Vinko Pavlović:”Drijenča je prekrasno mjesto!”

Vinko Pavlović

Možete li se predstaviti?

Moje ime je Vinko Pavlović. Rođen sam 10.09.1985. godine u Tuzli. Ja sam diplomirani ekonomista. Oženjen sam i imam dvoje djece. Trenutno sam zaposlen u Tuzli na poziciji Šefa biroa za zapošljavanje Tuzla.

Gdje se nalazi Drijenča i šta je karakteristično za taj kraj?

Drijenča je jedno prekrasno mjesto koje karakterišu prije svega topli i gostoljubivi ljudi. Drijenča se nalazi na obroncima planine Majevice. Prije rata smo pripadali općini Lopare, sada općini Čelić. Rubna smo mjesna zajednica u općini na granici sa gradom Tuzla.

Drijenča je prilično udaljena i od Tuzle i od Čelića, kako je bilo obrazovati se s obzirom na udaljenost?

Drijenča je i od Čelića i od Tuzle udaljena nekih 20-25 km, što u današnje vrijeme i nije velika udaljenost, međutim zbog loše putne infrastrukture do prije godinu-dvije ta udaljenost bila ogromna te nije bilo moguće svakodnevno putovati za Tuzlu. Nije bilo jednostavno školovati se prije svega zbog te udaljenost i zbog loše povezanosti sa Tuzlom, međutim to je iza nas i sada vidim da je se isplatilo.

Koliko stanovnika ima Drijenča i koja je prosječna starosna dob žitelja Drijenče?

Broj stanovnika u Drijenči, nažalost, kao i u ostalim mjestima koja su slična Drijenči, se smanjuje. Danas u Drijenči stalno živi između 250-300 ljudi i to su uglavnom osobe starije životne dobi. A svakako treba naglasiti da smo mjesna zajednica u kojoj je do devedesetih živjelo preko tisuću ljudi.

Koja je osnovna djelatnost kojom se bave stanovnici Drijenče?

Stanovnici Drijenče su se oduvijek bavili prije svega poljoprivredom, stočarstvom i voćarstvom. I danas je tako, ali znatno manje nego ranije, a razlog tome je svakako odlazak stanovnika mlađe životne dobi.

Koji su najveći problemi sa kojima se susreću stanovnici Vaše mjesne zajednice?

Kao što sam već rekao, najveći problem je odlazak mladih, a onda i loša infrastruktura i povezanost kako sa Čelićom tako i sa Tuzlom.

Kada se i kako javila ideja da poboljšate život ljudi u Vašoj lokalnoj zajednici s obzirom na to da ste veoma mlada osoba?

Od 2007.-2010. godine sam živo i radio u Njemačkoj. Kada sam se 2010. godine vratio iz Njemačke osjetio sam potrebu da na neki način pomognem svom mjestu i unaprijedim uslove za život. Tada nas je još uvijek bilo dosta mladih u Drijenči i osnovali smo Udrugu mladih Drijenča što je se kasnije pokazalo kao pravi potez.

Možete li nam navesti neke od projekata na kojima ste intenzivno radili?

Kao predsjednik udruge radio sam na više značajnih projekata u Drijenči. Svakako jedan od naših najvećih projekata je asfaltiranje ceste Drijenča-Gornja Obodnica, gdje smo zahvaljujući Vladi RH uspjeli preko udruge i mojih projekata asfaltirati 4 kilometra puta koji nas spaja sa Gornjom Obodnicom odnosno Tuzlom. Drugi projekat na kojem sam skupa sa MZ i mještanima Drijenče radio je adaptacija Hrvatskog doma Drijenča, gdje smo uložili preko 100.000 KM i dobili i dobili višenamjenski dom koji bi mogao služiti i puno većim mjestima od Drijenče. Dječije igralište smo uradili preko Udruge mladih i niz drugih manjih projekata i akcija. Trebalo bi puno vremena da se nabroji sve u što sam bio uključen u zadnjih desetak godinina. Uglavnom, mislim da sam dao svoj doprinos kako bi se poboljšali uvjeti življenja u Drijenči.

Šta Vam je bilo najteže tokom navedenih aktivnosti?

Kao i svima najveći problem su uvijek predstavljala finansijska sredstva, ali to smo rješavali na način da smo aplicirali na javne pozive gdje god je se ukazala prilika. Što kroz aplikacije, što preko udruge, što raznim lobiranjima, mogu s ponosom istaći da sam, zajedno sa ljudima koji su sa mnom radili i podržavali moj radu, uspio u Drijenču u zadnjih osam godina „donijeti „ između 700 i 800 tisuća maraka.

Ko Vam je najviše pomogao tokom tog perioda?

Najveću potporu sama svakako imao od mještana Drijenče. Moram naglasiti da u svemu ovome nisam bio ja sam, uvijek je tu bila jedna ekipa ljudi koja je radila sa mnom na projektima.

Da li ste nailazili na otpor stanovnika glede poboljšanja infrastrukture i ako jeste kako ste se nosili s tim?

NE! Već sam rekao da sam najveću potporu imao od mještana.

Koliko dijaspora ima učešća u projektima koji se tiču razvoja lokalne zajednice i na koji način oni pomažu?

Dijaspora je oduvijek nama koji živimo u Drijenči bila itekakav vjetar u leđa i gotovo da ne postoji projekat u Drijenči u koji dijaspora nije bila uključena. Prije svega njihova potpora se ogleda u financijskim prilozima, ali i na svaki drugi način su nam bili potpora  u dosadašnjem radu.

Kako danas izgleda život u Drijenči, a kako je izgledao prije, recimo, dvadeset godina?

Kada govorimo o uslovima života, misleći na infrastrukturu, nema smisla porediti vrijeme prije dvadeset godina i sada. Sada imamo gotovo sve uslove za život kakvi su inače i u ostalim mjestima. Međutim, problem je da sve što smo napravili u Drijenči nema tko da konzumira. Gledajući s te strane situacija je lošija nego prije dvadesetak godina.

Na kojem projektu trenutno radite?

Trenutno imamo još nekoliko projekata sanacije lokalnih puteva u Drijenči, uređenja trenutne putne infrastrukture i rasvjete. Nažalost, ovo vrijeme epidemije nam nikako ne ide na ruku pa sve ide mnogo teže nego što smo navikli.

Kada bi jedna nepoznata osoba izrazila želju da upozna Vaš kraj, šta biste joj predložili da posjeti?

Ono što bih prije svega preporučio je da obiđu stanovnike Drijenče i da razgovaraju s njima, da vide kako su to topli i gostoljubivi ljudi, koji su uvijek bili dobri domaćini svakom gostu zato što se na taj način se Drijenča najbolje upozna. Svakako treba obići svetište sv. Ante Padovanskog, kalvariju, Muzej starih stvari koji je jedan naš mještanin sa svojom porodicom napravio, a za  ljubitelje zelenila i prirode Drijenča je idealno mjesto.

Muzej starina

Koja je Vaša poruka mladima u Bosni i Hercegovini?

Iako razumijem jako dobro današnju situaciju u Bosni i Hercegovini, ipak bi savjetovao sve mlade da prije nego se odluče da napuste svoje mjesto pokušaju napraviti nešto ovdje, nešto po čemu će ih mjesto, odnosno ljudi, pamtiti. Neka glavni cilj ne bude odlazak. Mislim da svi mi imamo obavezu doprinjeti nešto zajednici kojoj pripadamo.

Klikom na Udruga mladih Drijenča i Mjesna zajednica Drijenča možete saznati više informacija kako o angažmanu Vinka Pavlovića tako i o ovoj prelijepoj mjesnoj zajednici.

Razgovarala: Ivona Grgić

Proizvodi koji su me oduševili

Krauterhof šampon sa ružamrinom

Svi koji čitaju moj blog znaju koliko volim Krauterhof šampone. Ovaj šampon je namijenjen za tanku i masnu kosu. Svrstavam ga u jače šampone –ja lično jače šampone koristim jednom mjesečno, dok neki blaži tipa Biomelem Love RS koristim za sva ostala pranja kose tokom mjeseca. Šampon je izvrsan za temeljito pranje kose. Sadrži ulje ružmarina koje reguliše lučenje sebruma, podstiče rast i obnovu kose. Na slici ispod možete pogledati- podvukla sam, koliko se visoko na listi sastojaka nalazi ružmarin. Miris šampona je veoma jak, biljni, a šampon je providan. Jedina zamjerka je ambalaža -čep koji morate odvrnuti pa je doziranje malo nezgodno jer se može desiti da istresete više proizvoda nego što je to zaista potrebno.

Krauterhof aloe vera gel

Aloe veru sam, kao biljku, koristila godinama za njegu kose. Najbolje se pokazala u fazi hidratacije kose. Ovaj gel nisam nanosila na kosu, ali sam ga svakodnevno tokom proteklog mjeseca nanosila na kožu poslije kupanja. Na stražnjim staranama nadlaktica i lopaticama sam uvijek imala neke sićušne bubuljice koje postanu izražene nakon pilinga i na tim dijelovima mi nije godio nijedan losion ili mlijeko za tijelo. Moja koža je, inače, masna, a tokom ljetnih dana znojenje pospješuje mašćenje te sam imala dodatni problem jer kada ne namažem kožu tijela nakon tuširanja osjećam peckanje, perutanje i zatezanje, a kada je namažem onda se veoma brzo dodatno zamasti što izazove osjećaj ljepljivosti. Svi koji imaju sličan problem, ovaj gel je jedno od najboljih rješenja. Tamno zelene je boje, biljnog mirisa, lako se razmazuje i veoma brzo upija. Koža postane mekana i glatka, a dugoročno korištenje je rezultiralo nestankom bubuljica na nadlakticama i omekšanom kožom na laktovima i koljenima. Od svih gelova na tržišu ovaj ima najviše aloe vere (prva je na listi sastojaka) kao što možete vidjeti na slici ispod i toplo ga preporučujem za svaki tip kože. Pošto znam da će biti pitanja tipa kako djeluje na licu, odmah da vam napišem da ga na lice nisam stavljala jer sam konačno pronašla kreme koje mi gode i stvarno mi se ne da eksperimentisati.

Venera kozmetika –prirodni dezodoransi

Ova dva dezodoransa sam dobila proljetos. Do tad sam koristila Weleda roll on kojim, iskreno, i nisam bila nešto oduševljena zato što se neugodni mirisi pojave nakon dva sata, a cijena mu je bila prilično visoka i itekako nesrazmjerna učinku. Venera stik (30 ml) ima fantastičan miris – miriše na ljubičicu, a miris se zadržava jako dugo i ciklično se širi tako da nakon ovog dezodoransa uopšte ne trebate stavljati parfem. Spada u kategoriju bezopasnih dezodoransa jer ne sadrži aluminijeve soli. Ovo je najbolji proizvod ove vrste koji sam ikad probala. Kada ga nanesete, mirni ste sigurno deset sati. Ima samo jednu manu i na nju sam spremna zažmiriti na oba oka, a mana je da ostavlja tragove na odjeći i ti tragovi je jako teško peru. Većina moje odjeće je crna pa vam preporučujem da ga slobodno koristite u ljetnom periodu kada se nose vesele i svijetle boje.

Venera deo krema sa kokosovim mlijekom (30 ml) dolazi u staklenoj teglici sa crnim poklopcem, prljavo bijele je boje i miriše na kokos, ali ne prenapadno. Miris izlapi nakon nekoliko minuta. Lako se razmazuje i veoma je učinkovita. Jedina mana je ta što bukvalno morate prstom zahvatiti količinu proizvoda, a treba vam količina koja stane na, recimo, pola nokta. Preporučujem da ne trpate prste u teglicu i da nabavite špatulicu. Ne ostavlja tragove na odjeći, ali joj je i vrijeme učinka manje ako je poredimo sa stikom. Stik mi je za nijansu draži od kreme. Koji god proizvod izaberete, nećete se pokajati.

Natracare ulošci i pamučni tamponi

Posljednje mjesto današnjeg posta zauzimaju ulošci i tamponi koje sam dobila i koji su me oduševili. Intimno zdravlje i higijena su nešto o čemu rijetko pričamo, a i kada pričamo informacije budu prilično šture i škrte zato nam jako dobri proizvodi ove vrste promaknu. Ovi ulošci su napravljeni od 100 % pamuka, ne sadrže hlor, plastiku i ne iritiraju. Mekani su i nježni. Probala sam dvije vrste ovih uložaka –ultra pads (14 komada) i panty lines dnevni ulošci (dođe ih 16). Sviđa mi se i to što ne sadrže pafem koji može da bude itekakav iritans. Tamponi (u pakovanju ih dođe 20), a druga vrsta pakovanja ima čak i plastičnu kapsulu koja je pogodna za nošenje tampona prilikom putovanja i odlaganje tampona nakon korištenja. Ako ove uloške i tampone niste prije probali, onda vam preporučujem da ih što prije probate.

Venera cosmetics šampon, serum za rast kose i maska za obnovu kose

Šampon za kosu Venera cosmetics

Ovaj šampon dolazi u bočici od 100 ml, providan je i ima blagi, biljni miris. Svrstavam ga u jače šampone. Dobro opere kosu i nakon njega se osjeti ono škripanje –znak da je kosa čista. Proizvođač navodi da je idealan za masnu kosu. Pošto je moja kosa jako duga, a 100 ml malo, potrošila sam ga jako brzo i to mu je po meni jedina mana.

Venera serum za rast kose

Ovaj serum je idealan za ljude koji nemaju mnogo vremena i novca zato što se u ovoj bočici krije pet različitih ulja (ricinusovo, kokosovo, maslinovo, ulje avokada i ulje makadamije) i vitamin E koji su, naučno dokazano, idealni za rast kose. Svi koji su kupovali ulja za kosu znaju koliko ta ulja pojedinačno koštaju, a veoma se teško odlučiti i koje ulje kupiti jer su na internetu i u trgovinama sva ulja predstavljena kao „idealna za rast kose“. Kao što i sami znate marketing je čudo i samo pospješuje vašu zbunjenost. Da se riješite zbunjenosti, sva za rast odlična ulja su u ovoj bočici od 30 ml. Mješavina ulja je bez mirisa, utrlja se kružnim pokretima na kožu glave (ne na dužinu da ne trošite džaba proizvod) i kosa se opete nakon tri sata. Osim što ovaj serum pospješuje rast kose, idealan je protiv opadanja kose, ojačava korijen kose i sprečava perut.

Venera maska za obnovu kose

Ova maska dolazi u staklenoj teglici od 100 ml. Proizvođač navodi da se nanese na suhu kosu i drži tri sata. Svi koji čitaj blog znaju da pratim hronogram kose (metod za obnovu kose) te stoga ovu masku koristim u fazi ishrane kose, dakle, dva puta mjesečno. Sadrži shea maslac, kakao maslac, ricinusovo ulje, kokosovo ulje, ulje makadamije, bademovo ulje i ulje kikirikija. Maska je prljavo bijele boje, miriše na orahe i veoma se lako nanosi na kosu. Za čitavu kosu mi trebaju svega dvije kafene kašikice maske tako da može dugo trajati. Lako se ispire sa kose (dva šamponiranja) i ne masti kosu dodatno.

Najbolje je koristiti masku i serum zajedno, tako daju najbolje rezultate. Ovo je idealna kombinacija za osobe koje hoće nešto dobro da pruže svojoj kosi, a kojima se ne da ili koji nemaju kad proučavati rast i obnovu kose. Imate moje tople preporuke za Venera cosmetics proizvode.

Rođendan

Rođena sam jednog septembarskog dana rano ujutro dok se ložila vatra ispod kazana za rakiju pa su mi uvijek u šali govorili da sam rođena uz kazan. Prvi rođendan kojeg se sjećam obilježio je jedan simpatični incident. Naime, tetak me pitao šta želim za rođendan, a ja sam k’o iz topa rekla –šminku. Šminku sam i dobila, plastičnu pa sam je nakon prve suze bacila iz sve snage pred svima i počela psovati tetku sve što mi je palo na pamet. Ni danas dan mi nije jasno da li sam batine tankim prutom po golim nogicama dobila zbog psovanja ili zbog gledanja poklonu u zube. Sljedeći rođendan je već bio isprljan ratom, a tetka i tetak su otišli i sve me u mislima bilo sramota mog ponašanja od prošlog rođendana. Tog dana su nam došli gosti koji su u rukama nosili neke ukrasne kese. Kada su mi dali poklone, mama je rekla:“Jao, niste se trebali trošiti!“ Pogledala sam u nju i rekla:“Šta tebe, bona, briga što se ljudi troše, cccc! U sve se miješaš!“ Smatram da ne postoje adekvatne riječi da opišem mamin pogled u tom trenutku i sve mi se čini da i danas dan automatski spustim glavu kad se samo sjetim. Rat je po svome oblikovao sve pa i rođendane, a moje željice su čekale neke bolje dane uz gorku, jedva nabavljenu čokoladu devedeset i treće koju sam imala umjesto torte i za koju sam lagala mami da i nije baš toliko gorka. Kada sam krenula u školu nosila sam ili veliku kesu bombona ili tri male da počastim drugare koji su me vukli za uši da porastem –stid da ih bude jer ostadoh malena. Ako slučajno bombona padne na pod, podigneš je, puhneš i staviš u usta –to smo bili mi i ništa nam nakon toga nije bilo. Bilo je u tim bombonama nečega svečanog i ljupkog. Za dvanaesti rođendan dobila čak trinaest istih knjiga od svojih školskih drugara –svako je poklonio svoj primjerak knjige koju je pisao jedan tuzanski profesor bosanskog jezika čijeg se imena, sramota da me bude, ne mogu sjetiti, ali se sjećam svake priče iz te knjige jer je knjigu napisao uz pomoć srednjoškolaca koji su mu poklonili povjerenje i dali svoje dnevnike. Svi ti moji drugari su računali na to da je baš knjiga idealan poklon za mene, a ja sam, vodeći se onom majčinom „poklonu se ne gleda u zube“, svima stavila do znanja da su me mnogo obradovali iako su se svi crvenili pored knjiga koje su oformile četvrtasti stub na mom stolu.

Roditelji su mi godinama poturali školski pribor kao poklon –to je valjda taj belaj kada si rođen početkom septembra i sve me pitali kako me nije sramota tražiti još i poklon pored onolike hrpetine svesaka, olovaka, pernice i svega onoga što bi mi kupili i da mi nije rođendan. Sujetu sam malo smirivala time da za bratov rođendan, koji je pred Božić, dobijem i ja poklone baš onako kao što i on dobije pribor za moj rođendan i da smo čudnim spletom okolnosti obadvoje pomalo zakinuti. Ti dani su prošli, a sve me nešto duša boli iz godine u godinu za onom hrpom pribora i za ljudima kojima je moj rođendan bio jako bitan, a koji već dugo nisu tu. Začas prođe vrijeme od one plastične šminke do prvog zarađenog novca od kojeg možeš kupiti šta ti duša zaželi, ali duša u inat tad počne da želi nematrijalne stvari.

Rodni list žutil’ se žuti, iz godine u godinu sve više i više, ali nema veze, ionako nikada neću toliko ostariti da rođendane poistovjećujem sa starenjem koje je sasvim normalan i logičan biološki proces. Ja ne slavim starenje jer ono ionako nije svrha rođendana, ja slavim život –sve ono uspješno pregurano, predeverano i preživljeno između dva rođendana, a znamo svi koliko navedenog stane u tristo šezdeset i pet dana. Kažu da se želje ne govore, ali ja ih ne namjeravam ni govorit –ja ću ih napisati (opet sam prevarila sistem) i imam samo jednu, osim one da sam živa i zdrava ja i oni koje volim –a velika je to brojka, ali to je cjelogodišnja želja pa se i ne računa kao posebna stavka u ovoj priči, a želja je da uz mene ljudi uvijek budu veseli, ma veseli k’o uz kazan! Pa nek mi je sretan rođendan!

P.S. Na slici je moja idealna torta –ovo je ujedno i jedini slučaj kada želim kosu blizu hrane. Ne bih ja bila ja da ni u ovu priču nisam strpala nešto o kosi.

Jednom lopov, uvijek lopov!

Dim je okupirao omanju prostoriju, a komadići pepela veličine četvrtine nokta odrasle osobe su napuštali motanu cigaretu i nastanjivali revere, butne dijelove nogu i sto od orahovine na kojem je bio računar, tuce nekakvih papira sa izraženim ušima po rubovima i čaša puna olovaka. Komandir policije je, po kazivanju mještana, rođen sa cigarom. Palio je jednu o drugu i uvlačio dim do petnih žila. Uvijek je bio vjeran svojoj ovisnosti, a čak se pričalo da je i kod gradonačelnika, zakletog nepušača, prilikom jedne službene posjete, na zaprepaštenje svih zapalio motanu pa puklo kud puklo. Da li se radi o urbanom mitu ili o istini, nikad nije htio ni potvrditi ni demantovati ovaj čikica kojem je ostalo svega dvije godine do penzije. Volio je da ljudi nagađaju jer je znao da su nagađanja napravila više heroja nego stvarni događaji. Međutim on nikad nije nagađao. Oslanjao se samo na činjenice i to oslanjanje ga je i dovelo do komandirske mekane stolice od vještačke kože.

Ove decembarske noći svjež se vazduh uvlačio u kancelariju kroz na kipu otvoren prozor, a dim tvrdo namotane motulje sukljao iz prostorije pa se sve činilo da u policijskoj stanici nešto gori ako gledaš s polja. Udarao je kažiprstom od tastaturu kao ćuran kljunom po zdjeli punoj hibridnog žita. Enter je pritiskao srednjim prstom i proučavao seriju krađa u ovom malom gradiću. Modus operandi svake od navedenih krađa je bio isti. Ljepilom namazan krug na staklu balkonskih vrata i uz to priljubljena krpa. Kada se ljepilo sasuši –za nekih pet do osam minuta, udariš laktom po krugu i taj dio stakla se odvali bez praska. Iz svake kuće odneseni samo novac i zlato. Komšije nisu ništa vidjele. Sinoć nije spavao od ushićenja. Pala mu je vražija stvar na pamet. Ovo je malo mjesto i svi se međusobno poznaju. Jedino što je prethodilo ovim krađama je to da se nedavno doselila četveročlana porodica. U bazi CIPS-a je pronašao njihove podatke i naišao na dosije patera familiasa iz mlađih dana. Pisalo je krađa. Jednom lopov, uvijek lopov! –nema tu mudrosti, to je činjenica, likovao je paleći novu cigaretu. Poslao je patrolu na adresu novog sugrađanina. Spremao se za razgovor sa čovjekom koji mu je priredio toliko neugodnosti. Gradonačelnikovoj sestri da provaljuje u kuću –vidjeće Boga svog!

-Izvolite ga uvesti! –naredi svojim momcima!

-Odvežite ga, pobogu! Nikad nisam razgovarao sa svezanim čovjekom, ne, ne!

Čovjek se tresao kao jasika. Bio je u pamučnoj majici bijele boje i trenerci. Decembar je vilenio ovom naoko mirnom kasabicom.

-Zašto se toliko tresete?

-Od zime! Ja sam nevin! Zašto sam ovdje?

-Vjerujete li Vi meni, spoštovani gospodine, da sam u ovom poslu više od trideset godina i da sam doživo svašta. Samo jednu stvar nikako da doživim, a to je da mi uđe ovdje čovjek i kaže da je kriv. Svi su nevini. Svi! I svi se tresu tako kao ti.

-Ali ja jesam. Uopšte mi nije jasno zašto sam uhapšen. Ja sam znate porodičan čovjek, imam svoju firmu, meni nije potrebno da…

-Dosta! Ovdje pričaš kad te ja nešto pitam. Čim se ti meni toliko pravdaš, nisu tu čista posla! Pošteni ljudi se ne pravdaju nikome!

Igrao se sa čovjekom. Povisi ton pa postane blag. Ovakve oscilacije u ispitavnju izbace iz ispitanika sve najgore osobine. Otvorio je kutiju i izvadio cigaretu. Laganim pokretima je prinese do ispod požutjelih brkova i zakači mešu usne koje su se jedva vidjele. Ponudi i osumnjičenog.

-Neka hvala! Ja ne pušim!

-Čuj to! A ja nekako ne vjerujem ljudima koji ne puše.

-Ni ja onima koji puše!

-Slušaj ti, ne nateži se sa mnom! Da čujem, gdje ste bili jučer između 15 i 16 sati?

-Kod kuće!

-Ima li neko ko to može potvrditi?

-Nema. Žena je došla s posla u 14 sati i…

-Gdje vam žena radi?

-U našoj firmi. I odvela djecu na trening. Ja sam ostao…

-A šta treniraju djeca?

-Stariji sin streljaštvo, a mlađi karate.

-Lijepo bogumi! Spremate nove generacije kriminalaca, a? Zašto ne treniraju nešto normalno –fudbal, rukomet?

-Kakve su to insinuacije? Ja…

-I žena umiješana? Žene u crnoj hronici i bijela kuga idu ruku pod ruku. Nego da ja Vas pitam, zašto ste se doselili baš ovdje?

-Prodao naslijeđeno imanje pa htio…

-A gdje je bilo to imanje?

-U Srbiji.

-U Srbiji? Znači na taj način perete novac. Jurisdikcija Bosne i Hercegovine ne zahvata područje Srbije, možda ste tamo potplatili koga i neki badava komad zemlje prodali za na papiru puno love. Nelegalno stečenu imovinu inkorporirali u tu zamišljenu cifru i došli je ulagati u ovu varoš. Zanima me samo zašto Vam je privlačna ova selendra? Za uzgoj droge možda? Vaša okućnica posjeduje dva bunara duboka po petnaest cijevi, što za ovo područje i nije uobičajno. Odavdje je suša više ljudi otjerala nego rat. Ciljano ste kupili imanje za uzgoj…

-Ama čovječe, ja ne znam o čemu vi govorite! Zašto sam ja ovdje?

-Zbog serije od petnaest krađa. I zamislite samo, te krađe su se počele dešavati čim ste se doselili. Slučajnost?

-Zašto ja da kradem kad imam sasvim dovoljno za pristojan život?

-I pristojan život uvijek može postati još malo pristojniji da ne kažem luksuzniji, zar ne? A imate i dosije! Slučajnost?

-Kakav dosije?

-Ne pravi se budala! 1978. godine ste provalili u trgovinu mješovite robe! –govori komandir i baca pred njega isprintani dosije.

Čovjek uzima dosije u promrzle ruke i prisjeća se kako je nekad davno sa rajom iz srednje nakon maturske večeri bio ispred jedne prodavnice u gluho doba noći. Neko od njih je bacio kamen i razbio izlog pa iznio gajbu piva da nastave gidu. Omađijani alkoholom i punoljestvom nisu ni primijetili Titinu miliciju koju je neko pozvao nakon zvuka lomljenja stakla. Nesreća je bila samo u tome da se u pogrešno vrijeme našao u pogrešnom mjestu i u pogrešnom društvu.

-Ma nemoj? Eto ja čitav život u društvu lopurdi poput tebe pa sam iz godine u godinu sve sam pošteniji i pošteniji. Opa i tu staklo? Zato više ne bacaš kamenje već praviš ljepak-krpa fleku. Opametio si se, a? Ne čini prilika lopova, već lopov napravi sebi priliku! Auuuu, vidi ti samo te tanane prstiće! U flašu mogu stati, pravi lopovski! Ja znate proučavam ljude k’o Rafael Garofalo, kriminolog, ima puno istine u njegovim izlaganjima. Fizičke karakteristike su itekako bitne za formiranje kriminalne ličnosti!

Čovjek pogleda u svoje ruke ne vjerujući šta čuje. Komandiru zazvoni mobitel. Izdvoji komandir srednji prst od ostalih pa njime pritisnu tipku za javljanje šeretski se cerekajući.

-Uhapšen nego šta. Slomio sam ga. Samo još neke finese da saznam i možete javiti novinarima. Ako, ako, šefe! Hvala na pohvalama, ali ja sam samo radio svoj posao! Važi!

Odložio je mobitel na rub stola. Samozadovoljno se pogladio po bradi. Zapalio još jednu cigaretu i unio se osumnjičenom u lice.

– U ovom gradu se treba čuvati samo ciganske kletve i šefovih pohvala. A gdje je Vaša žena bila za vrijeme dječijih treninga?

-Kod punca.

-To mi je trebalo. Znači punac stoji iza svega?

Podigao je crnu slušalicu fiksnog telefona i nekog nazvao. Skakutao je zadovoljno kao mlada koja se udala iz ljubavi na svom vjenčanju.

-Imamo ih. Nabavi nalog za pretres! Punac stoji iza svega. Znao sam da je neko odavdje organizator. Moj me njuh nikad nije prevario.

Dok se vršio uzaludni pretres punčeve kuće, komandirov i šefov sin su po već poznatom modusu operandi ulazili u kuću osumnjičenog gdje ih je policija i zatekla. Komandir je pao u nesvijest dok se klatila ona zalijepljena krpa sa balkonskog stakla. Pričalo se nakon toga po čaršiji na sva zvona da komandir i šef stoje iza svega. A čaršija ko čaršija, oslanja se samo na činjenice, a kud ćeš veće činjenice od očinstva?

Hrđavi i trblavi

Lizala je magla nježno čitavu okolinu, a svjetiljke ulične rasvjete su se jedva nazirale. Skloni pretjerivanju bi rekli da se ne vidi prst pred okom. Novembar je iz dana u dan kotio nove količine magle, a Dan mrtvih samo što je bio prošao. Početak ovog mjeseca je uvijek plodan i njihovi novčanici ubrzo promijeniše oblik i postadoše bremeniti. Kad si policajac cijeniš sve praznike jer i njihovi i naši uliju inostrana sredstva. Svi smo pred Bogom i zakonom isti! Ne smiju upaliti radio da ne bi ta aktivnost izvukla struju iz akumulatora. Motorole krče k’o crijeva trblavog policajca koji je ulečio suvozačevo sjedište. Priča se za njega da sve pare uloži u sigurno, u guzicu. Za volanom je sjedio mršavi policajac za kojeg se priča da ima četrdeset kilograma, ali samo ako ga vagaš skupa sa ljetnom kuhinjom koju je napravio od na putu stečene imovine koja ne podliježe porezu. Plastificirana vrata koja koštaju njegovu platu i po su izbijala oči mnogima, a kada mu iz usta izađe riječ ljetna kuhinja ljudima odjednom proradi krv do ključanja i uz opasku „na moru se to zove apartman“ mu nabiju na njušku njegovo nepostojeće poštenje. Između šapke i vrhova ušiju se nazirala hrđava kosa, a karakter je bio skoro pa iste boje kao i kosa, ako ne i za nijansu hrđaviji. Ili rizikuješ život ili ti je dosadno, treće nema u policijskom poslu. Noćne smjene vikendom su fantazija, ali radnim danima su uzaludne i ne mogu zadovoljiti ni njihove ni budžetske monetarne potrebe. Ne palite vozilo bez potrebe, još se oporavljamo od rata, para nema, budžet srezan… – bole su kroz sjećanje uši od piskutavog glasa njihovog komandira. Trblavom je uvijek bilo vruće, mršavi se tresao kao osumnjičeni sklupčan iza onog volana.

-Hoćeš da ti ispričam jedan vic? –upita hrđavi.

-More!

-Komandir policije, jedan od najboljih istražitelja, sjedi u svojoj kancelariji. Nadvio se nad išarane zapisnike i tačno čuješ kako mu mozak bruji dok razmišlja. Iz razmišljanja ga prekine glasan plač, a sekretarica otvara vrata, izvinjava se i uvodi njegovu kćerku. Djevojka crvena k’o bulka od ridanja.

-Sine, šta ti je? –skoči k’o opuren sa one meke, kožne stolice.

-Tataaaaa…

-Šta ti je?

-Trudna sam.

-Ma ko je ta lopurda, ološ, bitanga, nečovjek koji se usudio mojoj poštenoj, lijepoj, moralnoj i pametnoj kćerki da napravi dijete?

Djevojka otvori skupu, lakiranu tobu, izvadi smotak papira i pruži ljutitom ocu.

-Evo, tatice, lista osumnjičenih.

Salo na trbuhu je kao žele podrhtavalo od smijeha. Spaziše vozilo kako se približava. Golf kec koji je brundanjem posjećao na traktor Tomo Vinković se probijao kroz prodanu, novembarsku maglu, a trblavi policajac se za tren nađe na putu i zaustavi automobil. Hrđavi mu se pridruži.

-Dobar veče. Molim vaše isprave, vozačku i saobraćajnu.

-Dobra veče. Izvolite.

-Pa Žarko, oklen ti u ovo doba?

-Iz Lužana. Bili sestričini na rođendanu.

Žena na suvozačevom sjedištu potvrdi kimanjem glavom, a petogodišnja djevojčica na zadnjem sjedištu se probudi kada je hrđavi uperio snop svjetla koji se jednim pritiskom na dugme on oslobodio iz teške, crne baterije.

-Čime se baviš, Žarko?

-Ja sam profesor bosanskog jezika i književnosti.

-A đe radiš?

-U gimnaziji.

-Aaaa sunce ti žarko, lijepo, lijepo. Mi mislili da su ti stakla zatamljena, a i sumljivo što se vako kasno vraćaš. Jesi siguran da nisi ništa pijukno, a?

-To je od magle. Nisam. Ja sam slobodan građanin ove zemlje. Zašto bih ja, pobogu, bio sumnjiv?

-Svi su sumljivi dok se ne dokaže suprotno. Zato smo mi tu. Znaš, nas dvojica volimo književnost. Gramatiku ne volimo. Evo sad ćemo ti dokazati našu ljubav prema književnosti. Najdraži nam je pisac Nikola Šop. Imaš li šta, profa, od njega?

Gladio je bradu profesor znajući na šta aludiraju ova dvojica. Prebra misli i poče:

Kako je sve još uznemireno, sve udara jedno o drugo.

Brid o brid.

O što sad objesiti drage slike sa zemlje.

Uspomene.

Ne postoji zid.

-Bravo, bravo! A znaš li ko nam je nakon Šopa na spisku omiljenih? Musa Ćazim Ćatić.

Zakašlja se profesor i razazna nelagodu u uzdahu negodovanja svoje žene pa se pribra i nastavi:

-U valove mračne neprozirne noći

Utonuo život malenoga grada;

Umorena narav trudne sklapa oči,

Iznad mirnih kuća blagi sanak pada.

Sve počiva tiho, noć ko rijeka teče;

Samo griješnik jedan jošte budan stoji,

U sobici maloj kraj zmiljive svijeće

Na tespihu zrnje premeće i broji:

U molitvi skrušen kao slaba sjena,

Zamagljeni pogled u eter mu bludi,

Sa čela mu blista odraz poniženja,

A u strahu dršću griješničke mu grudi…

Debela se tmina svud nad zemljom stere

Kao crni grijeh griješnikove duše,

tek sa svijeće blijedi plamovi trepere

I u sobi maloj kraj griješnika kruže.

-Fino bogumi. -počeše policajci aplaudirati.

-Kažeš profesor? Svaka čast. Takvi i trebaju da nam odgajaju djecu. Ti si tu književnost ozbiljno shvatio. Da vidimo da li si shvatio i nas.

-Da mu kažemo ko je na trećem mjestu naše književne liste? Možda do sad nije skont’o u čemu je stvar sa ovim piscima! Nije književnost samo djeci dijelit’ jedinice i čitat’ knjige. Ovde na ulici književnost oslobađa. Okaješ grijehe njome. E sad da li imaš grijeha ili ne, to je druga priča. Književnost se ne bavi time. –frknu trblavi.

-Antun Branko Šimić. –ubaci se hrđavi.

I ja šutim ovdje kraj pendžera svoga:
I dok uštap s neba sije jako – jako,
U dušu mi silazi nostalgija sveta,
I ja bih bez riječi u noć dugo plako.

-Vidiš ti, pajdo moj, šta znači fakultet završit’? –podbada kržljavi trblavog.

-Do sad je bio dobar, nema govora. Još kad bi nam šta od Šantića znao…

Sinoc kada se vratih iz topla hamama
Prodjoh pokraj basce staroga imama
Kad tamo u basci, u hladu jasmina
S ibrikom u ruci stajase Emina

Ja joj nazvah Selam
Jes, tako mi dina
Nece ni da cuje lijepa Emina
Vec u srebrn ibrik zahvatila vode
Pa niz bastu djule zalijevati ode

S grana vjetar duhnu
Pa niz pleci puste
Rasplete joj one pletenice guste
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi
A meni se krenu bururet u glavi

Zamal’ ne posrnuh, mojega mi dina
Ali mi ne dodje lijepa Emina
Samo me je jednom pogledala mrko
Niti haje alcak sto za njome crkoh

Ajsi, ajsa, jabasa
Konja jase subasa

Po basci se sece, a plecima krece
Ni hodzin mi zapis, nista pomoc nece
Ja kakva je pusta, moga mi imana
Stid je ne bi bilo da je kod Sultana

Umro stari pjesnik, umrla Emina
Ostala je pusta basca od jasmina
Salomljen je Ibrik, uvelo je cvijece
Pjesma o Emini nikad umrijet’ nece

-Jesi ga razdužio, bratko!

-Da ti pišemo kaznu?

-Nisam ništa uradio.

-Svi smo mi nešto uradili. –ispravi ga hrđavi.

-Noć nema svjedoke. –napomenu trblavi.

-Nije uredu da propane ovo književno veče zbog suludog punjenja budžeta, dragi kolega. Hajde da mu damo još jednu priliku.

-Dvije! Nas smo dvojica.

-More!

-Mi volimo i Mešu Selimovića, ne naročito kao ove što smo nabrojali, ali more i on proć’!

-Nije ni do koljena Šopu, al’ hajde.

Zaustaviće te na svakom koraku, ogadiće ti svaki pokušaj, ponudiće ti bezbroj dokaza da je najbolje ćutati, mirovati, gledati iz prikrajka. –citira profesor.

-Nije ni taj Meša za baciti.

-Vrijedi li da ga uopšte pitamo za Fra Ivana Franju Jukića?

-Ma pitaj!

Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost istine izvedmo.

Policajci se zgledaše sujetno. Kao da im Jukić nije prijao. Trblavi raširi nosnice i izvadi bločić. Profesor se uhvati za novčanik. Trblavi vrati bločić u džep i repetira desnu ruku da primi mito. Nije bitno kojeg će pisca dobiti na novčanici. Ovo je ulična književnost, a profesor ionako nema nekih uličnih grijeha sem eto što je baš u njihovoj smjeni našao da se vraća iz Lužana. Niko ionako ne ide po onom spisku niže od Šantića. Cener je pristojna cifra. Šantić je najčešća ulična valuta. Stotku Šopa daju oni plaho krivi-pijani stranci, bogati i brzi. Hrđavi je u međuvremenu profesoru vratio dokumenta i rekao: „Uredu je. Možete ići.“

Profesor uvali pola marke u desnu ruku trblavog.

-Nije uredu da Branko Ćopić trpi.

-Šta ćemo mi sad s ovim? –zajapureno upita trblavi.

-Pa podijelite kao pravi partneri.

Golf nestade u šugavoj magli. Ovo im je škola. Od sad prvo mito u ruke pa tek onda vraćaju dokumenta. Nisu ovi naši gospoda kao stranci. To bi te prevarilo čim labrnju otvori. Bosanska lukavost i novembarske noći nemaju kraja. Džaba su se smrzli.

I još ti ovo
na kraju velim:
ja sam za ručak
trbuhom cijelim!
–da Ćopić ne trpi!

Jusuf Musić: „Natjerao sam grad Tuzlu da brine o svojoj periferiji!“

Jusuf Juka Musić je ratni vojni inavlid, penzioner sa minimalnom penzijom i čovjek koji nikada nije odustao od svoje ideje da svijet učini boljim mjestom.

Možete li nam se predstaviti?

Moje ime je Jusuf Musić. Rođen sam 21.08.1960. godine. Živim u Dragunji sa suprugom i imam dvoje djece.

Koju ste školu završili?

Završio sam tri srednje škole-rudarsku tehničku školu, poljoprivrednu tehničku školu i trgovačku, a također sam i priučeni stolar.

Vi živite u Dragunji, mjestu koje se nalazi na rubu opštine Tuzla. Šta nam možete reći o tom mjestu s obzirom na to da ste predsjednik mjesne zajednice?

Dragunja je jedno veliko mjesto sa površinom od 15,5 kilometara kvadratnih. Udaljena je 22 kilometra od grada Tuzle. U ovoj mjesnoj zajednici stanuje oko 1600 stanovnika sve tri etničke skupine. Kroz Dragunju protiče rijeka Tinja, a stanovništvo je djelimično naseljeno oko rijeke u ravnici, dok je veći dio onih koji žive na brdovitim predjelima. Ovo ističem jer i jedna i druga grupa ima probleme oko kojih je skoncentrisana moja borba kao predsjednika mjesne zajednice.

Istakli ste da u vašoj mjesnoj zajednici žive i bošnjaci i katolici i pravoslavci. Da li je ikad bilo problema zasnovanih na nacionalnoj netrpeljivosti?

Nije i mnogo sam ponosan na svoje komšije zbog toga. Ako pojedinac želi da napravi nešto protiv svog komšije koji je druge vjere, prvi koji su protiv toga i koji će ga spriječiti su upravo članovi porodice i rodbina tog pojedinca. Tako je bilo i u ratu.

Vi sarađujete i sa Merhametom, o čemu ćete nam svakako poslije reći nešto više, ali kad smo se već dotakli dobih komšijskih odnosa, možete li nam reći nešto o iftaru koji ste organizovali?

Organizovali smo iftar sa Merhametom u Osoju i na tom iftaru je bilo 107 osoba od koji je 36 njih druge vjere. Na iftaru je bio župnik župe Dragunja Marinko Mrkonjić i imam džemata Osoje Sadif ef. Mahmutović.

Vi ste jedna posebna osoba po riječima Vaših komšija, ali niko se ne bi rado našao na Vašem mjestu? Koliko dugo se aktivno borite za prosperitet Vaše lokalne zajednice i kako je to sve počelo?

Sve je počelo 1981. godine kada sam se vratio iz vojske. Prvo sam postao član Omladinske organizacije Tinja Gornja. Za nepunih pet godina smo napravili Dom na Previlama. Ovo je, moram istaći, bila najjača omladinska organizacija na ovom području. 1985. godine sam prešao u Mjesnu zajednicu Dragunja koja je udaljena od Previla, koje teritorijalno pripadaju opštini Srebrenik, svega kilometar. 1986. godine sam iz rudnika Lipnica  prešao da radim  u rudniku Dobrnja-Jug na poslovima vjetrenja i protiv požarne zaštite. Ljudi su čuli šta sam uradio  u proteklom vremenu i postavili me za predsjednika Omladinske organizacije Dobrnja – Jug. Prije rudarske nesreće koja se desila 1990. godine završio sam tri stepena Političke  škole i IV  stepen sam trebao ići u Kumerovec. 1987. godine postao sam najmlađi predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda u MZ Dragunja, a 1988. godine i predsjednik mjesne zajednice Dragunja. U tom periodu je asfaltiran put prema Srednjoj Dragunji i Osoju sa ciljem povezivanja sela u jednu cjelinu. Moram istaći da su mještani za put u Srednju Dragunja i Gornju Dragunju poklonili svoje zemljište i da su krucijalni ljudi u ovom projektu bili direktor rudnika Mramor  Stjepan Nišandžić i direktor rudnika Dobrnja – Jug Esad Šehanović.

Vaš angažman u Dobrnji se ne završava rudarskom nesrećom. Koje ste godine postali predsjednik Mjesne zajednice Dobrnja i sa kakvim ste se izazovima susreli tokom tog perioda?

To je bilo 2002. godine. Raseljena lica koja su bila privremeno nastanjena na tom području su živjela bez struje. Moj prvi poslijeratni projekat je bio omogućiti tim napaćenim ljudima struju. Iz ovog perioda pamtim jednu anegdotu. Naime, obratio mi se tadašnji načelnik Tuzle Selim Bešlagić i rekao:“Moj cilj je da prognanike  vratim njihovim kućama, a ti me tjeraš da ih ostavim.“ Nakon toga je izgrađeno je i spomen obilježje poginulim borcima Dobrnje, a otvorena je i ambulanta u MZ Dobrnja. Sama riječ ambulanta je izazvala žustre reakcije i otpor stanovništva uz opasku –Nećeš ti, Jusufe, tu svoju nekciju ovde nikom ubost! Ambulanta je otvorena.

Kad smo kod ambulante i u Dragunji Ste, prilikom preseljavanja ambulante, imali žustar otpor ljudi sa Previla, zašto?

2005. godine sam preselio mjesnu zajednicu i ambulantu. Ističem da sam se izborio za materijal da obnovimo dom koji je bio u ruševnom stanju. Na mjestu ambulante na Previlama se otvorila veterinarska stanica koja je, kako se pokazalo za ovih petnaest godina, svima bila od koristi, a ljudi sa Previla su bili ljuti jer su morali ići čitav kilometar do ambulante. Odnio ambulantu u šumu, a doveo ovdje životinje iz šume! – govorili su tada.

1992. godine ste se povukli iz političkog života. Zašto?

Mnogo je faktora zbog kojih nisam djelovao u ratu na ovaj način i nerado govorim o ovom periodu. Ranjen sam na Majevici 2. juna 1995. godine. Ja sam ratni vojni invalid i veoma mi je teško prisjećati se ovog perioda. Ni nakon rata se nisam htio politički aktivirati već sam se bavio trgovinom i izradom građevinske stolarije. To je trajalo sve dok mi u tgovinu nisu došli Ilija Jurišić i Hasib Imamović koji su me pokušali nagovoriti da prisustvujem nekakvom sastanku, ali ja sam i tad odbio. Došli su i drugi put i iz čiste znatiželje sa jedne strane i da ih kulturno da kažem otkačim sa druge strane, otišao sam na sastanak. Kada sam čuo rečenicu upućenu nauštrb mog prisustva „Ako on bude, mi nećemo“ proradio je inat koji je rezultirao time da se nakon pet mjeseci formira SDP u Dragunji. Nakon toga postajem predsjednik MZ Dragunja i Dobrnja, o čemu sam več govorio.

Iza Vas je mnogo projekata i akcija koji se tiču infrastrukture. Možete li navesti neke?

Rasvjeta u Dragunji sa 240 rasvjetnih tijela (od kojih su 42 u Gornjoj Dragunji) za sva rasvjetna tijela grad snosi troškove utroška električne energije (2007. godine), asfaltiranje puta u Gornjoj Dragunji – asfalt do svih  grobalja i mezarja i svakog sokaka, asfaltiranje puta u Donjoj Dragunji (Vinjište-Čitaonica), asfaltiranje puta u Namlićima (1300 metara), asfaltiranje puta u Osoju (1600 metara), rješavanje problema sa naponom struje u naselju Dubrave (problem smo imali sve dok nisam poslao pismo koje je slučajno došlo do Davora Pečata).

Zanimljiva stvar je i to da na području Vaše mjesne zajednice nije bilo vjerskih objekata. Na koji način ste poboljšali i potpomogli vjerski život svojih komšija?

Župa Dragunja se odvojila od Brežačke župe tek 1986. godine. Moj dio posla je bio obaviti sve administrativne zavrzlame, osigurati besplatno aministrativne troškove, građevinske dozvole, geologa, rasvjetu… Tako isto i za džamiju u Osoju i bogomolju u Srednjoj Dragunji.

Vi ste predsjednik udruženja poljoprivrednika. Koje aktivnosti u sklopu toga možete izdvojiti?

Mi svake godine organizujemo sajam „Okusi poljoprivrednih proizvoda“, pripremimo gastro ponudu za posjetioce, razmjenjujemo ideje i organizujemo prodaju domaćih proizvoda.

Vaša mjesna zajednica je poznata i po veoma dobro organizovanoj „Inicijativnoj grupi aktivno starenje“ koja je, da tako kažemo, pod vašim budnim okom. Koliko članova broji grupa i koje biste aktivnosti izdvojili?

Grupa broji 44 člana od kojih je 21 aktivno. Mnogo nam je pomogao Švajcarski crveni križ kojem sam se obratio. Donirali su nam viseću, šporet, frižider, računar, printer, sto i stolice te materijal. 2018. godine smo ugostili glavnog direktora Švajcarskog crvenog križa iz Švajcarske i direktoricu ŠCK za Zapadni Balkan te delegaciju CK iz Ukrajne. Neke od aktivnosti su izrada nakita, odjevnih predmeta od vune, organizovanje izleta, iftara i svakako poboljšanje života za ljude treće životne dobi. Švajcarski crveni križ je donirao i maske povodom trenutne situacije izazvane koronom. A kad sam već kod toga Fahrudin Miminović i Benko namještaj, naši sugrađani iz dijaspore Zoran Božić i Andrej Filipović te Senad Mehmedović i firma Jamaha prom Živinice su također donirali izvjestan broj maski koje smo podijelili građanima.

Sarađujete i sa udruženjem Zemlja djece. Koje su Vaše aktivnosti vezane za navedenu saradnju?

Da. Obezbjeđujemo paketiće za djecu. Za vrijeme korone smo u saradnji s navedenim udruženjem poklonili pakete djeci. Cilj je da se svaki građanin naše zajednice osjeti vrijednim i nezanemarenim počevši od najmlađih.

Goruća tačka Vašeg angažmana je i javna kuhinja. Ovo je tema o kojoj svi izbjegavaju govoriti. Koliko korisnika javne kuhinje Vi opslužujete

Svaki dan vozim od 18.03. 2018 godine kada je bilo 8 korisnika i dijelio sam 12 obroka samo Dragunji. Sve sam to radio oko dvije godine volonterski sa svojim vozilom. Danas dijelim 102 obroka i dijelim ih od Plana do Donje Obodnice u kuhinji  ima 50 korisnika javne kuhinje pri čemu pređem svaki dan 70 kilometara, a Merhamet mi do sad plaćao samo gorivo. Potpisao sam ugovor da mi plaćaju 200 KM mjesečno tek prošli mjesec, a do sad sam sve to obavljao bez naknade. Odem oko osam ujutro u grad i kući se vratim oko tri poslije podne. Ima ljudi kojima moram obrok doslovno donijeti do kreveta. Javna kuhinja je za nekog sramota, a za druge je spas. Cilj mi je da ljudi koji su na rubu egzistencije barem imaju pristojan obrok. Kada bih ja odustao od dovoženja i podjele hrane, navedena kategorija ljudi ne bi imala ni taj jedan obrok na dnevnoj osnovi jer većina korisnika javne kuhinje, kao što rekoh, ne može ni ustati iz kreveta. Odgodio sam liječenje u banjama upravo zbog podjele hrane jer ne mogu da nađem nikoga ko bi me zamijenio tokom te tri sedmice. Hranu sam dovozio i tokom pandemije rizikujući sopstveno zdravlje jer spadam u rizičnu skupinu ljudi. Najveća nagrada mi je uljepšati život onima koje su svi zaboravili.

Vaš lični angažman se ne zaustavlja na poslovima koji se tiču mjesne zajednice i Merhameta. Koji su to pojedinačni problemi zbog kojih vas najčešće zovu građani?

Ovjeravanje zdravstvenih knjižica, sudski sporovi i druge administrativne poteškoće s kojima se susreću građani. Od aktivnosti ističem i to da sam aktivno radio na tome da se ratnom vojnom invalidu Franji Ružiću napravi kuća i time obezbijedi krov nad glavom njegovoj porodici. Tokom pravljenja kuće su mnogo pomogle i komšije koje su dale sve od sebe da kuća bude što prije gotova. Niko od komšija nije primio naknadu za rad na ovoj kući, a Služba za boračka pitanja je donirala dio sredstava.

Koji je najveći problem od mnoštva problema sa kojim se susreću ljudi Vaše mjesne zajednice i na koji način vi djelujete u smjeru rješavanja tog problema?

Voda je najveći problem. Kada kažem voda, ne mislim samo na to da ovdje još uvijek nije uspostavljen sistem gradskog vodovoda već i na višak vode –obilne kiše koje uzrokuju izljevanje rijeke Tinje, plavljenje kuća i okućnica stanovništvu na ravnici te klizišta na brdskim područjima. Od 2014. godine aktivno radim na tome da se očisti korito rijeke, obratio sam se Fondaciji tuzlasnke zajednice koja je donirala oko 2800,00 kmi to je utrošeno na sjećenje rastinja i čišćenju korita u jednom dijelu, ali izgleda da se na to zaboravilo. Dragunja je, inače, mnogo stradala u maju 2014. godine i posljedice tih poplava se saniraju i danas dan. UNDP je mnogo pomogao svojim sredstvima sa ciljem saniranja štete koja je pogodila kuće i stambene objekte.  U decembru 2019 godine odlučio sam se obratiti Agenciji za vodno područje sliva rijeke Save i saznao za donaciju od 2,5 miliona konvertibilnih maraka koja je namijenjenja za rekonstrukciju korita rijeke Tinje. Izveo sam i dvanaest inspekcija na teren. A nakon poplava 23.06. ove godine  u suštini, natjerao sam gradsku upravu i grad Tuzlu da brinu o svojoj periferiji. Ove godine, tačnije u novembru, Dragunja se treba spojiti i na gradsku vodovodnu mrežu – a primarni dio projekta finansira grad Srebrenik, a jedini uslov koji sam postavio vezano za ovaj projekat bio je da se pokriju sva naseljena mjesta.

Šta možete poručiti omladini u Bosni i Hercegovini? Nažalost, situacija ovdje je takva kakva jeste. Žao mi je naše omladine, smatram ih veoma sposobnim, ali samim tim i veoma pasivnim. Većina njih je otišla trbuhom za kruhom, ali drago mi je da ovdje prave kuće i da se zavraćaju.

Razgovarala: Ivona Grgić

Viktor Marijanović:”Nijedno dobro djelo ne smije proći nekažnjeno!”

Viktor Marjanović

Viktor Marijanović je prije svega altruista koji se neumoljivo zalaže za razvoj lokalne zajednice dugi niz godina, humana osoba koja pokušava riješiti probleme svih koji mu se obrate, a odnedavno i medijator. Njegova životna priča je veoma zanimljiva baš kao i ciljevi koje je sebi postavio još kao dječak. U nastavku saznajte koje to oružje koristi ovaj vječiti borac za bolje sutra.

Možete li nam se predstaviti?

Moje ime je Viktor Marijanović. Rođen sam u Velbertu, Gornja Rajna-Vestfalija 26.05.1975. godine. Živim u Doknju, selu koje je udaljeno osam kilometara od Tuzle, sa ocem, ženom i dvoje djece.

Dokanj

Iza vašeg imena se uvijek nađe i neki nadimak. Koji su to nadimci?

Viktor Paročić, Pop, a ponekad i Hodža. Ti nadimci su nauštrb mog boravka u sjemeništu i saradnji sa svim vjerskim zajednicama.

Svjedoci smo masovnog odlaska ljudi iz Bosne i Hercegovine, a vi ste se vratili u svoju domovinu. Kako ste donijeli tu odluku?

Odluku je, ipak, donijelo srce. Kada sam bio star svega dva mjeseca, roditelji su me ostavili na čuvanje kod bake i djeda u Bosni. U Doknju sam bio do prvog razreda, onda su me po želji moje majke poslali u Srbiju kod njenih roditelja. Tamo sam živio nekoliko godine, mislim do trećeg razreda kada me roditelji odvode u Njemačku. Majka se razboljela pa sam sedmi i osmi razred završio u Srbiji gdje sam pošao i u srednju veterinarsku školu. Te godine mi je umrla majka. Nakon njene smrti vratio sam se u Bosnu, završio dva razreda mašinske škole u Tuzli i odatle otišao u Njemačku. Moj boravak u Njemačkoj je bio prilično kratak zato što sam odlučio otići u sjemenište koje je iseljeno iz Visokog u Bašku vodu. Tu sam proveo tri godine. Odlučio sam krenuti nekim drugim putem i u Zagrebu stekao zvanje metalostrugar. Nakon rata se vraćam u Bosnu.

Kako je čitava ta situacija u najosjetljivijim godinama uticala na vas?

Nije izgubljen svako ko luta. Naučio sam mnogo toga iz svakog perioda svog života.

Šta Vas je dočekalo u Bosni kada ste se vratili poslije rata?

Stara kuća, bolesni djed i tetka i pune ruke posla. Mogu slobodno reći da sam krenuo skoro pa od nule. Taj period mogu opisati samo jednom riječju-kolektivna obnova.

Čime se bavite?

Formalno nezaposlen, neformalno prezaposlen. Bavim se poljoprivredom i stočarstvom. Ove godine obrađujem sedamdeset duluma zemlje.

Koje jezike govorite?

Njemački i engleski aktivno, a veoma dobro poznajem grčki i latinski.

Koja je prva stvar koju ste uradili za prosperitet svoje zajednice?

Od prijatelja sam dobio raspelo koje sam odlučio prebaciti u ratom zahvaćenu Bosnu odnosno u crkvu u Doknju. Crkva u Doknju je bila potpuno neopremljena. Negdje u Srednjoj Bosni zaustaviše vojnici kamion u kojem sam bio i počeše demonstrirati silu. Ja sam im rekao da meni mogu uraditi šta hoće, ali da onom što leži iza ne mogu ništa. Odmotali su raspelo očekujući ko zna šta i kada su vidjeli o čemu radi pustili su nas uz rečenicu:“Pusti ga, on je lud.“ Ovo je prva stvar koju sam uradio, ali ne i prva ideja jer ideja je ipak pokretač svega.

A koja je bila prva ideja i kada se rodila ta ideja?

Slušao sam priče starijih i iz tih priča saznao da je nekad u šumi gdje smo se igrali bila kapela i da su se tu ljudi molili da im Bog pošalje kišu. Ta šuma je inače privatni posjed i groblje puno nekropola sa stećcima. Želja jednog dječaka se materijalizovala kada sam prijateljima u Njemačkoj ispričao šta imam na umu. Naručili su kip svetog Ivana Krstitelja u Francuskoj i poklonili mi. Odatle je sve zvanično krenulo. Okrčili smo gustu šumu i nekropole su ugledale svjetlo dana. Prikupila su se sredstva i ljudi su nesebično pomagali u konačnoj materijalizaciji moje ideje.

Koje je to godine bilo?

1996. godine. Tačnije, svečano otvaranje kapele je bilo 29. avgusta. Taj dan je poseban jer je to rođendan Bosne i Hercegovine po čuvenoj Povelji Kulina Bana.

Vi ste tad imali samo dvadeset i jednu godinu?

Da.

Iznad vaše kuće je veliki križ. Odakle je došla ideja?

Po uzoru na lužičke katolike koji su me oduševili. Kod njih sam to vidio i prvo napravio križ od drvenih greda. Taj križ je, kako često u šali kažem, lutalica kao i ja. Pomijerao sam ga u više navrata zbog sanacije i asfaltiranja puta, a kasnije sam ga poklonio prijatelju zato što sam našao način i sredstva da napravim križ od izdržljivijeg materijala. Kao što ste rekli križ je iznad moje kuće i u sjeni tog križa se naveče okuplja omladina. Puno mi je srce kada čujem da tu sjede i Belma i Anel i Ana. Vjera je tu da briše granice, a ne da ih stvara.

Nadimak hodža ste dobili kada je klizište ugrozilo mezarje u susjednom selu Hidani?

Da. Klizište je ugrozilo i mezarje i stambene objekte. Stožer civilne zaštite me angažovao čim se to desilo. Danima sam sa geolozima obilazio teren pa sam i izabran za predsjednika odbora za mezarje. Trebalo nam je nekoliko godina da saniramo štetu. Bio je to naporan i mukotrpan posao.

Učestvujete u svakoj akciji ili bolje rečeno Vi ste inicijator gotovo svake akcije koja ima za cilj poboljšanje života u vašoj mjesnoj zajednici. Koje biste akcije izdvojili?

Veoma se teško sjetiti i hronološki poredati sve akcije u kojima sam učestvovao. Vraćam se u 2014. godinu kada je voda odnijela nekoliko mostova i gdje se moralo brzo djelovati zato što su bili ugroženi stambeni objekti. Tokom tog perioda nisam čak ni spavao koliko se radilo. Onda struja- svaka oluja ma koliko slabog intenziteta bila, ostavljala nas je bez struje, ulična rasvjeta za glavni put i dvanaest krakova, vodovod, put koji je bio u statusu spora čitavih pedeset godina, klupe u crkvi, potporni zid, renoviranje kapele sv. Ante na Majevici… O tome koliko sam puta išao u opštinu i u Sarajevo, o svom trošku naravno, zvao, moljakao, plaćao ogromne telefonske račune, pisao apele, peticije, skupljao potpise od kuće do kuće i vukao za rukav sve one koji bi mogli pomoći, suvišno je i da pričam.

Koji je za vas do sad bio nateži projekat?

Vodovod. Naš vodovod je stariji od mene i iz godine u godinu svi smo imali isti problem tj. zaseoci Jarići i Polja. Od prvog maja do prvog snijega vode jednostavno nije bilo. Dolazila je jednom sedmično u ranim jutarnjim satima što je značajno otežavalo naš život s obzirom na to da se većina ljudi ovdje bavi poljoprivredom i stočarstvom. 2014. godine sam došao kući nakon cjelodnevne sanacije klizišta i urkos tome što je kiša stalno padala, vode nije bilo. Onako mokar i prljav, uzeo sam komad papira i napisao pismo njemačkoj ambasadi. Objasnio sam naš problem detaljno u nadi da će nam pomoći. Nedugo zatim primio sam poziv, otišao u ambasadu u Sarajevu i 2015. godine sa svojim komšijama počeo da radim na realizaciji ovog projekta. Majevica je, znate, jako bogata i jako nemilosrdna. Sve to je bilo i fizički i psihički teško izdržati. Imali smo veliki problem kada je katen počeo pucati, a ja nisam znao šta da uradim. Opet smo se obratili ambasadi. Sve je išlo preko Fondacije tuzlanske zajednice i oni su nam poslali geologa. Ustanovljeno je da materijal nije najboljeg kvaliteta i poslali su nam novi. Dakle, uvijek postoji rješenje. Kada se radio vodovod bilo je ljeto, a poljoprivredni poslovi od kojih živim su ozbiljno trpili jer sam gotovo čitavo ljeto proveo u Majevici. To je predstavljalo dodatno opterećenje mojoj porodici. Bilo je veoma teško sve stići.

Modernom čovjeku je nazamislivo da spor oko puta traje čitavih pedeset godina. Kako ste to uspjeli riješiti?

Dugim i iscrpnim razgovorima koji su trajali godinama. Taj put je prvo bio jedan uski sokak koji vodi do osam kuća. Ako uzmemo u obzir konfiguraciju terena i neriješene imovinske odnose, život ljudima do čije kuće vodi put je bio znatno otežan. Možete samo zamisliti kako izgleda to da vam vozilo hitne pomoći ne može doći do kuće, drva i ugalj za ogrev ili pak građevinski materijal. Pohvalno je u čitavoj toj situaciji da je jedan od korisnika puta poklonio čitavu svoju parcelu zarad opšteg dobra.

Na kojem projektu trenutno radite?

Prvi projekat ove godine je bio skupiti sredstva i napraviti kuću porodici koju je vatrena stihija ostavila preko noći bez krova nad glavom. I tu sam aktivno učestvovao. Snagom zajedništva uspjeli smo za nekoliko mjeseci postići status quo. Trenutno pomažem mladom bračnom paru koji se sticajem okolnosti našao bez krova nad glavom. Poklonio sam im komad zemlje za kuću i aktivno radim na tome da kuća bude što prije završena.

Sve navedene aktivnosti ste sprovodili u vremenu korone. Ni pandemija Vas nije uspjela zaustaviti?

Priznajem da me usporila, ali me nije zaustavila.

Pružili ste utočište odnosno privremeni smještaj u svom domu i dvojici ljudi koji su se također našli u nezavidnoj situaciji?

Da.

Vi ste i medijator. Možete li ukratko objasniti šta je to?

Medijator je posrednik između dviju ili više strana koje ne mogu da postignu dogovor.

Zanimljiva činjenica je da ljudi danas za kumove biraju takozvane „monetarne i solventne osobe“, a da Vi uprkost tome imate mnogo kumstava iza sebe. Kako to komentarišete?

I ispred sebe, nadam se. Ja sam čovjek iz naroda i ne pokušavam se nikome svidjeti. Mislim da oni prepoznaju u meni nekoga na koga mogu računati.

S obzirom na to da mi živimo tu gdje živimo, da li ste ikad osjetili nacionalnu netrpeljivost na vlastitom primjeru?

Ne. Prvo, ja sam dijete iz mješovitog braka. Moja žena je dijete iz mješovitog braka. Jedan od one dvojice gore pomenutih kojima sam pružio privremeni smještaj u svom domu je musliman, a i većina mojih prijatelja su muslimani. Štaviše, osjetio sam da me možda simpatišu ljudi druge vjere upravo zbog toga. Nažalost, naši ljudi tek u Minhenu shvate da je i bolan i bre naše zato što ih tamo niko nacionalno ne zavodi kao ovdje.

Posjetili ste i Srebrenicu. Šta nam možete reći o tome?

Da, više puta. Fascinirali su me ljudi koje sam tamo upoznao i ni u jednom trenutku se nisam osjećao manje vrijednim zbog imena i prezimena. Ako sam ikad i pomislio da je suživot ovdje samo utopija, srebreničani su me razuvjerili.

Ljudi umiju da budu veoma nemilosrdni prema osobama poput Vas. Kako se nosite sa negativnim komentarima?

Uvijek kažem: „Kakav čovjek, takva asocijacija.“ Davno sam shvatio da nijedno dobro djelo ne smije proći nekažnjeno, pogotovo ne na našim prostorima. Ako se puno bune, znači da si na dobrom putu. Ovdje se samo zločincima plješće.

Možete li nam navesti neki komentar koji vas je dojmio?

Ona budala ne zna mjerovati! Čim odvrnem česmu, padneš mi ti, Viktore, na pamet.

I za kraj, koja je vaša poruka mladim generacijama?

Nemojte odlaziti iz svoje zemlje. Ja nisam jedan od onih koji su svoju djecu poslali u inostranstvo, a ovdje pametuje kako treba ostati. Ja vam svojim primjerom dokazujem da i ovdje ima života. Naša omladina je jako pametna, ali u isto vrijeme i jako zbunjena. Od malena je svima ugravirano u um da je jedina ispravna mjera uspješnosti raditi u firmi, ne isticati se i ići linijom manjeg otpora. Ovdje je zabranjeno maštati i imati ideje, a o realizaciji istih da i ne govorim. Obrazujte se, uhvatite se u koštac sa problemima i zapamtite da sreća prati samo hrabre. Ljude dijelite na dobre i loše, a ne na muslimane, hrvate i srbe.

Razgovarala: Ivona Grgić

Pariška krema

Danas vam pišem utiske o Pariškoj kremi koju proizvodi apoteka Vedypharm. Ovu kremu za lice sam koristila malo duže od mjesec dana. Napomene radi, moja koža lica je masna i veoma tanka, sklona crvenilu i iritacijama. Svi koji imaju taj tip kože, svjesni su činjenice da je veoma teško naći odgovarajuću hidratantnu kremu.

Krema dolazi u plastičnoj ambalaži, a ispod poklopca se nalazi još jedna zaštitna plastika (a ne jača folija koju treba skinuti nakon otvaranja) –ovo je znak savjesnosti proizvođača. Koliko god volim plastičnu ambalažu, poklopac me izdao i odlomio se sa strane. Kako proizvođač navodi preporučuje se za dnevnu njegu kože lica i vrata. Ja sam ipak ovu kremu koristila kao noćnu kremu što se pokazalo kao odličan izbor, a u nastavku teksta saznaćete i zašto.

Lagane je teksture i puderastog mirisa koji je prijatan i koji se ne zadržava dugo (ovo je znak da krema nije puna parfema). Kada pišem utiske o kremama mnogi me pitaju da li krema ostavlja boju na licu –ova ne ostavlja. Bijele je boje kao što možete vidjeti na slici. Potrebna je veoma mala količina kreme da se namaže lice (jedva sam ovo naučila jer sam sklona pretjerivanju i ne štedim kada su kreme u pitanju). Ne koristim posebne kreme za područje oko očiju pa sam i tu regiju mazala ovom kremom. Moje oči su veoma osjetljive i baš zbog toga me ova krema definitivno osvojila jer mi nije uspjela izmamiti ni jednu suzu.

Dosta je masnija od svih krema koje sam koristila do sad i toga me malo bilo strah. Zbog ovoga je nisam koristila danju kao podlogu za nanošenje šminke već samo naveče jer mi se lice veoma brzo počne sjajiti na T-zoni. Koža nakon nanošenja kreme izgleda zdravo i sjajno. Još jedna bitna karakteristika za nas dugokose (pogotovo one koje imaju šiške) je i to da ova krema ne zamasti kosu oko lica. S obzirom na to da je ljeto, a da moja koža baš reaguje ljeti i zimi, otkako koristim ovu kremu nisam imala problema sa prištićima (iskreno njih me i bilo najviše strah zbog mog tipa kože). Kremu sam čitavo vrijeme držala u frižderu i to joj je malkice modifikovalo teksturu.

Ako razmišljate o nabavci dobre, a jeftine hidratantne kreme (a od hidratacije sve počinje, da se ne lažemo) ovo je itekako dobra investicija. Do sad sam potrošila možda dvadeseti dio ambalaže od 50 ml i slobodno mogu reći da može baš dugo trajati (sjećate se da sam pretjerivala sa nanošenjem?).

Cijena: 10 KM

Možete je naručiti OVDJE ili kupiti u Vedypharm apoteci u Sarajevu.

Našla tuka duduka

Dan je bio znatno okračao, a zlatni horizont kao da nam se rugao svojim po drveću razasutim sunčanim pramenovima u daljini. Umorni volovi su mukali u štali nakon večere, a teška kola koja su otoič vozili su bila puna bundeva različitih boja i veličina i počivala su nedaleko od ulaza u štalu. Mlađahni momčić od dvadeset i tri godine, vlasnik volova i bundeva, ušao je u kuću, sjeo sa tetkom i djedom da večera nakon napornog dana. Djed je bio nagluv pa se iz njihove kuće orio glas spikerke sa federalne televizije. Iznad štale je bila stijena, a na stijeni lijep, omanji plac omeđen ostrugama koje su bile nadžidžane sasušenim kupinama. Tu smo se igrali nas troje.

Čim smo čuli najavnu špicu dnevnika, lagano smo se spustili niz onu stijenu i pali na snopove sijena. Velika kamara bundeva dovučena tokom dana je bila iza natovarenih kola.

-Hoćemo li Viti istovariti bunde?

-Hoćemoooooo!

Popeli smo se na kola, hvatali bunde za peteljke i fijarali ih niz strmi brijeg. Drug je bacao po dvije jer je bio dosta stariji i snažniji od nas. Cičali smo i kikotali se jedva čekajući da vidimo na kojem će se dijelu brijega bunda raspući i iz utrobe osloboditi košpice. Brijeg je bio pun raznih voćki pa je nemali broj bundeva udarao o stabla i pucao kao da je od stakla. Takmičili smo se čija će se najdalje otkotrljati bez da pukne. Kada smo bacili zadnju bundevu iz natovarenih kola, prešli smo na onu kamaru. Tu su bundeve bile duplo veće i teže pa se i zadovoljstvo bacanja uduplalo. O posljedicama nismo ni razmišljali. Smatrali smo da nas niko neće ni vidjeti, a kamoli posumnjati na nas. Drug nas je udarao šakom po glavi kada uzmemo bundevu koja je njemu zapala za oko i kako se kamara smanjivala on je sve bivao agresivniji i posesivniji. Niz brijeg je odletjelo preko pet stotina komada ovog loptastog povrća. Igra nam više nije bila zanimljiva. Nije nam dopuštao da zadnjih pedesetak bacamo s njim. Popeo se na kola i tjerao rođaka da mu dodaje bunde. Rođak mu je dodavao bunde dok sam ja posmatrala dešavanja po strmom brijegu koji se žutio od bundevinog mesa. Rođak je bacio najveću bundevu niz brijeg umjesto da je doda u drugov naramak, a drug skoči kao oparen sa kola i udari ga pesnicom. Krv je napustila nosić i veoma brzo došla do majice. Iskrale su se suze iz krupnih okica dok je drug vikao:“Plačipičko jedna!“ Mi smo se izmakli, a drug se zavlačio iza kola noseći bundu po bundu. Poredao ih je tako da mu budu na ruku i jednu po jednu bacao niz brijeg. U tom trenutku izašli su Viktor i njegov djed iz kuće. Djed je mlatio drvenim štapom. Uhvatili su ga na djelu.

-Oni su sve bunde pobacali, ja sam samo ove dvije što ste vidjeli. –pokušavao je sve svaliti na nas.

-Nije istina, Viktore, razbio mi je nos kada sam mu rekao da to ne radi! –lagao je  rođak dok mu je kapala krv iz desne nosnice.

-Lažeeee! Udario sam ga jer mi nije htio dodavati bunde da ih bacam sa kola! –izustio je drug agresivno.

-Tu smo, dakle! Ja znam šta sam i koga sam vidio. –izusti Viktor i posla me u svoju kuću po veliku bateriju zato što se ozbiljno smrkavalo.

Druga je ščepao za mišicu, a u drugu ruku je uzeo kantu i bateriju. Odveo ga je do podnožja brijega gdje je okruglost napustila najviše bundeva, dao mu kantu, osvijetlio sekundarno mjesto zločina i natjerao ga da vadi košpe. Dok je drug zarijevao svoje šake u ljepljivu utrobu bundeva i vadio košpe, rođak i ja smo kod kuće uživali u kolaču keks puding i gledali seriju.

Sutradan smo drugu dali nadimak Duduk. Duduk je, kako nam učiteljica reče, turski naziv za bundevu. Na brijegu su Viktorove tuke uživale u posljedicama naših ludorija te jeseni, a na proljeće čitav brijeg obuze vriježa bunde i ukaza se milion narandžastih cvjetova. Nikad Viktor ne ubra više bunde iako mu je bilo muka uznositi je uzbrdo. Naš Duduk je i danas dan sretne ruke. Meščini da otkine prut kakve voćke i u zid ga ubode, oprimilo bi se i rodilo. Iako je daleko od nas i još dalje od poljoprivrede, rado se sjetimo kako su letjele Viktorove bunde sa brijega. Kada nas je Viktor vidio s njim nakon ovog nemilog događaja rekao je –Našle tuke duduka. Godine su nam trebale da prokljujemo značenje i retrogradno zamjerimo Viktoru zato što nam je suptilno rekao da vreća uvijek nađe zakrpu odnosno da nismo ništa bolji od našeg Duduka, možda samo za nijansu pametniji ili sretniji. Kako god, kad god se sjetim Duduka uvijek mi se suze od smijeha otkotrljaju niz obraze kao bunde niz brijeg.