Hronika moje jeseni

Jesen je došla. Došla je u đačkim torbama malenih prvačića još prvog septembra ali niko nije povjerovao da je baš tad spustila svoje poljupce na sjevernu hemisferu pa je početak jeseni prolongiran ali mi koji je nosimo u srcu to nikako ne priznajemo.

Jesen je polazak u školu, nešto poput nove godine ali nije baš za vatrometa i slavlja i što je najgore nema paketića. Vrijeme kada noć, pantalone i lista obaveza postaju duži, a dan kraći. To je ono kada zadaća zauzme mjesto igrama i taman je završite padne noć.

Jesen su sve one jaknice koje ujutro griju, a u danu se pomijaju po podlakticama i koje bi sa užitkom bacili u prvi kontejner, sve one karirane košulje koje su najčešće svezane oko struka i sve one zavrnute nogavice pantalona da se ne isprljamo dok se vraćamo kući po blatnjavom makadamu.

Jesen su sve one serije poput Boljeg života i Srećnih ljudi koje sam odgledala sa bratom ušuškana u toplo ćebe dok napolju kiša zvoca starim olucima neke svoje priče sa nebesa.

Jesen je kada kupim još par lubenica da mi se srce zadovolji ove voćke do sljedećeg ljeta kad ono mama negdje posijala par njih i ubere ih krajem oktobra. Eto i na njih meni jesen zamiriše i svake godine zaboravim na to pa im se iznova obradujem.

Kada smo kod okruglih darova prirode mene bundeve baš obraduje svojim sjemenkama. Jesen je pečenje košpa, hiljade i hiljade čučnjeva napravljenih ispred pecare starog šporeta smederevca da bi se te iste košpe promiješale da ne daj Bože ne zagore. Kada se ispeku onda tajno probireš one što se ne gule pa kad navališ na one što se gule vidi ti se i na krevetu i na tepihu i na usnama koje bride od soli šta si radio. A koliko sam ih samo pojela dok sam provjeravala jesu li pečene? Svake godine se zakunem da ih sljedeće godine pečem samo po danu, boju da im ispečenu vidim i svake sljedeće godine napravim sebe budalom.

Jesen je kazan za rakiju pored kojeg se okupimo zbog kasnih pečenjaka koje djed sakrije za posebne prilike poput ove baš onako kako i moja mama sakrije lubenicu. Djed se lagano kroz klasuru probija kao kakav vojnik sa svojim nečujnim opancima i dolazi sa punim naramkom pečenjaka. Stavlja ih na našiljenu motkicu i polako mazi žar onim pečenjkom. Djeda eto više nema. Jesen miriše i na djeda. Nikada više mi pečenjci neće biti onako ukusni. Fali im duše, fali im djeda.

Jesen su palačinci, tanki kao papir sa kojeg se prepisivalo za prvi kontrolni rad. U te palačinke stavim džema, onog što se razljeva, što ga pravi moja komšinica kojoj identitet neću otkriti jer je sin može kritikovati zbog pravljenja enormnih količina džema i ove godine pa taj pekmez/džem završi i na helankama, čarapama i tepihu. Nema te nutele koja može napraviti ovoliki nered, a ni sav onaj slasni užitak.

Jesen su sve one tople čokolade u Intermezzu u Tuzli, zbog kojih smo pobjegli sa časova i za koje smo morali da prebiramo po novčaniku i vadimo čak i one bončiće iz šteka, sa pogledom na kino Centar i breze koje su izrasle na krovu ove zgrade i čiji su listovi uredno požutjeli i ove godine.

Jesen su i prve salate od čijih sam se pravljenja vješto izvlačila učenjem pa mi mama i danas dan suptilno nabije na nos svaki zalogaj kiselog krastavca. Baba je po tom pitanju bila mnogo blaža. Kad pravi salatu ne smiješ ni u dvorište, a kamoli u kuću da ne bi zlaka ne daj Bože završila u tegli, a kad završi sa spravljanjem tog šarenila i kada to šarenilo postane za nekoliko sedmica salata, tjera te da uzmeš još. I uvijek uzmeš još, a nađe se i za ponijeti. Kontam ja nešto, neka ostane među nama, možda je baba stavljala nešto posebno u one salate pa su bile onako ukusne. Kontam možda je ona zlaka samo izgovor. Babe više nema, sklopila je svoje oči jedne kasne jeseni. Taj dan joj sa groba skidam lišće i prkosim jeseni nekim lijepim cvijetom.

Jesen je slika za indeks, prvi zagrljaj Sarajeva i miris novih knjiga, fakultetskih, sa lijepim koricama i povisokim cijenama. Jesen je jesenji ispitni rok, onda kada nam jesenji vjetar nije potreban da bi se tresli kao prutići.

Jesen su politički izbori svake druge godine, vrijeme kada nas romantične i ranjive tjeraju da odlučujemo o svojoj budućnosti.

Jesen je za mene ostala pod jednom lipom u dvorištu mojih drugara Jukića s kojima sam godinama jesenovala na ljuljaški ispod te iste lipe. Iako lipe više nema, a i Jukići su davno otišli da jesenuju negdje daleko, sjećanja na naše dječije ludorije se vješto bude svake jeseni. Jer pobogu jesen je, pa je svi i tražimo tamo gdje smo je ostavili.

Kako se suprostaviti međuvršnjačkom nasilju?

U prošlom postu sam pokušala opisati te neke ružne stvari koje su se dešavale tokom školovanja pa su mi mnogi postavili sasvim razumno pitanje, a to je kako sam se ja borila protiv svega toga. Međuvršnjačko nasilje, kao što znamo, može ostaviti razne posljedice koje se nažalost manifestuju tek onda kada postanu gotov proizvod. Svake godine bude barem jedan slučaj ove vrste nasilja koji potrese čitavu državu. Sjetimo se samo dječaka Mahira Rakovca. Ova vrsta nasilja se dozira kap po kap, svakodnevno, u malim nasilničkim ratama i traje godinama. Upravo zbog ovoga je veoma teško i boriti se protiv međuvršnjačkog nasilja koje se dozirano na ovaj način poistovjećuje sa međuvršnjačkim šalama. Shodno ovome, jedno jadno dijete koje se susreće sa ovim svakodnevno, mora i da se bori svakodnevno. Trube nam sa konferencija o prevenciji međuvršnjačkog nasilja o prevenciji! Šta je sa suprostavljanjem ovom problemu, kako mi da se suprostavimo? To nigdje ne piše jer za suprostavljanje nam moraju dati jasne upute o kojima ti stručnjaci pojma nemaju, a o prevenciji svako polupismen može napisati koji redak. Pa se uštogoljeni ministar ili ministrica pojave pred kamerama u taze odijelu, pa počnu ovako: “Kao dio evropskih integracija u cilju prevencije nasilja u školama, mi smo oformili radnu grupu koja će u skladu sa ustavom, zakonima i tekućim problemom na najbolji način pokušati da ustanovi probleme nasilja u školama i skladno tome napisati priručnik…” Ispričaju se oni tako pred kamerama, pojave na dnevniku, većina ljudi pojma nema da oni niti su šta rekli niti šta poduzeli, novac su uzeli i kao borili su se. Sve do sljedeće sahrane iliti dženaze nekom drugom Mahiru. Ali da ne idem tako daleko i priču da ne isprljam blatom sa groblja idem ipak u nekom drugom smijeru u krugu ovog problema.

Kako sam se ja borila protiv svega što me snašlo? Po meni postoje dvije vrste borbe protiv ove vrste nasilja. Prva je ona klasična na licu mjesta koja se sprovodi argumentima, vraćanjem istom mjerom, vrijeđanjem onog ko vas uvrijedi, fizičkim obračunom, alarmiranjem roditelja i osoblja škole, u suštini ovo ja zovem prvim vidom samoodbrane. Koliko god bilo teško suprostavite se. Svaki nasilnik je u prednosti onoliko koliko vi ćutite o njemu. Nikada nemojte biti stidljivi, nečujni i tromi. Vi imate glas i neka se taj glas čuje. Borite se, opsujte, dreknite, glasnih se boje. Učiteljima i roditeljima je lakše kada šutite. Za onog ko ćuti se pretpostavlja da je dobro. Nije bitno koliko godina imate. Ovo je lakše shvatiti nekome ko ima četrnaest nego nekome ko ima osam godina, ali… Tiha voda u ovome slučaju bregove ne valja. U ovako tihoj vodi nasilnici najbrže plivaju.

Upoznam skoro jednu djevojčicu koja mi se onako prijateljski, kako se samo neznancu i može izjadati, izjadala u vezi svega što joj se dešava u školi. Pitam ja nju kako ti njeni roditelji reaguju na sve to, a ona mi kaže da su joj jednostavno rekli da se i njima isto dešavalo i da se oko toga ne treba praviti neki značajniji cirkus, obične dječije šale, a ona je kao previše osjetljiva pa su joj roditelji kao pravi roditelji nabrojali sve svoje probleme sa kojima se oni trenutno susreću. Kao njihovi problemi su problemi, a njeni gluposti. Eto tako se to veoma često završi sa roditeljima. Ako vam se dešavaju loše stvari u školi, milion puta recite roditeljima šta se dešava. Njima izgleda treba ponavljati. Djeco, ponavljate im dok god ne odluče reagovati, koliki god oni kreteni bili u vašim očima oni mogu nešto i napraviti. Često se roditelji pitaju kako baš oni zadnji saznaju sve bitno, a to je zbog toga što neće da slušaju. Sa svojom djecom ne razgovaraju kao sa malim ljudima nego kao sa robotima. Imaju vremena za dnevnik i sve one glupane sa političke scene, za djecu su često jako umorni. Dragi roditelji ne glumite više budale. Razgovarajte sa djecom bez da im nabijete na nos poslije sve što vam povjere. Ne ponižavajte ih kada vam kažu šta ih čini sretnima i nesretnima. Ne poredite svoje djetinjstvo sa njihovima. Oni nisu vi, a vi niste oni. Ovo se odnosi i na prosvjetne radnike. Saslušajte djecu, pametni su, imaju šta da kažu. Zapamtite vaša šutnja je nasilnicima super moć.

Druga, za mene daleko teža, je ona borba koju nosite u sebi i sa sobom gdje god stignete. Većina djece ne zamrzi sve te nasilnike vršnjake, učitelje i roditelje koji ne reaguju već zamrzi sebe. Ovo boli i kad odrastete jer i mržnja prema sebi isto odraste.

Vi kao sedmogodišnjak pojma nemate zašto idete u školu. To vam roditelji nisu rekli. Mislite da idete zato što morate i zato što sva djeca idu. U školu idete po nešto što se zove znanje. Znanje je najmoćnije oružje koliko god vas država, društvo, trenutna situacija i tetka Mira ubjeđivali u suprotno. Zato prvi vid one unutarnje borbe je da se skoncentrišete na učenje jer da bismo se odbranili od svih nasilnika ovog svijeta važno je da znamo ko smo i šta želimo. Mi smo u školu došli da ostvarimo sebe. Školski drugari, nasilnici u ovom slučaju, mogu itekako da imaju ulogu trnja na vašem putu do zvijezda. Vi ste sebi odredili gdje su te zvijezde. Vi idete u školu, prisustvujete nastavi, prave vam cirkus od života, preživite, dolazite kući i nemate motivaciju za životom, a kamoli za učenjem. Oni su svi krivi jer ti ne učiš, ma nemoj? To je babuka do tebe, da da, do tebe. Nemaš motivacije ha? Nije je ni Ivona imala pa je to trnje od djece nije odvelo u kafanu ni lokalnom dileru već na fakultet. Sebe traži u knjizi, a ne u čaši, igli ili travugama. Prestani lagati sebe. Taj dio tebe je do tebe.

Poslije učenja najbitnija stavka je vjera u sebe. Nikad nisam povjerovala onoj djeci kada su mi govorili ko sam i koliko ne vrijedim jer sam shvatila da oni nemaju pojma šta pričaju. U tome i jeste problem. Čovjek lako povjeruje u sve što čuje o sebi, a kako je tek djeci po ovom pitanju? Nego da li biste povjerovali gluhoj osobi ako kaže da ne pjevate lijepo? Nasmijali biste se i nastavili dalje. Šta mislite da sada neko dođe i počne vas ubjeđivati da je oktobar, a vi znate da je septembar? Ne biste ni uzeli u razmatranje u svojoj glavi da je možda tvrdnja tog nekog tačna jer pobogu septembar je. E kada sa takvim stavom budete gledali sebe, znate ko ste, ko bolje od vas to zna, onda vam nijedan čovjek, uš ni nasilnik ne mogu ništa. Gradite sebe svaki dan bez obzira ko sve želi da vas poruši.

Jednom prilikom sam se grohotom nasmijala jednoj situaciji na času u osnovnoj školi i pita me jedna djevojčica poslije kako me nije sramota smijati se sa ovim zubima. Nije ona ništa loše mislila jednostavno je zanimalo zašto se ja sebe ne stidim. Pitam ja nju kako se ona onih jedinica ne stidi, kratko i jasno, ja zube ne mogu sada promijeniti ali ona one ocjene može. Reče mi da sam najobičnija krava. Nemojte se nikad kriti iz svojih nedostataka niti ih pokušavati svim silama sakriti. Uživajte uprkos toj jednoj karakteristici i ne dopuštajte da vas sve to određuje. Neće mene jedni zubi ušutkati niti prekinuti sve osmijehe koje sam dužna životu. Nađite ono što volite, bile to knjige, sport ili neki hobi i posvetite se tome. Neka to što volite bude glasnije od onoga što vas trenutno određuje i povređuje. Istina je da su oni zubi bili ružni, ali gdje su sve lijepe istine o meni? Te lijepe istine sam ja sama sebi pričala i ponavljala svaki put kada me neko pokušao poljuljati tom činjenicom o zubima.

Svaki čovjek bez izuzetka teži da bude prihvaćen i poštovan, a djeca pogotovo. Na šta su jadna djeca sve spremna pristati radi te šačice prihvatanja i par drugara oko sebe. Odmah da vam kažem ne pristajte na loše stvari! Jedan dječak iz mog razreda koji je poput mene bio poprilično maltretiran je bio nagovoren od strane drugih da mi baci torbu kroz prozor. Jadno dijete pristalo, obećali mu da će taj dan igrati fudbala s njima. Od mene je dobio šamarčinu, išamaran igrao fudbala na odmoru čitavih petnaest minuta i sutra opet bio ono što i do tada, sa gubitkom mene kao prijateljice. Nikad ne budite poput njega, ovako se prijatelji ne stiču. Za mojim stolom i danas dan sjedi samo odabrana ekipa. Kada su prijatelji u pitanju kod mene nema kompromisa.

Sa nasilnicima nikad ne igrajte igre opšte kulture. Oni igraju na tu kartu, vi nemojte. Ako primijete da vas ogdoj i kultura sprečavaju da im se suprostavite gotovi ste, doslovno. Jednostavno ih pošaljite na devetomjesečno mjesto prebivališta prije njihovog rođenja. Ne kupujte ih komplimentima sa željom da im omekšate srce koje nemaju. Ne trčite za njima i ne dodvoravajte im se. Ne pokušavajte da im postanete prijatelji. Zar želite uopšte nekom takvom biti prijatelj? Fuj! Znam mnogo osoba koje su poput mene prošle te neke prozivke na račun izgleda, onda promijenile tu karakteristiku objekat prozivke i sprijateljile se sa tim prozivačima. Još gori epilog ovoga je da su i same postale poput tih prozivača nasilnika. Ne znam kako psiholozi nazivaju ovo, ali ovom prilikom pljujem sve takve osobe. Meni su gore od samih nasilnika jer su imale izbor.

Škola će se završiti, vi ćete odrasti, svi oni nasilnici će isto odrasti. Neki će sazreti, neki ne. Oni moji su toliko bili fokusirani na moje zube da svoje nisu ni održavali. Većina njih nije napravila nikakve značajnije rezultate u životu. Bilo im zanimljivije pomno pljuvati tuđe rezultate. Većina njih se sa mnom pokušala i sprijateljiti kada smo odrasli. Neće oni uvijek biti veći i jači niti će imati ulogu nasilnika kao u školi. Mnoge od njih nećete više ni sresti u životu. Jedino što će ostati isto je to da će oni ministri i dalje pisati nekakve priručnike koji nikome nisu donijeli svjetliju budućnost. Molim vas da zapamtite da je ovo vaš trenutni problem, problem koji će odrastanjem postajati sve manji i manji dok potpuno ne iščezne. Stvar je u tome da iz ovog perioda izađete sa što manje ožiljaka, a što više pobjeda. Suprostavite se i budite hrabri jer hrabre i sreća prati!

Međuvršnjačko nasilje

Znate li koliko može biti opasno kada svaka šuša koja ima reproduktivne organe odluči da se malo oproba u ulozi roditelja. Pa kad ta ista šuša počne da gleda na svoje dijete kao na nadrealno biće koje je savršeno i nepogrešivo onda je neminovno da na nekome slome kola ili pak lome kola svakog božijeg dana tokom osmogodišnjeg školovanja. Vaša držesna djeca od vas uče na dva načina. Prvi je da imitiraju vaše ponašanje pa ako se vi rugate nekome makar i u četiri zida postoji velika mogućnost da će se i vaše dijete ugledati na vas. Drugi način je ono naše sveto savjetovanje u vidu “ne do ti Bog, da te samo vidim da, ne smiješ ovo, ne smiješ ono, moraš ovako, doćeš ti kući” pa vi kao vaspitavate dijete, a ovaj prvi vid zanemarite pa dijete gleda šta vi radite, a sluša šta savjetujete i onda veoma lako dobijete afirmisanog lažova i manipulatora. Nemojte zanemariti činjenicu da svako pa i pijani komšija Mile odgaja svojim primjerom vaše mezimče. Sve osobe koje sretnemo mi odrasli ostave neki utisak na nas, e te osobe odgajaju i djecu. To se zove spontana edukacija. Spontano se djeca edukuju i ispred monitora i malih ekrana. Ali u svemu ovome stoje roditelji kao spona i kao najveći krivci. Ne zavaravajte sami sebe kada vam neko sugeriše na neprimjereno ponašanje vašeg savršenog djeteta. Prva stvar u svemu je da budete realni. Greške ove vrste vrlo lako možete platiti sa kamatom za koju godinu pa vi sebe i dalje lažite.

Moja priča počinje jako davno. Neki ovo nazivaju BULLYNGOM, a ja svojom svakodnevnicom punih osam godina. Ako se pitate da li sam ikad imala dan u kojem se nisam susrela sa nekim vidom nasilja pod školskim krovom odmah na početku da znate da nisam. Priču ću vam maksimalno uljepšati.

Bezbrižni period ranog djetinjstva naglo biva prekinut vražijim ratom. Svi moji drugari nestaju u nekom tamo izbjeglištvu. U to vrijeme sam upoznala mnogo odraslih ljudi koje je zlo vrijeme dovelo u našu kuću. Stalno je dolazila vojska i sjećam se da su me svi uvijek zapitkivali o boji mojih zuba. Svima sam ja bila zanimljiva. Nije mi to tada toliko smetalo više me mrzilo ponavljati istu priču svakome. Zašto me ne pitaju šta drugo? Imam ja mnogo zanimljivih stvari za ponuditi. Naučila sam pisati, hej, imam manje od pet godina, zašto to nikome nije zanimljivo? Znam Ježevu kućicu napamet. Pod svijećom sam je naučila. Ali ne, nije to tako bitno. Radoznalost je kod svih uspjela nadvladati opštu kulturu, pa su me prvo pitali što su mi zubi žuti, a tek onda kako se zovem.

Nekad prije rata sam se razboljela. Ja se toga i ne sjećam. Desilo se nešto što se zove alergija na pencilin i moji zubići su ubrzo postali žuti. Bila je to najružnija žuta boja na ovome svijetu, ako uopšte i postoji lijepa nijansa žute. Meni to nije smetalo iako je izgledalo veoma ružno. Zubar me utješio da će mi ti mliječni zubi ispasti i da će narast novi, bijeli i jaki zubi. I zubar, a i ja smo se potajno nadali. Mama me vodi na upis u školu. Prvo pitanje učiteljice koja je bila u toj komisiji je o zubima. Strašno, zar i ona? Kako pobjeći od vlastitih zuba, kako? Niko me nije upozorio da će mi život biti sve samo ne jednostavan. Ispada prvi zub, super, niknuće bijeli, jaki.

Polazak u školu donio je suočavanje moje dječije psihe i zuba sa trideset troje djece mog razreda i otprilike isto toliko iz razreda koji je bio s nama u smjeni. Centar pažnje je moj od prvog dana. Gledali su me kao egzotičnu životinju, samo mi je kavez falio. Objašnjavam djeci da će mi izrasti lijepi zubi, ne vjeruju. Izrasta prvi zubić i biva duplo žući nego mliječni. Nazvaše me i lažovom. Svakodnevno sam bivala počašćena raznim pogrdnim imenima. Imala sam mnogo nadimaka koje vam neću uljepšavati. Nazivana sam žutozubom, zutokljunom, žutarom, žuticom, žutaćem, žutokrečinom, žvaljom, govnojedom, govnarom… Spisak sam skratila, okvir svakodnevnice ste dobili. Ovo su bila moja imena godinama. Samo u dokumentima sam se zvala Ivona, u životu sam bila sve navedeno.

Za osmi rođendan sam dobila poklon koji me čekao ispod klupe. Bila je to stara četkica za zube i istrošeni kaladont, adekvatan poklon za nekog ko, po njihovim riječima, ne pere zube. Kada sam to izvadila ispod klupe dobila sam i prvi aplauz. Niko nije reagovao. Sve se to godinama pripisivalo dječijoj šali. Dolazak novih učenika je bio dolazak novih problema. Ovi moji tek navikli oči na moje zube pa kad dođu novi onda te njihove oči opet promijene ugao gledanja i počinje novi vid torture. Nova imena koja opet počinju sa žuto i govno.

Na prosvjetne radnike se nije moglo računati. To je za njih bila samo šala, a ja kao ne znam da se šalim. Ako me zeza dječak kojeg baš ne simpatišu on se pošalje u ćošak, a ako je neko koga vole onda samo izvinjenje. Dupli standardi u režiji obrazovanih ljudi. Bili su svjesni da ne mogu zatvoriti tolika usta pa se nisu ni trudili. Jedino dobro je bilo u tome što sam znala ko sam, mislim znala sam ko ću biti nekad u budućnosti. Padalo mi je na pamet da ovo moram trpiti samo do osamnaeste, znači samo dvanaest godina. Nije to baš malo. Tad se mogu napraviti novi zubi. Nikad nisam plakala zbog njihovih uvreda čak ni kod kuće. Nije bilo svrhe, suze ionako neće izbijeliti zube. Izdržaću nekako tih dvanaest godina, tješila sam samu sebe. Bilo je i fine djece koja mi nisu govorila ništa ali takve sam mogla na prste jedne ruke nabrojati. Često sam se tim istim rukama borila protiv svega što me zadesilo. Koliko su mi samo puta pokušavali na silu otvoriti usta da bi se mogli naslađivati još više. Ta fina djeca su bila kao preparirana, oni se nikada nisu izjašnjavali. Nisu mi bili dragi jer se pored njih sve to dešavalo, a oni ništa. Da li su i danas onako inertni?

Situacija je bilo toliko da bi mi trebale godine da sve to opišem. Prvi razred je obilježen time da smo naučili pisati, ja sam doduše znala i prije pa mi je jedan dječak za vrijeme velikog odmora na svakoj svesci prekrižio ime i prezime i napisao JEBENI ŽUTOZUB. Svi su se smijali i u glas, kao prava publika, skandirali ove riječi. Bila sam u centru kruga, a oni oko mene. I znate šta, preživjela sam i to, a oni su mi i danas dan samo publika. Piše mi neki dan taj isti dječak: “Hej školska kako lijepo pišeš, pojma nisam imao da si ovako talentovana, svaka ti čast, samo naprijed. Iznenadih se. Odgovaram mu da i on počne pisati ako mu se sve to toliko sviđa, a on meni da ne umije tako fino da se izrazi. Ma nemoj, a osam godina si bio onako maštovit, tada si znao formulisati uvrede, nego šta li ti sad fali? Ne nabijam ja njemu one godine na nos, samo ga jaranski motivišem da pravilno usmjeri svoje talente.

Završetak rata je u našu školu doveo nevladine oragnizacije koje su organizovale razne sekcije. Izabrala sam ritmičku i niko nije htio da meni bude par. Plesala sam sa jednom djevojčicom koju je učiteljica natjerala sa pleše sa mnom. Od tada mrzim svaki vid plesa. Noge stanu, osjećam muziku dušom.

Peti razred donosi putovanje autobusom i još mnogo djece koja su nemilosrdnija i oholija nego ovi svi skupa. Četiri odjeljenja moje generacije,u svakom odjeljenju više od trideset učenika i još toliko učenika starije generacije. Tješim se, to je samo četiri godine, proće. Uvrede postaju učestalije, slikovitije i do srži bolnije. Svakodnevno suočavanje sa nasiljem donosi i slabije ocjene. Trebalo mi je čitavo polugodište da objasnim sebi, jedanestogodišnjoj djevojčici, da mora učiti bez obzira na sve. Razmišljam kako je ljepše odraslima, jedva čekam da odrastem. Koja greška.

Jednog dana dolazim ranije na autobus. Jutro koje nikad neću zaboraviti. Autobus je čekao na stajalištu nekih pola sata i kretao u 7:05. Kako je ko dolazio tako zauzimao sebi mjesto. Uđem ja u skoro pun autobus i pozdravljam majstora(tako smo zvali šofere) sa dobro jutro, a čovjek mi reče: “Šta ćeš deset minuta ranije ovde, što te ban zubaće nisi oprala, kaki su ti kodab si govna jela.” Jedino što mi danas odzvanja je onaj grohotan smijeh ljudi koji su me znali i koji su mi mogli biti roditelji. Djeca mi nisu bitna ovo jutro, odrasli su me pokušali prožderati.

Moja dobra drugarica slavi rođendan. Da, imala sam i dobre drugarice, našlo se njih par. Izbjegavala sam vannastavna druženja, ali ovo je bilo posebno. Dogovorila sam se sa još dvije djevojčice, one inertne, spremila poklon i došla kod nje. Imala je preslatku kućicu i sve je odisalo toplinom. Ali ne lezi vraže, ne u toplom domu. Bilo nas je desetak i samo moj tanjir je imao ugraviran neki cvijet i moja viljuška je bila drugačija. Mislila sam da je to znak ljubavi moje drugarice prema meni. Osjetih se posebno i polaskano. Nakon što sam pojela komad torte uzela sam taj tanjir da odnesem do kuhinje do sudopere, mama me tako učila i čula sam kako njena mama govori njenoj baki da je nakazi stavila tanjir sa cvijetom i viljušku kojom čiste odvod i da to sve baci nakon što nakaza poždere kolač, da se ne bi ne daj Bože ošugali. Nakaza odlazi kući bez ijedne prolivene suze. Sljedeće godine je slavila bez nakaze i naljutila se jer nisam došla. Kaže da je njena mama u pravu za sve i da ja i nisam neka prijateljica. Meni ni danas dan nije jasno kako se odvod čisti viljuškom. Kakav li je to odvod kod onako poganih ljudi?

Pita me jednom jedna Merima što ne ostružem zube nožem, kažem da je čitav zub takav, pogleda me pa mi reče da je na mom mjestu da bi se ubila. E moja Merima dobro je onda što nisi na mom mjestu. Ovo je i za jake previše, a kamoli za tebe.

Moram priznati da sam imala dobru razrednicu. Završim u sedmom razredu kao glavna tema roditeljskog sastanka. Dječak koji nije sa mnom išao u razred biva prijavljen jer me godinama konstantno vrijeđao i ponižavao pa se njegova mama konačno ukazala na roditeljskom. Nabraja razredna lijepo upakovane uvrede, a ona je samo izustila: Pa šta je tu sporno, rekao je istinu? To su ionako samo dječije gluposti. Počela se smijati, pozdravila se i izašla pobjedonosno. Mislila je da nas je ušutkala. Danas taj njen sin maltretira čitavu porodicu, udara čak i nju. Kako jecaje duše da ušutka? Nije nikad ni bilo sporno da će izrasti u nasilnika.

U osmom razredu dolazi novi dječak u našu školu. Nije bio moje odjeljenje, ali sam ga susretala u prolazu. Spremala sam se tih dana za takmičenje i bila isključena iz svih dešavanja u školi. Gledam televizor nakon napornog dana. Moja omiljena emisija TV Liberty prikazuje našu školu u kontekstu međuvršnjačkog nasilja. Saznajem da su tog dječaka pretukli drugi dječaci toliko da je završio na operaciji kuka. To su oni isti koju su meni svakodnevno stavljali do znanja koliko ja ne vrijedim. Niko nije izbačen ni sankcionisan, malo se alarmirala javnost, direktor se par puta pojavio pred kamerama kao novopečena zvijezda Granda i onom dječaku nakon dvije operacije noga ostala kraća. Deklarativno se svi bili van sebe, praktično ih sve to nije zanimalo. Osmaci, nek im je sretan put u srednju, nek problemi idu pod krov neke druge obrazovne ustanove srednjeg karaktera. Svi smo tako zajedno završili osnovnu školu. Izgleda da sam ja još dobro i prošla. Barem su mi obadvije noge iste dužine iako sam imala više fizičkih obračuna.

Kao što vidite iza međuvršnjačkog nasilja ne stoje samo vršnjaci. Oni su samo izvršitelji pod okriljem lošeg odgoja, kržljavog obrazovanja i vaspitanja u obrazovnim institucijama i sistema koji nasilnika podržava. To je čitav skup osoba koje su te vršnjake nasilnike rodile, odgajale i na čije ponašanje su se pravile slijepe, gluhe i nijeme. Te ja osobe prozivam kao glavne krivce jer sam od odraslih osoba ipak doživjela mnogo gore stvari nego od one dječurlije. Prosvjetni radnici se ne žele zamjeriti nikome. Nije tajna da se u škole davnih dana uselila politika pa su mnogim kvalitetnim nastavnicima ruke i jezici svezani egzistencijom i radnim mjestom.

Mislila sam da je svijet odraslih ljepši, ali tek sad mi je jasno gdje su ta djeca naučila sve ono. Ovi odrasli, mraka je to, jezici im dosežu daleko, najčešće u pogrešnom smijeru, a gdje trebaju da se oglase šute kao zaliveni. To ti danas gleda sve boje, ne samo boju zuba. To je prefarbano svim bojama. Ma to se ne crveni čak ni kad griješi.

Ja sam napravila zube kada sam imala devetnaest godina i na prvu godinu fakulteta krenula sa novim zubima i to označavam kao najljepši period školovanja. Ako se pitate šta su moji roditelji radili sve te godine, namjerno ih nisam pomenula prije, odgovor bi bio svašta. Ali de ti kontroliši onoliku rulju djece čiji su roditelji svojoj rođenoj djeci najveća kazna. Bilo je u školi i lijepih dana koje rado prepričavam, ali fokus današnjeg posta je na crnim ovaj žutim danima.

Halo efekat

Koliko puta smo čovjeka osudili na osnovu samo jedne karakteristike? Tetovaža reče da si loš, kravata da si gospodin, krava da si seljak, šta ti nije jasno? U srednjoj školi sam saznala da su stručnjaci ovaj fenomen krstili pod imenom halo efekat. Odmah sam se sjetila jedne rupe bez dna u obrazovnom sistemu koja na pravi način oslikava ovaj efekat.

Mi djeca od osam godina, učiteljica iskusan prosvjetni radnik, u narodu bi za nju rekli da je baš raja, drži nam predavanje o pravdi i svim nijansama nepravde. Fino priča, majke mi, načitana žena pa sve te floskule ubrzo nađoše put do naših dječijih logika. Kaže suprostavite se nepravdi i ja, vječiti pobunjenik, odlučim ubuduće biti pravedna. Slagali se ti postulati sa moji horizontima. Decembar, paketići podijeljeni, nastupa ona moja učiteljica sa temom zaključnih ocjena. Čita ona tako nama kakvi smo po njenoj procjeni i ja se odlučim tu malo umiješati. Ustanem i pitam kako je zaključila ocjene iz muzičkog kad ni pjesmice nismo otpjevali, osim one dvije za dan državnosti? Zašto većina dječaka koji imaju dva iz matematike automatski imaju i tri iz fizičkog? Falila mi je tu riječ kriterij, da je pitam po kojem je kriteriju zaključila ocjene ali nisam znala da se taj lenjir za mjerenje i upoređivanje zove kriterij pa sam i bez te riječi nekako postavila pitanje. Znači, ako imaš petice iz matematike, bosanskog i poznavanja prirode i društva odlikaš si, fizičko, likovno i muzičko su bakšiš petice koje se podrazumijevaju kad si odličan, a ako nemaš onda je veoma teško da ćeš uprkos svim naporima ovog svijeta ikad biti odličan. Pitam je lijepo gdje je ona pravda kojom nas je nadojila, onako savjetodavno i roditeljski? Pogleda me preko onih uskih i veoma debelih naočala čudnog oblika, parkiranih na pola nosa i reče da ovaj put nisam zaslužila sve petice pa mi iz prirode i društva dade četvorku, sveska mi kao nije uredna. Čuj sveska mi nije uredna, a ja baš kreativan tip, da mi sad samo instagram profil vidi. Kaže ako znam bolje od nje da sjedem na njeno mjesto i ja budem učiteljica. Fina joj je to ideja, kud budala ne prihvatih.

Poruka shvaćena. Ali, ljudi moji, kako sam se ja samo osjećala moćno tih par minuta iako mi je falila ona riječ kriterij. Svaki osjećaj samopouzdanja od tada ja mjerim onim osjećajem kada je trideset i neki par okica gledao u mene kao u mini Boga kako od učiteljice tražim pravdu. Baš sam sebe uhvatila kako na pola odbrane mog diplomskog u glavi presabiram da li se sad osjećam barem malo kao onda. Eto toliki sam ja frajer tad bila u svojim i u očima mojih drugara. I svidjelo mi se to bez obzira na posljedice s kojima sam se nosila još dugo vremena.

Ovo nasljeđe halo efekta imaju i današnje generacije. Tu se obrazovni sistem nije nimalo promijenio. Ovako još uvijek ubijaju naše talente, prava i racionalno rasuđivanje od malih nogu. Suprostavljanje autoritetu i danas ima dalekosežne posljedice i za isto je bilo potrebno imati veoma razvijena dva organa koja počinju sa slovom M, jedan za razmišljanje drugi za usuditi se. Halo efekat odnesen iz školskih klupa u odraslu dob izgleda ovako: ako si proračunat, uz to i lijepo pričaš pa makar i manipulisao i laži tarlakao, ako poznaješ pravo društvo onda je sasvim prirodno da si odličan. Drugi će za tebe pjevati, krečiti i raditi fizičke poslove. Oni su dobrice, odlični ionako nikad neće biti. Imaće doduše svi onu jednu peticu iz vjeronauka jer nam u ovakvim uslovima samo Bog i može pomoći. A možda onaj sa početka i nije seljak, možda je krava bila tuđa? A tetovaža kod onog ološa zalijepljena? Nije ni bitno, ionako smo ih već na početku osudili.

Prvi dan i ostali dani škole

Devedeset peta, septembar, ja prvačić. Dobila sam prije polaska u školu katalog. To je ustvari bilo par listova sa slikama artikala i promotivnih cijena u robnoj kući Tuzlanka. I zamislite imala sam ekskluzivno pravo da u ratu izaberem nešto iz kataloga pošto mi se približavao rođendan i polazak u školu. Izaberem ja tako teksas pantalone, a na onoj slici iz kataloga nosila ih curica i pored nje bio bijeli pas koji je kao zagrizao jednu nogavicu. I tako ja u Tuzlanci prvi put, pokazujem onoj teti što radi šta hoću, daje mi pantalone, pogodila je broj, oblačim ih, stoje mi. Nisam htjela one sa tregerima, ni slučajno. Mama plaća, a ja pitam da li je u cijenu uračunat i onaj pas ili se to mora doplatiti. Ostaju obadvije u čudu, nema psa, shvatila sam. Obliše mi suze lice i shvatih da ću samo pantalone dobiti za rođendan. “E ne trebaju mi ni one, iću gola u školu, nek mi se svi smiju, ustvari neću uopšte u školu, pametna sam i bez škole.”-brundam ko mladunče polarnog medvjeda kroz prizemlje Tuzlanke. Prebolim tog psića, šta ću, neće mene više oni iz Tuzlanke vidjeti. Tad sam shvatila da mrzim kataloge. Kako samo obmanjuju.

Trideset četiri pametne glavice pod komandom učitelja Elbina je došlo po znanje. Prvi dan smo imali pratnju, najčešće su to bile mame, ne kažem da se nije omakao i pokoji tata ali to je bilo rijetkost. Možda zato što većina mojih drugara nije ni imalo tate, mislim imali su oni tate ali na nebu. Vihor rata i neki mnogo loši ljudi ih poslali tamo. Naša učionica se nalazila na spratu i uprkos ratu je bila lijepo uređena. Učitelj je bio iz Doboja, raseljeno lice, drag mladi čovjek. Pitala sam mamu gdje je Doboj i može li se tamo stići pješke. Rekla je da ne može. Pomislih, vjerovatno je dalje od Drijenče taj Doboj. Mi znate nismo imali frku oko izdavača i knjiga. Donese učitelj hrpu knjiga matematike, svako ustane i uzme sebi po jednu i tako za svaki predmet. Eto u tim knjigama smo mi sakupljali pamet. Kreneš sa slovom A u septembru i za Božić si već pismen mali čovjek. U onim knjigama su nas učili da je Tuzla industrijski grad. Danas je Tuzla doduše samo grad. Morali su ukinuti te naše knjige. Ne smije doći do širenja dezinformacija poput ove da je Tuzla ikad bila rodbine industriji. Sjećam se, jednom nam učiteljica diktirala, od drugog razreda smo imali učiteljicu da ne bude zabune, nazive svih većih fabrika i šta one proizvode. Sad se to više ne uči iz poznavanja drušva već iz historije. U ono vrijeme nakon drugog razreda znaš latinicu, ćirilicu i tablicu množenja. Sa punih osam pravi mali akademik budeš. Svaki đak je to morao znati inače ponavlja godinu. Tad su se godine ponavljale. Nećeš nepismen dalje od drugog razreda.

Nego vratimo se mi u prvi razred. Školu smo dijelili sa vojskom, sprat ipo oni, dvije učionice mi. Oni su nosili puške, mi knjige. Oni su nosili uniforme, mi što smo imali. Svako je bio borac na svoj način. Jesen smo pregurali nekako, mi smo svi bili na broju, za vojsku ne znam. Zima nam je donijela i nestašicu drva u školu. Grijali smo se na peć ili bolje rečeno smrzavali smo se. Dolazim kući i saopštavam tati, nema drva u školi i kontam uradiće nešto. I uradio je. Poslali bi i drugi tate po drva, znam da bi ali daleko je nebo, puno dalje od Doboja. Nema veze, važna je namjera. Naša mašta i igre su bile ograničene lastišom, komadima siporeksa koji je bio poredan ispred škole, zimi snijegom, na proljeće obližnjom rijekom.

To smo bili mi. Nas kuga nacionlizma nije isprljala. U našim knjigama je pisalo da je svaki čovjek isti. Mi smo se obrazovali. Isto smo se radovali i Bajramu i Božiću, ma radovali smo se da ne idemo praznicima u školu. Nisu nas izvodili na pravi put već su nas učili da trasiramo prave puteve pa makar i pod plesom granata iznad naših mudrih glavica. Umjesto da nas vode u školu vodili su nas ispravno kroz život. U školu smo išli sa drugarima. Volim sve moje drugare i rado ih se sjetih danas iako nas je poslijeratni rat rasuo po bijelome svijetu.

Sramota i djetinjstvo

“I ako bude ko zvao, reci da sam napolju, da perem ploču. Kaži nazvaće te kad završi. Nemoj slučajno da kažeš da spavam. Jel ti jasno? Aj ponovi šta ćeš reć!

I ponoviš od riječi do riječi. Ovo je najčešća laž izašla iz usta djece moje generacije. A učili su nas da nevalja lagati, njih nevalja lagati, ali za njih moraš lagati. Svi smo mi ponekad uspavane ukućane predstavljali kao odsutne. Tako se pojam sramote uselio u naše dječije mozgove.

Jednom prilikom pita komšinica moju baku kad je ustala jutros, a ja ko iz topa:” U devet smo ustale.” Presječe me babuška prijekim pogledom i reče: “Ne zna ona na sat, u sedam bona, znaš mene.” I tako baba u mojim očima postade lažov. Šta sat uradi s moje poštene bake? Ona mi poslije lijepo objasni, koliko je se meni uopšte uspijevalo objasniti bez jasnih argumenata, da ću kad porastem sama shvatiti to sa spavanjem i satom. I zamislite samo, odrasla sam ali to mi još uvijek nekako nije jasno. Nije mi jasno, eto što čovjek ne smije u svojoj kući, o svom trošku spavati na svom krevetu u bilo koje doba dana? Sat je jedinica mjerenja vremena, spavanje biološka potreba i stvarno šta selo ima sa korelacijom ova dva pojma? Zašto je ispravno slagati vrijeme ustajanja, a neispravno spavati u određeno vrijeme? Kažu ako spavaš u danu, ne radiš. To mi ima logike. Spavanje isključuje djelovanje. A ako ne djeluješ nisi vrijedan. A čega nisi vrijedan? Ko to određuje uopšte tvoju vrijednost?

Ona ista moja baka, što je rekla da ne znam na sat, kad god me pita koliko je sati, ja joj kažem sjećaš se ba baba da ja na sat ne znam, ti si rekla, jesi stvarno, e ta baba ima drugaricu, sličnu sebi naravno. I baka me povede njoj na kafu. One piju kafu, mislim baba pije kafu, ja umačem kocke šećera u kafu i svima lijepo. Ta se žena stalno pravi da kao nešto radi. Mi sjedimo, ona čitavo vrijeme pere dva tanjira, par kašika, zdjelicu i ćaska. Pa ih polira, pa malo priča s nama, pa se opet uhvati one spužvice, pa dok ona sudoperu dovede u red, kafa gotova. I kuka kako se ne sjeća kad je toplu kafu popila. E ne može se piti topla kafa i biti vrijedan, a pogotovo ne pred gostima. I za ovu svi kažu da je vrijedna, ne sjeda. Efektivnog posla uradila neke tri minute, ostalih pedeset sedam, jer se na selu kafa podnevača pije sat vremena, dizala sebi vrijednost. Zna žena kako se manipuliše satom. E ovakve vrebaju sve firme, savršene su za odjel marketinga.

Pored spavanja u nedoličnom periodu, veliku sramotu je predstavljalo i jesti u tuđoj kući, pogotovo ako si dijete. Kud god mi djeca pošli, uz polazak je bila čitana kulinarska liturgija. Zločin jedenja u tuđoj kući bio je kažnjavan batinama koje su predstavljale vrhunac pedagogije ovog doba. Ako ko iznese slatkiše onda je dozvoljeno da uzmeš samo jedan. Tu je pedagogija bila malo blaža. Pitam se samo kako su naši kod kuće uvijek saznali kad smo, gdje i šta jeli? Pred polazak u goste, na svadbe, rođendane i sve ono što se rado obilježavalo, kod kuće se prvo obilno jelo. Nijedan član porodice nije smio na ovakve manifestacije praznog stomaka. Može ga miris i izgled hrane ne daj Bože navesti na sramotu prejedanja u tuđoj kući pa bi domaćini mogli pomisliti da nema šta kod kuće jesti. Muški članovi porodice su smjeli nemilice piti alkohol, to nije bilo sramota, time se fešta veličala. Uspješnost slavlja bila je izražena u tome koliko se ljudi ovaj muškaraca napilo. Ali ako smo mi popili više od dvije čaše soka nek nam je Bog na pomoći kad dođemo u one odaje koje smo nazivali kućom. Žene doduše nisu pile, osim one jedne čašice likera uz obavezno stresanje i konstatacije da je ljuto nakon svakog gutljaja.

Osim ovoga, postojale su i druge nelogične sramote koje u određenim predjelima i danas koriguju živote kao i prije dvadeset godina. Što je svugdje u svijetu sasvim normalna pojava i aktivnost ovdje je to moralo prvo biti u kategoriji sramote barem jedno desetljeće. Nepisana pravila raznoraznih sramota su bila postulati našeg odgoja. Šta god se iznjedri pod ovim nebeskim svodom, od kosačice na struju, šminke pa do bežičnog interneta, bilo je sramota koristiti. Odlični smo mi generacijo pod kakvim smo smiješnim sramotama odrasli. I kovani svim sramotama ovog svijeta, okoline i roditelja, poprimili smo oblik koji vjerodostojno opisuje meni nepoznati autor :

O STIDU I SRAMOTI

Jedan se stidio da pita gde je klozet. 
I šta je bilo? 
Ništa. Upiškio se u gaće.

Jedan se stidio da kaže gde ga boli. 
I šta je bilo? 
Ništa. Nisu ga izliječili.

Jedan se stidio da kupi u radnji gaće. 
I šta je bilo? 
Ništa. Išao je bez gaća.

Jedan se stidio da kaže devojci da je voli 
I šta je bilo? Ništa. 
Udala se za drugog.

Le Petit Marseillais hidratantni šampon sa koksovom vodom i cvijetom od narandže/ Le Petit Marseillais moisturising shampoo with coconut water and orange flower

FOR ENGLISH VERSION SCROLL DOWN!

Ah, taj kokos…

Ja sam onaj pravi rafaelo tip. Šta god da kupujem, bilo slatkiši ili kozmetika, uvijek gledam gdje je kokos u toj priči. Ove godine sam ulovila dva itekako dobra predstavnika kokosa. Prvi je keks Napolitanke sa kokosom, a drugi je Le Petit Marseillais šampon sa kokosovom vodom i narandžinim cvijetom. Ovo je francuski brend koji ima simpatične proizvode po povoljnim cijenama.

Kolekciju krase šampon, regenerator, maska i sprej za kosu. Posjedujem samo šampon i masku, za sada. Sprej miriše onako baš po mojoj mjeri i jedva sam odoljela da ga ne uzmem.

Šampon je transparentan i dolazi u prepoznatljivoj plastičnoj ambalaži od 250 ml. Svaka kolekcija ovog proizvođača ima drugačiju boju, a ova je u duhu kokosa i behara, bijela i transparentna. Ovo je hidratantni šampon, što je i navedeno na ambalaži. Miriše isključivo na kokos i to me oduševilo. Nakon prve upotrebe mi se nije izlazilo iz kupatila zbog mirisa. Za gustu i bogatu pjenu je potrebna veoma mala količina proizvoda. Može trajati dugo. Ne ostavlja ljepljive niti masne tragove i sasvim pristojno opere kosu bez dodatnog mašćenje ili isušivanja. Ako tražite univerzalni šampon (za suhu i za masnu kosu), za čestu upotrebu pogotovo ljeti, ovo je pravi izbor. Ne mrsi kosu i daje sjaj i mekoću. Le petit marsellais proizvodi su, po mom mišljenju, kreirani baš za oštećenu i beživotnu kosu pa tako i ovaj šampon. Idealan je za njegu kose nakon bazena i mora. Kosa kojoj je potrebna dodatna hidratacija u kombinaciji sa masnim tjemenom (kod osoba koje moraju nositi kapu, šljem ili maramu) će zavoljeti ovaj proizvod. Kosa kojoj je odlika masno tjeme i suhi vrhovi je prilično zahtjevna pa joj s vremena na vrijeme možete ovim šamponom pružiti hidrataciju. Ovaj šampon je za čestu upotrebu, ne očekujte da će prolongirati naredno pranje i da će se kosa manje mastiti, ali u poređenju sa drugim Le petit šamponima koji zamaste ovaj tip kose već naredni dan, ovaj šampon ne masti kosu.

Probala sam mnogo (gotovo sve) Le Petit proizvode za kosu i većina njih ipak nije bila za moju kosu. Proizvodi su odlični i mislim da dobro rade posao na gustoj, suhoj i oštećenoj kosi, što moja naravno nije. Detox šampon mi je odgovarao i s vremena na vrijeme ga koristim za dubinsko pranje kose. Šampon sa kokosom me oduševio i mislim da je to moj Le Petit favorit. Sastav ovih šampona nije sjajan, kao što možete vidjeti na slici ispod, ali ne sadrže silikone pa im je to dodatni plus.

Sastojci

Cijena šampona je oko 3.5 KM u CM-u. Mislim da je u DM-u znatno skuplji. Ovo je sasvim solidan proizvod i cijena je prihvatljiva.

O napolitankama neću pisati, to vam ostavljam u amanet da probate!

ENGLISH VERSION

Oh that coconut…

I am real rafaelo type. Whatever I buy, candies or beauty product, I allways search coconut in that story. This year I found two great coconut representatives. The first is biskvit Napolitanke and the second is Le Petit Marseillais hair moisturising shampoo with coconut water and orange flower. Le Petit Marseillais has so sweet products and I have been exploring their product for years.

The collection contains shampoo, conditioner, mask and hair sprey. For now I have just shampoo and the mask. It was so difficult to resist this sprey becouse it smells perfect.

The shampoo is transparent and it comes in the classic Le Petit bottle of 250 ml. Every collection of this producer comes in different package color and I like it. This one is transparent / white so as cocnut. It smells so coconuty and I did not wanted to come out of the bathroom after washing hair with it. You need small amount of the product for rich lather and it can last long. On the bottle you can see it writtes hydration shampoo and this products works great on hydration. Poeple with oily scalp and dry ends know how difficult it can be to find the right hydration shampoo. This one does not make your hair extra oily, it gives softness and shine. It will not prolong next hair washing but it will not oil your hair as other Le Petit shampoos. The coconut collection is great after swimming pool and sea.

I tested almost all Le Petit hair products and I think they are quality products for low price. They are made for dry, thick and demidged hair and some of them did not work good on my hair. I have oily scalp, dry ends and my hair is not thick and demidged and becouse of that those products were not my cup of tea. My hair was so oily next day after using them. I use detox shampoo sometimes and I like it so much. Now I found love in this coconut shampoo. In the photo you can see ingridients and some of them are not good but it is silicon free.

Ingridients

The price is low and it costs 3.5 euros and you can find it in local stores and on the internet. And about biskvit I will not writte, eat and enjoy!