Blenior krema i trake za depilaciju

Blenior krema za depilaciju dolazi u tubi od 125 ml. Na ambalaži piše da je za normalnu kožu. Da napomenem da ima Blenior ima i sensitive liniju o kojoj ćete moći pročitati moje mišljenje u nastavku teksta. Zona na koju nanosite ovu kremu treba da bude suha i čista. U kutiji osim tube dobije se i plastična špatulica čija jedna strana služi da bolje razmažete kremu, a druga da je otklonite nakon vremena propisanog na upustvu. Ovu kremu držite 6 minuta.

Krema je bijele boje i veoma je važno da je nanesete u malo debljem sloju. Prvi put sam je štedila i dobila polovičan rezultat. Naime, ostalo mi je dlačica, pogotovo na dijelu ispod koljena. Nakon toga sam je namazala tako da se namazano područje baš bijelilo i rezultat je bio fantastičan. Ima karakterističan miris ruže koji mi se dopao i koji se zadržava jako dugo. Ponutkana prijašnjim iskustvom (većina krema ove namjene je mirisala užasno) malo sam se i plašila kakav me miris čeka u tubi. Sve u svemu, baš sam prijatno iznenađena.

Dan prije depilacije uradite alergijski test. Molim vas, nemojte ovo nikad preskakati. Nanesite malu količinu kreme na nogu. Ovaj proizvod nemojte koristiti ako imate bilo kakve povrede (bubuljice, ranice). Moja koža je jako osjetljiva i uprkos tome krema za depilaciju za normalnu kožu se pokazala kao savršen izbor. Nakon depilacije sam nanijela hidrolat lavande (uvijek ga nanosim nakon depilacije).

Blenior sensitive krema za depilaciju

Dolazi u tubi od 100 ml. Koristi se identično kao i Blenior krema za normalnu kožu. Namijenjena je osobama koje imaju osjetljivu kožu. I ja sam ponosna vlasnica osjetljive kože. Ima karakterističan miris bagrema i dosta je jača po mirisu od one za normalnu kožu.

Mjesec dana sam naizmjenično koristila ove dvije kreme. Rezultat i jedne i druge je kod mene bio isti. Nisu mi izavale iritacije, crvenilo ni svrbež. Uvijek sam poštovala pravilo držanja 6 minuta. Prije sam koristila britvicu za depilaciju, osim par izleta sa kremom čiji mi je miris bio užasan prošle godine, ali nakon ovih krema ne planiram se vraćati britvici i posjekotinama. Kao što rekoh moja koža je osjetljiva i sve do sada mi je izazivalo u najmamnju ruku crvenilo. Ove kreme su jednostavne za korištenje i nema onog čuvenog „zebra efekta“ koji je karakterističan kod korištenja brijača, ono kada se promaši čitav red dlačica, pogotovo na potkoljenici sa zadnje strane.

Blenior trake sa hladnim voskom

Idealne su za one osobe nemaju mnogo vremena. Kreme koje sam opisala se koriste dva puta sedmično ako želimo glatku kožu. Kreme sam koristila čitav maj. Sa trakicama sam počela prvog juna. Ove trake se mogu koristiti i na licu. Velike trake se koriste za noge i dođe ih dvadeset komada u pakovanju. Osim ovih dvadeset komada velikih traka, pakovanje sadrži i osam komada traka za bikini zonu, osam komada za lice (male trake) i pet paketića postdepilacijskih maramica.

Koža treba da bude čista i suha. Polako odlijepite traku od zaštitne folije, zalijepite na dio s kojeg želite ukloniti dlačice, zategnete kožu i povučete traku u smijeru suprotnom od rasta dlačica. Trakicu koristite dok ne izgubi moć ljepljivosti. Nakon depilacije očistite kožu post-depilacijskom maramicom.

Sastav hladnog voska mi je mnogo bolji od sastava krema za depilaciju. Korištenje traka mi je bilo malo neugodno samo u zoni pazuha, zato što sam baš škakljiva i ne trpim bol na tom području. Na ostalim dijelovima sam veoma brzo prevazišla taj osjećaj čupanja. Koža je nakon korištenja traka bila crvena par sati, ali ništa strašno. Crvenilo se do sutra povuklo, a koža je bila veoma glatka i sjajna. Proizvođač obećava glatkoću do četiri sedmice u što i vjerujem. Trakice su formulisane za normalnu do osjetljivu kožu i meni nisu izazvale nikakvu iritaciju.

I na kraju, šta god da odaberete od navedenog, budite sigurni da ćete biti zadovoljni. Trakice su dugotrajnije i malo bolnije rješenje, ali kada izračunate da ste mirni skoro mjesec dana, žrtva se isplati. Za one koji ne vole bol, tu su svakako kreme koje za samo šest minuta presude dlačicama.

Naredni post je o Remove Hair Removal kremi i hladnom vosku za depilaciju.

Tuga begovska

Naoko domaćinska kuća, sa zasađenim božurima i kadificama oko staze koja je vodila do ulazih vrata, mačkom koja je kunjala ispred vrata i psom svezanim tako da posmatra i dolaje pokretna dešavanja napolju. Uz kuću ljetna kuhinja, uz ljetnu kuhinju sušara u kojoj se sušilo voće, psu naoku. Blizu kuće, a opet dovoljno udaljena zbog mirisa, puna štala goveda i kokošinjac na čijem se krovu zelenila čuvarkuća u šerpi na tufne. Brdo iznad kuće puno raznoraznih voćki, između kuće i voćnjaka pedeset košnica pčela, svaki red košnica u drugoj boji, a u dolini ispod kuće, kuda žustro teče rijeka, njihova vodenica. Zbog blagostanja u kojem su živjeli, domaćina još kad je momak bio prozvaše Beg, a ženu mu Begovica. Niko im nije ni znao prava imena sve dok im se posmrtnice ne zazeleniše na debelom hrastu pored raskrsnice gdje se račvaju putevi za okolna mjesta. Živjeli su skladno i izrodili dvoje djece, sina i kćerku koja po ljepoti postade poznata nadaleko. Preko puta njih živjeli su u šeperuši sirotani Demir i Demirovica, koji su imali samo jednog sina koji se nakon očeve smrti dohvati čašice i duvana i postade mjera svega onoga lošeg među rajom. Kada ti neko pokuša ukazati na propust koji činiš samo upotrijebi rečenicu “eto te k’o Mušo Demirov“ i sve ti bude jasno bez daljeg objašnjenja.

Begov sin se zaljubi u ženu iz susjednog sela, sirotu koju rođeni mati i otac ne htjedoše primiti u kuću nakon što je pobjegla od nasilnog muža sa maksumčetom od dva mjeseca u rukama i ustima punim krvi od izbijena dva kutnjaka. Živjela je u staroj kući kojoj je zid otpadao u komadima i koju joj ustupi jedan bogataš meka srca u nadi da će mu Bog vratiti dobročinstvo na djeci koja se druže sa Mušom Demirovim. Begov sin je spazi na nadnici i zaljubi se. Saznade za njenu priču i pita je da se uda za njega. Priča o sirotoj pušćenici i Begovom potomku puče k’o top po selu i dođe do Bega i Begovice.

-Sine, ili ona ili mi. Pod našim krovom tuđoj ženi mjesta nema.

-A šta smo to mi bolji? Da vi znate samo kroz šta je ona prošla.

-Sama ga je birala. A ne znaš šta je bilo među njima. Nijedan neće ubit ženu na mrtvo bez razloga. Nijedan!

-On je pijanica.

-Šta ti znaš što se on propio! Niko ni ne pije bez razloga. Od dobre žene niko ne hita u kafanu. Nju ni njeni nisu primili, što li sine, crni kukavče? Naivčino majkina! Ovdje je neću, a ako ti odeš i ja ću za tobom, ali na drvenu tabutu! Ako sam ti sad teška jer ti želim najbolje, nosićeš me na duši ako odeš. Možda ti tad budem lakša.

-Majko, ja nju volim.

-Ima cura sine, sve bolja od bolje. Njoj pušćenici eno Mušo Demirov, šta mu fali i on je insan od krvi i mesa. Da si ćorav pa onda inekako, al’ vako nemere. Podaj joj koji dinar sadake i traži šta kako ti dolikuje. Neću da mi sutra onaj njen sijelo pravi pred vratima, a i babo ti je ljut. Sestra te kune i obećala je da će se pokrit’ ako se bragneš one! Sestra ti žensko, a zrelija u glavu sto put od tebe. Obraz kuće od va i kada se gleda kroz žene u toj kući.

Za Begom je sutradan vikao brkati Mušo, koji je vagao svega pedeset kila: „Bežeeeeee, oj Bežeeeee, da si živ i zdrav i da ti sinovo pastorče što prije zaplače u odajama pa da nazdravimo nas dvojica. Žena s djetetom je k’o krava s teletom, uvijek skuplja.“

Beg nije zamjerio Muši. Njemu je veća budala od Muše bio samo onaj ko pristaje s njim i onaj ko mu zamjeri. Spremili su se Beg i Begovica i posjetili onu pušćenicu. Darovali su dijete i rekli joj da nije dobrodošla u njihovu poštenu kuću. Palo je tu uvreda i uvreda. Vratila im je jadna žena onu banku kojom su darovali dijete i pokazala im tankom rukom vrata. Znala je da je kraj i da nikad neće moći stati pred Bega i Begovicu kao snaha dostojna njihove kuće. Sina su ucjenjivali iz dana u dan. Mati je prijetila samoubistvom, otac ga je u prijetnjama lišio imovine, a sestra nije htjela pričati s njim. Sramota je tad bila najopasnija društvena boljka i pogađala je porodicu kolektivno pa su se svi protiv sramote i borili kolektivno. Sin je popustio roditeljskim željama, ali uz uslov da se u njegovom prisustvu nikad više ne pomene ženidba. Majka je bila presretna i mislila je da će vrijeme pomoći usijanoj sinovljevoj glavi da razrijedi misli i dođe pameti u vezi ženidbe. Sestra se ubrzo pokrila kao što je i obećala Bogu ako joj porodicu spasi od sramote. Mušo Demirov je priženio neku i Demirovica dobi kćerku koju je uvijek željela. „Beže, aj nazdravimo, ja se oženio. Il’ si me možda ti stijo za zeta pa ti se izmakla prilika? Treb’o si vala na vrijeme razmišljat’!“ Otišli su Demirovima, proslavili kako Bog zapovijeda ženidbu i darovali krezavu mladu mrke kose koja se za godinu dana porodi. Mušo je i dalje živio kao momak i svijet posmatrao kroz gusti dim cigare preko čašice ljutog.

Begova kćerka koju su zvali Begulja ubrzo bi isprošena. Momak loših namjera je oženi čim je čuo njene teorije koje se tiču sramote. Znao je jako dobro da joj smije prirediti šta god hoće, a da ona mora sve istrpiti da ne bi postala pušćenica i da ne ukalja obraz ni njegove ni očeve kuće. Brak bi med i mlijeko dok se miraz ne potroši, a onda poče pakao zbog toga što nije još ostala trudna, a već su lijepe dvije godine prošle od vjenčanja. I on i njegovi su je zvali jalovušom.

-Snaho, vidi jest obeharalo.

-Jest, mati.

-Rodiće svaka voćka i ove godine, samo ti aman nećeš. U Ferida se lovačka kuja ošteni triput otkako si ovde. Sve što je dobro daje plodove. Bog je to tako udesio.

Begulja se naglo postara za te dvije godine. Ljudi su pričali da joj mati bolje izgleda nego ona. Muž je dolazio pijan često, udarao je, trgao joj maramu sa glave i nazivao jalovušom. Trudila se da sve u kući i oko kuće blista, da bude svakakvih jela na stolu, ali džaba. Roditeljima je lagala da je sve uredu. Brat joj je otišao na teren u Rusiju, a Begovica je priželjkivala unuče.

-Beže, znaš li ti što se unučad od šćeri više vole?

-Aj mi reci, Mušo, ako Boga znaš.

-Zato što znaš sa sigurnošću da su tvoja.

Beg se smijao Mušinim doskočicama pokupljenim u nekoj od seoskih kafana i razmišljao o unučetu koje bi rado držao u krilu, učio pčelarstvu i vodio na pijacu. Mušin sin je već stasao za školu i rado ispitivao naravnu Begovicu koja je uvijek odgovarala na njegova pitanja.

-Što ti, bona Begovice, nemaš unuka da se i ja imam igrat’ s kim?

-Božija volja, sine.

-‘Oćeš da ti moja mama rodi unuka?

Beguljin muž je doveo jedne večeri neku ženu i otjerao Begulju praveći od nje jalovu pušćenicu pred Bogom i narodom. Vratila se babi, a kroz selo se ubrzo pročulo da će njen muž postati otac. Lice uokvireno svilenom maramom se počelo borati, a slane suze su je još više ispile i učinile jadnijom. Brat joj se godinama nije vraćao sa terena iz Rusije iako je ovdje imao svo materijalno dobro koje mu duša želi. Begovica je postajala svjesna toga da nikad na njenom krilu neće sjediti unuče ni od sina ni od kćeri. Vraćale su se majka i kćerka taj dan iz grada i čule su kako se priča iza njihovih leđa u autobusu.

-Vidi one Begove šćeri! Onaj njen doveo ženu na ženu. Gluho bilo.

-Mor’o bona, stijo dijete. Ona jalova.

-Bolje bit ćorav neg’ jalov.

-I ja kažem. Kad si ćorav, rodiš i ima te ko služit’. Kad si jalov, nema ti pomoći.

-Kako je sad nije stid izić’ među narod?

-Šta bi od nake ljepote?

-Džaba joj marama na glavi, džaba. Bogu je ko zna šta skrivila.

-Loza će im se zatrt. Sin im godinama ne dolazi kući, neoženjen, a četerestu odavno prešo. Trebali su dat’ da oženi onu s dijetom. Priča se da ih je klela.

-Udri sirotu na svoju sramotu. Ima Boga da je k’o miš.

Begovica je nakon tih riječi osjetila oštar bol u predjelu sredogruđa. Kada je stigla kući srušila se pred vratima i umrla. Narod je na dženazi pričao da je mogla još dvadeset godina svijetom hoditi, ali nije se dalo. Neki su govorili da su je stigli aferimi, a drugi da se ne treba uplitati u volju Božiju. Beg je živio samo šest mjeseci nakon njene smrti. Umro je u svom voćnjaku, u obući. Begu i Begovici sin nije bio na dženazi.

Mušo je plakao za Begom više nego za rođenim ocem, a kada je, nakon nekoliko pića došao sebi, govorio je prisutnima:“Da mi je k’o moj Beg u cipilama umrijet. E vala nema ljepše smrti pa nek priča ko šta ‘oće!“

Imanje gromade Bega je obuzela nemirna ostruga koja je bujala iz godine u godinu, a sestra poče živjeti od bratove milostinje koju je slao iz Rusije.

Ovu priču mi je ispričao Mušo Demirov, djed mog školskog druga, kojeg sam upoznala u bolnici na praksi i koji je od svih nas prosio koju ljutu kapljicu da prekrati čamotinju i dosadu bolničkih dana. Poslije vizite je Mušo pijuckao najjeftiniji sok iz tetrapaka ne sipajući ga u čašu. Prislanjao je otvor tetrapaka pod od cigara žute brkove, uzimao male gutljaje i boja mu se brzo vraćala u obraze. Ko još provjerava sadržaj tetrapaka iz kojeg neko poput Muše pije? Ono moljakanje i prošenje alkohola je ustvari bilo još jedan trik da niko ne shvati da je alkohol već tu, u tetrapaku. Mušo je govorio:

-Najvažnije je zadovoljiti dušu. Ako je duša zadovoljna, tijelo se ravna prema njoj. Imam osamdeset dvije i da ne upado sa onije basamaka nikad ne bi ni vidio kako je u bolnici unutra. I pijem i pušim. Laže ko kaže da se od tog umire, laže. Ja sam živi primjer.

Dok je Mušo o sebi govorio kao o pravilu, a ne kao o izuzetku, sjetih se da mi ništa nije rekao za onu nesuđenu Begovu snahu sa bebom od dva mjeseca. Ubrzo mi bi žao što sam i pitala.

Omakla mu se suza iz alkoholom zamašćenih očiju i reče: „Umrle su u onoj kućici od zime i ona i beba, šeset osme. Nije imala drva, a snijeg zavalio. Bog da im dušu prosti. Umrijoše gladne.“

Pacijent koji je ležao na susjednom krevetu dodade:“Šteta. Samo nek Bog uzima po redu.“ Mušo koji vaga manje od pedeset kilograma ga ošinu pogledom, nasmija se i reče:“Ma kakvom redu, nek uzima po kilaži.“ Sobu opet ispuni glasan smijeh.

Moroccanoil ulje za kosu,da ili ne?

Ovaj tekst je namijenjen svima koji se dvomume da li da investiraju novac u toliko nahvaljeno Moroccanoil ulje čija cijena je, da budemo iskreni, previsoka. O ovom ulju se mogu pročitati razni hvalospijevi na blogovima. Mnoge poznate ličnosti ga hvale na sva zvona. Da li je ovo čarobna kapljica koja je vašoj kosi neophodna?

100 ml ovog ulja košta između 60 i 80 KM (30-40 eura) ovisno o mjestu gdje ga kupujete. U Bosni i Hercegovini ga možete nabaviti u Frizerlandu. Postoje i pakovanja ovog ulja od 30 ml i prema zadnjem upitu za cijenu košta oko 32 KM (16 eura). Nisam osoba koja se vodi onom čuvenom- Ako ne znaš šta je dobro, znaš šta je skupo. To i vama savjetujem. Cijena nije uvijek mjerna jedinica kvaliteta.

Glavni sastojak koji je istaknut čak i u samom nazivu je arganovo ulje (da budem preciznija čisto arganovo ulje). Pogledajmo sastojke ovog ulja:

Sastav

Prvi, dakle, najzastupjeniji sastojak je CYCLOMETHICONE (silikon), a nakon njega dolazi DIMETHICONE (također silikon). Treće mjesto zauzima ARGANIA SPINOSA (ARGAN) KERNEL OIL (čuveno arganovo ulje). Na četvrtom mjestu je PARFEM (ovo ulje ima savršen miris koji se dugo zadržava u kosi). Na petom mjestu je LINUM USITATISSIMUM (LINSEED)SEED EXTRACT (ekstrakt lanenih sjemenki). Slijede RED 17 i YELLOW 11 (bojila). I da, na kraju se nalazi meni jedan nepoznat sastojak MOT01 koji je od ostalih sastojaka odvojen tačkom, dok su ostali meni itekako poznati sastojci međusobno odvojeni zarezom.

I sami zaključujete da u ovoj bočici ima najviše silikona. Ja načelno nisam protiv silikona i ne izbjegavam ih u potpunosti. Šta to znači?

-U šamponu ne smiju biti ni slučajno!

-U proteinskim maskama je poželjno prisustvo silikona (na taj način oblažu dlaku i pomažu da se proteini fiksiraju unutar dlake).

-U regeneratorima ne vidim njihovu svrhu i tu ih izbjegavam.

-U leave in proizvodima ih djelimično izbjegavam (u nastavku teksta ćete vidjeti na šta zapravo mislim).

Moj konačni sud o ovom ulju:

Obloži dlaku i pruža kosi fantastičan sjaj (kosa se sjaji kao kod lutaka). To su silikoni koji zamaskiraju oštećenja i bukvalno plastificiraju dlaku. Nanosi se na mokru kosu (jedna pumpica je meni dovoljna, tako da će biti i vama). Ni slučajno ne nanositit na tjeme!!! Postoje dvije verzije ovog ulja, klasična i light verzija. Čitala sam da je light verzija za plavuše (kao klasično ulje može malo promijeniti nijansu kosi) što je i razmljivo obzirom na to da sadrži crveno bojilo. Dakle, plavuše light verzija, tamnokose mogu oba bez problema. Ne masti i ne sljepljuje kosu. Nanosim ga poslije proteinske maske (proteinske maske se koriste jednom mjesečno, a ako imate jako oštećenu kosu onda dva puta mjesečno sa razmakom od 15 dana). Pranje nakon proteinske maske ( 7 dana nakon proteinske maske jer kosu trenutno perem jednom sedmično) koristim šampon sa jačim sulfatima (Krauterhof sa bijelim lukom) koji opere sve te silikone. Osobe koje imaju jako oštećenu kosu mogu Morrocanoil ulje koristiti ta dva puta u mjesecu, ali ne više. Ne preporučujem da ovo ulje koristite više od jednom eventualno dva puta mjesečno. Silikoni nisu loši ako se ispravno doziraju i u tom slučaju imaju zaštitnu ulogu. Nemojte da vas zavara WOW efekat ovog ulja i ne pretjerujte sa količinom.

Leave in proizvod npr. Detangler je bez silikona i njega koristim jednom mjesečno. Moroccanoil ulje koristim također jednom mjesečno. Pošto kosu perem jednom sedmično, to znači da od ta četri pranja na mjesečnom nivou, dva puta ne stavljam leave in proizvode. Moja mjesečna doza silikona je Selective aminno keratin proteinska maska koja sadrži silikone (košta oko 15 KM i može mi trajati godinu dana) i Moroccanoil ulje koje nanesem nakon nje. I to je to.

Da li bih ja kupila Moroccanoil ulje? Ne bih. Ja sam ga dobila i koristiću ga na opisani način dok ga ne potrošim. Preskupo je i smatram da je kosu važno pravilno njegovati, a to se ne može samo jednim proizvodom (prije bih uložila na derivate hronograma) i ne maltretirati je zbog jednodnevnih lijepih frizura. Osim ovoga, veoma je važno pažljivo birati proizvode na osnovu sastava i ne bacati novac na gluposti samo zato što su jeftine ili samo zato što su na sniženju (mislim na Alverde proizvode).

Jedna mala digresija na finansijski aspekt cijene ovog ulja i cijena svega što vam treba za prelijepu kosu:

Hronogram:

-Dvije maske za kosu Garnier 20 KM

-Selective ammino keratin maska 15 KM

-Glicerin 3.5 KM

-Kokosovo ulje 9.50 KM

-Pivo 1 KM

-Mrkva i cvekla 1 KM

-Krauterhof šampon 6 KM

-Afrodita za djecu 3.50 KM

-Balea regenerator 3.80 KM

-Ricinusovo ulje 4.80

-Ljbilje eterično ulje 8 KM

Nemojte se šokirati. Nećete sve kupovati odjednom. Sve ovo košta 76.10 KM i može trajati mjesecima (kod mene i do 6 mjeseci što znači da ćete mjesečno ulagati po 7.50 KM na kosu). Neki derivati traju čak i po godinu dana (ulja) i proteinska maska. Sad saberite sav novac koji ste bacili na proizvode koji su se pokazali kao katarstrofalni i vidjećete da je cifra duplo veća. Na osnovu svega navedenog prosudite da li vrijedi Morrocanoil ulje.

Noge polomio ko ženu posluš’o!

-Pacijent upućen na odjel ortopedije i traumatologije zbog sumnje na iskliznuće epifize glave femura…

-Ooooop, kakve glave? Dragi doktore, kuka, kuka! Kuk mene boli.

-Gospodine, molim Vas!

-Pusti ti molitve, jarugo u bijelom, ja se u glavu utuk’o nisam već u kuk.

-Ama čovječe božiji, butna kost se zove femur i ima glavu koja sa drugim kostima gradi kuk!

-Vidiš ti to, znao sam ja da je tijelu malo jedna glava za života, ne računajući onu, da izvineš,  glavu…-kroz bol se nacerio tankim usnama što se jedva ukazuju pod žutim brkovima.

-Kako se zovete?

-Mušo Demirov.

-Mušo, molim Vas da se kulturno ponašate i te svoje pijane insinuacije ostavite za neko prigodnije društvo.

-Doktore, prvo ja nisam pjan. Od udara sam se otrijeznio, a kako i ne bi. Ti si doktore, aman danas loše volje. Ko ne zna za šalu, ne zna ni za Boga. A vi doktori… Jooooj! Ne čačkaj tu! Jooooj!

-Gospodine Mušo, izgleda da ćete morati na operaciju.

-Šta? Zagipsaj me doktore, na gipsu ne štedi, al’ nemoj me pod nož, nemoj svega ti! Vi bi samo perisali i kasapili. Znaš li ti doktore, koja je razlika između Boga i doktora?

-Ne znam i ne zanima me!

-Bog ne misli da je doktor!

Cijela prijemna ambulanta prasnu u gromoglasan smijeh. Doktor jednim pogledom svima skide osmijehe sa lica i nastavi profesionalno raditi svoj posao.

-Situacija je ozbiljna. Vi više niste mladi, a lom kuka nije mala stvar čak ni za dvadesetogodišnjaka.

-Zagipsaj me doktore, bolje i gips nego ‘ladni mermer.

Ščepao je Mušo doktorovu ruku i počeo ljubiti preklinjući ga da ne periše.

Osjetio se miris alkohola, znoja i bolnice. Jaukao je Mušo kao da će na klanje.

-I na mezarje doktore, i na mezarje, samo nemoj u salu. Ja sam čuo da se u sali zdravom pravom čovjeku izvadi bubrek i proda. Nemoj me samo uspavljivat’.

-Čovječe božiji, kakav crni bubreg?-nasmijao se i doktor konačno.

-E nek sam ti zube vidio u osmijehu doktore, pa nek i oba bubreka idu.

-Gdje se tako napi, sinji kukavče?

-E moj doktore, ja jutros ustado, aman na lijevu nogu. Viče me komšija Zaim-Mušooooooooo, ajde dolam, posto sam đedo. Frtalj do sedam, moj doktore, frtalj. Obučem se i pohitam njemu. Ja sretnijeg insana godinama ne viđo, godinama. Svi se da prostiš, doktore, osmolili tako k’o ti. A sreća se mora zalit’!Inače, se zlo nema u čemu utušit pa zavlada i osakati sreću. Četri rakije sam zbomb’o one sa šljivom pa findžan kave pa još dvije pivice, a nisam zalogaja strp’o jerbo se dijete rodilo rano. E i ova današnja djeca, sve rade u nevakat. I rađaju se u nevakat. Ja rođen u pet sati posle podne, uz trešnje, mati me rodila u ratu ito svjetskom. Ratnog sam ja mlijeka podojio, doktore. Eto! Ej, šta se imaš rađat’ na uranak? Radi toga se desi ovo. Zove me žena s prozora da idem odma kući, jelo zgotovila, mladi kompir, a noge polomio ko ženu posluš’o! Ito ne jednu već obje. Znaš li ti, doktore, što je Bog stvorio krompir? Beli ne znaš. Eto stvorio ga je da i mi sirotinja imamo kome gulit’ kožu.

Doktor prasnu u smijeh. I ostali se počeše javno smijati bez bojazni da će im doktor skinuti osmijehe jednim pogledom. Mušo nastavi:

-Ja samo što iskorači na cestu kad ono ispadoše iz oblaka kapi vode k’o iz bezobraznije usta prostote. I k’o što se i prostote odma late gaća i onog u njima, tako i kišurina odma dođe do gaća. Ja pohita uz one basamake jer sam odavno u godinama kad mi bubreki ne podnose kiše, kad ono…

-Doktore, da pripremimo pacijenta za operativni zahvat?

-Pripremite. I kako pade, nesretniče?

-Eis, k’o i svako pošteno čeljade, na lijevu stranu, onu od srca. Sabraše se svi, a kiša pada k’o luda. Sabiše me k’o siroma sarmu u kola i dovukoše me tebi na prijeki sud. A vala ljudi prije bili glupi da se opisat’ nemere. Šta imaš gradit’ kućurine nebu pod oblake? Jedan sprat dovoljno. Kad imaš jedan sprat nema vakije padova. Al’ de ti to objasni! Svi su danas najpametniji, svi. Ti Mušo, šuti. Svi tako k’o i ti ispite ispolagali i misle da znaju što i Bog. Jel’ tebi doktore, čudno što riječi ispit i ispit’ imaju u sebi ista slova? Ti položio ispit, ja volim šta ljuto ispit i to nas čini pametnima, jesam upravu? Nije bitno đe čo’ek sabere pamet, bitno da je sabere.

Umiješa se jedna sestra i reče doktoru da ne sluša bulažnjenje pijanca i da mu čitav sadržaj ovog karaktera treba na jedno uho ući, a na drugo izaći.

-Sisuljo, ne miješaj se kad ja i doktor pričamo! Mi smo svoji. Da si valjano izučila te škole, bilo bi ti jasno da ufeta skupljaju informacije i da ne služe k’o provodnici. A i da služe, to što uđe na jedno uvo, e to bi se dobro posralo na živce i izišlo istovareno na ono drugo. A onda bi se rakovi najeli tije govnadi i uznapredovali. Ja kad vam kažem, tako rakovi nastaju. A Mušu niko neće da sluša. Što ja nijesam dobio ono najgore, što? Zato što znam šta sa svakakijem informacijama.

-Zanimljivo stanovište, a šta vi radite sa takvim informacijama?

-Eis, šta radim…Prepričavam ih u kafani i u komšiluku. Tako hin odgonim od sebe i iz njiha izvodim zaključke koji idu u korist širijem narodnijem masama. Ja ljudima ne pametujem kako treba, već im pružim priču i zaključak pa deder razaberi. I razaberu. Još se i ismiju. Eto uzmemo za primjer oca ove male što se rodila i koja me svojim rođenjem dopremila ovde tebi. Jauk’o što će dobit’ žensko. Čujem ja za to pa pohitam njemu jednu veče na sijelo. I pričamo mi o svemu i svačemu, a ja onda počnem pričat ono što sam sprem’o čitavo popodne-Znaš, ti komšo, u čemu je čovjekova najveća boljka? U ubjeđenju. Ubijede te da je muško dijete najveća radost na dunjaluku. I svaki čo’ek, budala k’o budala, mjesto da misli svojom glavom, ispije tuđe mišljenje vako k’o ja ovu ljutu i dok mu život ne klepi ćušku živi k’o pjan od tuđeg mišljenja, čineći grijehe zbog kojih se nemere dovoljno nakajat’ na ovom svijetu ni da živi dvjesto godina. Oženim ti se ja i čim mi ona moja dvije dojke pokaza, zaboravim ja i na mater i na oca iako sprat niže žive. Al’ ona svoje ne zaboravi pa smo aman češće njenima išli iako su priko dva brda neg’ mojiem. Ona hin zaželi, ja je odvedem. Pa nasprema him svega od naše bijede, ja okilavim to nosajući priko ona dva brda i kućeći punca i punicu. Al’ neka. Nosajući him to sve, drške od cegera mi se urezivale u dlanove i mudrost mi se urezivala u dušu. Jest da su trebale godine da ta mudrost u mene zaživi, al’ zaživila je. Bog je samo sretnim insanima šćeri podario. I ja Boga zamoli iako ga rijetko kad šta molim, da kad mi nije dao bogasvo i visoke škole, da mi bar šćer dadne. I dade. Tu sam se ja uvjerio da ima Boga. Sedamdeset i pete i u mene zaplaka šćer nakon tri sina. Svi koji me znadu, mogu ti rijet da sam častio i pio više neg’ nakon rođenja one troice mudonja. Poženiše se sinovi, viđoše dojke, a tebi Mušo ostade ona jedna šći koja ode u Njemačku. I tako iz Njemačke mi postde bliža no njih trojica u istoj avliji. Sakrije pa mi da kad dođe, da niko ne zna. Ovo nemoj komšo, nikom kazivat! Od svojie usta odvoji pa mi metne u džep kad dođe. A kad pođe za dva’est dana, osami se sa mnom pa mi tutne opet. Od svog zadovoljstva otkine. Zna da ću ja to potrošit’ na pivu, zna, al’… Nazove i pričamo k’o da je telefon džaba, a nije, a oni sinovi tu, džaba mogu pričat’, al’ jok. Imaju preča posla. Promatraj komšo, druge što šćeri imaju. Teško im je ovo priznat’ i duša im zašteka na pomen ovije gorkije istina, al’ svako ko je imalo čo’ek rijeće ti istinu. Sin je puncov čim mu se pod njušku dojke prinesu, a šći je tvoja pa da je priko svijeta. I da nije vako ne bi valjalo. Al’ poderaše nas ubjeđenja. A čo’ek ih se kutariše tek kad rakaru na lopati bude i u mezaru se prevrće što je bio nepravedan. Onda je kasno, a najgore je kad je kasno. Teško onom ko okasni i na ovom i na onom svijetu. Ja sam, komšo, sretan jer živim od svoje pameti, a sabro sam je jer sam otvar’o oči tam đe su hin drugi zatvarali. I usta sam otvaro tam đe su hin drugi zatvarali, a đe hin je trebalo otvorit’ samo zato što si insan i što ne trpiš nepravdu. Teško je bit’ insan. Fasuivo sam ja radi tog svog insanluka, al’ mi nije žao. Mlogi su, da prostiš, pičke. Sami to izaberu pa se žale što hin gaće žuljaju. Kad propuste da reaguju na kaku nepravdu viču- Nisam se šćeo spuštat na njegov nivo. Haha, kaki bolan nivo? A znaju oni đe im je nivo, ispod kukova. Ne moraš bit’ doktor da znaš đe onoj stvarki nivo. I oni to zovu kulturom, a ja kukavičlukom. Tako insan laže sam sebe. Godinama tegli gorčinu tije laži k’o što sam ja puncu one cegere teglio i traži u drugima izvore tog nesretluka ne znajući da je sve u ubjeđenju. Insanu da je da bude u sredini, ej, u sredini. Sredinu zove zlatnom, a ja kažem da je sredina zlatna samo među nogama. Il’ si insan il’ nisi. Il’ si otac il’ nisi. A ti komšo, pljuješ na Boga što se žalostiš radi šćeri, sram da te bude. Bog će skupit’ tu tvoju pljuvačku i prolit’ ti je niz obraze kad se budeš namanje nad’o, zato idi daj šta sadake i ne štedi, da Bog prolije tuđijem licem suze, ali od sreće. Eto ljudi moji, tako ja sa poganijem informacijama. Sve hin u priču pretočim i dam na raspolaganje valjanijem ufetima, nek im se nađu za crne dane.

Zanemarile su se proste riječi koje se omakoše sa Mušinih usana. Taj žilavi, govorljivi, brkati djedica je operisan sutradan. Danima je uveseljavao čitavu ekipu vizite, druge bolesnike i posjetioce. Kada je ozdravio, govorio je unučadima:

-Ajte vamo, sjedite đedi na femurove, da vam nešto ispričam dok sam još živ.

-‘Oćemo đedo, aj nam pričaj o Begu!

Šamponi sa bijelim lukom za rast kose, da ili ne?

Šamponi sa bijelim lukom su zadnjih godina postali jako popularni. Mnogi su se pitali da li šamponi ove vrste mirišu (smrde) na bijeli luk. Zar stvarno mislite da bi proizvođači rizikovali sa smrdljivim proizvodom?  Tri najpopularnija šampona ove vrste su Farmasijev šampon, Afrodita litarski sa češnjakom i Krauterhof šampon sa bijelim lukom. Da li rade posao i koji je od njih najbolji? Pa da počnemo!

Farmas šampon sa bijelim lukom

Dolazi u ambalaži od 500 ml i košta 9 KM. O njemu se mogu pročitati hvalospijevi na raznim blogovima dok ga sa druge strane kude na sva zvona. Proizvođač navodi da može isušiti kosu, ali uz njega se može kupiti i maska koja taj dio problema rješava pa ćete uz šampon kupiti i masku (kao nabolje rade u paru). Taj par košta 18 KM, iako je često na sniženju. Da li ova dva proizvoda vrijede?

Na početku sastava šampona možemo naći vodu, jake sulfate, zgušnjivač, copolymer (koji se ponaša kao iritans) i parfem na visokom mjestu. Ekstrakt bijelog luka je tek nakon parfema (znači parfema ima više jer su sastojci uvijek poredani po količinskoj većini). Nakon ekstrakta bijelog luka možemo naći pantenol koji je dobar sastojak. Dobre sastojke sam podvukla crvenom linijom. Druga grupa dobrih sastojaka se nalazi na kraju sastava i to znači da ti sastojci dolaze u neznatnim količinama (bukvalno po kap). Ovaj šampon može izazvati svrab, perut, isušivanje dlake i dodatno mašćenje tjemena sa izraženim osjećajem ljepljivosti i gubitkom volumena. Čak se može desiti da odgovara jedno vrijeme, a da poslije izazove negativne reakcije. Na osnovu svega ovoga, sami procijenite da li ga trebate kupiti.

Farmasi maska za rast kose

Nijedna maska ovog tipa nije za rast kose i ni slučajno je ne stavljajte na tjeme. Rast kose je u ovom slučaju samo trik koji će vas navući na kupovinu. Maska sadrži silikon dimeticone i parfem na visokom mjestu. Nakon parfema sadrži konzervanse, a tek nakon konzervanasa te neke fine sastojke koji su istaknuti sa prednje strane ambalaže (ekstrakt bijelog luka npr.). Svi sastojci nakon konzervanasa se nalaze u mikro tragovima.

Afrodita šampon sa bijelim lukom

Litar ovog šampona košta oko 4.80 KM i mislim da ne postoji osoba koja ga barem jednom nije koristila ili imala namjeru kupiti. Ovaj šampon sadrži jake sulfate pa vam ne preporučujem da ga koristite više od jednom mjesečno. Šamponi sa jačim sulfatima su dobri čitači i dobro rade svoj posao ako ih umijete pravilno koristiti. Jednom mjesečno koristite jači šampon, a svako naredno pranje tokom mjeseca blaži šampon. I ovaj šampon sadrži Copolymer tako da osobama sa izrazito osjetljivim tjemenom neće odgovarati ni to jedno pranje tokom mjeseca. Mnogi su mi se žalili da im je ovaj šampon nakon dužeg korištenja izazvao perut i isušio kosu, ali treba uzeti u obzir da su ga ove osobe koristile mjesecima ito za svako pranje. Sa druge strane, mnogima je i pomogao kada su u pitanju zaustavljanje opadanja kose i ponovni rast.  Jedini biljni derivat koji sadrži ovaj šampon je ekstrakt bijelog luka (Allium Sativum Bulb Powder). Sastojak se nalazi na sredini liste sastojaka što znači da nije zastupljen u malim količinama, a parfem se nalazi svakako iza ovog ekstrakta, što ga čini boljim od Farmasi šampona.

Krauterhof šampon sa bijelim lukom

Ovaj šampon njemačkog proizvođača mi je favorit kada su u pitanju šamponi od bijelog luka, a u nastavku ćete sami prosuditi i zašto. Proizvođač navodi da je pogodan za masnu kosu. Košta 6 KM i dolazi u pakovanju od 500 ml. Konačno ga možete kupiti i u Bosni, a svakako ga preporučujem osobama koje žive u Njemačkoj kao dobar izbor jačeg šampona. Ako vas zanima kupovina ovog šampona kliknite OVDJE.

Pogledajte sastav na slici. Svaki podvučeni sastojak je dobar. Lista dobrih sastojaka je ogromna i osim ekstrakta bijelog luka sadrži i pantenol, ekstrakte bijele koprive, potočarke, bršljana, ružmarina, kamilice, čička, bijelog bora i arnike. Ovaj šampon zaustavlja opadanje kose i pospješuje rast kose. Osim moje univerzalne preporuke da kosu perete jačim šamponom jednom mjesečno, a svako naredno pranje tokom mjeseca blažim, ovdje možete napraviti iznimku. Jedan mjesec kosu perite ovim šamponom (kosu perite tokom tog mjeseca samo jednom sedmično), a nakon toga se opet vratite mojoj rutini. Još jedno često postavljeno pitanje vezano za ovaj šampon je i da li se smije koristiti umjesto litarskog šampona u receptu čuvenog Bojaninog šampona. Ovaj mi se čini kao mnogo bolji izbor od litarskog šampona u tom slučaju. Da napomenem da sadrži parfem pri dnu liste kao i konzervanse u zadnjem redu sastojaka koji su bolji sa stanovišta hemije od konzervanasa u Farmasi i Afrodita šamponima.

Uporedite broj dobrih sastojaka u ova tri šampona, njihovu poziciju na listi sastojaka i sastojke koji se mogu ponašati kao iritansi. Mislim da sam vam znatno olakšala izbor dobrog jačeg  šampona.

Čuvaj se Esme i kad poklone nosi!

Bila je godinu starija od mene i uvijek teatralno kreštala k’o svraka kad me vidi, a viđala me je samo kad joj šta treba bez obzira što smo išle u istu srednju. Zgrabi te, izljubi i izgrli tako jako da ti osjeti osein u kostima. Takva je bila Esma.

-Pa đes ti čo’eče, šta se radi na estradi? Opet si me zaboravila, opet. Al’ znaš da sam dobrica i da ću ti oprostit’. De mi ba sastavi kaku pismenu iz engleskog na jednu od ovih tema, do sutra mi treba, potražiću te ujutro prije prvog časa, lutko moja. Al’ nemoj ba šta dugo. Petnaest rečenica, kratkih i smislenih.

Pričala je bez pauze. Ostadoh sa onim papirom u rukama. Ona je bila takva da ti se pred njom karakter momentalno odlijepi od ličnosti i svaka rečenica koja ti izađe iz usta pred njom nekako bude samo u njenu korist. Čuješ kako to odljepljivanje škljocne i već se osjećaš loše i prevareno. A kada je argumentima stjeraš do zida, počne redati nisku suza od oka do poda pa ti se onaj odlijepljeni karakter utuši u suzama i ona dobije ono što žarko želi. Ma šta je meni jedna pismena, petnaestak minuta, tješim se dok režim sama na sebe. Zašto nas niko od profesora ne uči da kažemo NE? Možda zato što i njih nikad niko tome nije naučio.

Esma se u trećem razredu zaljubila u Kemu, ali on se vrpoljio po tom pitanju i težište svih svojih misli usmjeravao na sport. Niti je ganjao cure niti prosjek već samo loptu. Svake godine se teškom mukom provlačio da ne ode na popravni. Jednog je dana donio opravdanje od doktora zbog nekih prošlosedmičnih izostanaka, a onaj dio gdje treba napisati dijagnozu bio je prazan. Šmugnuo Kemo na nekakav turnir. Tražio je ko će mu napisati šta validno jer mu je razredna bila doktorica. Esma se ponudila i napisala Colpitis hronica (hronična upala rodnice). Kemo je mislio da nju vrti oko malog prsta i prijala mu je samopoouzdanju činjenica da je ona uvijek tu njemu na usluzi.  Odnio je razrednici opravdanje i čitava škola je već do velikog odmora znala od čega Kemo boluje. Esma se podmuklo smijala i hvalila na sva zvona svojom domišljatošću i hinjskim poduhvatom.

Napisala sam joj pismenu, a ona mi u znak zahvalnosti dade neku „da ne bude džaba“kesicu punu nečega. Nisam htjela da uzmem, ali dok se ja snađoh ona je već bila pred svojom učionicom na kraju hodnika. Otvorila sam onu vrećicu i ugledala tri para gipsanih zavoja koje je Esma juče latila na praksi i čoko bananicu. Od nje se bolje nije moglo ni očekivati.Čuvaj se grka (Esme) i kad poklone nose.

Ti zavoji su se pomijali po školskoj torbi čitav vikend. Tek u ponedjeljak sam ih izvadila i ostavila na stalaži jer sam uvijek školsku torbu spremala u zadnji čas, po mogućnosti ujutro pred polazak u školu. Rođak je našao zavoje i znao je o čemu se radi jer je svaki ekstremitet uspio slomiti bar jednom za svojih dvanaest godina života. Kad sam se vratila iz škole, naveče oko pola sedam, jer sam ponedjeljkom ujutro imala praksu, a poslije podne školu, on me moljakao da mu dam jedan par zavoja. Dala sam mu sve bez ikakvog razmišljanja. Ispitivao me da li je dobro zapamtio kako se ovi zavoji koriste i ja sam samo kimala glavom. Nisam ga ni pitala šta planira. Imala sam svojih muka.

Otišao je u očevo auto, izvadio jedan kompresivni zavoj iz prve pomoći i otišao kod djeda. Pitao je djeda smije li mu napraviti gips na ruci i djed je pristao. Takav je bio djed. Uradio bi sve da ispuni nečiju želju. Bilo je sedam sati i počeo je dnevnik na kantonalnoj televiziji. Baba je bila zakunjala. Rođo je skinuo sa prošća kantu u koju se muzla krava, nasuo vode i unio u kuću. Sklonio je stoljnjak sa drvenog stola i otpakovao zavoje. Djedu je prvo zamotao ruku kompresivnim. Gipsani zavoj je uronio u kantu vode, izvadio i razvaljao po stolu. Oblikovao je svojim ručicama gips i stavljao ga djedu na ruku. Odvojio je svaki prst i zagipsao, a dužinom ruke gips se protezao sve do iznad lakta. Divio se savršenstvu svog djela i odlučio podebljati gips. Djed nije mnogo obraćao pažnju jer mu je dnevnik bio jako bitna stvar i važno je samo da ne pričaš i ne lupaš tokom dnevnika. Nakon kantonalnog dnevnika, uslijedio je i federalni dnevnik, a pošto je ponedjeljak nakon federalnog slijedi i politički magazin Šezdeset minuta. Tako se ponedjeljkom ispred televizora u mome selu sjedilo od sedam do devet i dvadeset naveče. Autor gipsa je omađijan školskim obavezama, zadaćom i veoma burnom svakodnevnicom otišao u svoju sobu i zaspao, a djed se nije mrdao dok ne čuje sve vijesti.

Čujemo babu kako se dere. Djed ulazi kod nas sa zagipsanom rukom. Niko ne skida pogled sa gipsa. Sve mi je bilo jasno. Jedina kanta za mlijeko je postala neupotrebljiva, a sto se ni pomoću trikova nije mogao obrisati. Gips je bio toliko debeo da nije bilo šanse da se isiječe čak ni baštovanskim makazama. Muka oko skidanja gipsa, a da se djedova ruka stvarno ne povrijedi, je trajala više od sat ipo. Tata mi je zaprijetio da više nikakvu glupost ne smijem donijeti kući, inače…

Preostale zavoje smo dali jednoj koni koju je fascinirala činjenica da može nečim k’o snijeg bijelim popuniti rupe u zidu što joj je pokojni muž izbušio zbog kablova. Rođak je sakrio jedan zavoj, ponio u školu, razvaljao na školskom stolu tokom velikog odmora da svima pokaže svoje umijeće i drugu zagipsao ruku. Svi su mu se divili. Tek tad je nastao pravi, pravcati cirkus jer su se u sve umiješali i roditelji zagipsanog. U očima svih samo sam ja bila krivac. Ko bi rekao da će malo kalcijevog sulfata sa vodom napraviti ovoliko belaja samo zato što ja nisam znala reći NE jednoj Esmi nasred hodnika medicinske škole dok je Kemo bolovao od hronične upale rodnice. Eh, tugo srednjoškolska…

Eterična ulja za brzi rast kose

Eterična ulja su prirodni ekstrakti dobijeni iz aromatičnih biljaka (lavande, ružmarina, smilja, kadulje…). Imaju veoma male molekule pa ih zbog toga karakteriše visoka sposobnost prodiranja. Eterična ulja se ne koriste samostalno već se miješaju sa nekim od baznih ulja.

Bazna ulja kojima sam godinama vjerna su kokosovo i ricinusovo ulje. Ako vam ne odgovara kokosovo ulje onda ga možete zamijeniti sa arganovim uljem. Također ne preporučujem samostalnu upotrebu ricinusovog ulja jer je dosta gusto. Kada sam koristila mješavinu kokosovog i ricinusovog ulja bez dodavanja eteričnog ulja, moja kosa se znatno brže mastila.

Eterična ulje u službi kose možemo koristiti na više načina:

1. Za rast kose

Prvo eterično ulje koje sam koristila je bilo ulje ružmarina (proizvođač ljbilje). Mješavina za rast kose: kašika kokosovog ulja, pola male kašikice ricinusovog ulja i tri kapi ulja ružmarina (ovo je sasvim dovoljno za mazanje tjemena i ne pretjerujte sa količinom). Kosa je rasla znatno brže kada sam uvela eterično ulje u rutinu i znatno sporije se mastila. Prije upotrebe eteričnih ulja trebate provjeriti da li ste alergični(nanesete kapljicu ulja na podlakticu i na predio iza ušne resice). Ružmarin je prilično jak pa ako vam bude smetao možete ga zamijeniti uljem kadulje (žalfije). Žalfija je poznati antiseptik, a njeno dejstvo na zdravlje kose je neprikosnoveno. Pomaže očuvanju prirodne boje kose, usporava nastanak sijedih vlasi, podstiče rast kose i smanjuje mašćenje tjemena. Eterično ulje žalfije se pokazalo kao najbolje u ljetnom periodu kada je povećano mašćenje kose zbog znojenja kao i kod osoba koje imaju masnu kosu.

2. Dodavanje eteričnog ulja u šampon

Eterično ulje lavande koristim tako što ga dodajem u šampon. Izdvojim u posebnu posudicu količinu šampona dovoljnu za jedno pranje, dodam dvije kapi ulja lavande i jednu kašiku meda. Ovu mješavinu koristim jednom mjesečno (onda kad perem kosu jačim šamponom). Jači šampon koji trenutno koristim možete vidjeti na slici. Pranje kose šamponom u koji je dodano par kapi ulja lavande pomaže uspostavljanju ravnoteže tjemena, podsticanje rasta kose i povećavanju perioda između dva pranja kose.

3. Dodavanje ulja u smjesu za piling

Piling tjemena je veoma važan. Na taj način uklanjamo izumrle stanice i pospješujemo cirkulaciju. Ovaj piling se ne radi često. Ja ga radim jednom u šest mjeseci.

Recept:

1 kašika maslinovog ulja

1 kašika meda

1 mala kašikica cimeta (a ako vam smeta cimet zamijenite ga šećerom)

3 kapi eteričnog ulja (kadulje ili lavande)

Zagrijte blago ulje, dodajte ostale sastojke i promiješajte. Smokrite kosu i nanesite blagim, kružnim pokretima na tjeme. Masirajte nježno nekoliko minuta, isperite i operite kosu na uobičajan način.

Svko ko želi zdravu i lijepu kosu, treba uvesti što prije eterična ulja u rutinu njege kose. Ovo se prvenstveno odnosi na sve one koji žele podstaći rast kose. Najbolja eterična ulja i informacije o kupovini istih možete pronaći OVDJE.

A ovo je moja kosa👇

Med i mlijeko

Beemed

Opet jedna moja ratna priča od koje mi bombe miline pucaju u srcu sa svih strana kad god je se sjetim. Moj komšija, inače jako star čovjek kojeg sam moljakala da sa mnom igra ganje jer je samo on bio sporiji od mene, priredio mi je iznenađenje za šesti rođendan. Jedva je došao do moje kuće, noseći u jednoj ruci štap, a u drugoj nešto što nisam mogla identifikovati dok sam ga posmatrala kroz prozor. Taj poklon je bio umotan u nekakav sivi, opori papir, svezan nekakvom špagom i djelovao je jako neugledno dok sam mu govorila hvala. Otpakovala sam na licu mjesta taj paketić iako ovo nije baš bio običaj kad sam ja bila mala i oduševljeno sam poljubila pola tegle meda koja ugleda svjetlo dana kada sam skinula onaj papir pa onda njega. Pravi pravcati med kojeg sam očima gutala sve dok on nije otišao kući. Ne znam kojim kanalima i kako je on došao do tegle meda u ratnom bunilu, ali eto došao je i u takvim ludim okolnostima odlučio je svoj med podijeliti sa mnom, pola njemu pola meni. Samo što je moja polovica bila malo visočija u tegli nego njegova. Rekao je:“Sretan ti rođendan i dabogda ti čitav život tekli med i mlijeko.“ Taj djed je umro pred kraja rata, a još mi okus onog meda golica nepce iako je od tad prošlo godina i godina, proteklo suza i suza, a bogme i mlijeka i meda. Nakon rata pokloni su postajali sve skuplji i praktičniji jer smo rasli, a papir im je često puta bio ljepši nego sadržaj. Oko Božića smo dobijali paketiće u školi u sklopu projekta Djeca djeci i ti paketići su uvijek bili puni svakakavih sitnica koje su nam izazivale lavinu lijepih, dječijih osjećaja. Iako sam uvijek bila đavolčić, na smotri podjele paketića sam bila obučena u anđela i na bini dijelila paketiće drugoj djeci. Koliko su svi bili sretni dok su grlili šarenu kutiju veličine kutije za cipele i baš sam nešto razmišljala o tome kako stvarno nije fer da dobijamo poklone samo dva puta godišnje obzirom na to da godina traje 365 dana. Kako bi bilo lijepo barem jednom mjesečno dobiti nešto za svoju dušu…

Sve moje želje prije ili kasnije nađu način da se ostvare. Ja ih taman zaboravim, a one prođu kroz neku pukotinu realnosti, materijalizuju se i pojave se pred mojim očima sa onim izrazom-Mi konačno tu, umorile smo se od puta jer imamo godina, ali svejedno, bitno da smo tu. Kada sam postala bloger paketići su počeli pristizati i više nego jednom mjesečno, a najbolje od svega je to da sam im ja birala sadržaj. Jedan od najmedenijih, kojem eto ja nisam birala sadržaj, stigao mi je prije nekoliko dana. U njemu je bila tegla meda i još jedna tegla meda i pazi sad još jedna tegla meda u kojoj se izležavao crni kim. Čudim se kako ovaj paketić nisu usput napali mravi, ali nisu i hvala im. Rekoh li ja vama da sam dobila i teglu pekmeza? I magnet kamen na kojem je ručno oslikana pčela, i olovke i kalendar i priručnik za pčelare, i mnoštvo malih medića koje dobijemo uz čaj u ugostiteljskim objetima, a koje ću ja koristiti za spravljanje maski za kosu o kojima ću vam svakako pisati, ako ih ne pojedem između dva pranja kose, a sa mnom je svašta moguće. I kada sve krene nizbrdo i nakrivo, pojavi se neko iz Beemed-a i podsjeti me da život itekako može biti med i mlijeko (prilažem vam i sliku kao dokaz). Stvarno je bilo teško ne otvoritit ove tegle prije fotografisanja. Znate li kolika mi je bila moć samokontrole u ovakvoj situaciji dok nepce priželjkuje ono golicanje kao 1994. godine? Odoh sad tražiti da kupim domaćeg mlijeka jer ja pekmez ne znam jesti drugačije osim pomiješanog sa varenim kajmakom na tankoj kriški domaćeg hljeba koja je duga kao januarska noć dok mi pekmez kapa na onaj dio majice pod vratom gdje je nekad ležao siperčić. Hvala Beemedovci što ste me vratili u djetinjstvo, a svima koji čitate od srca preporučujem da probate Beemed proizvode, podržite domaću proizvodnju i pružite sebi šansu da vam život bude med i mlijeko ili pekmez i vareni kajmak, kako god vam duša zaželi. A može i obadvoje ako se ja pitam, a pitam se jer ste na mome blogu!❤🍯

Daj Bogu tri dana

1992. godina

Kroz plavetnilo neba i bjelinu behara obuze čovjeka božansko među ljudima pa se ljuske kuhanih jaja počeše ozbiljno šareniti dok im mi djeca lijepimo razne sličice po usijanoj i vreloj površini. Sprema se posvećenje, hrana koja se nosi u crkvu na Veliku subotu, stavlja u veliku pletenu korpu i zašuška najljepšim stoljnjakom koji domaćica posjeduje. Natjerala sam babu da i meni pripremi malo posvećenje koje bih ja stavila u svoju malu korpicu. Nevoljko je pristala. Zabranjeno je jesti posvećenje prije Uskrsa i u mojoj kući su se običaji uvijek poštovali, a svi ukućani su se morali pridržavati i krotiti volju bez obzira koliko imaju godina. Išla sam u crkvu sa babom te subote i ponijeli smo hranu na posvećivanje. Crkva je bila puna meni nepoznatih ljudi. Počeo je obred posvećivanja, a ja sam, omađijana mirisima koji su dopirali iz korpi, ustanovila da sam jako, jako gladna. Sagela sam se i počela roviti po onoj mojoj korpici. Svi su gledali prema paroku i niko nije obraćao pažnju na mene. Napipala sam sir i nastavila dalje tražiti sve dok nisam došla do kobasice. Izvadila sam kobasicu i počela je jesti u čučećem položaju dok su svi ostali stojali i molili se. U jednom trenutku sam primijetila da kobasica nije oguljena, ustala sam i naglas rekla babi:“Mogla si je barem oguliti.“Istrgla mi je kobasicu iz ruke, vratila je u korpicu i stavila me ispred sebe, držeći svoje ruke na mojim ramenima. Imala sam četiri godine i bila sam opasno nabelajila. Bila je ljuta danima što sam je ovako obrukala. Čak se i mama derala na mene. Moja generacija je odgoj i osnovnu kulturu morala stavljati ispred praznog želudca inače roditelji budu krivi što te nisu odgojili, a roditelji k’o roditelji, ne vole biti krivi.

1993. godina

Lale još nisu otvorile cvjetove za naše poglede. Djed i ja sami kod kuće. Velika je subota, ratna ovaj put. Došao neki mršavi, stari čovjek i pita imamo li išta da mu damo da jede. Tresle su mu se ruke. Dok pišem ovu priču shvatam da je to bilo od gladi. Djed načinje posvećenje, iako tome nije vakat i daje čovjeku pola zlatne pogače i pola kobasice. Za nahraniti gladnog je uvijek pravo vrijeme. Ljutila sam se na ukućane jer se nisu derali na djeda što je načeo kobasicu prije Uskrsa, a na mene su se derali prošle godine. Nezgodno je biti mali u pogrešno vrijeme. Sad me sramota te ljutnje.

1997.godina

Imala sam devet godina i čula sam slučajno u mjesnoj prodavnici da u posvećenje treba staviti glavicu bijelog luka jer taj luk kao štiti od ujeda zmija i ostalih otrovnih životinja. Mama nije htjela ni da čuje za takve gluposti. Krišom sam stavila glavicu luka i ukućane tjerala da taj luk jedu sutradan. Djed i trogodišnji brat su jedini pristali. Djed se izvinjavao ljudima koji su dolazili da čestitaju Uskrs zbog mirisa luka. Nikad mi neće biti jasno zašto se ljudi izvinjavaju zbog toga što mirišu na luk, a ne izvinjavaju se ako smrde na alkohol. Odrasli su baš komplikovani. Bilo je djece koja su voljela period korizme i period ramazana jer im tad očevi nisu pili i nije bilo nasilja u njihovim kućama. Znam da i danas ima takve djece i otkine mi se komad duše kad god čujem pojmove čujem post i alkohol u istoj rečenici.

2002. godina

Okupile se žene i pričaju o sijanju. Baba reče da na Veliku heftu neće sijati i da će ipak sačekati da Uskrs prođe. Jedna od njih pogleda prema babi i reče:“Čuj to, heftu? Kod nas se tako ne govori.“ Baba je upita:“A jel se „odjebi“ kod svih kaže isto il i tu ima neka zamjenska riječ?“ Popile su one od tad kafa i kafa, a koni ni na kraj pameti više ne bi da se igra lektora i da ispravlja babu. Slušala sam ih u prekidima dok su me morile neke druge stvari koje su se mogle kupiti novcem, ali novca tih godina nije bilo. Tad sam imala četrnaest i Velika subota je bila rezervisana za takmičenje iz hemije, a nakon takmičenja sam trebala ići sa jednom drugaricom u BKC na nekakve bilijarske igre. Ulaz se plaćao 1 KM, a tamo je bila i njena simpatija. Od usta sam otkidala novac čitavu sedmicu da ispadnem pravi drug i da idem s njom. Ona je bila starija od mene tri godine i više puta su mi ljudi govorili i direktno i indirektno:“De se malo ugledaj na nju.“ Nju je bilo lako voljeti jer se svima činila kao jako fina osoba koja uvijek zna pravu mjeru, svaka dlaka na glavi joj je bila na svom mjestu i nikada se nije potukla u životu, čak ni u igri. Ona je bila dobra za sebe. Ja sam bila sve suprotno. Došla je i ta subota. Na uranak takmičenje u školi Brčanska Malta na kojem sam nepažnjom šećeru oduzela šest atoma oksigena u dva zadatka i otišla sa takmičenja bez osvojenog mjesta. Ona je bila presretna zbog bilijara i na kraj pameti joj nije bilo da sluša moje jade. Neki djed je stojao na stanici i gorko plakao. Krio je suze dlanovima od radoznalih posmatrača. Ona je ubrzavala kada smo došle do njega, a ja sam zastala i upitala ga šta mu je. „Moj sine, ukrali mi novčanik. Nemam čim da se vratim kući, a pješke ne mogu.“ Zaboli me njegova nemoć i krvoločni pogledi svih onih ljudi koji su kao lešinari posmatrali suze jednog vremešnog čovjeka u nevolji. Izvadila sam svoje dvije marke i dala mu. Ovo nije bio čin dobrote. Kada imaš četrnaest ne razmišljaš mnogo o dobrim djelima na način na koji odrasli razmišljaju o tome i ne tražiš od Boga povrat dobročinstva. Odrasli učine nešto dobro i nadaju se da će im se to vratiti kada im život krene u nakaradnom smijeru. Oni očekuju. Oni su dobri za sebe. Osjetila sam stegu nemoći koja je projektovala oštru bol u prsima i htjela sam da ta bol odmah nestane. Dadoh tu siću bez razmišljanja i računice. Nisam imala više novca, a moja autobuska karta nije važila za ovaj dio grada. Djed se zahvaljivao i ljubio mi ruku. Osjetila sam mokre obraze, a ona je bila crvena i pokazivala stisnute zube. Iza trafike mi je rekla:“Kravo jedna glupa, kako ćemo sad na bilijar, kako ćeš platiti ulaznicu? Vidi šta si mi napravila. Nisi ni za šta. Neko drugi bi mu dao za prevoz. Eto baš si ti morala da izigravaš spasioca.“

Otišla je jer sam joj skinula osmijeh sa lica brišući nečije suze nemoći tom sićurijom koja mi je zveckala u džepu. Dugo sam joj gledala leđa i novu teksas jaknu. Djed je ulazio šepajući u autobus, posmatrala sam ga kako barata onim drvenim štapom. Stanica ubrzo postade pusto mjesto. Sjela sam na metalnu komstrukciju ispod staklene stanice, laktove naslonila na dio iznad koljena, a dlanovima pridržavala sljepoočnice koje su kucale jače od srca. Prišla mi je neka žena, stavila ruke na rame kao baba onomad u crkvi i pitala me:

-Znaš li šta je bilo na Veliki petak?

-Razapeli su Isusa.

-A na Uskrs?

-Pa uskrsnuće.

-Sine, šta god da se desi u životu, daj Bogu tri dana!

Prestadoše mi biti bitni oni atomi u šećeru i ona što je uvijek sebe stavljala na prvo mjesto. Nikad se više nismo družile i mnogi su me pitali:“Šta li si to zasrala?“

2020. godina

Kada se okolnosti promijene, nađite način da održite u životu sve lijepe običaje. U moru onih koji očekuju da će neko drugi nešto preduzeti, nemojte se bojati da budete taj neko drugi. Raspolovite svoje jelo kad god vam se ukaže prilika za to. Njegujte svoj karakter na način da vas niko i ne smije pitati šta ste to zasrali. I šta god da se desi, dajte Bogu tri dana.

Sretan Uskrs svima!

Moja bajramska priča

Bila sam mala i motala se oko mame koja je lupala orase i izdvajala rijezgu u posebnu zdjelicu. Te orase je poklanjala svojim kolegicama na poslu koje su slavile Bajram. Meni je tih godina Bajram stizao par dana kasnije nego ostalim ljudima u vidu baklave, ružica i odjeće koju su dobijala djeca maminih kolegica kao bajramluk, a koja im je bila mala. Rat se uvukao u naše živote i u praznike, promijenio nam okus i količinu baklave, a vihor rata je mnoge odveo daleko od Bosne i bosanskih Bajrama, a samim tim daleko i od mene. Taj isti rat je u moje malo mjesto doveo jednu divnu porodicu. To su bili ljudi koje sam upoznala tek kada sam krenula u školu jer je njihova unuka išla sa mnom u razred. Oni su donijeli pravi, pravcati Bajram u moj život.

Živjeli su u jednoj staroj kući na dva sprata sagrađenoj od pečene cigle. Pored kuće je bila velika štala i ambar. Dvorište je bilo veliko i neograđeno. Đedo Ramiz je bio majušan čovjek i uvijek je nosio kačket. Iako nije znao ni čitati ni pisati, cijenio je obrazovanje i bio jedan od najpametnijih ljudi koje sam upoznala u životu. Njegove doskočice i anegdote su nam bile veoma zanimljive i nikome nije bilo jasno gdje je on pokupio toliku količinu mudrosti. Skačemo njegova unuka Emina i ja po velikom krevetu gdje inače spavaju đedo i nena. Čela su nam orosile greške znoja, a crvenilo je obuzimalo dječija lica. Vriska iz duše se orila, a mi smo se čvrsto držale za ruke i skakale. Ulazi đedo i reče:”Oj, ko vas rodi takve nemirne?” Nena dreknu:”Ma šta ko ih rodi, pitaj ko ih je napravio. Sve po jadnom žensku, sve.” Ulazi nena sa svojim cvijetnim dimijama, rumenih obraza, podvezane glave i reče da nema skakanja. Bila je i deblja i veća od đede, pravi mrgud crnih očiju, tankih usana i oštrog glasa. Imala je meko srce koje je bilo u neskladu sa izgledom, ali vidljivo svim ljudima u nevolji. Dok je nena pravila kafu, mi smo se igrale sa đedom igre rimovanja. U toj igri je đedo postao medo. Nena je dobacila:”Pomršav vam nešta taj vaš medo.” A đedo joj reče:”Ko kad ti pojedeš i moje i svoje ise. Eto te k’o da si od masnog sira odvaljena. Otkako si ovde došla, ljudi Majevicu ne vide od tebe.” Ona je samo odmahivala rukom. Voljele smo te njihove prepirke koje nikad nisu prerastale u svađe. Đedo je govorio da je ona ponekad k’o osa na ogrisku, a ponekad k’o med. Pred njim osa, pred ostalima med. Kasnije sam shvatila da su oni tim šalama zatrpavali sve tuge koje su ih snašle i koje čovjeka pritisnu sa kamatom kada ostane sam. Đedo je govorio da je kamata uvijek slađa od glavnice. Kada je ratna tuga u pitanju glavnica se prolije niz obraze u vidu slanih suza, a kamate se skamene ispod kapaka i žuljaju dušu nekako zauvijek.

Eminin tata je poginuo u ratu, a njemu su đedo i nena bili roditelji. Imali su i sina Bajru kojeg sam i ja zvala amidža. On je živio tih godina u jednoj kući malo dalje od njih i pokušavao emigrirati u Ameriku sa porodicom. Emina je imala i brata Fahru koji je bio mali, a mama joj je radila u Tuzli na pijaci. Sve sam ih upoznala i svojatala kao i oni mene. Okupili su se svi tog dana. Amidža je bio tužan i pričao kako je već treći put uzajmio pare i podmitio neku Ajku da im pogura to za Ameriku. Đedo je rekao:” Da nisi kravu toliko pojio, ne bi ti ovoliko ni mukala. Tražiće ona, sine, još para. Takima se ne moreš nadavat. Moj Bajro, jednog sam izgubio, zar i tebe da izgubim?” Nena je prekinula svu ovu priču i rekla da se svi nacrtamo u utorak ovdje. Mi nismo išli u školu u utorak i srijedu jer je tad bio Bajram. Pogledala sam je i pitala:”Zar i ja?” Zagrlila me svojom teškom rukom i rekla:”Jašta neg i ti. Zafali se materi za orase i reci nek i ona dođe.”

Osvanuo je utorak. Obukla sam najljepšu haljinicu koju sam dobila iz inostranstva prošle godine i koja mi je eto ove godine taman. Imala je neku satensku vezicu sa mašnom oko struka sa patent zatvaračem. Struk mi je bio potanak i ta vezica je bila labava, ali ja sam insistirala da je ipak nosim. Počešljala sam kosu i stavila šnalicu. Mama nije mogla sa mnom jer je imala obaveza, a tata me skupa sa poklonima odvezao do Emine. Đedi sam kupila koka kolu i čarape, neni upakovala maramu koju je mama nekad davno dobila na poklon, Emini barbiku, a Emininoj mami dezodorans. Nađoh đedu kako sjedi ispod verande sam. Suze su padale iz sitnih očiju. Povikah:”Đedo ba, što plačeš, ko te diro?” Nasmijao se, obrisao suze i rekao da ne plače već da mu se znoje oči. Pitala sam od čega se znoje oči, a on mi je rekao da je to od nekih toplih sjećanja. Znala sam da misli na svog rahmetli sina. Poljubila sam ga u obraz ono da poljubac pukne i čestitala Bajram. On je volio kolu, a nena je uvijek krila kolu za goste. Dala sam mu poklon i rekla pred nenom da sakrije od nje kolu. Bajram sam svima čestitala sa:”Sretan vam Bajrambarečula.” I danas dan me sramota te kolektivne čestitke koju sam tako nekako iskombinovala. Sve prisutne sam nasmijala. Đedi se vraćala boja u obraze. Nena je nosila dimije sa cvijetnim dezenom, a đedo se šalio da se ušarenila k’o njegova njiva pod kućom u rodnim mu Korkutovićima u aprilu mjesecu. Svi smo se ismijali zamišljajući tu njivu, a on nam je objasnio da odijelo ne čini čovjeka, ali da ruganje čovjeku zbog odijela itekako može od onog ko se ruga načiniti nečovjeka. Nena me posadila na stolicu, navadila mi u tanjir punjene paprike i kolut sirnice. Jela sam brzo. Žurila sam. Ne smije igra da trpi. Nije Bajram svaki dan. Emina me požurivala mazeći onu barbiku. Baklavu sam jedva žvakala. Đedo mi je rekao:”Polako sinko, nije švabo na Husinu.”

Izašle smo napolje i igrale žmire. U zraku se osjetilo ono božansko i bajramsko pomiješano sa djetinjstvom. Prijali su nam praznici i slobodno vrijeme bez zadaće. Bježale smo od njenog brata koji je bio mali. Ušle smo u štalu u kojoj je bila krava sa teletom. Popele smo se na tavan koji je bio prostran i pun sijena. Zrake sunca su se uvlačile kroz prostor između dasaka i igrale sa prašinom učinivši je vidljivom. Preskakale smo otvor kroz koji se polagalo sijeno kravi. U jednom trenutku sam propala kroz taj otvor i ona labava vezica oko struka je zapela kravi za rog. Visila sam na rogu. Uhvatila me panika i počela sam vrištati, a krava je mukala. Mislila sam da će me krava pojesti. Svi se ukazaše na vratima, a đedo i Bajro priđoše, otkopčaše onu vezicu i iznesoše me napolje. Đedo reče da me milostivi Allah spasio i zagrli me svom snagom. Uveli su me u kuću i umili. Đedo me upita:”Ko te rodi taku nemirnu?” Ja ponovim kroz suze ono nenino:”Što ne pitaš ko me napravi? Zar uvijek sve po jadnom žensku?” Svi se ismijaše i meni bi baš drago zbog toga. Bajrina žena reče da je dobro što je krava mukala onoliko, a ja se okrenem prema đedi i kažem:”Da je nisi onoliko pojio, ne bi ti onoliko ni mukala.” Opet su se svi smijali. Rekao mi je đedo da se potrudim da tako pamtim i ono što učiteljica priča jer će mi to osigurati pamet, a pamet sve ostalo u životu. I da se molim Allahu za zdravlje i sreću. Predložila sam đedi da ja pamtim, a da se on za mene moli. Kada sam pošla kući dobila sam poklon i baklave za ponijeti. Vijest o mome nestašluku je stigla prije mene kući pa me mama malo vaspitala prutom, iskritikovala i zabranila da idem na Bajram sljedeće godine. A ona je bila od riječi i nije zaboravljala ono što kaže.

Sljedeće godine sam šmugnula bez poklona na Bajram. Objasnila sam svima situaciju. Đedo je otišao u selo na telefon i javio mojoj mami da sam kod njih i da se ne brine. Bajro je već bio u Americi, a nena je bila kao uvela ruža zbog toga. Tugovala je tiho i nije više bila onako glasna. Ono malo rodbine se okupilo oko stola i svi su, kroz smijeh, Emini i meni zabranili odlaske u štalu. Bilo je divno imati nenu i đedu. Bilo je divno bajramovati sa svojima i te i svih narednih godina. Strogo sam zaprijetila neni da samo od mojih oraha smije praviti baklavu. Na taj način sam osjećala da i ja doprinosim duhu praznika. Tako je i bilo.

Bio je raspust nakon šestog razreda i moj djed me poveo na mjesnu pijacu. Vidjela sam đedu i povikala:”Đedooooo, jesi to ti?” Prišao nam je, zagrlio me i dao mi marku za sladoled. Nikad ga više nisam vidjela. U sedmom razredu Emine nije bilo. Do mene je došlo mnogo priča o njima. Jedni su govorili da su se vratili u Vlasenicu, drugi da su otišli Bajri u Ameriku, a treći da je đedo umro. Nikome nisam vjerovala. Kada sam se dočepala interneta, odlučila sam ih potražiti. Našla sam jednu Bajrinu kćerku koja nije bila baš raspoložena za uspomene i koja taj period poistovjećuje sa siromaštvom i neizvijesnošću. Napisala mi je šture informacije o nekada mojoj porodici koja je odnijela negdje sve moje Bajrame. Đedo je umro prije dvije godine u 80. godini života, Emininog oca su našli u nekoj masovnoj grobnici u Kamenici i nena je tad jedva živa ostala nakon srčanog udara čije posljedice trpi i dan danas. Ostali sada žive u Sarajevu.

Ramazan je. Miriše opet na djetinjstvo. Lepine se našminkale crnim kimom. Kupujem kolu, iako je izbjegavam inače. Suze pobjegoše iz očiju. Dolazi drugarica koju čekam, grli me i pita što plačem. Odgovaram da ne plačem i da mi se samo malo znoje oči od nekih toplih sjećanja. Napominjem da se ne smije tugovati za vrijeme ramazana. Nije joj jasno kakve veze ima ramazan sa mnom, ali se složila. Prepričala sam joj svoje poslijeratne Bajrame provedene u staroj kućici u kojoj je svega osim ljubavi falilo, opisala meni drage ljude, dočarala okus baklave i predočila đedine mudrosti. I njoj su se počele znojiti oči. Bajram će mi zauvijek ostati ljubav uvijena u toplinu sjećanja na jednu divnu porodicu.