Ni plavuše nisu ono što su nekad bile

Model:moja draga Tanja Erkić

Autobus je stao na seoskoj stanici, a mi smo izašli iz limene konstrukcije koja je služila da se sakrijemo od kiše i sunca i približavali se vratima autobusa. Dva čovjeka, koja su stojala ispred mene u redu, pričali su tiho.

-Došle dvije plavuše u selo.

-Nemoj zajebavat’?

-Ozbiljno ti kažem, sve ću ti ispričati kad sjedemo.

Ušli su prije mene i zauzeli mjesto, a ja sam se nekako utrpala na sjedište ispred njih. I plotovi imaju oči, a i zidovi uši. Ja sam bila kombinacija plota i zida. Savila sam se ko srp na onom sjedištu da ih bolje čujem.

-I kažeš došle dvije.

-Ja ba.

-Znal’ se kome?

-Da nije do’šo bus, sazn’o bi. Nešto kontam jedna je sigurno Zdeni Icinom i Drenačkinom, znaš da on ima aferima i da je od svakaka posla. A druga sigurno Slaviši, njih dvojica su oni k’o šipka i bubanj.

-Što jest, jest!

-Lako je Zdeni kad mu žena šalje pare. Plavuša uvijek košta. Čim ti stigne znaj da ćeš nekako zaplatit’.

Zdeno Drenačkin je muž moje rodice. Istina je da on, tu i tamo, ima aferimčića. Živi u dijelu sela koje se opisuje jednom rečenicom „tam gijometar dolazi češće neg’ poštar“ pa nije ni čudo da je imao nekoliko fizičkih obračuna, sudskih presuda, što novčanih što uvjetnih. Jednom je i doktora, kako baba kaže „malo nabijo boksom“, ali, ruku na srce, ko još od nas nije poželio nekog doktora malo fizički vaspitati. On nikad nije pio i uvijek je govorio:“Ova snaga i alkohol nisu dobri skupa.“A i bio je jak k’o zemlja i vrijedan. Svi oni koji su govorili je nabusit i da se s njim ne može pričati su ustvari htjeli da kažu da se s njim ne može tračati. Pričati se, itekako, može. Ovi aferimi oko švalerancije su mi nešto novo. Rodica odrađuje sezonu u nekom hotelu u Alpama i ima šefa koji joj stalno govori Šajz Jugos. Iako ne zna njemački, te riječi itekako razaznaje i od njih se znoji i trese, ali trpi jer želi djeci srediti drugi sprat kuće. Djeca su im u školi prva smjena, dok onaj dovodi plavuše. Unaprijed znam šta će joj čitava familija govoriti kad se ovo pročuje, jer čim ova dvojica znaju, nije za šalu. Lako je poslije bitke biti general i poslije tuđeg belaja i razvoda sveznalica. Odmah se pred ženu istrese milion ofucanih floskula tipa-Znali smo mi da će se ovako završiti, ali nismo htjeli govoriti da ne bude da se petljamo, on od početka nije bio kako Bog zapovijeda, trebala si više misliti, sama si kriva, trebali su te mati i otac nasjetovati… Unaprijed mi je bilo žao.

-Jestel’ šta posijali?

-Samo luk.

-Mi još nismo ni to.

Uspravila sam se i više ih nisam slušala. Razmišljala sam o onim plavušama.

Kad sam došla kući nabacila sam babi, ne pominjući Zdenu Drenačkinog, da su u selo stigle dvije plavuše.

-Kako ti znaš?

-Malo je ovo selo. A kako ti, baba, znaš?

-Djedu ti došle.

-Djedu?

-Ja. Jedna sa suda za zemlju, a druga jer ga neko naveo k’o svjedoka kad je nekog čojka udarilo auto kod doma zdravlja.

Smijala sam se sama sebi. Zar je moguće da samo ja pod bosanskom, nebeskom kapom ne znam da se plava kuverta u narodu zove plavuša. Jedan od one dvojice iz autobusa je i stojao sa poštarom baš u trenutku kada je autobus naišao. A naš divni poštar je sadržaj čitave svoje torbe na uvid davao svima s kojima je ikad išta popio. A da je volio popiti, volio je.

Paket

Bilo je to doba najosjetljivijih godina, što po pitanju hormona u našim tijelima, što po situaciji u državi. Kada imaš četrnaest useli ti se u glavu neka nova logika kojoj ne znaš ni porijeklo ni rok trajanja. Roditelji svih nas su pokušavali malo da potkrešu to naše svojeglavo prekonoćno odrastanje, ali džaba. Mi smo na silu htjeli da budemo odrasli i mrzili smo kada nam se neko obraća sa dijete. A oni čija smo djeca bili, su vrtoglavo ostajali bez posla. Lude godine za nas najpametnije na svijetu.

Jedna moja rodica iz inostranstva, svjesna situacije u Bosni i svih rupa našeg mentaliteta, nazvala nas je na telefon i krajnje simpatičnim tonom od svih zahtijevala da smislimo šta nam treba do sutra. Slatkiši i novac se ne računaju jer će za svakoga biti nešto slatko i neka parica da mu se eto nađe. Imala sam priliku da tražim nešto za svoju dušu, pubertetsku dušu da se ne lažemo, nešto što roditeljima ne pada na pamet da kupe, što zbog besparice što zbog onog „to ti sebi kupi kad završiš srednju, fakultet, magistarski, doktorat i zaposliš se“. Moja želja je bila skromna. Htjela sam parfem, koji je inače koristila tetka, od jorgovana, koji se zvao Lilas Mouvement. Ovo sam morala rodici diktirati slovo po slovo nekoliko puta i vodootpornu maskaru. Paket je trebao stići za deset dana.

Dan kada je stigao paket je za mene bio veliki i dugo očekivani dan. Nešto poput vanrednog rođendana. Ogromna, teška kutija veličine našeg kuhinjskog stola i po visini i po površini je unesena u kuću. Oblijepljena selotejpom, a makaze jedva nađošmo. Otvarali smo čitavih deset minuta i iskrtožili da valja. Unutra je bilo svašta, ali ništa od onog što smo naručili. Vadili smo stvari jednu po jednu. Izbrojali smo dvadeset devet figura slonova, raznih veličina, boja i materijala. Zgledali smo se bez riječi. Između ostalog našli smo i rokovnik u kojem nije bilo datuma već su se kreirali datumi tako što se izabere broj sa samoljepljive sličice i nalijepi na stranicu, naliv pero u srebrenoj kutiji i tabakera iste boje, boje ćilibara. To sam ja sebi uzela. Dva svijećnjaka, goblen, naočare sa polijepom dioptrijom i mnoštvo drugih sitnica su ukućani međusobno podijelili vidno razočarani. Nazvala nas je rodica naveče i pitala da li nam se pokloni sviđaju. Morali smo se zahvaliti i reći da smo oduševljeni iako je to bilo daleko od istine. Baba je govorila u slušalicu:“Ko nije zahvalan na orahu, neće bit ni na tovaru.“ Ja sam joj šaputala:”A na slonovima?” Po stalažama joj je obitavalo više slonova nego po afričkim državama, dok je hvalila sadržaj paketa, vrteći glavom.

Poklonila sam sutradan naliv pero nastavnici, rokovnik najboljoj drugarici, a tabakeru maminoj tetki koja je uvijek vadila cigare iz kutije i selila ih u tabakeru. Bar sam nekome uljepšala dan. Imala sam osjećaj da me te stvari žuljaju po duši pa sam ih razdijelila. Kad sam došla kući čekalo me pravo iznenađenje. Zvali sa autobuske stanice i rekli da je došlo do zamjene paketa. Baba je govorila:“Jesmo budale. Kako nismo posumnjali da nešto nije u dure.“Sve stvari smo morali vratiti. Molila sam mamu da ne vratimo one tri stvari, ali džaba. Prvo poštenje, a poslije šta ti ostane. Rekla mi je:“Kažeš da si odrasla, eto ti prilike da vidiš kako je biti odrasla. Sve stvari moraju da se vrate i tačka.“ I baba je podijelila po selu neke stvari. Morali smo sutra do tri poslije podne sabrati stvari i spakovati. Čitavu noć sam se vrtila i smišljala kako stati pred nastavnicu. Bezbroj monologa u glavi me dovodilo do ludila.

-Nastavnice, znate, ovaj…

-Reci!

-Sramota me je.

-Šta se dešava?

-Ono naliv pero, eto došlo do zabune, ja… Možete li mi ga vratiti?

-Mogu.

-Do tri ga moram donijeti kući.

-Poslije škole ideš kod mene kući i ja ću ti ga dati.

Ušla sam u autobus sa nastavnicom. Sramota je čučala na crvenim obrazima i bilo me strah progovoriti. Pripila sam se uz nastavnicu u onoj gužvurini i molila Boga da sve ovo prođe. Ulaze dva čovjeka u autobus i traže karte na pregled. Tek tad sam se sjetila da moja karta ne važi na ovoj relaciji. Kontrolor je rekao:“Ti se mala švercaš, a?“ Nastavnica me pravdala, izvadila marku, platila moju kartu, a ja sam bila crvena kao petokraka na glavi partizana. Ovu porciju sramote nisam očekivala. Došla mi je kao desert na glavnu sramotu sastavljneu iz tri dijela. Izustila sam:“Hvala, nastavnice.“ Kontrolor je komentarisao pakosno gledajući nastavnicu:“Nije ni čudo što su vaki, ko hin sve uči u školi.“Nastavnica mi je dala novac i da se vratim kući. Kada smo stigli do njenih vrata, rekla mi je da sačekam. Izašao je čovjek sa brkovima, njen muž, pozdravio se, obletio oko mene k’o kobac i vratio se u kuću. Čula sam da govori nastavnici:“ Gusko jedna glupa, tako ti i treba. Mala je hapac, sto posto! Vidi se na njoj. Hapila pero k’o očima gledajući. Šta se petljaš sa dječurlijom, govorio sam ja tebi…“Znala je ona da sam ja sve čula. Iznijela mi je naliv pero i prepoznala sam istu sramotu na njenom licu kao i na svom. Žao mi je što je udata za kretena.

Ušla sam u autobus, a kod škole je ušla moja drugarica, ona kod koje sam morala po rokovnik. Ćutale smo sve do kuće. I nju sam sačekala pred vratima. Čujem njenu mamu:“Godinama ti govorim da se bragneš nje, a ti ništa. Šta ćeš s njom? Vrati joj tu rokovničinu i nemoj da te đavo nanese da šta od nje više uzmeš. Hvala Bogu pa nećete u istu srednju.“

Razgovor sa maminom tetkom je bio najblaža varijanta sramote. Vratila mi je tabakeru. Stigla sam kući, predala stvari i saznala da je ovaj paket ustvari bio sve ono što je ostalo poslije smrti nekog advokata u njegovoj kancelariji i da se te stvari šalju njegovoj sestri.

Naš paket je stigao. Bilo je svašta u njemu. Dobila sam pantole, majicu i jaknu, dvadeset eura koje će mi biti džeparac za užinu i pet velikih čokolada. Parfem nije ni ličio na tetkin već je bio nekakva toaletna vodica od jorgovana iste marke koja izlapi dok si rek’o paket. Vodootporna maskara je bila super, samo eto što ja nisam znala da se ona ne može skinuti vodom i sapunom već nekim sredstvom koje mi roditelji neće htjeti da kupe.

Kad god se pomene paket baba uvijek kaže za sebe:“Tako mi i treba kad sam dobra osoba lake ruke.“ Nanese mi jutros miris jorgovana sjećanja i proživjela sam opet sve one sramote, ali ovaj puta sa osmijehom. Kad sam bila mlada boljela su me mišljenja nekih kobaca i tuđih roditelja. Sad kad sam zrela shvatam da će iza nas ostati samo neki slonovi, pera i svijećnjaci i da dok ne ostanu mi imamo nešto što se zove život. A život priča priče koje znaju biti itekako lijepe ako ga malo potpomognemo.

Med i mlijeko

Beemed

Opet jedna moja ratna priča od koje mi bombe miline pucaju u srcu sa svih strana kad god je se sjetim. Moj komšija, inače jako star čovjek kojeg sam moljakala da sa mnom igra ganje jer je samo on bio sporiji od mene, priredio mi je iznenađenje za šesti rođendan. Jedva je došao do moje kuće, noseći u jednoj ruci štap, a u drugoj nešto što nisam mogla identifikovati dok sam ga posmatrala kroz prozor. Taj poklon je bio umotan u nekakav sivi, opori papir, svezan nekakvom špagom i djelovao je jako neugledno dok sam mu govorila hvala. Otpakovala sam na licu mjesta taj paketić iako ovo nije baš bio običaj kad sam ja bila mala i oduševljeno sam poljubila pola tegle meda koja ugleda svjetlo dana kada sam skinula onaj papir pa onda njega. Pravi pravcati med kojeg sam očima gutala sve dok on nije otišao kući. Ne znam kojim kanalima i kako je on došao do tegle meda u ratnom bunilu, ali eto došao je i u takvim ludim okolnostima odlučio je svoj med podijeliti sa mnom, pola njemu pola meni. Samo što je moja polovica bila malo visočija u tegli nego njegova. Rekao je:“Sretan ti rođendan i dabogda ti čitav život tekli med i mlijeko.“ Taj djed je umro pred kraja rata, a još mi okus onog meda golica nepce iako je od tad prošlo godina i godina, proteklo suza i suza, a bogme i mlijeka i meda. Nakon rata pokloni su postajali sve skuplji i praktičniji jer smo rasli, a papir im je često puta bio ljepši nego sadržaj. Oko Božića smo dobijali paketiće u školi u sklopu projekta Djeca djeci i ti paketići su uvijek bili puni svakakavih sitnica koje su nam izazivale lavinu lijepih, dječijih osjećaja. Iako sam uvijek bila đavolčić, na smotri podjele paketića sam bila obučena u anđela i na bini dijelila paketiće drugoj djeci. Koliko su svi bili sretni dok su grlili šarenu kutiju veličine kutije za cipele i baš sam nešto razmišljala o tome kako stvarno nije fer da dobijamo poklone samo dva puta godišnje obzirom na to da godina traje 365 dana. Kako bi bilo lijepo barem jednom mjesečno dobiti nešto za svoju dušu…

Sve moje želje prije ili kasnije nađu način da se ostvare. Ja ih taman zaboravim, a one prođu kroz neku pukotinu realnosti, materijalizuju se i pojave se pred mojim očima sa onim izrazom-Mi konačno tu, umorile smo se od puta jer imamo godina, ali svejedno, bitno da smo tu. Kada sam postala bloger paketići su počeli pristizati i više nego jednom mjesečno, a najbolje od svega je to da sam im ja birala sadržaj. Jedan od najmedenijih, kojem eto ja nisam birala sadržaj, stigao mi je prije nekoliko dana. U njemu je bila tegla meda i još jedna tegla meda i pazi sad još jedna tegla meda u kojoj se izležavao crni kim. Čudim se kako ovaj paketić nisu usput napali mravi, ali nisu i hvala im. Rekoh li ja vama da sam dobila i teglu pekmeza? I magnet kamen na kojem je ručno oslikana pčela, i olovke i kalendar i priručnik za pčelare, i mnoštvo malih medića koje dobijemo uz čaj u ugostiteljskim objetima, a koje ću ja koristiti za spravljanje maski za kosu o kojima ću vam svakako pisati, ako ih ne pojedem između dva pranja kose, a sa mnom je svašta moguće. I kada sve krene nizbrdo i nakrivo, pojavi se neko iz Beemed-a i podsjeti me da život itekako može biti med i mlijeko (prilažem vam i sliku kao dokaz). Stvarno je bilo teško ne otvoritit ove tegle prije fotografisanja. Znate li kolika mi je bila moć samokontrole u ovakvoj situaciji dok nepce priželjkuje ono golicanje kao 1994. godine? Odoh sad tražiti da kupim domaćeg mlijeka jer ja pekmez ne znam jesti drugačije osim pomiješanog sa varenim kajmakom na tankoj kriški domaćeg hljeba koja je duga kao januarska noć dok mi pekmez kapa na onaj dio majice pod vratom gdje je nekad ležao siperčić. Hvala Beemedovci što ste me vratili u djetinjstvo, a svima koji čitate od srca preporučujem da probate Beemed proizvode, podržite domaću proizvodnju i pružite sebi šansu da vam život bude med i mlijeko ili pekmez i vareni kajmak, kako god vam duša zaželi. A može i obadvoje ako se ja pitam, a pitam se jer ste na mome blogu!❤🍯

Baba, ja sam izgleda nepismena

Imala sam nepune četiri godine i baba me je povela svojoj rodici. Ta njena rodica je živjela sama i bila je to osoba prijeke naravi koja nije trpila djecu ni dječije nestašluke. Čim smo stigle pitala sam babu smijem li se ići igrati napolju ispred kuće. Rekla je da smijem, ali da ne izlazim iz dvorišta. Sjedila sam na drvenoj klupici, mazila rodicinu mačku i smišljala neku novu avanturu. Preko puta su bile dvije kuće i u njima su živjele žene koje tad nisam znala opisati po naravi pa sam naknadno pitala babu kako se zovu osobe koje samo pričaju ono ružno o svim osobama. Baba mi je rekla da su to tračare i potrudila sam se da upamtim dobro taj izraz. Te dvije žene su se svađale. Nije ova svađa bila ništa značajnija od ostalih svađa kojima sam prisustvovala za svoje četiri godine, ali iz nje se iznjedrilo mnogo toga kasnije.

-Jebem ti onu majku što te okotila na Badnji dan, jesi čula?

-Aj ponovi to ako smiješ!!! Tebe tvoja neće da primi kad utekneš od čojka, jebi nju!

-Ja bar imam čojka, muškarca, a u tebe onaj k’o ženski organ!

-Šta si rekla?

-Da ti je čojk pička, eto to sam rekla. Kad se razboli ide ginekologu ito bez uputnice.

-Što? Što ne loče k’o tvoj, jel zato? Moj crče radeće.

-Crče kad ti nećeš. S njim si samo zato što je na državnoj sisi i što radi k’o konj.

-Ko ti je kriv što se nisi znala udat’?

-Ja sam se udala iz ljubavi, a ti iz računa.

-I šta si dobila od te ljubavi, ono što visi preko dvoje jaja? Eto te suva si k’o pritka.

-Neću više da se svađam, s tobom se ni svađat ne može. Samo ti ona stvar na jeziku. Ja idem u crkvu i neću sa grešnicima k’o što si ti da imam posla.

-Jedino što ti imaš zajedničko sa crkvom je da si šuplja k’o crkveno zvono.

-Ja šuplja, ja? Ko mi kaže. Ti ne znaš razlikovat javor od jasena i jablana.

-Nek ti znaš. K’o kad nisi ni makla dalje od šume. Ti misliš da su Priboj, Prijedor i Prnjavor isti gradovi.

-Ne bi ni ti znala da ti svekrva nije iz jednog od njih.

-A kojeg, deder da te čujem?

-Nebitno.

-Nebitno kad ne znaš. Vataj se ti te šume, kozo nepismena.

Ubila me ta zadnja riječ. Svađa se nastavila. Nekad poslije sam one dvije svađalice opet vidjela skupa. Cvrkutale su i vodale se pod ruku kao da su sestre, kao da su iz jedne utrobe izašle. Iako su svi slušali njihove svađe, one su navode i uvrede proizašle iz tih svađa izričito negirale kada ih pomene treća osoba i tu treću osobu optuživale da hoće da ih zavadi na pravdi Boga. Svađale su se u danu kad im nije bilo muževa, a predveče su opet bile jedna drugoj najpreče. Često su presretale tuđu djecu i ispitivale ih neke porodične stvari koje ih se ne tiču.

-Jel ti ono tata sinoć došo pjan? Jesu li se potukli on i mama? Koliko imate para u kući? Šaljel’ vam šta tetka?

Baba i ja smo krenule kući. Pohvalila me što nisam napravila nikakvu glupost. Sjele smo na jedan kamen da se odmorimo i ja sam hitno morala nešto saznati.

-Baba, šta je to bit’ nepismen?

-To je sine kad ne znaš da čitaš i pišeš.

Nepismene suze su izletjele iz očiju i našle se u krilu i rekla sam:

-Auuuu. Baba, ja sam izgleda napismena.

Ona se počela smijati.

-Kako da se kutarišem ovog bit’ nepismena.

-Naučiš slova i eto.

-Đe se to uči?

-U školi.

-Šta je tebi, baba, ja ću u školu tek za tri godine.

-Onda ćeš naučiti.

-Ne mogu ja toliko bit’ nepismena koza.

-Otkud ti to?

-Šta te briga, saznala. Ti baš moraš sve da znaš.

Kada sam došla kući, temeljito sam ispitala tetku o učenju i ona mi je sve objasnila. Shvatila sam da ima nekakav bukvar u kojem piše kako prestat bit’ nepismen. Tražila sam od mame da mi to kupi za rođandan, a ona me pitala jesam li sigurna. Bukvar je stigao tačno na rođendan. Mama nije mogla naći bukvar latinice jer je rat već bio počeo i nije smjela bezveze hodati po gradu, a bukvari se pokupovali jer je bio septembar pa sam dobila ćirilični bukvar. Tad je zvanično počeo moj proces opismenjavanja i slova sam bila savladala veoma brzo. Da tad nisam naučila ćirilicu, vjerujem da je nikad ne bih ni naučila jer je u školi nismo učili. Ubrzo mi je neka mamina kolegica poslala i bukvar na latinici pa sam i nju naučila. Buktao je rat i učenje mi je pomoglo da ne mislim mnogo na to što nemam svojih vršnjaka u blizini.

Jedna komšinica je ispraćala djecu u izbjeglištvo i naveče organizovala neku skromnu večeru. Kako ona reče:“Da ne odu neispraćena u svijet, sramota je.“ Domaćica suznih očiju je stojala nad džezvom vode koja je bila na šporetu kao da će voda brže prokuhati zbog njenog bliskog prisustva i držala u jednoj ruci kašikicu, a u drugoj ono malo kafe sačuvano za ne daj Bože. Na večeri je bila gost i jedna od onih svađalica sa mužem. Mnogi su mi postavljali glupa pitanja tipa koga više voliš, mamu ili tatu, kako ti se zove baba, djed…

-Ta pitanja su vam za bebe. Što me ne pitate šta pametnije?

-Vidi ti nje jest odrasla. Eto šta misliš o ovoj teti?

Pogledala sam onu svađalicu i rekla:

-Mislim da je teta šuplja k’o crkveno zvono.

Osjetila sam mamin pogled na sebi i sve mi je bilo jasno.

-A šta misliš o ovom čiki?

Ćutala sam nekoliko sekundi i rekla:

-Da doji sise po državi.

Svi prisutni su se pošteno ismijali, čak i domaćica suznih očiju. De ti sad objasni gdje sam ja sve ovo pokupila i čula. Kao da bi iko povjerovao da me roditelji svemu ovome nisu naučili. Prisjeli su mi i zvono i sise i iskrenost kada sam došla kući.

Eto tako sam se ja opismenila prije škole i shvatila ubrzo da pismenost ne znači samo znati oba pisma i biti u mogućnosti sastaviti spisak za kad krene baba na pijacu. Mnogo je toga što pimenost povlači za sobom. Mora se kroz život pročitati mnogo knjiga, ljudi i situacija. Formalna pismenost je ustvari samo polupismenost kada se uzme u obzir složenost života. Suština gotovo uvijek obitava u čitanju između redova.

Daj Bogu tri dana

1992. godina

Kroz plavetnilo neba i bjelinu behara obuze čovjeka božansko među ljudima pa se ljuske kuhanih jaja počeše ozbiljno šareniti dok im mi djeca lijepimo razne sličice po usijanoj i vreloj površini. Sprema se posvećenje, hrana koja se nosi u crkvu na Veliku subotu, stavlja u veliku pletenu korpu i zašuška najljepšim stoljnjakom koji domaćica posjeduje. Natjerala sam babu da i meni pripremi malo posvećenje koje bih ja stavila u svoju malu korpicu. Nevoljko je pristala. Zabranjeno je jesti posvećenje prije Uskrsa i u mojoj kući su se običaji uvijek poštovali, a svi ukućani su se morali pridržavati i krotiti volju bez obzira koliko imaju godina. Išla sam u crkvu sa babom te subote i ponijeli smo hranu na posvećivanje. Crkva je bila puna meni nepoznatih ljudi. Počeo je obred posvećivanja, a ja sam, omađijana mirisima koji su dopirali iz korpi, ustanovila da sam jako, jako gladna. Sagela sam se i počela roviti po onoj mojoj korpici. Svi su gledali prema paroku i niko nije obraćao pažnju na mene. Napipala sam sir i nastavila dalje tražiti sve dok nisam došla do kobasice. Izvadila sam kobasicu i počela je jesti u čučećem položaju dok su svi ostali stojali i molili se. U jednom trenutku sam primijetila da kobasica nije oguljena, ustala sam i naglas rekla babi:“Mogla si je barem oguliti.“Istrgla mi je kobasicu iz ruke, vratila je u korpicu i stavila me ispred sebe, držeći svoje ruke na mojim ramenima. Imala sam četiri godine i bila sam opasno nabelajila. Bila je ljuta danima što sam je ovako obrukala. Čak se i mama derala na mene. Moja generacija je odgoj i osnovnu kulturu morala stavljati ispred praznog želudca inače roditelji budu krivi što te nisu odgojili, a roditelji k’o roditelji, ne vole biti krivi.

1993. godina

Lale još nisu otvorile cvjetove za naše poglede. Djed i ja sami kod kuće. Velika je subota, ratna ovaj put. Došao neki mršavi, stari čovjek i pita imamo li išta da mu damo da jede. Tresle su mu se ruke. Dok pišem ovu priču shvatam da je to bilo od gladi. Djed načinje posvećenje, iako tome nije vakat i daje čovjeku pola zlatne pogače i pola kobasice. Za nahraniti gladnog je uvijek pravo vrijeme. Ljutila sam se na ukućane jer se nisu derali na djeda što je načeo kobasicu prije Uskrsa, a na mene su se derali prošle godine. Nezgodno je biti mali u pogrešno vrijeme. Sad me sramota te ljutnje.

1997.godina

Imala sam devet godina i čula sam slučajno u mjesnoj prodavnici da u posvećenje treba staviti glavicu bijelog luka jer taj luk kao štiti od ujeda zmija i ostalih otrovnih životinja. Mama nije htjela ni da čuje za takve gluposti. Krišom sam stavila glavicu luka i ukućane tjerala da taj luk jedu sutradan. Djed i trogodišnji brat su jedini pristali. Djed se izvinjavao ljudima koji su dolazili da čestitaju Uskrs zbog mirisa luka. Nikad mi neće biti jasno zašto se ljudi izvinjavaju zbog toga što mirišu na luk, a ne izvinjavaju se ako smrde na alkohol. Odrasli su baš komplikovani. Bilo je djece koja su voljela period korizme i period ramazana jer im tad očevi nisu pili i nije bilo nasilja u njihovim kućama. Znam da i danas ima takve djece i otkine mi se komad duše kad god čujem pojmove čujem post i alkohol u istoj rečenici.

2002. godina

Okupile se žene i pričaju o sijanju. Baba reče da na Veliku heftu neće sijati i da će ipak sačekati da Uskrs prođe. Jedna od njih pogleda prema babi i reče:“Čuj to, heftu? Kod nas se tako ne govori.“ Baba je upita:“A jel se „odjebi“ kod svih kaže isto il i tu ima neka zamjenska riječ?“ Popile su one od tad kafa i kafa, a koni ni na kraj pameti više ne bi da se igra lektora i da ispravlja babu. Slušala sam ih u prekidima dok su me morile neke druge stvari koje su se mogle kupiti novcem, ali novca tih godina nije bilo. Tad sam imala četrnaest i Velika subota je bila rezervisana za takmičenje iz hemije, a nakon takmičenja sam trebala ići sa jednom drugaricom u BKC na nekakve bilijarske igre. Ulaz se plaćao 1 KM, a tamo je bila i njena simpatija. Od usta sam otkidala novac čitavu sedmicu da ispadnem pravi drug i da idem s njom. Ona je bila starija od mene tri godine i više puta su mi ljudi govorili i direktno i indirektno:“De se malo ugledaj na nju.“ Nju je bilo lako voljeti jer se svima činila kao jako fina osoba koja uvijek zna pravu mjeru, svaka dlaka na glavi joj je bila na svom mjestu i nikada se nije potukla u životu, čak ni u igri. Ona je bila dobra za sebe. Ja sam bila sve suprotno. Došla je i ta subota. Na uranak takmičenje u školi Brčanska Malta na kojem sam nepažnjom šećeru oduzela šest atoma oksigena u dva zadatka i otišla sa takmičenja bez osvojenog mjesta. Ona je bila presretna zbog bilijara i na kraj pameti joj nije bilo da sluša moje jade. Neki djed je stojao na stanici i gorko plakao. Krio je suze dlanovima od radoznalih posmatrača. Ona je ubrzavala kada smo došle do njega, a ja sam zastala i upitala ga šta mu je. „Moj sine, ukrali mi novčanik. Nemam čim da se vratim kući, a pješke ne mogu.“ Zaboli me njegova nemoć i krvoločni pogledi svih onih ljudi koji su kao lešinari posmatrali suze jednog vremešnog čovjeka u nevolji. Izvadila sam svoje dvije marke i dala mu. Ovo nije bio čin dobrote. Kada imaš četrnaest ne razmišljaš mnogo o dobrim djelima na način na koji odrasli razmišljaju o tome i ne tražiš od Boga povrat dobročinstva. Odrasli učine nešto dobro i nadaju se da će im se to vratiti kada im život krene u nakaradnom smijeru. Oni očekuju. Oni su dobri za sebe. Osjetila sam stegu nemoći koja je projektovala oštru bol u prsima i htjela sam da ta bol odmah nestane. Dadoh tu siću bez razmišljanja i računice. Nisam imala više novca, a moja autobuska karta nije važila za ovaj dio grada. Djed se zahvaljivao i ljubio mi ruku. Osjetila sam mokre obraze, a ona je bila crvena i pokazivala stisnute zube. Iza trafike mi je rekla:“Kravo jedna glupa, kako ćemo sad na bilijar, kako ćeš platiti ulaznicu? Vidi šta si mi napravila. Nisi ni za šta. Neko drugi bi mu dao za prevoz. Eto baš si ti morala da izigravaš spasioca.“

Otišla je jer sam joj skinula osmijeh sa lica brišući nečije suze nemoći tom sićurijom koja mi je zveckala u džepu. Dugo sam joj gledala leđa i novu teksas jaknu. Djed je ulazio šepajući u autobus, posmatrala sam ga kako barata onim drvenim štapom. Stanica ubrzo postade pusto mjesto. Sjela sam na metalnu komstrukciju ispod staklene stanice, laktove naslonila na dio iznad koljena, a dlanovima pridržavala sljepoočnice koje su kucale jače od srca. Prišla mi je neka žena, stavila ruke na rame kao baba onomad u crkvi i pitala me:

-Znaš li šta je bilo na Veliki petak?

-Razapeli su Isusa.

-A na Uskrs?

-Pa uskrsnuće.

-Sine, šta god da se desi u životu, daj Bogu tri dana!

Prestadoše mi biti bitni oni atomi u šećeru i ona što je uvijek sebe stavljala na prvo mjesto. Nikad se više nismo družile i mnogi su me pitali:“Šta li si to zasrala?“

2020. godina

Kada se okolnosti promijene, nađite način da održite u životu sve lijepe običaje. U moru onih koji očekuju da će neko drugi nešto preduzeti, nemojte se bojati da budete taj neko drugi. Raspolovite svoje jelo kad god vam se ukaže prilika za to. Njegujte svoj karakter na način da vas niko i ne smije pitati šta ste to zasrali. I šta god da se desi, dajte Bogu tri dana.

Sretan Uskrs svima!

Moja bajramska priča

Bila sam mala i motala se oko mame koja je lupala orase i izdvajala rijezgu u posebnu zdjelicu. Te orase je poklanjala svojim kolegicama na poslu koje su slavile Bajram. Meni je tih godina Bajram stizao par dana kasnije nego ostalim ljudima u vidu baklave, ružica i odjeće koju su dobijala djeca maminih kolegica kao bajramluk, a koja im je bila mala. Rat se uvukao u naše živote i u praznike, promijenio nam okus i količinu baklave, a vihor rata je mnoge odveo daleko od Bosne i bosanskih Bajrama, a samim tim daleko i od mene. Taj isti rat je u moje malo mjesto doveo jednu divnu porodicu. To su bili ljudi koje sam upoznala tek kada sam krenula u školu jer je njihova unuka išla sa mnom u razred. Oni su donijeli pravi, pravcati Bajram u moj život.

Živjeli su u jednoj staroj kući na dva sprata sagrađenoj od pečene cigle. Pored kuće je bila velika štala i ambar. Dvorište je bilo veliko i neograđeno. Đedo Ramiz je bio majušan čovjek i uvijek je nosio kačket. Iako nije znao ni čitati ni pisati, cijenio je obrazovanje i bio jedan od najpametnijih ljudi koje sam upoznala u životu. Njegove doskočice i anegdote su nam bile veoma zanimljive i nikome nije bilo jasno gdje je on pokupio toliku količinu mudrosti. Skačemo njegova unuka Emina i ja po velikom krevetu gdje inače spavaju đedo i nena. Čela su nam orosile greške znoja, a crvenilo je obuzimalo dječija lica. Vriska iz duše se orila, a mi smo se čvrsto držale za ruke i skakale. Ulazi đedo i reče:”Oj, ko vas rodi takve nemirne?” Nena dreknu:”Ma šta ko ih rodi, pitaj ko ih je napravio. Sve po jadnom žensku, sve.” Ulazi nena sa svojim cvijetnim dimijama, rumenih obraza, podvezane glave i reče da nema skakanja. Bila je i deblja i veća od đede, pravi mrgud crnih očiju, tankih usana i oštrog glasa. Imala je meko srce koje je bilo u neskladu sa izgledom, ali vidljivo svim ljudima u nevolji. Dok je nena pravila kafu, mi smo se igrale sa đedom igre rimovanja. U toj igri je đedo postao medo. Nena je dobacila:”Pomršav vam nešta taj vaš medo.” A đedo joj reče:”Ko kad ti pojedeš i moje i svoje ise. Eto te k’o da si od masnog sira odvaljena. Otkako si ovde došla, ljudi Majevicu ne vide od tebe.” Ona je samo odmahivala rukom. Voljele smo te njihove prepirke koje nikad nisu prerastale u svađe. Đedo je govorio da je ona ponekad k’o osa na ogrisku, a ponekad k’o med. Pred njim osa, pred ostalima med. Kasnije sam shvatila da su oni tim šalama zatrpavali sve tuge koje su ih snašle i koje čovjeka pritisnu sa kamatom kada ostane sam. Đedo je govorio da je kamata uvijek slađa od glavnice. Kada je ratna tuga u pitanju glavnica se prolije niz obraze u vidu slanih suza, a kamate se skamene ispod kapaka i žuljaju dušu nekako zauvijek.

Eminin tata je poginuo u ratu, a njemu su đedo i nena bili roditelji. Imali su i sina Bajru kojeg sam i ja zvala amidža. On je živio tih godina u jednoj kući malo dalje od njih i pokušavao emigrirati u Ameriku sa porodicom. Emina je imala i brata Fahru koji je bio mali, a mama joj je radila u Tuzli na pijaci. Sve sam ih upoznala i svojatala kao i oni mene. Okupili su se svi tog dana. Amidža je bio tužan i pričao kako je već treći put uzajmio pare i podmitio neku Ajku da im pogura to za Ameriku. Đedo je rekao:” Da nisi kravu toliko pojio, ne bi ti ovoliko ni mukala. Tražiće ona, sine, još para. Takima se ne moreš nadavat. Moj Bajro, jednog sam izgubio, zar i tebe da izgubim?” Nena je prekinula svu ovu priču i rekla da se svi nacrtamo u utorak ovdje. Mi nismo išli u školu u utorak i srijedu jer je tad bio Bajram. Pogledala sam je i pitala:”Zar i ja?” Zagrlila me svojom teškom rukom i rekla:”Jašta neg i ti. Zafali se materi za orase i reci nek i ona dođe.”

Osvanuo je utorak. Obukla sam najljepšu haljinicu koju sam dobila iz inostranstva prošle godine i koja mi je eto ove godine taman. Imala je neku satensku vezicu sa mašnom oko struka sa patent zatvaračem. Struk mi je bio potanak i ta vezica je bila labava, ali ja sam insistirala da je ipak nosim. Počešljala sam kosu i stavila šnalicu. Mama nije mogla sa mnom jer je imala obaveza, a tata me skupa sa poklonima odvezao do Emine. Đedi sam kupila koka kolu i čarape, neni upakovala maramu koju je mama nekad davno dobila na poklon, Emini barbiku, a Emininoj mami dezodorans. Nađoh đedu kako sjedi ispod verande sam. Suze su padale iz sitnih očiju. Povikah:”Đedo ba, što plačeš, ko te diro?” Nasmijao se, obrisao suze i rekao da ne plače već da mu se znoje oči. Pitala sam od čega se znoje oči, a on mi je rekao da je to od nekih toplih sjećanja. Znala sam da misli na svog rahmetli sina. Poljubila sam ga u obraz ono da poljubac pukne i čestitala Bajram. On je volio kolu, a nena je uvijek krila kolu za goste. Dala sam mu poklon i rekla pred nenom da sakrije od nje kolu. Bajram sam svima čestitala sa:”Sretan vam Bajrambarečula.” I danas dan me sramota te kolektivne čestitke koju sam tako nekako iskombinovala. Sve prisutne sam nasmijala. Đedi se vraćala boja u obraze. Nena je nosila dimije sa cvijetnim dezenom, a đedo se šalio da se ušarenila k’o njegova njiva pod kućom u rodnim mu Korkutovićima u aprilu mjesecu. Svi smo se ismijali zamišljajući tu njivu, a on nam je objasnio da odijelo ne čini čovjeka, ali da ruganje čovjeku zbog odijela itekako može od onog ko se ruga načiniti nečovjeka. Nena me posadila na stolicu, navadila mi u tanjir punjene paprike i kolut sirnice. Jela sam brzo. Žurila sam. Ne smije igra da trpi. Nije Bajram svaki dan. Emina me požurivala mazeći onu barbiku. Baklavu sam jedva žvakala. Đedo mi je rekao:”Polako sinko, nije švabo na Husinu.”

Izašle smo napolje i igrale žmire. U zraku se osjetilo ono božansko i bajramsko pomiješano sa djetinjstvom. Prijali su nam praznici i slobodno vrijeme bez zadaće. Bježale smo od njenog brata koji je bio mali. Ušle smo u štalu u kojoj je bila krava sa teletom. Popele smo se na tavan koji je bio prostran i pun sijena. Zrake sunca su se uvlačile kroz prostor između dasaka i igrale sa prašinom učinivši je vidljivom. Preskakale smo otvor kroz koji se polagalo sijeno kravi. U jednom trenutku sam propala kroz taj otvor i ona labava vezica oko struka je zapela kravi za rog. Visila sam na rogu. Uhvatila me panika i počela sam vrištati, a krava je mukala. Mislila sam da će me krava pojesti. Svi se ukazaše na vratima, a đedo i Bajro priđoše, otkopčaše onu vezicu i iznesoše me napolje. Đedo reče da me milostivi Allah spasio i zagrli me svom snagom. Uveli su me u kuću i umili. Đedo me upita:”Ko te rodi taku nemirnu?” Ja ponovim kroz suze ono nenino:”Što ne pitaš ko me napravi? Zar uvijek sve po jadnom žensku?” Svi se ismijaše i meni bi baš drago zbog toga. Bajrina žena reče da je dobro što je krava mukala onoliko, a ja se okrenem prema đedi i kažem:”Da je nisi onoliko pojio, ne bi ti onoliko ni mukala.” Opet su se svi smijali. Rekao mi je đedo da se potrudim da tako pamtim i ono što učiteljica priča jer će mi to osigurati pamet, a pamet sve ostalo u životu. I da se molim Allahu za zdravlje i sreću. Predložila sam đedi da ja pamtim, a da se on za mene moli. Kada sam pošla kući dobila sam poklon i baklave za ponijeti. Vijest o mome nestašluku je stigla prije mene kući pa me mama malo vaspitala prutom, iskritikovala i zabranila da idem na Bajram sljedeće godine. A ona je bila od riječi i nije zaboravljala ono što kaže.

Sljedeće godine sam šmugnula bez poklona na Bajram. Objasnila sam svima situaciju. Đedo je otišao u selo na telefon i javio mojoj mami da sam kod njih i da se ne brine. Bajro je već bio u Americi, a nena je bila kao uvela ruža zbog toga. Tugovala je tiho i nije više bila onako glasna. Ono malo rodbine se okupilo oko stola i svi su, kroz smijeh, Emini i meni zabranili odlaske u štalu. Bilo je divno imati nenu i đedu. Bilo je divno bajramovati sa svojima i te i svih narednih godina. Strogo sam zaprijetila neni da samo od mojih oraha smije praviti baklavu. Na taj način sam osjećala da i ja doprinosim duhu praznika. Tako je i bilo.

Bio je raspust nakon šestog razreda i moj djed me poveo na mjesnu pijacu. Vidjela sam đedu i povikala:”Đedooooo, jesi to ti?” Prišao nam je, zagrlio me i dao mi marku za sladoled. Nikad ga više nisam vidjela. U sedmom razredu Emine nije bilo. Do mene je došlo mnogo priča o njima. Jedni su govorili da su se vratili u Vlasenicu, drugi da su otišli Bajri u Ameriku, a treći da je đedo umro. Nikome nisam vjerovala. Kada sam se dočepala interneta, odlučila sam ih potražiti. Našla sam jednu Bajrinu kćerku koja nije bila baš raspoložena za uspomene i koja taj period poistovjećuje sa siromaštvom i neizvijesnošću. Napisala mi je šture informacije o nekada mojoj porodici koja je odnijela negdje sve moje Bajrame. Đedo je umro prije dvije godine u 80. godini života, Emininog oca su našli u nekoj masovnoj grobnici u Kamenici i nena je tad jedva živa ostala nakon srčanog udara čije posljedice trpi i dan danas. Ostali sada žive u Sarajevu.

Ramazan je. Miriše opet na djetinjstvo. Lepine se našminkale crnim kimom. Kupujem kolu, iako je izbjegavam inače. Suze pobjegoše iz očiju. Dolazi drugarica koju čekam, grli me i pita što plačem. Odgovaram da ne plačem i da mi se samo malo znoje oči od nekih toplih sjećanja. Napominjem da se ne smije tugovati za vrijeme ramazana. Nije joj jasno kakve veze ima ramazan sa mnom, ali se složila. Prepričala sam joj svoje poslijeratne Bajrame provedene u staroj kućici u kojoj je svega osim ljubavi falilo, opisala meni drage ljude, dočarala okus baklave i predočila đedine mudrosti. I njoj su se počele znojiti oči. Bajram će mi zauvijek ostati ljubav uvijena u toplinu sjećanja na jednu divnu porodicu.

Umišljena

Bila jednom jedna bara. Rođena u otisku traktorskih guma nakon obilne kiše u mjesecu novembru u horoskopskom znaku škorpije. Bila je utisnuta svega tridesetak centimetara u šumski put. Drveće je skoro pa izgubilo lišće i klatilo se ogoljene duše na vjetru. Poneki listić je završio i u bari. Nakon kiša nastupi neuobičajno lijepo vrijeme za ukus novembra, a nebo opet postade plavo i obogaćeno kolonijama gustih, bijelih oblaka. Bara postade umišljena jer se nebo ogledalo u njoj i prigrli ljepotu neba kao svoju. Mislila je da je duboka onoliko koliko je drveće, koje se iz prikrajka ogleda skupa sa nebom, visoko. Ta optička iluzija joj je oblikovala muljavi karakter i smatrala je sebe najljepšom vodenom površinom na ovom svijetu. I kako to obično i biva, od optičkih iluzija koje brzo postadoše neoboriva uvjerenja naše plitke bare, najviše stradaše oni bližnji. Smijala se golotinji drveća i pakosno uživala. Dno joj se polako pretvaralo u mulj, ali je još uvijek bila dovoljno bistra i mislila je da je nemoguće da ikad bude čitava prljava kao to dno. Temperature se naglo povećaše i počeše komarci da svraćaju na onih nekoliko listića koji plove barom. Hvalila se ona njima kako je najljepša, najbolja i najdublja vodena površina na svijetu. Oni su za nju bili jadnici koje prezire svako ljudsko biće, mali i po boji neupadljivi, ali dovoljno moćni da ispovijedaju njenu ljepotu gdje god stignu. Glas o najljepšoj bari se daleko čuo i jednog jutra se u nju naseli koristoljubiva porodica žaba. Nasilno se uvališe krupnim skokovima. Strugali su po njenom dnu svojim nožicama i budili joj žive rane. Čula je kako krekeću o njoj da je plitka kao i prethodna i da su se nadali dubini od minimalno pola metra. Hvalili su prelijepo i visoko drveće jablana sa lijeve strane i bukve koje su obitavale sa desne strane. Boljeli su je komplimenti upućeni onim drvenim golaćima. Zamrzila je neuredne žaburine svakom svojom kapljicom. Svakim danom je bivala sve pomućenija i njena površina je prestala biti plava kao nebo i na njoj više nije bilo bjeline od oblaka. Osjećala je kako se suši i kako postaje sve manja i manja. Žabe su je napustile. Brkati čovjek ju je dan poslije zasuo nekim kamenom nepravilnih ivica. Ugušio je i zadnju kapljicu života u njoj. Mrtva je. Šumski put opet postade prometan.

Sve ono lijepo u čovjeku je ustvari odraz neba. To lijepo se ne smije pomiješati sa umišljenošću, a ako se ipak pomiješa onda naljutimo nebo i ono nam pošalje koristoljubive žabe. A žabe k’o žabe, vječito željne vode sa izvora materijalizma, zamute vješto svu ljepotu. Zato ne budi, čovječe, plitak jer nebo ne voli umišljene.