Putni nalog

– Đe ti je žena? – upita šumar u prolazu našeg komšiju.

– Dobila putni nalog – uzviknu Antan i liznu nezapaljenu cigaretu koju je držao dugo u mesnatim prstima.

Mi smo, okupljeni oko hrpe pijeska, zavidjeli njegovoj ženi jer je otputovala premda smo bili na raspustu, a samo su rijetki iz sela išli na more. Živimo svega osam kilometara od Tuzle, a u grad smo išli samo kada trebamo kupiti novu obuću ili primiti vakcinu, zato nije ni čudno što se većina nas gubila po gradu soli čim krenemo u srednju. Prethodnu noć smo čuli kako je Antan mnogo psovao, vjerovatno zato što mu je krivo jer on ne ide na putovanje, a na Antinicinom je licu jutros bilo modrica koje mi nismo ni povezivali sa nasiljem jer smo i sami nosali slične modrice i posjekotine po golim nogicama. Gledali smo u njen četvrtasti, kožni kofer dok se udaljavala niz cestu. Mahali smo i vikali za njom:“Sretan ti put!“ Sarađivala je podizanjem ruke visoko i mlataranjem šake. Mama nas je prekorila zbog toga, samo što nama nije bilo jasno zašto. Nakon petnaestak dana vraća se Antinica sa koferom i nekom vrećicom. Modrica više nije bilo.

– Putovanja su ljekovita! – odgovarala je kada je upitamo kako je bilo.

– A jesi li nam šta kupila? – pitali smo.

– Sve skupo, dragi moji, drugi put, ako Bog da, a daće.

Odlazila je ona na ta putovanja više puta u godini i uvijek se vraćala za petnaestak dana. Anto je ostajao, a mi smo smtrali da on ne ide jer gladna usta mala – zbirna imenica za sve što muče, kokodače i mjauče, nisu mogla ostati bez gazde. Jednog dana Antan dobi putni nalog sa nebesa, kako ispovijedaše komšije, ne znajući da li od Boga ili pak od vraga, no to nije ni bitno, i u četvrtastom sanduku, skrojenom od hrastovine koju je posjedovao na tavanu, ode na put bez povratka. Od tad Antinica ne dobi nikakav putni nalog, a išla je samo petkom do Tuzle, grada sa dvije saobraćajnice, od kojih je jedna bila za tranzit, i svim važnim objektima i ustavnovama strpanim među te dvije saobraćajnice. Odlazila je sa korpom punom domaćih proizvoda, a vraćala se uvijek sa nekom sitnicom za nas.

-Evo, dao Bog, šta sam vam rekla? – govorila je dok istresa sadržaj korpe pred nas.

Ovo je za nas bio dovoljan dokaz da ona ne laže. Tokom proljetnih i jesenjih radova na njivi, mama nas poče ostavljati kod Antinice.

– Oooo, e, neka si ih vala dovela da me čuvaju! – oduševljeno je govorila dok smo ulazili u njen skromni dom, a mama je napominjala da budemo dobri i da ne načinimo kakav zijan.

– Antinice, de nam ispričaj kakav je bijeli svijet.

– Otkud ću ja to znati?

– Pa ti si stalno dobivala one putne naloge i ko će bolje od tebe to znati?

– Oh, schatz, sjedi ovdje – govorila mi je pokazujući na krevet– a i vas dvojica, brže!

Brat, rođak i ja zauzešmo mjesta i naćulišmo uši.

– A zašto nas uvijek zoveš schatz? – upita rođak sa dozom negodovanja.

– To je najviši oblik tepanja u njemačkom jeziku, molim lijepo. Tu sam riječ donijela na jeziku iz Tirola.

– Ahaa…

– Da, da. Došla iz Austije na godišnji u moj rodni Potpeć jedna žena, Jovana se zove, inače moja prva kona tamo, sa mužem koji je iz Srbije pa ga stalno sa terase zvala šaci, a narod k’o narod, skont’o da mu je to nadimak i čitav ga Potpeć, vjerovali ili ne, prozva Šaci. Eto, koliko ga Bog voli da mu je omogućio da mu čitavo ženino rodno mjesto tepa.

– A đe je taj tvoj Potpeć? – upita brat.

– Iza onog brda!

Svi smo pogledali kroz prozor kao da će se brdo skloniti da vidimo Potpeć.

– Sad nam pričaj o putovanju!

– Hoću, ali ne smijete me prekidati! – reče i privuče sebi na krilo zdjelu neiskomljenog graha koji će posijati gdje nije niklo.

– Nećemo!

– I dobijem ja te godine dva crvena kartona…

– Ti igrala fudbala? – upade rođak.

– Rekla je da je ne prekidamo! – frknem.

– Ma jok to. Dva crvena kartona koja skupa čine jugoslovenski pasoš. Sestra je godinu prije otišla u Austriju i postala tamo hausdame.

Iskolačili smo okice na riječ dama.

– Kada je zet došao kod nas, predloži ocu da malo odem kod njih. Mati one Jovane mi posudi torbicu, a kufer sam već imala i nasavjetova me da je okačenu preko ramena usmjeravam rukom na but, a ne na guzu, da izvinete, da se ne bi u njoj našli kakvi tuđi prsti. Puno je lopovluka u svijetu. U tu sam torbu nametala svašta pa i čaja protiv sandžije i probadanja među plećkama. Zet me posavjetov’o da na gladno ujutro uzmem tri graška tetovca jer postoji nekakva putna bolest pa da ne povraćam.

– Pa jesi li progutala graške?

– Jašta sam nego progutala. Otac je rek’o kad smo se pozdravljali:“’Ćeri, ti ideš od kuće, ali i obraz kuće ide s tobom. Pazi i sebe i obraz. Nikad nisam čuo da je obraz izmijenio dunjaluk, ali se dunjaluk izmijenjao obraza, pazi šta ti kažem.“ Ujutro smo krenuli pješice s onijem kuferima, teški bili k’o tuč, sjeli na voz iz Tinje i sve do Vinkovaca sam prespavala. Iz Vinkovaca smo putovali vlakom do Jenbacha, čini mi se čitavih, hmm devet sati. I da ja sad kome pričam, ne bi mi vjerov’o, da se insan sjedeći i ne radeći ništa more noliko umorit’.

– A kako je u vozu?

– Ko ovde u sobi. Uopšte ne osjećate da se vozite. U vozu ima i restoran, samo skupo tamo.

– Restoran?

– Ja.

– A Jenbach je savršen. Ljeto, znojiš se, a pogledaš oko sebe kad ono tamo snijeg se bijeli na nekakvim planinama što se zovu Rofangebierge. Moja sestra i zet su radili u hotelu Jenbacherhof u ulici Postgasse koji je od hauptbanhofa udaljeni deset minuta hoda. Hauptbanhof je glavna stanica. Stanovali su u potkrovlju hotela, a kada sam ja došla s nama je bila neka Mira u sobi, zet otiš’o spavati u sobu kod njenog muža. A da vidite tek kolikački je otaj bijeli hotel, oko njega sve samo drveće, po balkonu namećano cvijeće narandžaste boje, ma neviđena ljepota. Zet je nakon dvije godine dobio zaposlenje u GE Jenbacher firmi koja je bila u Achenseestrasse.

– Petro, reci im da idu! – povika mama koja se sa praznim suđem vraćala sa njive jer je nosila hranu nadničarima.

Vraćali smo se svom djetinjstvu, a mami je bilo čudno kako to da Antinica nikad nema primjedbe na naše ponašanje kao sve druge žene koje imadoše priliku da nas čuvaju. Zato nas je uvijek od tada ostavljala kod nje. A i mi smo to jedva čekali.

-Ooooo, pa moja tri šacija su opet tu – oduševljeno je govorila kada nas je mama dovela za nekoliko dana – uđite, uđite!

Zauzeli smo krevet kao da smo ga gruntovali i naredili ženi da nas provede Jenbahom. Ovaj put je gulila krompir tupim nožićem i odlučila pričati o hrani.

-Spavala sam tu noć na mekom krvetu, ma k’o oblak je bio. Mi kod kuće smo imali strožac – bez napunjen slamom, a da ste samo imali prilike vidjeti one krevete po hotelu…Naredno jutro sam saznala da svaka soba u hotelu ima svoje kupatilo, ej! Iz duvara teče voda u svakoj sobi. Ja miline, braćo mila. Doručkovali smo u restoranu Schals u ulici Schalserstrasse jer je sestra taj dan bila slobodna. Naručila mi je gulaš da se ne patim sa onijem priborom, a more bit’ da bi je bilo sramota mene jer ne znam jest’ k’o gradsko čeljade, ko zna. Svijet ima nekake drugačije sramote i moraš sebe, stijo ne stijo, po njima poravnat’. Na kašiku je sve lakše. Da vi samo vidite, ljudi smjeste nož u jednu ruku, viljušku u drugu i tako kulturno jedu. Kad god sam bila u restoranu, naručivala sam gulaš. Znate li da se gulaš i na našem i na njemačkom isto zove? Pažljivo sam gledala kako drugi jedu i konačno naučila koristiti pribor.

-Hoćeš i nas naučiti?

– Kad budemo imali podobna jela za učenje, rado ću vam sve pokazati. Odatle smo sestra i ja otišle u Tratsbersiedlung na saher tortu u jednu poznatu slastičarnu. To vam je, hmmm, njihova poslastica kao što su germenjaši naša. Eto, da me ubijete ne znam kako se zove slastičarna, a na vrh mi jezika. Onda me odvela u šetnju na na nekaku Rodelhutte. Tam se ljeti šeta, a zimi sanka.

– Znaš li ti napraviti tu tortu? – ubaci se rođak.

– Ma jok. Recept te torte je strogo čuvana tajna. Ima njih pokušaju je napraviti, ali nije to to.

– I šta si još u tom Jenbachu vidjela? – upitam.

– Jednog sam dana vidjela rodu.

– Rodu?

– Drvenu rodu. Velika je k’o ova vrata, ako ne i veća. Pitam ja sestru šta će nolika roda na kući, a ona mi kaže da je to kod njih običaj kada se beba rodi da dođu ljudi i postave tu rodu koja na kući ostane čitavih četrdeset dana. Tu sam rodu vidjela u ulici Postgasse na broju 21. Tam se sva djeca znaju skijati. Iz porodilišta ih odma meću na skije. Džaba se nama nolikačka Majevica plavi za leđima, džaba. Ništa ne znamo iskoristiti. Mi bi i od Alpi veresiju napravili. I, da ne smetnem s uma, u stranijem zemljama kaka je Austrija, djecu puno poštuju. Dijete sa gostima jede za stolom, ej! Čak se ne kriju ni slatkiši od djece, zamisli ti to!

Petra nam je tad rekla da će naredni put za nas imati malo iznenađenje. Kada smo došli, na stolu su nas čekale razglednice, a na razglednicama živopisne slike Tirola – brda, planine sa snijegom, krave i nekakvo jezero.

– Jesi li vidjela ovo jezero uživo? – upita rođak.

– Ne jednom, šaci. To je Achensee. Na njemu plivaju i brodovi. Ono je u Maurachu. Iz Jenbacha do Mauracha ideš jednom uskom cestom koja se zove Katzbachstrasse.

– A jesi li se kupala u njemu?

– Nisam.

– Zašto?

– U tom je jezeru voda uvijek hladna, bilo ljeto, bila zima, a meni, kao što znate, vazda hladno. Da je voda bila toplija, možda i bi.

– Oni tamo imaju krave?

– Nego! Tam je seljak priznat’, šaci, a ne kao ovdje. Svi su seljaci tam bogati, svi do jednog.

– Bogatiji od tvoje sestre koja je dama?

Bogatiji kolko ‘oćeš.

– Mi bismo tamo baš uživali, em smo djeca, em smo seljaci. – konstatovah, a Petra se zavali od smijeha.

Čitali smo šta piše na razglednicama. Na adresu Potpeć 109, 75 355 Podorašje kod Srebrenika šalje Živana s ljubavlju tople pozdrave roditeljima iz hladne Austrije.

– Ko je Živana?

– Moja sestra. Ona se udala sedamdeset i druge pa otišla trbuhom za kruhom s mužem.

– Šta to oni nisu imali kruha ovdje? – upita rođak.

– Ma imali su, sine, ali su htjeli još kruha.

– Pa kud će s tolikim kruhom?

– Pretvore ga u novac pa onda novcom uzimaju šta im fali, a falila im velika kuća, stan i putovanja na more.

– Čekajte, sad ću vam pokazati njene slike s mora! – uskliknu dok skida prašnjavi album sa kredenca.

-Ovo je u slikano u Makarskoj. Pogledajte!

Slika je išla iz ruke u ruku. Na tamno plavom moru se ukazaše naši otisci.

-Pa kako su išli na more? Čime?

-Kolima.

-Što nisu i tebe poveli?

-Imali su djecu i mnogo kufera, a tad kola nisu bila ovolika k’o sad.

Mi smo pošli u školu pa smo veoma rijetko dolazili Antinici. Brat je češće bio kod nje jer je bio manji, ali on je kao i svako dobro dijete nije mnogo zapitkivao i bio je u stanju da sjedi satima na onom krevetu i igra se sa dva metalna autića. Kada je umrla babina sestra, ostavli su nas kod Antinice čitav dan, a mi smo opet tražili da nam priča o putovanjima.

– Te je godine zet uzeo kola, ford egzort, crveni. I pozvaše mene da opet dođem njima. Tad su se preselili u svoj stan jer je sestra čekala dijete. Putovali smo, nećete mi vjerovat’, čitavih četrnest sati. Ja sam bila na zadnjem sjedalu, a kufer mi vas cijeli put bio na krilu. Nema čega nisu ponijeli od pokojne mame. Put je od Ormanice do Orašja bio – skupi jagodice prstiju i poljubi vrške nokata – odličan. Od stopala do kukova mi sve neki žmarci prolazili, majku mu, a kada sam vidjela tablu na kojoj je pisalo Babina Greda, eto u istom času me nešto probode u kukovima k’o što je babu probadalo u starosti. Skrenuli smo za Zagreb u kojem se te godine desila željeznička nesreća. Taj je voz iš’o iz Atine do Dorkmunda. Poginulo sto šezdeset i sedam ljudi, sve gastarbajteri iz Jugoslavije pošli na pos’o. Eto i mene budale, te informacije nisu za djecu. Znate li vi šta je gastarbajter?

– Ne znamo!

– Gost radnik. Na papiru imaš prava gosta, na poslu prava konja. Tih se godina moralo ić’ kroz centar Zagreba, bila samo dva semafora, al’ tad nije ni svaka budala imala kola, kad vam kažem.

– I kakav je Zagreb?

– Siv, kišurina padala. Sad je to, moj sinko, izgrađeno. Preko mosta smo prešli i krenuli za Ljubljanu. Svud naokolo borova šuma, a put, ubi Bože, popločan betonskim kockama. Lijepi voz, kad vam kažem. Grebel’, grebe. Mozak mi moj izgreban otada. Prvo odmaranje tokom puta kolima bilo je na Brežicama. Tu je bila česma i lavabo. K’o da sam umor skinila s lica kad sam se umila. Ona voda kad umivam lice do lakta dolazila i smokrila mi sviter. Zet mi je pokaz’o nuklearnu elektranu Krško. Znate li koja rijeka protiče kroz Krško?

Odmahnuli smo glavicama.

-Sava, a kroz Jenbach?

-Ni to ne znamo.

-Inn.

– Meni je Sava ljepše ime. A zašta je ta elektrana? – dodade rođak.

– Tamo prave struju. Na slovenskoj se granici kupuju kobasice pa su i moji kupili one kranjske kobasice. Moj zet proda nekoj frau koja živi u stanu do njihovog te kobasice po većoj cijeni, a nešto malo ostavi i sebi. Oh, zar je moguće da vam najvažnije nisam rekla? U Austriji se ljudi ne druže kao ovdje. Nema ti komšiji ići na sijelo.

Nije nam bilo dobro od ove priče.

– Pa šta rade kad im je dosadno?

– U svijetu ljudima nema kad bit’ dosadno.

– A djeci?

– Djeca idu u kindergarten i tamo se igraju sa drugom djecom.

– Znači li to da te tamo komšije ne govore materi i ocu kad šta napraviš?

– Tamo te komšije uopšte ne vide da si šta napravio. Tamo svako samo na sebe gleda.

– Znači zato ti nas nikad ne govoriš roditeljima kad ne vidiš da smo šta napravili? – dosjetljivo upitah.

– Baš tako. Zet me u Ljubljani naučio šta znače tri boje semafora. Rekol’ ja vama da se na granici razmjenjuju i pare? U Austriji se troše šilinge.

– Kako izgleda granica?

– Ko ova moja veranda pred kućom, eto tolipašna je granica. Uđeš u staklenu granicu, daš dokumenta i to je sve. Ako si policajcima up’o u oko, prekopaju te, ako nisi ideš dalje.

– A jesil’ im ti upala u oko?

– Ma kaki! Nakon tunela Felbertauen smo opet odmarali. Tu ima vodopad. Umalo da zaboravim, ima i glečer.

Skide opet onaj album i nađe sliku sestre Živane sa dvoje djece.

-Evo, ovako to izgleda.

Prihvatili smo sliku gurajući se ko će je prvi uzeti u ruke.

– A šta ti je bilo najgore na putovanju, Antinice?

– Dvije stvari. Ne smiješ puno pit’ jer nema zahoda svugdje, a meni se tad voda k’o u inat traži i onaj vražiji Wuzenpass.

– A šta je to?

– Mi to zovemo Korijen-Sedlo, a Slovenci Potkorijen. To vam je krivina sa, meščini usponom od 30 % i ako nisi vješt s ručnom bremse il’ ćeš ‘otić u ‘elać il’ te moraju oni Austrijanci s džipovima izvlačit’ otije tristo metara.

– Jel’ to gore od naše krivine? – upita rođak aludirajući na Mijanovića krivinu, jednu od najoštrijih krivina u Doknju.

– K’o tri Mijanovića krivine al’ sve uzbrdo. Zaboravila sam da me kukovi bole kad smo došli do otog Sedla. Sve mi se neka strahota ugnijezdila pod miške pa mi pazusi postadoše mokri. A onda je sve išlo lagano – Pasturn, Kicbil, Sant Johan, Vergl, Kundl.

– A jesil’ se kad vozila s avionom? – upita rođak.

– Dvaput – pa potegnu gutljaj kafe – zamalo.

Naše oduševljenje naglo splasnu.

– Pa kako?

– U limenu ‘ticu zamalo sjedo sedamdeset i pete. Imala rodicu u Ameriki, al’ zlo ču da trebam ić’ i razboli mi se otac. Drugi put istoj rodici trebado ić’, upozna Antu na Breškama o Gospojinu i dođoh vama ovde. Al’ išla mi je sestra limenom ‘ticom u Grčku pa vam mogu šta kazati. Ako je ona slagala mene i ja ću vas.

– Samo laži – promuca brat.

– Kad sjedete u limenu ‘ticu ne smijete imat’ torbu kod sebe. Torbe idu u podrom. Svaki avion ima podrom. Osjećate muku kad slijećete i uzlijećete, ali samo ako imate slab želudac. Plovite po nebu, a k’o da sjedite u mene na otom krevetu.

– To si i za voz rekla! – opet upada rođak.

– Al’ voz čalaka, sine moj.

Crtice sa Antinicinih putovanja smo rado pričali po školi, a djeca su u nas gledala oduševljeno kao mi u nju. Jedne smo prilike naišli iz škole i svratili se Antinici po porciju priče.

– Dosta nam je Austije – reče rođak i udari šakom od sto – jesi li ti išta osim Austije vidjela?

– U ovoj se kući ne udara čak ni sto, Borise! – ozbiljno reče stara Antinica dok popravlja čvor na marami pod vratom.

Od Antine smrti navikla je na tišinu. Lupanja joj je za života bilo preko glave. Čim ga je oslovila imenom, znao je da je nešto grdno pogriješio.

– Da dođeš do Austrije moraš proći tri države. Nekad je to bila samo jedna, sad kažu tri. Austija i Jugoslavija su skupa gradile tunel Karavanke koji je dug čitavih sedam hiljada osamsto šezdeset i četri metra. Ja, nažalost, kroz njega nijesam prošla. Ali ako vas ne zanima… – namjerno pominjući tunel jer je vidjela kako mu se oči zacakle na pomen te riječi.

– Zanima, Antinice, izvini, samo sam pit’o.

– A ako vas zanima, bila sam ja i bratu na zakletvi u Benkovcu. E, to vam je, šaci, bio čitav cirkus. Jedan brat služio vojsku u Benkovcu, a drugi bio u Titovoj gardi u Beogradu. I dođu pisma od njih, a ja kopala u Podorašju kod jedne Jele, a otac k’o otac, bio nestrpljiv i odnio pisma jednom komšiji da mu pročita. I zapiju se oni, a zvjezdan upek’o i otac negdje zagubi ona pisma. Spremili se mi za Benkovac, idem i ja…

Neko zalupa na vrata. Antinica otvori, a naša mama stoji sa prutom.

-Nemoj galamiti na djecu, ja sam ih skrenila, nisam nešto dobro pa ako pustim dušu da ne odem sama k’o panj s ovog svijeta – slaga ona da nas zaštiti – jutros trebala frizerki u Novo Nasilje, al’ none me moje izdaju.

Mi nismo ni primijetili žutu boju njenog lica, ali nam je bilo zanimljivo da, kao i većina starijih ovdje, Novo Naselje zove Novo Nasilje. Priču o putovanju u Benkovac nam je završila dok smo oblačili obuću.

Skupilo se ljudi oko Antinicine kućice u kojoj nije bilo čak ni crno-bijelog televizora. Posljednji putni nalog joj je iznenada stigao u četiri poslije podne, a sahrana je bila kao i njen život, skromna. Mi nismo išli jer djeci nije bilo mjesto na takvim mjestima.

– Otputova Petra. Život joj je bio bučan, a sahrana gluva, gluvo bilo. – komentarisala je kona koja je došla našoj babi nakon sprovoda.

– Nije bila gluva, mi smo plakali, samo što nas niko nije čuo! – žustro napomenem.

– Ona je bila baš dobra – prozbori brat – svašta je znala jer je puno putovala, a i mi smo putovali slušajući njene priče – i briznu u plač.

– Ko je putov’o? – frknu kona iz susjednog sela.

– Pa Antinica.

– Jest priko brda do Gornje Obodnice rodici kad je Anto izlemanu istjera iz kuće. Ta nikad nije imala ni pasoša!

Pogledali smo u babu koja je sporim spuštanjem kapaka potvrdila da je istina ono što kona govori.

-Ustvari, išla je jednom za Benkovac, a trebala za Beograd. Otac joj se nacoc’o pa pomiješ’o kojem sinu treba ići na zakletvu. Ovo mi je pričala jedna Rada iz…

Suze za Petrom su putovale još dugo, dugo niz naše obraze. Nismo joj zamjerili što nam je pričala tuđe priče jer smo tad shvatili samo jedno – ne daj Bože nikom njenih putovanja, a ni priča o njima.

Rat

Svi skočiše kada ugledaše Franju koji se ljuljao kao čamac pred njima jer se uspio napiti od muke u kafani Kod Rupija. Tražio je pogledom Ilincu u koju je bio kao momčić zaljubljen.

-Ona je, Jare moj, imala najveće dojke od sviju cura. Valjalao je s nolikačkim dojkama izdurat’ da ostaneš pošten, a ona je izdurala. Nikad se o njoj loša riječ nije mogla rijet u selu, nikad! Nije to mala stvar, samo onaj Ilija bio lud… – pričao je Jaretu tokom jednog dolaska Franjo.

-Luđi od tebe? – dobacivao je Jare, a Franjo se ljutio i sam sebi obećavao da Jaretu više nikad riječ neće reći, ali je prvom prilikom popuštao.

Franjo se zagleda u goste i prepozna inspektora koji ga je ispitivao prilikom incidenta na šljemenskoj.

-Brato, šta će ova gnjida ovde? – frknu.

-Koja? – upita Mirko kojem nije bilo do života.

-Ova policinska! On je meni vik’o djede kad me ispitiv’o nakon one pucnjave za koju je kriva ova fuculja ovde… – pokazujući na Petrovicu.

-Mrš, pseto jedno jajačko! – ubaci se Merkelovica.

-Ti, pušćenice, odabi!

-Zašto Vi vrijeđate mog sina? – ubaci se i prija.

-On da je meni sin, ja bi se pokrio po ušima i niđe to ne prič’o. Nema osnovne kulture. Mene nazivati djedom, mene, u po MUP-a? – režao je Franjo koji ima kompleks godina.

-Strikane, molim te…

-Sad sam strikan, sutra ću bit’ adžo, pazi šta ti kažem. Taka lijepa i pametna, ‘oću reć’ inteligentna, jer da si pametna tražila bi iz svog stada, mogla si doktora nać’, doktora, a ti našla ovo, bolje da šutim. I što mene niko nije obavijestio da ćeš ti, brato, postat’ dupli djed, ovaj đedo? Vi mene ne bi zvali ni na krštenje, a da, ja sve priletim, krštenja jelde neće ni biti? Dabogda Vam bile dvije ženskarice da ih ne merete ni osunetit’!

-Franjo, krajnje je vrijeme da… – poče Jare.

-I dabogda bile vake k’o Jare, žive i zdrave, al’ uljupuše i neradnice!

-Sad je dosta! – frknu Damnjan.

-Pod mojim krovom se niko ne smije derati na moga brata! – dreknu Mirko na sina.

-Neka, brato, neka. Ovo mi je fala što sam mladost dao da odgojim pokojnog Stjepana.

I baš u tom trenutku, upališe se svjetla u kući pokojnog Stjepana, koja je bila preko puta Mirkove kuće, odnosno, prva kuća s desna kada se kroči u Jurkovića sokak. Svi se, sem gostiju, prikučiše prozorima ne vjerujući šta vide. Pokojni Stjepan je bio najmlađi brat Franje i Mirka, a rodio se kada je Franjo imao dvadeset i pet godina. Na porodu im je umrla majka pa se Franjo, tad jedini oženjen među braćom, zauzeo za brata, odveo ga sebi u Jajce, a često ga slao ocu, Peri i Mirku preko raspusta. Kako to obično biva, od trojice braće je pokupio sve najgore osobine, a bio je toliko pametan da se dodvori njihovim ženama, iskamči novac pominjući pokojnu majku, stavljajući svima do znanja i kad treba i kad ne treba da je on samo siroče uživajući u raznim blagodatima jer su ga štedjeli na sve strane. Prije rata se oženio Tuzlankom Sonjom i dobio curicu, a završena srednja ekonomska škola mu je omogućila rad u kancelariji i direktan kontakt sa novcem kojeg je obožavao. Najbolji mu je drug bio Robert Ružić – Rupi, osoba sklona čitanju filozofskih štiva, vječiti student sociologije zamišljenih očiju ispod okruglih naočara, kockar i manipulator.

1992. godina

Rat je Štefiju i Rupiju proširio vidike i otvorio novo tržište jer su živjeli u selu koje je bilo blizu linije razgraničenja, iako je Mirko insistirao da Štefi ide iz ratom načete Bosne sa ženom i djetetom. Najprofitabilnije im je bilo prevoditi Srbe preko Majevice. Pokojni Pero je sudjelovao u tom procesu prevođenja tako što je Srbima ustupao onu jednu sobicu viška da u njoj borave do pred zoru, a u zamjenu je čitav rat imao šta jesti i pušiti. Pričalo se svašta o Rupiju i Štefiju, a jedne se večeri obre žena, medicinska sestra, koja je između obrva imala tamni dudasti mladež, sa svojom curicom kod Pere, čekajući zoru da pređe na onu stranu. Štefi je pričao da je to žena nekog krvoločnog komandanta i da ne bježi od rata već od muža.

-Miješano meso, a? –izusti Štefi dok stavlja tešku ruku na djevojčicinu glavu.

Sliježe ramenima sa dozom gađenja na ovu opsaku.

-Nasilnik veliš?

-Da.

-Tako ti je to kod mješovitih brakova. ‘Ajd krst i križ ukrštati, ali… Kome ideš?

-Svojima.

-Roditeljima?

-Da.

-Od svih riječi u našem jeziku da se najmanje koristi. Ja je zaostavština Drugog svjetskog rata. Mi smo takav narod, od dušmana moramo uzeti nešto nematerijalno pa makar to bila riječ. Jok smo od Turaka prisvojili. Vrijeme će pokazati šta ćemo od Srba uzeti. Znaju li oni da dolaziš?

-Ne znaju. Nisam ih vidjela od…

-Otkako si se udala?

-Šta palamudiš? Ubiće te radoznalost! Jel’ ti platila, jest?! Pomozi im da uđu u kamion. Vidiš da sam bolestan. –dreknu Rupi dok odvaja podatnu slinu prstima od nosnica.

Ručka putne torbe joj klizi sa ramena. Djevojčica drži žutu, najlosnku kesu svezanu na mrtvi čvor. Sadržaj kese je mekan. Ispod sive cerade su već dva čovjeka, otac i sin. Snijeg se nije šalio. Zmijoliki, majevički makadam je pokriven korom leda debljine dna flaše iz koje su Štefi i Rupi u kabini pili ljuto, obojeno piće. Preko leda pada snijeg.

-Požuri. Maloj mi je rođendan. – naredi Štefi.

-Jesi ti lud? Hoćeš da izginemo sa ovima iza?

-Jesu i našli kad će Majevicu prelaziti.

-Srbi uvijek imaju dobar osjećaj za vrijeme. Po vakom i napadaju.

-Nema boljeg naroda od njih. Oni nam obezbjeđuju sredstva pomoću kojih postajemo gospoda.

Kamion se zaustavio. Štefi izlazi. Oslobađa snop svjetlosti iz crne baterije pritiskom na dugme on. Kragna tople, vojničke jakne mu je zalojena. Podiže ceradu i pomaže ljudima da siđu.

-Sad idite samo pravo kroz šumu. Znaju da dolazite.

-Hvala vam… –tiho izgovori otac.

-Ma šta hvala? Đubrad profiterska! Masno su oni ovo naplatili. –izusti sin.

Iz kabine izlazi Rupi. Puška se u njegovim rukama činila ogromnom. Metalno zveckanje udupla strah. Sin ušuta.

-Problem?

-Jok. Pozdravljamo se. –slaga Štefi i istrgnu djevojčici kesu iz ruku jer je praksa pokazala da se najviše dragocjenosti nalazi na najvidljivijim mjestima, a veoma često baš u dječijim rukama.

Žena pokuša nešto izustiti. Stariji čovjek je kuči latom u rebra. Otac, sin, majka i kći nestadoše u minskom polju.

-Koji si ti luđak! Posla ih u minirano. –kroz smijeh ispali Rupi.

-Ko nema sreće, bolje mu je da i ne živi.

-Što jest, jest. Nazdravimo!

-Aj Ž! I šta kažeš, moramo nešto nematrijalno uzeti od onih koji na nas pucaju? Jeb’o to. Meni materijalno slađe. Daj da vidim šta je u zecu.

-Ako ti je slatko, što onda sve prokockaš?

Od kažiprsta jedne ruke i srednjeg prsta druge ruke Štefi formira kuku. Ubaci kuku u onu najlonsku kesu i razdera je. Oslobodi se golema igračka. Zec. Opipa je. Preko stomaka se pruža dugačak rajfešlus. Koje je samo dragocjenosti nalazio u igračkama tokom prevođenja Srba. Nerado podijeli zlato i stavi zeca pod pazuh.

Razdanilo se. Stopalo se iskralo u snu ispod pokrivača. Djevojčica sporo otvara krmeljave oči od plača. Alkoholni dah se oslobađa iz crvenih nosnica. Miris tate. Od svih smradova taj joj je najdraži. Zari prste u igračku koja je bila između nje i oca.

-A đe si bio sinoć, tata?

-Ratov’o, sine. Borio se da i ostala djeca mirno spavaju tako k’o ti.

Obgrlila ga rukama i nastavila da spava. Nije lako ratovati. Od zeca se nije više nikad odvojila.

1999. godina zeca

Pod vratom visi kravata. Iz profitera Štefa se gospodin iskrao. Vila nikla nakon rata ispod šeperuše pokojnog Pere, a preko puta Mirka. Između glave i vrata u bijelom sanduku zec. Iz djevojčice se život iskrao. Škripi kapija groblja. Svjetina pod kišobranima se poredala u zmijolike redove. Pada kiša i prelazi u susnježicu. Grobnica nadojena vodom je značila još jednu raku uskoro po narodnom vjerovanju. Rakari crvenih lica pijani teturaju po blatu. Dah mu smrdi na alkohol. Pruža ruke i pokušava izvaditi zeca iz sanduka. Vražiji zec. Od tad je sve i krenulo naopačke. Pada pored sanduka. Budi se na kožnom, bolničkom otomanu koji je zastrt ofucanom mušemom. Pred njim bjelina. Iznad glave medicinska sestra sa dudastim benom između obrva pokušava očistiti blato sa profiterovog lica. On otvara oči. Ona se ogleda u zjenicama profiterskih očiju. Izlazi žurno u mračni, bolnički hodnik. Dvoja bijela leđa ne obraćaju pažnju na njega. Profiter se penje na otoman i otvara prozor.

-Ovo je godina zeca po kineskom horoskopu. Šta će se kukavica ubiti… –pripovijeda pripravnik.

Doktor se pravi da ne sluša astrološke nebuloze jedva punoljetnog derišta. Brkati profiter iskače u mrak boje dudastog mladeža. Bijela leđa dobiše glave. Pripravnik pojuri napolje. Doktor Suljić zavlači ruku u nabrekli džep blatnjavog sakoa koji je visio na ofingeru blizu otomana, otuđuje Štefijev mobitel NOKIA 3210 i pridružuje se kolegama napolju. Oko samoubice utabani tragovi u snijegu. Sve je polazno, samo je profiterstvo vječno.

Te je godine Sonja sahranila muža i kćerku. Sa pozamašnim kapitalom postade poželjna mnogim muškarcima u usponu pa se nedugo nakon kobnih događaja odseli u Sarajevo sa ljubavnikom. Pričalo se da  ponekad dođe na groblje kada je godišnjica smrti kćerke Ele. Spomenike im je podigla, kako Jare priča inkognito, samo su nikli prije jesenje mise godinu dana nakon kobnih događaja. Niko je nikad nije vidio, ali se na grobu iznenada pojavi ogroman buket cvijeća koji svi pripisuju njenom dolasku. Čak je Jare prije nekoliko godina vidio i jasan otisak usana na spomeniku, tačnije na slici, sa tragovima karmina. Jednom do dvaput godišnje kuću pokojnog Štefija obiđu radnici neke građevinske firme, poprave što se treba popraviti, neraspoloženi za bilo kakav razgovor sa mještanima napuste selo kao da nikad nisi ni bili. O Sonji se mnogo toga nagađa, ali niko ne zna gdje je i s kim tačno. Nikome još uvijek nije jasno kako to da Rupija nisu stigli aferimi i svi su ga navodili kao primjer da ne mora svako zlo biti kažnjeno na ovom svijetu.

Franjo je brzinom munje izašao iz kuće i uputio se kući pokojnog Štefija. Za njim krenuše Jare i Mirko.

Instagram kao pogodno tlo za manipulaciju

Dvadesetpetogodišnja Sumejja Tutmić, Zeničanka sa slovenačkom adresom, koja se bavi dizajniranjem islamske odjeće i modelingom, odlučila je podijeliti svoje iskustvo sa manipulacijama s kojima se susrela na instagramu. U Zenici je završila Drugu gimnaziju. Studirala je historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ali studije nije privela kraju. Instagram zajednici je poznata pod imenom eiusprinceps i na ovoj je društvenoj mreži prati blizu pet hiljada ljudi.

Instagram profil sam napravila recimo zabave radi, ali kako je vrijeme odmicalo on je dobio razne svrhe. Počela sam da pišem savjete i kraće tekstove iz raznih oblasti. Nakon nekog vremena odlučila sam, kada sam već tu, da moj boravak ima nekog smisla. Počela sam više da pišem o vjeri, da predstavljam njene najljepše strane i njen pozitivan uticaj na društvo. Trudila sam se i danas se trudim da rušim predrasude koje su stvorene o mojoj religiji, kao i položaju zene u istoj. – ističe Sumejja koju prate i mnoge žene drugih vjeroispovijesti.

Prije možda dvije godine počela sam da promovišem hidžab u njegovom pravom svjetlu i na pravi način. Barem se nadam da je tako. Trudim se uraditi dobrih stvari koliko mogu i pokazati drugu stranu mnogih stvari koje su bez potrebe na lošem glasu. Sto se tiče konkretno broja ljudi koji me prate, voljela bih ponekad da ih ima više. Ali ako se za veći broj ja moram mijenjati i postati ono sto nisam, pisati ono sto ne mislim i ne osjećam, ta ‘popularnost’ se nikada neće dogoditi. Ja želim biti i ostati tu za ljude koji me vole, koji koriste na ispravan način ono sto dijelim i koji su na kraju jedan od većih razloga mojih objava i truda.

Internet bih nazvala najvećim zlom i najvećim dobrom koje mi danas posjedujemo. U mojim očima internet korisnike svrstavam u dvije grupe. Oni koji su tu sa lijepim namjerama i oni koji su tu sa ružnim i zlim namjerama. Imala sam priliku da gledam mnoge poznanice i prijateljice kako internet koriste u najljepše svrhe. Od pisanja tekstova i priča, preko prodaje radova, pa do raznih humanih i društveno korisnih profila. Internet je prepun motivacije i ideja iz raznih oblasti, divnih slika, savjeta i priča. Prepun je također i divnih ljudi koji su spremni mnogo da daju drugima. I da, često bez ikakve koristi budu na usluzi ljudima. Mnogo je i onih koji su razvili velike biznise pomoću interneta. Zaista je mnogo korisnih stvari zbog čega čovjek pozeli da bude tu i da koristi internet dok je živ. Ali, nažalost, u ovih deset godina, aktivnog korištenja interneta, imala sam priliku da dođem u dodir i sa ljudima iz kategorije “zlo” – kategorije koja je iz dana u dan brojnija. Prvo bih navela one koji su tu da vrijeđaju druge i da komentarišu javno izgovarajući najgnusnije uvrede. Zatim imamo neku vrstu ‘praznih’ ljudi koji bez problema kradu ili kako oni to vole reci “posudjuju” tudje slike, tekstove, video snimke i druge sadržaje ličnog karaktera. I sto je najtužnije takve stvari smatraju normalnim i ne vide nikakav problem u tome. Štaviše, nije im problem ni napasti onoga ko ih upozori ili im zabrani svoj sadržaj za takvu upotrebu. Također lazno predstavljanje, pravljenje lažnih profila u razne svrhe i sve tome slicne stvari su ono što meni stvarno kvari sliku o internetu kao sredstvu koje možemo upotrijebiti za lični prosperitet na svakom polju.

Što se tiče manipulacija na instagramu, vjerujem da je instagram najplodnije tlo za takav sadržaj. Ljudi su vizuelni tipovi, a instagram se, kao što znamo, najviše bazira upravo na slikama. Osim toga, ljudi vjeruju u brojeve – od broja pratilaca do broja ljudi koje mi pratimo. Dakle, većina influensera gleda da im broj osoba koje prate bude ispod hiljade, a ako se radi o makro influenserima (ljudima čiji je broj pratilaca šestocifren) broj zapraćenih zna biti tek dvocifren što nam jasno pokazuje da su oni tu da zarade jer ih očigledno ne zanima sadržaj profila njihovih pratilaca. Realno, svi mi poznajemo više stotina ljudi koje imaju instagram i ako smo već dobri s njima, ne vidim razlog da im ne uzvratimo praćenje. Ima i ona poznata deviza – koliko para, toliko muzike, što znači da oni koji su spremni uložiti novac u sponzorisanje i promoviranje, imaju daleko više šanse da im sadržaj bude primijećen i da im se samim tim poveća broj pratilaca. Primjećen sadržaj ne mora nužno značiti i kvalitetan sadržaj. I onda ljudi posmatrajući megalomne cifre pratilaca poklanjaju svoje povjerenje. Oni koji nisu sigurni vrijedi li bacati novac na promovisanje, uzmu stvar u svoje ruke. A kako to izgleda uzimanje stvari u svoje ruke? Pa, na primjer, podijelite pet hiljada sa tristo šezdeset i pet (toliko dana ima u godini). Računica je jednostavna, potrebno je, dakle, dnevno zapratiti svega četrnaest osoba koje ćete otpratiti kada vam uzvrate praćenje i za godinu dana ćete imati pet hiljada pratilaca, što je kao neka cifra koja vam je potrebna da vas brendovi uzimaju za ozbiljno. Ovom cifrom pratilaca postajete mikro influencer. Većina mlađih osoba ima aplikacije koje pokazuju ko nas je otpratio pa manipulatori ove vrste najčešće vrebaju osobe srednje životne dobi kojima brojevi pratilaca ne znače ništa. Osim navedenog, primijetila sam da mnogi mikro influenceri komentarišu jedni drugima svaku sliku u kojoj se reklamira neki proizvod sa sličnim komentarima pa se ispod slike naiđe na manje više sve iste komentare tipa „voljela bih ovo probati, jedva čekam da ovo probam, divna preporuka probaću prvom prilikom“. Na ovaj način se stiče dojam da im je profil prometan, što je veoma važno za brend – tj da ima interakcije, iako, da se razumijemo, niko od njih i ne pomišlja da kupi proizvod. Što se tiče novca koji influenceri zarade, o tome bih mogla danima pisati. Naime, većina influencera početnika radi samo za proizvode koje kasnije proda po nižoj cijeni. Pojedini smatraju da je biti influencer samo imati pratioce, a najvažnija stvar je ipak imati znanje o onome što mi predstavljamo. Mnogi nemaju znanje, a su svjesni da proizvod koji reklamiraju nije dobar pa ga ipak preporučuju jer su ga dobili džaba ili zato što im je masno plaćeno. Neki nemaju znaje, a nisu ni svjesni da je za „biti influencer“ potrebno znanje, ali im se sviđa dobivati PR pakete i kozmetiku. Kako god, krajnji ishod je isti iako smatram da je savjesnost prve grupacije ta koja ih čini najvećim zlom na instagramu i zbog njih sam nerijetko poželjela da obrišem ovu društvenu mrežu. – ističe Tutmić, koja i uvijek javno podrži influencere koji vrijede i koji rade u skladu sa sopstvenom savješću.

Tridesetčetverogodišnja Danica Jakšić iz Vršca, pravnica i blogerka, koja je internet zajednici poznata kao blogabilna87, o temi instagrama i manipulacija na istom, odgovorila je jednom zanimljivom pričom.

NEKA TI BUDE!

Dragi korisniče!

Ja sam Instagram. Došao sam kako bih ti olakšao život. Ili otežao. U svakom slučaju, promenio.

Do tebe je. Ja sam kao nož koji neki koriste da bi odsekli hleb, a neki da ubiju čoveka.

Ti koristiš – ti biraš!

Ne misliš valjda da sam ja kriv!?

Ja sam rentgen. Ili možda ogledalo? Pokazujem tvoje sklonosti, mane, navike…

Mogu da prodam proizvod, uslugu, obraz, dušu…Tvoju ili tuđu, bilo kad. Mogu da ti otmem ceo dan, mesec, godinu. Mogu da te povežem ili upoznam sa devojkom, umetnikom, lopovom, pedofilom…Ali, nisam ja kriv!

Ti tražiš – ti nalaziš! Ili – možda neko tebe traži i nalazi…

Ja sam zid, a ti kačiš šta želiš – album, snimke, lokacije, šale, komentare, poeziju, humanitarne akcije…! 

Niko ti ne brani, ali svako može da vidi. I neko može da zloupotrebi.

Ti si zapravo manipulant. Stavljaš na mene ono što želiš da drugi vide. I zato – ne pravi se naivan! 

Možeš biti samo korisnik. Možeš biti prevarant ili žrtva prevare. A prevare su razne, velike ili male, kao što hiljadama godina postoje bez mene i van mene.

Neko želi da izgleda srećno. I neka mu bude!

Neko želi da izgleda humano. I neka mu bude!

Neko želi da izgleda lepo. I neka mu bude!

Neko želi da mu svi zavide. I neka mu bude!

Neko može to sve da zloupotrebi – I neka mu bude!

Lukovina za brzi rast kose

Ljuska crvenog luka (lukovina) se od davnina koristila na razne načine. Njome su se farbala uskrsna jaja, a poznat je i paganski običaj spaljivanja ove ljuske na prvi dan nove godine jer se vjeruje da to donosi novac u godini koja je nastupila. U „Narodnom učitelju“ Vase Pelagića sam našla jedan zanimljiv dio gdje se lukovina koristi za podsticanje rasta kose, liječenje ranica i krasti na tjemenu te bojenje kose.

Recept za rast kose i liječenje tjemena: U 200 ml hladne vode dodati ljuske od dvije glavice luka, dakle ljuske ne lukovo meso, staviti na ringlu i kada proključa pustiti da uvre (ja pustim da ključa nekoh 5 minuta). Maknuti sa ringle, poklopiti i pustiti da se ohladi. Kada se ohladi isuti u bočicu sa prskalicom i nanijeti na tjeme (dakle, na tjeme ne na dužinu). Ovo možete raditi svakodnevno, samo gledajte da to radite kada je vrijeme toplo da se ne prehladite. U hladnim danima ovaj tonik je najbolje nanositi nakon pranja kose i ne ispirati.

Recept za farbanje kose: Ako imate svijetlo smeđu (ili čuvenu mišiju boju kose – sivkasto smeđikastu), srednje smeđu ili crvenkastu kosu, a sviđa vam se takozvana ginger nijansa, uzmite ljusku od šest glavica, pripremite na gore navedebi način i prelijte preko čitave kose nakon svakog pranja dok ne dobijete željenu nijansu. Moja kosa je bila tamno smeđa, a dva mjeseca nakon korištenja lukovine na opisani način imala je boju koju možete pogledati na slici ispod. Meni ova boja ne stoji, ali eto, važno da sam probala i da mogu s vama podijeliti ovo iskustvo.

Napomena:

-Ovi recepti nisu za plavuše jer mogu promijeniti boju kose, stoga, drage plavuše, ne koristite lukovinu da ne bi bilo iznenađenja.

-Lukovina može isprati farbu sa kose, zato oprez ako ste ofarbani. Ako koristite lukovinu za rast kose i liječenje ranica, obratite pažnju da je nanosite samo na tjeme, najbolje bočicom koja ima prskalicu i najbolje tokom sedmice dana pred farbanje.

-Lukovina pripravljena na gore navedene načine NE SMRDI.

-Pored ružmarina, lukovina mi je najdraža za rast i jačanje kose.

Mir

Franjo je iz Jajca krenuo prvim jutarnjim autobusom. Saobraćaj se odvijao otežano zbog enormnih količina sniježnih padavina, no to ga nije spriječilo da se uputi za Tuzlu. Dogovorio se sa Jaretom da ga sačeka na stanici i doveze do seoske kafane Kod Rupija kako niko ne bi posumnjao da su se njih dvojica, kako Mirko kaže, polizali, a i mjerdžije će doći tek u šest sati naveče, a Franjo ni za živu glavu nije htio stići prije njih. Pustiće ih da na miru popiju kafu, a onda će se ukazati na vratima i uraditi ono što se uraditi mora. Stigao je konačno u Tuzlu i pogledom kroz prozor tražio Jareta sklanjajući onu zavjesu dok je autobus skretao na peron. Ni sinoć oka nije sklopio, a ni tokom vožnje. Mirkovica i Jarebica su na uranak počele sa spremanjem jela, udesile su kuću za goste, a Mirko je otpuhivao k’o ćuran, brojao sebi nešto u njedra i buljio u jednu tačku iako se činilo da gleda televizor. Pozvali su Merkelovicu, strinu Petrovicu, Ilincu, Jaretove roditelje i Mirkovicinu sestričinu koja je živjela blizu, njenog muža i djecu. Jare je tokom dana dovezao meso koje su naručili i tortu, a poslala ga Mirkovica dvaput po nekakve začine koje je zaboravila kupiti. Dragan je stigao sa ženom i djecom i spavali su na gornjem spratu umorni od puta. Jare je pokupio Franju skupa sa tortom koju je Mirkovica naručila od neke žene blizu stanice.

-I nije mene zvao? Ej, brata rođenog nije zvao. Sin mu čak iz Austije doš’o, a Jajce pred kućom i on mene nije zvao. Neće to moć’, neće! Sve kuk’o kako mu ‘ći nema momka, kad ono…

-France, u šta si ti ostario? Zelen si k’o mekonijum, majku mu. On je tebi vik’o ono u šta je on htio da vjeruje, a ne istinu. Znao je on za zimzelenog, kad ti kažem!

-A šta ti je mekonijum, svega ti?

-Eeeee, mekonijum je, jarane moj – zbori Jare dok se prisjeća gradiva koje je njegova kćerka, učenica medicinske škole, sinoć ponavljala naglas u sobi do kuhinje – prva stolica, da ne reknem govno, koje iziđe iz insana čim se rodi. Meni to nema smisla, života mi, da se prvom, da prostiš, govnetu nadijeva ime, a prvi osmijeh, prvi korak i prva riječ nemaju direktno latinsko ime. Eto, time ti je sve rečeno. Čim se prva sraćka, koja je zelena, imentuje, pametnom čovjeku bude jasno da će ga život zasut’ sranjima kad god malko živne.

-Odakle ti to, Jarčino, sve znaš? Kad prije ko od čega bježi k’o pomahnit’o, u selu su govorili:“Bježi isto k’o Jare od knjige.“ – zacereka se Franjo.

-Aaaaa nisu tako pričali, ne, ne. Vikali su:“Pobježe k’o Perunov Frano u Jajce. Čuvaj ti, France, riječi za večeras. Ne troši ih na mene jer se nije rodio onaj ko me nadgovorio. Ja sam svijeta proš’o.

Jare je smjestio Franu u kafanu odakle će ga Suljo prevesti do Mirkove kuće u šest sati i trideset minuta, a po nekoj čudnoj seoskoj interciji uzrečica zelen k’o mekonijum se odomaćila u selu toliko da ni doktoru u ambulanti nije bilo jasno otkud im baš ta riječ, a niko nije ni znao ni pokušavao saznati šta je mekonijum, ali je to poređenje putovalo od usta do usta, pogotovo kod onih pijanica ipred trgovine koja je bila tik uz ambulantu. Frano se u kafani latio flaše, a kako više nije u godinama kada organizam podnosi kapljicu više, ubrzo se pocrveni i poče gubiti kontrolu nad mislima. Mjerdžije su došle deset minuta prije šest sati, a Mirko je osjetio nekakvo sugestivno probadanje pod rebrima. Sto se ubrzo napuni kafenjacima, a Mara je donaljevala kafu, sok i ostala pića kojih je bilo u izobilju. Same od sebe iznikoše teme za razgovor koje su dovoljno uopštene da se niko ne nađe uvrijeđen.

-Nezaposlenost je jedan od ključnih faktora usporenog napretka i kržljave promjene svijesti našeg društva. – konstatova mladoženjin otac.

Promijeniće se vama svijest kad vam uleti ona spodoba iz, da izvinete, Jajca – pomisli Jare i ukrade mu se osmijeh baš kad pogleda u mladoženjinu majku koja mu uzvrati osmijeh i poče ga ispitivati.

-A gdje Vi radite, gospodine Drago?

-Ja…

-On je nezaposlen – frknu Petrovica – na sramotu ove države!

Jaretu je poslijeratna Bosna i Hercegovina bila jedna od najsavršenijih država na svijetu. Globalni problem nezaposlenosti je njemu kao pojedincu samo olakšao parazitsko stanje jer posla nema, kako je govorio, ni za one sa fakultetskom diplomom, a kamoli za njega sa formalno završenom osmoljetkom i neformalno, sirom, kajmakom i slaninom, završenom saobraćajnom školom jer mu je otac poznavao tadašnjeg direktora škole koji je imao sluha za probleme svojih poznanika i koji je vjerovao da vozač mora znati voziti, a ne nekakve trice i kučine koje obezbjeđuju profesorima sobraćajne škole hljeb. Ovo neformalno obrazovanje Jare nije mnogo pominjao jer su svi u selu znali da on i ne zna kako srednja škola izgleda iznutra, ali je zato pametovao sa onih osam razreda ostavljajući bez teksta i one sa fakultetom i sve mu milina kolala tijelom kada se zaibrete šta sve on neobrazovan zna. Jedno od najljepših zanimanja za Dragu Jareta bilo je divlje taksiranje. Imaš izbora uvijek – voziš kad hoćeš i koga hoćeš, ako ti se spava prespavaš, ako te šta boli odboluješ i nemaš šefa. Bio je omiljeni taksista jer su ljudi pored usluge vožnje htjeli i dozu koja život znači – doping informacijama da i drugima ide jednako loše kao i njima, ako ne i gore, a Jare im je to nesebično darivao baš onako kako je i primao informacije od svojih mušterija – bio je pun pažnje i empatije. Rado su mu davali i bakšiš, a nisu bile rijetke ni situacije kada mu tutnu kakvo poklonče, pozovu ga na kafu i rođendan. Jare je najviše volio ture za Drijenču jer se zbog udaljenosti nije bilo smisla vraćati kući bez putnika pa i njega ugoste kao i one koje je dovozio, smjesti zadnjicu u meko, najede se i napije, a sve mu plaćeno. Vozio je ljude u bolnicu, a ni tu mu čekanje nije teško padalo. Lakše je čekati k’o gospodin, nego znojiti se dok rintaš k’o konj. – mislio je dok se čudio kako to niko prije njega nije shvatio, a svi nešto k’o školovani i načitani. Nije on imao problema da ostane sam sa sobom i smatrao je da čekati mogu samo natprosječno inteligentni koji su u stanju da zabavljaju sami sebe. Za takva se čekanja pripremao tako što kupi dvije kutije original cigareta i aktivira internet. Kada ogladni prošeta do kioska sa brzom hranom, pojede hamburger, kupi kafu iz aparata i spazi barem petero ljudi koji okupljeni oko pepeljare nešto besjede, a on im se privuče, zamoli za upaljač koji smejsti u svoj džep nakon paljenja cigarete, požali se na vremensku prognozu i ostvari brzinski kontakt. Kada mu razgovori dosade, iz džepa izvadi telefon i bulji u onaj ekran sve dok osoba koju čeka ne završi sa pregledom. Jasno, ali krajnje suptilno stavi čekanom do znanja da je odbio čak pet mušterija naglašavajući svoju bitnost u procesu čekanja. Čekani je gotovo uvijek gladan pa i Jaretu obavezno kupi šta da pregrize. Nije Jaretu mrsko mušteriji stati od bolnice do kuće ni deset puta – kod pekare, mesnice i apoteke. On je svjestan svoje neophodnosti u vremenu kada je reduciran gradski i prigradski saobraćaj, a i ljudi su svjesni toga pa ta zajednička svjesnost pređe u savjesnost koja Jaretu samo podgrijava ljubav za ovakvim načinom života. Kada ga majka Ruža napane što uzalud godine kroz divlje taksiranje ćera jer od toga nema ni hljeba, a ni staža koji će mu u starosti donijeti koliku toliku penziju, Jare se začas snađe.

-A moje mame šta priča!? Pokojni Ilija, moj punac, striko – ih mog’ bi ti do sutra nabrajati sve one koji su pred pemziju u grobu završili. Ne daj mi lagat’! Ko mi garantuje da ću doživit pemziju, ko? Samo se molim da me ne ukopaš, mamo, jer kažu da je to najjači od svih bolova.

Na kraju radnog dana, negdje oko šest naveče, Jare bi zadnjicu sa meka sjedišta premjestio na gajbu pred mjesnom prodavnicom, načinjao onu drugu kutiju original cigareta, uzimao tri pive u limenci i pričao kao navijen. Kod kuće bi ga dočekala žena ljuta k’o puška, mati i otac što ga poprijeko gledaju i djeca koja traže po dvije i po marke za užinu dok večera. U kutiji je ostalo još original cigareta za jutarnju kafu pa Jovo nanovo u savršen život na vreli asvalt.

-Ja sam, prijo, profi vozač. – odgovori Jare na pitanje.

Oglasi se zvono, a Mirko ustade da vidi ko je premda su svi gosti tu, sem Ilince koja ne može doći zbog gripe. Kad vidje Franu, obli ga leden znoj. Uvede ga u kuću, a pijani Frano pozdravi prisutne.

-Hvaljen Isus i Marija! Šta je ovo, brato, niko da odgovori? Kakvu si ovo bagru okupio, vjere ti?

Kako iskoristiti svoje talente na pravi način pomoću interneta?

O internet nasilju u sklopu IMEP- ovog granta sam napisala šest tekstova koje možete pročitati OVDJE, a narednih šest tekstova su tu da nam ukažu na to kako iskoristiti internet za lični razvoj. Ako želite iskoristiti svoje talente pomoću interneta, poželjno je da pročitate i ovaj dio o nasilju. Priče o dobrim stranama interneta s nama su podijelile Amra Kamberović Mujanović, Nikolina Pirner Sekić i moja malenkost.

PRIČA AMRE KAMBEROVIĆ MUJANOVIĆ

Amra Kamberović Mujanović je diplomirala žurnalistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Pisala je kao saradnica za mnoge portale, od poslovnih do zabavnih. Vjeruje u konstantnu edukaciju i ulaganje u sebe. Trenutno je posvećena pisanju i izgradnji zajednice na svom online magazinu/blogu. 

Internet pruža mnogo prilika, platformi i opcija za zaradu od pisane riječi, samo ih treba prepoznati – ili kreirati! Internet je onakav kako ga vi koristite –  može biti alat, najbolji prijatelj, prilika za zaradu, prilika da OSTVARITE SVOJ SAN, a s druge strane može vam oduzimati vrijeme. Nije do interneta, do vas je.

Trenutno  pišem za svoju web platformu, koja je kombinacija bloga i web portala, ali i prilika za mnoge da pišu upravo na istoj. Domena i hosting  su zakupljeni na godišnjem  nivou i za sad sve odlično funkcioniše. Sve što mi je potrebno (ili mojim saradnicima) da objavim tekst jeste wifi konekcija i mobitel/laptop. Bilo kada, bilo gdje – i to je zaista predivno!

Prema analitici – portal prate ljudi, osim iz Bosne i Hercegovine,  iz Srbije, Hrvatske, Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država… Nekoliko osoba iz različitih država (iz Srbije, Njemačke) pisalo je tekstove za moj web portal. Sve što je bilo potrebno jeste da im napravim profil, odnosno da dodam korisnika putem WordPress platoforme i oni imaju pristup, ograničeni, ali pristup da mogu pisati, uređivati i objaviti svoj tekst.

Prethodnih mjeseci imala sam priliku da pišem i intervjuišem mnoge djevojke i žene koje imaju svoje blogove, pišu knjigu i slično. Neke od njih na njima objavljuju djelove svojih romana i na taj način od zajednice dobiju povratnu informaciju. Mnogima je pisanje na blogu donijelo razne saradnje i poznanstva.

Bez obzira što nas sve razdvajaju kilometri i ekran – meni su mnoge osobe prirasle za srce. A i ja njima. Od mnogih sa kojima sam radila intervjue kasnije sam dobila na poklon njihove knjige, rokovnike ili druge stvari koje kreiraju naprimjer džep za knjigu. Mnoge žele da me upoznaju i redovno se čujemo na društvenim mrežama.

Na internetu granice ne postoje.

Danas je moguće da u skoro isto vrijeme vaš tekst pročita nekoliko stotina osoba, da u realnom vremenu dobijete feedback, uredite tekst neograničeno puta, objavite bezbroj tekstova, uz fotografiju, video, hiperlinkove, reklame. Internet je alat, prilika, ogromna knjiga gdje vi birate stranice koje ćete čitati i stranice na kojima ćete pisati.

Kliknite OVDJE i uživajte u svemu što vam nudi portal Amre Kamberović. Između ostalog, tu ćete pronaći sve o izdavanju prve knjige kao i mnoge smijernice za pisanje, osnove web novinarstva i inspirativne priče koje će vas ohrabriti za nove poduhvate.

PRIČA NIKOLINE PIRNER SEKIĆ

Nikolina Pirner (Sekić) je rođena 21.12.1995. Majka jednog dječaka i buduća majka još jedne bebe. Rođena i odrasla u Novom Travniku, živim u Austriji. Studirala je logopediju u Mostaru i ima još 4 ispita do kraja. Inače je make up artist i time se planiraa dugoročno bavit’, nakon što ostvari snove vezane za obitelj, majčinstvo i slično. Ima veliku obitelj, tri brata i dvije sestre.

Kada biste mene sada upitali mislim li da sam uspješna na društvenim mrežama, mislim da bih mogla dati samo jedan ispravan odgovor. Mene ljudi osjećaju. Svaki moj tekst koji dira u neke skrivene dijelove ljudske duše, najtamnije sfere društva i tabu teme koje ne bi smjele biti tabu teme, u mome inboksu iznjedri more ljudi koji samo jednim “hvala” pokažu koliko je važno ono o čemu pišem. Da ne odem u širinu, bavim se pisanjem. U početku je to bila klasična proza i poezija, fikcija namjenjena ljudima koji vole umjetnost pretočenu na papir, u mome slučaju, tipkovnicu. Profil sam otvorila prije malo više od godinu dana, skupivši hrabrost da napokon javno iznesem sve ono što pišem i spremam u foldere, u nadi da će jednom biti objavljeno. Vremenom sam shvatila da moj instagram profil za mene može imati veliko terapeutsko dejstvo, ukoliko ga budem koristila ispravno i ne budem odustajala nakon prve promašene objave. Ili desete. I to ne samo za mene.

Mogla bih pomoći i drugima koji prolaze kroz probleme kroz koje sam nekad prolazila ili trenutno prolazim i ja. Na samom početku sam se susretala s mnogo osuda. Zašto iznosim toliku količinu intime? Zašto pišem o ženi kao da je muškarac? Zašto se kačim na tuđe riječi ( riječi poznati ljudi)? Zašto se ne držim poezije i proze kad je to bila prvobitna namjena profila? Ljudi su rapidno počeli da odlaze s moga profila, otpratilo me jako puno ljudi u vrlo kratkome roku. Onda su počeli da dolaze novi. Kojom logikom, pojma nemam. Zajednica je počela da raste svakoga dana i sada broji oko 2200 članova. Moj profil je krenuo uzlaznom putanjom onda kada sam prestala da posmatram kvantitet, već isključivo kvalitet. Oko sebe želim okupljati oštroumne, empatične, jake osobe, spremne da uče, griješe, razvijaju se, rade na sebi i svome odnosu sa svijetom i samim sobom.

To znači da mi je draže imati stotinu takvih osoba na mome profilu, nego pedeset hiljada šatro pratioca. Bitno je da me čitaju, manje je bitno da reagiraju. I tu nastaje zavrzlama nakon koje vrlo dobri potencijali odustaju jer smatraju da nikada neće biti primjećeni. Osim brojeva, mnogo se ulaže u estetski izgled profila, a manje u sam kvalitet objava i onoga što tom objavom možete reći. Nakon prvih negativnih komentara, pada želja za napretkom, a vremenom i ona prvobitna motivacija zbog koje ste tu gdje jeste. Sad ne pričam samo o pisanju, nego generalno o uspjehu na društvenim mrežama.

Uzmimo za primjer jednu Slavicu. Ona pravi torte. Svaki dan izbaci 3-4 slike nekih torti, kolača, muffina. Kad je tek počinjala, vjerovatno nije to sve uspijevala prodati. Slikala je postavljala kako bi ljudi vidjeli, primjetili, dijelili dalje. I odjednom Slavica ima posebnu kuhinju samo za pravljenje slastica, ali i dalje nema odaziv velik na slikama koje svaki dan postavlja. A ona to i dalje radi. Jer zna da će 300 ljudi vidjeti tu sliku, a njih 10 će lajkati i tu priča završava. Ali od tih 300, 23 osobe će pitati Slavicu ima li slobodan termin da im napravi tortu.

Tako je i sa pisanjem na društvenim mrežama. Ukoliko nema svoj dublji cilj, bezvrijedno je. Ukoliko se gleda samo kroz lupu interakcije, od pisanja nema ništa. Kroz određene etape svoga života, pisala sam o problemima koje sam smatrala trenutnim najgorim životnim izazovima. Tu spada postporođajna depresija, samopouzdanje, toksičnost u braku i odnosu s ljudima, roditeljstvo, djetinjstvo, psihoterapija, Zvezde Granda i njihov utjecaj na mladi svijet, svaki mogući vid nasilja, seksualnost i život uopćeno. Da nisam tu gdje jesam, radila bih kao psihoterapeut sa ženama koje boluju od osjećaja manje vrijednosti, mrze sebe, svoje tijelo, skrivaju svoju seksualnost, prihvaćaju patnju i patrijarht kao put u raj i ne umiju da uživaju u životu koji prolazi. Živimo u brzom, čudnom svijetu, udaljeni zbog pandemije, sve više ulazimo u svoje čahure i nemamo način da se borimo protiv toga. Ali zato imamo društvene mreže na kojima boravi hrpa ljudi, željnih tople i utješne riječi. A takva ne košta puno, zar ne? Postoji i ona druga strana koja će na svako vaše dobro pljunuti i baciti zlo. U vidu komentara. U vidu poruke. U vidu izrugivanja. Tu vam može pomoći samo jedna stvar- rad na sebi, svome samopouzdanju, svojoj ličnosti koja će nadići takve trivijalne probleme i vremenom ih odbiti od sebe. Rad na sebi nije jednostavan, zahtijeva potpunu spremnost da se mijenjaš, rasteš  zriješ, prihvaćaš nove obrasce ponašanja i odustaješ od nekih starih. Meni je u tome pomogla psihoterapija. Sama ne bih mogla doći do stepena u kojemu sam sada, bez da mi itko pomogne. Smatram da moji tekstovi imaju jaču dublju i poruku od onih s kojima sam počela. Svaka moja kolumna ima važne poruke, smjernice za dizanje svijesti o gorućim problemima današnjice, empatično dejstvo na osobe koje se pronalaze u njima i svakako jednu veliku dozu ljubavi utkanu u svaki od njih. Vjerujem da svatko ima svoju viziju uspjeha, a što se tiče internetske prezentacije vlastitih talenata i mogućnosti, instagram je zaista oaza za male i velike poduzetnike, kreatore, pisce, slastičare, handmade stvarčice i brojne druge manje i veće djelatnosti. Za svaku od njih vrijedi priča o Slavici. Tako i moja. Odabereš sam sebi kakvu ciljnu grupu želiš, ulažeš u kvalitetu sadržaja i vremenom se počneš isticati u mnoštvu. Loših i zlobnih komentara će biti uvijek i na to se postupno gradi imunitet. Ponavljam, ja nisam netko tko ima zavidan uspjeh na mrežama, ali moja vizija uspjeha je daleko iznad instagramskih brojeva. Oko sebe sam okupila ljude koji su tu jer im moj sadržaj odgovara, podiže ih, tješi, umiruje ili jednostavno dira u mjesta koja su otvorene rane, s ciljem da ih barem malo okrijepi. Bezbroj puta sam dobila poruku u kojoj je pisao ovako:”Zahvaljujući tebi, prestala sam mrziti sebe.” I recite mi samo, smatrate li u vi to uspjehom? Ako ne, koja je vaša vizija?

Tekstove kojima Nikolina Pirner naprosto oduševljava možete pročitati na njenoj facebook stranici Nikolina Pirner kao i njenom instagram profilu nikolinapirner.

Ako i nakon čitanja ove dvije priče niste sigurni kako početi, sad ću vam ja malo olakšati. Ja sam hair influencer (ona koja vas motiviše da brinete o svojoj kosi i na instagramu zlatokosa.bh objavljujem od savjeta za rast kose i oporavak kose do proizvoda koje treba izbjegavati) i spisateljica koja na blogu dijeli životne priče. Dakle, imam dvije publike. I ovo se dešava, malo rjeđe ali se dešava. Pisanje mi je donijelo veće šanse i veću zaradu nego kosa, ali i u jednom i u drugom maksimalno uživam. Već dvije godine se bavim navedenim i rado ću s vama podijeliti neka moja zapažanja koja će biti od koristit onima koji žele uploviti u ovaj svijet. Pa da počnemo!

Izaberete ono što zaista umijete i volite, da, da, i umijete i volite, inače će izostati rezultati. Mnogi žele biti beauty blogeri jer to uključuje pakete pune kozmetike raznih brendova, ali ako ne znaju čitati sastav, ljubav prema kozmetici neće biti dovoljna jer će gubiti kredibilitet kada im pratioci otkriju da reklamiraju samo zbog reklame. Isto je tako i ako nešto baš dobro znate, ali to ne volite pa vam sve oko navedenog predstavlja mučenje i odlična objava bude tek vaš mučenički krik koji vam treba donijeti zaradu. Internet svijet nije ograničen na modu, pisanje, šminku i kuhanje. Možda vi volite poljoprivredu, pčelarstvo, biologiju, gramatiku našeg ili nekog stranog jezika i u tome ste baš, baš dobri. Samo naprijed! Ispod imate jedan šaljiv primjer kako linvističari mogu kreirati zanimljiv sadržaj.

Napravite nalog na instagramu, profil na facebook-u (ne, ne, facebook nije prevaziđen, laže ko kaže, tamo su ljudi u zrelijim godinama koji itekako znaju prepoznati kvalitet i koji vam neće okrenuti leđa kada pokupe vaše savjete kao mlađi – ovo mi se često dešava na instagramu) i sveti blog. Možete biti talentovani do milog Boga, ali, vjerujte mi na riječ jer sam ovo prošla, nikoga vaš talenat ne zanima sve dok ga ne prezentujete na način da svima doslovno izbija oči. Postoje vrata koja jednostavno morate obiti, a blog je pravi alat za obijanje vrata uspjeha. Ja da nemam blog, vjerovatno sad ne bih ni pisala ovaj tekst za IMEP jer je uslov za dobivanje granta za građane novinare bio da posjedujete neki medij. Da nisam imala blog, ne bih dobila ni priznanje UNICEF-a za promovisanje prava djece. Da nisam imala blog ne bih upoznala divne ljude. Blog je medij i to veoma moćan medij. To je uzimanje stvari u svoje ruke. Kada napravite blog, pišite o onome o što vam najbolje ide. Uz pisanje ide i pravopis pa nemojte da vam bude mrsko obnoviti gradivo osnovne škole. Tekst neka prate dobre fotografije. Na internetu postoji toliko savjeta i snimaka o tome kako napraviti idealne fotografije. Koliko god ste dobri i koliko god kvalitetno radite, ne očekujte da vam neko ponudi saradnju. Slobodno kontaktirajte brendove s kojima želite sarađivati. Kad god imate priliku, pohađajte webinare koji vam nude sve one sitnice za uspjeh o kojima vam niko neće reći. Zapamtite, internet je prostor neograničenih šansi koji može u svako doba da radi za nas. Evo, na primjer, za većinu književnih konkursa i prilika za pisce sam saznala tako što je algoritam jednostavo zapamtio ono što sam ja pretraživala iz čiste ljubavi prema pisanoj riječi. Ovo znači da ako stalno guglate priče o životima poznatih, gledate snimke rijalitija, pratite domaće ili strane zvijezde na društvenim mrežama, veoma se lako može desiti da vam internet ne ponudi ništa za vaš prosperitet. Internet vam daje samo ono što vi sebi želite.

Moje priče možete čitati OVDJE.

Biomelem šamponi

Biomelem šamponi su davno zaslužili obiman post na blogu, ali nikako da sjedem i napišem svoje iskustvo o njima. Kao što znate, za pranje kose koristim jači šampon jednom mjesečno, a za svako naredno pranje tokom mjeseca koristim blagi šampon. Na našem tržišu je lakše naći dobar jači šampon (jači šamponi sadrže sulfate) i ti šamponi služe da se kosa temeljito opere. Mnogi imaju problem sa pronalaskom blažih šampona jer ih je veoma malo na tržištu.

Biomelem je kompanija iz Srbije koja je osnovana 1989. godine i specijalizovana je za proizvode za njegu kose. O njima neću pisati mnogo zato što sve informacije ovog tipa možete izguglati, ali moram napomenuti da su veoma prijatni i susretljivi kada im se obratite za pomoć oko izbora proizvoda ili pak informacija o njihovim proizvodima. Iako bi se navedeno trebalo podrazumijevati, svi znamo da ljubaznost, pogotovo putem interneta, baš i nije praksa na našim prostorima, tako da svaki vid lijepog ponašanja moram posebno pohvaliti. Svake godine organizuju takmičenja za najljepšu kosu, a na jednom od tih takmičenja i ja sam ponijela titulu najljepše kose Bosne. Pored ovog takmičenja organizuju i druga takmičenja, pogotovo ona literarnog karaktera, a uvijek dodijele veći broj nagrada od onoga što su naznačili u samom konkursu. Ja se baš raspisala iako sam sve napisano htjela posaditi u rečenicu – dvije, ali to je valjda odlika pisaca. Pa da pređemo na šampone!

Biomelem jači šampon kojim sam oduševljena sadrži ekstrakte nevena, hajdučke trave, zelenog čaja, pantenola i alantoina. Koristim ga jednom mjesečno za dubinsko pranje kose. Našamponiram kosu dva puta (kao i sa blagim šamponima), lagano jagodicama masiram tjeme i isperem. Možda je nekome smiješno što moram opisati kako se pere kosa, jer to se kao podrazumijeva, ali vjerujte mi na riječ, mnogi u želji da dobro operu kosu, bukvalno noktima grebu tjeme pa time uzrokuju mnoga mehanička oštećenja – ranice i pojačano lučenje sebruma. Dakle, ovaj šampon ima takav sastav da veoma dobro ukloni sve nečistoće sa tjemena bez nepotrebnog grebanja. Moja kosa ima sljedeće odlike – masnije tjeme i suvlji vrhovi pa ako imate slične odlike kose, ovaj šampon je pravi izbor za vas. U Bosni i Hercegovini ga možete nabaviti u svakoj bolje opremljenoj apoteci, a bočica od 222 ml košta neke 3.5 KM, zavisi od apoteke, a ako malo bolje prošunjate možete ga nabaviti i jeftinije.

Kolekcija LOVE RS sadrži vrste četiri šampona i svi su blagi. Sadrže blage čistače, a onaj sa travom ivom mi čak nakon dva šamponiranja savršeno dobro opere kosu od ulja koje stavljam prije pranja kose. Probala sam dva šampona iz ove kolekcije. Također sam dobila i mnogo upita vezanih za ove šampone, najviše zbog jedne sitnice – na šamponu piše „šampon i kondicioner“ pa su oni koji prate moje savjete bili sa razlogom zabrinuti jer kako to da šampon i kondicioner budu skupa pod istim čepom? Kondicioneri (balzami) i maske se ne stavljaju na tjeme već na dužinu od ušiju prema vrhovima! Što se tiče ovih šampona, ne znam zašto piše kondicioner na ambalaži, ali bez brige, unutra nema nikakvog kondicionera koji ne smije na tjeme. Koristila sam ih dugo i mogu slobodno reći da su mi najdraži blagi šamponi koji postoje na našem tržištu. Bočica šampona dolazi u kartonskoj kutiji koja oduševljava izgledom, a na poleđini kutije možete vidjeti sastav.

Prvi šampon iz ove kolekcije koji sam probala bio je onaj sa travom ivom i ekstraktima bora. Trava iva od mrtva pravi živa – kaže izreka stara, a ovaj šampon je namijenjen baš slaboj i tankoj kosi koja naprosto oživi nakon njegove upotrebe.

Drugi šampon koji sam probala bio je od nevena i kantariona, a proizvođač navodi da umiruje, regeneriše i hidrira kosu. Idealan je za suho tjeme i rješavanje problema suhe peruti. Preporučujem ga i onima koji zbog prirode posla moraju kosu prati svakodnevno.

Čim probam i ostala dva iz kolecije LOVE RS, rado ću vam napisati svoje iskustvo, a cijena ovih šampona je nekih 7 KM. Meni je onaj sa travom ivom ubjedljivo  jedan od najdražih blagih šampona, a što se tiče jačih šampona mnogo ljudi je sa mnom podijelilo svoje oduševljenje nakon korištenja Biomelem šampona protiv peruti. Za sve dodatne informacije kliknite OVDJE i pogledajte ponudu na Biomelem stranici.

Para na paru, uš na fukaru!

Zbiše se svi iz Jurkovića sokaka, sem Ilince koja je k’o miš iz rupe izvirivala iza skupocjenih firangi metalnim alkama prikačenih za okruglu šipku koja je zamijenila karnišle, u kuhinjicu Jaretove kuće. On je jaukao kao da ga neko guli i sve govorio da se sirotinji ne da sitno samljeti, a kada se malo sabra, nazva onog guzonju Amrana Ibralića, vlasnika špediterske firme, poče se izvinjavati između dva uzdaha zbog nezgodna vremena poziva i zatraži broj vlasnika firme koja je zadušena za čišćenje regionalnog puta koji prolazi kroz selo. Imao je Jare osjećaj da se svi tuzlanski privatnici međusobno poznaju pa ga osjećaj ni ove večeri ne prevari. Čim dobi broj, uprkos kasnim satima, nazva tog vlasnika, a niko od prisutnih kao da nije ni disao tokom tog poziva.

-Gospodine, ovde Drago Jurković. Neću se izvinjavati zbog gluvoće doba u koje zovem jer se ni meni niko, zamislite samo, nije udostojio ni izvinuti. Broj mi je dao moj veliki pajdo Amran Ibralić.

-Ma koji Drago? – pospano odgovori čovjek.

-Ne znate koji Drago, a znate zapošljavati lokadžije po familijarnoj lozi da čiste regionalni put?

-Ne razumijem vas.

-Ne razumijem ni ja. Uopšte ne razumijem sebe zašto sam vas nazv’o kad sam treb’o kontaktirat’ muriju, al’ kontam svoji smo pa da ovo riješimo bez evropskog izvještaja, marice pred vašom firmom i tužbe. Vaša grtalica mi je skršila automobil, tek registrovan automobil, totalna šteta, molim lijepo.

-Molim? – skoči čovjek iz kreveta i bosim nogama poče gaziti pod topal od podnog grijanja.

-Jeste, jarane, jeste. Sad gacaš po toplom podu bos, je l’ tako?

-Ovaj… – izusti vlasnik firme posmatrajući svoja stopala ne vjerujući da čovjek s onu stranu žice ovako vjerodostojno pogađa – kolika je šteta i gdje se nalazite, stižem odmah?

-I treba da stigneš – prijetećim tonom dobaci Jare – komšije mi stražare pored auta da se ne bi još kakav incident desio. Kreni iz Tuzle prema Čeliću, na desnoj strani će te čekat’ grupa ljudi, a ost’o ti je i broj pa nazovi ako ti šta ne bude jasno. Ako ne dođeš za četrdeset pet minuta, jedan školski čas ti dajem, specijalnu policiju zovem! I nemoj slučajno kakve sekjuritije da vodiš sa sobom, odvešće ih hitna kad ih mi dofatimo!

-Ama, čovječe, šta je tebi? – zabrinuto će vlasnik pun brige kolika je šteta jer se ovako ne prijeti zbog krntije.

-Čim si ti njih arbiktrov’o da pobjegnu s mjesta zločina, more od tebe svašta otpast’.

Sead Hodžić se obukao i krenuo putem za Čelić. Snijeg je čistio njegov rođeni brat sa svojim sinom, a ni sam se ne sjeća kad su zadnji put sjeli za volan trijezni. Bilo mu je dosta svega, a bratovi su ga pijani poduhvati zamalo koštali na ovogodišnjem tenderu. Zamišljao je onako ljut kako davi brata, nokti se gube pod kožom vrata, stiskao je volan i psovao kao nikad. Naišao je na grupicu ljudi – tri babe, dva starija čovjeka, mladić i jedan čovjek srednjih godina. Iza njih je bio golf dvojka, a Sead duboko uzdahnu kada shvati da večeras nije fasovao luksuzni automobil.

-Moje poštovanje, ja sam Sead. – govori dok pruža ruku Jaretu.

-Ja sam gopodin Drago Jurković, a ovo su moje komšije.

-Gospodine Drago, dozvolite da…

-Nemoj persirat, mi smo svoji – izgovarao je Jare vjerujući da je svako ko obitava na visokoj nozi njegov – jest da nas je muka spojila, al’ u Bosni je tako.

-Oni tvoji učiniše kolateralnu štetu nakom dobrom autu! – ljutito uzviknu Petrovica pokazujući rukom na golfa dvojku.

-Moj sin od ovog auta hrani troja gladna usta! – dobaci Jaretova majka osjećajući se loše što laže jer Jare od ovog auta uzdržava samo svoje poroke.

-Četvera, zaboravili ste da ima ženu, a i sebe uzdržava! – opet se ubaci Petrovica.

Sead pogleda štetu koja se ogledala u ogrebotinama duž vrata, razbijenim farom, retrovizorom i napuklom šoferšajbom. Osjeti kao da mu je želudac pun žara. Zbog ovoga sam morao ustati iz kreveta – pomisli i proguta podatnu slinu.

-Koliko tražite?

-Milju! – frknu Jare.

-Ovo čitavo auto ne vrijedi… – dreknu Sead.

-Dva pijana vozača, ode vozačka plus kazna i za tebe i za njih. Otiću i u novine. Ljudi vole priče đe su taki k’o ti ogrebali sirotinju k’o što sam ja. Još ćeš sudu morat’ platit’ sudske troškove, a meni svakako nadoknadit’ štetu pa ti vidi. Ja nudim da prođeš bezbolno.

-Šta je za tebe ‘iljada – frknu Petrovica – ota ti jakna tako futrovana nije ispod ‘iljade?!

Čovjek pristade na ponudu, isplati Jaretu novac samo pod uslovom da davanje novca snimi da ne bi bilo poslije kakvih problema. Taman sve obaviše, na putu se ukaza policijsko vozilo, zaustavi se i upita šta se dešava pa su tu u cik zore.

-Spremamo se za hodočašće – slaga Jare – a kud ćete vi, ako se smije znati?

-Ma nekakve dvije budale grtalicom uništile Poršea kajenu, vlasnika Zemana Petrova koji tvrdi da su mrtvi pijani. Taj Zeman ovdje ima prijateljicu…

-Prijateljicu mal’ da ne rek’o. – ubaci se Petrovica.

-Idite samo pravo nekih kilometar i po, onda skrenite lijevo kod znaka 10 tona. – uputi ih Jare.

Sead se uputi za policijom, a stanovnici Jurkovića sokaka počeše da čiste snijeg lopatama da bi Jare golfa sklonio pred kuću.

Nekoliko dana bez auta na Jaretu ostavi vidljive posljedice u predjelu stomaka koji se počeo naglo širiti od hrane koju je pojeo dok je gledao western filmove. Sve mu bi monotono dok ne zakuca na vrata Jaretovog skromnog doma Mirkova žena koja se tek vratila iz Švajcarske. Mirko je prešao kćerki preko svega, nazor doduše, ali šta je tu je i zetovi se roditelji, fina gradska raja, najaviše da će doći sa mjerdžijama pa Mirkovica zamoli Jaretovu ženu da joj tokom tog mjera pomogne jer namjerava skupiti užu rodbinu i komšije, a krenuo je i sin Damnjan iz insotranstva. Mara pristade, a Mirkovica napomenu da će se Damnjan revanširati Jaretu što je spasio Mirka od sigurne smrti. Para na paru, uš na fukaru – bezbrižno zaprede Drago Jare, proteže se koliko je dug i širok i odluči da uš metne na fukaru jednim telefonskim pozivom za, da izvinete, Jajce.

-Faljen Bog, Frano moj.

-Navijeke, a ko je to?

-Pa ja, Drago.

-Jurković? Jare?

-Koji drugi? Kad ćeš ti stić’ da dođem po tebe na stanicu ako nema ko drugi jer su tvoji sad u štresu?

-Đe stić’?

-Pa u Tuzlu.

-Ne namjeravam dolazit’ dok je zime.

-Ne valja ti to. Nemaš ti deset bratičina već samo jednu.

-Ma na šta da joj dođem? Kolko ja znam doktorirala je. Od toga nema dalje.

-Pa na mjer.

-Šta si rek’o?

-Eto i mene budale, ništa, ništa, zbogom.

-Stani! Kad si počeo i završi!

-Ne bi ja da stvaram među braćom razdor, ja sam iš’o iz najboljih namjera… Bratičina ti se udala i prave sutra mjer.

-Udala? Kad?

-Ima mjesec. Trudna.

-I ja to još ne znam? Joj Mirko, sve ti jebem! Što se to od mene krije?

-Pa…

-Govori!

-Zet im je zimzelen.

-Oj, majko, što me rodi? Sutra krećem sa ranim avtobusom. Ostaćemo u kontaktu. Neće ti bit’ džaba što si me obavijestio. Prihvatit’ ćeš me na stanici?

-‘Oću jašta!

Ljubavna priča

Bili smo sedmi razred i svojih smo trinaest ljeta ponosno nosali baš kao i zvonaste, trapez pantalone osjećajući se dovoljno velikim da volimo i budemo voljeni. Naš drug iz razreda, sin oca lovca i majke domaćice, se smrtno zaljubio u jednu djevojčicu iz drugog odjeljenja koja mu je, zamislite samo, uzvraćala ljubav. Ta je djevojčica bila prelijepa i nije ni čudo da je bila jedina iz naše ritmičke ekipice koja je dobila poklon za Valentinovo te godine. Nismo bile zavidne zbog toga, ali svima nam je malo bilo krivo što se eto nama ne poklanja na taj dan i svi smo pomalo htjele biti ona. Otac lovac i njegova žena su imali zdrav odnos sa djecom koji se temeljio na potpunoj iskrenosti pa su zaljubljenost smjeli priznati kao najbanalniju stvar tipa „gladan sam“. Ovo nije baš bilo svojstveno za druge roditelje tih godina i svi su lovcu trubili da će mu djeca otići u ‘elać jer im je sve dozvoljeno.
-Dakle, ti se zatetrijebio? – upita lovac sina koji mu je pred nama tražio novac da kupi djevojčici poklon.
-Kako mislite zatetijebio? – upitah.
-Znatel’ vi šta je tetrijeb?
-Ne znamo.
-Tetrijeb je ‘tica koja živi u šumi i kad se zaljubi blene k’o ovaj moj, ne trepće pa ga lovci u to vrijeme zaljubljivanja lako ulove.
-Kako izgleda ta ptica? – upita rođak.
-K’o malo bolji tukac, eto. I ne leti. Ima nad očima crveno, k’o da se našmink’o. – objašnjavao je lovac vadeći deset maraka iz novčanika.
Plesačici smo svi đuture birali poklon u mjesnoj trgovini. Uzeli smo rokovnik na kojem je pisalo I love you i malog medu kojem je na mjestu ruksaka na leđima bilo plišano srce.
-‘Oćetel’ da vam oto upakiram i metnem mašnu ozgor? – ponudi prodavačica svoj skromni doprinos ovoj ljubavnoj priči.
-Hoćemo! – horski se izjasnismo.
Poklon je oduševio djevojčicu. I sve bi bilo dobro da joj mama nije u torbi našla poklon sa imenom pošiljaoca. Dan nakon Valentinova je došla u školu ljuta k’o automatska puška, upala nam k’o pripadnik specijalne jedinice na čas kod razredne, u rukama držala rokovnik i medu, mahala cjedlicom i zahtijevala da se zatetrijebljeni kazni što se usudio njenoj djevojčici kupiti poklon jer smo svi mi još uvijek mali za zaljubljivanja i veza. Pominjala je sramotu, bezobrazluk, javašluk i ko zna još kakve riječi, u svaku rečenicu stavljala „oni su djeca, alo, djeca“. Zatetrijebljeni nije oborio ni pogled kada je mahala kažiprstom u njegovom pravcu i uopšte mu nije bila jasna njena reakcija jer su njegovi roditelji bili sve suprotno toj ženi koja cavri zbog ovakve sitnice. Razrednica jedva prekide njen piskutavi glas i podiže dječaka da se odbrani jer je mislila da je posrijedi neka greška. Naš drug ustaje i nabacuje osmijeh na lice misleći da će tako omekšati srce djevojčicine mame.
-Punice, ne vidim razlog da se toliko dereš, ja nju iskreno volim.
Svi smo se počeli smijati zbog toga što ju je nazvao punicom, a i razrednici se iskrade osmijeh koji pokuša svim silama zauzdati, ali džaba. Punica ostavi one poklone na sto i izađe iz učionice prosipajući bujicu psovki na račun oca lovca koji će se, po njenim riječima, kad tad fatati za glavu što toleriše ovakve poduhvate trinaestogodišnjeg sina. Kćerku je izudarala kod kuće još juče kada je našla poklon, a i taj dan kada se vratila kući. Mene je angažovao zatetrijebljeni, po preporuci dječaka kojem sam napisala prvo ljubavno pismo i koji me odbio, da mu onaj rokovnik ispišem kakvim ljubavnim rimama pa da ga opet pokloni kad se za to steknu uslovi, najkasnije do osmog marta i to je ujedno bio moj prvi spisateljski angažman. Honorar od jedne papirne konvertibilne marke sam odbila u ime ljubavi, a možda i zbog toga što sam zatetrijebljenog smatrala veoma hrabrim. Ono dvoje su bili poprijeko gledani sve do kraja osmog od strane konzervativnih nastavnika koji razmišljaju kao punica, a voljeli su se još malo nakon nemilog događaja jer je baš to odlika velikih osnovnoškolskih ljubavi – kratko, ali iskreno.
Lovac se nikad nije ufatio za glavu zbog svojih odgojnih metoda i sin mu je danas sretna osoba koja sa svim u životu imade sreće osim sa ženinom majkom, ali, brate, ne može u životu sve biti idealno. Punica ni danas dan nije nikome punica i čujem kako bi voljela ponijeti tu titulu po svaku cijenu, ali kćerku zanima samo nauka. Meni je život nadokandio sve propuštene dane zaljubljenih koje sam provela tužna zbog onog što me dobio kad sam mu napisala pismo. Samo se pitam đe sad ona prodavačica kad se k’o malo bolji tukac patim sa ovim pakiranjem poklona da mi metne mašnu ozgor?🎀

Leš u snijegu

Jare je te večeri osjetio da mu srce tutnji k’o ludo s lijeva do srede grudnog koša i tu, čini se, lupi najjače, a onda poviš ključne kosti osjeti nekakav bol koji se penje uz vrat i udari u sljepoočnicu pa na momente kao da pred sobom vidi Branku, kćerku profesora Kovačevića i neisplakane suze odrvene pretvarajući se u pozamašane krmelje na unutrašnjim rubovima očiju. Skočio je, obukao jaknu i oturio svoje tijelo u noć koja je, sudeći po vremenskoj prognozi koju nije stigao dočekati na dnevniku maloprije, obećavala obilne sniježne padavine, pogotovo na brdskim i planinskim predjelima. U kafani Kod Rupija bilo je paščadurije koja su mu mogla biti djeca. Neki su čak sakrili pripaljenu cigaretu ili je pak prebacili Rupiju kad je on ušao pa se pred Rupijem u pepeljari našlo čak sedam cigareta, a Rupi nikad nije pušio, ali je vazda smrdio na dim k’o pušač. Jare se smjestio za šank, tik do ulaznih vrata i omogućio svojim sitnim, malo ukoso postavljenim očima potpuni pregled prostora. Naručio je pivo, pripalio original cigaretu i pipao podočnjake da utvrdi da slučajno nije koja suza zgamizala. Čitav dan je morao glumiti dobro raspoloženje po kući. Vilica ga zaboljela od onolikog iskezivanja i lažnog osmijeha i to sve radi mira u kući. Rupi, ratni profiter filozofskog izgleda i gospodskih manira stečenih još prije rata, odloži mobitel sa velikim ekranom na sto i polako se odvuče do jukebox-a, ubaci novčić i vrati se do svog stola.

Hej, Branka, Branka, Branka…

Onda se opet Rupi pridiže i priđe Jaretu koji samo što nije zaplak’o k’o bebac, zovnu turu i prozbori koju riječ uživajući u bolu što se ocrtava na jarećem licu, a Jare se iskezi i tako ostade dok ne popi još jedno pivo. Rupijevo prisustvo mu postade teret neviđeni pa se uputi kući. Jedva je očistio auto od snijega koji se nije šalio u podmajevičkom kraju. Snijeg mu je stvarao dodatnu muku zato što je ono malo tek registrovanog golfa morao čuvati k’o oči u glavi, ako ne i više i nije ga smio ostaviti na cesti, a Jurkovića sokak je bio podug i vazda neočišćen pa je teret čišćenja padao samo na njega premda je on bio trenutno jedini koji je posjedovao auto u sokaku. I taman stiže do skretanja za sokak, a pogled mu ostade na nozi koja je virila iz kanala preko puta sokaka. Gledao je tragove po neočiščenoj cesti i utvrdio da je bilo borbe jer su mu se ukazivale dvije različite šare đonova, a činilo se da su tragovi još svježi jer po njima nije napadalo mnogo snijega.

Još samo fali da mi i ubistvo prišiju – razmišljao je – kud se budala otisnu iz tople sobe i tijelo odvoji od nakog mekog kreveta…

Onako bunjeglav zaboravio je i telefon kod kuće pa se sad izvukao iz auta oprezno i razmišljao šta da čini. Ako ode kući, policija će ga optužiti da je išao da se preobuje, ako priđe lešu onda će ostaviti tragove, ako se vrati u kafanu ostaće šare njegovih guma, još se sve odigrava ispred kuće komšije Mirka, čiji zet radi u policiji. Iako Mirko ne voli zeta, veća je vjerovatnoća da će zetu ići u prilog nego njemu, Dragi Jaretu na kojeg je kivan još od one večere. Jaretu nije bilo dobro. Zaboravio je na trenutak one bolove koji su ga od kuće otjerali u noć, drhtao je, tijelo nije htjelo da sarađuje i noge su se sjekle na svaku logičnu pomisao. Onda je leš uzdahnuo i blago jauknuo, a to je u jarećoj glavi značilo da bez leša nema ni ubistva jer leševi ne dahću, a gdje nema ubistva nema ni bojazni da će Mirko što sad sigurno izviruje iza zavjese svom zetonji validnim informacijama uz rukav ušćerat’ do ramena još jednu zlatnu zvjezdicu – čin koji donosi povišicu. Prišao je i u kanalu ugledao Mirka koji je bio pijan k’o deva, toliko pijan da je obuo dvije različite čizme. Izvukao ga je iz kanala na jedvite jade i odveo kući u kojoj ni po ovakvoj maziji nije bilo vatre. Unutrašnjost kuće je bila, malo je reći, neuredna, a Jare je već u glavi smišljao priče u kojima izjavljuje da je viđao i svinjce u boljem stanju. Odložio je vatru, donio drva i konačno se iskezio jer mu srce tako zapovijeda – spasio je Mirku onaj jadni životčić.

-Ostavila me, jarane i o’šla sestri u Švicu, majku joj… – blebetao je pijani Mirko.

-Niko neće iz dobra – suknu Jare – niko, sem mene budale. Topli sam ja ležaj ostavio da bi ovde tvoje baljezganje sluš’o. Ne znam šta je čekala volike godine…

-Nemoj tako, Jarulence, nemoj. Jesam ja njoj malo nabijo na nos…

-Malo? Krv si joj pio sedam dana.

-Ne d’o Bog nikom da ga ujede vaka guja k’o mene.

-Šta te ujelo, ‘ljeba ti? Ne znaš ti kako guja ujeda. Da te ujedu moje guje, šta bi onda? Pa šta što ti se ‘ći udala za muslića? Jesi stijo da se uda?

-Jesam, molio sam Boga evo dobrije pet godina, ako ne i više.

-I uslišio ti je molitve. Šta još ‘oćeš?

-Da bude naš.

-A jesil’ ti, de mi kaži, u molitvama precizir’o, da ‘oćeš našeg?

-Nisam.

-Tu sam te čeko. Znam jednog Slavku, sve vik’o da mu je da više ženinu familiju nikad ne vidi i Bog mu usliši molitve, oćoravio je. A i ti stijo zeta, al’ ne znaš kakvog bi. Nije ti s Bogom k’o na pijaci, jadan ne bio. Ti si prakantur, ti to najbolje trebaš da znaš. – uživao je Jare čitavim jarećim bićem dok je teret krivice vješto prišivao Mirku.

-Pa…

-Nema pa. Sam si kriv. Šta bi Kovačević sad dao da je na tvom mjestu? Džaba mu što je profesor, vijećnik i što ima para. Škola je skupa, brale moj. Jedna ‘ći, Bog da joj dušu prosti, preselila, a druga bez poroda. Unučad neće da ga vide. Sve tako k’o ti ženi ispij’o krv i pravio se budala.

-Al’ što baš meni ovo desi – jauknu Mirko – da mi se selo smije?

-Mirkane moj, ti si do juče, ako me sjećanje ne vara, bio to isto selo što se ismijava.

-Nek si mi ti bolji.

-Jesam. Ja ne tračam, ja samo komentarišem na osnovu činjenica. Cilj otog mog komentarisanja je skrenuti prave informacije u prave glave i na taj način podić’ svijest ljudima.

-Sad pričaš k’o Kovačević.

-Da je meni ko prič’o da ću spašavat’ glavušu tebi koji nisi glas’o za mene…

-Ti nikad preć preko otog?

-Nikad! – kreknu Jare i potegnu rakije iz servisa.

-I šta je sad trebam?

-Zvat’ ženu da ti se vrati i pomirit’ se sa ‘ćerkom!

-Nikad! Mirko nikog nije otjer’o, same su otišle.

-Otjeralo ih tvoje postupanje, sramoto jedna. I ne deri se na mene, život sam ti spasio. Imaj makar malo respekta. Ja sam svijeta proš’o i moram ti reć’…

-Kakog svijeta, majke ti Ruže? – zacereka se Mirko.

-Lipnicu, Par Selo, Dubrave, Tetimu, Svojtinu, obje Obodnice, Drijenču – nabraja Jare bez da uzima zrak.

-To ti svijet? – zavali se Mirko od smijeha u fotelju.

-To je svijet za pametne. Za glupa insana je svijet odat’ k’o muva bez glave po državama đe ni jezika ne znaš, iskolačit’ oči na kojekakve građevine i mostove, zijanit’ pare u inostranim prodavnicama i naslikavati se. I dođe taka budala u Bosnu, oči joj pune nekakve arhitekture pa narod dijeli na Hrvate, Srbe i Bošnjake, ej. To ti je samo minus, brale moj, minuščima! Po evropskim standardima sudiš ljudima, a nikad nisi na Svojtini bio, ej, ne znaš šta svojtinjani misle o mješovitim brakovima, a k’o biva vidio si glavni grad Njemačke i Austrije i još misliš da si pokupio svu pamet svijeta. Greška. O narodu i pojavama u tom istom narodu možeš izvući zaključak samo ako ih lično znaš i ako si im secir’o sklonosti, u svojoj okolini. To je svijet prema kojem se mi normalni moramo ravnat’.

-Kakave veze ima Svojtina sa mnom?

-Eto budale. Kome se ja satra pričajući? Svojtinjani su pored Lipničana najliberarniji ljudi, a ako pričaš sa bogatijim ljudima iz ta dva sela, možeš zaključiti da su oni te seljačke granice po kojima se u tebe u kući ljudi dijele odavno izbisali. U tebe zet, pored redovne inspektorske plate još dvije zaradi k’o i svaki normalan pripadnik ministarstva unutrašnjih poslova, sredi ovom ovo, onom ono, eee! ‘Ći ti zarađuje, mašala – kucnu Jare od drveni sto – zar ti misliš da oni imaju kad kontat’ o glupostima? Kad si pun k’o brod, nemaš kad o kopnu razglabat’, kontaš? A i sad kad su im djeca na putu, kupi gegice, benkice, tutu…

-Kakva djeca?

-Blizanci vala.

-Lažeš, Jarčino, k’o pseto!

-Ja ti na raspolaganje stavio svu svoju dobrotu, glavu ti spasio, a ti tako, e nećeš više da si mi iz oka isp’o! – dreknu Jare i poče oblačiti jaknu.

-Nemoj ić’, nemoj, djece ti. Ti se to šališ, jelde da se šališ?

-Ja vidio na internetu, ne pomak’o se odavde.

-Kako će im  nadit’ imena? – poče suktati Mirko.

-Bitno da su živa i zdrava. Kad si živ, zdrav i bogat uopšte nije bitno kako ime nosaš uz očevo prezime. –podbode Jare.

-Jooooj, ne pominji mi očevo prezime! – Mirko se iznenada otrijezni.

Jare je uživao u ovoj noći, dušu je sladio Mirkovim naizgled nerješivim problemima i kada više ne bi potrebe da bude kod Mirka, uputi se kući sav veseo, a prizor koji ga dočeka kod skretanja za Jurkovića sokak izbi bolni urlik iz Jarećih grudi. Ubrzo se okupiše Mirko, Jaretov otac Tunjo, Merkelovica, Petrovica i Mara.

-Šta mu je? – povika neko iz noći.

-Fasov’o mu tek registrovani golf od strane grtalice – zadovoljno će Mirko – al’ bitno je da je on živ i zdrav.

-Marš! Sve si ovo ti kriv. Jesi naš’o kad ćeš nalokan mrijet u kanalu! Po vakom normalni ljudi i ne izlaze iz kuće… – plakao je Jare k’o dijete.

-Trebaš ovo prijavit’, sinko, moreš možda naplatiti kaku oštetu. – reče Merkelovica.

Jaretove oči se zacakliše k’o naličje studeni po sniježnoj prašini na pomen riječi ošteta.