Žena, majka, kraljica

Ona je majka. Ima curicu. Obučena je u crno od glave do pete. Tom crnom odjećom krije koji kilogram viška za koji je kriva genetika, a ne onih dvadeset uštipaka za vrijeme Grand parade. Sve to nju ne sprečava da redovno proziva druge ljude zbog njihovog viška ili manjka kilograma svrstavajući ih u dvije grupe, daske i krmače. Čitav taj darkerski stajling razbija drečavo rozom ili crvenom bojom patika i torbom koja sadrži neki. po njoj, zanimljiv detalj i koju parkira poštarski. Kajiš poštanke se proteže od ramena do kuka prolazeći tačno između grudi. Važne su joj slobodne ruke dok ona torba mlatara na kuku. Kontam kad će mi uručiti plavu kovertu. Misli da je najbolje obučena u gradu i okolini. Hvali se na sva zvona da ima ukusa. I kćerku oblači ona lično. Njoj doduše ne dozvoljava da nosi crno iz Bog te pito’ kojih razloga. Ona je majka i vozi svoje čedo svaki dan u školu. Više viđa učiteljicu, koju ne može očima da gleda, na dnevnoj osnovi nego svog muža, tatu ovog čeda koje se kao federalni ministar obrazovanja, nauke i kulture prevozi svaki dan od kuće do škole i nazad. Svojoj ljubimici kupila kvalitetan rusak jer se od onih običnih može dobiti skolioza. Tako pročitala na internetu i već zaboravila šta je skolioza, ali je pazarila najskuplji rusak. I čizme brate, Alpe se u njima mogu preći, da se ne smokre noge njene male dok bude prelazila onih trinaest ipo metara od parkiranog auta do vrata škole. Poveze ona i drugu djecu, jadnike mokrih nogavica koji će prema googlu opasno nagrebusiti sa zglobovima kada uđu u pedesetu, koje njihove loše, zaposlene majke ne prevoze ko’ ministra. Obavezno nazove desetak ljudi kad dođe kući da se pohvali svojim dobročinstvom i da olaje one radne mame nemajke čiju djecu neće dočekati toplo jelo kod kuće. Svoje kržljavo obrazovanje i nikad zasnovan radni odnos pravda ulogom žene u instituciji porodice i jasno kazuje da je ženi mjesto u kući i da su danas djeca ovakava kakva jesu jer majke rade i nemaju ih kada vaspitati i odgajati. Muž radi i daje njoj čitavu platu jer je ona majka i zna raspolagati. Sa svojom malenom radi zadaću, bira nijansu zelene koja će krasiti likovni rad na temu priroda, bira boju trenerke za tjelesni i sveske čije se korice njoj dopadaju. Ovo joj je prilika da osjeti čari obrazovnog sistema iz prave perspektive. Konačno je pročitala i knjigu. Morala. Ovo joj je nakon jugoslovenskog bukvara druga pročitana knjiga u životu. Napisa maloj lektiru, prepisa temu i ideju sa interneta, malo ih doćera da učiteljica ne sabere dva i dva. Pitala se kako ona djeca mokrih nogavica koja idu pješke i koje ne čeka topla kuća i toplo jelo pročitaju knjigu. Nakon urađene zadaće sa svojom curicom provodi vrijeme ispred TV-a. Sa djecom se mora provoditi vrijeme inače se otmu kontroli. Gledaju rijatili zajedno. Kada pomeneš maloj Tom i Džerija uputi ti jedan maloumni pogled sa visoka, naslijeđen od mame i prekoluti očima. Osim sa mamom, druži se samo sa djecom koju mama svojom metodom selekcije odabere i sa starijom djecom maminih prijateljica koji mogu dati ruku kada zapne zadaća. Jer mama ipak zna najbolje! Na facebook-u je mama ima profil sa oba prezimena i tamo je kača slike porodične idile, sebe komandanta, tate regruta i malene. Tako idu jednom sedmično i u vjerski objekat. Vjera joj bitna. Klize molitve sa usana dok očima prelazi preko ljudi razgledajući šta su obukli i koliko vagaju. Uzda se u Boga, samo u Boga. Mužu ispred vjerskog objekta laktom u rebra signalizira ako primijeti šta zanimljivo ili ako ga želi ušutkati jer ona je ta koja određuje o čemu će se i s kim pričati. Muka joj što joj se dijete školuje sa djecom druge vjere, ali Bosna je to, nema baš izbora. A i kad ima izbora na izborima glasa za svoje. Bolje da kradu naši nego ovi drugi. Svoju mezimicu ionako šalje na zapad nakon završene škole. Ona će naravno odbrati koju će školu završiti njeno čedo. Ma ko to reče da ona nije dobra? Upražnjava vjeru, brine o porodici, kuha, pomaže drugima, druži se i žrtvuje se. Na osnovu svega toga, ima puno pravo da nas sve komentariše. Ona je žena, majka i kraljica.

Mićina mala

Mjesec je otrnuo pod teretom duge, zimske noći i činilo se kao da ne putuje tamnim svodom kao da nema volje da ide dalje. Izvisio je od zime. Ona je spremala težak ispit i slova su se miješala pod ekonomičnom sijalicom. Ogrnula se dekom i često znala protrljati umorne oči hladnim vrhovima prstiju. Djevojka od dvadeset dvije, kći rudara Miće, student, i par sova ušara na boru preko puta su jedini stražarili pod okriljem noći. Već dugo vremena je učila naglas pa tako obrazovala i sebe i kasne noćne sate. Skupi se tih studentskih pametnih sati do zore pa i pamet zablista sa prvim zrakama sunca. Možda je zato jutro pametnije od večeri.

Tata joj je rudar i njegov hljeb je sa sedam kora. Često ga zalije hladnim pivom pred lokalnom prodavnicom uživajući u dnevnoj svjetlosti. Majka je domaćica, žena koja malo radi napolju, minimalno u kući i koga god sretne žali se, naslonjena na tarabu, kako sve mora sama jer onaj njen radi, curica uči, a sin je još osnovac, a i muško. Mićina mala je po njenim riječima samo učila i to joj je bila jedina obaveza. Pored učenja imala je i sitne zadatke u kući, ali o tome nije nikome pričala jer se to nikoga i ne tiče. Morala je samo usisati, samo počistiti, samo paučinu skloniti, samo skuhati, samo uglanjcati kupatilo, samo oprati suđe nakon svakog jela bez obzira ko je jeo, samo ispeglati za potrebe ukućana, samo uvijek skuhati kafu, samo biti svima na usluzi ako im šta zatreba, samo paziti da se u kući ne desi kakva nepredviđena nesreća… Mnogi su žalili majku, jedino napolju viđeno čeljade koje crče radeći u malom vrtu, koje crče održavajući cvijeće ispred kuće, koje hrani sitnu živinu i koje naslonjeno na tarabu priča li priča o svome žrtvovanju, dok su drugi naglas mislili da je budala što štedi žensko dijete koje se samo škola.

Mićina mala je u toj kući platila i majčino mlijeko koje je kao mala podojila. Nečujno, doduše, ali plaćala je na rate svakodnevno. Čekalo ju je ono “samo” umornu poslije predavanja. Često su joj znali suptilno, seoski nabiti kako je školuju, hrane i oblače. A odjeću joj je donosila tetka iz inostranstva koja je imala kćerku njenih godina, da se oslobodi smeća koje je debelo platila i koje ona njena neće više da nosi jer joj brzo dosadi. Barem je bila lijepo obučena. I to su joj komšije rado zamjerile. Radila je drugim studentima sve one zadatke i seminarske radove koji su im bili mrski uz skromnu naknadu. Iako joj je to oduzimalo mnogo vremena nije odustajala. Tako je zarađivala koji dinar i pokušavala barem malo doprinijeti domaćinstvu. I to je prolazilo nevidljivo kao i svaki njen trud i znoj sakriven iza zidina toplog doma. Jer ono što je oku skriveno kao da se nije ni desilo. Nigdje nije bila baš omiljena. Nije glumila žrtvu i mrzila je svaki žrtveni govor drugih. Govorila je ono što misli, a znala je misliti. I znala je da će sve ovo proći samo se cijena prolaznosti morala debelo platiti.

Ulične svjetiljke su pružale sasvim jasan uvid u to kada je Mićina mala neradnica došla i koje ju je auto dovezlo sinoć. Izvirivale su zmije iza zavjesa kupljenih na Koridoru, mjerile joj dužinu suknje i prečnik tufni na majici. I lijegale su ne čekajući svoju alkoholom i ko zna kojim opijatom demolaisanu djecu. Biće finih tema sutra.

I sastaše se sutra na sijelu. Zli komšijski jezici uzeše uzorak krila one Mićine, kao što doktor uzima uzorak tumora da vidi dokle je došao i dokle je spreman doći. Nisu shvatali njene nadmorske visine i svim silama su pokušali da joj potkrešu krila ili ih bar očerupaju pa su u promet puštali svakakve priče do kojih je došla zmijska mašta iza onih zavjesa sa Koridora. I sve izmaštano je lako pronalazilo put do Mićine žene žrtve na onim tarabama. Prestade Mićina mala izlaziti radi mira u kući. Kako glupo ime za gušenje ono malo zabave što čovjeku život pruži. Prestade imati oduška subotom naveče. Ionako su svi bili kaherli kada dođe iz izlaska. Ostavljali su joj suđe od večere, prljavo kupatilo, mokre pločice, namjerno je budili ranim jutrom, poprijeko gledali i režali bez ikakvog logičnog razloga.

Jedini način da sačuva zdrav razum u ustajaloj okolini je bio obrazovanje. Čitala je stalno, učila, pisala na bločić strane riječi i lijepila ih svugdje po kući. Njeni su se ibretili glupim metodama. Čak su joj iza leđa pokazivali ono ludačko uvrtanje rukom skvrčenih prstiju- pet do pet na ringišpilu. Znala je šta misle i boljelo ju je. Između mirisa solne kiseline u kupatilu i mirisa svježe kopirane knjige, živjela je Mićina mala svoje studentske dane. Diplomira i ode bez Bože pomozi. Prognozirali su joj oni jezici kačanje diplome mačku o rep. Znala je svoju vrijednost i cijenu mira u kući, ali pravog mira i otišla je u svijet po taj mir. Ostavila Miću ispred prodavnice i majku na tarabama. Ispratile su je i zmije iza zavjese.

I dođe zmijama vrag po svoje. Jednoj od zmija i njenom mužu dolazi vidno pijana i nadrogirana kćerka od šesnaest godina i mlati im geliranim noktima od dvadeset pet marona. Te večeri im je opsovala prvog Boga i ostali su ukopani. Sljedeće subote je opsovala Alaha naglasivši sa dva L. Molili su tog istog Boga i Allaha da niko od komšija ne čuje pubertet njihove mezimice koja je inače fina ali hormoni su, znate, čudo. A i do društva je. Nema se s kim družiti, sve u Bosni šiš i goliš ostao. Ima i do interneta, čime sve djecu filuju, to je da ne povjeruješ. Do svega je, samo do njih nije. I šute joj, šute radi mira u kući. I hodaju na prstima nedjeljom do podne da ne probude zvjerku u liku maloljetne kćerke koja rado bogara. Zovu prijatelje i traže vezu za sređivanje ocjena inače će pubertet uništiti perspektivnu mezimicu. Konzumaciju droge nisu prepoznali jer kada se o tome govorilo na televizoru i pisalo u novinama oni su Mićinoj maloj procjenjivali psihičko stanje i secirali mukom stvorena krila u kasnim satima. I druge zmije su kroz slično prolazile jer su im se djeca družila od malena. Svoje probleme su krili ko zmija noge. Ali ostadoše tragovi zmijskih puzanja pa se sazna gdje kupuju opijate i u kojoj kafani zaljevaju kasne noćne sate.

Zvonili su im u glavi uspjesi Mićine male. Oči su im žuljale njene slike iz raznih gradova isto onako kako su i Mićinu malu žuljale cipele koje je dobila od tetke i u kojima je prolazila dok su je gledali vireći iza onih zavjesa preko ograde od inoksa na kojoj se prelamala mala zraka svjetlosti sa ulične lampe. I jadni nisu shvatili da ono što izmisliš o nekome danas nađeš u ogledalu ili u djetetu sutra. Dođe sve zasluženo na naplatu bez najave, s neba pa u rebra! Nebo pamti!

Mačke

Bilo je to 1995. godine, a kao da je jutros bilo. Mama me uhvatila za ruku i povela u školu. Rusak sam sama nosila da se naviknem na novi životni teret. Škola mi nije baš bila pred kućom i moralo se tu dobro cipelati. Mama mi je dala par lekcija, onako s nogu u hodu, a te lekcije su se sastojale od toga da se iz škole ide pravo kući, da ne smijem sjesti u auto ako mi stane osoba koju ne poznajem i da biram. Ovo biranje se odnosilo na to da pazim da se ne isprljam jer je put bio makadamski. Taj dan sam dobila još jednu zanimljivu zabranu koju sam ubrzo prekršila i rado kršila svaki dan. Naime, nisam smjela ići na raskrsnicu od koje je počinjalo naše selo, a ni slučajno na most koji se nalazio poslije raskrsnice. Prodavnica koja se nalazila prije raskrsnice je bila granica. Već mi je zagolicala maštu mostom. Paduckala je kiša taj dan i ja sam se šćućurila uz mamu ispod onog kišobrana kojem je stršila žica i u mislima već posmatrala rijeku sa onog mosta. Desni rukav mi je bio malo mokar. Ispred škole me dočekalo bezbroj nepoznatih lica, rusaka raznih boja i veličina i mama koje su nosile duge, cvijetne suknje ili dimije. Bilo je i vojnika koji su pušili ispred vrata i pravili krugove od dima.

Uveli su nas u učionicu, došao je učitelj, rasporedio gdje će ko sjediti i roditelji su izašli napolje. Nismo bili sigurni da li nas čekaju ispred i svi smo se pomalo tresli. Neki su čak i naglas plakali i tražili mamu. Ja nisam, a bojala sam se. To je bio neki novi strah i nisam imala pojma kud s njim i u koji ćošak srca da ga smjestim. Tražila sam pogledom što šareniji predmet koji mi je trebao pružiti privremenu utjehu. I nađem u mislima onaj most.

Nije bilo predstavljanja, upoznavanja niti dobrodošlice. Učitelj je rekao kako se zove, dao nam raspored časova, zabranio pričanje na času izuzev onog koje on odobri, nismo se smjeli okretati i morali smo pažljivo slušati šta nam govori. Brzo se završi taj prvi dan škole. Sukobile su se taj dan sve one zabrane sa mojim mislima i izazvale revolt koji je samo most mogao smiriti. Izašli smo iz učionice i pogledom tražili svoje mame koje su ipak bile ispred i šarena grupa koja je izazivala gužvu se počela rasipati. Svako je krenuo svojim putem svojoj kući. Sutra smo u školu otišli sami. Znali smo gdje je škola i gdje sjedimo. Dovoljno za početak, a ostale stvari smo naučili usput u letu.

Dobili smo nakon par sedmica neko mlijeko u ambalaži koja je bila imitacija tetrapaka samo dosta mekša i najlonasta. Svakog učenika je sledovalo pola litra. Taj dan sam ispratila sve svoje drugove i drugarice. Prvi put sam osjetila da mi srce lupa u grudima i noge su mi nekako postajale čas prelake čak preteške, a i tresla sam se više nego prvi dan škole. Danas osvajam most i idem pravo na raskrsnicu. Dan je bio lijep, jesenji po mojoj mjeri i vjetar se blago igrao sa mojim šiškicama. Uz most je bila limena konstrukcija koja je predstavljala autobusku stanicu i od jedne do druge strane te limene skalamerije bila je drvena klupica. Autobus je tek bio otišao i razgledala sam imena koja je neko napisao po tom limu iznutra. Nije bilo žive duše i ljubila sam samoću. Pojavi se niotkud žuta maca. Bila je mršava i vidjela su joj se rebra. Sjetim se tad jedne tete koja nam je došla u goste, zagrlila me i rekla mi kako ima osjećaj da je radijator zagrlila. Vještica! Opet sam osjetila turbulenciju u grudima. Neke stvari se nikad ne zaborave. Izvadim ono mlijeko i probijem najlon špicem od olovke. Maca se obradovala. Problem je bio što nemam zdjelicu. Pila je ono što je kapalo.

Sutradan sam odnijela zdjelicu iz kuće. Opet sam otpratila sve i zaputila se preko raskrsnice, ovaj put dosta sigurnijim hodom. Danas su bile tri mačke. I mjaukale su u znak dobrodošlice. Izvadila sam zdjelicu. Ovaj put sam ponijela i hemijsku olovku jer se mama ljutila što sam uništila grafitnu juče i nasula im ono pola litra mlijeka. Sve su bile kao ja, kao radijatori. Pile su brzo, nisu čini mi se ni disale. Nakon što su popile mlijeko, odnijela sam zdjelicu na dokanjsku česmu, oprala i stavila na onu limenu stanicu na kojoj je bilo granja. Svaki radni dan sam ih hranila tu. Mislila sam o njima vikendom i često puštala koju suzu zbog moja tri radijatora koja sam namjeravala udebljati.

U međuvremenu se desilo mnogo toga. Rat je stao, a mi smo i dalje dobijali ono mlijeko. Nisam znala da mi školarci imamo raspust u januaru i to saznanje mi je teško palo. Mrzila sam raspuste. Moje mačke su me i dalje čekale, a ovaj put jedne nije bilo. Vjerovala sam da ju je neko uzeo sebi i da joj grije šapice noću. Vjerovala sam da taj neko ima kravu pa daje maci mlijeka koliko joj srce zaželi. Zdjelica je preživjela raspust na onoj limenoj stanici. Te godine se vratio i moj rođak i krenuo u moj razred. Skupa smo išli hraniti mačke, ovaj put sa duplom dozom mlijeka. Kradom smo uzimali i hljeb iz kuće. Popunio se prostor između rebara i dlaka im je postala sjajnija.

U maju na roditeljskom mama saznaje da dobijamo mlijeko. Došle su tetke iz Austrije i donijele mi kariranu haljinicu sa mašnom. Sve za isti dan. U toj haljinici sam morala pred svima reći šta se zbivalo i gdje je završavalo to mlijeko. Suze su oblile lice, držala sam čvrsto onu satensku mašnu i ispričala sve bez izvinjenja i kajanja znajući da mi ne ginu dobre batine.

I prošlo se o tada mnogo raskrsnica i vidjelo se mnogo mostova. Uhvatim sebe kako buljim u riječno kamenje čekajući prevoz na dokanjskom mostu i mislim na onu što mi je rekla da sam kao radijator i sjetim se onih mojih mjaukala koja su mi se radovala zbog humanitarnog mlijeka. I opet bih im prošvercala i mlijeka i ljubavi. Izvini mama!

Povratak u prošlost kroz Dragunju

9. novembar 2019. godine

…i pronađoh juče novembar pred jednom starom kućicom. Častio me kišom, a ja vas jednim kratkim tekstom i nekim slikama do kojih me odvela juče novembarska znatiželja.

Sretoše se dušom prošlost i novembar u jednom malom mjestu udaljenom od Tuzle nekih dvadesetak kilometara. Tog su se dana morale dobro napregnuti nosnice da se ustanovi da li dominira u zraku miris prošlosti ili miris jeseni. Razblaži prošlost novembru magle puno srce i uvede ga pod jednu drvenu verandu da prozbore o njenoj mladosti i njegovom još uvijek neopalom lišću. Smijali su se ta dva stara poznanika kapima kiše koje su vrtoglavo kvasile zemlju koja se nekada zvala dvoriše i gazila dječijim čizmicama. Nije rekla novembru da je boli svaka kapljica koja prolazi kroz otvor na krovu gdje je nekad bila crepka koja je spala i koju niko nije vratio na mjesto. Sama je vidala svoje rane tako što je hvatala kapljice koje su se cijedile niz zahrđali oluk stavljen kada je ona bila mnogo mlada i umivala staro lice ljubavlju zavičaja. Odlučili su obići sva mjesta gdje prošlost provodi svoje penzionerske dane. U nekim dvorištima se novembar već razlio po isprepletanim divljim travkama koje dugo nije pokosila ljudska ruka pa su se zajedno divili bojama jeseni. Bili su prelijepi zajedno iako kiša zna do protrulih, drvenih greda da zaboli. Znaju oni da se na kraju sve ionako svede na uspomene i slike koje napravi juče jedna slučajna prolaznica omađijana novembrom i zaljubljena u starine.

Zbogom

Došuštalo lišće da se pravi sok od nara i da kasna jesen namjerava obući sunčanu kolekciju. Možda zato nije ni dozvolila drveću da se riješi pozlaćenog odijela. Jesen je imenica koja se ne završava na slovo “A” kao većina imenica ženskog roda u našem jeziku, ali uprkos svim pravilima odluči biti žena i tu mogućnost izbora rodne pripadnosti odmah odvede modnim slivovima naših rijeka u šumu.

I vidjele divlje trešnje nekad davno koliko je jesen ustvari ženstvena pa se zacrveniše pred njenom pojavom. I jesen se oduševi. A veliko je priznanje kada se autoritet ozari vašim djelom pa svake godine prve promijene odijelo da se nanovo dopadnu jeseni. Ugledaše se mnogi na divlje trešnje pa darovaše boje koje su imali. Neki su čak i svoje plodove dali jeseni. Toliko su je svi ljubili. A ona je odlučivala kome i kada šta treba. Bilo je godina kada jesen procijeni da su njeni štovatelji željni kiše i poklanjala ju je nesebično. I čitav grad je umotavala u vunene šalove koji su virili ispod kaputa. Smakrala je nogice pa de se čik suprostavi ako nemaš dobre čizme. Smijala se jesen iznad grada mrziteljima kiše koji nisu uvidjeli njene dobre namjere. Mislila je i ove godine da će pročitati skrivene poruke u kapima kiše ujutro uz kafu, ali tada su buljili u telefone i čitali sa malih ekrana njeno današnje raspoloženje. Upućivala ih na čaj jer je smatrala da im je baš on potreban. Hladnim vjetrom ih je gurala u tople zagrljaje, a oni su je i dalje mrzili. Gulila usnice koje neko baš takve treba da ljubi. I to su joj zamjerili. Zamrzne ti kišom ruke tek toliko da ih neko dodirom može odlediti, a ni to nisu shvatili. Malo joj bude žao onih koji nemaju dobre čizme i životinjica čije šapice smokri pa misli noću na njih. Postiđena svojim postupcima koji su prošli bez očekivanih rezultata, dozvala je sunce i upalila nebesku ringlu na najvišu temperaturu. I miriše u znak izvinjenja vazduh poslije kiše kao njen najnoviji parfem. Tada su je počeli zvati miholjsko ljeto. Bila je ponižena. Ime i rod su joj promijenili, njene zasluge pripisali nekom drugom, a nju i dalje olajavali jer poslije nje dolazi zima. Mislila je da je prokleta. Sjela je ispod zrelog grožđa i gorko zaplakala. Plakalo je i grožđe s njom pa mu odredi da je idealno za vina jer savršeno zna da tješi. Možda bi bila voljenija da dolazi prije ljeta. Grožđe je tako tužnu uputi u školske hodnike. Ugleda sebe kako se šareni na svim panoima. Poče čitati dječije sastave i pjesmice o sebi i sazna neke informacije koje su joj pred ogledalom promakle. Zarumeni se kao školovana, zrela jabuka. Važno je da je djeca vole. Ispade ljutnja iz srca i ispari kao magla pred onim panoima koje su ukrašavali prvačići.

Dobra kakva jeste, čuje da su ljudi uradili sve poljske radove, prošeta klasjem i ogleda se u žitu kao u ogledalu, stane između tegli salate da se odmori i čuje ljude kako se žale da je vruće i da nemaju vode, pa odmah reaguje. Sutradan se opet počnu žaliti na kišu i njeno prisustvo. Dosta je, zapali cigaretu sklepanu od nekog suhog lišća i zapuha sjeverne vjetrove. Presječe vrpcu grijne sezone u gradu, zadimi odžake u selu, automobilima dokoluta zimske gume, sve po zakonu!

U novembru već postane djetinjasta jer shvati da samo na taj način može izaći na kraj s ljudima. I počne se šaliti na novembarski način pa ni oni telefoni više ne budu u mogućnosti procijeniti šta je spremila za sutra. Igra se ona sa šarenim, u autobusu zaboravljenim kišobranima, dira im žice i pošalje ih novom vlasniku. Jer zaboravljeni kišobran je isključivo u vlasništvu jeseni. Počne iz džepova prosipati kišu na sve one zaboravne ljude bez kišobrana koji je zovu miholjsko ljeto. Smijulji se opet njihovom trčanju. Umire od smijeha ljudima koje nesavjesna budala za volanom zalije prljavom vodom sa ulice koja maloprije bijahu čista u njenim džepovima.

Zna ona da mora na dalek put. Teško joj pada da se odvoji od onih koji su je eto znali i uvrijediti. Prošeta još jednom školskim hodnicima. Ode da zadnji put zagrli ono veliko bure kiselog kupusa kojem je kameno srce i sve one teglice šarenih ajvara nastanjenih u mračnim odajama. Zaštiti šumu debelim tepihom lišća i puhne jednom onako za raju u dvorišta. Daje im zadnji dio sebe, a oni se brane grabljama. I kaže svake godine sama sebi:” Jeseni, ubuduće ćeš s njima samo oštro novembarski!” Ali ljubav je to, zaboraviće se sve dogodine u zagrljaju dobrodošlice crvenih listova divljih trešanja i na školskim hodnicima.

Saplete se jesen zadnjih dana o bundeve ispred vrata pa prosu zdjelu tvrdih mušmula u znak pozdrava. Zna ona da je veoma malo vremena između okusa prvih umeklih mušmula i okusa božićnih kolača, a zna da su meni mušmule ipak malo bliže srcu. Zato sretan ti put jeseni, ti koja spavaš u spavaćici od lišća i pruća, u mome srcu je čitave godine tvoja kuća!

Novembre, prodaješ li i ove godine maglu?

Novembre, hladni oče svojih trideset dana, došao si na stranice kalendara kao neželjeni gost i opet tražio razloge svog postojanja među ogoljenim granama. Prodaješ li i ove godine maglu, cjenkajući se našim osjećanjima, inače vidno poljuljanim u ovo doba godine? Nemoj mi se, molim, te i ove godine braniti pokojim kasnojesenjim cvijetom. Znaš da ne volim cvijeće iz principa, znaš li ti to? Zbog cvijeća sam uvijek imala neke probleme. Kada smo se kao djeca igrali, lopta je uvijek pronalazila put do cvijeća i izazivala salve psovki komšija kojima je cvijeće bilo za nijansu draže od našeg djetinjstva. Nismo razumjeli zašto im smeta naša graja i nije nam bilo jasno zašto jedva čekaju da nam daju koju vaspitnu i ocvikaju nas igrom zanesene roditeljima. Danas su ostala ta dvorišta u cvijeće zavijena. Sada se žale što nema djece, a bušili su nam lopte i provocirali suze svojim stavovima. Drago nam je da vam falimo. Kad ste nas tjerali što dalje od svog dvorišta niste razmišljali o tome kako nam možete zgaditi nedužno cvijeće i priuštiti obilne batine kod kuće jer se u ono doba moralo biti dobar kad si dijete. E moj novembre, prerastoše se ta vremena. Cvijeće me rasplakalo još mnogo puta, a najčešće onda kada ga nisam dobila za Dan žena i Valentinovo pa mi ga zato nemoj ni ti poklanjati, molim te. Nisam ja željna cvijeća, ja hoću sunce pa ću onda sama cvjetati, a ti mi to uskraćuješ.

Kako te, novembre, nije sramota da i ove godine na samo dva dana dovedeš majci u zagrljaj djecu zalutalu na poslovima po Evropi? Zar nam treba Dan mrtvih da bi nam kuće opet malo živnule i napunile se dragim ljudima? I odvedeš nas na groblja, novembre, rasplačeš nas kao da nam suza nije dosta. Može ti se i ove i svake naredne godine. Tvoj dah miriše na svijeće. Mrzim i njih da znaš. 1993. godine je pazuh rata mirisao na te iste svijeće. I kada si mračio naše domove te godine, patila sam svoje dječije oči gledajući svijeću i sanjajući neke slatkiše. Od tada mi ni na rođendanskoj torti svijeće nisu dobrodošle. Neću da mi unose vonj rata u kuću. I kupimo obične svijeće i lampinjone, raznih boja i veličina, ima ih na svakom ćošku i u svakoj prodavnici. Novembar ih naruči. Uz njih se uzme i cvijeće, ono koje iz principa nešto ne simpatišem i noge se zapute na groblje. Pokušavamo se malo u mislima opravdati našim pokojnicima, a ni živima ne stižemo dati dovoljno ljubavi. I miriše groblje na novembar i posjete. Meni miriše i na rat koji me natjerao da preko noći uz tanku svijeću odrastem. Preli se duša suzama kao kafanska čaša u rukama starog pijanca koji traži izgubljeni smisao života na njenom debelom dnu.

Nemoj mi se, molim te novembre, iskupljivati kišama. Nema moje srce oluke za tvoje hladne kapljice. Mene i topla voda iz tuša otkotrlja uzvodno od suza, znaš? Ne šalji mi ni snijeg, nisam spremna za pahulje i nemam živce za pravljenje Snješka, a iskreno da ti kažem fali mi i ona crvena šerpa sa tufnama da mu stavim na glavu, a bez nje to nije to. Moj Snješko ima visoke modne kriterije. Misli i na mene. Čak ni čizme nisam stigla kupiti, a i jakna mi je potanka za tvoja raspoloženja. Obraćam ti se potpuno nespremna i nesretna.

Nego novembre, hajde da se mi lijepo dogovorimo. Prokrijumčari mi koju zraku sunca između magle i mraza, da mi ugriju onu stranu lica koja se vidi iz profila sa prozora ujutro dok pijem kafu. Ne uvlači mi se pod debelo ćebe već se sakrij među opalo lišće pa da se igramo žmire kao stari drugari. Hoću nove uspomene! Dosta mi je više onih sjećanja koja stanu u šolju vrelog čaja na Trgu Slobode u Tuzli jer su mi otišli daleko svi oni s kojima sam taj isti čaj pila zato mi pokloni zalihe boja kojim ću se boriti protiv sivila života kada me stignu sjećanja.

Tetovaže

Odlučio oktobar ove godine da bude ljetni mjesec, može mu se. Odlučili i državni organi da vožačka dozvola traje deset godina pa je po njihovoj odluci moja istekla, može im se. I odem ja tako da se raspitam kako je produžiti. Gužva. Ispred mene stoji čovjek u majici kratkih rukava. Na lijevoj ruci se nazire dio neke tetovaže, dok je drugi dio nestao pod onim kratkim rukavom. Za mene jedan sasvim prirodan prizor. Završi on i izađe. Komentariše službenica bolest tetoviranja i kaže da se samo go klošar i kriminalac šara po svome tijelu i da to sve treba pobit. Završi ona to olajavanje sa tobejOrabi. Ošvajca me iza onog pulta pogledom poskoka koji izviruje iza plasta sijena i reče: “Izvolte!” I opet doživim krizu identiteta u državnoj instituciji. Naime, napomenem da mi ne pogriješe ime i umjesto Ivona ne upišu Ivana jer mi se to do sada desilo sigurno pet puta. Prekoluti poskok očima i reče da je ne učim njenom poslu. I halalim ja i poskok pogled i greške u imenu i sva ona moja čekanja u redu dok se te njihove greške ne isprave, ali nikako da halalim ono o tetovažama. Otrgnu se bolan uzdah i uzdrma dušu.

Ja sam dijete sa sela i nije me odgajala ona teta u obdaništu. Iskreno, u obdnište nikad nisam ni kao mala ni kao odrasla, nogom kročila. Imala sam čast da me odgaja moja baka Finka Milošića, inače jedna istetovirana žena. I tako su mi u najranijim godinama tetovirane ruke brisale nosić i suze, hranile me i presvlačile. Te su ruke samohrane majke bile životni putokaz za njenih osmero djece među kojima je i moja mama. Nije ona ni znala šta znači riječ pedagogija, ali je bila pravi stručnjak u toj oblasti. Bila je to toliko dobra žena da je čak i mene ponekad bilo sramota gluposti koje sam rado pravila. Kada sam prohodala i počela brbljati bez prestanka, ona me vodila sa sobom na njivu i povazdan odgovarala na moja pitanja. Tu su vrijedne, istetovirane ruke moje drage bake od neuglednog komada zemlje prostim, zemljoradničkim alatkama uz kišu znoja pravile pravi pravcati vrt. Bio je u tom vrtu šarenog povrća i cvijeća koje je bilo poredano u redove na krajevima vrta, koje sam rado preskakala. Pored tog vrta su komšije godinama tabale stazu koja je predstavljala prečicu i tako sjekli krivudavu makadamsku cestu da dobiju na vremenu. I to su vrijeme rado gubili tako što su zastajali na bakinoj velikoj ploči ispred kuće, krijepili se čašom vode, šoljom kafe ili cigaretom, hvalili one redove cvijeća i obavezno napominjali baku da im ostavi sjemena naredne godine. Na toj ploči su ispričane mnoge tajne i zbačeni mnogi tereti sa duša. I nikada se to rečeno nije proširilo niti zloupotrijebilo. Dolazili su tu novopečeni pušači skrivajući svoju lošu naviku od roditelja. Njeno dvoriše nikad nije bilo ograđeno, baš kao ni njeno srce i svi su uvijek bili dobrodošli.

I tako je tekao moj kindergarten period u jednom selu ispod obronaka Majevice. Baka mi je davala sićušne zadatke zbog kojih sam se osjećala velikom i važnom, tipa: “Dodaj mi plavu kanticu, ponesi ovo ali nemoj da prospeš košpe, uzmi crni konac, otkini jedan paradajz, ali crveni…” Tako sam usput naučila boje, imena povrću i voću, razliku između mrkve i peršuna po listovima, vrste drveća koje je odlagalo svoje jesenje odijelo po dvorištu, njemačke riječi koje je ona kao djevojčica pokupila u drugom svjetskom ratu i još mnogo stvari zbog kojih su me kasnije u životu nastavnici obasipali komplimentima i po meni mjerili (ne)znanje druge djece.

Iako sam bila pravi mali istražni sudija, nisam nikad ni pitala baku otkud ta tetovaža na njenoj ruci. Moje oči su navikle da je oduvijek je tu i da je većina naših komšinica ima išarane ruke. I tatina mama je isto tako istetovirana, ali njene tetovaže su bile malo veće i kitnjastije. Meni je više bilo čudno što je nemam tetovažu nego što one imaju. Jednom prilikom sam se dokopala hemijske olovke i istetovirala sebi isti križ kao kod bake. Mislila sam da se neće nikada moći oprati. Taj dan sam sa bakom kao pila kafu na ploči i istetoviranom rukom umakala kocke šećera. Ona je pila kafu čučeći i u jednoj je ruci držala fildžan, a drugu je laktom naslonila na koljeno držeći među prstima cigaru koja joj je uvijek dogorijevala do filtera i stvarala neki dodatni miris paljevine. Osjećala sam se tako moćno što mi je baba drugarica i što pijemo kafu skupa. Rijetko koje dijete mojih godina se u to doba smjelo približiti kafi. Taj sam dan išarala i zid iza kreveta. Moja tetovaža se isprala, a crtež na zidu su otkrili tek sutradan. Batine su bile neizbježne, dobila sam ih od mame, ali su se brzo i zaboravile. Hemijska olovka je sakrivena. Pitala sam se kojom li je olovkom baka svoju crtala i rovila sam po njenoj zadnjoj ladici jer sam umislila da je baš tu sakrila tu olovku. Poslije rata sam dobila prve naljepnice tetovaže od tetke iz Austrije. Eh kad se samo sjetim…

Baka nikad nije odmarala, osim nedjeljom i svecom, ako se ono uopšte i može nazivati odmorom. I tim danima su one ruke muzle kravu, sipale macama mlijeko, pravile debele uštipke od tijesta spravljenog za samun, donosile vodu sa bunara i radile niz jedva primijetnih poslova u domaćinstvu koji se primijete samo onda kada nisu urađeni. U zimskim noćima kada su svi išli po sijelima i gledali crno bijele televizore, baka je činila čuda iglom i koncem. Ujutro samo osvanu kapa i šal. Imala je i neku spravu koja se zvala stan i mnoge noći je provela ispred te grdosije praveći ponjave od stare garderobe. Ustajala je s vremena na vrijeme da odahne, naloži vatru u starom šporetu i zapali onu cigaru koja bi i ovaj put dogorila do filtera. Nastavljala bi raditi dok se ne protegne šarena ponjava i tako je ona naizgled neupotrebljiva odjeća ponovo dobila priliku da izazove divljenje drugih ljudi.

Oforme tako istetovirane ruke veliki zagrljaj koji te privuče ravno do srca. U tom se zagrljaju ljubav podrazumijevala i nikada preispitivala. Osjetiš toplinu mršavog tijela jedne starice modroplavih očiju, odjevene u crninu, koja je lomila sve predrasude ovog svijeta koje su smislili kojekakvi poskoci sjedeći u udobnim foteljama i posmatrajući nas sa distance. I život ponovo dobije boju uz kafu na ploči i čašicu mudrosti koju ne dijele u školi. I dok su ljudi i teolozi raspravljali o grešnosti i štetnosti tetovaža, podigoše u tišini, savijene pod teretom ogromnih životnih križeva, istetovirane, siromašne i neuke Finke, Draginje, Ane i njima slične, generacije i generacije poštenih i čestitih ljudi. Jer čovjeka ne čine tetovaže već djela! Zato prestanite dodavati istetoviranima grijehe, Bog ionako ima svoju matematiku!

Moja baka je otišla 2013. godine na nebo. Šapnule mi neke kapljice rose da tka gore noću zvjezdane ćilime.

Običaji tetoviranja djevojčica na našim prostorima su prije drugog svjetskog rata su zbog raznih motiva bili veoma popularni i skoro svaka žena je ponosno nosila tetovažu u obliku krstića/križića. Te tetovaže su bile modro plave i po kazivanju mojih radile su ih neke stare žene. Linije ovih tetovaža nisu bile pravilne i više su ličile na improvizornu skicu nego na nešto što bi krasilo ruku ili bilo koji vidljivi dio tijela do kraja života. Tetovirali su se isključivo vidljivi dijelovi tijela poput hrbata šake ili podlaktice, a u nekim dijelovima Bosne ponosne čak i čelo iako ja to nikad svojim očima na čelu nisam vidjela. Ponekad se provlačila priča o tim tetovažama i upitala sam baku da li bi je opet uradila i ona mi reče da bi, ali ovaj put veću. I ponosna je bila na tu svoju tetovažu. Neka stara žena joj radila i rekla mi je da je boljelo, ali je i vrijedilo. Samo oni to nisu zvali tetoviranje već sicanje, ali rezultat je svakako bio isti. I reče mi baka da su nekad u nekom ratu nekoj ženi vojnici osjekli taj sicani komad kože i kada je zamladila rana opet se onaj križ pojavio. Zacakliše se njene oči nakon te priče i mazno pređe rukom preko one svoje tetovaže. Mnogo sam puta čula ovu priču. Svaka je osoba, dodouše, pričala svoju verziju o istetoviranoj junjakinji. Kraj je uvijek bivao isti.