Zmijsko ulje za kosu

Konačno je došla na red i recenzija zmijskog (kobrinog) ulja. Ovo ulje dolazi u plastičnoj ambalaži od 125 ml. Ispod poklopca ima i zaštitna plastika koja sprečava curenje ulja. Dakle, prvo odvrnete poklopac i skinete je pa tek onda koristite ulje. Čep je prilagođen svrsi što znači da nećete istresti previše ulja.

Ulje je crvene boje i ima jak, ali ugodan miris koji se zadržava čak i nakon pranja kose. Miris je tajanstven i orijentalan pa možda neće svima odgovarati. Meni se svidio. Iako je crveno, budite bez brige, ne mijenja kosi boju. Proizvodi se u Egiptu.

Proizvođač preporučuje upotrebu na sljedeći način: Operete kosu toplom vodom, utrljajte ulje na kosu i držite 3-4 sata, a zatim operete kosu šamponom. Ovo će se mnogima od vas činiti dangubnim pa ćete se zapitati kako da provedete četiri sata mokre, nauljene kose, nećete smjeti napolje pogotovo zbog toga što je došlo hladno vrijeme pa sama pomisao na pranje kose dva puta u toku jednog dana izazove gubitak motivacije na putu ka lijepoj kosi… Uglavnom, razumijem sve navedene argumente, a razumijem i to da ste ovdje na mom blogu zato što želite imati lijepu i zdravu kosu. Kao što sam već pisala, njega kose nije jedina obaveza koju imam i zato pokušavam skratiti vrijeme njege na sve moguće načine, a da opet kosa ne trpi. Dakle, kako sam ja koristila ovo ulje? Operem kosu šamponom, šamponiram dva puta. Jednom mjesečno koristim jači šampon sa sulfatima, a svako naredno pranje tokom mjeseca blagi šampon. Umotam kosu nakon pranja u pamučnu majicu dugih rukava da se upije višak vode. To obično traje nekih desetak minuta. Za to vrijeme odvojim dvije kašike maske za kosu u plastičnu posudicu (možete i manje jer moja kosa je jako duga) pa dodam pola male kašikice zmijskog ulja u odvojenu količinu maske. Promiješam i nanosim ovu mješavinu od ušiju prema vrhovima pramen po pramen. Umotam namazanu kosu u nisku punđicu i na kosu stavim kapicu (a ako nemate kapice može i vrećica). Držim pola sata na kosi. Za to vrijeme se možete istuširati, izdepilirati, staviti masku na lice, uraditi piling, oprati zdjelicu u kojoj ste miješali masku… U ovom dijelu nema izgovora zato što pola sata prođe veoma brzo, a sve što sam napisala u prethodnoj rečenici svakako uradite i bez maske na kosi tako da je bolje da ubijete dvije muhe jednim udarcem. Nakon pola sata isperete kosu i naneste malo regeneratora na vrhove. I to je to. Zmijsko ulje koristim na ovaj način dva puta mjesečno. Miješala sam ga sa Garnier banana maskom za kosu i ovo se pokazalo kao odlična kombinacija.

Na slici iznad možete vidjeti moju kosu nakon ovog tretmana. Ako vam se sviđa rezultat, ulje možete naručiti OVDJE, a za popust ukucajte „zlatokosa“ pri narudžbi.

Ja se, djede, opet samo malo oženio!

Sjedi na stepenicama i čeka nas. Raširio je nosnice. Iz nosnica mu čujno izlazi zrak. Ljut je k’o puška.

-Šta ti je? –pitamo ga.

-Šta vas briga? –frknu.

Ćutimo i šetamo. Znali smo da će nakon dvadesetak koraka na sva zvona izbrbljati šta ga muči, a mi ćemo to nekako pokušati riješiti. Stariji je od nas tri godine.

-Eto, oženi se Viktor. –promumlja konačno.

-Pa šta? Ni prvi ni zadnji. –odvratih.

-Jest nam lijepo bilo na svadbi. A šta to tebe muči?–dodade rođak.

-Eto muči me, svašta me muči. Muči me što ja nisam ničija simpatija, to me muči. Ja se nikad neću oženiti zbog toga. Glupe curice! Sve bi ja njih malo po turi da se opamete! Sve!

-Imaš tek dvanaest godina i to te muči? Jesi ti normalan? –pitam ga očekujući udarac nadlakticu ispod ramena.

Stišće prste i oformi pesnicu. Uvijek je udarao kada mu se neko suprostavi.

-Eeeee, tu smo. Curice vole nježnost! Kontaš? –reče rođak.

-Takav se nijednoj nećeš sviđati. –dodajem.

-Dobro. Nego, imam ja ideju. Čuo sam da nije dobro donaljevati kafu jer se u tom slučaju više puta ženiš.

-Kako misliš? –pita rođak.

-Ti popio samo pola šolje kafe i neko ti još donalije do vrha.

-Aha. Pa šta hoćeš od nas?

-Da mi donaljevate kafu.

-Otkud nam kafa?

-Hajmo kod mene. Napravićemo veliku džezvu pa mi donaljevajte i donaljevajte…

Ušli smo u kuću. Nismo znali upaliti električni šporet pa smo odložili vatru u smederevcu. Bilo je ljeto. Nastavili smo džezvu kafe i izašli napolje jer je u sobici bilo nepodnošljivo. Iz kuće je ubrzo počeo sukljati gusti dim.  Soba je smrdila, a ja sam jedva nekako napravila onu kafu. U pecari su bile kuhinjske krpe, a u krpama sakrivene čokolade. Rođak je otvorio pecaru, a drug zalio pecaru kantom vode. Izašli smo napolje i donaljevali mu onu kafu. Pio je kafu brzo sluteći belaj kada mu se mama vrati iz bašte. Žena se ukazala i kada je vidjela šta se desilo, uze dugi prut pa ga sve po golim nogama štembiljala onim prutom.

-Još mi nije jasno kako su se zapalile čokolade kojih nema! Rekla si da nemamo ništa slatka. –brundao je plačući.

Žena nas je otjerala kući.

Sutradan nam je drug pričao da batine nisu uopšte boljele, ali da jadan oka nije sklopio od one kavurine. Mi smo noć proveli smišljajući kako da riješimo njegov problem. Rođak je došao na ideju da ga makar u igri oženimo jednom curicom.

-Da se oženim?

-Baš tako. Ja ću biti matičar, Ivona kuma, a tvoja amidžićka aščija. Pozvaćemo još djece da budu gosti. Još da mladu pitamo da bude mlada…

Došli smo do kuće naše buduće mlade. Obrazložili smo joj ideju.

-Za njega da se udam? Nema šanse, ma ni u igri ne dolazi u obzir!

-A koga bi ti, majke ti, princa Čarlsa? –povika rođak.

-Pa to je samo igra. Šta ti fali? Ti si najljepša, zato smo te izabrali da budeš mlada. –dodajem.

-Pa kad je tako, može.

Počele su velike pripreme za vjenčanje. Djevojčica je našla nekakvu staru zavjesu i od nje smo uspjeli napraviti vjenčanicu. Maramice sa malom mesnignom bašlicom smo imali od Viktorove svadbe. Svako je prerovio po kući i našao raznih ukrasa kojima ćemo okititi bicikla. Pripreme su trajale nekoliko dana. Na dan vjenčanja shvatimo da nemamo adekvatno piće. Drug se uvali kod babe i djeda i nađe malu flašicu rakije. Iza njihove kuće se i održavalo to naše vjenčanje. Svako je morao uzeti malo rakije za sreću mladencima. Nismo jeli, bilo je vruće, a i naša mlada tijela nisu podnosila alkohol.

-Đe unuče, krv ti jebem? –derao se drugov djed na babu.

Onako opijena uletim im u kuću.

-Eno ti unučeta iza kuće, ženi se. –povičem.

Izašli su iz kuće i zatekli nas pijane. Opet se odnekud stvorila drugova mama i naredila nam da se gubimo. Djed je rekao da smo najmlađi patokari koje je upoznao. Više se nije ni ljutio što smo mu popili rakiju iz male flaške takozvanog unučeta. Drug je dobio batine i opet uspio ostati neoženjen. Svi smo odbolovali prvo pijanstvo uz supice i podatno zvocanje naših mama.

Nakon prinudnog bolovanja smo opet odlučili praviti svadbu, ali bez alkohola. Ukrali smo litar soka i nasuli u veliku zdjelu za salatu, a u terapak nasuli vode i vratili drugovoj babi u regal. Zaronili smo kutlaču u sok po uzoru na scene iz filmova gdje se kutlačom toči piće. Dan je bio prelijep, a roditelja ni na vidiku. Brat i sestra-gosti na svadbi nisu znali dobro voziti bicikla i survali su se sa makadamskog puta u kanal. Odjednom se okupilo starijih ljudi, a mladoženja sa mašnom pod vratom i mlada u zavjesa vjenčanici zvanično u očima svih postadoše par. Ovo vjenčanje se završilo u hitnoj, a mladoženjina mama je zabranila sinu druženje s nama do daljnjeg jer ga mi kao kvarimo. Kada je moja mama to čula, zabranila je nama druženje s njim jer on nas kvari. Sutradan smo opet bili svi skupa i planirali treće vjenčanje. Ali ovaj put nema grešaka-ni alkohola, ni bicikala! Drug je uletio koni u vrt i pokidao najljepše ruže za svadbeni buket. Mi smo obukli odjeću koju smo nosili na vjenčanju komšije Viktora. Bašlijom smo fiksirali maramice sa tisovinom za odjeću. Isjekli smo hljeb koji sam ja uzela iz kuće i namazali ga evrokremom koji je donijela djevojčica koju je prethodni pokušaj drugove ženidbe odveo u hitnu. Pošto su toj djevojčici i njenom bratu dolazili ljudi stalno u posjetu nakon nesreće, ona se ponudila da donese banane koje je dobila i da od njih pokušamo sklepati kakve tortice. Uspjeli smo i u tome. Opet smo uzeli sok od drugove babe kao i prošli put. Sve je bilo spremno, a onda se mlada minut pred vjenčanje sjeti da nema veo i reče da se bez adekvatnog vea neće udati. Drug je opet bio ljut.

-Riješi ovo k’o muško! –reče rođak i posla ga u kuću.

Nakon nekoliko minuta izlazi drug sa komadom zavjese u rukama. Njegova mama je zavjese kupila na Koridoru, metar četrdeset maraka i bile su to najljepše zavjese koje smo ikad vidjeli. Rođak je našao komad žice, omotao ga u krug i namontirao onu zavjesu. Mlada je bila presretna što je dobila veo. Vjenčanje je bilo prelijepo sve dok se iz kuće nije začuo glas drugove mame. Pošto smo mi vjenčanje uvijek pravili iza kućice njegovog djeda na ravnom terenu, dovoljno zaklonjenom od znatiželjnih pogleda, žena odluči da sina potraži baš tu. Ščepa dijete za mišicu i poče se derati.

-Ubiću te k’o vola u kupsu. Znaš ti pošto su one zavjese bile? –derala se.

-Šta si opet uradio? –vikao je djed iz kuće.

-Ja se, djede, opet samo malo oženio. –povika dječak.

-Marš odavdje i da vas moje oči više ne vide! Vas Grgiće pogotovo! –povika žena pokazujući nam kažiprstom cestu.

-Iz svog moreš istjerivat’, iz mog nećeš! Pusti djecu na miru. –ubaci se mamurni djed.

Žena odvede mladoženju, a djed nam reče da se igramo i dalje. Jeli smo onu tortu i pili sok. Mene su angažovali da bacim koju svadbenu rimu, onako za raju.

Mladu nam je obuzela tuga,

Izlema joj svekrva ženidbenog druga,

Mladenci imaju tek po dvan’est ljeta,

Svi smo se radovali bacanju buketa,

Od ukradenih ruža,

Opet nam mlada ostade bez muža.

Društvo je tražilo još i još. Smijeh se razljevao malim selom, iza kuće koje više nema. Nismo više organizovali svadbe, a drug se ni danas dan nije oženio. Često od njega iz inostranstva stignu pozdravi za ekipu koji glase ovako:“ Pozdravite sve tamo, a moje Grgiće pogotovo!“

Udaljenost kao prepreka obrazovanju u prošlosti

Drijenča je mjesto u sastavu opštine Čelić, udaljeno 25 kilometara od Tuzle. Udaljenost i loša putna infrastruktura su glavni uzročnici zašto je život u tom mjestu, pogotovo za mlade ljude, uvijek bio veoma težak. Priča „Udaljenost kao prepreka obrazovanju u prošlosti“ nastala je u sklopu IMEP-ovog granta.

1998. godina

-Vidi ovo! –uzviknu rođak pokazujući mi kroz prozor automobila svojim tananim kažiprstom nešto kameno.

Sivi krajputaš obrubljen mahovinom naprirodno izranja iz granja. Trudimo se da pročitamo ime. Kada smo vidjeli godinu smrti, shvatili smo da je dijete nastradalo prije rata. Ovdje još uvijek život dijelimo na prije i poslije rata bez obzira na to koliko godina imamo. Mi smo tada imali po deset godina. Čovjek koji je vozio baku, djeda i nas u Drijenču se nakašljao i počeo pričati.

-Jeste li vidjeli onaj spomenik, a? E, kad vam sljedeći put bude bilo mrsko ići u školu, samo se sjetite dječaka sa slike koji se smrz’o školujući se!

-Smrz’o? –rekosmo uglas.

-Išlo dijete kući iz škole, uhvatila ga mećava i…

-I?

-Nema dalje. Našli ga smrznutog, Bog da mu dušu nevinu prosti. A kad su ga počeli odmrzavati, rukice se počele trzati pa pomislili da je živ. Damari…A ono moje dvoje bezobraznika ustanu pet minuta pred polazak u školu pa frka trka. Sa balkona vide školu, ej! Nema polugodišta da nisu okinuli…

Monolog našeg taksiste je trajao sve dok nismo stigli do Drijenče, a bio je to dug i veoma loš put. Iza automobila se stvarao prljavi oblak prašine. Osjećali smo sramotu iako smo i mi svaki dan pješačili po pet kilometara pri odlasku u školu i pri povratku kući. Vozač kao da nam je čitao misli. Naravno da nam je mrsko ići u školu. Sva djeca su ista –isto nas mrsko veže.

2020. godine

U Drijenči je do prije petnaestak godina, prema riječima Vinka Pavlovića, bila područna škola u koju se išlo do četvrtog razreda. Nakon četvrtog razreda, djeca su išla u školu u Šibošnici i većina njih je morala pješačiti više od tri kilometra. Bilo je djece koja su pješačila i po šest kilometara zato što nije bilo autobuske linije do Šibošnice. Drijenča je prilično raštrkano naseljena i ima više od deset međusobno itekako udaljenih zaseoka. Iako se ovo čini kao ogroman problem, pravi problem nastaje tek nakon završenog osnovnog obrazovanja. Učenici imaju dvije opcije – upisati srednju školu u Čeliću ili u Tuzli. Prva opcija je značila prilično uzak izbor mogućnosti i najčešće je obuhvatala trogodišnje srednjoškolsko obrazovanje, ali i povratak kući nakon nastave. Druga opcija je pružala širi spektar mogućnosti, ali je iziskivala i dodatna sredstava zato što je bilo faktički nemoguće putovati svaki dan iz Drijenče za Tuzlu jer nije bilo direktne autobuske linije. Ovaj problem u prošlosti je rješavan na način da su postojala dva učenička doma u Tuzli ili su učenici tokom školovanja živjeli kod rodbine u selima sa druge strane Majevice. Djeca su se vraćala svaki ili svaki drugi vikend kući, najčešće pješke preko Majevice ili autobusom iz Tuzle preko Lopara. Koliko je taj odvojeni život djece od roditelja u najosjetljivijim godinama uticao na djecu, a koliko na njihove roditelje teško je govoriti. Tad su bila neka druga vremena i djeca su od malena bila usmjerena na obaveze pa se sve to odvijalo znatno lakše i jednostavnije nego danas. O osjećanjima djece se nije mnogo brinulo zato što je rješavanje egzistencijalnih problema predstavljalo prioritet. Bilo je u to vrijeme mnogo učenika, ali malo studenata, no ni u poslijeratnom vremenu nije bolje. Mnogi iz ovog mjesta su odustali od daljeg školovanja nakon srednje škole, a ima i slučajeva koji zbog loših materijalnih prilika nisu ni završili srednju školu. Skupo je živjeti ovako daleko –navodi Vinko, a i prilike za zaradu u ovako malim i slabo naseljenim mjestima su također svedene na minimum. Nekonkurentni mladi na tržištu rada u Bosni i Hercegovini, gdje situacija svakako nije sjajna, imaju samo jednu opciju, a to je otići u inostranstvo. Većina mladih iz Drijenče se odlučila na ovaj korak. Udaljenost je oduvijek bila jedna od najvećih prepreka obrazovanju, a samim tim i prosperitetu na ličnom nivou.

Pravo na obrazovanje je jedno od temeljnih ljudskih prava. Obrazovanje predstavlja jedno od ključnih faktora za ostvarivanje drugih prava.

Članak 26 Opšte deklaracije o ljudskim pravima određuje:

Svatko ima pravo na obrazovanje. Obrazovanje treba biti besplatno, barem na osnovnim i temeljnim stupnjevima. Osnovno obrazovanje treba biti obvezno. Tehničko i stručno obrazovanje treba biti opće dostupno, a visoko obrazovanje treba biti jednako dostupno svima na osnovi uspjeha.

Kad smo bili djeca, na obrazovanje nismo gledali kao na zagarantovano pravo već kao na obavezu koja nam nije bila nimalo draga. Mislili smo da je obrazovanje nešto na šta su „natjerana“ sva djeca bez izuzetka i ne sluteći da je mnogima obrazovanje privilegija, a dolazak svojoj kući svaki dan nakon nastave tek pusta želja.

I sad se pitam, onako iz čiste znatiželje, koji je izgovor današnjih roditelja što im djeca u petom razredu čitaju kao da su tek krenuli u školu, što nakon završenog devetog razreda ne znaju tablicu množenja i što pitaju šta znači PECTOPAH kada se nađu u susjednoj Srbiji? A svaki dan ih čekaju pred školom nakon nastave, prevoze ih kući u rashlađenim ili zagrijanim automobilima ovisno o godišnjem dobu i plaćaju im internet na kojem je svaka lekcija objašnjena u barem deset različitih videa na you tubu-u. Kako to da su škole i mogućnosti sve bliže, a znanje sve dalje?

Diskriminacija žena u prošlosti

O temi diskriminacija žena u prošlosti razgovaramo sa Rajkom Jurićem. Rajko Jurić je žitelj sela Dragunja koje je udaljeno 25 kilometara od Tuzle i rođen je 16.12. 1957. godine. Još prije rata se odselio u Austriju, ali mu je, kako kaže, srce ostalo u Dragunji. Tokom rata se angažovao sa ciljem prikupljanja pomoći ljudima u područjima zahvaćenim ratom. Nakon rata je odlučio uraditi mnogo stvari za svoje selo, a neki od projekata su asfaltiranje do tad makadamskog puta i rasvjeta. Osim infrastrukture, Rajko Jurić se trudi na sve načine poboljšati život svojih mještana iako ne stanuje u Bosni i Hercegovini-od organizovanja čišćenja snijega do rješavanja pojedinačnih problema svojih komšija. Ova priča je nastala na osnovu podataka koje nam je pružio.

Zanimljivo je to što žene prije uopšte i nisu bile svjesne toga da su diskriminisane. Nisu čak ni znale da postoji neko tamo negdje u bijelom svijetu ko se bori za ravnopravnost. Živjele su drugačiji život od muškaraca i to im nije bilo neobično. Kao prvo, ženska djeca u mome selu su se školovala tek toliko da se opismene. Srednja škola je bila čak i za muškarce prilično velik zalogaj zato što se naša mjesna zajednica nalazi daleko od Tuzle. I sam sam morao stanovati u domu tokom srednjoškolskog obrazovanja. Putna komunikacija je bila veoma loša, a pješačiti do Tinje svaki dan skoro pa nepodnošljivo. I u slučaju da se neka djevojka željela školovati, naišla bi na ogroman otpor prvo svojih ukućana pa tek onda okoline. Bilo je pojedinačnih slučajeva gdje su se žene školovale, ali to je rijetkost. Ovo je tipično rudarsko naselje. Muškarci su radili, žene su bile zadužene za sve drugo –od rađanja i odgoja djece, do njive, stoke i njege bolesnih ukućana. Nisu imale vlastitih izvora prihoda, a sve njihove dnevne aktivnosti nisu bile računski mjerljive što je uzrokovalo itekakvo ekonomsko ropstvo. Samim tim što žena nije donosila novac u kuću, za mnoge stvari nije bila ni pitana. I što je najgore od svega, mnogi su takav sistem smatrali ispravnim i logičnim. Kao što sam istakao, ovaj kraj je bio prilično siromašan pa su migracije još prije rata znatno izmijenile brojčano stanje stanovništva. Navedene migracije su, koliko god to čudno zvučao, za žene bile itekako plodonosne. Konačno su u stranim zemljama dobile priliku da rade i da za to budu plaćene, a samim tim i da odlučuju o bitnim pitanjima u svom životu. Dragunja danas ima ogromnu dijasporu. Osim navedenog, bilo je i žena koje su kod kuće morale da rade i muške i ženske poslove zato što su muževi bili na terenu. Važno je napomenuti da je ovo kraj gdje se uvijek radila poljoprivreda, u to vrijeme bez adekvatne mehanizacije, što je doprinosilo težini života, pogotovo ženama. Što se tiče nasilja nad ženama, diskriminacija i nasilje idu ruku pod ruku. Dugo se smatralo da je to stvar koja se dešava gotovo svakoj ženi. Mnogi su pravdali nasilje onom čuvenom „Da nije tražila, ne bi ni dobila“. Fizička superiornost i ekonomska neovisnost muškaraca su bile stvari koje su najviše hranile i potpirivale diskriminaciju žena. Iako se o tome rijetko govori, smatram da se nasilje recikliralo i prenosilo, ito ne samo od strane muškaraca. Ako je, na primjer, ženu zlostavljala njena svekrva, kada se ta žena nakon određenog perioda nađe u istoj toj ulozi onda se i ona tako ponaša prema svojoj snahi. Problem je bio i život u zajednici koji nijednoj ženi nije donio ništa dobro. Još jedna stvar koja se tiče recikliranja nasilja, muškarci koji su kao djeca bili svjedoci i žrtve porodičnog nasilja, prihvatili su navedeni obrazac ponašanja kao normalan te je i to bio temelj budućoj diskriminaciji i nasilju nad ženama. Kao što rekoh, gotovo svi mušaraci iz ovog kraja su radili u rudniku i veoma mladi otišli u penziju. Mnogi od njih su se nakon odaska u penziju počeli opijati i svoje slobodno vrijeme koristiti krajnje nekonstruktivno. Zbog toga su žene najviše patile. Zanimljiv podatak je i to da u našoj mjesnoj zajednici žene ni danas dan nisu aktivne što direktno povezujem sa diskriminacijom s kojom su se susretale u prošlosti. Iako je moderno vrijeme donijelo mnogo toga i promjene su vidljive u svim segmentima, mislim da se diskriminacija žena na ovim prostorima neće znatno umanjiti, ali trebamo nastojati povećavati svijest svih osoba glede ovog problema. Atavizmi pogrešnih obrazaca i predrasuda su najveći kamen spoticanja progresu i prosperitetu žena ovdje. Riječ sramota se zavukla u svaku poru ženskog djelovanja i sve što je u zapadnom svijetu sasvim normalno ovdje se žigoiše kao sramotno. Opet kažem, to je ono nematerijalno naslijeđe koje treba iskorijeniti i koje nikome ne donosi ništa dobro. Iako žene danas znaju svoja prava, okovi koje su dobile ranije ih sputavaju u tome da uživaju svoja prava i slobode. Nažalost, još uvijek je izražena i ona stara izreka Žena je ženi žena pa žene sputavaju jedna drugu vjerujući da ne čine ništa loše. Summa summarum, naše žene su dokazale da su vrijedne i sposobne, samo to one još trebaju da shvate. Tek tada možemo očekivati prosperitet žena, a samim tim i prosperitet zajednice. –ističe Rajko Jurić.

Kafa s nogu

Nedjelja. Radimo ono što se inače radi nedjeljom – ništa. Pocrnilo nebo iznad Majevice. Enormne količine padavina tokom proteklih dana nas sprečavaju da uživamo napolju. Poredali smo se nas troje, brat, rođak i ja ispred televizora. Baba se mota oko nas. Roditelji su otišli na Koridor. Zadali bi oni nama neke sitne rabotice da nije nedjelja. Kada su oni tu, mjesto ispred televizora bi postalo njihovo, a mi smo morali biti mirni i ćutati. Ovako koristimo priliku. Imamo četiri programa i nekoliko sati uživanja pred sobom. Počinje film. Babi nisu zanimljivi starni filmovi zato što ne stiže pročitati titlove do kraja. Ponekad malo baci pogled u smijeru malog ekrana u boji i doda koju opasku.

Žena iz filma kupuje kafu na benzinskoj pumpi. Mi zamišljamo ukus kafe za ponijeti i neki nama nepoznat život. Sve kućice u redu, a kod nas raštkane do mile volje. Uredno pokošena, ravna dvorišta se zelene u redu. Ispred vrata ujutro mlijeko u staklenim bocama i novine. Savršenstvo koje mi nemamo. Naše mlijeko se donosi iz štale u plastičnoj kanti. Novinama se odlaže vatra. A dvorišta, eh to je poseban problem. Sva puna nekakvog cvijeća, brdovita, ograđena tarabama. Te tarabe su često uzrok svađe među komšijama. Djevojka nosi svoju kaficu, otpija gutljaj i stavlja je na krov svog automobila. Coffe to go –pokretna kafa, kafa s nogu. Sa mužem izlazi naveče. Šetaju slabo osvijetljanom ulicom opijeni ljubavlju nakon večere u restoranu. Razbojnici se pojavljuju iz mraka i pokušavaju ih opljačkati. Ne dišemo. Muža ubijaju. Baba izlazi napolje da nešto donese. Muž postaje duh i ženi pomaže da nađe njegovog ubicu.

Čitav naš život se tih godina svodio na jedva čekanje. Jedva smo čekali da ostanemo sami kod kuće i zauzmemo mjesto ispred televizora. Prepričavali su se po školi sadržaji filmova koje smo uspjeli pogledati, a koji naši drugari nisu jer je neko stariji bio tu. Jedva smo čekali da se naši vrate sa Koridora i donesu ono nešto što su nam kupili. To nešto je bilo praktične prirode-majica, pantole ili patike. Ali novo je novo ma šta god to bilo, iako smo potajno priželjkivali igračke, šnale ili nešto drugo bez čega se može. Jedva smo čekali lijepo vrijeme, vikende bez zadaće, goste, rođendane i sve one sitnice koje napune srce. U tom jedva čekanju smo sanjali sve materijalne stvari iz filmova. Tako smo sanjali i onu kafu u čašicama koje su šarene i koje se bacaju nakon konzumacije. Sve tuđe nam bilo slađe. Divili smo se životu u velikim gradovima, bijelim kućicama sa krovnim prozorima i visokim stropovima u stanovima kroz čije se prozore vidi čitav grad ne znajući da u tim gradovima samo mali broj ljudi živi u tim savršenim zdanjima.

Bili smo napeti. Radnja filma je bila odlična. Trnci su nastanili naše nožice. Ubica samo što nije uhvaćen. Baba je pitala šta se dešava na filmu. Mi smo joj prepričavali.

-Znala sam da će ubiti onog čovjeka. –povika baba.

-A kako si znala? –upita rođak.

-Žena mu stojeći pije kafu. To ne valja. Ako ko stojeći pije kafu, ne gine mu da postane udovac il’ udovica.

-Ali, baba, ovo je samo film. -govorio je rođak kroz smijeh.

-Paaaaa? Svi ti filmovi su se nekome desili, kad ti kažem. Nije to izmišljeno, sinko, samo ljudima nadili druga imena.

Orio se smijeh prostorijom niskog stropa koja se začas zagrije zimi. Ubica je uhvaćen. Babi dolazi kona, a mi se povlačimo sa ispred televizorske pozicije, baba popravlja čupavac koji smo zgužvali i stavlja kafu. Piju kafu natenane, baba iz veće šolje bijelu kafu, a kona iz fildžana crnu. Mi i dalje jedva čekamo roditelje.

Prošlo je od tada mnogo vremena. Odraslost i crnina naše ekonomije su nam pokazali bljutavi okus zapadne kafe za ponijeti i gorčinu života u tim nekim ogromnim gradovima koji izgledaju lijepo samo u filmovima. Nema više jedva čekanja i čitava nam milina stade u fildžan uspomena iz djetinjstva, kakva šarena čaša za kafu od nekog boljeg kartona, kakvi bakrači.

Ljubavno pismo

Lila je olucima septembra suluda kiša te godine, kvasila nam široke nogavice, obećavala sigurnu prehladu u skorije vrijeme i litre vrelog čaja sa limunom. Jesen se transformisala iz kišno sive u kasno-ljetnu zelenu pa ubrzo u zlatnu prkosnu ljepoticu. Magla je na uranak krila Majevicu od naših snenih pogleda, a iz okolnih dimnjaka su se ukazivali neki tanki, zajedljivi dimovi koji su bili kao pečati na sivom dokumentu pejzaža, potvrđujući zvanično kraj ljeta. Neophodne jakne ujutro su postajale nezgrapni teret na podlaktici u podne, ili su se vezale oko struka čineći nas nižima i debljima. Kako god, smetale su nam baš onako kao što nam je smetalo kada nas neko oslovljava sa dijete. Oponašali smo odrasle, najčešće u lošim stvarima, pa su se prvi dimovi cigarete uvlačili u pluća još početkom septembra. Gazili smo djetinjstvo đonovima novih patika jer su nam prošlogodišnje bile okračale i marširali pobjedonosno u svijet odraslih. Moljakali su se roditelji da odobre i plate prve pramenove na paž frizurama, kad već ne mogu kupiti mobitel. Muške frizure su pričešćene prvim gelovima sumnjivog porijekla za koje se pričalo da od njih opada kosa.Napunila sam trinaest i počela da se osjećam veliko tačno dan prije terorističkog napada u Americi. Tu velikost je ubrzo obuzela zaljubljenost u jednog dječaka…

Nastavak priče možete pročitati OVDJE. Moja priča je četvrta odozgo i prepoznaćete je naravno po lišću-imate sliku ispod👇. Podržite me jednim lajkom ispod priče. Na taj način glasate za mene. Unaprijed hvala❤

Moja malenkost

Osjeća kako će mu se tabani prepoloviti dok stoji na sredinji ljestava. Škripanje podnica na tavanu mu vrijeđa bubne opne dok Joka vadi novo suđe iz kartonske kutije oblijepljene selotejpom. Skinula je prethodno jednu crepku i priuštila sebi snop svjetlosti za ovu rabotu. Crnu bateriju nisu mogli naći u kući, kao da ju je crna zemlja progutala.

-Koliko još ovoga ima, majku mu?

-Ja se prljam i gutam ovu prašinetinu, a ti se žališ, sramoto jedna! –goropadno dodade žena.

-Mogla si ovo lijepo staviti u vitrinu čim si dobila, ali neeee, moramo mi iz krnjavog i ulupljenog jesti do smrti. – broji gotovo sebi u njedra brkati Jovo.

-Mogla sam se ja i udat’ za drugog umjesto što trpim tvoju krnjavu volju za poslom pa…. –izađe iz tavana glas skupa sa novom turom tanjira na kojima je ležao omanji cvijet.

-Pa što nisi?

-Kažu da pravo upoznaš čovjeka tek kad s njim pojedeš pedeset kila soli, a do tad…

-Soli, baba, soli. Samo sam i jeo slano s tobom. Slatko si krila k’o guja noge i iznosila onim ženturačama koje dođu čim me isprate. Kilu šećera pošteno nisam pojeo otkako sam te oženio znači četrdeset i devet godina, ej!

Skinuli su novo suđe sa tavana, oprali vodom koja je kako stariji ovdje viču tekla iz duvara, a staro stavili u posebnu kutiju. Jovo iznese tu kutiju u dvoriše do ograde koju popravlja pa će je sutra unijeti u šupu dok napravi mjesta. Za pet dana će novo suđe opet vratiti na tavan, a staro koristiti kao i do sad. Zagašeni kreč je bio spreman da zakreče onaj dio zida iznad šporeta što bješe pun fleka različitih veličina od iz tave pobjegle masnoće. Dolaze sutra oko pet poslije podne. Stavila je novo milje na sto, ispod i na televizor sa pozamašnom pozadinom, otpakovala vazu koju je dobila za osmi mart i u nju uvalila tri hortenzije različite boje. Pogled joj pobježe na pokućnice, skide ih brže bolje pa hiti kroz prozor. Gradska cura da vidi onoliku rupu na papuči gdje je veliki nožni prst, gluvo i ćoravo bilo – pomisli dok grlo sapire šljivovom rakicom.

Kuću je dovela koliko toliko u red, sad mora Jovu poslati u trgovinu. Štampanim slovima piše spisak –četiri vrste sjemena što ga ljudi jedu po gradu i što dođe u četvrtastim, žutim kutijama, mrki ‘ljeb što je po njemu posuto sjemena, kikiriki što se guli, pečenije košpa, kolu bez šećera i najskuplji gusti sok.

-Jel’ to on ‘ticu dovodi il’ žensku? Izvadi teletinu iz zamrzivača, napuni paprike, zakuvaj pogaču i nakrižaj paradajza.

-Šta ti znaš, Jovo? Taki ti je danas režim ishrane u gradu.

-Znam, gled’o sam ja gradske žene na televiziji, široki kukovi, struk k’o u ose…

-Tako znači? U to ti bleneš? Svi ste vi muškarci isti! Vaćaj se cegera i bez otije sjemenki mi ne idi na oči! –broji dok preko ekrana televizora navlači ono milje.

Umila je znojem okađeno lice, rastrljala prstohvat soleje u dlanovima i namazala obraze. Đavo joj ne dade mira pa nazva snajku, majku ovog unuka što dolazi sa curom i saopšti joj koga željno iščekuju čitav dan.

-Ima curu, a nije mi rekao. –prevali preko tananih usana isprovocirana svekrvinim pozivom dok suza zgamiza sa ćoška oka.

Tolike godine gradi sa djecom zdrav odnos koji se temelji na uzajamnom povjerenju, sve ono što je njoj falilo sa roditeljima, a sin joj priredi ovoliku porciju razočarenja. Njen slabi želudac poče bijesno da urliče nesposoban da preradi svekrvine riječi.

Zaustavi se crveni automobil ispred neograđenog dvorišta. Dvadestogodišnji mladić primijeti babu kako viri dok misli da niko napolju ne primjećuje klaćenje heklane, uštirkane zavjese, brže bolje izađe iz auta, potrča prema ulaznim vratima da je uzme u naručje sa praga i zavrti u krug dok joj marama ne spadne sa rijetke kose. Otvoriše se vrata, a miris dezodoransa ga zbuni i uštinu za sjećanja u koja se uselio još davno miris pogače. Baba umjesto u njega pogleda mu preko ramena i začuđeno prozbori:

– Đe?

-Đe ko?

-Pa cura, ne pravi se lud! Rek’o si da dolaziš sa curom! I materi sam ti javila.

-Nisam to rekao, majke mi.

-Ej, ne kuni se majkom kad lažeš!

-Ne lažem!

Jovo je odlučio intervenisati i uvesti ih u kuću. Stavio je kafu pazeći da se koja kapljica crne tekućine slučajno ne nađe na taze za curu okrečenom zidu. Baba se lupala u prsa, a krst na lančiću je poskakivao kao da igra kolo pod vratom. Isti mati, kako to do sad nisam vidjela, pravi me ludom… –mislila je dok se crvenilo nastanjivalo na solejom namazano lice.

-Pseto jedno, isti si svoja materešina, rek’o si lijepo –sutra u pet dolazi moja malenkost. –izbaci iz gorčinom kafe skupljenih usta.

-A lude žene, majko mila, moja malenkost znači ja! Nije to tepanje curi, jadna ne bila! Nemoj, sine, više kazivat’ te školske izraze, misli na djeda, tabani samo što mi se nisu prepolovili na ljestvama dok sam ono suđe skid’o–uključi se Jovo kojem je salo podrhtavalo na stomaku od smijeha.

Dok su se baba i djed raspravljali, radnici gradske higijene su po ljetnom rasporedu odvlačili smeće iza pet poslije podne i kada su uočili kutiju punu starog suđa u dvorištu ovdje svima poznatog dobrog Jove, uđoše u dvorište mimo protokola, iznesoše onu tešku kutiju punu starudije, utovariše je u kamion i nestadoše u prašini julskog dana.

Fale mi sretni jugoslovenski roditelji

O jugonostalgiji sam u sklopu IMEP-ovog granta razgovarala sa mještanima Doknja, tačnije sa deset osoba, koje su mi rado prepričale svoje uspomene i boljke glede ove teme. Priče sam sabrala u tekst u kojem će se svako pomalo pronaći, a najveći dio teksta čine uspomene Cvije Filipović koja je opisala svoje djetinjstvo.

Da li sam ja jugonostalgična? Prvo, riječ nostalgija se direktno veže za aktivnost uljepšavanja prošlosti kao mehanizma pomoću kojeg kamenujemo sadašnjost nauštrb prošlosti koja je kao bila divna. Moja prošlost –barem taj jugoslovenski dio, je bila predivna uprkos svim poteškoćama koje su vladale u tom periodu i nikada ne bih poželjela da sam rođena u današnjem vaktu. Zašto? Krenimo od mojih roditelja. Bili su zaposleni (čitaj radili su ono za šta su se školovali i upisali su ono što su voljeli). Da li zaposlen ujedno znači biti i sretan? Ako gledamo kroz prizmu prihoda i rashoda onda DA, a ako gledamo kroz to da li volimo ono što radimo i kakvi su uslovi na radnom mjestu, onda se veoma lako može desiti da smo sve, samo ne sretni. Srednju školu nisam birala srcem već potrebama tržišta ito ne našeg nego svjetskog. Sa medicinskom školom nema greške, tu uvijek ima posla –ne baš uvijek državnog, ali posla ima i može se pristojno zaraditi. Moja majka je trgovac i u to vrijeme trgovci su radili u trgovinama. Otac mi je bio bravar. Radio je svoj posao. Tačka. Radili su osam sati. Tačka. Ni minute više. Bili su pravi maheri u onome što rade. Imali su slobodne vikende. Kući su se vraćali radničkim autobusom u petnaest sati i deset minuta. Radno vrijeme im je počinjalo u sedam sati ujutro. Kažu da je čovjek ujutro najproduktivniji. Jesu li bili sretni? Jesu. Ja sam išla u školu sa drugarima, svoju zadaću sam sama radila, a ako mi nešto nije bilo jasno pitala sam učiteljicu ili neku od drugarica da mi bolje objasni. Roditelji su rijetko uskakali u proces rađenja zadaća. Naučili su me na godišnjem odmoru prije prvog razreda štampana slova. Godišnje smo provodili pola na moru preko tatinog preduzeća, pola na njivi koja nam je pružala razne povrtne poslastice. Manja djeca su bila zadužena za posliće tipa branja jagoda i kupina. Na taj način nam je ugravirana odgovornost u život još od malih nogu. Usput smo naučili kako se zove koje drvo, biljka i životinja. Nikada nisam pohađala privatne časove ni za jedan predmet kao ni moje društvo. Najviši nivo objašnjavanja je bio kada ti roditelji povuku za rukav nekog od komšija kojem je taj školski problem u opisu struke. Svaka osoba je znala čitati i pisati dva pisma i tablicu množenja. Bilo nas je od trideset i pet do četrdeset u razredu.

I roditelji mojih drugara su radili u preduzećima kao i moji i bili su šesnaest sati kod svoje kuće, osim ako ne rade u smjenama. Naše je bilo da pojedemo obrok koji ili je ostao od sinoć ili ga je baka spremila baš za nas i zadaću završimo između trinaest i šesnaest sati. Tri sata su bila sasvim dovoljna za te aktivnosti. Oni kada dođu popiju zajedno kafu, a nerijetko se dešavalo da neko od komšija, nenajavljen, dođe na kafu. Banu ljudi, pa šta? Dobrodošlica je tada bila pitanje obraza, a ne samo kulture. Mi smo u to vrijeme bili napolju i konzumirali slasti djetinjstva. Večera se pravi od sedamnaest do osamnaest sati, a ako je neko toplije godišnje doba, nakon pravljenja večere se ide u baštu. Večera se iza devetnaest sati, poslije crtanog fila Eustahije Brzić, a nakon toga slijedi dnevnik koji smo mi djeca mrzili iz dna duše. Gosti su bili sasvim normalna pojava naveče i rado sam im iznosila svoje uredne sveske, a oni su se divili mome rukopisu. Pola deset naveče je radnim danima bilo vrijeme kada gosti idu kući. Najdraži su mi bili oni gosti koji imaju djecu mojih godina pa i njih povedu, a mama zaokupljena sijelom nema vremena paziti na nas skupa. Još draže od toga mi je bilo kada mi nekome odemo u goste. Restrikcije tipa da smijemo uzeti samo jedan slatkiš sa stola i jednu čašu soka su bile sasvim normalne i uvijek su u putu ponavljana pravila restrikcija.

Bilo je sasvim normalno pomagati odraslima i na taj način naučiti bezbroj sitnica koje će nam omogućiti da tu djelatnost samostalno obavljamo kada odrastemo. Ta učestvovanja u poslovima odraslih su nas najčešće zakačala vikendom, a u vrijeme jeseni i radnim danima zato što smo mi djeca sa sela. Svi odrasli su imali autoritet i neformalne, ali efektivne ovlasti roditelja –ovo mi se nije sviđalo zato što nas je svako mogao vaspitati pljuskom u bilo koje vrijeme i naša dječija krivica je bila nešto o čemu se nije polemisao –stariji su uvijek bili u pravu.

Naši roditelji su, dakle, radili u preduzećima, na njivi, oko kuće i u kući. Baka i djed su živjeli sprat iznad nas, a kućica nije bila velika. Oni su držali dvije krave i kokoške, a mi djeca smo bili zaduženi za to da odnesemo u komšiluk te proizvode po bakinoj direktivi. Brat i ja smo dijelili sobu, a mama i tata su spavali u prostoriji koja je bila nešto između dnevnog boravka i kuhinje. Odjeća im je stojala u ormaru u našoj sobi, a suđe u svijetlo plavom kredencu koji je bio tamo gdje su oni spavali. Vrijednost čovjeka se tad nije mjerila po kvadraturi praznih prostorija koje posjeduje i u kojima niko nikada nije oka sklopio. Moje drugarice baka je imala dvije sprave koje su se zvale stanovi i na njima pravila šarene ponjave od stare odjeće. Često smo joj u šali znali reći-Boli te briga, tebi će baba ostaviti dva stana –aludirajući na stanove u zgradama, a ona se ljutila.

Provodili su naši roditelji mnogo vremena sa bratom i sa mnom. Čitav nam se život odvijao zajednički –osim onog dijela kada su oni na poslu, dakle, četrdeset sati sedmično. Nikada ih nisam čula da kukaju nad životom, a nije da nije bilo teških trenutaka. Bilo je čak i godina kada nismo išli na more zato što je neko od komšija gradio kuću pa su čitav godišnji odmor trošili pomagajući, a na našem šporetu se krčkalo mnogo ručkova za majstore. Sreća je stanovala u Ti meni, ja tebi!

Najdraža stvar mi je bila kada neko od maminih i tatinih kolega pošalje bratu i meni stvari ili igračke svoje djece koja su to prerasla. Tada se ljudi nisu bojali prerastanja stvari ni starosti i niko nije pokušavao zadržati privid vječite mladosti. Starilo se dostojanstveno. Umjesto straha ljudi su umetali radost čekanja da postanu bake i djedovi, okuse slasti novih titula i ponovo, ali iz druge perspektive, prožive još jedno djetinjstvo. Podrazumijevalo se da unučiće čuvaju baka i djed koji su bili u penziji. Podrazumijevalo se i da baka i djed pričaju neke priče po stoti put, a da mi unučići otpuhujemo nervozno od dosade prekidajući ih nakon svake izrečene rečenice. Podrazumijevalo se i da oni uporno nastave gdje su stali. Danas su te priče najdragocjenije nematerijalno dobro koje posjedujemo. Koliko mi samo puta padne na pamet djedov kolega koji je bio slab na slatkiše i koji je nakon petog pojedenog komada šampite šlagom sa šestog komada namazao oči i rekao:“Evo vam oči gladne, da se nažderete!“

I šta Vam sad najviše fali iz tog perioda? –postavljam pitanje Cviji Filipović, ženi sa kojom sam najviše razgovarala o ovoj temi.

Nije ni to vrijeme bilo sjajno. Realno, sjajna vremena ne postoje, ali mi žao što moja djeca neće osjetiti čari tog perioda. Fale mi sretni jugoslovenski roditelji. Oni koji podignu kredit i naprave kuću bez straha od otkaza. Oni kojima su komšije i više od roda rođenog. Oni roditelji koji čekaju da se ja, njihovo dijete, zaposlim, udam i rodim dijete bez bojazni da će mi neko složiti otkaz nakon prvog ukazivanja stomačića ispod pamučne majice. Oni kojima ću banuti u nedjelju, izgrliti ih i izljubiti. Oni kojima su u rukama ručice njihovih unučića, a ne mobiteli na koje se jedva naučiše i koje nosaju ko muhe bez glave hodnicima staračkih domova pokazujući slike djece i unučića rasutih po bijelom svijetu. Eto, to mi fali! –ističe C. Filipović.

Šta to pokazuješ po školi?

Mislim da ne postoji osoba koja bar jednom nije pročitala ili čula sljedeći vic – Mujo udara svoje dijete. Prut se omotava oko nogu, a dijete vrišti. Komšija pita Muju:” Šta je to dijete napravilo pa ga toliko udaraš?” Mujo će na to:“Kasno je kada napravi.“ Ova priča je moj pismeni krik protiv svakog oblika fizičkog kažnjavanja djece jer kasno je kada batine naprave ono što naprave.

Devedeset i neka, rat samo što je stao. Ispred mene u klupi su sjedila dva dječaka –smeđokosi, ošišan nestručnom rukom na ćasu, šiška mu se često znala obreti u blizini trepavica i ići u oči pa je vješto napravio pravolinijski razdjeljak i od frizure na ćasu napravio frizuru na čitanku, i crnokosi –slične frizure, guste kose koju je krotio uljem, posjetilac frizerskog salona svakog mjeseca, a kada se priča o njemu svi se slože da je imao ono nešto, magnet kojim je doslovno lijepio pažnju svih prisutnih.

Smeđokosi je raseljeno lice. Za razliku od većine naših školskih drugara on ima živog oca. Oca mu puka sreća spasila sigurne smrti. Živjeli su u tuđoj kući, roditelji, mlađi brat, djed, nena, amidža i on. Nije se tada mnogo brinulo o osjećanjima djece i djeca su bila bolna tačka samo onima koji ih nemaju, a koji ih žele pa čak i po cijenu života. Kod kuće je i njega kao i većinu čekala materijalizovana ljubav  u punoj tepsiji pite, u čistoj na ruke opranoj garederobi dobijenoj u nekom humanitarnom paketu, u toploj sobi i u svim onim oblicima koji se danas podrazumijevaju i ne smatraju ni ljubavlju ni luksuzom već osnovnom potrebom. Nije tu bilo pretjerano zagrljaja, poljubaca ni biće sve u redu rečenica. Bilo je ponekad i nasilja. Znao se preživjeli otac ponekad zanijeti u alkoholu pa ženi malo pokazati ko kosi, a ko vodu nosi. Bili su to pošteni i vrijedni ljudi –pričalo se, a na roditeljski je uvijek dolazila majka u šarenim dimijama, glave podvezane maramom, nakitom nenakićena i uprkos svemu vesela ženica sitnih očiju. Našu učiteljicu je tada mijenjala druga učiteljica. Ta druga učiteljica je bila stroga i autoritativna –a tad su prosvjetni radnici ionako bili u poziciji Bog pa oni. Smeđokosi je bio dijete za primjer. U njihovoj kući obrazovanje je bilo u kategoriji uči ako hoćeš, a ako nećeš znaj da dok je leđa biće i preduzeća. Majka je bila nepismena, a otac je završio svega četiri razreda osnovne škole. Učiteljica je govorila njegovoj majci pred nama:“Fino dijete, izvanredno fino dijete, ocjene su takve da je među najboljima, nema se tu šta puno zboriti, pokazuje empatiju prema drugima…“ Žena se zacrvenila. Kada je dječak došao kući tog dana nakon nastave, porodica je formirala odbor za doček.

-Skini rusak i stavi ga na sto! –prozborio je otac ljutito.

Dječak je poslušao. Nakon rusaka rovili su i po džepovima jakne. Dijete se treslo.

-Đe je? –vikala je mati.

-A đe je ko? –pitalo je dijete osjećajući u zraku miris predstojećih batina.

-Ne pravi se budala! Izvrni i džepove farmerica! –povika đedo.

-Ja ne kontam… –pokušavalo se dijete izvaditi iz problema dok je vraćalo sličice u desni džep.

-U ovoj kući nikad nije bilo lopova, nikad!

-Nisam ništa ukr’o!

-Odlično. A jel’ ti to ko dao?

-A koje?

-Ne pravi se lud! Empatiju!

-Kakvu empatiju?

-Onu koju pokazuješ po školi? Oklen tebi uopšte empatija?

-Govori, đe empatija?

-A, a, šta je to empatija? –upita dijete.

-Vidi ti njega. Pokazuješ je po školi, a ovde nas vučeš za nos. Učiteljica ti materi rekla da je pokazuješ. Hoćeš reć’ da učiteljica laže?

-Ma neću, ali…

-Nema ali. Kazuj đe empatija!

-I okle tebi empatija? Ako nam dođe milicija radi ote empatije, odraću te k’o Musa jarca! Ovde lopove ne ranimo! Sve smo ti dali, a ti nas brukaš! –đedo maše štapom podignutim u visini djetetove glave.

-Snaho, da si ga bolje pazila, ne bi se on šepurijo okolo s otom empatijom koja je bezbeli tuđa! Mi empatije nosali nikad ni pokazivali nijesmo! –jedva dočeka svekrva.

-Ja sam ga sjetovala i sjetovala, ali…

-Pustite sad to! Prvo da nam kaže đe empatija i okle mu, onda ćemo vidit’ ko je kriv.

-Mati je kriva! Ukalja nam obraz pred nolikijem svijetom. –brunda svekrva.

-A šta je empatija? –povika dječak.

-Šta se dereš?! Tek dunjaluk ugled’o, a dere se k’o pravi. Ti je pokazuješ, a od nas tražiš da ti kažemo šta je, jel’? –broji otac proizvodeći bičem neke čudne zvuke.

Crvene masnice debljine dječakovog palca ubrzo nastaniše tanke nožice i leđa, a otac ga prestade udarati tek kad dječak obeća i zakle se Allahom da nikad više neće pokazivati empatiju po školi. Odbor za doček nikad ne prizna djetetu da mu članovi uopšte ne znadoše šta je to empatija. Otac okači bič na ekser zakucan ispred ulaznih vrata. Nedugo zatim sretne majka našu učiteljicu pa je u povjerenju upita:

-Sajo, sestro mila, de ti meni kazuj šta onaj moj arsuz pokazuje po školi?

-A šta pokazuje?

-Njaku empatiju.

-Molim?

-Ja, ja, ona mi druga učiteljica rekla.

-Pokazati empatiju je pokazati saosjećanje, odnosno pokazati razumijevanje.

-Auf, dijete bezveze fasova. Babo ga sve bičom isprepuc’o. Ali nije džaba, batine nikad nisu džaba. One ploda uvijek daju. Fala, pozdravi kod kuće.

Kada je porodica saznala šta znači riječ empatija, svi su se fino ismijali neobičnom nesporazumu, a dječak nikad nije dobio izvinjenje. Čuj on da dobije izvinjenje, tek dunjaluk ugled’o? Njemu da se neko izvinjava? –bilo je stanovište mnogih porodica tada, a ne samo ove.

Od opisanog događaja je prošlo više od dvadeset godina. Jedina stvar koja se promijenila je to da djecu više ne smiju častiti batinama treća lica (prosvjetni radnici, komšije i rodbina) kao što su nas nekad. Fizičko kažnjavanje od strane roditelja je još uvijek sasvim opravano i većina roditelja ga ne naziva pravim imenom-NASILJEM već odgojem koji od djece mora napraviti čestite i poštene ljude. Svaki čin fizičkog kažnjavanja djece proprate izreke tipa “batina je iz raja izašla”, “ovo je za tvoje dobro”, “više boli mene nego tebe”, “bolje te sad rasplakati, nego čitav život radi tebe plakati”, “mnogo milovano, loše vaspitano”, “jednog dana ćeš mi za ovo reći hvala... Izreke su se kao i pogrešan model ponašanja prenosili s koljena na koljeno. Čudim se samo koliko osoba može biti rječita kada treba opravdati nešto poput batina, a koliko nemaštovita kada treba djetetu fino ukazati na propuste. Kada će roditelji više shvatiti da je imati dijete izbor, a poštovati prava tog djeteta obaveza koja se veže direktno za izbor?

Ovu priču završavam pitanjem:”Ako je batina stvarno iz raja izašla, kako to da djeci od života napravi toliki pakao?” Pitanje je postavio crnokosi dječak našoj učiteljici zbog ovog čitavog cirkusa oko riječi empatija. Odgovorila je:”Shvatićete kada odrastete i kada budete imali svoju djecu.” Nismo još shvatili iako imamo više od trideset ljeta, a mnogi od nas i svoju djecu.

Jesen

Došuštalo lišće da se pravi sok od nara i da kasna jesen namjerava obući sunčanu kolekciju. Možda zato nije ni dozvolila drveću da se riješi pozlaćenog odijela. Jesen je imenica koja se ne završava na slovo “A” kao većina imenica ženskog roda u našem jeziku, ali uprkos svim pravilima odluči biti žena i tu mogućnost izbora rodne pripadnosti odmah odvede modnim slivovima naših rijeka u šumu. I vidjele divlje trešnje nekad davno koliko je jesen ustvari ženstvena pa se zacrveniše pred njenom pojavom. I jesen se oduševi. A veliko je priznanje kada se autoritet ozari vašim djelom pa svake godine prve promijene odijelo da se nanovo dopadnu jeseni. Ugledaše se mnogi na divlje trešnje pa darovaše boje koje su imali. Neki su čak i svoje plodove dali jeseni. Toliko su je svi ljubili. A ona je odlučivala kome i kada šta treba. Bilo je godina kada jesen procijeni da su njeni štovatelji željni kiše i poklanjala ju je nesebično. I čitav grad je umotavala u vunene šalove koji su virili ispod kaputa. Smakrala je nogice pa de se čik suprostavi ako nemaš dobre čizme. Smijala se jesen iznad grada mrziteljima kiše koji nisu uvidjeli njene dobre namjere. Mislila je i ove godine da će pročitati skrivene poruke u kapima kiše ujutro uz kafu, ali tada su buljili u telefone i čitali sa malih ekrana njeno današnje raspoloženje. Upućivala ih na čaj jer je smatrala da im je baš on potreban. Hladnim vjetrom ih je gurala u tople zagrljaje, a oni su je i dalje mrzili. Gulila usnice koje neko baš takve treba da ljubi. I to su joj zamjerili. Zamrzne ti kišom ruke tek toliko da ih neko dodirom može odlediti, a ni to nisu shvatili. Malo joj bude žao onih koji nemaju dobre čizme i životinjica čije šapice smokri pa misli noću na njih. Postiđena svojim postupcima koji su prošli bez očekivanih rezultata, dozvala je sunce i upalila nebesku ringlu na najvišu temperaturu. I miriše u znak izvinjenja vazduh poslije kiše kao njen najnoviji parfem. Tada su je počeli zvati miholjsko ljeto. Bila je ponižena. Ime i rod su joj promijenili, njene zasluge pripisali nekom drugom, a nju i dalje olajavali jer poslije nje dolazi zima. Mislila je da je prokleta. Sjela je ispod zrelog grožđa i gorko zaplakala. Plakalo je i grožđe s njom pa mu odredi da je idealno za vina jer savršeno zna da tješi. Možda bi bila voljenija da dolazi prije ljeta. Grožđe je tako tužnu uputi u školske hodnike. Ugleda sebe kako se šareni na svim panoima. Poče čitati dječije sastave i pjesmice o sebi i sazna neke informacije koje su joj pred ogledalom promakle. Zarumeni se kao školovana, zrela jabuka. Važno je da je djeca vole. Ispade ljutnja iz srca i ispari kao magla pred onim panoima koje su ukrašavali prvačići. Dobra kakva jeste, čuje da su ljudi uradili sve poljske radove, prošeta klasjem i ogleda se u žitu kao u ogledalu, stane između tegli salate da se odmori i čuje ljude kako se žale da je vruće i da nemaju vode, pa odmah reaguje. Sutradan se opet počnu žaliti na kišu i njeno prisustvo. Dosta je, zapali cigaretu sklepanu od nekog suhog lišća i zapuha sjeverne vjetrove. Presječe vrpcu grijne sezone u gradu, zadimi odžake u selu, automobilima dokoluta zimske gume, sve po zakonu! U novembru već postane djetinjasta jer shvati da samo na taj način može izaći na kraj s ljudima. I počne se šaliti na novembarski način pa ni oni telefoni više ne budu u mogućnosti procijeniti šta je spremila za sutra. Igra se ona sa šarenim, u autobusu zaboravljenim kišobranima, dira im žice i pošalje ih novom vlasniku. Jer zaboravljeni kišobran je isključivo u vlasništvu jeseni. Počne iz džepova prosipati kišu na sve one zaboravne ljude bez kišobrana koji je zovu miholjsko ljeto. Smijulji se opet njihovom trčanju. Umire od smijeha ljudima koje nesavjesna budala za volanom zalije prljavom vodom sa ulice koja maloprije bijahu čista u njenim džepovima.Zna ona da mora na dalek put. Teško joj pada da se odvoji od onih koji su je eto znali i uvrijediti. Prošeta još jednom školskim hodnicima. Ode da zadnji put zagrli ono veliko bure kiselog kupusa kojem je kameno srce i sve one teglice šarenih ajvara nastanjenih u mračnim odajama. Zaštiti šumu debelim tepihom lišća i puhne jednom onako za raju u dvorišta. Daje im zadnji dio sebe, a oni se brane grabljama. I kaže svake godine sama sebi:” Jeseni, ubuduće ćeš s njima samo oštro novembarski!” Ali ljubav je to, zaboraviće se sve dogodine u zagrljaju dobrodošlice crvenih listova divljih trešanja i na školskim hodnicima.Saplete se jesen zadnjih dana o bundeve ispred vrata pa prosu zdjelu tvrdih mušmula u znak pozdrava. Zna ona da je veoma malo vremena između okusa prvih umeklih mušmula i okusa božićnih kolača, a zna da su meni mušmule ipak malo bliže srcu. Zato sretan ti put jeseni, ti koja spavaš u spavaćici od lišća i pruća, u mome srcu je čitave godine tvoja kuća!