Kritički osvrt na broj prijavljenih slučajeva internet nasilja na području Tuzlanskog kantona

U državi u kojoj se još uvijek vodi polemika oko toga postoji li nasilje u porodici i nasilje nad ženama, iako svi znamo barem dva slučaja istog u bližoj okolini, nije ni čudo što se cyberbulling (nasilje na internetu) još uvijek ne prepoznaje kao nasilje već se posmatra kao šala koja ima za cilj nečije suze. Prema podacima Oneworld platforme ova vrsta nasilja se najčešće dešava osobama starosne dobi od 10 do 20 godina, ženama koje su bile u nasilnim vezama i samohranim majkama koje su na ovaj način maltretirane od strane svojih partnera. Kao što možemo primijetiti i ovaj vid nasilja najviše pogađa ranjive i fizički slabije kategorije ljudi.

Tuzlanski kanton zauzima 10,17 % teritorije Federacije Bosne i Hercegovine, a prema rezultatima iz popisa stanovništva 2013. godine na tom području živi 445.028 stanovnika. Stopa korištenja interneta u Bosni i Hercegovini prema podacima RAK-a iznosi 94,38 %. Bosna i Hercegovina nema nikakav zakon koji tretira nasilje na internetu zato što internet nasilje kao takvo još uvijek nije definisano u krivičnom zakonu kao krivično djelo, a ono što nije definisano kao krivično djelo ne može biti ni procesuirano. No, to ne znači da žrtava ove vrste nasilja nema, a tamo gdje ima žrtava, ima i osnova za djelovanje, i to ne samo preventivno, koje je još uvijek jedini vid djelovanja na području naše zemlje. Međutim određeni pojmovi navedeni u članovima 211 i 212 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine se mogu prepoznati u definisanju pojma internet nasilja.

Član 211

Iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije

(1) Ko dijete ili maloljetnika snimi radi izradbe fotografija, audiovizuelnog materijala ili drugih predmeta pornografskog sadržaja, ili posjeduje ili uvozi ili prodaje ili raspačava ili prikazuje takav materijal, ili te osobe navede na učestvovanje u pornografskoj predstavi, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.

(2) Predmeti koji su bili namijenjeni ili upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela iz stava 1. ovog člana oduzet će se, a predmeti koji su nastali učinjenjem krivičnog djela iz stava 1. ovog člana oduzet će se i uništiti.

Član 212

Upoznavanje djeteta s pornografijom

(1) Ko djetetu proda, prikaže ili javnim izlaganjem ili na drugi način učini pristupačnim spise, slike, audiovizuelne i druge predmete pornografskog sadržaja ili mu prikaže pornografsku predstavu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Predmeti iz stava 1. ovog člana oduzet će se.

Prema statističkim podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona prijavljena su tri slučaja krivičnog djela iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iz člana 211, u 2019. godini i četiri slučaja u 2020. godini.

Upoznavanje djeteta sa pornografijom iz člana 212 zabilježeno je jedan put u 2020. godini , dok u 2019. godini nije zabilježen nijedan slučaj iz ovog člana.

Prema istraživanjima samo 1 od 10 maloljetnika razgovara o nasilju koje mu se desilo. Sve navedeno ne znači da ne trebate prijaviti internet nasilje, kako ono koje podilazi pod navedene članove, tako i ono koje se može tumačiti kao vrijeđanje po bilo kojem osnovu, prijetnje i dijeljenje sadržaja koji će učiniti da  postanete predmetom osude u stvarnom svijetu. Zanima me, da li je nasilje na internetu i vaš problem ili to postaje tek onda kada vam se desi?

Mrtva žara

U podmajevičkom selu ništa novo već godinama. Smrt ovdje nije nikakva novost zato što je većina stanovništva bila u penziji. Kažu da su najsretniji oni narodi koji imaju dosadnu historiju iliti povijest. Naša historija nije bila dosadna, ali smo i u toj nedosadi znali veoma dobro kako ovdje stvari još od pamtivijeka funkcionišu, a funkcionisale su tako da ti je komšija k’o brat, ako ne i preči, ma koje on vjeroispovijesti bio. Gornji dio sela su naseljavali oni što se mole na svom maternjem jeziku u crkvi, a donji dio sela se molio na arapskom. Mi djeca smo najviše voljeli praznike koji se slave u onom dijelu sela u kojem ne živimo jer je to značilo da nema neiscrpnih sređivanja kuće i okućnice, a ima poslastica i poklona. Između gornjana i dornjana, kako smo zvali jedni druge, ispriječilo se takvo brdo da se i onaj ko ima najviše kondicije zadiše i zacrveni dok se uzvere. Na jednom dijelu brda je bilo groblje, a pod brdom nekih dvjestotinjak metara mezarje. Bilo nas je strah prolaziti pred mrak i kraj jednog i kraj drugog. Oko brda, mezarja i groblja bili su privatni posjedi puni raznolikog voća i vrtlića, a oko tih posjeda bukova šuma. Nekad davno, pričala mi baba, tamo su bile košare sa govedima pa je zato to zemljište toliko plodno. Mi smo majčine i očeve majke zvali bakama, a bake naših drugara nenama. Tako da je svako dijete u našem kraju imalo dvije bake i puno nena ili dvije nene i puno baka. Ovdje se rat nije osjetio u međuljudskim odnosima pa smo se svi malo duvali zbog te činjenice.

Ali ne lezi vraže, ne pod Majevicom. Sastaše se Ibro Hatin i Marko Anin, ljubitelji ljute kapljice, pred mjesnom prodavnicom i načeše uz pive neke teme koje nikome ništa dobro ne donesoše. Oni nisu bili vjernici, samo su im imena upućivala na to gdje bi se i kako eventualno mogli pomoliti Bogu, a jedina zapovijed crkevna koju Marko nije prekršio bila je ona svetkuj dane gospodnje. Ta je zapovijed isključivala aktivan rad tim danima gospodnjim, a on je kao verifikovani neradnik svetkovao svaki dan i to pred trgovinom, sjedeći na gajbama piva. Ni onaj Hatin nije bio mnogo bolji, samo što je on katkad znao šta i uraditi jer su mu primanja bila potanka, a volja za pićem podebela.

-Vi da valjate, pazi šta ti kažem, Tito vam ne bi Srpkinje oženio.

-Ti da valjaš ti bi se oženio pa makar i ciganku doveo.

-Naguzili ste se gore na brdo s onim njivurinama samo da na nas u slučaju ponovnog rata morete pucat’.

-Vi po svijetu terorizam činite, a ne mi. Otiđi k’o musliman đe u svijet da vidim kako će te gledati.

-Što vi ne odete? Tuđman vam je dao pasoše. I idite vala da nam se selo očisti.

-Dao nam jer valjamo, a šta su tebi tvoji dali? Priklanjate se Turskoj koja je bila agresor, ej, agresor!

-Nikom se ja ne priklanjam. Ja sam ono što jesam i to ću bit’ dok ne umrem.

-Ti si alkoholičar. Tvoja je vjera ispod otog čepa.

-Uf, jesi mi ti bolji…

-Jesam. Meni vjera ne brani opuštanje ove vrste.

-Jake mi vjere…

Ruke Marka Aninog se nađoše na vratu Ibrinom koji ne ostade dužan pa se sljušiše na tucanik rasplanjen po ispredprodavničnom prostoru i počeše se hrvati onako pijani k’o dvije mačke, ne ličeći na insane. Psovali su velike psovke, a niko ih ne htjede rastaviti. Ova naizgled bezazlena svađa preraste u nešto mnogo veće jer je Ibrin brat bio međaš sa Markovim amidžićem na onom brdu pa mu zabrani prolazak kroz svoju njivu, a kada sve to ču Markov komšija Vito, odluči razvući bodljikavu žicu i na taj način onemogućiti dornjanima prolazak na bunar koji je bio u vlasništvu pokojnog Cara, Markovog punca. Gornjani su mogli do bunara, ali nisu mogli na rijeku koja je bila ispod brda gdje su kupili riječno kamenje. I svi su krivili onog drugog, a Marko i Ibro su jednako pili pred prodavnicom samo ne u isto vrijeme i ne zajedno. Dornjani prestadoše kupovati žito od gornjana, a gornjani više nisu nosili žito na mlin kod Huse da se samelje. Ovo je trajalo mjesec dana i sve se ono međukomšijsko i ljudsko zaboravi.

I provališe se nebesa kao nikad do tad. Gornjanima prvo stradaše usjevi iako su bili u brdu, a dornjani imadoše vode na pretek pa im pitka voda iz bunara i ne ustreba. Rijeka pod mezarjem, inače tanka k’o malo bolja guja u ovo vrijeme, nabujala k’o nikad do sad pa se ulila u mnoge kuće kao pive u stomake one dvije nesreće koje posvađaše onako fin narod. Jednog je jutra nadojena zemlja povukla brdo pa se groblje i mezarje sjedinjiše, a žica i bunar nestadoše kao da nikad nijesu tu nikad ni bili.

-Mrtvi nam i u pod zemljom ilovačom mogu skupa, a mi živi ne možemo, sram da nas bude!

-Zvadiše nas dva nalokana želudca pa nas sustigoše aferimi.

-To se naši mrtvi u grobovima i mezarima previše okretali radi našije gluposti! Na dušu nek nam ide!

-I ja kažem. Branimo jedni drugima vodu, eto nam sad vode kolko ‘oćemo.

-I prolazak kroz njivu, jarane, komšo, a sad niko ne može proći. – zborili su ljudi pokušavajući barem koji spomenik i nišan izvaditi iz ljepljive zemlje, dok su drugi prokopavali kanale da usmjere vodu jer kiša nije stajala.

Bajram je dvije hiljade četrnaeste bio 28. jula, Ilino kao i svake godine 20. jula, a dornjani i gornjani ih kao po običaju skupa proslaviše ne vjerujući sami sebi da su ih Ibro Hatin i Marko Anin umalo bili lišili zajedničkih blagodati. Nisu više imali prečice pa su jedni drugima išli zaobilaznim, glavnim putem i tokom tih odlazaka su viđali Ibru i Marka pred prodavnicom, koji su se u međuvremenu izmirili i koji su bili svjesni spoznaje da ih komšije krive za diranje u ono u što se ovdje nikad ne dira.

-Vidi ih. Okolo im brže! – dobacivao je Mare između dva obilna gutljaja pive.

-Mi smo njiha sa kozije staze na asfalt preusmjerili, a niko da nam plati pivu u znak zahvalnosti.

-Vala baš! Aj Ž! – uzvrati Mare i kucnuše flašu o flašu.

Groblje i mezarje, sjedinjeni, naredne godine postadoše rozikasti od cvjetova mrtve žare koja nagusto niče na zemlji punoj azota na kojoj je do prošle godine cvjetao život biljaka koje su hranile i gornjane i dornjane.

Noćas zvone neki sitni sati

Kad na igralištu skine majicu, stomak mu k’o erende, da dva gola nabrzake i ode na čas neoznojen, zamisli ti to. Zvali smo ga po poznatom igraču, a onu u koju je bio zaljubljen po jednoj pjevačici zato što je imala anđeoski glas. U osnovnoj školi su se voljeli krišom, gledali se krajičkom oka godinu pred polazak u srednju, a na maturi otplesali prvi ples koji je zabilježio nastavnik tehničkog Nermin svojim fotoaparatom.

On je sanjao snove okrugle kao lopta, pune tribine, život u pokretu, na kopačkama, a ona mnogobrojnu publiku, svjetluckave haljinice i mikrofon. Njegovi nisu htjeli ni da čuju za treninge, a ni njeni za muzičku školu. Ona je bila, kako njegova mati, nadićemo joj ime Hanija za potrebe ove priče, reče vlaško dijete, a on, kako njeni rekoše, najobičnija izbjeglica. Zajedno su bili ljubav – ona prva, prava, najjača, ona što naćera pisce na patetiku čim uzmu olovku u ruke, e takva! Njega su poslali u školu za automehaničara – da ležeći pod kolima zarađuje sigurni ‘ljeb, kako Hanija reče, a nju onako nježnu u medicinsku – među zavoje, tufere, krv i gnoj. Roditelji su se pobrinuli da ovo dvoje ne nosaju svoje želudce prazne kroz srednju i da ne ‘odaju goli i bosi.

-‘ebo snove – frknu Hanija – i pseto što drinja na betonu sanja pa jel’ ga to nahranilo?

-On bi da ‘oda kroz život potkovan k’o konj u onijem kopačkama i da brije noge, e ne može! – složi se otac.

Ni pjevačici nije bilo bolje. Muzicirati je mogla samo među četiri zida svoje sobe i to kad njenih nema kod kuće. Jasno su joj stavili do znanja da to zanimanje za sobom povlači sramote i da bi je radije gledali u četvrtastu sanduku nego notno školovanu u kakvoj zadimljenoj kafančuri sa mikrofonom dok nalokane starudije pokušavaju da joj tutnu među gole grudi novčanicu otkinutu od gladnije usta dječice što ih ostaviše kod kuće.

Za njihovu vezu su tokom prvog i drugog razreda srednje škole znali samo mlađi koji su potajno priželjkivali sve njihovo – ljubav, izgled i talente. Nisu se osamljivali na mjestima gdje je mnogo poznatih očiju i uvijek su pokušavali ne čekati autobus na istoj stanici – on kod elektrotehničke, ona kod ekonomske. U trećem razredu se zamijeniše smjene, a i njih dvoje odjednom postadoše par naočigled svih, osim roditelja naravno. Neko došušnu Haniji za ovu vezu, a ona, onakava kakva jeste, obavijesti njene roditelje vjerujući da je lakše da oni budu ološ koji brani ljubav. Palo je mnogo suza nakon tog čina, a kada Hanija sazna da su oni još skupa, poče praviti razne spletke i častiti mnoge uši ružnim pričama o pjevačici. Ovo dođe do pjevačicinih roditelja pa i oni o fudbaleru i njegovima počeše isto tako pričati. I dogovoriše se ono dvoje da ubijede sve da su prekinuli. Nijedne oči gladne drame vlaško dijete – izbjeglica ih ne vidjoše skupa dugo vremena što Haniju toliko obradova, eto toliko da je odlučila sinu kupiti poklon – kariranu košulju.

Na Banji, na šetalištu, tamo gdje se raja iz našeg kraja rijetko šetala, pogotovo oni u radnom odnosu, pjevačica i fudbaler u kariranoj košulji su uživali u svojoj ljubavi. Bio je sunčan dan, majski, oni pobjegli sa prva dva časa pa pravac na Banju. Kovali su planove kako i kamo pobjeći nakon srednje, od roditelja, od auta i tijela koja su u kvaru. Razdvojili su se pod Banjom i svako je otišao u pravcu škole, na nastavu koja će trajati do pola sedam. Putovaće istim autobusom, onim u sedam i pet, ali će se praviti da se ne poznaju. I sve bi bilo dobro da taj dan na Banji snimatelj kantonalne televizije nije snimao špicu za vremensku prognozu. Kada je Hanija vidjela na televiziji onu i svog sina u kariranoj košulji koju mu je dan prije toga poklonila, odmah je nazvala pjevačicine roditelje i sve im u detalje izložila.

-Htjela si na televiziju, eto ti! – dreknu vlaški otac, kako ga Hanija nazva, i udari djevojku.

-Čuvajte se moje matere čak i kad poklone nosi – ispovijedao je fudbaler tokom prvog pijanstva – teško onome kome su namijenjeni.

Veza pjevačice i fudbalera je trajala još malo. U četvrtom razredu su putovali istim autobusom, ali su im se putevi zauvijek razišli. I niko zaista i ne zna šta se tu zapravo desilo nakon vremenske prognoze. Fudbaler je sad automehaničar – neobrijanih nogu živi od onog što zaradi rukama. Priča se da je jedan od najboljih i da mu dovezu automobile koji su prošli pola Evrope na popravak. Ta voljena i velika Evropa je njemu došla. Šuška se čak i to da pjevačicinom mužu popravlja četverotočkaša. Ko će ti ga znati da li je to istina, narod k’o narod, svašta priča. Oženjen je i ima dvoje djece od kojih nijedno nema nikakav vidljiv talent i afinitet, prema fudbalu pogotovo. Ona je u Evropi, negdje na sjeveru Njemačke, njeguje bolesnike na samrti do kojih note više ne dopiru. Priča se da se snašla, ima i dvoje djece koji ne pokazuju nikakav interes za muziku. Ponekad, ali samo ponekad, kad mrak postane dovoljno crn, crn kao mehaničarove zanoktice, dok se vraća iz druge smjene možeš čuti kako pjeva …noćas zvone neki sitni sati, izgubljeni lutaju mi snovi, mi živimo neki život novi, a molimo stari da se vrati...

Možda nikad ne bih ni napisala ovu priču da ne sretoh Haniju neki dan. Nosi nekakvu ogromnu kutiju paketićastog izgleda, sve sa mašnom, a ja pomislih kome li je ovaj put život zapržila?

Proizvodi Batinić za rast kose, obrva i trepavica

Batinić losion za rast kose

Svi koji čitaju moj blog znaju koliko truda i vremena ulažem u njegu kose. Njega kose je proces koji zahtijeva više od jednog proizvoda. Za tjeme, osim šampona, koristim isključivo prirodne proizvode (ulja i čaj od ružmarina), s tim što ulje stavim dva sata prije pranja kose, a čaj od ružmarina prelijem nakon pranja kose i ne ispiram ga. Mnogima se ovo čini dangubnim jer zahtijeva napor, prljavo suđe, pripravljanje čaja, a i oduzima vrijeme pa zbog svega navedenog mnogi ubrzo odustanu. Za sve koji žele zaustaviti opadanje i podstaći rast kose, a nemaju vremena ili su jednostavno lijeni, Batinić losion sa ljekovitim biljem je idealno rješenje. Nanosi se na opranu kosu – samo na tjeme, ne na vrhove, jagodicama prstiju masirati tjeme nakon nanošenja losiona i ne ispirati. Proizvođač navodi da se losion koristi kod opadanja kose, alopecije, seboreje i peruti. Sadrži vodu, ekstrakt propolisa, list koprive, korijen čička, cvijet kamilice i list ružmarina. Sve navedene biljke pospješuju rast i jačaju korijen kose. Dolazi u pakovanju od 100 ml i ima prijatan biljni miris. Ja sam losion presula u bočicu sa prskalicom koju sam kupila u lokalnom supermarketu za 1 KM, a isto i vama preporučujem zbog lakšeg nanošenja i doziranja proizvoda. Ovaj losion koristim mjesec i po dana i nanosila sam ga nakon svakog pranja kose. Moja kose je sklona mašćenju, a ovaj je proizvod nije dodatno umastio, što je prva stvar koja me oduševila. Nakon nekoliko nanošenja, primijetila sam bezbroj onih dlaka antenica i manje kose na četki prilikom češljanja. Za mjesec dana moja kosa je narasla 1.5 cm. Tokom tog perioda nisam koristila ulja ni čaj od ružmarina, a od šampona sam koristila Batinić biljni šampon samo jednom i Baby love svako naredno pranje. Dakle, ako želite uraditi nešto fantastično za svoju kosu, a nemate volje na izvoz kao ja, vremena i novca, ovaj proizvod je za vas. Pakovanje vam može trajati oko dva i po mjeseca, ovisno od toga koliko često perete kosu. Rezultati su vidljivi veoma brzo. Moja topla preporuka, a znate dobro da ne preporučujem svašta.

Cijena: 8 KM

Batinić biljni šampon za rast kose

Sad će mnogi misliti da moraju losion i šampon koristiti zajedno da bi postigli wow efekat, ali to nije tačno. Šampon dolazi u platičnoj ambalaži od 200 ml i ima blag, prijatan miris. Proizvođač navodi da je namijenjen za rast i jačanje korijena kose. Sastojke možete vidjeti na slici ispod. Ja šampone dijelim na jače – one sa sulfatima, i blaže – one za svakodnevno pranje kose. Ovaj šampon spada među blaže šampone. Kao što sam naglasila, moja kosa je sklona mašćenju, a i svakodnevno znojenje prilikom vježbanja samo je dodatno umasti pa i među blažim šamponima moram tražiti one sa malo jačom hemijom. Ovaj šampon sam proslijedila mami koja ima suho tjeme i ona je prezadovoljna. Uglavnom, ako imate suho tjeme ili sklonost da kosu perete više od dva puta sedmično, slobodno uzmite Batinić šampon za rast kose. Nećete se pokajati.

Cijena šampona: 14 KM.

Batinić serum za rast obrva i trepavica

Ovaj serum dolazi u staklenom pakovanju od 20 ml. Proizvođač navodi da sadrži bademovo ulje, ulje divlje ruže, čičkovo ulje i vitamin E. Nanosi se pred spavanje na očišćene obrve i trepavice. Moje obrve su prirodno guste i kao takve baš odudaraju na licu koje je sitno pa ih redovno moram čupati. Preferiram tanje obrve baš zbog toga pa serum nisam ni koristila za obrve. Trepavice su mi bolna tačka. Tanke su, porijetke i uopšte nisu uvijene. Ovaj serum sam nanosila nekih mjesec dana na trepavice i najveće promjene su bile vidljive na donjim trepavicama. Serum nisam nanosila svaku veče (nemojte biti kao ja), znala sam i zaboraviti, ali uprkos tome moje trepuške su gušće. Kada potrošim losion za rast kose, u kombinaciju ulja koja koristim dodavaću nekoliko kapi ovog seruma jer mi se po sastavu čini da bi bio odličan za rast kose. I još nešto što se tiče sastava, mislim da bi ovaj serum bio izvrstan i za rast brade. Moja topla preporuka!

Cijena: 10 KM

Labelo Batinić

Najslađe i najviše korišteno ostavih za kraj. Batinić labelo sa pčelinjim voskom 4.5 g je proizvod koji je čuvao moje osjetljive, zahtjevne, pucanju i krvarenju sklone usne ove zime. Ovaj proizvod namjeravam koristiti do zauvijek i time sam vam sve rekla.

Cijena: 4 KM

Zet

Perin brat Mirko, penzionisani prvi kopač u jami, ljubitelj ljute kapljice imao je dvoje djece Damnjana i Elenu. Elena, jedini doktor nauka u selu, njegovana mlada žena, živjela je sa ocem i majkom. Radila je pri rudarskom institutu, a ocu je bila ljuta rana, premda je uzela trideset i četvrtu, a još se nije, kako Jare navodi, bračno ustabilila. To je Mirka žigalo kao sandžija kad god je vidi nad knjižurinama koje su joj mladost popile, a zli su mu jezici ovu činjenicu znali predočavati tako da je upakuju u brigu sa mašnom pa bi Mirkan svima nabijao na nos da su ustvari ljubomorni što njihova djeca ne nose ono dr pred imenom, a i sam je bio i više nego zabrinut.

-More ko rijet da je niko nije stijo, selo je to. – žalio se ženi.

-Pusti selo. Sve same musavede ovde. Koliko njih noge za njom lomi…

-Lomi, al’ nijedan da ih konačno polomi.

-Nemoj! Pusti dijete. Ni tebe niko u brak nije gonio, nećeš ni ti nikog!

I dođe jednog dana Elena s posla, pozva oca i mater pa im izloži da ima momka i da ga želi upoznati s njima. Mirkova duša samo što iz tijela nije iskočila, a srce je udaralo tako jako pa se žena zabrinula da mu neće pozlit’ od sreće.

-Dešava se i to – vikala je dok mu je davala šećer i vodu – ljudi znaju skapat’ ako ne znaju raspodijelit’ sreću kako insanima i dolikuje.

Mirko se nije obazirao mnogo na njene riječi.

-‘Ćeri, dovedi ga sad što se mene tiče.

-Ne, tata. Sutra naveče. Doće nam na večeru.

-E, da sam znala da će se neko noliko zetu obradovat’… – otpuhivala je žena – sina noliko slavio nije.

Mirko je na večeru pozvao Jareta i njegovu porodicu. Elena se nije protivila i ovo je majci bilo čudno zato što dr Jareta baš i nije simpatisala. Nanjušila je majka nešto blago rečeno nepovoljno, ali ko još nju sluša. Jare se obradovao pozivu koji mu je bio čudan do zla Boga i sve ga kopkalo šta je to sutra naveče.

-Ićemo, ženo, al’ pazi šta ti kažem, ovo nisu čista posla.

-Ti u svemu nađeš nešto prljavo. – frknu Mara.

-Svako od sebe polazi… – dobaci Tunjo.

-Živi bili pa vidjeli! – promuca Jare.

Mirkovica je ustala rano. Svu noć oka nije sklopila i okretala se k’o na ražnju po onom bračnom krevetu što škripi. Jedva je čekala da svane.

-Jesi je pit’o kako se zove?

-A, joj tebe. Nisam. U vakijem slučajevima on treba da se trese, a ne mi. Vidi nje, k’o da se ona treba udat’, a ne ‘ći.

-Što pozva onog arsuza? On u svačiju kuću neki baksuzluk unese.

-Ma daj. On je naš. Kad on nešto vidi, u ovom slučaju, ako Bog da zeta, to ti je bolje neg’ da si u novine stavila. Nek sazna selo, nek sazna, da će i naša Elena uskoro dijete ninat’.

-Kakvo dijete, šejtani te ninali dabogda?

-Et, opet ona. Pa kad se žena uda, logično je da nakon toga uslijedi dijete.

Elena se plašila večere i upoznavanja. Prešutala je jednu sitnicu – izabranik njenog srca se moli Bogu na malo, reći ćemo, drugačiji način. I ne moli se on Bogu, ateista je, ali recimo, kad bi se molio, on bi to činio na arapskom kao i svi muslimani. Željela je da joj roditelji prvo upoznaju izabranika, da uvide ono u čemu je ona već tri godine uživala – da je čovjek, insan iliti ljudeskara kake na svijetu nema. Kada bi Mirko samo proveo nekoliko sati s njim, zatvorio bi oba oka na tu sitnicu koja bi mogla biti prepreka njenoj sreći. Drago Jare bi bio idealan amortizer – onakav kakav je, jer zna podići svaku situaciju na viši nivo, a i pričljiv je pa bi prekinuo onaj trenutak šutnje koji nagoni ljude da postavljaju čudna pitanja o nacionalizmu i vjeri.

U Mirkovoj je kući bilo veselo uoči blagdana Sveta tri kralja. Jare je sa porodicom došao pola sata ranije, kako i dolikuje nekome ko ne želi da propusti ništa.

-Pa, Mirkec, kojim si me dobrom pozvao?

-Lijepo rečeno – dobrom. Dašta nego dobrom, moj Drago.

Znači stvarno je nešto jako dobro čim me zove imenom – pomisli Jare i potegnu malo heinekena iz flaše k’o biva da domaćica ne prlja čašu.

-Pa…

-Pa hoću da nekog upoznaš. Sad će oni!

Elena ulazi u kuću, a iza nje visok momak, crn, bez zalizaka povrh čeone kosti, mirušljiv, uredan, ma momak kakav i dolikuje jednoj doktorici nauka.

-Moje poštovanje – izgovori dok pruža ruku Mirku.

-I moje, sine. Ja sam Mirko.

-Tata, ovo je Vili, moj momak.

-Ako Bog da, a daće i zaručnik. – izvali Mirko, a žena ga kuči laktom.

-Tata…

-Moja mama, naš prvi komšija Drago, njegova supruga…

Nakon rukovanja, posadi Mirko momka pored sebe.

-Eto, sine, šta ti je žensko. Ova moja čitav dan o tebi konta. Sve me pita:“ Mirko, šta misliš, jel’ on prija ženjen, imal’ kakije prikolica za sobom…“

-Nisam ženjen, nemam djece, imam samo psa, nadam se da Džeki nije problem…

-Eto, ženo, čuješ li ga? – dobaci ženi koja se crveni nakon ovih laži.

-Đe radiš? – upita Jare.

-U policiji, ja sam inspektor, a Vi?

-Vi je za starce, ne persiraj me. Ja radim privatno, za sebe.

-Voza babe ne pijacu. On je divlji taksista. – ubaci se Mara.

-Selo priča više divlji nego taksista. – kroz smijeh prozbori Mirko tapšući Jareta po natkoljenici u znak šale.

-Ma bižite, ljudi. A na kojem si trenutno slučaju, ako nije policijska tajna? – upita Jare da skine šegu sa svog imena.

-Ma nije tajna. U Toljanima se pojavio lažni svećenik.

-Kako mislite lažni svećenik? – upita Mirkovica.

-Čovjek se obukao u svećenika, s njim bio još jedan u civilu, ispratili župnika i vršili blagoslov kuća. Priča se da su nakupili više od dvije hiljade maraka.

-Auuu. Pa jeste li uradili foto robot?

-Eh, nema toga kod nas. To je samo u filmovima. A i da ima, prema iskazima ljudi, ne vjerujem da bi mnogo pomoglo.

-Zašto?

-Pa kao da mi opisuju dvije glavice kupusa. Kakve glavice kupusa mogu biti – male, srednje i velike. Ova dvojica, srednje visine, prosječne težine, starosne dobi od četrdeset i pet do šezdeset godina, imali crne kape kakve ove zime nosi pola grada, naočale sa dioptrijom. Šta da vam kažem, takvih ujutro pored mene prođe parem pedest kada idem na posao. Taj lažni svećenik, imao onu haljinu što svećenici nose, a onaj drugi rudarke, svijetle farmerice i crnu jaknu. Kažem vam, kao glavice kupusa, nijedne karakteristične osobine nemaju. Ali ne brinemo se, uhvatiće se oni prije ili kasnije.

-Kako mislite?

-Pa, gospodine Drago, takvima se novac osladi. Sve su župe obaviještene. Na osnovu ovoga što sad imamo, ili bolje da kažem nemamo, ništa ne možemo, ali takvi ne miruju.

-Što jest, jest.

-Ali župljanima kao da je drago što je neko njihovog aktuelnog svećenika prevario. Čak su mi rekli da je taj lažni, nekako ljudstveniji i otvoreniji za komunikaciju.

-Veliš?

-Da, da. Svi za njega imaju samo riječi hvale. Rekli su čak da i priča po seljački, da se bolje prilagodi narodu. Pa smo zaključili da je to sigurno neko iz susjednog sela jer…

-Ma jok. To mu je modus operandi! – odbrambeno će Jare.

-Mislite?

-Eto, ja kad bi glumio, na primjer hodžu, ja bi prvo promijenio govor i viko him, hin, njiha.

-Zanimljivo stanovište. To mi nije palo na pamet.

Eleni se svidjelo kako se odvija upoznavanje, a Jare je bio džoker u rukavu.

Fra Mladen je bio ljut k’o puška nakon diverzije lažnog paroka po njegovom selu pogotovo zato što su župljani odbili dati novac za pravo škropljenje. Bio je to prijek čovjek koji je vjerovao da ovaj narod dobro funkcioniše samo pod vojničkom čizmom. Nije mu bilo mrsko ni ošinuti dijete po glavi na vjeronauci ako slučajno zapne u pola apostolskog vjerovanja, a na ispovijedi je više on pričao nego onaj ko se ispovijeda.

-I onaj lažni očenaša k’o i pravi, ako ne i bolje – vikali su seljani – a ako neće škropit’ i ne mora, nama je kuća blagoslovljena.

Čitava ova stvar dođe do biskupa koji naredi fra Mladenu da zađe i poškropi domove bez naknade. Namjeravao ih je poškropiti kad se snijeg bude topio – da isprlja podove i tepihe što više pa barem tako kazni nepsolušne župljane.

-Večera je na stolu. – povika Mirkovica.

Svi ustadoše, a Mirko uze budućeg zeta za ruku i povede ga do trepezarijskog stola.

-Sine, ti ćeš nam večeras prekrstit’ sofru.

-Tata, to radi domaćin kuće…

-Ja sam moderan. Na mlađima svijet ostaje. Hajde!

Vili se zacrvenio, prišao onom jelu i zaigrao na sreću.

-Sofro, ja te krstim!

-Mirko, šta je ovo? – upita Jare.

-Sofro, mi te krstimo. – pokuša Vili ponovo.

Tad je Mirko shvatio da zet nije dovoljno naš. Počeo je urlati, a onda je dokopao rolnu aluminijske folije pa počeo udarati Jareta i izgoniti ih sve iz kuće.

-Ti, Jarče jedan, ti si mi sav ovaj baksuzluk u kuću unio. Mrš, mrš…

-E, ženo, nikad mi nije bilo slađe dobiti batine! – govorio je Jare kroz smijeh dok su bježali kući.

Odmah se Jare prihvatio telefona i obavijestio znane i neznane o  bijedi koja ga večeras sopopade ni kriva ni dužna.

Elena se tu veče inkognito udala, k’o sjeroče. Mirko i ne sanja da će za šest mjeseci biti djed – kakav takav, ali djed.

Žene žrtve internet nasilja

Dragi dnevniče, odlučio sam promijeniti život iz korijena. Prvi korak na putu tih promjena bio je upis u teretanu. Nakon što sam stavio taj komadić papira u džep – člansku karticu, odmah sam kao i svaki bilder početnik otišao na veoma posjećene internet stranice i čitao, čitao, čitao… Onda sam izvadio na sto jednu svesku A4 format, koja mi je nova novcata ostala iz srednje škole pa upisivao sve što sam smatrao bitnim za moj novi životni stil. Pisao sam krupnim, štampanim slovima, čitko, da sutra ne dođem u situaciju da ni sam ne znam šta piše, premda je ovo jako bitno. Najvažnija stvar koja me zanimala ne piše na internetu, a to je kad će biti vidljivi prvi rezultati. Zlobnici takve stvari ne dijele, ali zato podijele svoje najbolje slike. Uočio sam da vrijeme i količinu znoja uvijek udvostruče, a rezultate prepolove. Čovjek čim nešto novo pokuša, svi se urote protiv njega, ali to me ne sputava ni najmanje. Ako zanemarimo ovo sa rezultatima, opskrbio sam se mnogim informacijama i odmah otišao u kupovinu. Prva stvar koju sam kupio bio je plastični šejker plave boje i gainer – suplement za masu koji sadrži visok postotak ugljikohidrata. Poznata mi ova riječ ugljikohidrati i sve se pitam gdje li sam je prije mogao čuti. Nakon toga, uputio sam se u prodavnicu zdrave hrane i nakupovao nekakvih kolutova od riže što izgledaju kao stiropor, a ni okus im nije bolji, veliko paklo zobenih pahuljica i dvije tegle kikiriki putera. Stomak se sređuje u kuhinji – sjetih se – pa produžih do ribarnice i mesnice. Fileti oslića i pileća prsa mi izbiše ozbiljnu svoticu novca iz džepa, ali sve je to investicija, a grijeh je da čovjek na sebi štedi. Stara je kategorično odbila kuhati ekstra obroke za mene, kaže kuhinje joj preko glave, pa sam bio prinuđen sam sebi spremati hranu – svih pet obroka dnevno. I to je dio procesa rasta – tješio sam se dok sam jeo piletinu suhu k’o barut i napola skuhanu rižu. Svaki početak je težak. Jaran mi je poslao link filma Sedam I Po da me dodatno motiviše. Motivacija je gorivo. Čitava mi se priča u zadnje vrijeme svodi na teretanu i suplemente pa su me ljudi počeli izbjegavati. Nema veze. I nisu vala neki ljudi. Prvi dan teretane je bio poražavajući, a kući sam došao demoralisan i prebijen kao mačka. Prava prebijenost je uslijedila tek sutra nakon buđenja kada su upale zahvatile moje kvadricepse – one mišiće od kukova do koljena na kojima će uskoro, ako Bog da, kakva parkirati svoje gluteuse. Bol je dobar, bol je znak rasta. Opet sam pogledao film što mi je jaran poslao i jedna rečenica je na mene ostavila utisak – lijevom ubijam, desne se i sam plašim. To! Treniraću dok se desne ne počnem i sam plašiti. Onako polomljen pauziram film i ulazim na najdražu mi društvenu mrežu – facebook. Lijevom rukom, tačnije palcem i srednjim prstom pridržavam lijevi rub tastature, a desnom, tačnije kažiprstom, kljucam po onim slovima kao kokoška. I počeću uskoro kokodakati od one piletine, majke mi. Zid mi je pun slika sa raznih stranica koje promovišu fitness i zdravi način života.

Jeste da sam život promijenio za čitavih sto osamdeset stepeni, ali ima i drugih sadržaja osim onih kojima sam se zatrp’o. Odlazim na profile nekih ženskih osoba koje pratim već duže vrijeme, a koje me nisu prihvatile za prijatelja. Ovo bi neko nazvao uhođenjem koje je nešto poput ulaznih vrata za daljnje uznemiravanje. Sve će one mene prihvatiti u prijatelje kada se nabildam. Spuštam pogled na svoj pivski stomačić što kipi preko ruba trenerke pa pomjeram očne jabučice desno i lijevo i uočavam neobično mršave udove. Sve će ovo biti prošlost, samo strpljenja i puno vježbanja – pomislih – i nastavim skrolati po zidu omiljene mi društvene mreže kad tamo članak Žene žrtve internet nasilja. Odmah kliknem da vidim o čemu se radi.

Nasilje nad ženama i djevojkama na internetu još uvijek nije pravno uređeno na svjetskoj razini. Istraživanja, kojih je veoma malo i koja su kao takva prilično oskudna, zato što navedeni oblik nasilja nije kriminalizovan, a ni geografski ograničen, pokazuju da su žene češće žrtve nasilja na internetu od muškaraca koji doživljavaju blaže oblike nasilja tipa vrijeđanje i sramoćenje. Žene, osobitno mlađe, u dobi od 18 do 24 godine, nerijetko doživljavaju teške vrste uznemiravanja na internetu – uhođenje i seksualno uznemiravanje.

Uznemiravanje se ogleda u sljedećem:

-neželjene i eksplicitne poruke

-neprimjerene i uvredljive ponude, komentari i uvrede

-prijetnje nasiljem, naročito seksualnim, putem poruka

-govor mržnje

Objavljivanje pornografskog sadržaja bez pristanka žrtve

Ovaj oblik nasilja nad ženama positovjećuje se sa osvetničkom pornografijom i uključuje objavljivanje pornografskog sadržaja (eksplicitnih videa i fotografija) bez pristanka pojedinca koji se pojavljuje u tom sadržaju. Počinitelji su najčešće bivši partneri koji imaju za cilj osramotiti i poniziti žrtvu. Određeni postotak počinitelja ovog gnusnog čina su i osobe koje hakovanjem ili slučajno dođu do navedenog materijala pa ga distribuiraju zbog različitih motiva.

Nagli porast broja korisnika moderne tehnologije i društvenih mreža, uvjetuje i novi pristup navedenom problemu. Dostupnost, jednostavnost korištenja i niske cijene uređaja za fotografisanje i snimanje, nasilnicima omogućavaju da prošire svoje djelovanje i u virtuelni svijet. Istraživanja FRA pokazuju da je čak 77 % žena doživjelo neki od navedenih oblika uznemiravanja putem interneta. U velikom broju slučajeva nasilje se ustvari prenijelo iz stvarnog svijeta u virtuelni pa je pogrešno posmatrati nasilje nad ženama i djevojkama na internetu odvojeno od nasilja u stvarnom životu. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine objavila je da prema popisu stanovništa iz 2013. godine u našoj zemlji živi ukupno 3.531.129 osoba, od čega 1.798.889 žena (50,9 %), a Andolu Agency navodi da je svaka druga žena iskusila neki vid nasilja. Od 2015. godine dogodilo se čak 56 slučajeva femicida, a na području Bosne i Hercegovine postoji osam sigurnih kuća sa 200 raspoloživih mjesta. Kada uzmemo u obzir sve navedene podatke, dolazimo do zaključka da su nasilnici tehnološki itekako potpomognuti u zadnjih nekoliko godina premda internet u našoj zemlji koristi čak 3.330.502 korisnika.

Dok sam ovo čitao, zanemario sam bolove u nogama. Nakon teksta odlučim ja napraviti nekoliko intimnih fotografija i poslati ih privatno određenim damama. Čuj, to nasilje? Meni da to neka ženska pošalje, ja bih se obradovao. Eto, dragi dnevniče, i one tvrde da hoće ravnopravnost? Noge opet bole. Moraću kupiti i keratin ili se ono kaže kreatin? Znam da rezultate ne mogu vidjeti preko noći, no to me, kao bildera početnika, ne sprečava da pojedinima damama ukažem na njihove nedostatke. Odmah sam kopirao link koji ima dvanaest hiljada pregleda i u kojem lik, uz savjete za vježbanje gluteusa, kaže:“ …uvijek prvo gledajte svoje dupe, ako nemate dobro dupe, džaba vam sve ostalo…“Taj sam link, sa lažnih profila naravno, rado umetao u komentare ispod slika pojedinih djevojaka koje su mršave da ne kažem žgoljave uz rečenicu masa je ma-maa. Za one deblje sam pripremio link sa videom kako istopiti salo za dvadeset dana. Smatram da ovakve stvari imaju najviše odjeka kada se stave u komentare jer ih mogu drugi vidjeti. Čuj, to je internet nasilje? Govor mržnje, rekoste?

Internet nam je pružio neograničene mogućnosti u vidu informacija koje nam mogu poslužiti u ličnom rastu i razvoju. Najvažnije ipak nisam uspjela naći – Kad će nasilje na internetu, ono nad ženama pogotovo, postati krivično djelo u čitavom svijetu i kao takvo biti procesuirano? A vi žene, sjetite se se one čuvene rečenice koja je zastupljena gotovo u svakom akcionom filmu i koja je mnogim junacima spasila život- Ne gledaj dole! Nisu bez razloga komentari ispod!

Čudan san

-Mati, mati, usnio sam jedan san! – obrati se Drago Jare Ruži na uranak.

-Ako si sanj’o da voziš kamion po Evropi, dajem ti dozvolu da pričaš dalje, a ako nisi prođi me se!

-U ovoj kući je najbolje šutat’ i…

Ruža je izašla da nahrani kokoši. Jare je vadio motanu cigaretu iz one najlonske kesice u kakve danas domaći motaroši po selu naglavačke pakuju cigarete da im duhan ne ispadne iz bijele, okrugle utrobe i prinosio je pažljivo ustima kao da je šugava. Žena se uvijek dere zbog komadića zlatnog duhana koji ostaju iza Jareta gdje god sjede, a jednom se desilo za kafom da se žiga naprosto odlijepila od motane cigare pa pala na stoljnjak i to je u Jurkovića kući na sabahu napravilo svađu.

-Što pušiš kad ne znaš da pušiš? – dreknula je Mara.

-Popušio sam ja, ženo, da izvineš…

-I ja sam, al’ bez otog da izvineš čim sam se udala za tebe.

-Nađi boljeg ako đe ima…

-I nek nađe – dreknu Ruža – i nek ga ovde dovede, a ti put pod noge!

-Povazdan pušiš, a još ti k’o srednjoškolcu žige ispadaju… – ubaci se otac Tunjo.

-Ove motane… – pokuša Jare popeglati stvar.

-Auuuu, on bi ba, Tunjo, pravije… – dodade Ruža.

-Nek legne, zatvori oči, možda ih usni.

-Il’ nek ode voziti…

I ovo jutro je mirisalo na slične dijaloge, a nakon onako čudnog sna Jaretu se nije dalo raspravljati sa ukućanima. Juče je malo popio, ali samo malo, tek toliko da sebi osigura miran san, premda na njega utiče pun mjesec. Kad ono u snu na Jaretu habit, smeđi, onakav kakav paroci u serijama nose. Pivski mu stomačić istaknut kordom koja visi na lijevo. Pogleda se u ogledalo i vidje pravog, pravcatog fratra. Sve mu strano, samo lice njegovo. Obazre se oko sebe, sve sami kipovi oko njega. Pozn’o je među njima svetog Antu Padovanskog – čudotvorca. U blizini Jaretove kuće bila je kapelica tog svetca, a Jare je uvijek kukao radi toga zato što mu se dva puta godišnje na užinu uvale ljudi s mise. Izbi mi Sveti Anto najbolje zalogaje gužnjare iz usta – kukao je i u junu i u januaru. Učini mu se da mu svetac namiguje. Poče dirati ono haljinče i pomisli – ko bi reko da ću kad ja, Drago Jurković – muškarac u pravom smislu te riječi, obuć’ suknju, avaj haljinicu, pa makar i fratarsku, i taki ić’ među narod, gluvo bilo. Okrenu leđa onim kipovima i zaputi se napolje, kad tamo taze automobil – dacia. Ključ visi na lijevom retrovizoru, istina živa, a na ključu previsak – drveni križ. Jare se pokušava prisjetiti Očenaša, al’ jezik ne sarađuje. Probudi ga galama – pustio se Merkelovicin ker i ščamb’o Ilincinu kokoš. Razmišljao je sjedeći uz veliku šolju kafe o onome što je usnio.

-Sanjati križ znači teret. – prošapta zabrinuto.

-Teret, teret nego šta, raspoređen u dvije šlepe… – bocnu ga žena.

-A bude tu i pretovara, zavisi koliki si križ sanj’o… – dodaje Tunjo koji uđe nakon snahe u kuhinju.

-Pretovar se ekstra plaća… – uaci se žena.

Jare ustade, zgrabi onu šolju frtaljušu i ode u dnevnu sobu. Ugleda Mirka kako sa ženom sjeda u auto i pade mu na pamet jedna sitnica na koju je gotovo čitavo selo u mozgu zametnulo – Mirkov sin je nekad išao u paroke. Poslao ga vispreni Mirko u sjemenište da izbjegne rov i zapad koji nije mazio izbjeglice. Vidio je Jare da on u šupi na tavanu čuva u sanduku – sehari, još uvijek kafeno haljinče sa onom štranjgom što ide oko struka. Vrata šupe su se otvarala tako što ih prvo povučeš prema sebi pa ih onda naglo odgurneš. Kafu je popio brzinski, a preletjelo je malo preko ruba šolje i završilo na pidžami. Uvuk’o se k’o guja u onu šupu i posudio haljinče. I nije nikakvo čudo – pomisli – da sam baš sad, za vrijeme blagoslova domova, usnio nako profitabilan san, a i svetac mi namignuo, i to ne bilo koji svetac, već čudotvorac, a to nije mala stvar.

Preko planine, nekih dvadesetak kilometara, bilo je selo, geografski razdijeljeno u tri cjeline koje su pune zaseoka. Svaka cjelina je od druge bila udaljena, brat bratu, četrdeset i pet minuta hoda – mladalačkog, pa se tamošnji parok, strogi starac koji je odbijao sve moderno i koga su mnogi mrzili, nakon nove godine raspoređivao tako da raspolovi cjelinu na dva jednaka broja kuća i škropi po rasporedu ta dva dana nakon čega bi isto uradio i sa preostale dvije cjeline. Kod njega nije bilo odstupanja, a u pratnji mu je išao gluhonijemi Toma kojeg fratar nije mogao ni razumjeti kada stane mlatarati rukama, ali bio mu je drag jer nema sposobnost govora pa samim tim ni mogućnost pametovanja i prepričavanja fratarskije stvari po selu. Jare je ove stvari saletio prošle godine kada mu se jedna Eva, inače, dijasporaš lake ruke, požalila na paroka koji ni mobitela nema pa ga možeš dobiti samo ako zoveš u kućar između pet i sedam poslije podne, a njoj trebao samo krsni list. Jedino što je Jare sad trebao uraditi bilo je nazvati župni ured u navedeno vrijeme, ispitati velečasnog kad je blagoslov domova po rasporedu, ko ide s njim, pokušati uzeti broj mobitela da provjeri da li se župnik još uvijek oslanja na onu nisam ovca da za mnom zvoni kad kud idem i s tim informacijama napraviti plan. Trebao mu je neko da ide s njim – neko kome poštenje i nije jača strana, neko poput Sulje koji je svakako pristao čim je čuo riječ pare bez znoja bez obzira na to što su mu odnosi sa Jaretom bili malo zahladnili u zadnje vrijeme. I sad su trebali riješiti još jednu sitnicu – auto, jer koji se to još parok voza u golfu dvojci? Nekako je Suljo nagovorio svog komšiju Berina da mu iznajmi auto na jedan dan iako to nije praksa rent-a-car agencija. Jare je dvije večeri prije napravio župnu stranicu na facebook-u i obavijestio ljude veče prije da je stari parok, fra Mladen, dobio pojačanje pa se odstupa od prvobitnog plana škropljenja domova. Ovo se pročulo pa su ga ljudi dočekali ujutro u devet, sa novcem, križom i svetom vodicom u koju je bila umočena grančica jele. Jare je obavljao posao župnika savršeno, upisivao u teku A4 formata kao pravi parok koliko je ko dao, koliko ima članova porodice, ko gdje radi i sve one generalije koje paroci upisuju kad škrope kuću. Rekao je da će fra Mladen u crkvi dijeliti sličice i kalendare jer ga ne uspjedoše uhvatiti jutros radi toga. Nakon što su obišli deset kuća, džepovi su im bili teži za devesto trideset i pet maraka i deset kilograma mesa i kobasica, svinjetine, koje Sulji vjera ne dozvoljava da jede. Taman da namirim ono što je buraz sa onom svojom švapskom opajdarom požder’o – pomisli Jare. U jedanaestoj su kući ručali, a nakon toga nastavili sa redovnim aktivnostima. Novac dijele na jednake dijelove, a svo vrijeme tokom škropljenja su imali na glavama kape sa kukuljicama – snijeg koji je padao im je išao u prilog, i naočale sa crnim, debelim okvirima koji su njihovim okruglim licima davali nekakav četvrtasti izgled i koje bi zamaglile čim uđu u toplu prostoriju. Oni su to rješavali tako da naočale stave tek pred kućnim vratima.

Kad je najslađe, ti prekini – šapnu Jaretu sjećanje na Rupija – vlasnika kafane, ratnog profitera i kockara, koji je tu rečenicu stalno ponavljao kada se napije. Jare se i kockao sa slobodom pa malo prije tri sata poslije podne odluči on da će to biti posljednja kuća danas. Suljo se opirao, ali cifra koja mu ostane nakon polovljenja ga ometala u daljnjoj raspravi. Skupili su svega dvije hiljade osamsto dvadeset i pet maraka. Kad se odbije rashod od 100 KM za auto, Jare shvati da će onih hiljadu tristo maraka rasporediti tako da pokrije sudske troškove, registraciju golfa dvojke koja ga mučila više nego išta jer je on bez auta k’o riba na suvom, a ostatkom će pluća častiti original cigarama i želudac heinekenom koji je zlatan kao Brankina kosa. Branka – Jaretova velika ljubav i ljuta rana koja nikako da zaraste. Zanesen tim mislima uđe u kuću u obući – kako to inače rade samo paroci pri škropljenju kuća, a Mara dreknu.

-Vidi ga, k’o parok, ulazi u obući, a ti Maro peri. Mrš napolje s tepiha, peksine jedan!

Eto šta ti je čovjek, najsavršenija Božija kreacija koja iz svakog iskustva ponese neku lošu naviku. – pomisli Jare, pomazi pun džep i ode da sakrije novac.

Božićna priča

Na pitanje koji Božić slavim uvijek sam odgovarala sa oba. Onaj u decembru kod kuće sa svojima, a onaj drugi kod Radmile i Đorđe. Bitno je da oba slavim. Radmila i Đorđo su baka i djed moje drugarice iz djetinjstva i ja sam se podrazumijevala na njihovom Božiću. Ispod njihove jelke je uvijek bio poklon za mene. Taj poklon je uvijek bio neki ručni rad čiju sam vrijednost spoznala tek kada sam odrasla, a baba Rada umrla i neki slatkiš koji je i ona dobila na poklon. Imali su veliki okrugli sto zastrt bijelim božićnim stoljnjakom koji je imao jelene na rubovima. Na sredini stola je bila česnica i slanica, a okolo toga sve neka slasna jela i dva velika ovala pečenice sa hrskavom koricom. Na krompiru u okrugloj tepsiji izležavali su se batkovi rezervisani za komšije koji nisu jeli svinjetinu, a kiseli kupus boje voska se brćkao u zdjeli rasola. Ako mene pitate Božić je najviše mirisao na rasol i zadimljenog djeda od sinoćnog paljenja badnjaka. Nadraže su mi bile njihove prepirke od kojih nisu postili čak ni na Božić. Rakija je nimet, ko joj zna kimet – reče Đorđo poslije pete čašice, a Rada ga pogleda ko vuk Crvenkapicu i nastavi ga tako gledati čitav dan. Nisam znala ni šta je nimet ni šta je kimet, ali mi je bilo jasno po Radinom pogledu da djed nema nijedno od tog dvoga. “A šta je ženo, ovo mi je tek druga. Rakija je šljiva koja je prešla priko vatre. Ako je šljiva zdrava i rakija je zdrava. Sve sami vitamini.” Opali ga Rada petom u cjevanicu ispod stola, poskočiše oni jeleni sa ruba stoljnjaka, a on urliknu i reče: “Nemoj me tuć na Božić, imaj srca” i prasnu u smijeh pa nastavi sa pjesmom: “Joj Rado, joj Radmila, šta si meni uradila… i zagrli babu svom snagom, a ona se ko izmiče i vrti glavom. Neko dobaci:” A šta si djede kupio babi za Božić kad je već toliko grliš i voliš?” On popi jednu na eks i reče: “Ništa, Isusu je rođendan, a ne njoj.” Ovaj put ga je razvalila laktom u rebra, a on joj reče da bi je prijavio za nasilje u porodici da mu nije vaku lijepu djecu rodila. I svi se smo se ismijali. Danima sam prepričavala dogodovštine koje sam naučila kod njih.

Jela sam samo onu česnicu. A Rada mi izvadi krtine u tanjir i reče: Bog ti apetita dao drago dijete, evo ti malo krtine, Đorđo jest vaki kaki jest, al niko ne zna ko on meso ispeć. “Ubaci se djed: “A kaki sam Rado, kaki? Nemoj se bojat, reci pred narodom, da i ja saznam kaki sam!” A ona reče: “Pjan ko deva.” Ismijaše se svi, a djed je pita zna li ona uopšte šta je deva. Rada se nađe u neobranom grožđu, ušuta, a djed slasno obliza usne. Ko bi rekao da će ga jedna kamila spasiti onako pijanog. Pristižu gosti, djed nazdravlja između čestitanja i prve kafe koja se podrazumijeva i koju niko ne odbija. Radi srce puno samo kada joj je kuća puna. Ulazi i jedan lokalni pijanac, čestita Božić i pokaza Đorđi zamišljenu vertikalnu liniju palcem i kažiprstom. Nasu mu djed baš toliku čašicu rakije i nazdraviše. Zet Milan im zapjeva i formira se hor. Đorđe je zagrlio Radu jednom rukom, a zeta drugom. Stoljnajk sa jelenima je već bio umazan i uflekan, a u rasolu je plivala samo jedna liska. Iz svakog tanjira su virile košćure. Pristizali su i novi gosti. Snajke su punile trpezu. Snijeg je padao.

Spremi mi Rada svake godine krtine za ponijeti, kolača i komad česnice. Zna ona da djeca ogladne najviše kada dođu svojoj kući. Djeda smo nakon prvih časova engleskog prekrstili u Džordž i on se rugao babi jer ona nema američko ime. A ona je njemu govorila: “Dabogdom imaš američke pameti ili dolara, a ime ko ime i vo ga ima.” Djed se smijao i govorio: “Jesil saznala šta je deva?” Njima su njihove prepirke, pogotovo pred publikom, bile nešto kao obloge kojima su liječili dosadu koja nastupi skupa sa prvom primljenom penzijom. Od tada smo djedu Džordžu čestitali Božić sa Merry Christmas i on je odgovarao sa Thank you, a babi tradicionalno.

I umrije djed. Božić se ogrnu snijegom, a mi napunismo babi kuću. Moja drugarica je u Americi, daleko od našeg Božića, nema više hora oko stola ni prepirki. Ima česnica i baba koja ne da reći da je se ikad prepirala sa djedom. Osjetila sam kost u grlu kada se sjetih one krtine od pečenice koju je pekao djed. Pita me Rada kada smo ostale same, onako u povjerenju, da niko ne zna, šta je to deva. Nađem sliku na telefonu i pokažem kako izgleda to što ju je ušutkalo milion puta. “Aaaa to ono žuto magare sa cigara kamel? Joj Đorđo, Đorđo…”

Pridruži mu se njegova Rada nedugo nakon toga. Samo je jedan Božić doživjela poslije njega. Prepiru se negdje danas sigurno, samo što mi to ne čujemo. Meni je Božić u januaru zauvijek ostao u zagrljaju Rade i Džordža dok se pahulje formiraju u sniježni pokrivač i oblače Božić u bijelo. I danas se vodostaj suza u oku uveća i pobježe božićna suza niz obraze za njima. Fale uvijek, a danas najviše!

Guzonja

Nakon nemilog događaja na proslavi Jadrankine i Draganove godišnjice braka, Jurkovići su bili sa razlogom zabrinuti. Zlatar kojeg je Jare udario zagipsanim prstima nije, na svu sreću, imao frakturu nosne kosti, a i Jadranka je prošla sa lakšim tjelesnim povredama. Sa pravne strane gledajući Jare neće okusiti zatvorske čorbe, ali je izvijesno da će ga sve to podobro ogrebati po novčaniku u kojem se crveni samo ona jedna novčanica na kojoj je Musa Ćazim Ćatić.

-On ne zna ni udarit’ k’o muško – vikala je Jela po selu – moja ‘ćeri za koga se ti udade i kome mladost baci pod noge?

Kada se Mara udavala, Jela nije htjela da čuje za svadbu i sve je vikala da nema para pa se jadna Mara udade, kako je Mirko govorio, inkognito, k’o sjeroče.

-Kad od mene odeš, nema više nazad. Živi kako znadeš. Neću da selo viče udovička ‘ći.

Jadranka se udala osam mjeseci nakon nje. Bila je to nezapamćena svadba, a Jela je pred svim zvanicama rekla:“Zjenico oka mog, zapamti, uvijek se imaš đe vratit’.“

Mara je bila siroče i od oca i od majke, jer je Jela na sve ličila sem na majku. Nakon što joj je klela djecu, Mara više materi nije otišla i osjećala se odlično zbog toga iako je ovaj period za nju bio, ako ne i najgori u životu. Ocu na grob je išla sve češće i češće pa se pitala kako bi bilo da je on sad živ. Morile su je mnoge brige, a vražiji prsten – i jeste vražiji, čini se ostaće zauvijek nedokučiva tajna. Znala je da je Jadranka nikada nije doživljavala kao sestru već kao osobu iste krvi i istog djevojačkog prezimena. Znala je i da je Jadranka spremna na sve – nekih se stvari plašila i sjećati, samo joj nije bilo jasno zašto baš njenoj porodici pravi, ako je uopšte i moguće napraviti. Jednom je čula svekrvu kako govori Petrovici da je Dragan onako dobar prema prijinoj ‘ćeri samo zato što mu je nešto tutnula u piće. Dragan je bio poput oca, a ovdje i dugo i kratko zna kakav je pokojni Ilija, Bog da mu dušu prosti, bio. I da sad taj Dragan, slika i neprilika pokojnog oca, klekne pred svima i da Jadri onaj prsten od bijelog zlata sa tri crvena kamena različite veličine koji ga je koštao, kako Ilinca reče, hiljadu i dvjesta maraka? I to isti kao što je prsten nađen u štali između dvije crvene cigle sijenom zašuškan? Mara se tresla kao prut i taj ju tremor nije napuštao. Bojala se za djecu.

Poslije Božića dođe iz Austrije Vlado, Jaretov brat. I čim on sa ženom pređe prag roditeljske kuće, k’o laste u proljeće počeše pristizat’ i plave koverte.

-Doš’o sad kad se meso osušilo i kad ima svega. Što u junu ne dođe? – žalio se Jare Mirku.

-Da ne bi šta pomogo! Tad ide u Grčku!

-I da sto eura pa ga kuju u zvijezde. Podijeli sto eura na dvanaest mjeseci…

-Više pojede!

-I ona njegova, samo klima glavom kad joj sipaš u tanjir. Viče doblo. Đe neće bit’ doblo kad je džaba! A kad krenu u grad u restoran, niko da kaže Drago, cuko, aj s nama.

-Sve mi je jasno. Pune gepeke natovare da imaju tam ponijet’.

-Ej, pitaju mi djecu trebal’ im šta od školskog pribora. Ja vičem trebaju im samo olovke da popišu šta im je striko donio da sutra ne zaborave kad uspiju u životu.

-Tako reko?

-Tako. Dabogda gorio k’o ova cigara.

-I?

-Napravio se striko lud. Samo im po veliku čokoladu donio. Materi donijeli aparat za mjerenje pretiska, digitalni, a ocu set mesarskih noževa. Šta će mu to? Da potkrati prste pa ti Drago deveraj!

Jurkovići su, okupljeni oko okruglog trepezarijskog stola, večerali prije mraka zato što inostrana strana familije ne jede kasno. Neko je zalupao na vrata umjesto da gospodski pozvoni. Mara je pošla da otvori, a Vlado je zadrža i reče Jaretu da ipak on, kao domaćin, pogleda o čemu je riječ. Jare oprezno otvori vrata, kad tamo Suljo.

-Oooo, prijatelju, bujrum…

-Pusti ti te fazone, Jarence. Ja doš’o po štaku.

-Po štaku?

-Jaa! Šta misliš da ću ti je pokloniti?

-Vratio bi ja tebi štaku, al’ policija je oduzela k’o corpus delikti.

-Kako da ne. Mani me tog izražavanja na stranom jeziku. Znam ja, Jarence, da si ti štaku prod’o, a pare popio. Neće se preko mojije leđa guzonje čašćavat’.

-Kake guzonje?

-Onaj direktor što si ga svu noć grlio u kafani. Otaj guzonja.

-On je mene častio…

-Naki da časte take ne bi naka kola vozali. Vraćaj štaku!

-Lijepo ti kažem policija je zaplinila kad sam Jadranku malo izdevet’o…

-Laž!

-Istina je! – ubaci se Vlado.

-Jedina braća koja su meni mogla pričat’ bajke su braća Grim. Nakon nji’ odabite! Štaka neka me sutra ovde čeka inače…

-Dobro! – ubaci se Vlado – a sad put pod noge!

Jaretu na kraj pameti nije bilo ići u policijsku stanicu i tražiti štaku. Odlučio je kupiti štaku ujutro i prekinuti sve veze sa Suljom koji je onda pokušao isprepadati Jurkoviće. Poznavajući Dragu Jurkovića, veze se ne mogu tek tako prekinuti, barem ne bez neke vidljive materijane štete. Pazario je štaku i raspolovio onog Ćatića. Kada je Suljo opet zakucao na vrata Jurkovića kuće, Jare je iznio štaku.

-Šta je ovo?

-Štaka.

-Vidim da je štaka. Đe druga?

-Kaka druga? Jednu si i dao.

-Šta ti misliš da će mi žena ‘odat okolo sa raspar štakama? Obuj ti dvije različite cipile pa ‘odaj.

-Pa šta sad ‘oćeš?

-Kupi i drugu.

Jare je opet ujutro otišao do grada, dao zadnjih dvadeset i pet maraka za drugu štaku. Smišljajao je kako da se osveti Sulji dok je prelazio ulicu od prodavnice do auta. Čim sjede u svog golfa dvojku, zavergla ključem i uoči da više nema goriva. Uze štaku i izađe iz auta. Podbaci je pod pazuh loveći pogledom kakvog dobrog insana. Naiđe guzonja Arman Ibralić, zarovi po džepu kaputa i pokuša mu dati sadaku.

-Pajdo, kolega, to sam ja, Drago. Neku smo veče skupa bili u kafani Kod Rupija.

-Pa šta radiš s tom štakom?

-Pomagaj, ako Boga znadeš!

Branka

Nije to zima

Ni januar od vjetra što jeca

To majke na nebesima klofaju oblake

Da po tragovima pročitaju

Kud im idu djeca.

Stazom ukaljanom sin

Skupe snove sniva

Pred njim je pogan čin

Od nebesa pogled skriva.

Oborene glave kći

Puteljcima hodi

Korak joj je težak

I u školu vodi

Robovi porijekla čame

Nad životima jadnim

Uzdasima zlo mame

Želudcima gladnim.

Šakama majka oči pokri

I ode svome ocu u san

Od bola mu obrazi mokri

Nokti režu glatki dlan.

Bog se naljuti na onog

Što propusti otac biti

Otškrinji mu kapke suzom

I ne dade kćerku sniti.

Đavo kašikom zlatnom

Prolivenu mu suzu kuša

Otjera unuka kaldrmom blatnom

A djevojci prokrvari duša.

Majka po snijegu više ne smjede da čita

Kroz vječnost ta tužna pojava kao ciganka skita.