Lopta je okrugla

Na prozore su bili navučeni tamno plavi paravani koji su po donjim rubovima imali nekakvo cvijeće koje se od ugaone garniture nije ni vidjelo. Tim postupkom je suncu bilo zabranjeno rasipanje zraka po sobi i grijanje prostorije koja je koliko toliko morala biti ugodna za noć. Nasuprot zamračenom prozoru bio je televizor sa pozamašnom pozadinom, u boji. Jedna od utakmica svjetskog prvenstva je bila u toku. Rijetko ko od mamine rodbine da nije volio fudbal, a tata je uz mamu gledao utakmice negodujući. Pred kraj nekog od prvenstava bio se uveliko navukao izvlačeći iz naftalina navijački duh. Do početka sljedećeg prvenstva, svjetskog ili evropskog, navijački duh se povlačio u duševni naftalin ostavljajujući uvjerenje – Oni trče za loptom, cure za njima, a budale to sve iz prikrajka gledaju. Brat i ja nikad nismo bili ljubitelji utakmica, a dresove smo koristili kao gornji dio pidžame. Međutim iskorištavali smo vrijeme bez nazora dok oni gledaju utakmice i činili razne gluposti.

Bila sam četvrti osnovne i ozbiljne muke mučila sa engleskim jezikom. Za čitavu godinu nastavnica nas je uspjela naučiti samo boje i predočiti nam kako nas strašan nastavnik engleskog čeka sljedeće godine. Tresli smo se od same pomisli na tog nastavnika Vladu. Pomirila sam se s tim da nikad neću progovoriti engleski. Raspust između četvrtog i petog razreda sam provela uobičajno kao i svaki drugi raspust, s tim da sam možda malo više gledala televizor nego prošlih godina. Krajem avgusta sam sebe uhvatila kako većinu stvari na engleskom razumijem. Ozloglašeni nastavnik engleskog je ubrzo zavrijedio moje poštovanje, ali ne strahopoštovanje, već ono istinsko proizašlo iz divljenja. Koliko god su stariji negirali pozitivan uticaj televizije na djecu i meni često govorili da je nemoguće naučiti strani jezik na ovaj način uz opasku „a što ih mi nismo naučili kad to već tako može“, odbila sam da povjerujem da je televizija jedno veliko zlo. Nekako sam vjerovala da su dnevnici i razni politički magazini zlo, a da filmovi i serije edukuju. Na kraju petog razreda govorila sam engleski, španski i portugalski. Nekako sam uspjela nagovoriti mamu da mi kupi rječnik portugalskog jezika i u sredini tog rječnika našla sam osnove gramatike. Nisam se mnogo zamarala tim i većinu stvari sam naučila spontano. Jedna od tih spontano naučenih stvari bila je i to da se umanjenice u portugalskom jeziku završavaju na –injo i inja, a da se slovo NJ piše kao N koje iznad ima valovitu crtu.

Između dva poluvremena, tata i mama su diskutovali o Ronaldu i Ronaldinju. Ubacila sam se u tu diskusiju sa gramatički ispravnim argumentom-Ronaldinjo je tepanje Ronaldu. Odbijala sam da prihvatim da su to ustvari dvije različite osobe. Uvijek sam branila svoje stavove, ali ne toliko tvrdoglavo da ne ostavim prostora i drugoj strani da izloži argumente osim eto u slučaju Ronalda i Ronaldinja. Do ludila sam ih dovela svojim tvrdnjama, nazivajući ih tvrdoglavim neznalicama. Naš sukob je trajao sve do naveče kada je rođak, inače zakleti fanatik Ronalda, donio isječke iz novina Pet plus na kojima su bili i Ronaldo i Ronaldinjo. Moja tvrdnja da su ista osoba je opovrgnuta, ali gramatika je ipak ostala na mojoj strani. Ronaldinjo se pravo zove Ronaldo de Assis Morreira Gaucho, a Ronaldo Cristiano Ronaldo dos Santos Aveiro. Od tog dana roditelji bez ikakve sumnje vjeruju samo u moje stručno znanje koje sam baš donijela iz škole. Sve ostalo im je bilo sumnjivo k’o penal i uvijek su komentarisali sa „da neće i ovo biti kao ono sa Ronaldom i Ronaldinjom“.

Naučilo se mnogo toga kroz život. Portugalski u Brazilu i portugalski u Portugalu nisu isti portugalski jezik. Ronaldo je portugalac, Ronaldinjo brazilac. Ronalda mi je lakše razumjeti kad priča portugalski nego Ronaldinja. Na prostorima bivše nam države jedni govore za ovaj sport da se zove fudbal, a drugi nogomet i to im je itekakav razlog za svađu i mržnju. Kompromis je postignut kada su i jedni i drugi gonjeni svojim glupim izborima na izborima nakon bezbroj odgledanih političkih magazina i dnevnika, sreću odlučili potražiti u Njemačkoj gdje se nogomet i fudbal zovu Fußball. 1:0 za gramatiku i ovaj put!

Taki ti je, sine, naš narod

Kao da na nebesima postoji jedno ogromno erende pa januar erenda oblake kao baba kupus za napuniti žute paprike.

-Pričalo se da se kupus ne smije sijat’ tam đe se sijala konoplja, inače će umrijet neko iz kuće. –dodavala je.

-Aj dobro. Ako kad upoznam kojeg dilera predočiću mu to svakako. –reče rođak.

-Samo se vi smijite, djeco. Kad me ne bude i onda ćete se smijati.

-De nemoj tako!

Nastavljala je pričati.

-Nikad ne mećite kupus u kacu srijedom i petkom.

-Što?

-Šta ja znam što. Adet je stariji i od vas i od mene. Jednom je Antinica, Bog da joj dušu prosti, kiselila kupus srijedom. Mato, njen najstariji unuk im’o tad četri godine, gled’o duša draga kako ona grabi so u šaku pa sipa u bure. Ja je zovnem da joj nešto priko ograde dam, a dijete u svoje rukice zagrabilo pijeska pa k’o svoja baba rasporedi po onom buretu punom kupusa i vode. Punih deset minuta je nanosio pijesak i mećo u kupus. –kroz smijeh priča baba.

-I šta bi dalje?

-E, šta bi… Poče ona ‘sovat k’o kočijaš. I meni i dijetu. Nije tad bilo k’o sad da dođe onaj sa plavim kombijem i da kupiš kupus, kako to! Kupus rađ’o na njivi. Glavice meščini manje od vašije glava, a voda se nanosila. Voda k’o voda, uvijek u dolini pa je iznosi. Dvije godine nije pričala sa mnom, dvije. Sve joj k’o ja kriva što sam je zadržala. Rđavom i dlake smetaju!

Kupus davno pokišeljen. Do sad požutio kao vosak. Januar ga konzumira, i jede ga i pije mu vodu u kojoj se kupao od novembra. Tanak led pred ambulantom, zastrt pahuljama da polomimo noge. Jedan mještanin ispred mene otvara vrata ambulante i reče:

-Moremol’ i mi unić?

-Morete jašta. –ogdovaraju ljudi iz čekaonice.

-Dobar vam dan. Kako ste?

-Dobro smo.

-Pa šta ćete ovde ako ste dobro?

Svi se pošteno ismijaše.

-Tako je u nas bosanaca. Kako si-dobro, izgrlite se i izljubite, upitate šta ima, a odgovor bude šuti, ništa dobro!-reče žena srednjih godina.

Sjede glasni mještanin pored jedne sićušne bakice koja je bila umotana u zimsko ruho ličeći na zaštićenog svjedoka pa joj se obrati:

-Godine, a baba?

-Prvo nisam ti ja baba. Jebale te godine! Pokojna majka mi je živila devedeset i četri, zdrava do zadnjeg dana. Godine su izmislili političari da ih mi sebi uvalimo u glavu i da poslije osamdeste zalegnemo i da se predamo. Sve su to nama radi penzija uradili. Umreš, ode penzija još bar dva’est godina nekom u džep. –frknu bakica.

Ona žena srednjih godina po peti put već pokušava iščičiti informaciju od žene koja sjedi do mene.

-Šta ti ono reče da je tebi?

-Nisam ništa rekla.

-Bolest ne bira. –bila je uporna.

-Pa šta te konkretno boli? -ponovi.

-Pička. Eto konkretno da konkretnije bit’ ne može.

-Aaaa. Pa mogla si lijepo reći. Ginekološki ili urološki? –nastavila je sa nepristojnim pitanjima.

-Aj ne vuci me za jezik više. Jesi li ti glupa ili se praviš luda?

Do umotane bakice je sjedio lokalni pijanac slomljene noge koji je pričao da je imao jarana koji je kupio nekad u Jugoslaviji diplomu doktora.

-Dvije godine je on bio ljekar opšte prakse. Nagem’o se mita k’o blata. Ovo što radi naš doktor bi mog’o i ja radit’. Samo nešto piše. I taj moj jaran napis’o u jednom nalazu umjesto fraktura-lom, faktura. Tu ga ufate. Hahaha.

Dobili smo pojačanje ubrzo. Ulazi čovjek šepajući i obavještava nas da je izvrnuo nogu. Djevojka koja je sjedila do one žene mu reče:

-Ko li je to tebi sjedio noćas na krilu?

-Tvoja mama! Samo je ona dovoljno teretna da me ovako iskrivi.

Djevojka se zacrveni i ušuta. Svi se počešmo smijati.

Onda se svi nekako okomiše na mene.

-Sine, sve od nogu dolazi. Samo vunene čorape, futrovane čizme i pokrij krsta. –savjetovala me ona baba.

-Ne dolazi. Moj psihijatar kaže da sve dolazi iz glave. –ubaci se onaj glasni mještanin.

-Od hrane, sve je od hrane. –ispravi ih iskrivljeni čovjek.

-Eis! I pića. –ubaci se pijanac sa slomljenom nogom.

-Ma ja eto i od pića. Nemoj lokat’ k’o ovaj i nećeš na ledu slomit’ nogu. –ubaci se mještanin.

-Pejo Jelkić slomio ljučnu kost u rođenoj kući kad je spao s kreveta. K’o da moraš bit’ pjan i napolju da se slomiš. Već ti, curice, ujutro na gladno jednu prisastavi, bićeš cijeli dan rumena k’o jabuka, a i ubiće ti sve bakcile koje imaš.

-Ne slušaj njega. Samo jedi dobro, ništa premasno ni preljuto. Kad ti je najslađe tad prekini jest. I jednu jabuku naveče. Ja sam neki dan guto usisivač da mi vide želudac s unutrašnje strane. Kiselina ga pojela od sikirancije i loše hrane.

-Usisivač?

-Ja, ja. Auuuu, Isusove muke, kad ti kažem.

-A gastroskopija.

-Baš oto. Zato se čuvaj! I jedi dobro! Doručak je najvažniji i njega ne dijeli ni s kim, ručak podijeli s prijateljem, a večeru daj dušmanu.

-Ma otkud njoj dušmani?

-Svako ima dušmane, svako. Šta ljudi meni zavidi, uuuu! Prije doručka jednu ljutu, šljivu najbolje! –nadoveza se pijanac.

-Joj jest’ i doktor razvuk’o pregled k’o hodža terapiju. –siktala je ona nekulturna repetirajući jezik da mi postavi pitanje.

-U tu rakiju stavi dvadeset smrekovih boba, nek staji četrdeset dana. Nakon toga ćeš bit’ k’o nova. –ukrade joj riječ pijanac.

-Najbolje ti je da kupiš Ortomol. Jest malo skuplji, ali djeluje. Sve sami vitamini. Četri marke kesica, puta trideset dana… –konačno se uključi kćerka teretne majke.

-Četri marke dnevno? Ma bježi! Uzmi Erster i za dvije marke jabuka. Pivo je puno vitamina B. –idejno uskliknu pijanac.

-Bolje nek uzme čašu vina da krv popravi. –reče iskrivljeni.

-A za te pjegice po licu, samo se umij ujutro rosom. Stavi ruke u travu i pređi tako mokrim rukama po licu. Nestaće k’o rukom odnesene. –nasavjetova me bakica mazeći mi lijevu butinu iznad koljena.

Taman da ona radoznala konačno pita šta mi je, sestra prozva Grgić Grgu. Ustanem, uzmem karton i odem u ordinaciju djedu po recepte. Čujem ih kako se došaptavaju.

-Auuuu, zdravo čeljade onoliko nasavjetovašmo. Pa ona nije ni došla radi sebe.

Uzela sam recepte, uputila se prema vratima i kihnula. Još mi u ušima odjekuje:

-Samo uzmi rasolaaaaaa, bar frtalj!

Ni danas dan mi nije jasno zašto onako učeni ljudi ne liječe sami sebe.

Profesor

Cupkamo desnim nogama nas petero. Onda stavljamo nogu preko noge i onom visećom šutiramo lagano zrak driblajući nevidljive molekule koje zapadoše u jednu veoma sterilnu čekaonicu zubne ordinacije. Bijeli, kožni namještaj, bijela stolica,bijeli prozor, čak su i figure bile bijele. Onom ko se bojao zubara i strah bi postajo bijel u ovako bijelom, ograničenom i bogato opremljenom prostoru. Preko puta mene je sjedio eminentni, univerzitetski profesor koji je veoma lako i bez bojazni ostvarivao kontakt očima sa svima prisutnima predočavajući nam svoje samopouzdanje bez ijedne kazane riječi. Do mene je sjedila djevojka koja pogled nije odvajala od ekrana najnovijeg telefona i koja je mirisala na zapad. Imala je duge, gelirane nokte i došla je sa ocem koji je odudarao izgledom, garderobom i ponašanjem od svih prisutnih. Smeđe cipele koje su izgledale plišano su bile pobijelile od nošenja na rubovima, a preko njih su se pantalone sivkaste boje sa skoro pa nevidljivim štraftnama. Uputio bi djevojci koju rečenicu negodovanja zbog čekanja, ali ona je samo odmahivala rukom i nastavila čačkati po onom mobitelu i ne trepćući. Do profesora je sjedila žena srednjih godina, isfenirana plavuša bez tamnog razdjeljka karakterističnog za plavuše koja je lakiranu torbu bila parkirala na onu skupu stolicu pored sebe. Tako je izgledala uglavljeno između velike torbe i uglađenog profesora koji je bio prekrstio ruke na grudi, malo malo gledajući u sat na desnoj ruci. Pretpostavila sam da je ljevak čim sam spazila sat na desnoj ruci. Sat se uvijek nosi na ruci suprotnoj od one kojom pišemo i koja je jača, što zbog lakšeg stavljanja sata, što zbog toga što sat ne smije smetati pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Profesor razbija grobnu tišinu sterilne čekaonice koja je pod naponom i obraća mi se ležernim tonom:

-Mlada damo, dosadilo i Vama čekanje?

-Jeste. Kladim se da smo svi naručeni u dva.

Svi su me značajno pogledali i potvrdili da su naručeni u dva. Djevojka odvoji pogled prikovan za ekran i reče:

-Sramota!!!

Očekuje je još barem sat vremena buljenja u ekran, ito ako bude imala sreće. Profesor nastavlja:

-Barem imam zanimljive sagovornike. Postoje čekanja koja su vrijedna čekanja.

-Vi ste ljevak?

-Fascinantno. Da, jesam. A kako ste primijetili?

-Nosite sat na desnoj ruci.

-Imate nevjerovatnu moć zapažanja.

-Koja se pokaže u punom sjaju na malom prostoru sa neograničenim vremenom čekanja koje se uvijek veže za ovu zubnu ordinaciju.

Dijalog između profesora i mene je postao zanimljiv i drugim ljudima. Nakon desetak minuta razgovora u kojem nije bilo nadmetanja, upadanja u riječ i nadmudrivanja i koji je ličio na ćaskanje dva stara akademska drugara, upita me profesor šta mislim o sadašnjem obrazovnom sistemu, masovnom odlasku mladih i ličnim nesrećama koje zajedno stvoriše kolektivnu nesretnost.

-Obrazovni sistem, ako se tim imenom uopšte smije i nazvati ovo danas, je jedna najobičnija mašinerija za proizvodnju jako nezainteresovanih, neobrazovanih i nesretnih ljudi. Jer za sreću moraš biti zainteresovan i obrazovan. Ovo obrazovan ne znači nužno imati visoke škole i diplome, ali moraš imati barem jake osnovnoškolske temelje i koliko-toliko razvijeno kritičko mišljenje. Paradoks i korijen čitavog problema leži u samo jednoj sitnici. Danas djecu samo što iz porodilišta ne odvedu pravo u predškolsko, učitelji nikad nisu bili obrazovaniji, u razredima nikad manje učenika, a nepismenost cvjeta iz godine u godinu sve više i više. Ovo je klasični primjer- Proglasimo osobu ludom i sve što ta osoba izjavi automatski postaje nenormalno. Niko ne razmatra da li je osoba normalna ni da li je kazano u skladu sa logikom i zdravim razumom. Tako je i sa našim obrazovnim sistemom. Čim se djeca nađu u školskim klupama odmah im se predoči da od škole nema ništa (intelektualci im rekoše), da će diplomu okačiti mačku o rep i kao jedina svijetla tačka njihove budućnosti predoči im se izlazni dio debelog crijeva neke tamo njemačke bake ili djeda. Takav krivi pogled na budućnost znatno suzi periferni vid mladih osoba koje na učenje gledaju kao na uzaludni i nametnuti proces koji se završi diplomom koju možeš samo okačiti već pomenutom mačku o rep. Konju se stavljaju štitnici na oči upravo zbog ovoga, a ljudima se umjesto tih štitnika stave šugava uvjerenja. Ta šugavost se proširi na sve talente i snove koje, da se razumijemo, svako normalan posjeduje i njeguje. Kada dobre stvari ne hranimo, one postaju sve tanje i tanje dok ne iščeznu. Do tad su nas već dresirali da gledamo i mislimo ograničeno. A dresiranom je lako u kapitalizam. Dresiranog je lako uvaliti u određeni glasački kvadratić i nakon tog slobodnog izbora ga strpati njegovom voljom u autobus za inostranstvo. Najlakši posao na svijetu je biti čoban gotovoj ovci. I tamo jadan dresirani ponese sva svoja mukotrpno naučena ograničenja koja ga zauvijek drže na kratkoj uzdi nesreće. U životu je sve ionako namontirano da odustanemo.

Profesor je bio oduševljen mojim načinom razmišljanja. To me ponutka da nastavim.

-A nesreća…Od 148.939.284 kvadratna kilometra kopna na zemaljskoj kugli, čovjek k’o sivonja navali na onih nekoliko kvadrata na kojima očigledno nije poželjan. Iako to zdravim očima vidi, isto ga ne zaustavlja u procesu ponižavanja. Od šest milijardi ljudi, čovjek navali na jednu ili više osoba pored kojih mu očigledno nije mjesto. Ljudi izbjegavaju vješto sve tjelesne aktivnosti koje im mogu unaprijediti zdravlje, izgled i kvalitet života, ali kad treba trčati k’o cukica za nekim i u toj trci gubiti sebe i svoje dostojanstvo, za tu aktivnost odmah su raspoloženi. Ovo važi za sve međuljudske odnose. Ispržen tako sopstvenom glupošću, ako ne i reširan, kroji nama nekakva pravila od kojih nas rođena koža žulja sve do groba. I tačno više ne znaš kojih je više, ovih prvih ili onih koji te prve slušaju i od tih šugavih rečenica sebi namontiraju jaram nesretnosti.

U čekaonicu ulazi mladić koji je bio ozaren kada je ugledao svog profesora. Svi mi odjednom prestajemo da postojimo za profesora. Tu počinje izlaganje. Baš tu, baš u tih dvadeset sterilnih kvadrata, ugledni profesor pretvara u zvjerku gladnu divljenja pred svima nama i počinje:

-Mladi kolega, danas djecu samo što iz porodilišta ne odvedu pravo u predškolsko, učitelji nikad nisu bili obrazovaniji, u razredima nikad manje učenika, a nepismenost cvjeta iz godine u godinu sve više i više. Ovo je klasični primjer- Proglasimo osobu ludom i sve što određena izjavi automatski postaje nenormalno. Niko ne razmatra da li je osoba normalna ni da li je kazano u skladu sa logikom i zdravim razumom. Tako je i sa našim obrazovnim sistemom. Čim se djeca nađu u školskim klupama odmah im se predoči da od škole nema ništa (intelektualci im rekoše), da će diplomu okačiti mačku o rep i kao jedina svijetla tačka njihove budućnosti predoči im se izlazni dio debelog crijeva neke tamo njemačke bake ili djeda. Takav krivi pogled na budućnost znatno suzi periferni vid mladih osoba koje na učenje gledaju kao na uzaludni i nametnuti proces koji se završi diplomom koju možeš samo okačiti već pomenutom mačku o rep. Konju se stavljaju štitnici na oči upravo zbog ovoga, a ljudima se umjesto tih štitnika stave šugava uvjerenja. Zbog ovoga me sramota da se uopšte nazivam profesorom.

Stanka, zakašlja se i brže bolje nastavi:

-Čovjek je alfa i omega svega pa i nesreće. Od 148.966.214 kvadratna kilometra kopna na zemaljskoj kugli , čovjek k’o sivonja navali na onih nekoliko kvadrata na kojima očigledno nije poželjan. Iako to zdravim očima vidi, isto ga ne zaustavlja u procesu ponižavanja. Od šest milijardi ljudi, čovjek navali na jednu ili više osoba pored kojih mu očigledno nije mjesto. Ljudi izbjegavaju vješto sve tjelesne aktivnosti koje im mogu unaprijediti zdravlje, izgled i kvalitet života, ali kad treba trčati k’o cukica za nekim i u toj trci gubiti sebe i svoje dostojanstvo, za tu aktivnost odmah su raspoloženi. Pa de ih takve shvati!

-Nikad bolje objašnjenje nisam čuo, svaka vam čast!

-Godinama sam ja u ovome. Do sad sam nešto za ovih trideset i kusur godina naučio.

Svi prisutni su ostali u čudu. Profesoru se na licu rasplamsalo samoljublje i uživao je u divljenju ovog momčića koji je vršio unutrašnju inventuru riječi koje je namjeravao oformiti u kakvu pametnu rečenicu kojom će pohvaliti profesora i ono samoljublje još više produbiti. Lopov u profesoru je odlučio da se raskomoti do kraja.

-Znate li, mladi kolega, koji je najlakši posao na svijetu?

-Molim vas, recite mi!

-Biti čoban gotovoj ovci!

Svi su gledali u mene i očekivali nešto, neku reakciju, neku pametnu riječ pa i psovku. Potucali su se i meni svakakvi scenariji po glavi pa sam presrela misaono samu sebe, otvorila torbu, izvadila vizit karticu i pružila je onom momčiću. Imam desetak vizit kartica i dobila sam ih kao znak podsmijeha od jedne osobe kada sam otvorila blog (napisah li vam da je sve u životu namontirano da odustanemo, da se povučemo i da svirepo ubijemo svoje želje i talente). Jednu sam uvijek čuvala i nosila sa sobom, tek da me podsjeti kakav mi je bio početak i zašto nikad ne odustati.

-Vidim da ti se sviđa to moje što je izašlo iz profesorskih usta i drago mi je zbog toga. Za još sličnih stvari ukucaj adresu sa kartice.

Onaj čovjek u smeđim cipelama je izdvojio srednji prst horizontalno od ostalih pa promahao malo u profesorovom smijeru i rekao:“Al’ ti ga mala šuknu!“

Profesora ubrzo prozvaše, a ostalima se razvezaše jezici čim mu ugledaše leđa. Svi se složismo da je poštenje ponekad jako teško izdržati. Samo je onaj mladi kolega šutio i gledao u pod.

Dijelovi jedne tuge

Vrisak uplašenog marta

-Austrijski premijer, onaj što mu je ime sramotno kada se stavi u nekoliko naših padeža, najavljuje mjere izolacije zbog neke korone o kojoj se priča mjesecima. Svake godine neki novi virus. Boli nas briga, nije u našem dvorištu!

-Virus se useljava u naše dvorište, no nije nas briga jer nije u našoj kući.

…Osjećam neku nedfinisanu bol probadajućeg karakera u krstima. Možda sam ja samo kontaktni hipohonder kojeg snađu silni scenariji iz glave nakon višednevnog zamišljanja. Neznanje je majka sretnog života. Provjeravam gdje mi je zdravstvena, za ne daj Bože. Tu je. Gledam kroz prozor kako pada snijeg po proljeću. Behar mi tako jadno djeluje pod teretom umišljenih pahulja koje se lijepe jedna na drugu ponižavajući ga. Ignorišem bol. Osjećam se kao behar pod snijegom. Jadan je ovaj osjećaj jadnosti.

Prekoogradni dijalog-ovako smo komunicirali i prije korone, samo što je sad zvaničnije

-Dobro je vrijeme kakvi smo mi.

-Koji mi? De ba, kume, govori u svoje ime!

-Ma mi, bolan, ljudi. Veća smo stoka od stoke.

-Ko ti brani da budeš insan?

Slučajno čula jedan prekoogradni dijalog koji mi uzdrma misli. Uvijek sam mrzila generalizovanje. Smatrala sam ga jeftinom samoodbranom neinteligentnih ljudi. Čuj kakvi smo? Ko ti brani da budeš bolji nego što jesi? Tu bar nema prepreka. Sam si sebi i autoritet i sud. Široko ti polje. Svi se izjašnjavaju da nisu dobri, a kad pravdaju sopstvene naivnosti i greške tad ih sve kao koštala dobrota. Dobar i lud dva brata, aludirajući na prvi dio. Da sam neko ko nisam i da imam moć pravljenja kakvih virusa, napravila bih neki koji bi uzrokovao bezgraničnu dobrotu. Brat mi reče da bi za taj virus našli vakcinu nakon prvog zaraženog. Ili smo možda „svi mi“ već vakcinisani tom vakcinom? Evo nove ideje za teorije zavjere.

Sahrana

…Sa njenog groba se vidi naš zaseok travom zastrt i suncem okupan. Kući sam ponijela samo suze u očima i bile su očigledne kao ukradene džanarike u dječijim džepovima. Bol je ubio sav strah tu na njenom grobu dok su ga ukrašavali vijencima od bršljana i nekakvog zlosutnog cvijeća bez mirisa. Znači ovako izgleda ono-biće svega samo neće biti nas?

06.maj

Danas je Đurđevdan. Nakon skoro dva mjeseca idem u grad. Rukavice su mi velike, a maska mi je još više istakla podočnjake. Nalazim se u administrativnom vrtlogu, pred opštinom, oko opštine, do banke, do vraga. Skidam desnu rukavicu da mogu uzeti siću iz džepa. Od maske ne vidim dobro. Vreo mi dah. Ljudi u redu ne poštuju distancu. Da sam juče umrla ne bih saznala da ljudi ovoliko vjeruju internetu.

-Koliko u svijetu ljudi umre od gripe?

-Upravu si. Sve je ovo propaganda.

-‘Oće da uvale 5G i da nas čipuju.

-Da nas mogu posmatrati dan noć.

Budale. Ne shvataju da svaka zgibija koja ima sto dvadeset maraka viška i samo malo mašte, može zakupiti prostor na internetu i objavljivati šta god joj duša poželi. Sjetih se i onog internet recepta za koronu na prirodnoj bazi kojeg sam javno ismijala na facebook-u pa me ljudi uzeše na digitalni zub. Naime, limun i soda bikarbona su po onoj lančanoj poruci iz inboksa toliko moćne, eto toliko da su ova dva sastojka čarobnog recepta bili sutra ujutro po trgovinama skupi k’o Pantina pita. Eto dajem milju u sodi i limunu, ako ovaj recept nije smislio neki trgovac i upecao budale kojima se negdje zaturilo u mozgu gradivo hemije sedmog razreda. E moja sodo bikarbono, šta internet učini od tebe? Udadoše te na silu za limun iz računa. Razmišljam da pišem razrednoj iz srednje da daje online časove hemije pa se sjetih da je žena u penziji i da joj nisu potrebni ovi internet delegati. Dok je ovaca, biće i vune. Samo dvoje u redu ispred opštine nosi maske, a jedno od tih dvoje sam ja. Čovjek se izgleda opameti tek kad nekog izgubi. Osjećam podrugljive poglede na sebi. Penzioneri su okupirali grad. Danas se dijeli penzija. Oni su divni, oni poštuju pravila. Ponosna sam na njih. Podjećaju me na babu i djeda, na one moje što žive gore na nevidljivoj strani neba, iza sunca. Uživam brzopleto u policama supermarketa. Omami me šarenilo.

09.maj

Na mome kantonu u posljednih šesnaest dana nema novih zaraženih. Republika Srpska mi je preko brda, a tamo danas ima čak i smrtnih slučajeva. Boli me svaka ta pojedinačna smrt ljudi na koje ne gledam kao na žrtve korone nego kao na nečije roditelje i na nečije voljene. Lična tragedija je najveća tragedija jer svako za sebe plače. Korona je kao Đekna, još nije umrla i ne zna se kad će.

Ostatak priče možete pronaći ako kliknete OVDJE, a bila bih vam zahvalna ako me podržite jednim lajkom na ovom konkursu da skupa pobijedimo!

Orahova ljuska za brži rast kose

Piše: Ivona Grgić

Ovo je jedan od najdjelotvornijih i najjeftinijih pripravaka za zaustavljanje opadanja, jačanje korijena i podsticanje rasta kose.

Potrebno nam je:

-6 zelenih oraha (a ako su zreli onda koristimo samo ljusku od šest oraha)

-deset listova oraha

-1 litar vode

-šerpica (najbolje neka starija zato što orasi mogu ofarbati sud)

Priprema:

Uzmemo jednu vrećicu i u nju stavimo orahe. Čekićem udaramo orah po orah, ali ne jako da se ne bi probila vrećica. Te izlupane orahe stavimo u šerpicu, dodamo deset listova oraha i litar vode. Stavimo šerpicu na šporet i pustimo da voda provre. Kada provre, smanjiti temperaturu i pustiti da ključa deset minuta.

Upotreba:

Ovako pripremljen čaj se ohladi i spreman je za upotrebu. Ja ga koristim tri dana zaredom na sedmičnom nivou (čaj je valjan samo tri dana od dana pripravljanja) od početka juna do kraja oktobra. Prije sam ga stavljala na čitavu kosu-ovaj čaj može potamniti kosu za čak tri nijanse, a sad ga stavljam samo na tjeme jer sam već postigla željenu nijansu kose i nema potrebe da bespotrebno smakram čitavu dužinu kose. Ne preporučujem ga plavušama upravo zbog navedenog. Kada nanesete čaj na korijen/dužinu pustite da se osuši, dakle, čaj se ne ispira. Čaj mijenja boju u ova tri dana, tako da prvi dan bude svijetlo smeđe boje, a treći dan bude veoma taman -tamno smeđ/crn. Za one koji žele potamniti kosu, najbolje da ga nanose na čitavu kosu tek treći dan.

Osim upotrebe na navedeni način, može se koristiti i tako što ćete preliti čitavu kosu čajem nakon redovnog pranja kose, nanijeti masku za kosu od ušiju prema dole, uviti kosu u punđu i isprati sve mlakom vodom nakon četrdeset minuta.

Rezultati korištenja ovog čaja su fantastični. Hrani korijen kose, sprečava i zaustavlja opadanje kose, podstiče rast kose, a ako se koristi na čitavu dužinu onda kosa dobije zdravi sjaj i izgleda bujnije i zdravije. Opšte je poznato da tamnija kosa izgleda gušće i urednije. Ovaj čaj je ujedno i jedan od najdjelotvornijih pripravaka protiv opadanja kose koje je uzrokovano hormonalnim problemima-ubrzan/usporen rad štitne žlijezde i post porođajno opadanje kose.

I za kraj- Ne tražite izgovore! Uberite orahe i počastite svoju kosu. Ako vam treba motivacije za njegu kose, svakako je potražite samo jednim klinkom na mome instagram profilu @zlatokosa.bh ili na facebooku Ivona Grgić, a ispod imate i sliku moje kose.

Remove sprej, vosak i krema za depilaciju

Remove proizvodi o kojima možete pročitati u nastavku teksta su: pred-depilacijski sprej, hladni vosak za depilaciju i krema za depilaciju.

Remove pred-depilacijski sprej

Pred-depilacijski sprej dolazi u plastičnoj ambalaži od 75 ml i bezbojan je. Ne sadrži parabene niti mineralna ulja. Za pojedinačno nanošenje potrebna je veoma mala količina spreja i lako se razmazuje. Nanosi se na željena područja pred samu depilaciju, lako se apsorbuje i ne izaziva ljepljivi ili masni osjećaj na koži. Sadrži prirodni antibiotik i omogućava bezbolan proces depilacije. Ja sam ga koristila pred depilaciju hladnim voskom i ovo je prvi put da nakon depilacije uopšte nisam imala crvenilo niti osip. Nakon ovoga testirala sam ga i pred depilaciju britvicom. Meni britvica uvijek izrazi crvene tačkice koje predstavljaju mjesto na kojem je bila dlaka i te tačkice budu vidljive sve dok dlaka ne naraste dovoljno da je popuni. Nakon brijanja sprej+britvica, ovih tačkica nije bilo. Osim navedenog, svaka britvica bez obzira na cijenu, mi izazove posjekotine i crvenilo. Nakon ovog spreja svega toga nije bilo. Savršen je za osobe koje se depiliraju u zadnji trenutak i mogu biti bez bojazni od crvenila, osipa, posjekotina i drugih nus pojava depilacije. Koristim ga mjesec dana i potrošila sam tek neznatnu količinu, tako da se ulaganje u ovaj sprej svakako isplati.

Cijena spreja: 7.60 KM

Remove hladni vosak za depilaciju

Remove hladni vosak za depilaciju dolazi u ambalaži od 100 ml, a ambalažu krasi roll on aplikator koji omogućava jednostavno nanošenje proizvoda u tankom sloju. Pakovanje sadrži i papir za depilaciju. Ovaj proizvod kao glavni sastojak ima pčelinji vosak i ne sadrži šećer, parabene niti mineralna ulja i prijatnog je i blagog mirisa. Idealan je za dlake tanke do srednje debljine. Ima svijetlo zelenkastu boju koja blago naginje na žutu i ne farba kožu. Nisam koristila hladni vosak bez spreja za depilaciju tako da vam o tome ne mogu napisati utisak, ali sprej i ovaj vosak zajedno su mi veoma brzo postali jedna od najomiljenijih metoda za depilaciju. Tek nakon tri sedmice sam primijetila mjestimični rast dlaka, tako da možete biti sigurni da će vam ovi proizvodi trajati jako, jako dugo.

Remove krema za depilaciju

Remove krema za depilaciju je namijenjena za normalnu kožu i dolazi u plastičnoj ambalaži od 100 ml. Uz kremu dolazi i plastična špatulica koja je sa jedne strane konstruisana da omogući lakše nanošenje proizvoda, a sa druge strane da ukloni dlačice nakon minutaže propisane na upustvu. Krema je bijele boje, prijatnog mirisa, veoma lako oksidira i promijeni boju u karmel smeđu tako da vas to ne zbuni. Krema se nanese na čistu kožu u tankom sloju i nakon šest minuta se otkloni špatulicom. Može se koristiti na svim dijelovima tijela osim lica. Nakon korištenja kreme, koža se opere toplom vodom. Prije ove kreme nisam nanosila sprej za depilaciju-jer je napomenuto da krema ide na čistu kožu, a depilacija kremama je svakako i bezbolna tako da sprej svakako ne bi vršio svoju funkciju. Iako je ova krema namijenjena za normalnu kožu, a moja koža je osjetljiva, nije mi izazvala iritacije.

Krema ili vosak?

Obadvoje, ovisno o tome kakve rezultate želite.

Djeca i praznici

-I znate, djeco, znanje u glavi loše osobe je opasno kao i nož u ruci pijanca, ako ne i opasnije. – komentarisao je profesor nacionalizam  ispao iz pera jedne jako obrazovane persone koju smo onomad svi poštovali.

Rođak i njegov najbolji drug se igraju. Imaju po osam godina. Brali su školjke na velikoj kamari šljunka. Uzeli su kanticu tog istog šljunka sa velike kamare, flašu vode i zdjelicu cimenta. Već vidim da će ozbiljno nagrebusiti jer su uzeli babinu najbolju plastičnu još i inostranu zdjelicu. Rasformirali su drvenu gajbicu za voće i ti komadići drveta će im poslužiti da zašaluju kvadratić, svoj prvi betonski kvadratić. Debeljuškastim prstićima prave neke građevinske pokrete i raspravljaju se da li se ispravno kaže cimet ili ciment. Građevina ne bi bila potpuna bez neke sočne psovke, a ja ih prekidoh u pola psovke.

-Ivona, de nam reci jel’ cimet ili ciment?

-Ciment.

-Jesam ti rek’o da ima N?

-Nisi, ja sam to rek’o!

-Dosta vas dvojice s tim cimentom. Da ja vas nešto pitam?

-Pitaj.                                                                    

-Šta vi mislite o nacionalizmu? – upitah ih pretpostavljajući da svako dijete u Bosni zna jako dobro šta znači ova riječ.

-Ma o tome misle samo budale. Nama je svejedno jel’ Božić il’ Bajram, nama je važno da se ne ide u školu.

-I da ima kolača.

-I to!

-I slanih jela.

-I njih.

-I u gibanicu i u baklavu idu orasi.

-I ako nama nije praznik komšiji jeste, a to je isto kao da je i nama.

-Ma šta isto? Bolje je kad je komšiji praznik. Tad mama ne galami i ne sređuje kuću, a slaviš i jedeš.

-Upravu si. Na to nisam mislio.

-Nama je nebitno ko je hrvat, ko musliman, a ko srbin. Mi da možemo birati mi ne bismo ni jedno od toga izabrali da budemo.

-A šta biste vi, stručnjaci, izabrali? –začuđeno upitah.

-Mi bismo izabrali da budemo cigani.

-Baš cigani?

-Baš cigani. – složiše se dva osmogodišnjaka.

-Zašto baš cigani?

-Mi u razedu imamo jednog cigana Erku koji je rom. On kaže da je rom, a učiteljica da je cigan.

-Blago njemu. On ide u školu kad on ‘oće, a kad neće nikom ništa. Niko ga ne tjera. On je sretan i uvijek ima osmijeh na licu.

-I oblači šta on ‘oće.

-Ja ba. I ne mora nosit’ čarape k’o mi. Bosu nogu obuče u patike.

-On sjedi sam u zadnjoj klupi. Kad šta pogriješimo učiteljica nas stavi da s njim sjedimo. Mi ne znamo što ona misli da je to kazna.

-Da mi je uvijek sjedit’ s njim. Mislim kad god je on u školi. Tako je zabavan i pametan. Za nju bi to bila kazna. Ona kaže da je on cigan i da radi ciganska posla. Ona kaže i da cigani kradu.

-Erko kaže da on nije cigan već rom.

-Tu smo shvatili da učiteljica laže. Valjda on bolje od nje zna šta je.

-Kada je zaključivala ocjene njemu je dala trojku iz likovnog, a on tako lijepo crta. Ja sam rek’o učiteljici pred svima da to nije uredu i da on treba imati pet iz likovnog. Ona se naljutila i nije mu htjela dati pet jer on ne zna matematiku. Ja sam joj rek’o da krade ocjene i da su to ciganska posla. Zato je meni zaključila dva iz matematike.

-Ona misli da te je kaznila, a nama je bitno samo da nije jedan.

-Hahaha, samo nek nije jedan i nek nema puno zadaće.

-E sad kad smo ti, Ivona, objasnili da se svako istom Bogu moli samo drugačijim riječima…

-I da i hodža i parok i pop voze dobra auta, a da mi idemo pješke iz škole sa teškim ruksacima, to nemoj zaboravit’! –ubaci se drugi navalentno.

-Sad nas ostavi na miru jer moramo ovo zašalovati.

-Još jedno pitanje? A šta biste vas dvojica voljeli da vozite?

-Ma kome mi pričamo? –pogledaše se u čudu.

-Pa mercedesa, draga Ivona, k’o Erkin otac!

Ponekad na teška pitanja najstručnije i najprostije odgovore dva građevinca koji imaju jednocifren broj godina, psovku na vrhu jezika i koji će se sigurno naći u neobranom grožđu jer nisu sigurno uradili zadaću i jer su od onolikog suđa posudili baš onu zdjelicu. Ali veliki mozgovi ne bi bili veliki da se opterećavaju sitnicama poput zadaće, zdjelice i kako primijetih otuđene gajbice čiji su sadržaj istresli na po tepiha, zar ne?

Šta to usputnog čitaoca bajke razlikuje od princeze?

U mrkloj noći između zvjezdanog neba i snova, bdiju ljudi koji stvaraju magiju. Ako ne vjerujete u magiju nemojte dalje čitati zato što u ovoj priči nema mjesta za nevjernike. Negdje oko deset naveče, ona iz mašte kao iz bašte ubere čitav buket ideja. A mašta razmažena k’o i svaka bašta, mora se stalno njegovati pa čak i po danu kada ova kreatorica magije ima pune ruke posla jer tri para malih rukica hoće svoj dio, a djeca kao što svi znamo ne znaju čekati.

Ženska potreba za ukrašavanjem je nastala u isto vrijeme kada je nastala i magija pa nam ostaje vječito pitanje – šta li je od ovog dvoga prije nastalo. Prve princeze smo upoznale u debelim knjigama bajki i nema one koja nekad (ma uvijek, da se ne lažemo) ne želi da u ogledalu ugleda pravu, pravcatu princezu. Nije da mi ne bismo, ali ne možemo uvijek da izgledamo onako kako bismo željele jer svijet je namontiran tako da neko mora u školu, neko da radi, a neko da kuha, uzgaja i odgaja i sve ove aktivnosti nam eto ne idu u prilog (i iziskuju mnogo znoja) uprkos silnim savršenim ženama sa interneta koje nas ubjeđuju da možemo i moramo dvadeset i četri sata izgledati kao da smo netom izašle iz Grimovih bajki. Zbog tog njihovog ubjeđivanja se i u najboljem izdanju osjećamo tek kao sjene princeza i umjesto da uživamo u prizoru koji vidimo u ogledalu, mi sebi tražimo mane i ubjeđujemo sebe da nam svašta fali, a ustvari nam fali samo jedna sitnica. Šta to princezu razlikuje od usputnog čitaoca bajke? Dvorac? Kako moja drugarica reče- Ma ko bi ga očistio, neka hvala?! Tačan odgovor je-Kruna! Krune su, znate, veoma teške i moderne princeze ih odbacuju jer nije princezino da nosi teret (osim u teretani i osim iz supermarketa-ovaj drugi dio samo kada nema princa u blizini).  

Jedna Biljana, ona sa početka priče, uruči tri čvrsta zagrljaja svojoj dječici za laku noć, svakom po jedan i prihvati se alata. Pravi ukrase za kosu pored kojih bi se postidila i najteža i najukrašenija kruna. Čarolija nije proizvod čarobnog štapića već nekih sitnih i oku skoro pa nevidljivih žica koje se motaju do besvijesti i kojima se prilikom tog motanja nakaleme sitni detalji koji tek kao cjelina pokažu da su ustvari cvijet ubran u mašti kao u bašti. I taj cvijet pored sebe dobije još jedan cvijet i još jedan cvijet i još jedan cvijet- sve po želji princeze koja će ga nositi. Biljana ne gleda na sat i tek kada joj kapci postanu toliko teški da je pakosno počne žuljati čarobna prašina, krene na počinak. Ova divna žena ima trideset tri godine, troje djece i završila je ekonomiju. Kaže da je samouka- ali ja mislim da je to sve ipak magija, a za magiju ne treba škola već ogromno srce i mnogo, mnogo rada.

Njene radove možete pogledati OVDJE. Mene je oduševila, a znate i sami da je mene jako, jako teško oduševiti!

Djeco moja, najteže je biti izbjeglica u svojoj zemlji, najteže!

Pohasiše se zlosutni oblaci nad Majevicom i počeše istresati iz njedara hladne kapi kiše koje su nas upozoravale na led. Žuri nadničar Bego sa plastom sijena koji je bio duplo veći od njega pa mu hod poče izgledati još neprirodnije, a drugi nadničari se podsmjehuju njegovoj žurbi. Bego je iz Vlasenice, a vihor rata ga je doveo u naš komšiluk. Zla sudbina ga ščepala još kao četverogodišnjaka u svoje krvave ralje i majka Mejra mu se preseli na onaj svijet. Bi istrgnut iz majčinog zagrljaja koji je odskočna daska na ovom svijetu za svako čovječije djelovanje i postade prepušten bujici životnih odluka svog oca, inače terenskog radnika. Bego je imao jednu nogicu kraću, a i stopalo te noge je bježalo udesno. Izazivao je podsmijehe druge djece i radoznale poglede odraslih. Bez majke i bez onih nekoliko centimetara noge, padale su mu strmoglavo suze niz obraze kao ove kapi kiše iz nebeskih, surovih njedara nad Majevicom. Četrdeset dana nakon majčine smrti dobi Bego maćehu, goropadnu Halimu Omerovu, a otac mu ode opet na Kosovo na teren.

-Šeponja, ponesi der kantu vode goram da ne slazim!

-Limo, teško mi se, bona, uzverat!

-Ima da me zoveš mati, je’l ti jasno? Oćeš da te opet ubijem k’o sinoć?

-Nemoj, molim te.

-Šta plačeš? Nema ti babe. Ja sam ti od sad pa navijeke Bog i batina. Ućeraću ja tebe sakata u suru! Dosta mi što te ‘ranim i trpim takog brezobraznog.

Begin otac je dolazio jednom u dva mjeseca, sređivali su kuću, uzimali stvari i novca je bilo dovoljno. Halima poče jordamiti i oblačiti se bolje od drugih žena u selu. Rodi dva zdrava sina, blizance, a Bego joj postade danonoćna posluga. Odlučila je da ga ne šalje ni u školu. Mužu je rekla da se na njivi može raditi i bez škole i da je za Begu bolje kod kuće da mu se ne izruguju djeca. Viđale su žene iz komšiluka kako ona postupa sa Begom i kradom mu doturale iza štale komadiće hljeba i sira. Bio je Bego mršav, rastom nizak kao njegova majka i u licu bijel kao Viselac pod snijegom.

-Vidi mojie sokolova, zdravi i pravi, a ne ko ti, Begojlo. Vala ružan si k’o i u tebe mati. Skončaćeš mlad k’o i ona, pazi šta ti kažem. Nevalja da muško bude tako bijelo.

Djeca su rasla i voljela Begu, ali su tu ljubav morali kriti i grlili su ga samo onda kada im matere nije bilo kod kuće. Zabranjivala im je da ga zovu bratom. Ta djeca su išla u školu i svakodnevno prepričavala doživljaje iz škole. Bego je jedva čekao da se oni vrate kući i da ga napoje informacijama iz školskih klupa. Njemu je maćeha nasilno otkinula taj komad djetinjstva i ostavila ga nepismena u svojoj milosti i nemilosti. Sve što je znao, pokupio je od nadničara dok je maćehi odrađivao kopače na vlaseničkim njivama. Kod kuće je jeo samo ostatke nakon obroka koje bi mu maćeha ostavljala u zasebnom tanjiru, a radio više od ijednog čeljadeta u selu. Ubijala je Boga u njemu kada bi krava uletjela u tuđe žito. Mlatila ga kandžijom i klela na sva zvona.

Bajram se oktitio trešnjama te godine. Došli su njena sestra i zet iz Han Pijeska. Zetu je ona bila pogana od onda kada je vidio kako postupa sa sirotanom pa čim ona pomene Allaha, on počne mlatiti rukama i ospe po njoj paljbu u vidu kletvi.

-Nemoj ti o Allahu, svega ti. Dabogda te proživio toliko da na ovom svijetu iskijaš sve suze što zališe sirotanove obraze. Da nema Bajrama on se ne bi serbe ni najeo ni napio. Da sam ja na njegovom mjestu davno bi po tebi na Rakiti trava rasla. Odi tetku, Bego sine, da skupa šta stavimo u kljun, da i ona tebe posluži kad je već ti služiš sve ove godine. Odi, sirotane, da te zagrlim jer u tvojim očima, zelenim k’o Jadar, je ključ dženeta.

Bego je već bio momak kojem su se još davno ukazali brčići i brada po bijelom licu što od majke naslijedi, a i glas mu više nije bio onako mekan i tih.

Rat ga je zatekao na parceli koju je ašovio, tamo gdje krompir od vaikada najbolje rađa. Ubrzo bi mobilisan kao i njegova braća i otac koji se skoro vratio iz Slovenije. U zimu devedesettreće, pogidoše mu otac i braća od jedne granate, a Bego je ostade živ samo zato što mu se bilo teško popeti se uz klizavo brdo dok im je donosio vodu za piće u rov. On je insistirao da ide po vodu jer nije htio da neko od njih trojice izgubi glavu. Zamišljao je kako će se poslije rata braća oženiti i kako će izrađeni otac držati unučad na krilu. Molio je Bego Boga svake ratne noći da ako baš mora nekog od njih uzeti da uzme njega, sakatog insana za kojim neće ni cura ni majka plakati. Jer mrtve majke ne plaču. Onesvijestio se kada ih je vidio raskomadane. I njegove dove u jednom trenu postadoše raskomadane. Vojnici ga unesoše onesviještenog u najbližu kuću, kuću udovice Osmanovice koja je imala razrooku kćerku Sadžidu koja je bila osam godina starija od Bege i za koju je govorila:“Da mi je udat moju nesretnicu pa makar mi istog trena Bog dušu uzeo.“ Mršavog Begu su njegovale i tješile čitav dan. Glas o njegovoj zloj sudbini je došao prije njegovog oporavka i predloži mu Osmanovica da oženi njenu kćerku i da se ne vraća maćehi. Oženi se Bego, postade te godine otac i raniše ga jedno jutro u onu već sakatu nogu. Čitava se porodica nekako prebaci u Tuzlu zbog njegovog liječenja. Nastaniše ih u Crno Blato, nadomak Tuzle, u staru kuću pored rijeke. Bego dobi još jedno dijete koje su od milja zvali tuzlanče po mjestu rođenja. Rat je stao. Kupili su kozu od donacije i smjestili je u zgradicu nadomak kuće. Njihova kuća u Vlasenici je davno izgorila. Imali su samo put i dva jarka pred umornim očima i tuđi krov kao privremenu destinaciju.

Poslijeratni rat je počeo u postdejtonskoj Bosni. To je stanje kada mnogi iz minhenskih brigada što nisu vidjeli ni rova ni pronosali puške počeše koristiti prava raseljenih lica i šehidskih porodica, dobijati stanove i donacije za kuće. Ljudi su se zadovoljavali sa „samo nek se ne puca“, a pucalo se, samo na drugi način. Svako normalan je pucao po šavovima, od PTSP-a, od neimaštine, od šupljih obećanja i neizvijesnosti. Ubrzo se proču da Bego ide na nadnice. Dnevnica je bila dvadeset maraka svima, a njemu je skidoše na petnaest jer je bio, kako rekoše, ćopav. Kraća noga, kraća dnevnica. Radio je više nego drugi da nadomjesti taj svoj nedostatak i vrijedio više nego svi nadničari na ovom svijetu, ali de ti to narodu objasni. O njemu su i pred njim govorili kao o osobi drugog reda.

-Ženo, donesi ćopanu vode i kafu!

-Oćel, kratki?

-Vidi sakatog što piči!

-Kako ti žena? Ona naka razrooka kad pogleda jednog obraduju se dvojica.

-Ko ti, bolan, napravi naku lijepu djecu?

Isipali su ljudi razne bljuvotine što im na kržljavi um padoše pred jadnog Begu, a te su mu bljuvotine bile k’o biljci đubre i samo su uveličavale njegovu dobrotu dok mu je nafaka cvjetala k’o kaćuni oko Jadra. On je u njima gledao primjer kako ne treba.

Lopta mi je otišla u Begino dvorište i otišla sam po nju. On je bio prvi komšija moje drugarice. Stao je ispred mene ovaj nadničar grubih ruku i meka srca i pitao:“Sine, znaš li ti pisati?“Rekla sam da znam i on me zamolio da im popunim neke papire. Dvije djevojčice kovrdžavih glavica su skakutale oko mene dok sam čitala šta piše na rješenjima iz nekakvog ministarstva. Bego je krio stopala kao guja noge jer su mu čarape bile pocijepane i sve onaj dio sa rupom pokušao otjerati sa pete na taban. Tu je bila i Begina maćeha koju je primio kada je konvojem došla u Tuzlu i pokušavala me slagati.

-Bego nema očale pa ne vidi slova.

-Bego je, šćeri, nepismen. I svi u ovoj kući su nepismeni. Samo nemoj, živa bila, pričat’ to nikom, mogu mi i na osnovu toga još više osakatit’ dnevnicu. Nije meni do laganja, al’ moram sva ova usta izranit’.

-Neću!

Bila sam sebi jako značajna dok sam popunjavala štampanim slovima tako ozbiljne stvari poput dokumenata iz ministarstva i boračke organizacije. Čitala sam im rješenja naglas, a oni su me pažljivo slušali. Nisam htjela uzeti onu marku što mi je Bego uvijek davao jer sam znala da bi se mama derala na mene ako uzmem nešto od nekoga ko ima manje od nas. Meni je bila dovoljna moralna, dječija satisfakcija samim činom da u rukama držim važne papire i ništa sem toga me nije zanimalo. Iz ovog ugla me boli taj momenat u kojem je čovjek morao tako važnu stvar povjeriti meni, nestašnom osnovcu, da ga odrasli ne bi po ludim aršinima još više rastrgali.

Bilo je mnogo sitnih, ličnih i jako neugodnih situacija koje je on morao predeverati. Nekoliko puta izgubio u Tuzli. Pitao je ljude na Brčanskoj Malti kako da dođe do zgrade opštine, a oni ga namjerno pošalju u Slavinoviće i smiju se dok gledaju kako kaska onom bolesnom nogom u pogrešnom smijeru. Jedan mladić ga je dovezao autom iz Slavinovića do pred opštinu i pomogao mu da se snađe sa administrativnim vrtlozima. Bego je predao papire za odlazak u Ameriku. Njemu je trebala šansa koju je našao u vizi za Ameriku jer je shvatio da se ova zemlja toliko krvlju nadojila, a da se na krvi ne gradi budućnost za nekog poput njega. Znao je on dobro da će trebati godine i godine da suze isperu tu krv i da će se uprkos svemu ukazivati krvave mrlje u sjećanju dok god su živi oni što vidjoše rovove pune krvi iz kojih izviru raskomadana tijela.

Dan kada je morao u Sarajevo zbog administrativnih zavrzlama, angažovao je divljeg taksistu da ga odveze do stanice. Sabrao je dokumenta u fasciklu i stao u red da kupi kartu. Izblajhana plavuša sa razdjeljkom boje lisice je radila na šalteru.

-Izvolte!

-Kartu do Sarajeva, gospojo.

-Povratnu ili u jednom smijeru?

-Povratnu.

-Autobus je na peronu šest.

-A šta je peron?

-Asfaltirani, ograničeni komad stanice na kojem ti stoji autobus.

Pokazala je rukom, na kojoj je visila narukvica koja proizvodi zvukove kao zvonce pod vratom na njegovoj kozi, kamo da ide i grohotom se smijala toliko da su joj poskakivale naočale stavljene na pola nosa. Svi su se hinjski smijali, a dva momka su izašla iz reda i krenula za Begom. Pomogli su mu da uđe u autobus za Mostar i umirali od smijeha dok im je on zahvaljivao od srca i davao po pola marke za sladoled. Izašli su iz autobusa i pjevušili:“Karadžiću, ljubimo ti bradu, mi sa sela živimo u gradu.“Kad ljudi ne nađu nikakav način da ti se natovare na leđa, onda ti se natovare na mjesto rođenja i govor. Pričao je Bego:„Kažu da more otić’ seljak iz sela, al’ da selo iz njeg’ ne mere nikad. K’o da sam ja ikad šćeo otić iz svog sela, ej moja djeco. Najgore je bit’ izbjeglica u svojoj zemlji, najgore!“

Izigravali su oni momci autohtonu sortu više vrste podneblja na kojem su rođeni i rugali se Beginom seljačkom govoru. Nisu ni bili svjesni da je i njihov govor gramatici književnog jezika opalio šamarčinu davnih dana, samo na gradski način.

Šofer je shvatio o čemu je riječ, izveo Begu iz autobusa i dobacio onoj dvojici:“Amire, nemojte da se čudite kad vam Bog ukrca mater i ćaću u prijevremeni bus za bolnicu ili za onaj svijet.“Prestali su se smijati, ali nisu vratili onu marku koje im je Bego dao. Detalje iz Sarajeva, osim onog kako ga je na pijaci napala žena kada je pitao koje su jabuke slatke, a koje kisele, nije pričao. Napala ga je jer je to pisalo na velikom kartonu. Iz Sarajeva je donio curicama dvije šnalice i kilogram jabuka maćehi i punici. Uvijek je besjedio uopšteno i nevjerovatno mudro za nekoga ko nema razreda škole pa i tad.

„E moja djeco, i tuzlacima i sarajlijama i nama izbjeglicama suze liju niz obraze, a ne goram uza čelo. Nijesmo mi ništa bolji jedni od drugije. Nekima je mjesto rođena jedini uspjeh Bogom dan u životu, a nekima je na mjestu najvećije bolova nikla duša koju šejtan svoijem poganijem šapama nije mog’o isprljati mržnjom. U nekije ljudi se šejtan zavalio kraj duše k’o kraj sinije, izvezo goblen zla svud po njoj i oglođo mu okvir pa se fale time i ponizuju mene sirota, a pred istog ćemo Boga, i ja sakat nogom i oni sakati dušom. Ja sam svima halalio. Ne osjetili oni nikad ni na svojoj djeci ni djeci svoje djece kako je imat’ ikaku sakatost.“

Bego je  podnosio sve i radovao se kao dijete kad obavi neki administrativni posao, dođe kući i popije šolju kafe. Štitio je ukućane od srodnih sramota, donosio im kifle i gutao sve ono loše što ga je zakačilo usput. Kopnila je maćeha iz dana u dan. Svaku noć sanjala svoje sinove, svoje sokolove i sjetila se kletvi sestrinog muža kojeg su na ovom podneblju imenovali rodbinskom titulom svak. Dolazili su tetka i tetak u goste jer su bili nastanjeni u Solini. Njihove česte posjete nisu godile Limi, ali morala je izdeverati prisustvo zeta koji nije propuštao priliku da je podsjeti da živi o Beginom trošku i svaki zalogaj joj je brojao pa se sve ustručavala jesti pred njima. Begina punica je bila otresita žena i njoj bajke nije smio niko pričati. Govorila je:“Ja sam Limom čisto poslovno, a dođe mi da je… Sramota me rijet, ja sam ipak žensko. Oklen Begi nolko srce, da mi je znat’. E boljeg zeta mi ni sam Allah nije mog’o izabrat. U zoru da me probudi i kaže da mu savijem pitu, savila bi dvije. Volim ga k’o svoju šćer, k’o da je u mojoj utrobi rast’o. A Lima k’o Lima, nadžak k’o nadžak. Mora svatit’ da se nemere umrijet’ prije vakta. Djeca su božija, a ne naša i on ih uzme kad on ‘oće.“

Bego je otišao sa svojom porodicom u Ameriku devedesetdevete. Čovjek načet ratom i fizički i psihički, nepismen, zvijezda vodilja ženi i nejakoj djeci, bez znanja engleskog, bez vozačke i bez novca, zaputio se u daleku Ameriku po ispunjenje svog sna. A kod nas ništa novo ni dvadeset četri godine poslije rata. Krizno vrijeme nikad nije prestalo, samo je pridjev krizno oblačio neke nove halje, a ljudi su iz dana u dan postajali sve krvoločniji. Zahvatiše nas nezaposlenost, neimaština, poplave, zemljotresi i neka kuga novog doba. I dalje svirepo ubijamo svoje želje zbog tuđeg mišljenja iako imamo zdrave ruke i noge, fakultetske diplome i roditelje. Došlo vrijeme kada se insan ne može izgubiti ni u onolikom Nju Jorku jer ima neki telefon sa navigacijom koji mu diktira gdje da stane i gdje da skrene. Ali čovjek se mahnito poče gubiti u samom sebi i odbacivati sve ljudsko. Amerika mu postade bliža, a dobrota sve dalja i dalja.

Blenior krema i trake za depilaciju

Blenior krema za depilaciju dolazi u tubi od 125 ml. Na ambalaži piše da je za normalnu kožu. Da napomenem da ima Blenior ima i sensitive liniju o kojoj ćete moći pročitati moje mišljenje u nastavku teksta. Zona na koju nanosite ovu kremu treba da bude suha i čista. U kutiji osim tube dobije se i plastična špatulica čija jedna strana služi da bolje razmažete kremu, a druga da je otklonite nakon vremena propisanog na upustvu. Ovu kremu držite 6 minuta.

Krema je bijele boje i veoma je važno da je nanesete u malo debljem sloju. Prvi put sam je štedila i dobila polovičan rezultat. Naime, ostalo mi je dlačica, pogotovo na dijelu ispod koljena. Nakon toga sam je namazala tako da se namazano područje baš bijelilo i rezultat je bio fantastičan. Ima karakterističan miris ruže koji mi se dopao i koji se zadržava jako dugo. Ponutkana prijašnjim iskustvom (većina krema ove namjene je mirisala užasno) malo sam se i plašila kakav me miris čeka u tubi. Sve u svemu, baš sam prijatno iznenađena.

Dan prije depilacije uradite alergijski test. Molim vas, nemojte ovo nikad preskakati. Nanesite malu količinu kreme na nogu. Ovaj proizvod nemojte koristiti ako imate bilo kakve povrede (bubuljice, ranice). Moja koža je jako osjetljiva i uprkos tome krema za depilaciju za normalnu kožu se pokazala kao savršen izbor. Nakon depilacije sam nanijela hidrolat lavande (uvijek ga nanosim nakon depilacije).

Blenior sensitive krema za depilaciju

Dolazi u tubi od 100 ml. Koristi se identično kao i Blenior krema za normalnu kožu. Namijenjena je osobama koje imaju osjetljivu kožu. I ja sam ponosna vlasnica osjetljive kože. Ima karakterističan miris bagrema i dosta je jača po mirisu od one za normalnu kožu.

Mjesec dana sam naizmjenično koristila ove dvije kreme. Rezultat i jedne i druge je kod mene bio isti. Nisu mi izavale iritacije, crvenilo ni svrbež. Uvijek sam poštovala pravilo držanja 6 minuta. Prije sam koristila britvicu za depilaciju, osim par izleta sa kremom čiji mi je miris bio užasan prošle godine, ali nakon ovih krema ne planiram se vraćati britvici i posjekotinama. Kao što rekoh moja koža je osjetljiva i sve do sada mi je izazivalo u najmamnju ruku crvenilo. Ove kreme su jednostavne za korištenje i nema onog čuvenog „zebra efekta“ koji je karakterističan kod korištenja brijača, ono kada se promaši čitav red dlačica, pogotovo na potkoljenici sa zadnje strane.

Blenior trake sa hladnim voskom

Idealne su za one osobe nemaju mnogo vremena. Kreme koje sam opisala se koriste dva puta sedmično ako želimo glatku kožu. Kreme sam koristila čitav maj. Sa trakicama sam počela prvog juna. Ove trake se mogu koristiti i na licu. Velike trake se koriste za noge i dođe ih dvadeset komada u pakovanju. Osim ovih dvadeset komada velikih traka, pakovanje sadrži i osam komada traka za bikini zonu, osam komada za lice (male trake) i pet paketića postdepilacijskih maramica.

Koža treba da bude čista i suha. Polako odlijepite traku od zaštitne folije, zalijepite na dio s kojeg želite ukloniti dlačice, zategnete kožu i povučete traku u smijeru suprotnom od rasta dlačica. Trakicu koristite dok ne izgubi moć ljepljivosti. Nakon depilacije očistite kožu post-depilacijskom maramicom.

Sastav hladnog voska mi je mnogo bolji od sastava krema za depilaciju. Korištenje traka mi je bilo malo neugodno samo u zoni pazuha, zato što sam baš škakljiva i ne trpim bol na tom području. Na ostalim dijelovima sam veoma brzo prevazišla taj osjećaj čupanja. Koža je nakon korištenja traka bila crvena par sati, ali ništa strašno. Crvenilo se do sutra povuklo, a koža je bila veoma glatka i sjajna. Proizvođač obećava glatkoću do četiri sedmice u što i vjerujem. Trakice su formulisane za normalnu do osjetljivu kožu i meni nisu izazvale nikakvu iritaciju.

I na kraju, šta god da odaberete od navedenog, budite sigurni da ćete biti zadovoljni. Trakice su dugotrajnije i malo bolnije rješenje, ali kada izračunate da ste mirni skoro mjesec dana, žrtva se isplati. Za one koji ne vole bol, tu su svakako kreme koje za samo šest minuta presude dlačicama.

Naredni post je o Remove Hair Removal kremi i hladnom vosku za depilaciju.