Međuvršnjačko nasilje

Znate li koliko može biti opasno kada svaka šuša koja ima reproduktivne organe odluči da se malo oproba u ulozi roditelja. Pa kad ta ista šuša počne da gleda na svoje dijete kao na nadrealno biće koje je savršeno i nepogrešivo onda je neminovno da na nekome slome kola ili pak lome kola svakog božijeg dana tokom osmogodišnjeg školovanja. Vaša držesna djeca od vas uče na dva načina. Prvi je da imitiraju vaše ponašanje pa ako se vi rugate nekome makar i u četiri zida postoji velika mogućnost da će se i vaše dijete ugledati na vas. Drugi način je ono naše sveto savjetovanje u vidu “ne do ti Bog, da te samo vidim da, ne smiješ ovo, ne smiješ ono, moraš ovako, doćeš ti kući” pa vi kao vaspitavate dijete, a ovaj prvi vid zanemarite pa dijete gleda šta vi radite, a sluša šta savjetujete i onda veoma lako dobijete afirmisanog lažova i manipulatora. Nemojte zanemariti činjenicu da svako pa i pijani komšija Mile odgaja svojim primjerom vaše mezimče. Sve osobe koje sretnemo mi odrasli ostave neki utisak na nas, e te osobe odgajaju i djecu. To se zove spontana edukacija. Spontano se djeca edukuju i ispred monitora i malih ekrana. Ali u svemu ovome stoje roditelji kao spona i kao najveći krivci. Ne zavaravajte sami sebe kada vam neko sugeriše na neprimjereno ponašanje vašeg savršenog djeteta. Prva stvar u svemu je da budete realni. Greške ove vrste vrlo lako možete platiti sa kamatom za koju godinu pa vi sebe i dalje lažite.

Moja priča počinje jako davno. Neki ovo nazivaju BULLYNGOM, a ja svojom svakodnevnicom punih osam godina. Ako se pitate da li sam ikad imala dan u kojem se nisam susrela sa nekim vidom nasilja pod školskim krovom odmah na početku da znate da nisam. Priču ću vam maksimalno uljepšati.

Bezbrižni period ranog djetinjstva naglo biva prekinut vražijim ratom. Svi moji drugari nestaju u nekom tamo izbjeglištvu. U to vrijeme sam upoznala mnogo odraslih ljudi koje je zlo vrijeme dovelo u našu kuću. Stalno je dolazila vojska i sjećam se da su me svi uvijek zapitkivali o boji mojih zuba. Svima sam ja bila zanimljiva. Nije mi to tada toliko smetalo više me mrzilo ponavljati istu priču svakome. Zašto me ne pitaju šta drugo? Imam ja mnogo zanimljivih stvari za ponuditi. Naučila sam pisati, hej, imam manje od pet godina, zašto to nikome nije zanimljivo? Znam Ježevu kućicu napamet. Pod svijećom sam je naučila. Ali ne, nije to tako bitno. Radoznalost je kod svih uspjela nadvladati opštu kulturu, pa su me prvo pitali što su mi zubi žuti, a tek onda kako se zovem.

Nekad prije rata sam se razboljela. Ja se toga i ne sjećam. Desilo se nešto što se zove alergija na pencilin i moji zubići su ubrzo postali žuti. Bila je to najružnija žuta boja na ovome svijetu, ako uopšte i postoji lijepa nijansa žute. Meni to nije smetalo iako je izgledalo veoma ružno. Zubar me utješio da će mi ti mliječni zubi ispasti i da će narast novi, bijeli i jaki zubi. I zubar, a i ja smo se potajno nadali. Mama me vodi na upis u školu. Prvo pitanje učiteljice koja je bila u toj komisiji je o zubima. Strašno, zar i ona? Kako pobjeći od vlastitih zuba, kako? Niko me nije upozorio da će mi život biti sve samo ne jednostavan. Ispada prvi zub, super, niknuće bijeli, jaki.

Polazak u školu donio je suočavanje moje dječije psihe i zuba sa trideset troje djece mog razreda i otprilike isto toliko iz razreda koji je bio s nama u smjeni. Centar pažnje je moj od prvog dana. Gledali su me kao egzotičnu životinju, samo mi je kavez falio. Objašnjavam djeci da će mi izrasti lijepi zubi, ne vjeruju. Izrasta prvi zubić i biva duplo žući nego mliječni. Nazvaše me i lažovom. Svakodnevno sam bivala počašćena raznim pogrdnim imenima. Imala sam mnogo nadimaka koje vam neću uljepšavati. Nazivana sam žutozubom, zutokljunom, žutarom, žuticom, žutaćem, žutokrečinom, žvaljom, govnojedom, govnarom… Spisak sam skratila, okvir svakodnevnice ste dobili. Ovo su bila moja imena godinama. Samo u dokumentima sam se zvala Ivona, u životu sam bila sve navedeno.

Za osmi rođendan sam dobila poklon koji me čekao ispod klupe. Bila je to stara četkica za zube i istrošeni kaladont, adekvatan poklon za nekog ko, po njihovim riječima, ne pere zube. Kada sam to izvadila ispod klupe dobila sam i prvi aplauz. Niko nije reagovao. Sve se to godinama pripisivalo dječijoj šali. Dolazak novih učenika je bio dolazak novih problema. Ovi moji tek navikli oči na moje zube pa kad dođu novi onda te njihove oči opet promijene ugao gledanja i počinje novi vid torture. Nova imena koja opet počinju sa žuto i govno.

Na prosvjetne radnike se nije moglo računati. To je za njih bila samo šala, a ja kao ne znam da se šalim. Ako me zeza dječak kojeg baš ne simpatišu on se pošalje u ćošak, a ako je neko koga vole onda samo izvinjenje. Dupli standardi u režiji obrazovanih ljudi. Bili su svjesni da ne mogu zatvoriti tolika usta pa se nisu ni trudili. Jedino dobro je bilo u tome što sam znala ko sam, mislim znala sam ko ću biti nekad u budućnosti. Padalo mi je na pamet da ovo moram trpiti samo do osamnaeste, znači samo dvanaest godina. Nije to baš malo. Tad se mogu napraviti novi zubi. Nikad nisam plakala zbog njihovih uvreda čak ni kod kuće. Nije bilo svrhe, suze ionako neće izbijeliti zube. Izdržaću nekako tih dvanaest godina, tješila sam samu sebe. Bilo je i fine djece koja mi nisu govorila ništa ali takve sam mogla na prste jedne ruke nabrojati. Često sam se tim istim rukama borila protiv svega što me zadesilo. Koliko su mi samo puta pokušavali na silu otvoriti usta da bi se mogli naslađivati još više. Ta fina djeca su bila kao preparirana, oni se nikada nisu izjašnjavali. Nisu mi bili dragi jer se pored njih sve to dešavalo, a oni ništa. Da li su i danas onako inertni?

Situacija je bilo toliko da bi mi trebale godine da sve to opišem. Prvi razred je obilježen time da smo naučili pisati, ja sam doduše znala i prije pa mi je jedan dječak za vrijeme velikog odmora na svakoj svesci prekrižio ime i prezime i napisao JEBENI ŽUTOZUB. Svi su se smijali i u glas, kao prava publika, skandirali ove riječi. Bila sam u centru kruga, a oni oko mene. I znate šta, preživjela sam i to, a oni su mi i danas dan samo publika. Piše mi neki dan taj isti dječak: “Hej školska kako lijepo pišeš, pojma nisam imao da si ovako talentovana, svaka ti čast, samo naprijed. Iznenadih se. Odgovaram mu da i on počne pisati ako mu se sve to toliko sviđa, a on meni da ne umije tako fino da se izrazi. Ma nemoj, a osam godina si bio onako maštovit, tada si znao formulisati uvrede, nego šta li ti sad fali? Ne nabijam ja njemu one godine na nos, samo ga jaranski motivišem da pravilno usmjeri svoje talente.

Završetak rata je u našu školu doveo nevladine oragnizacije koje su organizovale razne sekcije. Izabrala sam ritmičku i niko nije htio da meni bude par. Plesala sam sa jednom djevojčicom koju je učiteljica natjerala sa pleše sa mnom. Od tada mrzim svaki vid plesa. Noge stanu, osjećam muziku dušom.

Peti razred donosi putovanje autobusom i još mnogo djece koja su nemilosrdnija i oholija nego ovi svi skupa. Četiri odjeljenja moje generacije,u svakom odjeljenju više od trideset učenika i još toliko učenika starije generacije. Tješim se, to je samo četiri godine, proće. Uvrede postaju učestalije, slikovitije i do srži bolnije. Svakodnevno suočavanje sa nasiljem donosi i slabije ocjene. Trebalo mi je čitavo polugodište da objasnim sebi, jedanestogodišnjoj djevojčici, da mora učiti bez obzira na sve. Razmišljam kako je ljepše odraslima, jedva čekam da odrastem. Koja greška.

Jednog dana dolazim ranije na autobus. Jutro koje nikad neću zaboraviti. Autobus je čekao na stajalištu nekih pola sata i kretao u 7:05. Kako je ko dolazio tako zauzimao sebi mjesto. Uđem ja u skoro pun autobus i pozdravljam majstora(tako smo zvali šofere) sa dobro jutro, a čovjek mi reče: “Šta ćeš deset minuta ranije ovde, što te ban zubaće nisi oprala, kaki su ti kodab si govna jela.” Jedino što mi danas odzvanja je onaj grohotan smijeh ljudi koji su me znali i koji su mi mogli biti roditelji. Djeca mi nisu bitna ovo jutro, odrasli su me pokušali prožderati.

Moja dobra drugarica slavi rođendan. Da, imala sam i dobre drugarice, našlo se njih par. Izbjegavala sam vannastavna druženja, ali ovo je bilo posebno. Dogovorila sam se sa još dvije djevojčice, one inertne, spremila poklon i došla kod nje. Imala je preslatku kućicu i sve je odisalo toplinom. Ali ne lezi vraže, ne u toplom domu. Bilo nas je desetak i samo moj tanjir je imao ugraviran neki cvijet i moja viljuška je bila drugačija. Mislila sam da je to znak ljubavi moje drugarice prema meni. Osjetih se posebno i polaskano. Nakon što sam pojela komad torte uzela sam taj tanjir da odnesem do kuhinje do sudopere, mama me tako učila i čula sam kako njena mama govori njenoj baki da je nakazi stavila tanjir sa cvijetom i viljušku kojom čiste odvod i da to sve baci nakon što nakaza poždere kolač, da se ne bi ne daj Bože ošugali. Nakaza odlazi kući bez ijedne prolivene suze. Sljedeće godine je slavila bez nakaze i naljutila se jer nisam došla. Kaže da je njena mama u pravu za sve i da ja i nisam neka prijateljica. Meni ni danas dan nije jasno kako se odvod čisti viljuškom. Kakav li je to odvod kod onako poganih ljudi?

Pita me jednom jedna Merima što ne ostružem zube nožem, kažem da je čitav zub takav, pogleda me pa mi reče da je na mom mjestu da bi se ubila. E moja Merima dobro je onda što nisi na mom mjestu. Ovo je i za jake previše, a kamoli za tebe.

Moram priznati da sam imala dobru razrednicu. Završim u sedmom razredu kao glavna tema roditeljskog sastanka. Dječak koji nije sa mnom išao u razred biva prijavljen jer me godinama konstantno vrijeđao i ponižavao pa se njegova mama konačno ukazala na roditeljskom. Nabraja razredna lijepo upakovane uvrede, a ona je samo izustila: Pa šta je tu sporno, rekao je istinu? To su ionako samo dječije gluposti. Počela se smijati, pozdravila se i izašla pobjedonosno. Mislila je da nas je ušutkala. Danas taj njen sin maltretira čitavu porodicu, udara čak i nju. Kako jecaje duše da ušutka? Nije nikad ni bilo sporno da će izrasti u nasilnika.

U osmom razredu dolazi novi dječak u našu školu. Nije bio moje odjeljenje, ali sam ga susretala u prolazu. Spremala sam se tih dana za takmičenje i bila isključena iz svih dešavanja u školi. Gledam televizor nakon napornog dana. Moja omiljena emisija TV Liberty prikazuje našu školu u kontekstu međuvršnjačkog nasilja. Saznajem da su tog dječaka pretukli drugi dječaci toliko da je završio na operaciji kuka. To su oni isti koju su meni svakodnevno stavljali do znanja koliko ja ne vrijedim. Niko nije izbačen ni sankcionisan, malo se alarmirala javnost, direktor se par puta pojavio pred kamerama kao novopečena zvijezda Granda i onom dječaku nakon dvije operacije noga ostala kraća. Deklarativno se svi bili van sebe, praktično ih sve to nije zanimalo. Osmaci, nek im je sretan put u srednju, nek problemi idu pod krov neke druge obrazovne ustanove srednjeg karaktera. Svi smo tako zajedno završili osnovnu školu. Izgleda da sam ja još dobro i prošla. Barem su mi obadvije noge iste dužine iako sam imala više fizičkih obračuna.

Kao što vidite iza međuvršnjačkog nasilja ne stoje samo vršnjaci. Oni su samo izvršitelji pod okriljem lošeg odgoja, kržljavog obrazovanja i vaspitanja u obrazovnim institucijama i sistema koji nasilnika podržava. To je čitav skup osoba koje su te vršnjake nasilnike rodile, odgajale i na čije ponašanje su se pravile slijepe, gluhe i nijeme. Te ja osobe prozivam kao glavne krivce jer sam od odraslih osoba ipak doživjela mnogo gore stvari nego od one dječurlije. Prosvjetni radnici se ne žele zamjeriti nikome. Nije tajna da se u škole davnih dana uselila politika pa su mnogim kvalitetnim nastavnicima ruke i jezici svezani egzistencijom i radnim mjestom.

Mislila sam da je svijet odraslih ljepši, ali tek sad mi je jasno gdje su ta djeca naučila sve ono. Ovi odrasli, mraka je to, jezici im dosežu daleko, najčešće u pogrešnom smijeru, a gdje trebaju da se oglase šute kao zaliveni. To ti danas gleda sve boje, ne samo boju zuba. To je prefarbano svim bojama. Ma to se ne crveni čak ni kad griješi.

Ja sam napravila zube kada sam imala devetnaest godina i na prvu godinu fakulteta krenula sa novim zubima i to označavam kao najljepši period školovanja. Ako se pitate šta su moji roditelji radili sve te godine, namjerno ih nisam pomenula prije, odgovor bi bio svašta. Ali de ti kontroliši onoliku rulju djece čiji su roditelji svojoj rođenoj djeci najveća kazna. Bilo je u školi i lijepih dana koje rado prepričavam, ali fokus današnjeg posta je na crnim ovaj žutim danima.

Halo efekat

Koliko puta smo čovjeka osudili na osnovu samo jedne karakteristike? Tetovaža reče da si loš, kravata da si gospodin, krava da si seljak, šta ti nije jasno? U srednjoj školi sam saznala da su stručnjaci ovaj fenomen krstili pod imenom halo efekat. Odmah sam se sjetila jedne rupe bez dna u obrazovnom sistemu koja na pravi način oslikava ovaj efekat.

Mi djeca od osam godina, učiteljica iskusan prosvjetni radnik, u narodu bi za nju rekli da je baš raja, drži nam predavanje o pravdi i svim nijansama nepravde. Fino priča, majke mi, načitana žena pa sve te floskule ubrzo nađoše put do naših dječijih logika. Kaže suprostavite se nepravdi i ja, vječiti pobunjenik, odlučim ubuduće biti pravedna. Slagali se ti postulati sa moji horizontima. Decembar, paketići podijeljeni, nastupa ona moja učiteljica sa temom zaključnih ocjena. Čita ona tako nama kakvi smo po njenoj procjeni i ja se odlučim tu malo umiješati. Ustanem i pitam kako je zaključila ocjene iz muzičkog kad ni pjesmice nismo otpjevali, osim one dvije za dan državnosti? Zašto većina dječaka koji imaju dva iz matematike automatski imaju i tri iz fizičkog? Falila mi je tu riječ kriterij, da je pitam po kojem je kriteriju zaključila ocjene ali nisam znala da se taj lenjir za mjerenje i upoređivanje zove kriterij pa sam i bez te riječi nekako postavila pitanje. Znači, ako imaš petice iz matematike, bosanskog i poznavanja prirode i društva odlikaš si, fizičko, likovno i muzičko su bakšiš petice koje se podrazumijevaju kad si odličan, a ako nemaš onda je veoma teško da ćeš uprkos svim naporima ovog svijeta ikad biti odličan. Pitam je lijepo gdje je ona pravda kojom nas je nadojila, onako savjetodavno i roditeljski? Pogleda me preko onih uskih i veoma debelih naočala čudnog oblika, parkiranih na pola nosa i reče da ovaj put nisam zaslužila sve petice pa mi iz prirode i društva dade četvorku, sveska mi kao nije uredna. Čuj sveska mi nije uredna, a ja baš kreativan tip, da mi sad samo instagram profil vidi. Kaže ako znam bolje od nje da sjedem na njeno mjesto i ja budem učiteljica. Fina joj je to ideja, kud budala ne prihvatih.

Poruka shvaćena. Ali, ljudi moji, kako sam se ja samo osjećala moćno tih par minuta iako mi je falila ona riječ kriterij. Svaki osjećaj samopouzdanja od tada ja mjerim onim osjećajem kada je trideset i neki par okica gledao u mene kao u mini Boga kako od učiteljice tražim pravdu. Baš sam sebe uhvatila kako na pola odbrane mog diplomskog u glavi presabiram da li se sad osjećam barem malo kao onda. Eto toliki sam ja frajer tad bila u svojim i u očima mojih drugara. I svidjelo mi se to bez obzira na posljedice s kojima sam se nosila još dugo vremena.

Ovo nasljeđe halo efekta imaju i današnje generacije. Tu se obrazovni sistem nije nimalo promijenio. Ovako još uvijek ubijaju naše talente, prava i racionalno rasuđivanje od malih nogu. Suprostavljanje autoritetu i danas ima dalekosežne posljedice i za isto je bilo potrebno imati veoma razvijena dva organa koja počinju sa slovom M, jedan za razmišljanje drugi za usuditi se. Halo efekat odnesen iz školskih klupa u odraslu dob izgleda ovako: ako si proračunat, uz to i lijepo pričaš pa makar i manipulisao i laži tarlakao, ako poznaješ pravo društvo onda je sasvim prirodno da si odličan. Drugi će za tebe pjevati, krečiti i raditi fizičke poslove. Oni su dobrice, odlični ionako nikad neće biti. Imaće doduše svi onu jednu peticu iz vjeronauka jer nam u ovakvim uslovima samo Bog i može pomoći. A možda onaj sa početka i nije seljak, možda je krava bila tuđa? A tetovaža kod onog ološa zalijepljena? Nije ni bitno, ionako smo ih već na početku osudili.

Prvi dan i ostali dani škole

Devedeset peta, septembar, ja prvačić. Dobila sam prije polaska u školu katalog. To je ustvari bilo par listova sa slikama artikala i promotivnih cijena u robnoj kući Tuzlanka. I zamislite imala sam ekskluzivno pravo da u ratu izaberem nešto iz kataloga pošto mi se približavao rođendan i polazak u školu. Izaberem ja tako teksas pantalone, a na onoj slici iz kataloga nosila ih curica i pored nje bio bijeli pas koji je kao zagrizao jednu nogavicu. I tako ja u Tuzlanci prvi put, pokazujem onoj teti što radi šta hoću, daje mi pantalone, pogodila je broj, oblačim ih, stoje mi. Nisam htjela one sa tregerima, ni slučajno. Mama plaća, a ja pitam da li je u cijenu uračunat i onaj pas ili se to mora doplatiti. Ostaju obadvije u čudu, nema psa, shvatila sam. Obliše mi suze lice i shvatih da ću samo pantalone dobiti za rođendan. “E ne trebaju mi ni one, iću gola u školu, nek mi se svi smiju, ustvari neću uopšte u školu, pametna sam i bez škole.”-brundam ko mladunče polarnog medvjeda kroz prizemlje Tuzlanke. Prebolim tog psića, šta ću, neće mene više oni iz Tuzlanke vidjeti. Tad sam shvatila da mrzim kataloge. Kako samo obmanjuju.

Trideset četiri pametne glavice pod komandom učitelja Elbina je došlo po znanje. Prvi dan smo imali pratnju, najčešće su to bile mame, ne kažem da se nije omakao i pokoji tata ali to je bilo rijetkost. Možda zato što većina mojih drugara nije ni imalo tate, mislim imali su oni tate ali na nebu. Vihor rata i neki mnogo loši ljudi ih poslali tamo. Naša učionica se nalazila na spratu i uprkos ratu je bila lijepo uređena. Učitelj je bio iz Doboja, raseljeno lice, drag mladi čovjek. Pitala sam mamu gdje je Doboj i može li se tamo stići pješke. Rekla je da ne može. Pomislih, vjerovatno je dalje od Drijenče taj Doboj. Mi znate nismo imali frku oko izdavača i knjiga. Donese učitelj hrpu knjiga matematike, svako ustane i uzme sebi po jednu i tako za svaki predmet. Eto u tim knjigama smo mi sakupljali pamet. Kreneš sa slovom A u septembru i za Božić si već pismen mali čovjek. U onim knjigama su nas učili da je Tuzla industrijski grad. Danas je Tuzla doduše samo grad. Morali su ukinuti te naše knjige. Ne smije doći do širenja dezinformacija poput ove da je Tuzla ikad bila rodbine industriji. Sjećam se, jednom nam učiteljica diktirala, od drugog razreda smo imali učiteljicu da ne bude zabune, nazive svih većih fabrika i šta one proizvode. Sad se to više ne uči iz poznavanja drušva već iz historije. U ono vrijeme nakon drugog razreda znaš latinicu, ćirilicu i tablicu množenja. Sa punih osam pravi mali akademik budeš. Svaki đak je to morao znati inače ponavlja godinu. Tad su se godine ponavljale. Nećeš nepismen dalje od drugog razreda.

Nego vratimo se mi u prvi razred. Školu smo dijelili sa vojskom, sprat ipo oni, dvije učionice mi. Oni su nosili puške, mi knjige. Oni su nosili uniforme, mi što smo imali. Svako je bio borac na svoj način. Jesen smo pregurali nekako, mi smo svi bili na broju, za vojsku ne znam. Zima nam je donijela i nestašicu drva u školu. Grijali smo se na peć ili bolje rečeno smrzavali smo se. Dolazim kući i saopštavam tati, nema drva u školi i kontam uradiće nešto. I uradio je. Poslali bi i drugi tate po drva, znam da bi ali daleko je nebo, puno dalje od Doboja. Nema veze, važna je namjera. Naša mašta i igre su bile ograničene lastišom, komadima siporeksa koji je bio poredan ispred škole, zimi snijegom, na proljeće obližnjom rijekom.

To smo bili mi. Nas kuga nacionlizma nije isprljala. U našim knjigama je pisalo da je svaki čovjek isti. Mi smo se obrazovali. Isto smo se radovali i Bajramu i Božiću, ma radovali smo se da ne idemo praznicima u školu. Nisu nas izvodili na pravi put već su nas učili da trasiramo prave puteve pa makar i pod plesom granata iznad naših mudrih glavica. Umjesto da nas vode u školu vodili su nas ispravno kroz život. U školu smo išli sa drugarima. Volim sve moje drugare i rado ih se sjetih danas iako nas je poslijeratni rat rasuo po bijelome svijetu.

Sramota i djetinjstvo

“I ako bude ko zvao, reci da sam napolju, da perem ploču. Kaži nazvaće te kad završi. Nemoj slučajno da kažeš da spavam. Jel ti jasno? Aj ponovi šta ćeš reć!

I ponoviš od riječi do riječi. Ovo je najčešća laž izašla iz usta djece moje generacije. A učili su nas da nevalja lagati, njih nevalja lagati, ali za njih moraš lagati. Svi smo mi ponekad uspavane ukućane predstavljali kao odsutne. Tako se pojam sramote uselio u naše dječije mozgove.

Jednom prilikom pita komšinica moju baku kad je ustala jutros, a ja ko iz topa:” U devet smo ustale.” Presječe me babuška prijekim pogledom i reče: “Ne zna ona na sat, u sedam bona, znaš mene.” I tako baba u mojim očima postade lažov. Šta sat uradi s moje poštene bake? Ona mi poslije lijepo objasni, koliko je se meni uopšte uspijevalo objasniti bez jasnih argumenata, da ću kad porastem sama shvatiti to sa spavanjem i satom. I zamislite samo, odrasla sam ali to mi još uvijek nekako nije jasno. Nije mi jasno, eto što čovjek ne smije u svojoj kući, o svom trošku spavati na svom krevetu u bilo koje doba dana? Sat je jedinica mjerenja vremena, spavanje biološka potreba i stvarno šta selo ima sa korelacijom ova dva pojma? Zašto je ispravno slagati vrijeme ustajanja, a neispravno spavati u određeno vrijeme? Kažu ako spavaš u danu, ne radiš. To mi ima logike. Spavanje isključuje djelovanje. A ako ne djeluješ nisi vrijedan. A čega nisi vrijedan? Ko to određuje uopšte tvoju vrijednost?

Ona ista moja baka, što je rekla da ne znam na sat, kad god me pita koliko je sati, ja joj kažem sjećaš se ba baba da ja na sat ne znam, ti si rekla, jesi stvarno, e ta baba ima drugaricu, sličnu sebi naravno. I baka me povede njoj na kafu. One piju kafu, mislim baba pije kafu, ja umačem kocke šećera u kafu i svima lijepo. Ta se žena stalno pravi da kao nešto radi. Mi sjedimo, ona čitavo vrijeme pere dva tanjira, par kašika, zdjelicu i ćaska. Pa ih polira, pa malo priča s nama, pa se opet uhvati one spužvice, pa dok ona sudoperu dovede u red, kafa gotova. I kuka kako se ne sjeća kad je toplu kafu popila. E ne može se piti topla kafa i biti vrijedan, a pogotovo ne pred gostima. I za ovu svi kažu da je vrijedna, ne sjeda. Efektivnog posla uradila neke tri minute, ostalih pedeset sedam, jer se na selu kafa podnevača pije sat vremena, dizala sebi vrijednost. Zna žena kako se manipuliše satom. E ovakve vrebaju sve firme, savršene su za odjel marketinga.

Pored spavanja u nedoličnom periodu, veliku sramotu je predstavljalo i jesti u tuđoj kući, pogotovo ako si dijete. Kud god mi djeca pošli, uz polazak je bila čitana kulinarska liturgija. Zločin jedenja u tuđoj kući bio je kažnjavan batinama koje su predstavljale vrhunac pedagogije ovog doba. Ako ko iznese slatkiše onda je dozvoljeno da uzmeš samo jedan. Tu je pedagogija bila malo blaža. Pitam se samo kako su naši kod kuće uvijek saznali kad smo, gdje i šta jeli? Pred polazak u goste, na svadbe, rođendane i sve ono što se rado obilježavalo, kod kuće se prvo obilno jelo. Nijedan član porodice nije smio na ovakve manifestacije praznog stomaka. Može ga miris i izgled hrane ne daj Bože navesti na sramotu prejedanja u tuđoj kući pa bi domaćini mogli pomisliti da nema šta kod kuće jesti. Muški članovi porodice su smjeli nemilice piti alkohol, to nije bilo sramota, time se fešta veličala. Uspješnost slavlja bila je izražena u tome koliko se ljudi ovaj muškaraca napilo. Ali ako smo mi popili više od dvije čaše soka nek nam je Bog na pomoći kad dođemo u one odaje koje smo nazivali kućom. Žene doduše nisu pile, osim one jedne čašice likera uz obavezno stresanje i konstatacije da je ljuto nakon svakog gutljaja.

Osim ovoga, postojale su i druge nelogične sramote koje u određenim predjelima i danas koriguju živote kao i prije dvadeset godina. Što je svugdje u svijetu sasvim normalna pojava i aktivnost ovdje je to moralo prvo biti u kategoriji sramote barem jedno desetljeće. Nepisana pravila raznoraznih sramota su bila postulati našeg odgoja. Šta god se iznjedri pod ovim nebeskim svodom, od kosačice na struju, šminke pa do bežičnog interneta, bilo je sramota koristiti. Odlični smo mi generacijo pod kakvim smo smiješnim sramotama odrasli. I kovani svim sramotama ovog svijeta, okoline i roditelja, poprimili smo oblik koji vjerodostojno opisuje meni nepoznati autor :

O STIDU I SRAMOTI

Jedan se stidio da pita gde je klozet. 
I šta je bilo? 
Ništa. Upiškio se u gaće.

Jedan se stidio da kaže gde ga boli. 
I šta je bilo? 
Ništa. Nisu ga izliječili.

Jedan se stidio da kupi u radnji gaće. 
I šta je bilo? 
Ništa. Išao je bez gaća.

Jedan se stidio da kaže devojci da je voli 
I šta je bilo? Ništa. 
Udala se za drugog.

Le Petit Marseillais hidratantni šampon sa koksovom vodom i cvijetom od narandže/ Le Petit Marseillais moisturising shampoo with coconut water and orange flower

FOR ENGLISH VERSION SCROLL DOWN!

Ah, taj kokos…

Ja sam onaj pravi rafaelo tip. Šta god da kupujem, bilo slatkiši ili kozmetika, uvijek gledam gdje je kokos u toj priči. Ove godine sam ulovila dva itekako dobra predstavnika kokosa. Prvi je keks Napolitanke sa kokosom, a drugi je Le Petit Marseillais šampon sa kokosovom vodom i narandžinim cvijetom. Ovo je francuski brend koji ima simpatične proizvode po povoljnim cijenama.

Kolekciju krase šampon, regenerator, maska i sprej za kosu. Posjedujem samo šampon i masku, za sada. Sprej miriše onako baš po mojoj mjeri i jedva sam odoljela da ga ne uzmem.

Šampon je transparentan i dolazi u prepoznatljivoj plastičnoj ambalaži od 250 ml. Svaka kolekcija ovog proizvođača ima drugačiju boju, a ova je u duhu kokosa i behara, bijela i transparentna. Ovo je hidratantni šampon, što je i navedeno na ambalaži. Miriše isključivo na kokos i to me oduševilo. Nakon prve upotrebe mi se nije izlazilo iz kupatila zbog mirisa. Za gustu i bogatu pjenu je potrebna veoma mala količina proizvoda. Može trajati dugo. Ne ostavlja ljepljive niti masne tragove i sasvim pristojno opere kosu bez dodatnog mašćenje ili isušivanja. Ako tražite univerzalni šampon (za suhu i za masnu kosu), za čestu upotrebu pogotovo ljeti, ovo je pravi izbor. Ne mrsi kosu i daje sjaj i mekoću. Le petit marsellais proizvodi su, po mom mišljenju, kreirani baš za oštećenu i beživotnu kosu pa tako i ovaj šampon. Idealan je za njegu kose nakon bazena i mora. Kosa kojoj je potrebna dodatna hidratacija u kombinaciji sa masnim tjemenom (kod osoba koje moraju nositi kapu, šljem ili maramu) će zavoljeti ovaj proizvod. Kosa kojoj je odlika masno tjeme i suhi vrhovi je prilično zahtjevna pa joj s vremena na vrijeme možete ovim šamponom pružiti hidrataciju. Ovaj šampon je za čestu upotrebu, ne očekujte da će prolongirati naredno pranje i da će se kosa manje mastiti, ali u poređenju sa drugim Le petit šamponima koji zamaste ovaj tip kose već naredni dan, ovaj šampon ne masti kosu.

Probala sam mnogo (gotovo sve) Le Petit proizvode za kosu i većina njih ipak nije bila za moju kosu. Proizvodi su odlični i mislim da dobro rade posao na gustoj, suhoj i oštećenoj kosi, što moja naravno nije. Detox šampon mi je odgovarao i s vremena na vrijeme ga koristim za dubinsko pranje kose. Šampon sa kokosom me oduševio i mislim da je to moj Le Petit favorit. Sastav ovih šampona nije sjajan, kao što možete vidjeti na slici ispod, ali ne sadrže silikone pa im je to dodatni plus.

Sastojci

Cijena šampona je oko 3.5 KM u CM-u. Mislim da je u DM-u znatno skuplji. Ovo je sasvim solidan proizvod i cijena je prihvatljiva.

O napolitankama neću pisati, to vam ostavljam u amanet da probate!

ENGLISH VERSION

Oh that coconut…

I am real rafaelo type. Whatever I buy, candies or beauty product, I allways search coconut in that story. This year I found two great coconut representatives. The first is biskvit Napolitanke and the second is Le Petit Marseillais hair moisturising shampoo with coconut water and orange flower. Le Petit Marseillais has so sweet products and I have been exploring their product for years.

The collection contains shampoo, conditioner, mask and hair sprey. For now I have just shampoo and the mask. It was so difficult to resist this sprey becouse it smells perfect.

The shampoo is transparent and it comes in the classic Le Petit bottle of 250 ml. Every collection of this producer comes in different package color and I like it. This one is transparent / white so as cocnut. It smells so coconuty and I did not wanted to come out of the bathroom after washing hair with it. You need small amount of the product for rich lather and it can last long. On the bottle you can see it writtes hydration shampoo and this products works great on hydration. Poeple with oily scalp and dry ends know how difficult it can be to find the right hydration shampoo. This one does not make your hair extra oily, it gives softness and shine. It will not prolong next hair washing but it will not oil your hair as other Le Petit shampoos. The coconut collection is great after swimming pool and sea.

I tested almost all Le Petit hair products and I think they are quality products for low price. They are made for dry, thick and demidged hair and some of them did not work good on my hair. I have oily scalp, dry ends and my hair is not thick and demidged and becouse of that those products were not my cup of tea. My hair was so oily next day after using them. I use detox shampoo sometimes and I like it so much. Now I found love in this coconut shampoo. In the photo you can see ingridients and some of them are not good but it is silicon free.

Ingridients

The price is low and it costs 3.5 euros and you can find it in local stores and on the internet. And about biskvit I will not writte, eat and enjoy!

Odrastanje i umjetnost

Kome je teže u procesu odrastanja, djetetu ili roditeljima? Pa ako si dijete onda je djeci svakako teže, a ako ste roditelj onda roditeljima, prosta računica. Kada sam jednom prilikom sugerisala svojoj dobroj prijateljici na greške koje čini u odnosu sa djetetom, koje je da se razumijemo skoro pa zlatno (ovo zlatno će u daljnjem tekstu postati blatnjavo), frknula je da se ne miješam jer pobogu, nemam djece, šta ja znam o tome?

Uredu, nije problem, zato ti meni draga moja nemoj ni kukati više na dijete, nemam djece stoga mi i ne kukaj. Ja taj tip kuknjave ne razumijem. Ali ne mogu se suzdržati da se kod tebe ono malkice ne upetljam. Djece nemam ali zdravog razuma mi ne manjka, a samim tim ni argumenata. Objektivna sam u svim segmentima pa ti vidi. U prilog ti i ne ide sva tvoja roditeljska šuplja koju si pokupila od onih super mama u parku ili na internetu. Zamisli ti samo, bila sam i ja dijete. Da, da, skupa s tobom. Skupa smo mi lješnjake krale, komšiji niz brijeg jedne jeseni pobacale barem stotinu bundeva, zanimljivo nam bilo kako se kotrljaju. Ja jela kod tvojih, ti kod mojih iako nam je strogo zabranjeno bilo jesti po tuđim kućama. Ja tvoju kuću svojom smatrala. Znala sam gdje ti mama nakit za jelku drži.

A kad smo kod toga, najveću glupost smo napravile tvom rođaku upravo na dekorativan način. Palo meni na pamet, ti se oduševila i nastao haos. Uvijek nas je tvoj prepotentni rođak nešto izbacivao iz takta. Bio nekih desetak godina stariji od nas pa ko je ko on. Pa ima auto, vozačku pa na more ide. Živio lik naš savršeni, imaginarni život i još nas nerijetko znao poniziti i staviti nam do znanja da smo samo glupa dječurlija. Mama te poslala da mu malo poradiš po kući, da sve dovedeš do božijeg savršenstva. Dolazi sa curom, nije naša, švabica je, valjalo je ostaviti dobar utisak i osvijetliti obraz. I ostavile smo utisak, a tek kakvo smo osvjetljenje pripremile. Mi bolje nismo znale. Sve smo zbiksale, sve mirisno bilo i još mu u julu mjesecu jelku nakitile, lampice na njoj upalile ito nasred terase. Nikad jelku više nisam onako lijepo uspjela okititi. Bog me kaznio. Zamisli samo one svoje kada su jelku ugledali? Tvoj komentar je bio da ionako za Božić nikad nisu kod kuće. Nek osjete malo prazničnu atmosferu u domovini. Mama s tobom nije pričala danima, mislim pričala je, derala se, prijetila ti. Meni je zabranila da ti dolazim jer si bila u kazni. Šta bi tek bilo da znala ko je idejni tvorac i glavni organizator? Prepričavalo se ovo godinama. Ti si svima govorila da je u tvojoj glavi uvijek neki praznik, a tad se eto zadesio baš Božić.

Još ovih sitnih prestupa ima kod mene u moždanoj arhivi i nikad ih neću staviti ad acta. Kažem ti lijepo, počela si ličiti na onog tvog rođaka. Šta misliš da i tebi jelku nakitim skupa s tvojim sinčićem, da te dočekamo kad dođeš s posla? Možda malo omekšaš? Dijete ti je predobro, samo si ti odrasla i preselila se u drugi ugao ilitiga ćošak gledanja. A kad smo kod ćoška, ti si barem tri puta u sedmici bila u ćošku. 90% sijedih na učiteljvoj glavi su tvoje djelo. Pa i to si zaboravila. Kupiću ti one tablete Ginko za koncentraciju i pamćenje, gubiš važne historijske činjenice naše prošlosti. Uvijek si me pitala za mišljenje, a sad kažeš da se ne miješam? Kasno ti je da me preodgojiš mala!

Izvinjavaš se? Ma oprošteno ti je i prije izvinjenja. Hajde, probudi ono dijete u sebi. Nek ustanovi ona mala ti da je tvoj sin od pet godina samo dijete i da je divan. Pusti onih 10 načina uspješnog odgoja i sve savjete ovog svijeta. Tebi internet baš škodi. Imaš dobro dijete i tačka. Pa šta ako se danas isprljao blatom toliko da si ga ti jedva prepoznala? Htio plastelin, ti nisi kupila, desila se ta kompenzacija sa blatom i gdje je problem? Nije plakao niti urlao u knjižari što nisi kupila plastelin. Dostojanstveno otišao u blato i sproveo svoje ideje u djelo. Ne vagaj toliko. Vaga odgoja varira od djeteta do djeteta. Nije to univerzalna mjera. A kod umjetničkih duša flekice su uvijek u modi!

Kako tonirati crnu kosu bez farbe? / Black hair toning

FOR ENGLISH VERSION SCROLL DOWN!

Rezultat toniranja bez farbe

Postoji toliko biljaka koje, same ili u kombinaciji sa drugim biljkama, mogu promijeniti boju kose. Ovo je dugotrajan postupak i moramo biti baš uporni. Ako nemate mnogo vremena, a želite svojoj tamnoj kosi podariti nešto novo bez hemije, probajte ovaj jednostavni recept. Idealno je za srednje smeđu, tamno smeđu i crnu kosu. Osobama koje imaju plavu kosu ne preporučujem! Ovo smiju koristiti i trudnice, a rezultati su fantastični. Crna ili smeđa kosa umiju itekako da izgledaju jadno, neupadljivo i bez sjaja. Mnoge žene su se upravo zbog ovoga veoma mlade, najčešće u srednjoj školi, počele farbati. I kosa je lijepo izgledala jedno vrijeme, a onda nastupa oštećena kosa, izrast, obavezno feniranje i sve ono što farba donosi sa svojim hidrogenom i amonijakom. Da biste sve navedeno izbjegli pokušajte ovu zanimljivu mješavinu.

Ovo je jedan jako zanimljiv recept i potrebno vam je :

  • ulje (za ovu priliku najbolje dabur amla ulje, ali može i neko po vašem izboru)
  • plavi metilen (kupuje se u apoteci)
  • violeta genciana (kupuje se u apoteci)
  • hidratantna maska za kosu

Priprema: u plastičnu zdjelicu nasuti ulja (ja sipam 4 velike kašike), dodati 2 kašike plavog metilena i 2 kašile violeta genciane (ako imate kosu dužu od pola leđa onda po 4 kašike) i ovisno o dužini kose dodavati masku za kosu. Sve sastojke dobro izmiješati četkom za farbanje. Smjesa treba da ima konzistenciju pripremljene farbe za kosu. Nanijeti na suhu kosu kao farbu, umotati kosu i držati 40 minuta. Oprati kosu na uobičajan način, najbolje hidratantnim šamponom.

Rezultat je tonirana kosa, za nijansu tamnija, puna sjaja i života. Ne prekriva sijede. Uklanja i crvene tonove pa ako ste kosu ofarbali, a niste zadovoljni rezultatom možete uraditi ovaj postupak. Vremenom se ispere i vrati vam se vaša boja, zato nemojte brinuti ako ne dobijete ono što želite. Svi sastojci su lako dostupni, jeftini i postupak se može ponavljati jednom mjesečno.

ENGLISH VERSION

Results

Black and brown hair can look so por and not pigmented. Many women tryed to resolve this problem with hair dyes and it was good idea for short time but later hair dye color can demidge your hair. If you want to avoid this, try my recipie. Pregnant woman can use this and I do not recommend for blond and grey hair.

You need:

  • oil (best is dabur amla oil but you can use any other oil)
  • methylene blue ( buy in pharmacy)
  • violet gencian (buy this in pharmacy)
  • hair mask

Put 4 big spoons of oil in a plastic jar, violet gencian (2 big spoons for short hair and 4 spoon for long hair) and methylene blue ( for long hair put 4 big spoons and for short 2 spoons) and hydration hair mask. The mix should has consistency as hair dye color. Put this on dry hair and hold it for 40 minutes.

The result is shiny, silky and dark pigmented hair. You can use this once a month. If you colored your hair and you do not like the color becouse of red tones, use this and it will remove them.

All ingridients are cheap, you can find them easily and this will give great results.