neka druga vremena i djeca su od malena bila usmjerena na obaveze pa se sve to odvijalo znatno lakše i jednostavnije nego danas. O osjećanjima djece se nije mnogo brinulo zato što je rješavanje egzistencijalnih problema predstavljalo prioritet. Bilo je u to vrijeme mnogo učenika, ali malo studenata, no ni u poslijeratnom vremenu nije bolje. Mnogi iz ovog mjesta su odustali od daljeg školovanja nakon srednje škole, a ima i slučajeva koji zbog loših materijalnih prilika nisu ni završili srednju školu. Skupo je živjeti ovako daleko –navodi Vinko, a i prilike za zaradu u ovako malim i slabo naseljenim mjestima su također svedene na minimum. Nekonkurentni mladi na tržištu rada u Bosni i Hercegovini, gdje situacija svakako nije sjajna, imaju samo jednu opciju, a to je otići u inostranstvo. Većina mladih iz Drijenče se odlučila na ovaj korak. Udaljenost je oduvijek bila jedna od najvećih prepreka obrazovanju, a samim tim i prosperitetu na ličnom nivou.

Pravo na obrazovanje je jedno od temeljnih ljudskih prava. Obrazovanje predstavlja jedno od ključnih faktora za ostvarivanje drugih prava.

Članak 26 Opšte deklaracije o ljudskim pravima određuje:

Svatko ima pravo na obrazovanje. Obrazovanje treba biti besplatno, barem na osnovnim i temeljnim stupnjevima. Osnovno obrazovanje treba biti obvezno. Tehničko i stručno obrazovanje treba biti opće dostupno, a visoko obrazovanje treba biti jednako dostupno svima na osnovi uspjeha.

Kad smo bili djeca, na obrazovanje nismo gledali kao na zagarantovano pravo već kao na obavezu koja nam nije bila nimalo draga. Mislili smo da je obrazovanje nešto na šta su „natjerana“ sva djeca bez izuzetka i ne sluteći da je mnogima obrazovanje privilegija, a dolazak svojoj kući svaki dan nakon nastave tek pusta želja.

I sad se pitam, onako iz čiste znatiželje, koji je izgovor današnjih roditelja što im djeca u petom razredu čitaju kao da su tek krenuli u školu, što nakon završenog devetog razreda ne znaju tablicu množenja i što pitaju šta znači PECTOPAH kada se nađu u susjednoj Srbiji? A svaki dan ih čekaju pred školom nakon nastave, prevoze ih kući u rashlađenim ili zagrijanim automobilima ovisno o godišnjem dobu i plaćaju im internet na kojem je svaka lekcija objašnjena u barem deset različitih videa na you tubu-u. Kako to da su škole i mogućnosti sve bliže, a znanje sve dalje?

Diskriminacija žena u prošlosti

O temi diskriminacija žena u prošlosti razgovaramo sa Rajkom Jurićem. Rajko Jurić je žitelj sela Dragunja koje je udaljeno 25 kilometara od Tuzle i rođen je 16.12. 1957. godine. Još prije rata se odselio u Austriju, ali mu je, kako kaže, srce ostalo u Dragunji. Tokom rata se angažovao sa ciljem prikupljanja pomoći ljudima u područjima zahvaćenim ratom. Nakon rata je odlučio uraditi mnogo stvari za svoje selo, a neki od projekata su asfaltiranje do tad makadamskog puta i rasvjeta. Osim infrastrukture, Rajko Jurić se trudi na sve načine poboljšati život svojih mještana iako ne stanuje u Bosni i Hercegovini-od organizovanja čišćenja snijega do rješavanja pojedinačnih problema svojih komšija. Ova priča je nastala na osnovu podataka koje nam je pružio.

Zanimljivo je to što žene prije uopšte i nisu bile svjesne toga da su diskriminisane. Nisu čak ni znale da postoji neko tamo negdje u bijelom svijetu ko se bori za ravnopravnost. Živjele su drugačiji život od muškaraca i to im nije bilo neobično. Kao prvo, ženska djeca u mome selu su se školovala tek toliko da se opismene. Srednja škola je bila čak i za muškarce prilično velik zalogaj zato što se naša mjesna zajednica nalazi daleko od Tuzle. I sam sam morao stanovati u domu tokom srednjoškolskog obrazovanja. Putna komunikacija je bila veoma loša, a pješačiti do Tinje svaki dan skoro pa nepodnošljivo. I u slučaju da se neka djevojka željela školovati, naišla bi na ogroman otpor prvo svojih ukućana pa tek onda okoline. Bilo je pojedinačnih slučajeva gdje su se žene školovale, ali to je rijetkost. Ovo je tipično rudarsko naselje. Muškarci su radili, žene su bile zadužene za sve drugo –od rađanja i odgoja djece, do njive, stoke i njege bolesnih ukućana. Nisu imale vlastitih izvora prihoda, a sve njihove dnevne aktivnosti nisu bile računski mjerljive što je uzrokovalo itekakvo ekonomsko ropstvo. Samim tim što žena nije donosila novac u kuću, za mnoge stvari nije bila ni pitana. I što je najgore od svega, mnogi su takav sistem smatrali ispravnim i logičnim. Kao što sam istakao, ovaj kraj je bio prilično siromašan pa su migracije još prije rata znatno izmijenile brojčano stanje stanovništva. Navedene migracije su, koliko god to čudno zvučao, za žene bile itekako plodonosne. Konačno su u stranim zemljama dobile priliku da rade i da za to budu plaćene, a samim tim i da odlučuju o bitnim pitanjima u svom životu. Dragunja danas ima ogromnu dijasporu. Osim navedenog, bilo je i žena koje su kod kuće morale da rade i muške i ženske poslove zato što su muževi bili na terenu. Važno je napomenuti da je ovo kraj gdje se uvijek radila poljoprivreda, u to vrijeme bez adekvatne mehanizacije, što je doprinosilo težini života, pogotovo ženama. Što se tiče nasilja nad ženama, diskriminacija i nasilje idu ruku pod ruku. Dugo se smatralo da je to stvar koja se dešava gotovo svakoj ženi. Mnogi su pravdali nasilje onom čuvenom „Da nije tražila, ne bi ni dobila“. Fizička superiornost i ekonomska neovisnost muškaraca su bile stvari koje su najviše hranile i potpirivale diskriminaciju žena. Iako se o tome rijetko govori, smatram da se nasilje recikliralo i prenosilo, ito ne samo od strane muškaraca. Ako je, na primjer, ženu zlostavljala njena svekrva, kada se ta žena nakon određenog perioda nađe u istoj toj ulozi onda se i ona tako ponaša prema svojoj snahi. Problem je bio i život u zajednici koji nijednoj ženi nije donio ništa dobro. Još jedna stvar koja se tiče recikliranja nasilja, muškarci koji su kao djeca bili svjedoci i žrtve porodičnog nasilja, prihvatili su navedeni obrazac ponašanja kao normalan te je i to bio temelj budućoj diskriminaciji i nasilju nad ženama. Kao što rekoh, gotovo svi mušaraci iz ovog kraja su radili u rudniku i veoma mladi otišli u penziju. Mnogi od njih su se nakon odaska u penziju počeli opijati i svoje slobodno vrijeme koristiti krajnje nekonstruktivno. Zbog toga su žene najviše patile. Zanimljiv podatak je i to da u našoj mjesnoj zajednici žene ni danas dan nisu aktivne što direktno povezujem sa diskriminacijom s kojom su se susretale u prošlosti. Iako je moderno vrijeme donijelo mnogo toga i promjene su vidljive u svim segmentima, mislim da se diskriminacija žena na ovim prostorima neće znatno umanjiti, ali trebamo nastojati povećavati svijest svih osoba glede ovog problema. Atavizmi pogrešnih obrazaca i predrasuda su najveći kamen spoticanja progresu i prosperitetu žena ovdje. Riječ sramota se zavukla u svaku poru ženskog djelovanja i sve što je u zapadnom svijetu sasvim normalno ovdje se žigoiše kao sramotno. Opet kažem, to je ono nematerijalno naslijeđe koje treba iskorijeniti i koje nikome ne donosi ništa dobro. Iako žene danas znaju svoja prava, okovi koje su dobile ranije ih sputavaju u tome da uživaju svoja prava i slobode. Nažalost, još uvijek je izražena i ona stara izreka Žena je ženi žena pa žene sputavaju jedna drugu vjerujući da ne čine ništa loše. Summa summarum, naše žene su dokazale da su vrijedne i sposobne, samo to one još trebaju da shvate. Tek tada možemo očekivati prosperitet žena, a samim tim i prosperitet zajednice. –ističe Rajko Jurić.

Kafa s nogu

Nedjelja. Radimo ono što se inače radi nedjeljom – ništa. Pocrnilo nebo iznad Majevice. Enormne količine padavina tokom proteklih dana nas sprečavaju da uživamo napolju. Poredali smo se nas troje, brat, rođak i ja ispred televizora. Baba se mota oko nas. Roditelji su otišli na Koridor. Zadali bi oni nama neke sitne rabotice da nije nedjelja. Kada su oni tu, mjesto ispred televizora bi postalo njihovo, a mi smo morali biti mirni i ćutati. Ovako koristimo priliku. Imamo četiri programa i nekoliko sati uživanja pred sobom. Počinje film. Babi nisu zanimljivi starni filmovi zato što ne stiže pročitati titlove do kraja. Ponekad malo baci pogled u smijeru malog ekrana u boji i doda koju opasku.

Žena iz filma kupuje kafu na benzinskoj pumpi. Mi zamišljamo ukus kafe za ponijeti i neki nama nepoznat život. Sve kućice u redu, a kod nas raštkane do mile volje. Uredno pokošena, ravna dvorišta se zelene u redu. Ispred vrata ujutro mlijeko u staklenim bocama i novine. Savršenstvo koje mi nemamo. Naše mlijeko se donosi iz štale u plastičnoj kanti. Novinama se odlaže vatra. A dvorišta, eh to je poseban problem. Sva puna nekakvog cvijeća, brdovita, ograđena tarabama. Te tarabe su često uzrok svađe među komšijama. Djevojka nosi svoju kaficu, otpija gutljaj i stavlja je na krov svog automobila. Coffe to go –pokretna kafa, kafa s nogu. Sa mužem izlazi naveče. Šetaju slabo osvijetljanom ulicom opijeni ljubavlju nakon večere u restoranu. Razbojnici se pojavljuju iz mraka i pokušavaju ih opljačkati. Ne dišemo. Muža ubijaju. Baba izlazi napolje da nešto donese. Muž postaje duh i ženi pomaže da nađe njegovog ubicu.

Čitav naš život se tih godina svodio na jedva čekanje. Jedva smo čekali da ostanemo sami kod kuće i zauzmemo mjesto ispred televizora. Prepričavali su se po školi sadržaji filmova koje smo uspjeli pogledati, a koji naši drugari nisu jer je neko stariji bio tu. Jedva smo čekali da se naši vrate sa Koridora i donesu ono nešto što su nam kupili. To nešto je bilo praktične prirode-majica, pantole ili patike. Ali novo je novo ma šta god to bilo, iako smo potajno priželjkivali igračke, šnale ili nešto drugo bez čega se može. Jedva smo čekali lijepo vrijeme, vikende bez zadaće, goste, rođendane i sve one sitnice koje napune srce. U tom jedva čekanju smo sanjali sve materijalne stvari iz filmova. Tako smo sanjali i onu kafu u čašicama koje su šarene i koje se bacaju nakon konzumacije. Sve tuđe nam bilo slađe. Divili smo se životu u velikim gradovima, bijelim kućicama sa krovnim prozorima i visokim stropovima u stanovima kroz čije se prozore vidi čitav grad ne znajući da u tim gradovima samo mali broj ljudi živi u tim savršenim zdanjima.

Bili smo napeti. Radnja filma je bila odlična. Trnci su nastanili naše nožice. Ubica samo što nije uhvaćen. Baba je pitala šta se dešava na filmu. Mi smo joj prepričavali.

-Znala sam da će ubiti onog čovjeka. –povika baba.

-A kako si znala? –upita rođak.

-Žena mu stojeći pije kafu. To ne valja. Ako ko stojeći pije kafu, ne gine mu da postane udovac il’ udovica.

-Ali, baba, ovo je samo film. -govorio je rođak kroz smijeh.

-Paaaaa? Svi ti filmovi su se nekome desili, kad ti kažem. Nije to izmišljeno, sinko, samo ljudima nadili druga imena.

Orio se smijeh prostorijom niskog stropa koja se začas zagrije zimi. Ubica je uhvaćen. Babi dolazi kona, a mi se povlačimo sa ispred televizorske pozicije, baba popravlja čupavac koji smo zgužvali i stavlja kafu. Piju kafu natenane, baba iz veće šolje bijelu kafu, a kona iz fildžana crnu. Mi i dalje jedva čekamo roditelje.

Prošlo je od tada mnogo vremena. Odraslost i crnina naše ekonomije su nam pokazali bljutavi okus zapadne kafe za ponijeti i gorčinu života u tim nekim ogromnim gradovima koji izgledaju lijepo samo u filmovima. Nema više jedva čekanja i čitava nam milina stade u fildžan uspomena iz djetinjstva, kakva šarena čaša za kafu od nekog boljeg kartona, kakvi bakrači.

Ljubavno pismo

Lila je olucima septembra suluda kiša te godine, kvasila nam široke nogavice, obećavala sigurnu prehladu u skorije vrijeme i litre vrelog čaja sa limunom. Jesen se transformisala iz kišno sive u kasno-ljetnu zelenu pa ubrzo u zlatnu prkosnu ljepoticu. Magla je na uranak krila Majevicu od naših snenih pogleda, a iz okolnih dimnjaka su se ukazivali neki tanki, zajedljivi dimovi koji su bili kao pečati na sivom dokumentu pejzaža, potvrđujući zvanično kraj ljeta. Neophodne jakne ujutro su postajale nezgrapni teret na podlaktici u podne, ili su se vezale oko struka čineći nas nižima i debljima. Kako god, smetale su nam baš onako kao što nam je smetalo kada nas neko oslovljava sa dijete. Oponašali smo odrasle, najčešće u lošim stvarima, pa su se prvi dimovi cigarete uvlačili u pluća još početkom septembra. Gazili smo djetinjstvo đonovima novih patika jer su nam prošlogodišnje bile okračale i marširali pobjedonosno u svijet odraslih. Moljakali su se roditelji da odobre i plate prve pramenove na paž frizurama, kad već ne mogu kupiti mobitel. Muške frizure su pričešćene prvim gelovima sumnjivog porijekla za koje se pričalo da od njih opada kosa.Napunila sam trinaest i počela da se osjećam veliko tačno dan prije terorističkog napada u Americi. Tu velikost je ubrzo obuzela zaljubljenost u jednog dječaka…

Nastavak priče možete pročitati OVDJE. Moja priča je četvrta odozgo i prepoznaćete je naravno po lišću-imate sliku ispod👇. Podržite me jednim lajkom ispod priče. Na taj način glasate za mene. Unaprijed hvala❤

Moja malenkost

Osjeća kako će mu se tabani prepoloviti dok stoji na sredinji ljestava. Škripanje podnica na tavanu mu vrijeđa bubne opne dok Joka vadi novo suđe iz kartonske kutije oblijepljene selotejpom. Skinula je prethodno jednu crepku i priuštila sebi snop svjetlosti za ovu rabotu. Crnu bateriju nisu mogli naći u kući, kao da ju je crna zemlja progutala.

-Koliko još ovoga ima, majku mu?

-Ja se prljam i gutam ovu prašinetinu, a ti se žališ, sramoto jedna! –goropadno dodade žena.

-Mogla si ovo lijepo staviti u vitrinu čim si dobila, ali neeee, moramo mi iz krnjavog i ulupljenog jesti do smrti. – broji gotovo sebi u njedra brkati Jovo.

-Mogla sam se ja i udat’ za drugog umjesto što trpim tvoju krnjavu volju za poslom pa…. –izađe iz tavana glas skupa sa novom turom tanjira na kojima je ležao omanji cvijet.

-Pa što nisi?

-Kažu da pravo upoznaš čovjeka tek kad s njim pojedeš pedeset kila soli, a do tad…

-Soli, baba, soli. Samo sam i jeo slano s tobom. Slatko si krila k’o guja noge i iznosila onim ženturačama koje dođu čim me isprate. Kilu šećera pošteno nisam pojeo otkako sam te oženio znači četrdeset i devet godina, ej!

Skinuli su novo suđe sa tavana, oprali vodom koja je kako stariji ovdje viču tekla iz duvara, a staro stavili u posebnu kutiju. Jovo iznese tu kutiju u dvoriše do ograde koju popravlja pa će je sutra unijeti u šupu dok napravi mjesta. Za pet dana će novo suđe opet vratiti na tavan, a staro koristiti kao i do sad. Zagašeni kreč je bio spreman da zakreče onaj dio zida iznad šporeta što bješe pun fleka različitih veličina od iz tave pobjegle masnoće. Dolaze sutra oko pet poslije podne. Stavila je novo milje na sto, ispod i na televizor sa pozamašnom pozadinom, otpakovala vazu koju je dobila za osmi mart i u nju uvalila tri hortenzije različite boje. Pogled joj pobježe na pokućnice, skide ih brže bolje pa hiti kroz prozor. Gradska cura da vidi onoliku rupu na papuči gdje je veliki nožni prst, gluvo i ćoravo bilo – pomisli dok grlo sapire šljivovom rakicom.

Kuću je dovela koliko toliko u red, sad mora Jovu poslati u trgovinu. Štampanim slovima piše spisak –četiri vrste sjemena što ga ljudi jedu po gradu i što dođe u četvrtastim, žutim kutijama, mrki ‘ljeb što je po njemu posuto sjemena, kikiriki što se guli, pečenije košpa, kolu bez šećera i najskuplji gusti sok.

-Jel’ to on ‘ticu dovodi il’ žensku? Izvadi teletinu iz zamrzivača, napuni paprike, zakuvaj pogaču i nakrižaj paradajza.

-Šta ti znaš, Jovo? Taki ti je danas režim ishrane u gradu.

-Znam, gled’o sam ja gradske žene na televiziji, široki kukovi, struk k’o u ose…

-Tako znači? U to ti bleneš? Svi ste vi muškarci isti! Vaćaj se cegera i bez otije sjemenki mi ne idi na oči! –broji dok preko ekrana televizora navlači ono milje.

Umila je znojem okađeno lice, rastrljala prstohvat soleje u dlanovima i namazala obraze. Đavo joj ne dade mira pa nazva snajku, majku ovog unuka što dolazi sa curom i saopšti joj koga željno iščekuju čitav dan.

-Ima curu, a nije mi rekao. –prevali preko tananih usana isprovocirana svekrvinim pozivom dok suza zgamiza sa ćoška oka.

Tolike godine gradi sa djecom zdrav odnos koji se temelji na uzajamnom povjerenju, sve ono što je njoj falilo sa roditeljima, a sin joj priredi ovoliku porciju razočarenja. Njen slabi želudac poče bijesno da urliče nesposoban da preradi svekrvine riječi.

Zaustavi se crveni automobil ispred neograđenog dvorišta. Dvadestogodišnji mladić primijeti babu kako viri dok misli da niko napolju ne primjećuje klaćenje heklane, uštirkane zavjese, brže bolje izađe iz auta, potrča prema ulaznim vratima da je uzme u naručje sa praga i zavrti u krug dok joj marama ne spadne sa rijetke kose. Otvoriše se vrata, a miris dezodoransa ga zbuni i uštinu za sjećanja u koja se uselio još davno miris pogače. Baba umjesto u njega pogleda mu preko ramena i začuđeno prozbori:

– Đe?

-Đe ko?

-Pa cura, ne pravi se lud! Rek’o si da dolaziš sa curom! I materi sam ti javila.

-Nisam to rekao, majke mi.

-Ej, ne kuni se majkom kad lažeš!

-Ne lažem!

Jovo je odlučio intervenisati i uvesti ih u kuću. Stavio je kafu pazeći da se koja kapljica crne tekućine slučajno ne nađe na taze za curu okrečenom zidu. Baba se lupala u prsa, a krst na lančiću je poskakivao kao da igra kolo pod vratom. Isti mati, kako to do sad nisam vidjela, pravi me ludom… –mislila je dok se crvenilo nastanjivalo na solejom namazano lice.

-Pseto jedno, isti si svoja materešina, rek’o si lijepo –sutra u pet dolazi moja malenkost. –izbaci iz gorčinom kafe skupljenih usta.

-A lude žene, majko mila, moja malenkost znači ja! Nije to tepanje curi, jadna ne bila! Nemoj, sine, više kazivat’ te školske izraze, misli na djeda, tabani samo što mi se nisu prepolovili na ljestvama dok sam ono suđe skid’o–uključi se Jovo kojem je salo podrhtavalo na stomaku od smijeha.

Dok su se baba i djed raspravljali, radnici gradske higijene su po ljetnom rasporedu odvlačili smeće iza pet poslije podne i kada su uočili kutiju punu starog suđa u dvorištu ovdje svima poznatog dobrog Jove, uđoše u dvorište mimo protokola, iznesoše onu tešku kutiju punu starudije, utovariše je u kamion i nestadoše u prašini julskog dana.

Fale mi sretni jugoslovenski roditelji

O jugonostalgiji sam u sklopu IMEP-ovog granta razgovarala sa mještanima Doknja, tačnije sa deset osoba, koje su mi rado prepričale svoje uspomene i boljke glede ove teme. Priče sam sabrala u tekst u kojem će se svako pomalo pronaći, a najveći dio teksta čine uspomene Cvije Filipović koja je opisala svoje djetinjstvo.

Da li sam ja jugonostalgična? Prvo, riječ nostalgija se direktno veže za aktivnost uljepšavanja prošlosti kao mehanizma pomoću kojeg kamenujemo sadašnjost nauštrb prošlosti koja je kao bila divna. Moja prošlost –barem taj jugoslovenski dio, je bila predivna uprkos svim poteškoćama koje su vladale u tom periodu i nikada ne bih poželjela da sam rođena u današnjem vaktu. Zašto? Krenimo od mojih roditelja. Bili su zaposleni (čitaj radili su ono za šta su se školovali i upisali su ono što su voljeli). Da li zaposlen ujedno znači biti i sretan? Ako gledamo kroz prizmu prihoda i rashoda onda DA, a ako gledamo kroz to da li volimo ono što radimo i kakvi su uslovi na radnom mjestu, onda se veoma lako može desiti da smo sve, samo ne sretni. Srednju školu nisam birala srcem već potrebama tržišta ito ne našeg nego svjetskog. Sa medicinskom školom nema greške, tu uvijek ima posla –ne baš uvijek državnog, ali posla ima i može se pristojno zaraditi. Moja majka je trgovac i u to vrijeme trgovci su radili u trgovinama. Otac mi je bio bravar. Radio je svoj posao. Tačka. Radili su osam sati. Tačka. Ni minute više. Bili su pravi maheri u onome što rade. Imali su slobodne vikende. Kući su se vraćali radničkim autobusom u petnaest sati i deset minuta. Radno vrijeme im je počinjalo u sedam sati ujutro. Kažu da je čovjek ujutro najproduktivniji. Jesu li bili sretni? Jesu. Ja sam išla u školu sa drugarima, svoju zadaću sam sama radila, a ako mi nešto nije bilo jasno pitala sam učiteljicu ili neku od drugarica da mi bolje objasni. Roditelji su rijetko uskakali u proces rađenja zadaća. Naučili su me na godišnjem odmoru prije prvog razreda štampana slova. Godišnje smo provodili pola na moru preko tatinog preduzeća, pola na njivi koja nam je pružala razne povrtne poslastice. Manja djeca su bila zadužena za posliće tipa branja jagoda i kupina. Na taj način nam je ugravirana odgovornost u život još od malih nogu. Usput smo naučili kako se zove koje drvo, biljka i životinja. Nikada nisam pohađala privatne časove ni za jedan predmet kao ni moje društvo. Najviši nivo objašnjavanja je bio kada ti roditelji povuku za rukav nekog od komšija kojem je taj školski problem u opisu struke. Svaka osoba je znala čitati i pisati dva pisma i tablicu množenja. Bilo nas je od trideset i pet do četrdeset u razredu.

I roditelji mojih drugara su radili u preduzećima kao i moji i bili su šesnaest sati kod svoje kuće, osim ako ne rade u smjenama. Naše je bilo da pojedemo obrok koji ili je ostao od sinoć ili ga je baka spremila baš za nas i zadaću završimo između trinaest i šesnaest sati. Tri sata su bila sasvim dovoljna za te aktivnosti. Oni kada dođu popiju zajedno kafu, a nerijetko se dešavalo da neko od komšija, nenajavljen, dođe na kafu. Banu ljudi, pa šta? Dobrodošlica je tada bila pitanje obraza, a ne samo kulture. Mi smo u to vrijeme bili napolju i konzumirali slasti djetinjstva. Večera se pravi od sedamnaest do osamnaest sati, a ako je neko toplije godišnje doba, nakon pravljenja večere se ide u baštu. Večera se iza devetnaest sati, poslije crtanog fila Eustahije Brzić, a nakon toga slijedi dnevnik koji smo mi djeca mrzili iz dna duše. Gosti su bili sasvim normalna pojava naveče i rado sam im iznosila svoje uredne sveske, a oni su se divili mome rukopisu. Pola deset naveče je radnim danima bilo vrijeme kada gosti idu kući. Najdraži su mi bili oni gosti koji imaju djecu mojih godina pa i njih povedu, a mama zaokupljena sijelom nema vremena paziti na nas skupa. Još draže od toga mi je bilo kada mi nekome odemo u goste. Restrikcije tipa da smijemo uzeti samo jedan slatkiš sa stola i jednu čašu soka su bile sasvim normalne i uvijek su u putu ponavljana pravila restrikcija.

Bilo je sasvim normalno pomagati odraslima i na taj način naučiti bezbroj sitnica koje će nam omogućiti da tu djelatnost samostalno obavljamo kada odrastemo. Ta učestvovanja u poslovima odraslih su nas najčešće zakačala vikendom, a u vrijeme jeseni i radnim danima zato što smo mi djeca sa sela. Svi odrasli su imali autoritet i neformalne, ali efektivne ovlasti roditelja –ovo mi se nije sviđalo zato što nas je svako mogao vaspitati pljuskom u bilo koje vrijeme i naša dječija krivica je bila nešto o čemu se nije polemisao –stariji su uvijek bili u pravu.

Naši roditelji su, dakle, radili u preduzećima, na njivi, oko kuće i u kući. Baka i djed su živjeli sprat iznad nas, a kućica nije bila velika. Oni su držali dvije krave i kokoške, a mi djeca smo bili zaduženi za to da odnesemo u komšiluk te proizvode po bakinoj direktivi. Brat i ja smo dijelili sobu, a mama i tata su spavali u prostoriji koja je bila nešto između dnevnog boravka i kuhinje. Odjeća im je stojala u ormaru u našoj sobi, a suđe u svijetlo plavom kredencu koji je bio tamo gdje su oni spavali. Vrijednost čovjeka se tad nije mjerila po kvadraturi praznih prostorija koje posjeduje i u kojima niko nikada nije oka sklopio. Moje drugarice baka je imala dvije sprave koje su se zvale stanovi i na njima pravila šarene ponjave od stare odjeće. Često smo joj u šali znali reći-Boli te briga, tebi će baba ostaviti dva stana –aludirajući na stanove u zgradama, a ona se ljutila.

Provodili su naši roditelji mnogo vremena sa bratom i sa mnom. Čitav nam se život odvijao zajednički –osim onog dijela kada su oni na poslu, dakle, četrdeset sati sedmično. Nikada ih nisam čula da kukaju nad životom, a nije da nije bilo teških trenutaka. Bilo je čak i godina kada nismo išli na more zato što je neko od komšija gradio kuću pa su čitav godišnji odmor trošili pomagajući, a na našem šporetu se krčkalo mnogo ručkova za majstore. Sreća je stanovala u Ti meni, ja tebi!

Najdraža stvar mi je bila kada neko od maminih i tatinih kolega pošalje bratu i meni stvari ili igračke svoje djece koja su to prerasla. Tada se ljudi nisu bojali prerastanja stvari ni starosti i niko nije pokušavao zadržati privid vječite mladosti. Starilo se dostojanstveno. Umjesto straha ljudi su umetali radost čekanja da postanu bake i djedovi, okuse slasti novih titula i ponovo, ali iz druge perspektive, prožive još jedno djetinjstvo. Podrazumijevalo se da unučiće čuvaju baka i djed koji su bili u penziji. Podrazumijevalo se i da baka i djed pričaju neke priče po stoti put, a da mi unučići otpuhujemo nervozno od dosade prekidajući ih nakon svake izrečene rečenice. Podrazumijevalo se i da oni uporno nastave gdje su stali. Danas su te priče najdragocjenije nematerijalno dobro koje posjedujemo. Koliko mi samo puta padne na pamet djedov kolega koji je bio slab na slatkiše i koji je nakon petog pojedenog komada šampite šlagom sa šestog komada namazao oči i rekao:“Evo vam oči gladne, da se nažderete!“

I šta Vam sad najviše fali iz tog perioda? –postavljam pitanje Cviji Filipović, ženi sa kojom sam najviše razgovarala o ovoj temi.

Nije ni to vrijeme bilo sjajno. Realno, sjajna vremena ne postoje, ali mi žao što moja djeca neće osjetiti čari tog perioda. Fale mi sretni jugoslovenski roditelji. Oni koji podignu kredit i naprave kuću bez straha od otkaza. Oni kojima su komšije i više od roda rođenog. Oni roditelji koji čekaju da se ja, njihovo dijete, zaposlim, udam i rodim dijete bez bojazni da će mi neko složiti otkaz nakon prvog ukazivanja stomačića ispod pamučne majice. Oni kojima ću banuti u nedjelju, izgrliti ih i izljubiti. Oni kojima su u rukama ručice njihovih unučića, a ne mobiteli na koje se jedva naučiše i koje nosaju ko muhe bez glave hodnicima staračkih domova pokazujući slike djece i unučića rasutih po bijelom svijetu. Eto, to mi fali! –ističe C. Filipović.