Teško nama vječnim dužnicima

Motali smo se kao po običaju oko odraslih, htjeli da okusimo barem iz prikrajka čari te njihove sjediljke uz kafu, da pofatamo nove i nama zanimljive činjenice i mišljenja koja su oni tako izlagali jedni drugima okupljeni oko tacne na kojima su bile džezva, šećernica i fildžani. Zanesu se oni tako ponekad u priči pa i ne obraćaju pažnju na to koliko pari dječijih ušiju iz nekog ćoška sluša. A ako te spaze slijedi ona čuvena -Vi to nama brojite zube. Ujagmili smo mjesto pored kreveta, mjesto koje im nije na očima i pravili se da uživamo u igri i da smo u nekom svom svijetu. Babi i djedu je došla kona koja je uvijek pričala jako zanimljive priče, ali koja je bila toliko neprijateljski nastrojena prema djeci da smo imali osjećaj da nam zavidi na tome što smo mi eto još uvijek djeca.

-Klima se poremetila skroz. Da te Bog sačuva, al’ ovo nije normalno. Kažem ja dobro je vrijeme kakvi su ljudi.

-E vala ja sam dobra, a ti govori u svoje ime. – nadovezala se baba.

-Davno nekad nam je majka govorila da kad grmi Bog ganja vraga. A vrag ne bi bio vrag da nije vraški mudar pa se sakrije iza dobrog insana da privari Boga i uvijek strada dobar insan od groma, uvijek! Eto na primjer moj tata, Bog da mu dušu prosti, ubi ga grom, a boljeg od njega nije bilo. Od tad se uvijek sakrijem pod ljesku kad grmi. Kaže stari narod da je ljesku Isus blagoslovio i da u nju grom ne udara. – nastavljala je kona ne obazirući se na babinu opsaku.

Upijali smo ove informacije rođak, naš drug i ja. Imali smo u dvorištu ogromnu ljesku. Bila je to sorta nekog čokoladnog lješnjaka i imala je tamno crvene listove, a kada nebo gledaš po sunčanom danu ispod te ljeske, oni listovi su dobijali tamno narandžastu boju. Rađala je obilno svake godine pa zbog toga nikad nismo ni morali u šumu po lješnjake, a znali smo da i u šumi ima ljeskovine.

Krajem maja smo se vraćali iz škole nas troje. Zacrnilo se nebo nad Majevicom, a mi smo imali još dobar kilometar ipo hoda do kuće. Taj dan sam obukla pamučni šorc i majicu, komplet koji su nosili mnogi moji drugari i drugarice iz razreda. Majice su bile prugaste, dvobojne, a jedna od tih boja, obično ona tamnija je bila i boja šorca. Ova kombinacija je bivala upotpunjena čarapama i patikama. Kiša nije mogla čekati da mi stignemo kući tegleći one teške školske torbe i počela je bijesno padati. Nije bilo nijedne kuće u blizini. Ubrzo je počelo grmiti, a mi smo kao specijalna jedinica policije uletjeli u šumu tražeći ljesku. Onolika šuma, a nigdje pod milim Bogom se nije crvenila ljeska. Panično smo se počeli tresti i od straha i od zime. Izletjeli smo iz šume na cestu i uletjeli u drugi dio šume koji je bio preko ceste. Kad ono ni tamo ljeske.

-Šta ćemo sad? –upitao je rođak.

-Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje… – rođaku je samo palo na pamet da se moli Bogu.

-Ma šta očenašaš? –kreknuo je drug.

Drug je te riječi čuo od svog djeda, zakletog komuniste. Taj djed je uvijek svojoj ženi, njegovoj babi, to govorio kad se ona moli Bogu i dijete je te riječi pokupilo.

-Šta me prekidaš? To mi je jedino palo na pamet. Sad moram od početka.

Grmljavina je postajala sve jača i jača. Odjednom smo svi molili Oče naš, a rođak je dodao na kraju molitve:

-Bože, ako me spasiš neću se više nikad buniti što je vjeronauk rano.

-Čekaj! Grom ubija samo dobre ljude, jel’ tako? Onda se ja nemam šta brinuti, meni je smanjeno vladanje. –oduševljeno je rekao drug.

-I meni! –dodao je rođak.

Pogledali su u mene i zagrlili me.

-Eto Ivona, valja tebi Bogu na sud.

-Što si davala svima da od tebe prepisuju zadaću, što si hranila svaku mačku koja nam je došla, što si… – galamio je rođak.

-Davala sam i vama dvojici zadaću. Bolje znati zašto si umr’o nego ne znati zašto si živio! –odbrusih.

-Ma pusti nas, to se podrazumijeva. Ubiće te dobrota. Skačeš u stomak sama sebi.

-Plakaćemo mi za tobom.

-Nećemo, muškarci ne plaču.

-Ma plakaćemo kad niko ne gleda. Ono što niko nije vidio kao da se nije ni desilo.

-Ima i toga. Ona će iz raja vidjeti, a to je dovoljno.

-U raju ima hurmi, jest ćeš ih kad god hoćeš. Tamo lav i jagnje budu skupa i moćeš ih maziti. Ima slika raja u bibliji, sve sam to tam vidio. Moj djed kaže da tamo teče rijeka, a u njoj nije voda već rakija i zagrabiš koliko ti duša zaželi. I da ti tamo niko ne popuje k’o baba njemu.

-I da vidiš sve na zemlji iz raja! Kao kad gledaš film. Reci šta hoćeš da ti obuku za sahranu da možemo prenijeti tvojima!

-Eeeeej, ona ako umre kućemo mi? Ko će nam raditi zadaću. Nema od tog ništa. Ona da se provodi po raju dok mi robijamo po školi i fasuivamo kod kuće zbog jedinica? Ni pod razno! – dreknu drug!

-Upravu si. Imamo još pet godina osnovne, ko će to predeverat’ bez nje?

-Ma šta pet? Ide ona i u srednju s nama.

-Đe si vidio žensko u elektrotehničkoj? Đe si vidio žensko na banderi, majke ti?

-Šta tebe briga za to! Ide i tačka, a ako neće u elektrotehničku milom, hoće silom. Ne propad’o ja u srednjoj. Nek poslije upisuje fakultet za šta drugo. To neće biti naša stvar više.

-Pa šta ćemo sad?

-Stari narod priča da grom neće u koprive. Moramo je uvalit’ u koprivu.

Uhvatili su me za ruke, izveli iz šume i trčećim korakom smo se našli na po obližnje njive. Led je šibao sa svih strana. Iscvale su koprive i bile su visoke skoro kao i ja. Uvalili su me u one koprive vjerujući da mi tako spašavaju život. Držali su me tako da ne mogu ustati dok belaj ne prođe. Pored kopriva je bila svježa baljega i čitava mi je glava na potiljku bila uvaljena u onu baljegu. Zagrmilo je još nekoliko puta i ulovila sam munju krajičkom oka. Oluja je ubrzo prestala, a ja sam bila mokra, prljava i puna plikova od koprive. Sve me je svrbilo, a od češanja i boljelo. Nismo se prije bojali oluja sve dok nismo čuli one priče. Išli smo kući i na nebu se ukazala debela i dobro vidljiva duga. Mi, djeca k’o djeca, diveći se dugi brzo smo zaboravili strah.

Mama se naljutila na mene. Jedva smo oprale onu baljegu sa kose i sa školske torbe. Baba je došla da vidi zašto mama galami. Objasnila sam joj čitavu situaciju, a ona se nasmijala od srca i ispričala mi da ne mora nužno biti i istinito ono što izađe iz usta odraslih.

-Ako je konin otac što ga je ubio grom bio dobar, onda ja nisam obična Marija nego sveta Marija. E moj sine, opijao se, tukao ih k’o volove u kupusu i izgonio čak i po zimi iz kuće. Pusti ti nju. Ona samo mlati praznu slamu. Mi je slušamo da se imamo čemu smijati. Samo fali svoje iako i Bog i narod zna čitavu situaciju. Samo mi nije jasno kako ljesku nigdje niste mogli naći.

-Tražili ljesku poput ove u avliji, a ne šumsku zelenu. –uključi se mama.

-Zar ima i zelena? –upita sa vrata onaj naš drug.

-Ima, dakako, od nje budu najbolji prutovi. – reče mu baba gledajući njegove gole noge koje je dobar prut bio otoič ovjerio jer je vjerovatno roditeljima ispričao kako me uvalio u koprivu.

On nikad nije plakao kada dobije batine. Zato smo ga smatrali herojem. Bilo je to vrijeme kada su nas svi ljudi odgajali, a ne samo naši roditelji. Mi smo proizvod kolektivnog odgoja. Moja mama ga je dobro izgrdila zbog svega, a on joj je rekao:

-E moja Luco, davno bih se ja posvađao s tobom da ne praviš onako lijepu pitu i da ne znaš čuvati tajne.

Smijeh je zavladao toplom prostorijom. Neću vam otkriti koje je to tajne čuvala moja mama jer tajna je ipak tajna. Elektrotehničku nisam upisala, ali su mi stalno njih dvojica donosili svoje knjige i šaljivo nabijali na nos:“De ovo nauči da nam možeš objasniti! Dužna si jer smo ti spasili život.“ Teško nama vječitim dužnicima.

Djeco moja, najteže je biti izbjeglica u svojoj zemlji, najteže!

Pohasiše se zlosutni oblaci nad Majevicom i počeše istresati iz njedara hladne kapi kiše koje su nas upozoravale na led. Žuri nadničar Bego sa plastom sijena koji je bio duplo veći od njega pa mu hod poče izgledati još neprirodnije, a drugi nadničari se podsmjehuju njegovoj žurbi. Bego je iz Vlasenice, a vihor rata ga je doveo u naš komšiluk. Zla sudbina ga ščepala još kao četverogodišnjaka u svoje krvave ralje i majka Mejra mu se preseli na onaj svijet. Bi istrgnut iz majčinog zagrljaja koji je odskočna daska na ovom svijetu za svako čovječije djelovanje i postade prepušten bujici životnih odluka svog oca, inače terenskog radnika. Bego je imao jednu nogicu kraću, a i stopalo te noge je bježalo udesno. Izazivao je podsmijehe druge djece i radoznale poglede odraslih. Bez majke i bez onih nekoliko centimetara noge, padale su mu strmoglavo suze niz obraze kao ove kapi kiše iz nebeskih, surovih njedara nad Majevicom. Četrdeset dana nakon majčine smrti dobi Bego maćehu, goropadnu Halimu Omerovu, a otac mu ode opet na Kosovo na teren.

-Šeponja, ponesi der kantu vode goram da ne slazim!

-Limo, teško mi se, bona, uzverat!

-Ima da me zoveš mati, je’l ti jasno? Oćeš da te opet ubijem k’o sinoć?

-Nemoj, molim te.

-Šta plačeš? Nema ti babe. Ja sam ti od sad pa navijeke Bog i batina. Ućeraću ja tebe sakata u suru! Dosta mi što te ‘ranim i trpim takog brezobraznog.

Begin otac je dolazio jednom u dva mjeseca, sređivali su kuću, uzimali stvari i novca je bilo dovoljno. Halima poče jordamiti i oblačiti se bolje od drugih žena u selu. Rodi dva zdrava sina, blizance, a Bego joj postade danonoćna posluga. Odlučila je da ga ne šalje ni u školu. Mužu je rekla da se na njivi može raditi i bez škole i da je za Begu bolje kod kuće da mu se ne izruguju djeca. Viđale su žene iz komšiluka kako ona postupa sa Begom i kradom mu doturale iza štale komadiće hljeba i sira. Bio je Bego mršav, rastom nizak kao njegova majka i u licu bijel kao Viselac pod snijegom.

-Vidi mojie sokolova, zdravi i pravi, a ne ko ti, Begojlo. Vala ružan si k’o i u tebe mati. Skončaćeš mlad k’o i ona, pazi šta ti kažem. Nevalja da muško bude tako bijelo.

Djeca su rasla i voljela Begu, ali su tu ljubav morali kriti i grlili su ga samo onda kada im matere nije bilo kod kuće. Zabranjivala im je da ga zovu bratom. Ta djeca su išla u školu i svakodnevno prepričavala doživljaje iz škole. Bego je jedva čekao da se oni vrate kući i da ga napoje informacijama iz školskih klupa. Njemu je maćeha nasilno otkinula taj komad djetinjstva i ostavila ga nepismena u svojoj milosti i nemilosti. Sve što je znao, pokupio je od nadničara dok je maćehi odrađivao kopače na vlaseničkim njivama. Kod kuće je jeo samo ostatke nakon obroka koje bi mu maćeha ostavljala u zasebnom tanjiru, a radio više od ijednog čeljadeta u selu. Ubijala je Boga u njemu kada bi krava uletjela u tuđe žito. Mlatila ga kandžijom i klela na sva zvona.

Bajram se oktitio trešnjama te godine. Došli su njena sestra i zet iz Han Pijeska. Zetu je ona bila pogana od onda kada je vidio kako postupa sa sirotanom pa čim ona pomene Allaha, on počne mlatiti rukama i ospe po njoj paljbu u vidu kletvi.

-Nemoj ti o Allahu, svega ti. Dabogda te proživio toliko da na ovom svijetu iskijaš sve suze što zališe sirotanove obraze. Da nema Bajrama on se ne bi serbe ni najeo ni napio. Da sam ja na njegovom mjestu davno bi po tebi na Rakiti trava rasla. Odi tetku, Bego sine, da skupa šta stavimo u kljun, da i ona tebe posluži kad je već ti služiš sve ove godine. Odi, sirotane, da te zagrlim jer u tvojim očima, zelenim k’o Jadar, je ključ dženeta.

Bego je već bio momak kojem su se još davno ukazali brčići i brada po bijelom licu što od majke naslijedi, a i glas mu više nije bio onako mekan i tih.

Rat ga je zatekao na parceli koju je ašovio, tamo gdje krompir od vaikada najbolje rađa. Ubrzo bi mobilisan kao i njegova braća i otac koji se skoro vratio iz Slovenije. U zimu devedesettreće, pogidoše mu otac i braća od jedne granate, a Bego je ostade živ samo zato što mu se bilo teško popeti se uz klizavo brdo dok im je donosio vodu za piće u rov. On je insistirao da ide po vodu jer nije htio da neko od njih trojice izgubi glavu. Zamišljao je kako će se poslije rata braća oženiti i kako će izrađeni otac držati unučad na krilu. Molio je Bego Boga svake ratne noći da ako baš mora nekog od njih uzeti da uzme njega, sakatog insana za kojim neće ni cura ni majka plakati. Jer mrtve majke ne plaču. Onesvijestio se kada ih je vidio raskomadane. I njegove dove u jednom trenu postadoše raskomadane. Vojnici ga unesoše onesviještenog u najbližu kuću, kuću udovice Osmanovice koja je imala razrooku kćerku Sadžidu koja je bila osam godina starija od Bege i za koju je govorila:“Da mi je udat moju nesretnicu pa makar mi istog trena Bog dušu uzeo.“ Mršavog Begu su njegovale i tješile čitav dan. Glas o njegovoj zloj sudbini je došao prije njegovog oporavka i predloži mu Osmanovica da oženi njenu kćerku i da se ne vraća maćehi. Oženi se Bego, postade te godine otac i raniše ga jedno jutro u onu već sakatu nogu. Čitava se porodica nekako prebaci u Tuzlu zbog njegovog liječenja. Nastaniše ih u Crno Blato, nadomak Tuzle, u staru kuću pored rijeke. Bego dobi još jedno dijete koje su od milja zvali tuzlanče po mjestu rođenja. Rat je stao. Kupili su kozu od donacije i smjestili je u zgradicu nadomak kuće. Njihova kuća u Vlasenici je davno izgorila. Imali su samo put i dva jarka pred umornim očima i tuđi krov kao privremenu destinaciju.

Poslijeratni rat je počeo u postdejtonskoj Bosni. To je stanje kada mnogi iz minhenskih brigada što nisu vidjeli ni rova ni pronosali puške počeše koristiti prava raseljenih lica i šehidskih porodica, dobijati stanove i donacije za kuće. Ljudi su se zadovoljavali sa „samo nek se ne puca“, a pucalo se, samo na drugi način. Svako normalan je pucao po šavovima, od PTSP-a, od neimaštine, od šupljih obećanja i neizvijesnosti. Ubrzo se proču da Bego ide na nadnice. Dnevnica je bila dvadeset maraka svima, a njemu je skidoše na petnaest jer je bio, kako rekoše, ćopav. Kraća noga, kraća dnevnica. Radio je više nego drugi da nadomjesti taj svoj nedostatak i vrijedio više nego svi nadničari na ovom svijetu, ali de ti to narodu objasni. O njemu su i pred njim govorili kao o osobi drugog reda.

-Ženo, donesi ćopanu vode i kafu!

-Oćel, kratki?

-Vidi sakatog što piči!

-Kako ti žena? Ona naka razrooka kad pogleda jednog obraduju se dvojica.

-Ko ti, bolan, napravi naku lijepu djecu?

Isipali su ljudi razne bljuvotine što im na kržljavi um padoše pred jadnog Begu, a te su mu bljuvotine bile k’o biljci đubre i samo su uveličavale njegovu dobrotu dok mu je nafaka cvjetala k’o kaćuni oko Jadra. On je u njima gledao primjer kako ne treba.

Lopta mi je otišla u Begino dvorište i otišla sam po nju. On je bio prvi komšija moje drugarice. Stao je ispred mene ovaj nadničar grubih ruku i meka srca i pitao:“Sine, znaš li ti pisati?“Rekla sam da znam i on me zamolio da im popunim neke papire. Dvije djevojčice kovrdžavih glavica su skakutale oko mene dok sam čitala šta piše na rješenjima iz nekakvog ministarstva. Bego je krio stopala kao guja noge jer su mu čarape bile pocijepane i sve onaj dio sa rupom pokušao otjerati sa pete na taban. Tu je bila i Begina maćeha koju je primio kada je konvojem došla u Tuzlu i pokušavala me slagati.

-Bego nema očale pa ne vidi slova.

-Bego je, šćeri, nepismen. I svi u ovoj kući su nepismeni. Samo nemoj, živa bila, pričat’ to nikom, mogu mi i na osnovu toga još više osakatit’ dnevnicu. Nije meni do laganja, al’ moram sva ova usta izranit’.

-Neću!

Bila sam sebi jako značajna dok sam popunjavala štampanim slovima tako ozbiljne stvari poput dokumenata iz ministarstva i boračke organizacije. Čitala sam im rješenja naglas, a oni su me pažljivo slušali. Nisam htjela uzeti onu marku što mi je Bego uvijek davao jer sam znala da bi se mama derala na mene ako uzmem nešto od nekoga ko ima manje od nas. Meni je bila dovoljna moralna, dječija satisfakcija samim činom da u rukama držim važne papire i ništa sem toga me nije zanimalo. Iz ovog ugla me boli taj momenat u kojem je čovjek morao tako važnu stvar povjeriti meni, nestašnom osnovcu, da ga odrasli ne bi po ludim aršinima još više rastrgali.

Bilo je mnogo sitnih, ličnih i jako neugodnih situacija koje je on morao predeverati. Nekoliko puta izgubio u Tuzli. Pitao je ljude na Brčanskoj Malti kako da dođe do zgrade opštine, a oni ga namjerno pošalju u Slavinoviće i smiju se dok gledaju kako kaska onom bolesnom nogom u pogrešnom smijeru. Jedan mladić ga je dovezao autom iz Slavinovića do pred opštinu i pomogao mu da se snađe sa administrativnim vrtlozima. Bego je predao papire za odlazak u Ameriku. Njemu je trebala šansa koju je našao u vizi za Ameriku jer je shvatio da se ova zemlja toliko krvlju nadojila, a da se na krvi ne gradi budućnost za nekog poput njega. Znao je on dobro da će trebati godine i godine da suze isperu tu krv i da će se uprkos svemu ukazivati krvave mrlje u sjećanju dok god su živi oni što vidjoše rovove pune krvi iz kojih izviru raskomadana tijela.

Dan kada je morao u Sarajevo zbog administrativnih zavrzlama, angažovao je divljeg taksistu da ga odveze do stanice. Sabrao je dokumenta u fasciklu i stao u red da kupi kartu. Izblajhana plavuša sa razdjeljkom boje lisice je radila na šalteru.

-Izvolte!

-Kartu do Sarajeva, gospojo.

-Povratnu ili u jednom smijeru?

-Povratnu.

-Autobus je na peronu šest.

-A šta je peron?

-Asfaltirani, ograničeni komad stanice na kojem ti stoji autobus.

Pokazala je rukom, na kojoj je visila narukvica koja proizvodi zvukove kao zvonce pod vratom na njegovoj kozi, kamo da ide i grohotom se smijala toliko da su joj poskakivale naočale stavljene na pola nosa. Svi su se hinjski smijali, a dva momka su izašla iz reda i krenula za Begom. Pomogli su mu da uđe u autobus za Mostar i umirali od smijeha dok im je on zahvaljivao od srca i davao po pola marke za sladoled. Izašli su iz autobusa i pjevušili:“Karadžiću, ljubimo ti bradu, mi sa sela živimo u gradu.“Kad ljudi ne nađu nikakav način da ti se natovare na leđa, onda ti se natovare na mjesto rođenja i govor. Pričao je Bego:„Kažu da more otić’ seljak iz sela, al’ da selo iz njeg’ ne mere nikad. K’o da sam ja ikad šćeo otić iz svog sela, ej moja djeco. Najgore je bit’ izbjeglica u svojoj zemlji, najgore!“

Izigravali su oni momci autohtonu sortu više vrste podneblja na kojem su rođeni i rugali se Beginom seljačkom govoru. Nisu ni bili svjesni da je i njihov govor gramatici književnog jezika opalio šamarčinu davnih dana, samo na gradski način.

Šofer je shvatio o čemu je riječ, izveo Begu iz autobusa i dobacio onoj dvojici:“Amire, nemojte da se čudite kad vam Bog ukrca mater i ćaću u prijevremeni bus za bolnicu ili za onaj svijet.“Prestali su se smijati, ali nisu vratili onu marku koje im je Bego dao. Detalje iz Sarajeva, osim onog kako ga je na pijaci napala žena kada je pitao koje su jabuke slatke, a koje kisele, nije pričao. Napala ga je jer je to pisalo na velikom kartonu. Iz Sarajeva je donio curicama dvije šnalice i kilogram jabuka maćehi i punici. Uvijek je besjedio uopšteno i nevjerovatno mudro za nekoga ko nema razreda škole pa i tad.

„E moja djeco, i tuzlacima i sarajlijama i nama izbjeglicama suze liju niz obraze, a ne goram uza čelo. Nijesmo mi ništa bolji jedni od drugije. Nekima je mjesto rođena jedini uspjeh Bogom dan u životu, a nekima je na mjestu najvećije bolova nikla duša koju šejtan svoijem poganijem šapama nije mog’o isprljati mržnjom. U nekije ljudi se šejtan zavalio kraj duše k’o kraj sinije, izvezo goblen zla svud po njoj i oglođo mu okvir pa se fale time i ponizuju mene sirota, a pred istog ćemo Boga, i ja sakat nogom i oni sakati dušom. Ja sam svima halalio. Ne osjetili oni nikad ni na svojoj djeci ni djeci svoje djece kako je imat’ ikaku sakatost.“

Bego je  podnosio sve i radovao se kao dijete kad obavi neki administrativni posao, dođe kući i popije šolju kafe. Štitio je ukućane od srodnih sramota, donosio im kifle i gutao sve ono loše što ga je zakačilo usput. Kopnila je maćeha iz dana u dan. Svaku noć sanjala svoje sinove, svoje sokolove i sjetila se kletvi sestrinog muža kojeg su na ovom podneblju imenovali rodbinskom titulom svak. Dolazili su tetka i tetak u goste jer su bili nastanjeni u Solini. Njihove česte posjete nisu godile Limi, ali morala je izdeverati prisustvo zeta koji nije propuštao priliku da je podsjeti da živi o Beginom trošku i svaki zalogaj joj je brojao pa se sve ustručavala jesti pred njima. Begina punica je bila otresita žena i njoj bajke nije smio niko pričati. Govorila je:“Ja sam Limom čisto poslovno, a dođe mi da je… Sramota me rijet, ja sam ipak žensko. Oklen Begi nolko srce, da mi je znat’. E boljeg zeta mi ni sam Allah nije mog’o izabrat. U zoru da me probudi i kaže da mu savijem pitu, savila bi dvije. Volim ga k’o svoju šćer, k’o da je u mojoj utrobi rast’o. A Lima k’o Lima, nadžak k’o nadžak. Mora svatit’ da se nemere umrijet’ prije vakta. Djeca su božija, a ne naša i on ih uzme kad on ‘oće.“

Bego je otišao sa svojom porodicom u Ameriku devedesetdevete. Čovjek načet ratom i fizički i psihički, nepismen, zvijezda vodilja ženi i nejakoj djeci, bez znanja engleskog, bez vozačke i bez novca, zaputio se u daleku Ameriku po ispunjenje svog sna. A kod nas ništa novo ni dvadeset četri godine poslije rata. Krizno vrijeme nikad nije prestalo, samo je pridjev krizno oblačio neke nove halje, a ljudi su iz dana u dan postajali sve krvoločniji. Zahvatiše nas nezaposlenost, neimaština, poplave, zemljotresi i neka kuga novog doba. I dalje svirepo ubijamo svoje želje zbog tuđeg mišljenja iako imamo zdrave ruke i noge, fakultetske diplome i roditelje. Došlo vrijeme kada se insan ne može izgubiti ni u onolikom Nju Jorku jer ima neki telefon sa navigacijom koji mu diktira gdje da stane i gdje da skrene. Ali čovjek se mahnito poče gubiti u samom sebi i odbacivati sve ljudsko. Amerika mu postade bliža, a dobrota sve dalja i dalja.

Blenior krema i trake za depilaciju

Blenior krema za depilaciju dolazi u tubi od 125 ml. Na ambalaži piše da je za normalnu kožu. Da napomenem da ima Blenior ima i sensitive liniju o kojoj ćete moći pročitati moje mišljenje u nastavku teksta. Zona na koju nanosite ovu kremu treba da bude suha i čista. U kutiji osim tube dobije se i plastična špatulica čija jedna strana služi da bolje razmažete kremu, a druga da je otklonite nakon vremena propisanog na upustvu. Ovu kremu držite 6 minuta.

Krema je bijele boje i veoma je važno da je nanesete u malo debljem sloju. Prvi put sam je štedila i dobila polovičan rezultat. Naime, ostalo mi je dlačica, pogotovo na dijelu ispod koljena. Nakon toga sam je namazala tako da se namazano područje baš bijelilo i rezultat je bio fantastičan. Ima karakterističan miris ruže koji mi se dopao i koji se zadržava jako dugo. Ponutkana prijašnjim iskustvom (većina krema ove namjene je mirisala užasno) malo sam se i plašila kakav me miris čeka u tubi. Sve u svemu, baš sam prijatno iznenađena.

Dan prije depilacije uradite alergijski test. Molim vas, nemojte ovo nikad preskakati. Nanesite malu količinu kreme na nogu. Ovaj proizvod nemojte koristiti ako imate bilo kakve povrede (bubuljice, ranice). Moja koža je jako osjetljiva i uprkos tome krema za depilaciju za normalnu kožu se pokazala kao savršen izbor. Nakon depilacije sam nanijela hidrolat lavande (uvijek ga nanosim nakon depilacije).

Blenior sensitive krema za depilaciju

Dolazi u tubi od 100 ml. Koristi se identično kao i Blenior krema za normalnu kožu. Namijenjena je osobama koje imaju osjetljivu kožu. I ja sam ponosna vlasnica osjetljive kože. Ima karakterističan miris bagrema i dosta je jača po mirisu od one za normalnu kožu.

Mjesec dana sam naizmjenično koristila ove dvije kreme. Rezultat i jedne i druge je kod mene bio isti. Nisu mi izavale iritacije, crvenilo ni svrbež. Uvijek sam poštovala pravilo držanja 6 minuta. Prije sam koristila britvicu za depilaciju, osim par izleta sa kremom čiji mi je miris bio užasan prošle godine, ali nakon ovih krema ne planiram se vraćati britvici i posjekotinama. Kao što rekoh moja koža je osjetljiva i sve do sada mi je izazivalo u najmamnju ruku crvenilo. Ove kreme su jednostavne za korištenje i nema onog čuvenog „zebra efekta“ koji je karakterističan kod korištenja brijača, ono kada se promaši čitav red dlačica, pogotovo na potkoljenici sa zadnje strane.

Blenior trake sa hladnim voskom

Idealne su za one osobe nemaju mnogo vremena. Kreme koje sam opisala se koriste dva puta sedmično ako želimo glatku kožu. Kreme sam koristila čitav maj. Sa trakicama sam počela prvog juna. Ove trake se mogu koristiti i na licu. Velike trake se koriste za noge i dođe ih dvadeset komada u pakovanju. Osim ovih dvadeset komada velikih traka, pakovanje sadrži i osam komada traka za bikini zonu, osam komada za lice (male trake) i pet paketića postdepilacijskih maramica.

Koža treba da bude čista i suha. Polako odlijepite traku od zaštitne folije, zalijepite na dio s kojeg želite ukloniti dlačice, zategnete kožu i povučete traku u smijeru suprotnom od rasta dlačica. Trakicu koristite dok ne izgubi moć ljepljivosti. Nakon depilacije očistite kožu post-depilacijskom maramicom.

Sastav hladnog voska mi je mnogo bolji od sastava krema za depilaciju. Korištenje traka mi je bilo malo neugodno samo u zoni pazuha, zato što sam baš škakljiva i ne trpim bol na tom području. Na ostalim dijelovima sam veoma brzo prevazišla taj osjećaj čupanja. Koža je nakon korištenja traka bila crvena par sati, ali ništa strašno. Crvenilo se do sutra povuklo, a koža je bila veoma glatka i sjajna. Proizvođač obećava glatkoću do četiri sedmice u što i vjerujem. Trakice su formulisane za normalnu do osjetljivu kožu i meni nisu izazvale nikakvu iritaciju.

I na kraju, šta god da odaberete od navedenog, budite sigurni da ćete biti zadovoljni. Trakice su dugotrajnije i malo bolnije rješenje, ali kada izračunate da ste mirni skoro mjesec dana, žrtva se isplati. Za one koji ne vole bol, tu su svakako kreme koje za samo šest minuta presude dlačicama.

Naredni post je o Remove Hair Removal kremi i hladnom vosku za depilaciju.

Pas

-‘Oćemol u zmijarnik?

-U što?

-Kod druge ti, bona. Ima joj sna, ona i čim nas vidi doće i jetrva. Tri zmije su kolko ja znam zmijarnik.

-Aj ne sorondaj.

-Znam ja da se vi pazite i da se svaki dan privodate i gledate jedna drugu preko šolja kave, al’ starija je istina i od tebe i od nje. A istina je da je ona to što jest.

-Pa što joj ideš onda?

-Eis, mora se radoznala guza čak i preko volje pronosat. Rekla sam ti da su joj došli sin i sna?

-Daj ba? Iz Austrije?

-Ja, ja. Jutros u pet. Javila mi bratičina.

-Eto me samo da se podačešljam i čiste čorape obujem. E jest mi drago, opisat ti ne mogu.

-Mogul’ i ja, baba, molim te?

-Moreš jašto.

Radoznala kona je uživala u svemu novom. Nestrpljivo nas je čekala jer baba nije znala gdje je zaturila keks koji je htjela ponijeti. Ovo je prvi dolazak sina i snahe njene najbolje drugarice poslije rata. Ta njena drugarica živi dva kilometra dalje od nas. Četiri godine njena drugarica nije vidjela ni njih ni unučad. Sa jednim koninim unukom sam se kao mala igrala iako je bio pet godina stariji od mene i nekako sam se bojala da me je zaboravio.

-Požurte, šta će im keks, imaju oni svega.

-Ohani bona, nisam djecu vidjela godinama. E, jesu je iznenadili braćo mila.

-Ma šta iznenadili? Nije ti stjela rijet’ da dolaze. Ona svoje sve sakrije i utaba. Mani ba njene politike. Već mi reci pošto ste tako bliske, kad ona pere zube, perel’ ih sve il’ samo ona dva zmijska sprijeda?

Baba se počela smijati. Zamotala je keks Jadro u novu, kariranu kuhinjsku krpu, stavila pod mišku i obula zepe. Starije žene u mojoj okolini su voljele one bijele sporske čarape koje su dosezale do sredine potkoljenice i koje su na sebi imale one dvije horizontalne pruge tamno zelene ili crne boje debljine oko centimetar. Baba je izgledala sudeći po čarapama kao da je pošla na fizičko. Peta ovih čarapa je bila visoko iznad babine pete i stršila iznad ruba zepa. Ove čarape je djed dobio skoro na šljemenskoj. Čak i njemu su bile velike, ali bitno je da su bijele k’o snijeg i čiste.

-Jadro se njima nosa, a? Podaj im bona, Lindžu.

-A žene, jest se naložila. Samo mi ovaj keks ost’o. A jesam ih poželila, braćo mila.

Približavale smo se kući babine drugarice nakon više od dvadesetpet minuta hoda. Ja sam ih mala znatno usporavala. Plavičasti dim se ukazivao i ugledale smo smeđu glavu kako viri iza zida. Mi smo mu bile s leđa. Pušio je cigaru kao da mu je zadnja. Prinosio je usnama pazeći da ko od ukućana ne naiđe. Stale smo i posmatrale dječaka koji je nedugo zatim zafijario opušak u travu, sakrio kutiju cigara između siporeksnih kocki i otišao prema ulaznim vratima. Dimilo se još iz onog opuška. Nestrpljiva kona ga je zgalzila. Htjela je maznuti i one cigare, ali baba joj nije dozvolila.

U dvorištu nas je dočekao ogroman njegovan, pas koji je režao i pokazivao svoje biserno bijele očnjake. Radoznala kona je vrisnula i odjednom su svi iz kuće bili napolju. Strah je malo amortizovao teatralne znake dobrodošlice karakteristične za ovo podneblje, a ona jetrva je već bila tamo. Mlađe dijete je spavalo u susjednoj sobi i svima je sugerisano da pričaju tiho. Radoznala kona je kolutala očima i odlučila intervenisati svojim britkim jezikom.

-Misusovo, pa on ima deset godina. Nije beba da se probudi.

-Ma umoran je od puta, znate, djeca u njegovim godinama su osjetljiva.

-Ja sam u njegovim godinama muzla kravu. Ma ja, osjetljiv po onoj stvarki.

-Promijenila su se vremena.

-Jah. Jesu. Sad dijete ne more ovo, ne smije ono i onda odraste i sa dvajst i pet se pitaju roditelji – Đe smo zasrali? Ispravite me ako griješim.

Sin, vlasnik psa je zadigao bijelu majicu i češkao se po rutavom stomaku. Reks je uletio u kuću i ona radoznala kona je počela govoriti:

-Gonite ovo napolje.

-A neee, on je član obitelji.

-Ovo pseto? Ovo vam član? Oj, Tito ustaj iz groba!

-Naš Hund.

-Đe vam otaj ‘Und spava?

-U kući.

-On?

-Naravno. Na zapadu poštuju pse. Oni imaju prava.

Baba je pokušala malo ublažiti ova teška kulturološka pitanja sjetivši se onog keksa Jadra. Odmotala ga je iz kuhinjske krpe, dala onom mladom skrivaču pušaču i rekla da popolovi sa bratom. Dijete se nije ni udostojilo da ispruži ruku i uzme keks već je pokazalo očima na slobodan dio stola i reklo babi:“Stavi tu.“ Radoznala kona je nastavila.

-Ja sam sa tri godine znala rijet fala. Inače, degenek.

Baba ju je vaspitavala nogom ispod stola, ali džaba. Jezik joj je tad bio pustio ručnu. Opet se obratila vlasniku psa, babine prijateljice sinu.

-I veliš ker vam spava đe i vi?

-Naravno.

-A buve?

-Kakve buve? Mi ga kupamo?

-Kupate?

-Dva puta sedmično.

-A đe, da izvinete, on ide u zahod? Vežetel’ ga?

-Kao mali je vršio nuždu svuda po kući. Mali je pa mu se nije moglo ni zamjerit’. Onda smo ga odveli na dresuru.

-Na šta?

-Na dresuru. To je k’o škola za pse. Trideset hiljada šilinga sam je iskešir’o na to, trideset hiljada. Kola sam nova mog’o kupit, al’ mi nije žao.

Radoznala kona je u njega gledala kao u budalu, švajcajući ga pogledom od najviše tačke na glavi do kukova. Eto taj sam pogled zapamtila. Tako se poprijeko gleda, tako se budala pogledom opisuje, od najviše tačke frizure do kukova, brzo se pešest puta preleti pogledom ta dionica. Vlasnik psa je mislio da mu ovakav pas i podaci o cijeni dresure dižu rejting čineći ga dobrostojećim i uspješnim među rajom iz ove selendere, kako je on nazivao svoje rodno mjesto. Kad god je išao kome u goste tokom ove prve poslijeratne posjete Bosni, vodio je i psa, ponosno ističući njegov pedigre i cijenu dresure. Baba je pokušala koliko toliko napraviti ugodnu atmosferu.

-Nek ste došli svojoj majci, e jest mi drago.

-I ona je se obradovala kad smo joj prošlog mjeseca rekli da ćemo stići.

Baba je progutala knedlu, a radoznala kona joj je laktom u rebra, prećutno sugerisala „jesam ti rekla“ cerekajući se za sebe. Baba se okrenula onom unuku što ne zna reći fala i pitala ga:

-Sine, poznaš ti mene?

-Nikog ja ovdje ne poznam. I ne treba mi da ikoga poznam.

-A moju unuku?

-Ne znam ni nju.

Ona jetrva se konačno uključila.

-A poznaješ li, sine, strinu?

-Za tebe sam čuo. Jesil’ ti ona što je baki stavila deterdženta za suđe u kom od rakije? Baki je rekla…

Mati ga je prekinula glasnim pitanjem:“Sine, u kojoj je ono ulici prodavnica „Halt die Fresse?“

Dijete je shvatilo da je pogriješilo pa se zacrvenilo kao i svi ukućani i reče majci da nije siguran u kojoj je ulici ta prodavnica. Baba je shvatila da joj drugarica ni za taj kom nije rekla. Odjednom niko nikoga nije smio pogledati u oči. Vlasnik psa je čitav razgovor preusmjerio na psa da malo zašaluje napetost.

-Imamo mi sad psa čuvara. On ne grize, on otkida.

-A jel’, kolko je to trideset ‘iljada tije šilingi u našijem parama?

-Više od četri hiljade maraka.

-Auuuuu…

-Pametan je ovo pas. U to se ne smije sumnjati, ne, ne!

Pas je opet utrčao u kuću, skočio na onog pušača skrivača i iz ralja izbacio na njegovo krilo bijelu kutiju Marlbora. Niko od ukućana nije pušio, a pas je očekivao da će vlasnik cigara biti sretan zbog ovog pronalaska. Mati dječaka je čujno izdisala na nos od ljutine, a nama je postalo najpametnije da na eks popijemo ono što su nam nasuli i nestanemo u vidu onog plavičastog dima onomad iza kuće. Radoznala kona je dodala:

-Trebaš koju otu šilingu investirat’ i u obrazovanje djece. More se počet’ kazivat po ovoj selendri da vam je pašče najškolovanije u kući. Znaš kakav je svijet, začas prolaje i kad ujede ne pušća dok ne otkine.

Otišle smo kući. Išle smo brzim hodom. I ja sam bila razočarana jer me moj prijeratni drug pušač nije više poznavao. Sa psom sam se sprijateljila iako kad ujeda otkida. Valjda neće zaboraviti da sam ga puno mazila. Baba i ona njena drugarica više nisu onako često pile kafe i onu jednu čašicu rakije ujutro na gladno srce skupa. Samo su jedna drugoj nazivale Boga u prolazu i pedesetogodišnje prijateljstvo se svede na Faljnis-Uvijekis. Radoznala kona je nakon dvadesetak godina doživjela da i njoj unučad iz daleka uvedu psa u kuću. To joj je ozbiljno promijenilo ugao gledanja na svijet oko sebe po stare dane.

-Životinje su ko i ljudi, samo što ne znaju govorit’, a sve razumiju.

Kada bi joj neko pomenuo njeno prijašnje mišljenje, samo bi odmahnula rukom i rekla:“Nemoj da ‘Unda napućkam na tebe paš vidit’ Boga svog!“

U srednjoj školi sam saznala da Hund znači pas, a „Halt die Fresse“ začepi gubicu. Svi na kursu smo se fino nasmijali rečenici-U kojoj se ulici nalazi prodavnica Hallt die Fresse?

Tuga begovska

Naoko domaćinska kuća, sa zasađenim božurima i kadificama oko staze koja je vodila do ulazih vrata, mačkom koja je kunjala ispred vrata i psom svezanim tako da posmatra i dolaje pokretna dešavanja napolju. Uz kuću ljetna kuhinja, uz ljetnu kuhinju sušara u kojoj se sušilo voće, psu naoku. Blizu kuće, a opet dovoljno udaljena zbog mirisa, puna štala goveda i kokošinjac na čijem se krovu zelenila čuvarkuća u šerpi na tufne. Brdo iznad kuće puno raznoraznih voćki, između kuće i voćnjaka pedeset košnica pčela, svaki red košnica u drugoj boji, a u dolini ispod kuće, kuda žustro teče rijeka, njihova vodenica. Zbog blagostanja u kojem su živjeli, domaćina još kad je momak bio prozvaše Beg, a ženu mu Begovica. Niko im nije ni znao prava imena sve dok im se posmrtnice ne zazeleniše na debelom hrastu pored raskrsnice gdje se račvaju putevi za okolna mjesta. Živjeli su skladno i izrodili dvoje djece, sina i kćerku koja po ljepoti postade poznata nadaleko. Preko puta njih živjeli su u šeperuši sirotani Demir i Demirovica, koji su imali samo jednog sina koji se nakon očeve smrti dohvati čašice i duvana i postade mjera svega onoga lošeg među rajom. Kada ti neko pokuša ukazati na propust koji činiš samo upotrijebi rečenicu “eto te k’o Mušo Demirov“ i sve ti bude jasno bez daljeg objašnjenja.

Begov sin se zaljubi u ženu iz susjednog sela, sirotu koju rođeni mati i otac ne htjedoše primiti u kuću nakon što je pobjegla od nasilnog muža sa maksumčetom od dva mjeseca u rukama i ustima punim krvi od izbijena dva kutnjaka. Živjela je u staroj kući kojoj je zid otpadao u komadima i koju joj ustupi jedan bogataš meka srca u nadi da će mu Bog vratiti dobročinstvo na djeci koja se druže sa Mušom Demirovim. Begov sin je spazi na nadnici i zaljubi se. Saznade za njenu priču i pita je da se uda za njega. Priča o sirotoj pušćenici i Begovom potomku puče k’o top po selu i dođe do Bega i Begovice.

-Sine, ili ona ili mi. Pod našim krovom tuđoj ženi mjesta nema.

-A šta smo to mi bolji? Da vi znate samo kroz šta je ona prošla.

-Sama ga je birala. A ne znaš šta je bilo među njima. Nijedan neće ubit ženu na mrtvo bez razloga. Nijedan!

-On je pijanica.

-Šta ti znaš što se on propio! Niko ni ne pije bez razloga. Od dobre žene niko ne hita u kafanu. Nju ni njeni nisu primili, što li sine, crni kukavče? Naivčino majkina! Ovdje je neću, a ako ti odeš i ja ću za tobom, ali na drvenu tabutu! Ako sam ti sad teška jer ti želim najbolje, nosićeš me na duši ako odeš. Možda ti tad budem lakša.

-Majko, ja nju volim.

-Ima cura sine, sve bolja od bolje. Njoj pušćenici eno Mušo Demirov, šta mu fali i on je insan od krvi i mesa. Da si ćorav pa onda inekako, al’ vako nemere. Podaj joj koji dinar sadake i traži šta kako ti dolikuje. Neću da mi sutra onaj njen sijelo pravi pred vratima, a i babo ti je ljut. Sestra te kune i obećala je da će se pokrit’ ako se bragneš one! Sestra ti žensko, a zrelija u glavu sto put od tebe. Obraz kuće od va i kada se gleda kroz žene u toj kući.

Za Begom je sutradan vikao brkati Mušo, koji je vagao svega pedeset kila: „Bežeeeeee, oj Bežeeeee, da si živ i zdrav i da ti sinovo pastorče što prije zaplače u odajama pa da nazdravimo nas dvojica. Žena s djetetom je k’o krava s teletom, uvijek skuplja.“

Beg nije zamjerio Muši. Njemu je veća budala od Muše bio samo onaj ko pristaje s njim i onaj ko mu zamjeri. Spremili su se Beg i Begovica i posjetili onu pušćenicu. Darovali su dijete i rekli joj da nije dobrodošla u njihovu poštenu kuću. Palo je tu uvreda i uvreda. Vratila im je jadna žena onu banku kojom su darovali dijete i pokazala im tankom rukom vrata. Znala je da je kraj i da nikad neće moći stati pred Bega i Begovicu kao snaha dostojna njihove kuće. Sina su ucjenjivali iz dana u dan. Mati je prijetila samoubistvom, otac ga je u prijetnjama lišio imovine, a sestra nije htjela pričati s njim. Sramota je tad bila najopasnija društvena boljka i pogađala je porodicu kolektivno pa su se svi protiv sramote i borili kolektivno. Sin je popustio roditeljskim željama, ali uz uslov da se u njegovom prisustvu nikad više ne pomene ženidba. Majka je bila presretna i mislila je da će vrijeme pomoći usijanoj sinovljevoj glavi da razrijedi misli i dođe pameti u vezi ženidbe. Sestra se ubrzo pokrila kao što je i obećala Bogu ako joj porodicu spasi od sramote. Mušo Demirov je priženio neku i Demirovica dobi kćerku koju je uvijek željela. „Beže, aj nazdravimo, ja se oženio. Il’ si me možda ti stijo za zeta pa ti se izmakla prilika? Treb’o si vala na vrijeme razmišljat’!“ Otišli su Demirovima, proslavili kako Bog zapovijeda ženidbu i darovali krezavu mladu mrke kose koja se za godinu dana porodi. Mušo je i dalje živio kao momak i svijet posmatrao kroz gusti dim cigare preko čašice ljutog.

Begova kćerka koju su zvali Begulja ubrzo bi isprošena. Momak loših namjera je oženi čim je čuo njene teorije koje se tiču sramote. Znao je jako dobro da joj smije prirediti šta god hoće, a da ona mora sve istrpiti da ne bi postala pušćenica i da ne ukalja obraz ni njegove ni očeve kuće. Brak bi med i mlijeko dok se miraz ne potroši, a onda poče pakao zbog toga što nije još ostala trudna, a već su lijepe dvije godine prošle od vjenčanja. I on i njegovi su je zvali jalovušom.

-Snaho, vidi jest obeharalo.

-Jest, mati.

-Rodiće svaka voćka i ove godine, samo ti aman nećeš. U Ferida se lovačka kuja ošteni triput otkako si ovde. Sve što je dobro daje plodove. Bog je to tako udesio.

Begulja se naglo postara za te dvije godine. Ljudi su pričali da joj mati bolje izgleda nego ona. Muž je dolazio pijan često, udarao je, trgao joj maramu sa glave i nazivao jalovušom. Trudila se da sve u kući i oko kuće blista, da bude svakakvih jela na stolu, ali džaba. Roditeljima je lagala da je sve uredu. Brat joj je otišao na teren u Rusiju, a Begovica je priželjkivala unuče.

-Beže, znaš li ti što se unučad od šćeri više vole?

-Aj mi reci, Mušo, ako Boga znaš.

-Zato što znaš sa sigurnošću da su tvoja.

Beg se smijao Mušinim doskočicama pokupljenim u nekoj od seoskih kafana i razmišljao o unučetu koje bi rado držao u krilu, učio pčelarstvu i vodio na pijacu. Mušin sin je već stasao za školu i rado ispitivao naravnu Begovicu koja je uvijek odgovarala na njegova pitanja.

-Što ti, bona Begovice, nemaš unuka da se i ja imam igrat’ s kim?

-Božija volja, sine.

-‘Oćeš da ti moja mama rodi unuka?

Beguljin muž je doveo jedne večeri neku ženu i otjerao Begulju praveći od nje jalovu pušćenicu pred Bogom i narodom. Vratila se babi, a kroz selo se ubrzo pročulo da će njen muž postati otac. Lice uokvireno svilenom maramom se počelo borati, a slane suze su je još više ispile i učinile jadnijom. Brat joj se godinama nije vraćao sa terena iz Rusije iako je ovdje imao svo materijalno dobro koje mu duša želi. Begovica je postajala svjesna toga da nikad na njenom krilu neće sjediti unuče ni od sina ni od kćeri. Vraćale su se majka i kćerka taj dan iz grada i čule su kako se priča iza njihovih leđa u autobusu.

-Vidi one Begove šćeri! Onaj njen doveo ženu na ženu. Gluho bilo.

-Mor’o bona, stijo dijete. Ona jalova.

-Bolje bit ćorav neg’ jalov.

-I ja kažem. Kad si ćorav, rodiš i ima te ko služit’. Kad si jalov, nema ti pomoći.

-Kako je sad nije stid izić’ među narod?

-Šta bi od nake ljepote?

-Džaba joj marama na glavi, džaba. Bogu je ko zna šta skrivila.

-Loza će im se zatrt. Sin im godinama ne dolazi kući, neoženjen, a četerestu odavno prešo. Trebali su dat’ da oženi onu s dijetom. Priča se da ih je klela.

-Udri sirotu na svoju sramotu. Ima Boga da je k’o miš.

Begovica je nakon tih riječi osjetila oštar bol u predjelu sredogruđa. Kada je stigla kući srušila se pred vratima i umrla. Narod je na dženazi pričao da je mogla još dvadeset godina svijetom hoditi, ali nije se dalo. Neki su govorili da su je stigli aferimi, a drugi da se ne treba uplitati u volju Božiju. Beg je živio samo šest mjeseci nakon njene smrti. Umro je u svom voćnjaku, u obući. Begu i Begovici sin nije bio na dženazi.

Mušo je plakao za Begom više nego za rođenim ocem, a kada je, nakon nekoliko pića došao sebi, govorio je prisutnima:“Da mi je k’o moj Beg u cipilama umrijet. E vala nema ljepše smrti pa nek priča ko šta ‘oće!“

Imanje gromade Bega je obuzela nemirna ostruga koja je bujala iz godine u godinu, a sestra poče živjeti od bratove milostinje koju je slao iz Rusije.

Ovu priču mi je ispričao Mušo Demirov, djed mog školskog druga, kojeg sam upoznala u bolnici na praksi i koji je od svih nas prosio koju ljutu kapljicu da prekrati čamotinju i dosadu bolničkih dana. Poslije vizite je Mušo pijuckao najjeftiniji sok iz tetrapaka ne sipajući ga u čašu. Prislanjao je otvor tetrapaka pod od cigara žute brkove, uzimao male gutljaje i boja mu se brzo vraćala u obraze. Ko još provjerava sadržaj tetrapaka iz kojeg neko poput Muše pije? Ono moljakanje i prošenje alkohola je ustvari bilo još jedan trik da niko ne shvati da je alkohol već tu, u tetrapaku. Mušo je govorio:

-Najvažnije je zadovoljiti dušu. Ako je duša zadovoljna, tijelo se ravna prema njoj. Imam osamdeset dvije i da ne upado sa onije basamaka nikad ne bi ni vidio kako je u bolnici unutra. I pijem i pušim. Laže ko kaže da se od tog umire, laže. Ja sam živi primjer.

Dok je Mušo o sebi govorio kao o pravilu, a ne kao o izuzetku, sjetih se da mi ništa nije rekao za onu nesuđenu Begovu snahu sa bebom od dva mjeseca. Ubrzo mi bi žao što sam i pitala.

Omakla mu se suza iz alkoholom zamašćenih očiju i reče: „Umrle su u onoj kućici od zime i ona i beba, šeset osme. Nije imala drva, a snijeg zavalio. Bog da im dušu prosti. Umrijoše gladne.“

Pacijent koji je ležao na susjednom krevetu dodade:“Šteta. Samo nek Bog uzima po redu.“ Mušo koji vaga manje od pedeset kilograma ga ošinu pogledom, nasmija se i reče:“Ma kakvom redu, nek uzima po kilaži.“ Sobu opet ispuni glasan smijeh.

Moroccanoil ulje za kosu,da ili ne?

Ovaj tekst je namijenjen svima koji se dvomume da li da investiraju novac u toliko nahvaljeno Moroccanoil ulje čija cijena je, da budemo iskreni, previsoka. O ovom ulju se mogu pročitati razni hvalospijevi na blogovima. Mnoge poznate ličnosti ga hvale na sva zvona. Da li je ovo čarobna kapljica koja je vašoj kosi neophodna?

100 ml ovog ulja košta između 60 i 80 KM (30-40 eura) ovisno o mjestu gdje ga kupujete. U Bosni i Hercegovini ga možete nabaviti u Frizerlandu. Postoje i pakovanja ovog ulja od 30 ml i prema zadnjem upitu za cijenu košta oko 32 KM (16 eura). Nisam osoba koja se vodi onom čuvenom- Ako ne znaš šta je dobro, znaš šta je skupo. To i vama savjetujem. Cijena nije uvijek mjerna jedinica kvaliteta.

Glavni sastojak koji je istaknut čak i u samom nazivu je arganovo ulje (da budem preciznija čisto arganovo ulje). Pogledajmo sastojke ovog ulja:

Sastav

Prvi, dakle, najzastupjeniji sastojak je CYCLOMETHICONE (silikon), a nakon njega dolazi DIMETHICONE (također silikon). Treće mjesto zauzima ARGANIA SPINOSA (ARGAN) KERNEL OIL (čuveno arganovo ulje). Na četvrtom mjestu je PARFEM (ovo ulje ima savršen miris koji se dugo zadržava u kosi). Na petom mjestu je LINUM USITATISSIMUM (LINSEED)SEED EXTRACT (ekstrakt lanenih sjemenki). Slijede RED 17 i YELLOW 11 (bojila). I da, na kraju se nalazi meni jedan nepoznat sastojak MOT01 koji je od ostalih sastojaka odvojen tačkom, dok su ostali meni itekako poznati sastojci međusobno odvojeni zarezom.

I sami zaključujete da u ovoj bočici ima najviše silikona. Ja načelno nisam protiv silikona i ne izbjegavam ih u potpunosti. Šta to znači?

-U šamponu ne smiju biti ni slučajno!

-U proteinskim maskama je poželjno prisustvo silikona (na taj način oblažu dlaku i pomažu da se proteini fiksiraju unutar dlake).

-U regeneratorima ne vidim njihovu svrhu i tu ih izbjegavam.

-U leave in proizvodima ih djelimično izbjegavam (u nastavku teksta ćete vidjeti na šta zapravo mislim).

Moj konačni sud o ovom ulju:

Obloži dlaku i pruža kosi fantastičan sjaj (kosa se sjaji kao kod lutaka). To su silikoni koji zamaskiraju oštećenja i bukvalno plastificiraju dlaku. Nanosi se na mokru kosu (jedna pumpica je meni dovoljna, tako da će biti i vama). Ni slučajno ne nanositit na tjeme!!! Postoje dvije verzije ovog ulja, klasična i light verzija. Čitala sam da je light verzija za plavuše (kao klasično ulje može malo promijeniti nijansu kosi) što je i razmljivo obzirom na to da sadrži crveno bojilo. Dakle, plavuše light verzija, tamnokose mogu oba bez problema. Ne masti i ne sljepljuje kosu. Nanosim ga poslije proteinske maske (proteinske maske se koriste jednom mjesečno, a ako imate jako oštećenu kosu onda dva puta mjesečno sa razmakom od 15 dana). Pranje nakon proteinske maske ( 7 dana nakon proteinske maske jer kosu trenutno perem jednom sedmično) koristim šampon sa jačim sulfatima (Krauterhof sa bijelim lukom) koji opere sve te silikone. Osobe koje imaju jako oštećenu kosu mogu Morrocanoil ulje koristiti ta dva puta u mjesecu, ali ne više. Ne preporučujem da ovo ulje koristite više od jednom eventualno dva puta mjesečno. Silikoni nisu loši ako se ispravno doziraju i u tom slučaju imaju zaštitnu ulogu. Nemojte da vas zavara WOW efekat ovog ulja i ne pretjerujte sa količinom.

Leave in proizvod npr. Detangler je bez silikona i njega koristim jednom mjesečno. Moroccanoil ulje koristim također jednom mjesečno. Pošto kosu perem jednom sedmično, to znači da od ta četri pranja na mjesečnom nivou, dva puta ne stavljam leave in proizvode. Moja mjesečna doza silikona je Selective aminno keratin proteinska maska koja sadrži silikone (košta oko 15 KM i može mi trajati godinu dana) i Moroccanoil ulje koje nanesem nakon nje. I to je to.

Da li bih ja kupila Moroccanoil ulje? Ne bih. Ja sam ga dobila i koristiću ga na opisani način dok ga ne potrošim. Preskupo je i smatram da je kosu važno pravilno njegovati, a to se ne može samo jednim proizvodom (prije bih uložila na derivate hronograma) i ne maltretirati je zbog jednodnevnih lijepih frizura. Osim ovoga, veoma je važno pažljivo birati proizvode na osnovu sastava i ne bacati novac na gluposti samo zato što su jeftine ili samo zato što su na sniženju (mislim na Alverde proizvode).

Jedna mala digresija na finansijski aspekt cijene ovog ulja i cijena svega što vam treba za prelijepu kosu:

Hronogram:

-Dvije maske za kosu Garnier 20 KM

-Selective ammino keratin maska 15 KM

-Glicerin 3.5 KM

-Kokosovo ulje 9.50 KM

-Pivo 1 KM

-Mrkva i cvekla 1 KM

-Krauterhof šampon 6 KM

-Afrodita za djecu 3.50 KM

-Balea regenerator 3.80 KM

-Ricinusovo ulje 4.80

-Ljbilje eterično ulje 8 KM

Nemojte se šokirati. Nećete sve kupovati odjednom. Sve ovo košta 76.10 KM i može trajati mjesecima (kod mene i do 6 mjeseci što znači da ćete mjesečno ulagati po 7.50 KM na kosu). Neki derivati traju čak i po godinu dana (ulja) i proteinska maska. Sad saberite sav novac koji ste bacili na proizvode koji su se pokazali kao katarstrofalni i vidjećete da je cifra duplo veća. Na osnovu svega navedenog prosudite da li vrijedi Morrocanoil ulje.

Noge polomio ko ženu posluš’o!

-Pacijent upućen na odjel ortopedije i traumatologije zbog sumnje na iskliznuće epifize glave femura…

-Ooooop, kakve glave? Dragi doktore, kuka, kuka! Kuk mene boli.

-Gospodine, molim Vas!

-Pusti ti molitve, jarugo u bijelom, ja se u glavu utuk’o nisam već u kuk.

-Ama čovječe božiji, butna kost se zove femur i ima glavu koja sa drugim kostima gradi kuk!

-Vidiš ti to, znao sam ja da je tijelu malo jedna glava za života, ne računajući onu, da izvineš,  glavu…-kroz bol se nacerio tankim usnama što se jedva ukazuju pod žutim brkovima.

-Kako se zovete?

-Mušo Demirov.

-Mušo, molim Vas da se kulturno ponašate i te svoje pijane insinuacije ostavite za neko prigodnije društvo.

-Doktore, prvo ja nisam pjan. Od udara sam se otrijeznio, a kako i ne bi. Ti si doktore, aman danas loše volje. Ko ne zna za šalu, ne zna ni za Boga. A vi doktori… Jooooj! Ne čačkaj tu! Jooooj!

-Gospodine Mušo, izgleda da ćete morati na operaciju.

-Šta? Zagipsaj me doktore, na gipsu ne štedi, al’ nemoj me pod nož, nemoj svega ti! Vi bi samo perisali i kasapili. Znaš li ti doktore, koja je razlika između Boga i doktora?

-Ne znam i ne zanima me!

-Bog ne misli da je doktor!

Cijela prijemna ambulanta prasnu u gromoglasan smijeh. Doktor jednim pogledom svima skide osmijehe sa lica i nastavi profesionalno raditi svoj posao.

-Situacija je ozbiljna. Vi više niste mladi, a lom kuka nije mala stvar čak ni za dvadesetogodišnjaka.

-Zagipsaj me doktore, bolje i gips nego ‘ladni mermer.

Ščepao je Mušo doktorovu ruku i počeo ljubiti preklinjući ga da ne periše.

Osjetio se miris alkohola, znoja i bolnice. Jaukao je Mušo kao da će na klanje.

-I na mezarje doktore, i na mezarje, samo nemoj u salu. Ja sam čuo da se u sali zdravom pravom čovjeku izvadi bubrek i proda. Nemoj me samo uspavljivat’.

-Čovječe božiji, kakav crni bubreg?-nasmijao se i doktor konačno.

-E nek sam ti zube vidio u osmijehu doktore, pa nek i oba bubreka idu.

-Gdje se tako napi, sinji kukavče?

-E moj doktore, ja jutros ustado, aman na lijevu nogu. Viče me komšija Zaim-Mušooooooooo, ajde dolam, posto sam đedo. Frtalj do sedam, moj doktore, frtalj. Obučem se i pohitam njemu. Ja sretnijeg insana godinama ne viđo, godinama. Svi se da prostiš, doktore, osmolili tako k’o ti. A sreća se mora zalit’!Inače, se zlo nema u čemu utušit pa zavlada i osakati sreću. Četri rakije sam zbomb’o one sa šljivom pa findžan kave pa još dvije pivice, a nisam zalogaja strp’o jerbo se dijete rodilo rano. E i ova današnja djeca, sve rade u nevakat. I rađaju se u nevakat. Ja rođen u pet sati posle podne, uz trešnje, mati me rodila u ratu ito svjetskom. Ratnog sam ja mlijeka podojio, doktore. Eto! Ej, šta se imaš rađat’ na uranak? Radi toga se desi ovo. Zove me žena s prozora da idem odma kući, jelo zgotovila, mladi kompir, a noge polomio ko ženu posluš’o! Ito ne jednu već obje. Znaš li ti, doktore, što je Bog stvorio krompir? Beli ne znaš. Eto stvorio ga je da i mi sirotinja imamo kome gulit’ kožu.

Doktor prasnu u smijeh. I ostali se počeše javno smijati bez bojazni da će im doktor skinuti osmijehe jednim pogledom. Mušo nastavi:

-Ja samo što iskorači na cestu kad ono ispadoše iz oblaka kapi vode k’o iz bezobraznije usta prostote. I k’o što se i prostote odma late gaća i onog u njima, tako i kišurina odma dođe do gaća. Ja pohita uz one basamake jer sam odavno u godinama kad mi bubreki ne podnose kiše, kad ono…

-Doktore, da pripremimo pacijenta za operativni zahvat?

-Pripremite. I kako pade, nesretniče?

-Eis, k’o i svako pošteno čeljade, na lijevu stranu, onu od srca. Sabraše se svi, a kiša pada k’o luda. Sabiše me k’o siroma sarmu u kola i dovukoše me tebi na prijeki sud. A vala ljudi prije bili glupi da se opisat’ nemere. Šta imaš gradit’ kućurine nebu pod oblake? Jedan sprat dovoljno. Kad imaš jedan sprat nema vakije padova. Al’ de ti to objasni! Svi su danas najpametniji, svi. Ti Mušo, šuti. Svi tako k’o i ti ispite ispolagali i misle da znaju što i Bog. Jel’ tebi doktore, čudno što riječi ispit i ispit’ imaju u sebi ista slova? Ti položio ispit, ja volim šta ljuto ispit i to nas čini pametnima, jesam upravu? Nije bitno đe čo’ek sabere pamet, bitno da je sabere.

Umiješa se jedna sestra i reče doktoru da ne sluša bulažnjenje pijanca i da mu čitav sadržaj ovog karaktera treba na jedno uho ući, a na drugo izaći.

-Sisuljo, ne miješaj se kad ja i doktor pričamo! Mi smo svoji. Da si valjano izučila te škole, bilo bi ti jasno da ufeta skupljaju informacije i da ne služe k’o provodnici. A i da služe, to što uđe na jedno uvo, e to bi se dobro posralo na živce i izišlo istovareno na ono drugo. A onda bi se rakovi najeli tije govnadi i uznapredovali. Ja kad vam kažem, tako rakovi nastaju. A Mušu niko neće da sluša. Što ja nijesam dobio ono najgore, što? Zato što znam šta sa svakakijem informacijama.

-Zanimljivo stanovište, a šta vi radite sa takvim informacijama?

-Eis, šta radim…Prepričavam ih u kafani i u komšiluku. Tako hin odgonim od sebe i iz njiha izvodim zaključke koji idu u korist širijem narodnijem masama. Ja ljudima ne pametujem kako treba, već im pružim priču i zaključak pa deder razaberi. I razaberu. Još se i ismiju. Eto uzmemo za primjer oca ove male što se rodila i koja me svojim rođenjem dopremila ovde tebi. Jauk’o što će dobit’ žensko. Čujem ja za to pa pohitam njemu jednu veče na sijelo. I pričamo mi o svemu i svačemu, a ja onda počnem pričat ono što sam sprem’o čitavo popodne-Znaš, ti komšo, u čemu je čovjekova najveća boljka? U ubjeđenju. Ubijede te da je muško dijete najveća radost na dunjaluku. I svaki čo’ek, budala k’o budala, mjesto da misli svojom glavom, ispije tuđe mišljenje vako k’o ja ovu ljutu i dok mu život ne klepi ćušku živi k’o pjan od tuđeg mišljenja, čineći grijehe zbog kojih se nemere dovoljno nakajat’ na ovom svijetu ni da živi dvjesto godina. Oženim ti se ja i čim mi ona moja dvije dojke pokaza, zaboravim ja i na mater i na oca iako sprat niže žive. Al’ ona svoje ne zaboravi pa smo aman češće njenima išli iako su priko dva brda neg’ mojiem. Ona hin zaželi, ja je odvedem. Pa nasprema him svega od naše bijede, ja okilavim to nosajući priko ona dva brda i kućeći punca i punicu. Al’ neka. Nosajući him to sve, drške od cegera mi se urezivale u dlanove i mudrost mi se urezivala u dušu. Jest da su trebale godine da ta mudrost u mene zaživi, al’ zaživila je. Bog je samo sretnim insanima šćeri podario. I ja Boga zamoli iako ga rijetko kad šta molim, da kad mi nije dao bogasvo i visoke škole, da mi bar šćer dadne. I dade. Tu sam se ja uvjerio da ima Boga. Sedamdeset i pete i u mene zaplaka šćer nakon tri sina. Svi koji me znadu, mogu ti rijet da sam častio i pio više neg’ nakon rođenja one troice mudonja. Poženiše se sinovi, viđoše dojke, a tebi Mušo ostade ona jedna šći koja ode u Njemačku. I tako iz Njemačke mi postde bliža no njih trojica u istoj avliji. Sakrije pa mi da kad dođe, da niko ne zna. Ovo nemoj komšo, nikom kazivat! Od svojie usta odvoji pa mi metne u džep kad dođe. A kad pođe za dva’est dana, osami se sa mnom pa mi tutne opet. Od svog zadovoljstva otkine. Zna da ću ja to potrošit’ na pivu, zna, al’… Nazove i pričamo k’o da je telefon džaba, a nije, a oni sinovi tu, džaba mogu pričat’, al’ jok. Imaju preča posla. Promatraj komšo, druge što šćeri imaju. Teško im je ovo priznat’ i duša im zašteka na pomen ovije gorkije istina, al’ svako ko je imalo čo’ek rijeće ti istinu. Sin je puncov čim mu se pod njušku dojke prinesu, a šći je tvoja pa da je priko svijeta. I da nije vako ne bi valjalo. Al’ poderaše nas ubjeđenja. A čo’ek ih se kutariše tek kad rakaru na lopati bude i u mezaru se prevrće što je bio nepravedan. Onda je kasno, a najgore je kad je kasno. Teško onom ko okasni i na ovom i na onom svijetu. Ja sam, komšo, sretan jer živim od svoje pameti, a sabro sam je jer sam otvar’o oči tam đe su hin drugi zatvarali. I usta sam otvaro tam đe su hin drugi zatvarali, a đe hin je trebalo otvorit’ samo zato što si insan i što ne trpiš nepravdu. Teško je bit’ insan. Fasuivo sam ja radi tog svog insanluka, al’ mi nije žao. Mlogi su, da prostiš, pičke. Sami to izaberu pa se žale što hin gaće žuljaju. Kad propuste da reaguju na kaku nepravdu viču- Nisam se šćeo spuštat na njegov nivo. Haha, kaki bolan nivo? A znaju oni đe im je nivo, ispod kukova. Ne moraš bit’ doktor da znaš đe onoj stvarki nivo. I oni to zovu kulturom, a ja kukavičlukom. Tako insan laže sam sebe. Godinama tegli gorčinu tije laži k’o što sam ja puncu one cegere teglio i traži u drugima izvore tog nesretluka ne znajući da je sve u ubjeđenju. Insanu da je da bude u sredini, ej, u sredini. Sredinu zove zlatnom, a ja kažem da je sredina zlatna samo među nogama. Il’ si insan il’ nisi. Il’ si otac il’ nisi. A ti komšo, pljuješ na Boga što se žalostiš radi šćeri, sram da te bude. Bog će skupit’ tu tvoju pljuvačku i prolit’ ti je niz obraze kad se budeš namanje nad’o, zato idi daj šta sadake i ne štedi, da Bog prolije tuđijem licem suze, ali od sreće. Eto ljudi moji, tako ja sa poganijem informacijama. Sve hin u priču pretočim i dam na raspolaganje valjanijem ufetima, nek im se nađu za crne dane.

Zanemarile su se proste riječi koje se omakoše sa Mušinih usana. Taj žilavi, govorljivi, brkati djedica je operisan sutradan. Danima je uveseljavao čitavu ekipu vizite, druge bolesnike i posjetioce. Kada je ozdravio, govorio je unučadima:

-Ajte vamo, sjedite đedi na femurove, da vam nešto ispričam dok sam još živ.

-‘Oćemo đedo, aj nam pričaj o Begu!

Ti bi i kredenac zagubila, samo kad bi ti se pružila adekvatna prilika!

U to vrijeme sim kartice za mobitel su koštale pedeset maraka, a najmanji iznos dopune čitavih dvadeset maraka. Pravo malo bogatstvo gledajući iz ugla jednog osnovca. Rođak je dobio prvi mobitel, siemens bez antene. Antena na mobitelu je uveliko postala demode. Siemes je bio odličan telefon na kojem se moglo igrati izgrica čak i bez papreno skupe kartice.

On se uvijek volio uvaliti kod babe i djeda, pogotovo zimi, a raspusti su bili prava poslastica puna slobodnog vremena i protekcije u toploj sobi u koju su se poput lopova uvlačili raznorazni mirisi domaćih jela kroz hodnik iz kuhinje. Rođak je imao jedanaest godina, a baba je znala da će za koju godinu, kako je ona govorila, zapeti za pubertet pa je koristila svaki trenutak da uživa u njegovom prisustvu. Kada zapneš za taj pubertet, mnoge stvari koje su danas dragocjene postanu demode kao ona antena na mobitelu. Od roditelja i obaveza više ne bježiš babi i djedu već nekoj curici koju voliš k’o Boga i sve ti se u životu počne vrtiti oko ljubavi i popravljanja ocjena koje si pokvario baš zbog te ljubavi. Baba je ovo već bila doživjela sa unučadima i uvijek govorila:“Djeca nisu naša već Božija, a unučad jesu naša, ali samo do puberteta.“

Rođak je uživao u djetinjstvu. Teško mu se bilo odvojiti od afrički tople djedove sobe pa je spavao između babe i djeda, pokrio se dekom po glavi i do ko zna kojeg doba igrao igrice. Baba je imala lak san i da nije onog skorodolazećeg puberteta išao bi on svojoj kući pa nek se ljuti do mile volje. Djed je sutra rano morao doktoru. Baba je iskoristila priliku kada je rođak otišao do kupatila u neka doba noći, uzela mobitel i sakrila ga. Rođak je vršcima prstiju, pazeći da ih ne probudi, razmicao deku da nađe mobitel, ali uzalud. Odustao je od potrage i zaspao k’o klada. I dosjetljivoj babi se san konačno uvalio pod kapke. Djed je nije budio ujutro jer mu je bilo žao nenaspavane babe i otišao je doktoru bez spiska za kupovinu. Znao je on otprilike šta fali pa je to i kupio.

Baba i rođak su se probudili, a on je odmah počeo tražiti onaj mobitel. Razbacao je posteljinu, digao madrace, skinuo jastučnice sa jastuka, ali mobitelu ni traga ni glasa. Pošto mobitel nije imao kartice, potraga je bila znatno otežana. Baba se udarala u prsa, klela tehniku, tehnologiju i njihov uticaj na današnju omladinu sve dok se nije sjetila da je baš ona sakrila mobitel. Samo što se nikako nije mogla sjetiti gdje ga je sakrila. Pamtim djedove riječi kad ona zaturi ključeve- Marija, ti bi i kredenac zagubila samo da ti se pruži adekvatna prilika. Rovila je po svojoj sobi, pomijerala stvar po stvar pa kad je potraga postala bezuspješna ona se opet vraćala na početak i sve preturila iznova. Znala je da mobitel mora biti tu negdje, a rođak je plakao k’o godina. Nije mu smjela ni reći da je ona ovo sve izazvala. I sama se jedva sjetila da ga je sakrila. Još da se sjeti gdje…

-Baba, neću nikad više kod vas spavati. Ko mi je ukr’o mobitel?

-I nećeš! Dosta je meni po stare dane vake stresove proživljavat. Samo da se šejtan nađe, pa nek sve ide u…

Otišlo se i u komšiluk po dvojicu jačih da se pomjere krevet i ormar, molile se molitve svetom Anti pronalazaču izgubljenih stvari, padalo je i uvreda i suza između dvije neuspjele potrage. Baba se klela da je mobitel u kući pa se potraga proširila čak i na drugi sprat. Baba i rođak su razmjenjivali prijetnje čitavo vrijeme. On je njoj nabrajao sve stvari koje je ona tokom života zagubila, zaturila i zabacila. Ni baba nije ostala dužna pa se sjetila svih zadaća koje je on ili zaboravio uraditi ili zaboravio odnijeti u školu i svih blokova za crtanje i kišobrana koje je zaboravio u autobusu. Kad ih čovjek gleda sa strane, ima osjećaj kao da se jedna starija osoba svađa sa svojom mlađom verzijom, a ne sa unučetom. Tačno nisam ni znala da mi posjedujemo ovoliko stvari koje su njih dvoje sočno svrstavali u zagubljene.

Djed je oko osam sati i jedne minute, osjetio jako vibriranje u lijevom unutrašnjem džepu sakoa koji je nosio ispod plave zimske jakne. Rođak je uvijek navijao sat minutu kasnije nego ostali ljudi i osjećao se zbog toga kao da je na dobitku. Djed se uhvatio za srce kao da je usljed srčanog udara, spretno stavio ruku u džep i pažljivo kao da vadi zmiju izvadio mobitel. On i baba su čitav život imali samo fiksni telefon i on jednostavno nije znao koristiti mobitel. Neki momak u domu zdravlja mu je rekao:“Šta je matori, to te neka babuckara zove, a ti nećeš da se javiš, glumiš frajera u tim godinama,a?“ Djed je jadan redom pritiskao tipke znajući čiji je mobitel, ali pojma nije imao otkud baš u njegovom džepu ni zašto zvoni. Kako reče:“Najgornjije desno dugme je zaustavljalo zvonjavu, ali samo na deset minuta.“Tako je djed imao mnogo neugodnosti od osam sati i jednog minuta do dva poslije podne sa alarmom odgođenim na deset minuta.

Kada je stigao kući pola komšiluka se slilo u dnevni boravak, a baba je bila otekla od plača k’o bumbar. Potraga je bezuspješno završena jer više nije bilo smisla. Ona je čekala djeda da skupa još jednom izvrnu kuću od temelja do krova. Odmah je ona počela sa izlaganjem.

-Moj Grga, što me bijeda spopade.

-Šta je bilo? Šta vam je svima? Da nije ko, ne daj Bože, umro?

-Još gore. Još gore. Ostavila sam neđi ono govno od mobitela. K’o da ga je đavo lično odnio noćas.

-Znači ipak si to bila ti? Znao sam. Što nisi odmah rekla? – urlao je rođak pokazujući babi svoje male pesnice.

Djedu je počela zvoniti ona kesica od apoteke u kojoj je nosio smotak nalaza, mišljenja, uputnica i recepata. Svi su oduševljeno gledali. Djed je izvadio mobitel i uručio vlasniku. Baba je tek tad shvatila da je sakrila mobitel u džep djedjovog sakoa koji je bio sa ostalim stvarima koje je djed kanio obući. Svi osim babe i rođaka su se pošteno ismijali. Djed je prešutio svoje neugodnosti u domu zdravlja.

Babe i djeda više nema. Rođak i danas krade Bogu onu blaženu minutu sna ujutro u nekoj dalekoj državi u kojoj ne smiješ dozvoliti sebi luksuz bilo kakvog materijalnog gubitka jer iza gubitka ne stoje porodica i komšiluk koji su spremni vršiti detaljan pretres do iznemoglosti. I dok se ljudi brinu oko tih luksuznih gubitaka, zaturila se duša k’o da ju je đavo lično odnio.

Kafa nalivena i pita otkrivena ne mogu čekati!

U našoj kući se ložila vatra u smederevcu od prvog dana škole u septembru pa sve do prispijevanja prvih zelenjaka krajem maja. Ti zelenjci su kod nas školaraca izazivali oštre bolove u stomaku koje su roditelji pripisivali proć’ il’ propast’ stanju u dnevniku. O tome nekom drugom prilikom. Uglavnom štedilo  se kroz život na svemu, ali na drvima nikad. Zbog ovog sam mislila da je svaki topli dom topao i ne shvatajući da mnogi domovi niti su bili domovi niti topli. Kada osnovac poput mene dođe kući, prvo se razoruža tako što skine tešku torbu s leđa i jaknu. Onda krene provjera stanja u šerpama i skidanje krpe sa okrugle tepsije u kojoj je bezbeli pita. Djed je uvijek govorio nakon tog skidanja krpe:“Operi ruke i požuri. Kafa nalivena i pita otkrivena ne mogu čekati.“Taj dan sam čula da baba i djed imaju gosta i nakon jela sam se spustila sprat niže jer je gost bio jako zanimljiv. Zadaća je morala pričekati neko pogodnije vrijeme.

Gost je bila babina rodica koja je nekako uvijek imala pravo reći svakome šta misli, a ako ti slučajno padne na pamet da i ti sebi uzmeš komad tog prava, gotov si. Nije često dolazila pa se eto gutalo to njeno k’o ona tableta što ostane u grlu malo duže nego što treba. Znala se naljutiti zbog sitnica na koje svaki drugi insan ne bi ni obratio pažnju i u njenom selu se pričalo da je osjetljiva k’o wc papir. Ovo poređenje do njenih ušiju nikad nije došlo. Veoma rijetko se ljutila na licu mjesta. Ona dođe, sve bude uredu, na odlasku se izljubi sa svima i kaže:“Nemojte, molim vas, šta zamjerit’! Utiske je nosila kući i vagala dojmove do kasno u noć. I samo osvane ljuta na tog i tog. Sjećam se jedne situacije kada  je komšija htio da sazna razlog njenog nepozdravljanja.

-Šta se ljutiš?

-Ko? Jel’ ja? Ne ljutim.

-Vraga ne ljutiš.

-Ne ljutim!

-Pa šta ti je?

-Ništa.

-Što onda nećeš da otpozdraviš?

-Znaš ti dobro što!

Eto takva je ona bila. Meni je bilo simpatično babino pokušavanje da sve prođe u najboljem redu, da se ne odnese, ne daj Bože, kakva pogana riječ odavdje o kojoj bi rodica noćima preturala svoje misli po glavi.

Baba je izvadila iz zamrzivača šljive i skuhala kompot. Podvarila je mlijeko, pomela sobu, stavila novi stoljnjak, navadila oraha i rahatlokuma u staklenu šećernicu, a na tacni izvrnula šolje da se k’o biva ne praše i da spremne čekaju gošću. Ja sam stigla u po priče.

-I tako se ja, moja Marija, obruka k’o nikad. Ja bi bona i krivo, al’ ova jezičina ‘oće pravo. Taki smo ti mi što ne znamo lagat’.

-Ooooo rode, pa nek si nam došla!

-Lutko moja, došla ti meni iz škole? Nek si vala, ja sve pitam kad ćeš banit’.

-De sad i meni to ispričaj što si i njima!

-Joj šuti, gluvo bilo, šta ja napravi. Odem juče kod doktorice u ambulantu u nas. Stig’o mi nalaz krvi, a i nešto me probada pod plećkom. Pričam ja tako s doktoricom, a ona vidje da mene i druge brige more. A i kako me ne bi morile. Onaj mi sin našo nekaku, nije cura vako k’o osoba loša, al’ ružna, ne da u se gledat’. Ja doktorici olakšam dušu. Istresem pred nju čitavu priču, ispovidim joj se k’o velečasnom. I na kraju, budale mene, kažem ma ružna je doktorice, ružna eto tako k’o ti. A, ruku na srce, nisam ništa slagala, al’ bolje da jesam. Pa se bržam bolje ispravim i kažem glasno- Al’ ti si doktorica. Usta mi treba zalijepit’ kad đe krenem. Još mi se sramota crveni na obrazima.

Svi smo se smijali i govorili:“Gluvo bilo.“

Ova rodica je imala neku svoju šemu aršina i nije važno šta je uradio, važno je ko je uradio. Ako te voli smiješ sve, a mene je voljela iako mi je uvijek govorila da je mene teško voljeti. Na tu konstataciju sam joj odgovarala:“Zato to i ne može svako.“ A ona je obožavala da bude u stanju da može ono što ne može svako. Kad god je dolazila kod nas prisjećale smo se mojih nestašluka koje sam uradila kod nje u gostima nekad davno. Dva su joj bila iz ove perspektive posebno draga.

Bile smo kod nje u gostima, baba i ja. Jela sam sladoled i isprljala se od usta do ušiju. Uzela je truleks, ocijedila i pošla prema meni. Povikala sam:“Nećeš mene truleksirat’ da si još tolka.“Skočila sam sa kreveta, pošla da se sakrijem pod sto i povukla dio stoljnjaka. Kafa i šećer su odletjeli na sve strane. Baba se počela derati na mene, a rodica je rekla:“Pusti dijete, nije ono krivo što ga niste ničemu naučili.“ Nered su njih dvije sanirale, a ja sam naučila rodicu da se moje lice umiva tekućom vodom i briše čistim peškirom, a ako tako ne može onda ću ja sve srediti rukavima.

Svi smo bili pozvani na rođendan rodicinog muža, a baba je dugo razmišljala da li da i mene povede. Djed se zauzeo za mene, rekao da će me paziti i odluka je pala. Rodicina kuća je bila velika i prostrana, a ja sam smjela ulaziti u sve sobe i mislim da sam samo ja bila privilegovana od svih prisutnih. Ona je pravila kafu, sipala piće gostima i trudila se da sve bude na nivou. Uvukla sam se u špajz da vidim šta je spremila za jelo. Na velikom ovalu su bile sarmice. Ja sam voljela sarmu, ali bez onog kupusa. Znala sam da je rodica malo prijeke naravi i da niko neće smjeti odmotati sarmu i ne pojesti kupus. Bilo mi žao gostiju što neće pravo uživati u sarmi. Dovukla sam stolicu iz susjedne sobe, popela se na nju i skinula onakav isti oval sa stalaže. Svaku sam sarmicu oslobodila onog glupog kupusa i redala ih tako gole na novi oval, a kupusčinu sam ostavljala u saftu u starom ovalu. Nakon završenog posla odnijela sam kupus rodicinom psu. Ruke su mi bile masne, isprljala sam šteke od vrata i sve što sam usput dotakla. Ušla sam u dnevni boravak gdje su bili svi gosti i pohvalila se svojim djelom. Baba je gurala djeda nogom ispod stola. Rodica je opet babi očitala bukvicu o odgoju djece, a meni je rekla:“Hvala ti kad mi pomogneš, a dvaput ti hvala kad ne pomogneš.“Odgovorila sam:“Nema na čemu i drugi put.“Svi prisutni su se ismijali, osim babe naravno.

Kad god kod babe zamiriše kompot od šljiva znala sam ko dolazi. Uvijek je dolazila samo zimi i uvijek bi govorila da je u našoj kući prevruće. Njenu zadnju posjetu pamtim po muzici.

-Marija, de nam malo uključi televiziju, niko nije umro.

-Evo.

-Ostavi na tom kanalu.

-Ovo ‘oćeš? Ove gologuze?

-Ovo ti je, bona, grandov novogodišnji program.

-Uuuuu, vidi ih. Kako ih nije sramota u gaćama i grudnjacima plesat’? Šta li ovom ženskinju kažu mati i otac kod kuće? Šta li im pričaju komšije dok ih gledaju gole ito na televiziji, ej na televiziji? Ovo je đavliji vakat. Vidi muškaraca što su pristojno obučeni. Odijelo, kravata, sve kako Bog zapovijeda.

Baba je prijeteći pogledala u djeda i na taj način pokušala da iznudi podršku koju je uvijek od njega bezpogovorno dobijala. Pošto djed ništa ne reče, ona ga glasno upita:

 -Grga, šta si ti zaključio iz svega ovoga?

-Ja sam, Marija, zaključio to da su muški zimogrizniji.

Stomak me zabolio od smijeha. Baba je vrtila glavom dok je Ljuba Aličić pjevao:“Ona, ona vrijedi miliona, vrijedi mlada tri careva gradaaaaaa…“

Eto takav je bio djed. Nije ni znao sadržaj Međunarodne konvencije o ljudskim pravima, a bio je i stariji od te konvencije, no to ga nije sprečavalo da je poštuje kao da ju je on lično napisao. Po djedu svaki čovjek ima pravo da radi šta hoće sve dok ne ugrožava druge ljude. Ovo se odnosilo i na odijevanje.

Baba, djed i rodica vjerovatno sada negdje na nebu pominju mene i govore:“Hvala joj kad šta o nama napiše, a dvaput joj hvala kad ne napiše.“Poznavajući mene, opet ću se skromno zadovoljiti sa jednim hvala.

Pogodite ko je naslijedio zimogriznost od djeda i kod koga gori vatra dok ovo piše! A do sljedeće priče, molim vas, nemojte mi šta zamjerit’.

Šamponi sa bijelim lukom za rast kose, da ili ne?

Šamponi sa bijelim lukom su zadnjih godina postali jako popularni. Mnogi su se pitali da li šamponi ove vrste mirišu (smrde) na bijeli luk. Zar stvarno mislite da bi proizvođači rizikovali sa smrdljivim proizvodom?  Tri najpopularnija šampona ove vrste su Farmasijev šampon, Afrodita litarski sa češnjakom i Krauterhof šampon sa bijelim lukom. Da li rade posao i koji je od njih najbolji? Pa da počnemo!

Farmas šampon sa bijelim lukom

Dolazi u ambalaži od 500 ml i košta 9 KM. O njemu se mogu pročitati hvalospijevi na raznim blogovima dok ga sa druge strane kude na sva zvona. Proizvođač navodi da može isušiti kosu, ali uz njega se može kupiti i maska koja taj dio problema rješava pa ćete uz šampon kupiti i masku (kao nabolje rade u paru). Taj par košta 18 KM, iako je često na sniženju. Da li ova dva proizvoda vrijede?

Na početku sastava šampona možemo naći vodu, jake sulfate, zgušnjivač, copolymer (koji se ponaša kao iritans) i parfem na visokom mjestu. Ekstrakt bijelog luka je tek nakon parfema (znači parfema ima više jer su sastojci uvijek poredani po količinskoj većini). Nakon ekstrakta bijelog luka možemo naći pantenol koji je dobar sastojak. Dobre sastojke sam podvukla crvenom linijom. Druga grupa dobrih sastojaka se nalazi na kraju sastava i to znači da ti sastojci dolaze u neznatnim količinama (bukvalno po kap). Ovaj šampon može izazvati svrab, perut, isušivanje dlake i dodatno mašćenje tjemena sa izraženim osjećajem ljepljivosti i gubitkom volumena. Čak se može desiti da odgovara jedno vrijeme, a da poslije izazove negativne reakcije. Na osnovu svega ovoga, sami procijenite da li ga trebate kupiti.

Farmasi maska za rast kose

Nijedna maska ovog tipa nije za rast kose i ni slučajno je ne stavljajte na tjeme. Rast kose je u ovom slučaju samo trik koji će vas navući na kupovinu. Maska sadrži silikon dimeticone i parfem na visokom mjestu. Nakon parfema sadrži konzervanse, a tek nakon konzervanasa te neke fine sastojke koji su istaknuti sa prednje strane ambalaže (ekstrakt bijelog luka npr.). Svi sastojci nakon konzervanasa se nalaze u mikro tragovima.

Afrodita šampon sa bijelim lukom

Litar ovog šampona košta oko 4.80 KM i mislim da ne postoji osoba koja ga barem jednom nije koristila ili imala namjeru kupiti. Ovaj šampon sadrži jake sulfate pa vam ne preporučujem da ga koristite više od jednom mjesečno. Šamponi sa jačim sulfatima su dobri čitači i dobro rade svoj posao ako ih umijete pravilno koristiti. Jednom mjesečno koristite jači šampon, a svako naredno pranje tokom mjeseca blaži šampon. I ovaj šampon sadrži Copolymer tako da osobama sa izrazito osjetljivim tjemenom neće odgovarati ni to jedno pranje tokom mjeseca. Mnogi su mi se žalili da im je ovaj šampon nakon dužeg korištenja izazvao perut i isušio kosu, ali treba uzeti u obzir da su ga ove osobe koristile mjesecima ito za svako pranje. Sa druge strane, mnogima je i pomogao kada su u pitanju zaustavljanje opadanja kose i ponovni rast.  Jedini biljni derivat koji sadrži ovaj šampon je ekstrakt bijelog luka (Allium Sativum Bulb Powder). Sastojak se nalazi na sredini liste sastojaka što znači da nije zastupljen u malim količinama, a parfem se nalazi svakako iza ovog ekstrakta, što ga čini boljim od Farmasi šampona.

Krauterhof šampon sa bijelim lukom

Ovaj šampon njemačkog proizvođača mi je favorit kada su u pitanju šamponi od bijelog luka, a u nastavku ćete sami prosuditi i zašto. Proizvođač navodi da je pogodan za masnu kosu. Košta 6 KM i dolazi u pakovanju od 500 ml. Konačno ga možete kupiti i u Bosni, a svakako ga preporučujem osobama koje žive u Njemačkoj kao dobar izbor jačeg šampona. Ako vas zanima kupovina ovog šampona kliknite OVDJE.

Pogledajte sastav na slici. Svaki podvučeni sastojak je dobar. Lista dobrih sastojaka je ogromna i osim ekstrakta bijelog luka sadrži i pantenol, ekstrakte bijele koprive, potočarke, bršljana, ružmarina, kamilice, čička, bijelog bora i arnike. Ovaj šampon zaustavlja opadanje kose i pospješuje rast kose. Osim moje univerzalne preporuke da kosu perete jačim šamponom jednom mjesečno, a svako naredno pranje tokom mjeseca blažim, ovdje možete napraviti iznimku. Jedan mjesec kosu perite ovim šamponom (kosu perite tokom tog mjeseca samo jednom sedmično), a nakon toga se opet vratite mojoj rutini. Još jedno često postavljeno pitanje vezano za ovaj šampon je i da li se smije koristiti umjesto litarskog šampona u receptu čuvenog Bojaninog šampona. Ovaj mi se čini kao mnogo bolji izbor od litarskog šampona u tom slučaju. Da napomenem da sadrži parfem pri dnu liste kao i konzervanse u zadnjem redu sastojaka koji su bolji sa stanovišta hemije od konzervanasa u Farmasi i Afrodita šamponima.

Uporedite broj dobrih sastojaka u ova tri šampona, njihovu poziciju na listi sastojaka i sastojke koji se mogu ponašati kao iritansi. Mislim da sam vam znatno olakšala izbor dobrog jačeg  šampona.