Ljuska crvenog luka (lukovina) se od davnina koristila na razne načine. Njome su se farbala uskrsna jaja, a poznat je i paganski običaj spaljivanja ove ljuske na prvi dan nove godine jer se vjeruje da to donosi novac u godini koja je nastupila. U „Narodnom učitelju“ Vase Pelagića sam našla jedan zanimljiv dio gdje se lukovina koristi za podsticanje rasta kose, liječenje ranica i krasti na tjemenu te bojenje kose.
Recept za rast kose i liječenje tjemena: U 200 ml hladne vode dodati ljuske od dvije glavice luka, dakle ljuske ne lukovo meso, staviti na ringlu i kada proključa pustiti da uvre (ja pustim da ključa nekoh 5 minuta). Maknuti sa ringle, poklopiti i pustiti da se ohladi. Kada se ohladi isuti u bočicu sa prskalicom i nanijeti na tjeme (dakle, na tjeme ne na dužinu). Ovo možete raditi svakodnevno, samo gledajte da to radite kada je vrijeme toplo da se ne prehladite. U hladnim danima ovaj tonik je najbolje nanositi nakon pranja kose i ne ispirati.
Recept za farbanje kose: Ako imate svijetlo smeđu (ili čuvenu mišiju boju kose – sivkasto smeđikastu), srednje smeđu ili crvenkastu kosu, a sviđa vam se takozvana ginger nijansa, uzmite ljusku od šest glavica, pripremite na gore navedebi način i prelijte preko čitave kose nakon svakog pranja dok ne dobijete željenu nijansu. Moja kosa je bila tamno smeđa, a dva mjeseca nakon korištenja lukovine na opisani način imala je boju koju možete pogledati na slici ispod. Meni ova boja ne stoji, ali eto, važno da sam probala i da mogu s vama podijeliti ovo iskustvo.
Napomena:
-Ovi recepti nisu za plavuše jer mogu promijeniti boju kose, stoga, drage plavuše, ne koristite lukovinu da ne bi bilo iznenađenja.
-Lukovina može isprati farbu sa kose, zato oprez ako ste ofarbani. Ako koristite lukovinu za rast kose i liječenje ranica, obratite pažnju da je nanosite samo na tjeme, najbolje bočicom koja ima prskalicu i najbolje tokom sedmice dana pred farbanje.
-Lukovina pripravljena na gore navedene načine NE SMRDI.
-Pored ružmarina, lukovina mi je najdraža za rast i jačanje kose.
Franjo je iz Jajca krenuo prvim jutarnjim autobusom. Saobraćaj se odvijao otežano zbog enormnih količina sniježnih padavina, no to ga nije spriječilo da se uputi za Tuzlu. Dogovorio se sa Jaretom da ga sačeka na stanici i doveze do seoske kafane Kod Rupija kako niko ne bi posumnjao da su se njih dvojica, kako Mirko kaže, polizali, a i mjerdžije će doći tek u šest sati naveče, a Franjo ni za živu glavu nije htio stići prije njih. Pustiće ih da na miru popiju kafu, a onda će se ukazati na vratima i uraditi ono što se uraditi mora. Stigao je konačno u Tuzlu i pogledom kroz prozor tražio Jareta sklanjajući onu zavjesu dok je autobus skretao na peron. Ni sinoć oka nije sklopio, a ni tokom vožnje. Mirkovica i Jarebica su na uranak počele sa spremanjem jela, udesile su kuću za goste, a Mirko je otpuhivao k’o ćuran, brojao sebi nešto u njedra i buljio u jednu tačku iako se činilo da gleda televizor. Pozvali su Merkelovicu, strinu Petrovicu, Ilincu, Jaretove roditelje i Mirkovicinu sestričinu koja je živjela blizu, njenog muža i djecu. Jare je tokom dana dovezao meso koje su naručili i tortu, a poslala ga Mirkovica dvaput po nekakve začine koje je zaboravila kupiti. Dragan je stigao sa ženom i djecom i spavali su na gornjem spratu umorni od puta. Jare je pokupio Franju skupa sa tortom koju je Mirkovica naručila od neke žene blizu stanice.
-I nije mene zvao? Ej, brata rođenog nije zvao. Sin mu čak iz Austije doš’o, a Jajce pred kućom i on mene nije zvao. Neće to moć’, neće! Sve kuk’o kako mu ‘ći nema momka, kad ono…
-France, u šta si ti ostario? Zelen si k’o mekonijum, majku mu. On je tebi vik’o ono u šta je on htio da vjeruje, a ne istinu. Znao je on za zimzelenog, kad ti kažem!
-A šta ti je mekonijum, svega ti?
-Eeeee, mekonijum je, jarane moj – zbori Jare dok se prisjeća gradiva koje je njegova kćerka, učenica medicinske škole, sinoć ponavljala naglas u sobi do kuhinje – prva stolica, da ne reknem govno, koje iziđe iz insana čim se rodi. Meni to nema smisla, života mi, da se prvom, da prostiš, govnetu nadijeva ime, a prvi osmijeh, prvi korak i prva riječ nemaju direktno latinsko ime. Eto, time ti je sve rečeno. Čim se prva sraćka, koja je zelena, imentuje, pametnom čovjeku bude jasno da će ga život zasut’ sranjima kad god malko živne.
-Odakle ti to, Jarčino, sve znaš? Kad prije ko od čega bježi k’o pomahnit’o, u selu su govorili:“Bježi isto k’o Jare od knjige.“ – zacereka se Franjo.
-Aaaaa nisu tako pričali, ne, ne. Vikali su:“Pobježe k’o Perunov Frano u Jajce. Čuvaj ti, France, riječi za večeras. Ne troši ih na mene jer se nije rodio onaj ko me nadgovorio. Ja sam svijeta proš’o.
Jare je smjestio Franu u kafanu odakle će ga Suljo prevesti do Mirkove kuće u šest sati i trideset minuta, a po nekoj čudnoj seoskoj interciji uzrečica zelenk’o mekonijum se odomaćila u selu toliko da ni doktoru u ambulanti nije bilo jasno otkud im baš ta riječ, a niko nije ni znao ni pokušavao saznati šta je mekonijum, ali je to poređenje putovalo od usta do usta, pogotovo kod onih pijanica ipred trgovine koja je bila tik uz ambulantu. Frano se u kafani latio flaše, a kako više nije u godinama kada organizam podnosi kapljicu više, ubrzo se pocrveni i poče gubiti kontrolu nad mislima. Mjerdžije su došle deset minuta prije šest sati, a Mirko je osjetio nekakvo sugestivno probadanje pod rebrima. Sto se ubrzo napuni kafenjacima, a Mara je donaljevala kafu, sok i ostala pića kojih je bilo u izobilju. Same od sebe iznikoše teme za razgovor koje su dovoljno uopštene da se niko ne nađe uvrijeđen.
-Nezaposlenost je jedan od ključnih faktora usporenog napretka i kržljave promjene svijesti našeg društva. – konstatova mladoženjin otac.
–Promijeniće se vama svijest kad vam uleti ona spodoba iz, da izvinete, Jajca – pomisli Jare i ukrade mu se osmijeh baš kad pogleda u mladoženjinu majku koja mu uzvrati osmijeh i poče ga ispitivati.
-A gdje Vi radite, gospodine Drago?
-Ja…
-On je nezaposlen – frknu Petrovica – na sramotu ove države!
Jaretu je poslijeratna Bosna i Hercegovina bila jedna od najsavršenijih država na svijetu. Globalni problem nezaposlenosti je njemu kao pojedincu samo olakšao parazitsko stanje jer posla nema, kako je govorio, ni za one sa fakultetskom diplomom, a kamoli za njega sa formalno završenom osmoljetkom i neformalno, sirom, kajmakom i slaninom, završenom saobraćajnom školom jer mu je otac poznavao tadašnjeg direktora škole koji je imao sluha za probleme svojih poznanika i koji je vjerovao da vozač mora znati voziti, a ne nekakve trice i kučine koje obezbjeđuju profesorima sobraćajne škole hljeb. Ovo neformalno obrazovanje Jare nije mnogo pominjao jer su svi u selu znali da on i ne zna kako srednja škola izgleda iznutra, ali je zato pametovao sa onih osam razreda ostavljajući bez teksta i one sa fakultetom i sve mu milina kolala tijelom kada se zaibrete šta sve on neobrazovan zna. Jedno od najljepših zanimanja za Dragu Jareta bilo je divlje taksiranje. Imaš izbora uvijek – voziš kad hoćeš i koga hoćeš, ako ti se spava prespavaš, ako te šta boli odboluješ i nemaš šefa. Bio je omiljeni taksista jer su ljudi pored usluge vožnje htjeli i dozu koja život znači – doping informacijama da i drugima ide jednako loše kao i njima, ako ne i gore, a Jare im je to nesebično darivao baš onako kako je i primao informacije od svojih mušterija – bio je pun pažnje i empatije. Rado su mu davali i bakšiš, a nisu bile rijetke ni situacije kada mu tutnu kakvo poklonče, pozovu ga na kafu i rođendan. Jare je najviše volio ture za Drijenču jer se zbog udaljenosti nije bilo smisla vraćati kući bez putnika pa i njega ugoste kao i one koje je dovozio, smjesti zadnjicu u meko, najede se i napije, a sve mu plaćeno. Vozio je ljude u bolnicu, a ni tu mu čekanje nije teško padalo. Lakše je čekati k’o gospodin, nego znojiti se dok rintaš k’o konj. – mislio je dok se čudio kako to niko prije njega nije shvatio, a svi nešto k’o školovani i načitani. Nije on imao problema da ostane sam sa sobom i smatrao je da čekati mogu samo natprosječno inteligentni koji su u stanju da zabavljaju sami sebe. Za takva se čekanja pripremao tako što kupi dvije kutije original cigareta i aktivira internet. Kada ogladni prošeta do kioska sa brzom hranom, pojede hamburger, kupi kafu iz aparata i spazi barem petero ljudi koji okupljeni oko pepeljare nešto besjede, a on im se privuče, zamoli za upaljač koji smejsti u svoj džep nakon paljenja cigarete, požali se na vremensku prognozu i ostvari brzinski kontakt. Kada mu razgovori dosade, iz džepa izvadi telefon i bulji u onaj ekran sve dok osoba koju čeka ne završi sa pregledom. Jasno, ali krajnje suptilno stavi čekanom do znanja da je odbio čak pet mušterija naglašavajući svoju bitnost u procesu čekanja. Čekani je gotovo uvijek gladan pa i Jaretu obavezno kupi šta da pregrize. Nije Jaretu mrsko mušteriji stati od bolnice do kuće ni deset puta – kod pekare, mesnice i apoteke. On je svjestan svoje neophodnosti u vremenu kada je reduciran gradski i prigradski saobraćaj, a i ljudi su svjesni toga pa ta zajednička svjesnost pređe u savjesnost koja Jaretu samo podgrijava ljubav za ovakvim načinom života. Kada ga majka Ruža napane što uzalud godine kroz divlje taksiranje ćera jer od toga nema ni hljeba, a ni staža koji će mu u starosti donijeti koliku toliku penziju, Jare se začas snađe.
-A moje mame šta priča!? Pokojni Ilija, moj punac, striko – ih mog’ bi ti do sutra nabrajati sve one koji su pred pemziju u grobu završili. Ne daj mi lagat’! Ko mi garantuje da ću doživit pemziju, ko? Samo se molim da me ne ukopaš, mamo, jer kažu da je to najjači od svih bolova.
Na kraju radnog dana, negdje oko šest naveče, Jare bi zadnjicu sa meka sjedišta premjestio na gajbu pred mjesnom prodavnicom, načinjao onu drugu kutiju original cigareta, uzimao tri pive u limenci i pričao kao navijen. Kod kuće bi ga dočekala žena ljuta k’o puška, mati i otac što ga poprijeko gledaju i djeca koja traže po dvije i po marke za užinu dok večera. U kutiji je ostalo još original cigareta za jutarnju kafu pa Jovo nanovo u savršen život na vreli asvalt.
-Ja sam, prijo, profi vozač. – odgovori Jare na pitanje.
Oglasi se zvono, a Mirko ustade da vidi ko je premda su svi gosti tu, sem Ilince koja ne može doći zbog gripe. Kad vidje Franu, obli ga leden znoj. Uvede ga u kuću, a pijani Frano pozdravi prisutne.
-Hvaljen Isus i Marija! Šta je ovo, brato, niko da odgovori? Kakvu si ovo bagru okupio, vjere ti?
O internet nasilju u sklopu IMEP- ovog granta sam napisala šest tekstova koje možete pročitati OVDJE, a narednih šest tekstova su tu da nam ukažu na to kako iskoristiti internet za lični razvoj. Ako želite iskoristiti svoje talente pomoću interneta, poželjno je da pročitate i ovaj dio o nasilju. Priče o dobrim stranama interneta s nama su podijelile Amra Kamberović Mujanović, Nikolina Pirner Sekić i moja malenkost.
PRIČA AMRE KAMBEROVIĆ MUJANOVIĆ
Amra Kamberović Mujanović je diplomirala žurnalistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Pisala je kao saradnica za mnoge portale, od poslovnih do zabavnih. Vjeruje u konstantnu edukaciju i ulaganje u sebe. Trenutno je posvećena pisanju i izgradnji zajednice na svom online magazinu/blogu.
Internet pruža mnogo prilika, platformi i opcija za zaradu od pisane riječi, samo ih treba prepoznati – ili kreirati! Internet je onakav kako ga vi koristite – može biti alat, najbolji prijatelj, prilika za zaradu, prilika da OSTVARITE SVOJ SAN, a s druge strane može vam oduzimati vrijeme. Nije do interneta, do vas je.
Trenutno pišem za svoju web platformu, koja je kombinacija bloga i web portala, ali i prilika za mnoge da pišu upravo na istoj. Domena i hosting su zakupljeni na godišnjem nivou i za sad sve odlično funkcioniše. Sve što mi je potrebno (ili mojim saradnicima) da objavim tekst jeste wifi konekcija i mobitel/laptop. Bilo kada, bilo gdje – i to je zaista predivno!
Prema analitici – portal prate ljudi, osim iz Bosne i Hercegovine, iz Srbije, Hrvatske, Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država… Nekoliko osoba iz različitih država (iz Srbije, Njemačke) pisalo je tekstove za moj web portal. Sve što je bilo potrebno jeste da im napravim profil, odnosno da dodam korisnika putem WordPress platoforme i oni imaju pristup, ograničeni, ali pristup da mogu pisati, uređivati i objaviti svoj tekst.
Prethodnih mjeseci imala sam priliku da pišem i intervjuišem mnoge djevojke i žene koje imaju svoje blogove, pišu knjigu i slično. Neke od njih na njima objavljuju djelove svojih romana i na taj način od zajednice dobiju povratnu informaciju. Mnogima je pisanje na blogu donijelo razne saradnje i poznanstva.
Bez obzira što nas sve razdvajaju kilometri i ekran – meni su mnoge osobe prirasle za srce. A i ja njima. Od mnogih sa kojima sam radila intervjue kasnije sam dobila na poklon njihove knjige, rokovnike ili druge stvari koje kreiraju naprimjer džep za knjigu. Mnoge žele da me upoznaju i redovno se čujemo na društvenim mrežama.
Na internetu granice ne postoje.
Danas je moguće da u skoro isto vrijeme vaš tekst pročita nekoliko stotina osoba, da u realnom vremenu dobijete feedback, uredite tekst neograničeno puta, objavite bezbroj tekstova, uz fotografiju, video, hiperlinkove, reklame. Internet je alat, prilika, ogromna knjiga gdje vi birate stranice koje ćete čitati i stranice na kojima ćete pisati.
Kliknite OVDJE i uživajte u svemu što vam nudi portal Amre Kamberović. Između ostalog, tu ćete pronaći sve o izdavanju prve knjige kao i mnoge smijernice za pisanje, osnove web novinarstva i inspirativne priče koje će vas ohrabriti za nove poduhvate.
PRIČA NIKOLINE PIRNER SEKIĆ
Nikolina Pirner (Sekić) je rođena 21.12.1995. Majka jednog dječaka i buduća majka još jedne bebe. Rođena i odrasla u Novom Travniku, živim u Austriji. Studirala je logopediju u Mostaru i ima još 4 ispita do kraja. Inače je make up artist i time se planiraa dugoročno bavit’, nakon što ostvari snove vezane za obitelj, majčinstvo i slično. Ima veliku obitelj, tri brata i dvije sestre.
Kada biste mene sada upitali mislim li da sam uspješna na društvenim mrežama, mislim da bih mogla dati samo jedan ispravan odgovor. Mene ljudi osjećaju. Svaki moj tekst koji dira u neke skrivene dijelove ljudske duše, najtamnije sfere društva i tabu teme koje ne bi smjele biti tabu teme, u mome inboksu iznjedri more ljudi koji samo jednim “hvala” pokažu koliko je važno ono o čemu pišem. Da ne odem u širinu, bavim se pisanjem. U početku je to bila klasična proza i poezija, fikcija namjenjena ljudima koji vole umjetnost pretočenu na papir, u mome slučaju, tipkovnicu. Profil sam otvorila prije malo više od godinu dana, skupivši hrabrost da napokon javno iznesem sve ono što pišem i spremam u foldere, u nadi da će jednom biti objavljeno. Vremenom sam shvatila da moj instagram profil za mene može imati veliko terapeutsko dejstvo, ukoliko ga budem koristila ispravno i ne budem odustajala nakon prve promašene objave. Ili desete. I to ne samo za mene.
Mogla bih pomoći i drugima koji prolaze kroz probleme kroz koje sam nekad prolazila ili trenutno prolazim i ja. Na samom početku sam se susretala s mnogo osuda. Zašto iznosim toliku količinu intime? Zašto pišem o ženi kao da je muškarac? Zašto se kačim na tuđe riječi ( riječi poznati ljudi)? Zašto se ne držim poezije i proze kad je to bila prvobitna namjena profila? Ljudi su rapidno počeli da odlaze s moga profila, otpratilo me jako puno ljudi u vrlo kratkome roku. Onda su počeli da dolaze novi. Kojom logikom, pojma nemam. Zajednica je počela da raste svakoga dana i sada broji oko 2200 članova. Moj profil je krenuo uzlaznom putanjom onda kada sam prestala da posmatram kvantitet, već isključivo kvalitet. Oko sebe želim okupljati oštroumne, empatične, jake osobe, spremne da uče, griješe, razvijaju se, rade na sebi i svome odnosu sa svijetom i samim sobom.
To znači da mi je draže imati stotinu takvih osoba na mome profilu, nego pedeset hiljada šatro pratioca. Bitno je da me čitaju, manje je bitno da reagiraju. I tu nastaje zavrzlama nakon koje vrlo dobri potencijali odustaju jer smatraju da nikada neće biti primjećeni. Osim brojeva, mnogo se ulaže u estetski izgled profila, a manje u sam kvalitet objava i onoga što tom objavom možete reći. Nakon prvih negativnih komentara, pada želja za napretkom, a vremenom i ona prvobitna motivacija zbog koje ste tu gdje jeste. Sad ne pričam samo o pisanju, nego generalno o uspjehu na društvenim mrežama.
Uzmimo za primjer jednu Slavicu. Ona pravi torte. Svaki dan izbaci 3-4 slike nekih torti, kolača, muffina. Kad je tek počinjala, vjerovatno nije to sve uspijevala prodati. Slikala je postavljala kako bi ljudi vidjeli, primjetili, dijelili dalje. I odjednom Slavica ima posebnu kuhinju samo za pravljenje slastica, ali i dalje nema odaziv velik na slikama koje svaki dan postavlja. A ona to i dalje radi. Jer zna da će 300 ljudi vidjeti tu sliku, a njih 10 će lajkati i tu priča završava. Ali od tih 300, 23 osobe će pitati Slavicu ima li slobodan termin da im napravi tortu.
Tako je i sa pisanjem na društvenim mrežama. Ukoliko nema svoj dublji cilj, bezvrijedno je. Ukoliko se gleda samo kroz lupu interakcije, od pisanja nema ništa. Kroz određene etape svoga života, pisala sam o problemima koje sam smatrala trenutnim najgorim životnim izazovima. Tu spada postporođajna depresija, samopouzdanje, toksičnost u braku i odnosu s ljudima, roditeljstvo, djetinjstvo, psihoterapija, Zvezde Granda i njihov utjecaj na mladi svijet, svaki mogući vid nasilja, seksualnost i život uopćeno. Da nisam tu gdje jesam, radila bih kao psihoterapeut sa ženama koje boluju od osjećaja manje vrijednosti, mrze sebe, svoje tijelo, skrivaju svoju seksualnost, prihvaćaju patnju i patrijarht kao put u raj i ne umiju da uživaju u životu koji prolazi. Živimo u brzom, čudnom svijetu, udaljeni zbog pandemije, sve više ulazimo u svoje čahure i nemamo način da se borimo protiv toga. Ali zato imamo društvene mreže na kojima boravi hrpa ljudi, željnih tople i utješne riječi. A takva ne košta puno, zar ne? Postoji i ona druga strana koja će na svako vaše dobro pljunuti i baciti zlo. U vidu komentara. U vidu poruke. U vidu izrugivanja. Tu vam može pomoći samo jedna stvar- rad na sebi, svome samopouzdanju, svojoj ličnosti koja će nadići takve trivijalne probleme i vremenom ih odbiti od sebe. Rad na sebi nije jednostavan, zahtijeva potpunu spremnost da se mijenjaš, rasteš zriješ, prihvaćaš nove obrasce ponašanja i odustaješ od nekih starih. Meni je u tome pomogla psihoterapija. Sama ne bih mogla doći do stepena u kojemu sam sada, bez da mi itko pomogne. Smatram da moji tekstovi imaju jaču dublju i poruku od onih s kojima sam počela. Svaka moja kolumna ima važne poruke, smjernice za dizanje svijesti o gorućim problemima današnjice, empatično dejstvo na osobe koje se pronalaze u njima i svakako jednu veliku dozu ljubavi utkanu u svaki od njih. Vjerujem da svatko ima svoju viziju uspjeha, a što se tiče internetske prezentacije vlastitih talenata i mogućnosti, instagram je zaista oaza za male i velike poduzetnike, kreatore, pisce, slastičare, handmade stvarčice i brojne druge manje i veće djelatnosti. Za svaku od njih vrijedi priča o Slavici. Tako i moja. Odabereš sam sebi kakvu ciljnu grupu želiš, ulažeš u kvalitetu sadržaja i vremenom se počneš isticati u mnoštvu. Loših i zlobnih komentara će biti uvijek i na to se postupno gradi imunitet. Ponavljam, ja nisam netko tko ima zavidan uspjeh na mrežama, ali moja vizija uspjeha je daleko iznad instagramskih brojeva. Oko sebe sam okupila ljude koji su tu jer im moj sadržaj odgovara, podiže ih, tješi, umiruje ili jednostavno dira u mjesta koja su otvorene rane, s ciljem da ih barem malo okrijepi. Bezbroj puta sam dobila poruku u kojoj je pisao ovako:”Zahvaljujući tebi, prestala sam mrziti sebe.” I recite mi samo, smatrate li u vi to uspjehom? Ako ne, koja je vaša vizija?
Tekstove kojima Nikolina Pirner naprosto oduševljava možete pročitati na njenoj facebook stranici Nikolina Pirnerkao i njenom instagram profilu nikolinapirner.
Ako i nakon čitanja ove dvije priče niste sigurni kako početi, sad ću vam ja malo olakšati. Ja sam hair influencer (ona koja vas motiviše da brinete o svojoj kosi i na instagramu zlatokosa.bh objavljujem od savjeta za rast kose i oporavak kose do proizvoda koje treba izbjegavati) i spisateljica koja na blogu dijeli životne priče. Dakle, imam dvije publike. I ovo se dešava, malo rjeđe ali se dešava. Pisanje mi je donijelo veće šanse i veću zaradu nego kosa, ali i u jednom i u drugom maksimalno uživam. Već dvije godine se bavim navedenim i rado ću s vama podijeliti neka moja zapažanja koja će biti od koristit onima koji žele uploviti u ovaj svijet. Pa da počnemo!
Izaberete ono što zaista umijete i volite, da, da, i umijete i volite, inače će izostati rezultati. Mnogi žele biti beauty blogeri jer to uključuje pakete pune kozmetike raznih brendova, ali ako ne znaju čitati sastav, ljubav prema kozmetici neće biti dovoljna jer će gubiti kredibilitet kada im pratioci otkriju da reklamiraju samo zbog reklame. Isto je tako i ako nešto baš dobro znate, ali to ne volite pa vam sve oko navedenog predstavlja mučenje i odlična objava bude tek vaš mučenički krik koji vam treba donijeti zaradu. Internet svijet nije ograničen na modu, pisanje, šminku i kuhanje. Možda vi volite poljoprivredu, pčelarstvo, biologiju, gramatiku našeg ili nekog stranog jezika i u tome ste baš, baš dobri. Samo naprijed! Ispod imate jedan šaljiv primjer kako linvističari mogu kreirati zanimljiv sadržaj.
Napravite nalog na instagramu, profil na facebook-u (ne, ne, facebook nije prevaziđen, laže ko kaže, tamo su ljudi u zrelijim godinama koji itekako znaju prepoznati kvalitet i koji vam neće okrenuti leđa kada pokupe vaše savjete kao mlađi – ovo mi se često dešava na instagramu) i sveti blog. Možete biti talentovani do milog Boga, ali, vjerujte mi na riječ jer sam ovo prošla, nikoga vaš talenat ne zanima sve dok ga ne prezentujete na način da svima doslovno izbija oči. Postoje vrata koja jednostavno morate obiti, a blog je pravi alat za obijanje vrata uspjeha. Ja da nemam blog, vjerovatno sad ne bih ni pisala ovaj tekst za IMEP jer je uslov za dobivanje granta za građane novinare bio da posjedujete neki medij. Da nisam imala blog, ne bih dobila ni priznanje UNICEF-a za promovisanje prava djece. Da nisam imala blog ne bih upoznala divne ljude. Blog je medij i to veoma moćan medij. To je uzimanje stvari u svoje ruke. Kada napravite blog, pišite o onome o što vam najbolje ide. Uz pisanje ide i pravopis pa nemojte da vam bude mrsko obnoviti gradivo osnovne škole. Tekst neka prate dobre fotografije. Na internetu postoji toliko savjeta i snimaka o tome kako napraviti idealne fotografije. Koliko god ste dobri i koliko god kvalitetno radite, ne očekujte da vam neko ponudi saradnju. Slobodno kontaktirajte brendove s kojima želite sarađivati. Kad god imate priliku, pohađajte webinare koji vam nude sve one sitnice za uspjeh o kojima vam niko neće reći. Zapamtite, internet je prostor neograničenih šansi koji može u svako doba da radi za nas. Evo, na primjer, za većinu književnih konkursa i prilika za pisce sam saznala tako što je algoritam jednostavo zapamtio ono što sam ja pretraživala iz čiste ljubavi prema pisanoj riječi. Ovo znači da ako stalno guglate priče o životima poznatih, gledate snimke rijalitija, pratite domaće ili strane zvijezde na društvenim mrežama, veoma se lako može desiti da vam internet ne ponudi ništa za vaš prosperitet. Internet vam daje samo ono što vi sebi želite.
Biomelem šamponi su davno zaslužili obiman post na blogu, ali nikako da sjedem i napišem svoje iskustvo o njima. Kao što znate, za pranje kose koristim jači šampon jednom mjesečno, a za svako naredno pranje tokom mjeseca koristim blagi šampon. Na našem tržišu je lakše naći dobar jači šampon (jači šamponi sadrže sulfate) i ti šamponi služe da se kosa temeljito opere. Mnogi imaju problem sa pronalaskom blažih šampona jer ih je veoma malo na tržištu.
Biomelem je kompanija iz Srbije koja je osnovana 1989. godine i specijalizovana je za proizvode za njegu kose. O njima neću pisati mnogo zato što sve informacije ovog tipa možete izguglati, ali moram napomenuti da su veoma prijatni i susretljivi kada im se obratite za pomoć oko izbora proizvoda ili pak informacija o njihovim proizvodima. Iako bi se navedeno trebalo podrazumijevati, svi znamo da ljubaznost, pogotovo putem interneta, baš i nije praksa na našim prostorima, tako da svaki vid lijepog ponašanja moram posebno pohvaliti. Svake godine organizuju takmičenja za najljepšu kosu, a na jednom od tih takmičenja i ja sam ponijela titulu najljepše kose Bosne. Pored ovog takmičenja organizuju i druga takmičenja, pogotovo ona literarnog karaktera, a uvijek dodijele veći broj nagrada od onoga što su naznačili u samom konkursu. Ja se baš raspisala iako sam sve napisano htjela posaditi u rečenicu – dvije, ali to je valjda odlika pisaca. Pa da pređemo na šampone!
Biomelem jači šampon kojim sam oduševljena sadrži ekstrakte nevena, hajdučke trave, zelenog čaja, pantenola i alantoina. Koristim ga jednom mjesečno za dubinsko pranje kose. Našamponiram kosu dva puta (kao i sa blagim šamponima), lagano jagodicama masiram tjeme i isperem. Možda je nekome smiješno što moram opisati kako se pere kosa, jer to se kao podrazumijeva, ali vjerujte mi na riječ, mnogi u želji da dobro operu kosu, bukvalno noktima grebu tjeme pa time uzrokuju mnoga mehanička oštećenja – ranice i pojačano lučenje sebruma. Dakle, ovaj šampon ima takav sastav da veoma dobro ukloni sve nečistoće sa tjemena bez nepotrebnog grebanja. Moja kosa ima sljedeće odlike – masnije tjeme i suvlji vrhovi pa ako imate slične odlike kose, ovaj šampon je pravi izbor za vas. U Bosni i Hercegovini ga možete nabaviti u svakoj bolje opremljenoj apoteci, a bočica od 222 ml košta neke 3.5 KM, zavisi od apoteke, a ako malo bolje prošunjate možete ga nabaviti i jeftinije.
Kolekcija LOVE RS sadrži vrste četiri šampona i svi su blagi. Sadrže blage čistače, a onaj sa travom ivom mi čak nakon dva šamponiranja savršeno dobro opere kosu od ulja koje stavljam prije pranja kose. Probala sam dva šampona iz ove kolekcije. Također sam dobila i mnogo upita vezanih za ove šampone, najviše zbog jedne sitnice – na šamponu piše „šampon i kondicioner“ pa su oni koji prate moje savjete bili sa razlogom zabrinuti jer kako to da šampon i kondicioner budu skupa pod istim čepom? Kondicioneri (balzami) i maske se ne stavljaju na tjeme već na dužinu od ušiju prema vrhovima! Što se tiče ovih šampona, ne znam zašto piše kondicioner na ambalaži, ali bez brige, unutra nema nikakvog kondicionera koji ne smije na tjeme. Koristila sam ih dugo i mogu slobodno reći da su mi najdraži blagi šamponi koji postoje na našem tržištu. Bočica šampona dolazi u kartonskoj kutiji koja oduševljava izgledom, a na poleđini kutije možete vidjeti sastav.
Prvi šampon iz ove kolekcije koji sam probala bio je onaj sa travom ivom i ekstraktima bora. Trava iva od mrtva pravi živa – kaže izreka stara, a ovaj šampon je namijenjen baš slaboj i tankoj kosi koja naprosto oživi nakon njegove upotrebe.
Drugi šampon koji sam probala bio je od nevena i kantariona, a proizvođač navodi da umiruje, regeneriše i hidrira kosu. Idealan je za suho tjeme i rješavanje problema suhe peruti. Preporučujem ga i onima koji zbog prirode posla moraju kosu prati svakodnevno.
Čim probam i ostala dva iz kolecije LOVE RS, rado ću vam napisati svoje iskustvo, a cijena ovih šampona je nekih 7 KM. Meni je onaj sa travom ivom ubjedljivo jedan od najdražih blagih šampona, a što se tiče jačih šampona mnogo ljudi je sa mnom podijelilo svoje oduševljenje nakon korištenja Biomelem šampona protiv peruti. Za sve dodatne informacije kliknite OVDJE i pogledajte ponudu na Biomelem stranici.
Zbiše se svi iz Jurkovića sokaka, sem Ilince koja je k’o miš iz rupe izvirivala iza skupocjenih firangi metalnim alkama prikačenih za okruglu šipku koja je zamijenila karnišle, u kuhinjicu Jaretove kuće. On je jaukao kao da ga neko guli i sve govorio da se sirotinji ne da sitno samljeti, a kada se malo sabra, nazva onog guzonju Amrana Ibralića, vlasnika špediterske firme, poče se izvinjavati između dva uzdaha zbog nezgodna vremena poziva i zatraži broj vlasnika firme koja je zadušena za čišćenje regionalnog puta koji prolazi kroz selo. Imao je Jare osjećaj da se svi tuzlanski privatnici međusobno poznaju pa ga osjećaj ni ove večeri ne prevari. Čim dobi broj, uprkos kasnim satima, nazva tog vlasnika, a niko od prisutnih kao da nije ni disao tokom tog poziva.
-Gospodine, ovde Drago Jurković. Neću se izvinjavati zbog gluvoće doba u koje zovem jer se ni meni niko, zamislite samo, nije udostojio ni izvinuti. Broj mi je dao moj veliki pajdo Amran Ibralić.
-Ma koji Drago? – pospano odgovori čovjek.
-Ne znate koji Drago, a znate zapošljavati lokadžije po familijarnoj lozi da čiste regionalni put?
-Ne razumijem vas.
-Ne razumijem ni ja. Uopšte ne razumijem sebe zašto sam vas nazv’o kad sam treb’o kontaktirat’ muriju, al’ kontam svoji smo pa da ovo riješimo bez evropskog izvještaja, marice pred vašom firmom i tužbe. Vaša grtalica mi je skršila automobil, tek registrovan automobil, totalna šteta, molim lijepo.
-Molim? – skoči čovjek iz kreveta i bosim nogama poče gaziti pod topal od podnog grijanja.
-Jeste, jarane, jeste. Sad gacaš po toplom podu bos, je l’ tako?
-Ovaj… – izusti vlasnik firme posmatrajući svoja stopala ne vjerujući da čovjek s onu stranu žice ovako vjerodostojno pogađa – kolika je šteta i gdje se nalazite, stižem odmah?
-I treba da stigneš – prijetećim tonom dobaci Jare – komšije mi stražare pored auta da se ne bi još kakav incident desio. Kreni iz Tuzle prema Čeliću, na desnoj strani će te čekat’ grupa ljudi, a ost’o ti je i broj pa nazovi ako ti šta ne bude jasno. Ako ne dođeš za četrdeset pet minuta, jedan školski čas ti dajem, specijalnu policiju zovem! I nemoj slučajno kakve sekjuritije da vodiš sa sobom, odvešće ih hitna kad ih mi dofatimo!
-Ama, čovječe, šta je tebi? – zabrinuto će vlasnik pun brige kolika je šteta jer se ovako ne prijeti zbog krntije.
-Čim si ti njih arbiktrov’o da pobjegnu s mjesta zločina, more od tebe svašta otpast’.
Sead Hodžić se obukao i krenuo putem za Čelić. Snijeg je čistio njegov rođeni brat sa svojim sinom, a ni sam se ne sjeća kad su zadnji put sjeli za volan trijezni. Bilo mu je dosta svega, a bratovi su ga pijani poduhvati zamalo koštali na ovogodišnjem tenderu. Zamišljao je onako ljut kako davi brata, nokti se gube pod kožom vrata, stiskao je volan i psovao kao nikad. Naišao je na grupicu ljudi – tri babe, dva starija čovjeka, mladić i jedan čovjek srednjih godina. Iza njih je bio golf dvojka, a Sead duboko uzdahnu kada shvati da večeras nije fasovao luksuzni automobil.
-Moje poštovanje, ja sam Sead. – govori dok pruža ruku Jaretu.
-Ja sam gopodin Drago Jurković, a ovo su moje komšije.
-Gospodine Drago, dozvolite da…
-Nemoj persirat, mi smo svoji – izgovarao je Jare vjerujući da je svako ko obitava na visokoj nozi njegov – jest da nas je muka spojila, al’ u Bosni je tako.
-Moj sin od ovog auta hrani troja gladna usta! – dobaci Jaretova majka osjećajući se loše što laže jer Jare od ovog auta uzdržava samo svoje poroke.
-Četvera, zaboravili ste da ima ženu, a i sebe uzdržava! – opet se ubaci Petrovica.
Sead pogleda štetu koja se ogledala u ogrebotinama duž vrata, razbijenim farom, retrovizorom i napuklom šoferšajbom. Osjeti kao da mu je želudac pun žara. Zbog ovoga sam morao ustati iz kreveta – pomisli i proguta podatnu slinu.
-Koliko tražite?
-Milju! – frknu Jare.
-Ovo čitavo auto ne vrijedi… – dreknu Sead.
-Dva pijana vozača, ode vozačka plus kazna i za tebe i za njih. Otiću i u novine. Ljudi vole priče đe su taki k’o ti ogrebali sirotinju k’o što sam ja. Još ćeš sudu morat’ platit’ sudske troškove, a meni svakako nadoknadit’ štetu pa ti vidi. Ja nudim da prođeš bezbolno.
-Šta je za tebe ‘iljada – frknu Petrovica – ota ti jakna tako futrovana nije ispod ‘iljade?!
Čovjek pristade na ponudu, isplati Jaretu novac samo pod uslovom da davanje novca snimi da ne bi bilo poslije kakvih problema. Taman sve obaviše, na putu se ukaza policijsko vozilo, zaustavi se i upita šta se dešava pa su tu u cik zore.
-Spremamo se za hodočašće – slaga Jare – a kud ćete vi, ako se smije znati?
-Ma nekakve dvije budale grtalicom uništile Poršea kajenu, vlasnika Zemana Petrova koji tvrdi da su mrtvi pijani. Taj Zeman ovdje ima prijateljicu…
-Prijateljicu mal’ da ne rek’o. – ubaci se Petrovica.
-Idite samo pravo nekih kilometar i po, onda skrenite lijevo kod znaka 10 tona. – uputi ih Jare.
Sead se uputi za policijom, a stanovnici Jurkovića sokaka počeše da čiste snijeg lopatama da bi Jare golfa sklonio pred kuću.
Nekoliko dana bez auta na Jaretu ostavi vidljive posljedice u predjelu stomaka koji se počeo naglo širiti od hrane koju je pojeo dok je gledao western filmove. Sve mu bi monotono dok ne zakuca na vrata Jaretovog skromnog doma Mirkova žena koja se tek vratila iz Švajcarske. Mirko je prešao kćerki preko svega, nazor doduše, ali šta je tu je i zetovi se roditelji, fina gradska raja, najaviše da će doći sa mjerdžijama pa Mirkovica zamoli Jaretovu ženu da joj tokom tog mjera pomogne jer namjerava skupiti užu rodbinu i komšije, a krenuo je i sin Damnjan iz insotranstva. Mara pristade, a Mirkovica napomenu da će se Damnjan revanširati Jaretu što je spasio Mirka od sigurne smrti. Para na paru, uš na fukaru – bezbrižno zaprede Drago Jare, proteže se koliko je dug i širok i odluči da uš metne na fukaru jednim telefonskim pozivom za, da izvinete, Jajce.
-Faljen Bog, Frano moj.
-Navijeke, a ko je to?
-Pa ja, Drago.
-Jurković? Jare?
-Koji drugi? Kad ćeš ti stić’ da dođem po tebe na stanicu ako nema ko drugi jer su tvoji sad u štresu?
-Đe stić’?
-Pa u Tuzlu.
-Ne namjeravam dolazit’ dok je zime.
-Ne valja ti to. Nemaš ti deset bratičina već samo jednu.
-Ma na šta da joj dođem? Kolko ja znam doktorirala je. Od toga nema dalje.
-Pa na mjer.
-Šta si rek’o?
-Eto i mene budale, ništa, ništa, zbogom.
-Stani! Kad si počeo i završi!
-Ne bi ja da stvaram među braćom razdor, ja sam iš’o iz najboljih namjera… Bratičina ti se udala i prave sutra mjer.
-Udala? Kad?
-Ima mjesec. Trudna.
-I ja to još ne znam? Joj Mirko, sve ti jebem! Što se to od mene krije?
-Pa…
-Govori!
-Zet im je zimzelen.
-Oj, majko, što me rodi? Sutra krećem sa ranim avtobusom. Ostaćemo u kontaktu. Neće ti bit’ džaba što si me obavijestio. Prihvatit’ ćeš me na stanici?
Bili smo sedmi razred i svojih smo trinaest ljeta ponosno nosali baš kao i zvonaste, trapez pantalone osjećajući se dovoljno velikim da volimo i budemo voljeni. Naš drug iz razreda, sin oca lovca i majke domaćice, se smrtno zaljubio u jednu djevojčicu iz drugog odjeljenja koja mu je, zamislite samo, uzvraćala ljubav. Ta je djevojčica bila prelijepa i nije ni čudo da je bila jedina iz naše ritmičke ekipice koja je dobila poklon za Valentinovo te godine. Nismo bile zavidne zbog toga, ali svima nam je malo bilo krivo što se eto nama ne poklanja na taj dan i svi smo pomalo htjele biti ona. Otac lovac i njegova žena su imali zdrav odnos sa djecom koji se temeljio na potpunoj iskrenosti pa su zaljubljenost smjeli priznati kao najbanalniju stvar tipa „gladan sam“. Ovo nije baš bilo svojstveno za druge roditelje tih godina i svi su lovcu trubili da će mu djeca otići u ‘elać jer im je sve dozvoljeno. -Dakle, ti se zatetrijebio? – upita lovac sina koji mu je pred nama tražio novac da kupi djevojčici poklon. -Kako mislite zatetijebio? – upitah. -Znatel’ vi šta je tetrijeb? -Ne znamo. -Tetrijeb je ‘tica koja živi u šumi i kad se zaljubi blene k’o ovaj moj, ne trepće pa ga lovci u to vrijeme zaljubljivanja lako ulove. -Kako izgleda ta ptica? – upita rođak. -K’o malo bolji tukac, eto. I ne leti. Ima nad očima crveno, k’o da se našmink’o. – objašnjavao je lovac vadeći deset maraka iz novčanika. Plesačici smo svi đuture birali poklon u mjesnoj trgovini. Uzeli smo rokovnik na kojem je pisalo I love you i malog medu kojem je na mjestu ruksaka na leđima bilo plišano srce. -‘Oćetel’ da vam oto upakiram i metnem mašnu ozgor? – ponudi prodavačica svoj skromni doprinos ovoj ljubavnoj priči. -Hoćemo! – horski se izjasnismo. Poklon je oduševio djevojčicu. I sve bi bilo dobro da joj mama nije u torbi našla poklon sa imenom pošiljaoca. Dan nakon Valentinova je došla u školu ljuta k’o automatska puška, upala nam k’o pripadnik specijalne jedinice na čas kod razredne, u rukama držala rokovnik i medu, mahala cjedlicom i zahtijevala da se zatetrijebljeni kazni što se usudio njenoj djevojčici kupiti poklon jer smo svi mi još uvijek mali za zaljubljivanja i veza. Pominjala je sramotu, bezobrazluk, javašluk i ko zna još kakve riječi, u svaku rečenicu stavljala „oni su djeca, alo, djeca“. Zatetrijebljeni nije oborio ni pogled kada je mahala kažiprstom u njegovom pravcu i uopšte mu nije bila jasna njena reakcija jer su njegovi roditelji bili sve suprotno toj ženi koja cavri zbog ovakve sitnice. Razrednica jedva prekide njen piskutavi glas i podiže dječaka da se odbrani jer je mislila da je posrijedi neka greška. Naš drug ustaje i nabacuje osmijeh na lice misleći da će tako omekšati srce djevojčicine mame. -Punice, ne vidim razlog da se toliko dereš, ja nju iskreno volim. Svi smo se počeli smijati zbog toga što ju je nazvao punicom, a i razrednici se iskrade osmijeh koji pokuša svim silama zauzdati, ali džaba. Punica ostavi one poklone na sto i izađe iz učionice prosipajući bujicu psovki na račun oca lovca koji će se, po njenim riječima, kad tad fatati za glavu što toleriše ovakve poduhvate trinaestogodišnjeg sina. Kćerku je izudarala kod kuće još juče kada je našla poklon, a i taj dan kada se vratila kući. Mene je angažovao zatetrijebljeni, po preporuci dječaka kojem sam napisala prvo ljubavno pismo i koji me odbio, da mu onaj rokovnik ispišem kakvim ljubavnim rimama pa da ga opet pokloni kad se za to steknu uslovi, najkasnije do osmog marta i to je ujedno bio moj prvi spisateljski angažman. Honorar od jedne papirne konvertibilne marke sam odbila u ime ljubavi, a možda i zbog toga što sam zatetrijebljenog smatrala veoma hrabrim. Ono dvoje su bili poprijeko gledani sve do kraja osmog od strane konzervativnih nastavnika koji razmišljaju kao punica, a voljeli su se još malo nakon nemilog događaja jer je baš to odlika velikih osnovnoškolskih ljubavi – kratko, ali iskreno. Lovac se nikad nije ufatio za glavu zbog svojih odgojnih metoda i sin mu je danas sretna osoba koja sa svim u životu imade sreće osim sa ženinom majkom, ali, brate, ne može u životu sve biti idealno. Punica ni danas dan nije nikome punica i čujem kako bi voljela ponijeti tu titulu po svaku cijenu, ali kćerku zanima samo nauka. Meni je život nadokandio sve propuštene dane zaljubljenih koje sam provela tužna zbog onog što me dobio kad sam mu napisala pismo. Samo se pitam đe sad ona prodavačica kad se k’o malo bolji tukac patim sa ovim pakiranjem poklona da mi metne mašnu ozgor?🎀
Jare je te večeri osjetio da mu srce tutnji k’o ludo s lijeva do srede grudnog koša i tu, čini se, lupi najjače, a onda poviš ključne kosti osjeti nekakav bol koji se penje uz vrat i udari u sljepoočnicu pa na momente kao da pred sobom vidi Branku, kćerku profesora Kovačevića i neisplakane suze odrvene pretvarajući se u pozamašane krmelje na unutrašnjim rubovima očiju. Skočio je, obukao jaknu i oturio svoje tijelo u noć koja je, sudeći po vremenskoj prognozi koju nije stigao dočekati na dnevniku maloprije, obećavala obilne sniježne padavine, pogotovo na brdskim i planinskim predjelima. U kafani Kod Rupija bilo je paščadurije koja su mu mogla biti djeca. Neki su čak sakrili pripaljenu cigaretu ili je pak prebacili Rupiju kad je on ušao pa se pred Rupijem u pepeljari našlo čak sedam cigareta, a Rupi nikad nije pušio, ali je vazda smrdio na dim k’o pušač. Jare se smjestio za šank, tik do ulaznih vrata i omogućio svojim sitnim, malo ukoso postavljenim očima potpuni pregled prostora. Naručio je pivo, pripalio original cigaretu i pipao podočnjake da utvrdi da slučajno nije koja suza zgamizala. Čitav dan je morao glumiti dobro raspoloženje po kući. Vilica ga zaboljela od onolikog iskezivanja i lažnog osmijeha i to sve radi mira u kući. Rupi, ratni profiter filozofskog izgleda i gospodskih manira stečenih još prije rata, odloži mobitel sa velikim ekranom na sto i polako se odvuče do jukebox-a, ubaci novčić i vrati se do svog stola.
Hej, Branka, Branka, Branka…
Onda se opet Rupi pridiže i priđe Jaretu koji samo što nije zaplak’o k’o bebac, zovnu turu i prozbori koju riječ uživajući u bolu što se ocrtava na jarećem licu, a Jare se iskezi i tako ostade dok ne popi još jedno pivo. Rupijevo prisustvo mu postade teret neviđeni pa se uputi kući. Jedva je očistio auto od snijega koji se nije šalio u podmajevičkom kraju. Snijeg mu je stvarao dodatnu muku zato što je ono malo tek registrovanog golfa morao čuvati k’o oči u glavi, ako ne i više i nije ga smio ostaviti na cesti, a Jurkovića sokak je bio podug i vazda neočišćen pa je teret čišćenja padao samo na njega premda je on bio trenutno jedini koji je posjedovao auto u sokaku. I taman stiže do skretanja za sokak, a pogled mu ostade na nozi koja je virila iz kanala preko puta sokaka. Gledao je tragove po neočiščenoj cesti i utvrdio da je bilo borbe jer su mu se ukazivale dvije različite šare đonova, a činilo se da su tragovi još svježi jer po njima nije napadalo mnogo snijega.
Još samo fali da mi i ubistvo prišiju – razmišljao je – kud se budala otisnu iz tople sobe i tijelo odvoji od nakog mekog kreveta…
Onako bunjeglav zaboravio je i telefon kod kuće pa se sad izvukao iz auta oprezno i razmišljao šta da čini. Ako ode kući, policija će ga optužiti da je išao da se preobuje, ako priđe lešu onda će ostaviti tragove, ako se vrati u kafanu ostaće šare njegovih guma, još se sve odigrava ispred kuće komšije Mirka, čiji zet radi u policiji. Iako Mirko ne voli zeta, veća je vjerovatnoća da će zetu ići u prilog nego njemu, Dragi Jaretu na kojeg je kivan još od one večere. Jaretu nije bilo dobro. Zaboravio je na trenutak one bolove koji su ga od kuće otjerali u noć, drhtao je, tijelo nije htjelo da sarađuje i noge su se sjekle na svaku logičnu pomisao. Onda je leš uzdahnuo i blago jauknuo, a to je u jarećoj glavi značilo da bez leša nema ni ubistva jer leševi ne dahću, a gdje nema ubistva nema ni bojazni da će Mirko što sad sigurno izviruje iza zavjese svom zetonji validnim informacijama uz rukav ušćerat’ do ramena još jednu zlatnu zvjezdicu – čin koji donosi povišicu. Prišao je i u kanalu ugledao Mirka koji je bio pijan k’o deva, toliko pijan da je obuo dvije različite čizme. Izvukao ga je iz kanala na jedvite jade i odveo kući u kojoj ni po ovakvoj maziji nije bilo vatre. Unutrašnjost kuće je bila, malo je reći, neuredna, a Jare je već u glavi smišljao priče u kojima izjavljuje da je viđao i svinjce u boljem stanju. Odložio je vatru, donio drva i konačno se iskezio jer mu srce tako zapovijeda – spasio je Mirku onaj jadni životčić.
-Ostavila me, jarane i o’šla sestri u Švicu, majku joj… – blebetao je pijani Mirko.
-Niko neće iz dobra – suknu Jare – niko, sem mene budale. Topli sam ja ležaj ostavio da bi ovde tvoje baljezganje sluš’o. Ne znam šta je čekala volike godine…
-Nemoj tako, Jarulence, nemoj. Jesam ja njoj malo nabijo na nos…
-Malo? Krv si joj pio sedam dana.
-Ne d’o Bog nikom da ga ujede vaka guja k’o mene.
-Šta te ujelo, ‘ljeba ti? Ne znaš ti kako guja ujeda. Da te ujedu moje guje, šta bi onda? Pa šta što ti se ‘ći udala za muslića? Jesi stijo da se uda?
-Jesam, molio sam Boga evo dobrije pet godina, ako ne i više.
-I uslišio ti je molitve. Šta još ‘oćeš?
-Da bude naš.
-A jesil’ ti, de mi kaži, u molitvama precizir’o, da ‘oćeš našeg?
-Nisam.
-Tu sam te čeko. Znam jednog Slavku, sve vik’o da mu je da više ženinu familiju nikad ne vidi i Bog mu usliši molitve, oćoravio je. A i ti stijo zeta, al’ ne znaš kakvog bi. Nije ti s Bogom k’o na pijaci, jadan ne bio. Ti si prakantur, ti to najbolje trebaš da znaš. – uživao je Jare čitavim jarećim bićem dok je teret krivice vješto prišivao Mirku.
-Pa…
-Nema pa. Sam si kriv. Šta bi Kovačević sad dao da je na tvom mjestu? Džaba mu što je profesor, vijećnik i što ima para. Škola je skupa, brale moj. Jedna ‘ći, Bog da joj dušu prosti, preselila, a druga bez poroda. Unučad neće da ga vide. Sve tako k’o ti ženi ispij’o krv i pravio se budala.
-Al’ što baš meni ovo desi – jauknu Mirko – da mi se selo smije?
-Mirkane moj, ti si do juče, ako me sjećanje ne vara, bio to isto selo što se ismijava.
-Nek si mi ti bolji.
-Jesam. Ja ne tračam, ja samo komentarišem na osnovu činjenica. Cilj otog mog komentarisanja je skrenuti prave informacije u prave glave i na taj način podić’ svijest ljudima.
-Sad pričaš k’o Kovačević.
-Da je meni ko prič’o da ću spašavat’ glavušu tebi koji nisi glas’o za mene…
-Ti nikad preć preko otog?
-Nikad! – kreknu Jare i potegnu rakije iz servisa.
-I šta je sad trebam?
-Zvat’ ženu da ti se vrati i pomirit’ se sa ‘ćerkom!
-Nikad! Mirko nikog nije otjer’o, same su otišle.
-Otjeralo ih tvoje postupanje, sramoto jedna. I ne deri se na mene, život sam ti spasio. Imaj makar malo respekta. Ja sam svijeta proš’o i moram ti reć’…
-Kakog svijeta, majke ti Ruže? – zacereka se Mirko.
-Lipnicu, Par Selo, Dubrave, Tetimu, Svojtinu, obje Obodnice, Drijenču – nabraja Jare bez da uzima zrak.
-To ti svijet? – zavali se Mirko od smijeha u fotelju.
-To je svijet za pametne. Za glupa insana je svijet odat’ k’o muva bez glave po državama đe ni jezika ne znaš, iskolačit’ oči na kojekakve građevine i mostove, zijanit’ pare u inostranim prodavnicama i naslikavati se. I dođe taka budala u Bosnu, oči joj pune nekakve arhitekture pa narod dijeli na Hrvate, Srbe i Bošnjake, ej. To ti je samo minus, brale moj, minuščima! Po evropskim standardima sudiš ljudima, a nikad nisi na Svojtini bio, ej, ne znaš šta svojtinjani misle o mješovitim brakovima, a k’o biva vidio si glavni grad Njemačke i Austrije i još misliš da si pokupio svu pamet svijeta. Greška. O narodu i pojavama u tom istom narodu možeš izvući zaključak samo ako ih lično znaš i ako si im secir’o sklonosti, u svojoj okolini. To je svijet prema kojem se mi normalni moramo ravnat’.
-Kakave veze ima Svojtina sa mnom?
-Eto budale. Kome se ja satra pričajući? Svojtinjani su pored Lipničana najliberarniji ljudi, a ako pričaš sa bogatijim ljudima iz ta dva sela, možeš zaključiti da su oni te seljačke granice po kojima se u tebe u kući ljudi dijele odavno izbisali. U tebe zet, pored redovne inspektorske plate još dvije zaradi k’o i svaki normalan pripadnik ministarstva unutrašnjih poslova, sredi ovom ovo, onom ono, eee! ‘Ći ti zarađuje, mašala – kucnu Jare od drveni sto – zar ti misliš da oni imaju kad kontat’ o glupostima? Kad si pun k’o brod, nemaš kad o kopnu razglabat’, kontaš? A i sad kad su im djeca na putu, kupi gegice, benkice, tutu…
-Kakva djeca?
-Blizanci vala.
-Lažeš, Jarčino, k’o pseto!
-Ja ti na raspolaganje stavio svu svoju dobrotu, glavu ti spasio, a ti tako, e nećeš više da si mi iz oka isp’o! – dreknu Jare i poče oblačiti jaknu.
-Nemoj ić’, nemoj, djece ti. Ti se to šališ, jelde da se šališ?
-Ja vidio na internetu, ne pomak’o se odavde.
-Kako će im nadit’ imena? – poče suktati Mirko.
-Bitno da su živa i zdrava. Kad si živ, zdrav i bogat uopšte nije bitno kako ime nosaš uz očevo prezime. –podbode Jare.
-Jooooj, ne pominji mi očevo prezime! – Mirko se iznenada otrijezni.
Jare je uživao u ovoj noći, dušu je sladio Mirkovim naizgled nerješivim problemima i kada više ne bi potrebe da bude kod Mirka, uputi se kući sav veseo, a prizor koji ga dočeka kod skretanja za Jurkovića sokak izbi bolni urlik iz Jarećih grudi. Ubrzo se okupiše Mirko, Jaretov otac Tunjo, Merkelovica, Petrovica i Mara.
-Šta mu je? – povika neko iz noći.
-Fasov’o mu tek registrovani golf od strane grtalice – zadovoljno će Mirko – al’ bitno je da je on živ i zdrav.
-Marš! Sve si ovo ti kriv. Jesi naš’o kad ćeš nalokan mrijet u kanalu! Po vakom normalni ljudi i ne izlaze iz kuće… – plakao je Jare k’o dijete.
-Trebaš ovo prijavit’, sinko, moreš možda naplatiti kaku oštetu. – reče Merkelovica.
Jaretove oči se zacakliše k’o naličje studeni po sniježnoj prašini na pomen riječi ošteta.
U sklopu projekta koji radim za IMEP, imali ste priliku čitati o nasilju na internetu. Nijednoj normalnoj osobi nije svejedno kada pročita nešto uvredljivo ispod svoje objave. Iako svi zagovaraju to da su djeca najranjivija kategorija žrtava internet nasilja, s čime se i sama slažem, ne smijemo zaboraviti ni druge itekako ranjive kategorije, pogotovo ljude koji zarađuju svoju koru hljeba baš na internetu. Ti ljudi se zbog prirode posla ne mogu skrivati iza lažnih profila kao nasilnici, moraju nastupati pod svojim imenom i prezimenom i obajve im moraju biti javne ako žele privući ozbiljnu pozornost. Možda vam se čini da te osobe, među kojima sam i ja, po čitav dan ne rade ništa osim što napišu nekoliko rečenica i naprave neku zanimljivu fotografiju, međutim ovo je daleko od istine. Kažem vam iz iskustva, veoma je teško otisnuti se u ove vode zato što nastupate pred širom masom koja je zadojena mnogim predrasudama i u svakom trenutku se može desiti da vas izvrgnu ruglu na razne načine. O poteškoćama s kojima sam se susretala pisaću drugi put, a u većini slučajeva te poteškoće su imale ime i prezime, matični broj i jasan cilj – da mi pokažu da je većina stvari namontirana tako da odustanem. Kako god, naredna serija tekstova je namijenjana onima koji žele pokušati nešto novo, a ne znaju kako ni odakle krenuti, sa kojeg se izvora napiti nužne hrabrosti za poduhvate sa neočekivanim ishodom i koga povući za virtualni rukav. No, prije toga, molim vas pročitajte tekstove u nastavku. Uvijek smo voljeli zavirivati u tajne dnevnike, a sad zavirite u psihu kroz ovaj dnevnik. Ovako izgleda iznutra osoba koja vam pokušava nanijeti zlo i ubijediti vas da odustanete👇
U državi u kojoj se još uvijek vodi polemika oko toga postoji li nasilje u porodici i nasilje nad ženama, iako svi znamo barem dva slučaja istog u bližoj okolini, nije ni čudo što se cyberbulling (nasilje na internetu) još uvijek ne prepoznaje kao nasilje već se posmatra kao šala koja ima za cilj nečije suze. Prema podacima Oneworld platforme ova vrsta nasilja se najčešće dešava osobama starosne dobi od 10 do 20 godina, ženama koje su bile u nasilnim vezama i samohranim majkama koje su na ovaj način maltretirane od strane svojih partnera. Kao što možemo primijetiti i ovaj vid nasilja najviše pogađa ranjive i fizički slabije kategorije ljudi.
Tuzlanski kanton zauzima 10,17 % teritorije Federacije Bosne i Hercegovine, a prema rezultatima iz popisa stanovništva 2013. godine na tom području živi 445.028 stanovnika. Stopa korištenja interneta u Bosni i Hercegovini prema podacima RAK-a iznosi 94,38 %. Bosna i Hercegovina nema nikakav zakon koji tretira nasilje na internetu zato što internet nasilje kao takvo još uvijek nije definisano u krivičnom zakonu kao krivično djelo, a ono što nije definisano kao krivično djelo ne može biti ni procesuirano. No, to ne znači da žrtava ove vrste nasilja nema, a tamo gdje ima žrtava, ima i osnova za djelovanje, i to ne samo preventivno, koje je još uvijek jedini vid djelovanja na području naše zemlje. Međutim određeni pojmovi navedeni u članovima 211 i 212 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine se mogu prepoznati u definisanju pojma internet nasilja.
Član 211
Iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije
(1) Ko dijete ili maloljetnika snimi radi izradbe fotografija, audiovizuelnog materijala ili drugih predmeta pornografskog sadržaja, ili posjeduje ili uvozi ili prodaje ili raspačava ili prikazuje takav materijal, ili te osobe navede na učestvovanje u pornografskoj predstavi, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.
(2) Predmeti koji su bili namijenjeni ili upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela iz stava 1. ovog člana oduzet će se, a predmeti koji su nastali učinjenjem krivičnog djela iz stava 1. ovog člana oduzet će se i uništiti.
Član 212
Upoznavanje djeteta s pornografijom
(1) Ko djetetu proda, prikaže ili javnim izlaganjem ili na drugi način učini pristupačnim spise, slike, audiovizuelne i druge predmete pornografskog sadržaja ili mu prikaže pornografsku predstavu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
(2) Predmeti iz stava 1. ovog člana oduzet će se.
Prema statističkim podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona prijavljena su tri slučaja krivičnog djela iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iz člana 211, u 2019. godini i četiri slučaja u 2020. godini.
Upoznavanje djeteta sa pornografijom iz člana 212 zabilježeno je jedan put u 2020. godini , dok u 2019. godini nije zabilježen nijedan slučaj iz ovog člana.
Prema istraživanjima samo 1 od 10 maloljetnika razgovara o nasilju koje mu se desilo. Sve navedeno ne znači da ne trebate prijaviti internet nasilje, kako ono koje podilazi pod navedene članove, tako i ono koje se može tumačiti kao vrijeđanje po bilo kojem osnovu, prijetnje i dijeljenje sadržaja koji će učiniti da postanete predmetom osude u stvarnom svijetu. Zanima me, da li je nasilje na internetu i vaš problem ili to postaje tek onda kada vam se desi?
U podmajevičkom selu ništa novo već godinama. Smrt ovdje nije nikakva novost zato što je većina stanovništva bila u penziji. Kažu da su najsretniji oni narodi koji imaju dosadnu historiju iliti povijest. Naša historija nije bila dosadna, ali smo i u toj nedosadi znali veoma dobro kako ovdje stvari još od pamtivijeka funkcionišu, a funkcionisale su tako da ti je komšija k’o brat, ako ne i preči, ma koje on vjeroispovijesti bio. Gornji dio sela su naseljavali oni što se mole na svom maternjem jeziku u crkvi, a donji dio sela se molio na arapskom. Mi djeca smo najviše voljeli praznike koji se slave u onom dijelu sela u kojem ne živimo jer je to značilo da nema neiscrpnih sređivanja kuće i okućnice, a ima poslastica i poklona. Između gornjana i dornjana, kako smo zvali jedni druge, ispriječilo se takvo brdo da se i onaj ko ima najviše kondicije zadiše i zacrveni dok se uzvere. Na jednom dijelu brda je bilo groblje, a pod brdom nekih dvjestotinjak metara mezarje. Bilo nas je strah prolaziti pred mrak i kraj jednog i kraj drugog. Oko brda, mezarja i groblja bili su privatni posjedi puni raznolikog voća i vrtlića, a oko tih posjeda bukova šuma. Nekad davno, pričala mi baba, tamo su bile košare sa govedima pa je zato to zemljište toliko plodno. Mi smo majčine i očeve majke zvali bakama, a bake naših drugara nenama. Tako da je svako dijete u našem kraju imalo dvije bake i puno nena ili dvije nene i puno baka. Ovdje se rat nije osjetio u međuljudskim odnosima pa smo se svi malo duvali zbog te činjenice.
Ali ne lezi vraže, ne pod Majevicom. Sastaše se Ibro Hatin i Marko Anin, ljubitelji ljute kapljice, pred mjesnom prodavnicom i načeše uz pive neke teme koje nikome ništa dobro ne donesoše. Oni nisu bili vjernici, samo su im imena upućivala na to gdje bi se i kako eventualno mogli pomoliti Bogu, a jedina zapovijed crkevna koju Marko nije prekršio bila je ona svetkuj dane gospodnje. Ta je zapovijed isključivala aktivan rad tim danima gospodnjim, a on je kao verifikovani neradnik svetkovao svaki dan i to pred trgovinom, sjedeći na gajbama piva. Ni onaj Hatin nije bio mnogo bolji, samo što je on katkad znao šta i uraditi jer su mu primanja bila potanka, a volja za pićem podebela.
-Vi da valjate, pazi šta ti kažem, Tito vam ne bi Srpkinje oženio.
-Ti da valjaš ti bi se oženio pa makar i ciganku doveo.
-Naguzili ste se gore na brdo s onim njivurinama samo da na nas u slučaju ponovnog rata morete pucat’.
-Vi po svijetu terorizam činite, a ne mi. Otiđi k’o musliman đe u svijet da vidim kako će te gledati.
-Što vi ne odete? Tuđman vam je dao pasoše. I idite vala da nam se selo očisti.
-Dao nam jer valjamo, a šta su tebi tvoji dali? Priklanjate se Turskoj koja je bila agresor, ej, agresor!
-Nikom se ja ne priklanjam. Ja sam ono što jesam i to ću bit’ dok ne umrem.
-Ti si alkoholičar. Tvoja je vjera ispod otog čepa.
-Uf, jesi mi ti bolji…
-Jesam. Meni vjera ne brani opuštanje ove vrste.
-Jake mi vjere…
Ruke Marka Aninog se nađoše na vratu Ibrinom koji ne ostade dužan pa se sljušiše na tucanik rasplanjen po ispredprodavničnom prostoru i počeše se hrvati onako pijani k’o dvije mačke, ne ličeći na insane. Psovali su velike psovke, a niko ih ne htjede rastaviti. Ova naizgled bezazlena svađa preraste u nešto mnogo veće jer je Ibrin brat bio međaš sa Markovim amidžićem na onom brdu pa mu zabrani prolazak kroz svoju njivu, a kada sve to ču Markov komšija Vito, odluči razvući bodljikavu žicu i na taj način onemogućiti dornjanima prolazak na bunar koji je bio u vlasništvu pokojnog Cara, Markovog punca. Gornjani su mogli do bunara, ali nisu mogli na rijeku koja je bila ispod brda gdje su kupili riječno kamenje. I svi su krivili onog drugog, a Marko i Ibro su jednako pili pred prodavnicom samo ne u isto vrijeme i ne zajedno. Dornjani prestadoše kupovati žito od gornjana, a gornjani više nisu nosili žito na mlin kod Huse da se samelje. Ovo je trajalo mjesec dana i sve se ono međukomšijsko i ljudsko zaboravi.
I provališe se nebesa kao nikad do tad. Gornjanima prvo stradaše usjevi iako su bili u brdu, a dornjani imadoše vode na pretek pa im pitka voda iz bunara i ne ustreba. Rijeka pod mezarjem, inače tanka k’o malo bolja guja u ovo vrijeme, nabujala k’o nikad do sad pa se ulila u mnoge kuće kao pive u stomake one dvije nesreće koje posvađaše onako fin narod. Jednog je jutra nadojena zemlja povukla brdo pa se groblje i mezarje sjedinjiše, a žica i bunar nestadoše kao da nikad nijesu tu nikad ni bili.
-Mrtvi nam i u pod zemljom ilovačom mogu skupa, a mi živi ne možemo, sram da nas bude!
-Zvadiše nas dva nalokana želudca pa nas sustigoše aferimi.
-To se naši mrtvi u grobovima i mezarima previše okretali radi našije gluposti! Na dušu nek nam ide!
-I ja kažem. Branimo jedni drugima vodu, eto nam sad vode kolko ‘oćemo.
-I prolazak kroz njivu, jarane, komšo, a sad niko ne može proći. – zborili su ljudi pokušavajući barem koji spomenik i nišan izvaditi iz ljepljive zemlje, dok su drugi prokopavali kanale da usmjere vodu jer kiša nije stajala.
Bajram je dvije hiljade četrnaeste bio 28. jula, Ilino kao i svake godine 20. jula, a dornjani i gornjani ih kao po običaju skupa proslaviše ne vjerujući sami sebi da su ih Ibro Hatin i Marko Anin umalo bili lišili zajedničkih blagodati. Nisu više imali prečice pa su jedni drugima išli zaobilaznim, glavnim putem i tokom tih odlazaka su viđali Ibru i Marka pred prodavnicom, koji su se u međuvremenu izmirili i koji su bili svjesni spoznaje da ih komšije krive za diranje u ono u što se ovdje nikad ne dira.
-Vidi ih. Okolo im brže! – dobacivao je Mare između dva obilna gutljaja pive.
-Mi smo njiha sa kozije staze na asfalt preusmjerili, a niko da nam plati pivu u znak zahvalnosti.
-Vala baš! Aj Ž! – uzvrati Mare i kucnuše flašu o flašu.
Groblje i mezarje, sjedinjeni, naredne godine postadoše rozikasti od cvjetova mrtve žare koja nagusto niče na zemlji punoj azota na kojoj je do prošle godine cvjetao život biljaka koje su hranile i gornjane i dornjane.
Rapunzel.Star1 