Proizvodi Batinić za rast kose, obrva i trepavica

Batinić losion za rast kose

Svi koji čitaju moj blog znaju koliko truda i vremena ulažem u njegu kose. Njega kose je proces koji zahtijeva više od jednog proizvoda. Za tjeme, osim šampona, koristim isključivo prirodne proizvode (ulja i čaj od ružmarina), s tim što ulje stavim dva sata prije pranja kose, a čaj od ružmarina prelijem nakon pranja kose i ne ispiram ga. Mnogima se ovo čini dangubnim jer zahtijeva napor, prljavo suđe, pripravljanje čaja, a i oduzima vrijeme pa zbog svega navedenog mnogi ubrzo odustanu. Za sve koji žele zaustaviti opadanje i podstaći rast kose, a nemaju vremena ili su jednostavno lijeni, Batinić losion sa ljekovitim biljem je idealno rješenje. Nanosi se na opranu kosu – samo na tjeme, ne na vrhove, jagodicama prstiju masirati tjeme nakon nanošenja losiona i ne ispirati. Proizvođač navodi da se losion koristi kod opadanja kose, alopecije, seboreje i peruti. Sadrži vodu, ekstrakt propolisa, list koprive, korijen čička, cvijet kamilice i list ružmarina. Sve navedene biljke pospješuju rast i jačaju korijen kose. Dolazi u pakovanju od 100 ml i ima prijatan biljni miris. Ja sam losion presula u bočicu sa prskalicom koju sam kupila u lokalnom supermarketu za 1 KM, a isto i vama preporučujem zbog lakšeg nanošenja i doziranja proizvoda. Ovaj losion koristim mjesec i po dana i nanosila sam ga nakon svakog pranja kose. Moja kose je sklona mašćenju, a ovaj je proizvod nije dodatno umastio, što je prva stvar koja me oduševila. Nakon nekoliko nanošenja, primijetila sam bezbroj onih dlaka antenica i manje kose na četki prilikom češljanja. Za mjesec dana moja kosa je narasla 1.5 cm. Tokom tog perioda nisam koristila ulja ni čaj od ružmarina, a od šampona sam koristila Batinić biljni šampon samo jednom i Baby love svako naredno pranje. Dakle, ako želite uraditi nešto fantastično za svoju kosu, a nemate volje na izvoz kao ja, vremena i novca, ovaj proizvod je za vas. Pakovanje vam može trajati oko dva i po mjeseca, ovisno od toga koliko često perete kosu. Rezultati su vidljivi veoma brzo. Moja topla preporuka, a znate dobro da ne preporučujem svašta.

Cijena: 8 KM

Batinić biljni šampon za rast kose

Sad će mnogi misliti da moraju losion i šampon koristiti zajedno da bi postigli wow efekat, ali to nije tačno. Šampon dolazi u platičnoj ambalaži od 200 ml i ima blag, prijatan miris. Proizvođač navodi da je namijenjen za rast i jačanje korijena kose. Sastojke možete vidjeti na slici ispod. Ja šampone dijelim na jače – one sa sulfatima, i blaže – one za svakodnevno pranje kose. Ovaj šampon spada među blaže šampone. Kao što sam naglasila, moja kosa je sklona mašćenju, a i svakodnevno znojenje prilikom vježbanja samo je dodatno umasti pa i među blažim šamponima moram tražiti one sa malo jačom hemijom. Ovaj šampon sam proslijedila mami koja ima suho tjeme i ona je prezadovoljna. Uglavnom, ako imate suho tjeme ili sklonost da kosu perete više od dva puta sedmično, slobodno uzmite Batinić šampon za rast kose. Nećete se pokajati.

Cijena šampona: 14 KM.

Batinić serum za rast obrva i trepavica

Ovaj serum dolazi u staklenom pakovanju od 20 ml. Proizvođač navodi da sadrži bademovo ulje, ulje divlje ruže, čičkovo ulje i vitamin E. Nanosi se pred spavanje na očišćene obrve i trepavice. Moje obrve su prirodno guste i kao takve baš odudaraju na licu koje je sitno pa ih redovno moram čupati. Preferiram tanje obrve baš zbog toga pa serum nisam ni koristila za obrve. Trepavice su mi bolna tačka. Tanke su, porijetke i uopšte nisu uvijene. Ovaj serum sam nanosila nekih mjesec dana na trepavice i najveće promjene su bile vidljive na donjim trepavicama. Serum nisam nanosila svaku veče (nemojte biti kao ja), znala sam i zaboraviti, ali uprkos tome moje trepuške su gušće. Kada potrošim losion za rast kose, u kombinaciju ulja koja koristim dodavaću nekoliko kapi ovog seruma jer mi se po sastavu čini da bi bio odličan za rast kose. I još nešto što se tiče sastava, mislim da bi ovaj serum bio izvrstan i za rast brade. Moja topla preporuka!

Cijena: 10 KM

Labelo Batinić

Najslađe i najviše korišteno ostavih za kraj. Batinić labelo sa pčelinjim voskom 4.5 g je proizvod koji je čuvao moje osjetljive, zahtjevne, pucanju i krvarenju sklone usne ove zime. Ovaj proizvod namjeravam koristiti do zauvijek i time sam vam sve rekla.

Cijena: 4 KM

Zet

Perin brat Mirko, penzionisani prvi kopač u jami, ljubitelj ljute kapljice imao je dvoje djece Damnjana i Elenu. Elena, jedini doktor nauka u selu, njegovana mlada žena, živjela je sa ocem i majkom. Radila je pri rudarskom institutu, a ocu je bila ljuta rana, premda je uzela trideset i četvrtu, a još se nije, kako Jare navodi, bračno ustabilila. To je Mirka žigalo kao sandžija kad god je vidi nad knjižurinama koje su joj mladost popile, a zli su mu jezici ovu činjenicu znali predočavati tako da je upakuju u brigu sa mašnom pa bi Mirkan svima nabijao na nos da su ustvari ljubomorni što njihova djeca ne nose ono dr pred imenom, a i sam je bio i više nego zabrinut.

-More ko rijet da je niko nije stijo, selo je to. – žalio se ženi.

-Pusti selo. Sve same musavede ovde. Koliko njih noge za njom lomi…

-Lomi, al’ nijedan da ih konačno polomi.

-Nemoj! Pusti dijete. Ni tebe niko u brak nije gonio, nećeš ni ti nikog!

I dođe jednog dana Elena s posla, pozva oca i mater pa im izloži da ima momka i da ga želi upoznati s njima. Mirkova duša samo što iz tijela nije iskočila, a srce je udaralo tako jako pa se žena zabrinula da mu neće pozlit’ od sreće.

-Dešava se i to – vikala je dok mu je davala šećer i vodu – ljudi znaju skapat’ ako ne znaju raspodijelit’ sreću kako insanima i dolikuje.

Mirko se nije obazirao mnogo na njene riječi.

-‘Ćeri, dovedi ga sad što se mene tiče.

-Ne, tata. Sutra naveče. Doće nam na večeru.

-E, da sam znala da će se neko noliko zetu obradovat’… – otpuhivala je žena – sina noliko slavio nije.

Mirko je na večeru pozvao Jareta i njegovu porodicu. Elena se nije protivila i ovo je majci bilo čudno zato što dr Jareta baš i nije simpatisala. Nanjušila je majka nešto blago rečeno nepovoljno, ali ko još nju sluša. Jare se obradovao pozivu koji mu je bio čudan do zla Boga i sve ga kopkalo šta je to sutra naveče.

-Ićemo, ženo, al’ pazi šta ti kažem, ovo nisu čista posla.

-Ti u svemu nađeš nešto prljavo. – frknu Mara.

-Svako od sebe polazi… – dobaci Tunjo.

-Živi bili pa vidjeli! – promuca Jare.

Mirkovica je ustala rano. Svu noć oka nije sklopila i okretala se k’o na ražnju po onom bračnom krevetu što škripi. Jedva je čekala da svane.

-Jesi je pit’o kako se zove?

-A, joj tebe. Nisam. U vakijem slučajevima on treba da se trese, a ne mi. Vidi nje, k’o da se ona treba udat’, a ne ‘ći.

-Što pozva onog arsuza? On u svačiju kuću neki baksuzluk unese.

-Ma daj. On je naš. Kad on nešto vidi, u ovom slučaju, ako Bog da zeta, to ti je bolje neg’ da si u novine stavila. Nek sazna selo, nek sazna, da će i naša Elena uskoro dijete ninat’.

-Kakvo dijete, šejtani te ninali dabogda?

-Et, opet ona. Pa kad se žena uda, logično je da nakon toga uslijedi dijete.

Elena se plašila večere i upoznavanja. Prešutala je jednu sitnicu – izabranik njenog srca se moli Bogu na malo, reći ćemo, drugačiji način. I ne moli se on Bogu, ateista je, ali recimo, kad bi se molio, on bi to činio na arapskom kao i svi muslimani. Željela je da joj roditelji prvo upoznaju izabranika, da uvide ono u čemu je ona već tri godine uživala – da je čovjek, insan iliti ljudeskara kake na svijetu nema. Kada bi Mirko samo proveo nekoliko sati s njim, zatvorio bi oba oka na tu sitnicu koja bi mogla biti prepreka njenoj sreći. Drago Jare bi bio idealan amortizer – onakav kakav je, jer zna podići svaku situaciju na viši nivo, a i pričljiv je pa bi prekinuo onaj trenutak šutnje koji nagoni ljude da postavljaju čudna pitanja o nacionalizmu i vjeri.

U Mirkovoj je kući bilo veselo uoči blagdana Sveta tri kralja. Jare je sa porodicom došao pola sata ranije, kako i dolikuje nekome ko ne želi da propusti ništa.

-Pa, Mirkec, kojim si me dobrom pozvao?

-Lijepo rečeno – dobrom. Dašta nego dobrom, moj Drago.

Znači stvarno je nešto jako dobro čim me zove imenom – pomisli Jare i potegnu malo heinekena iz flaše k’o biva da domaćica ne prlja čašu.

-Pa…

-Pa hoću da nekog upoznaš. Sad će oni!

Elena ulazi u kuću, a iza nje visok momak, crn, bez zalizaka povrh čeone kosti, mirušljiv, uredan, ma momak kakav i dolikuje jednoj doktorici nauka.

-Moje poštovanje – izgovori dok pruža ruku Mirku.

-I moje, sine. Ja sam Mirko.

-Tata, ovo je Vili, moj momak.

-Ako Bog da, a daće i zaručnik. – izvali Mirko, a žena ga kuči laktom.

-Tata…

-Moja mama, naš prvi komšija Drago, njegova supruga…

Nakon rukovanja, posadi Mirko momka pored sebe.

-Eto, sine, šta ti je žensko. Ova moja čitav dan o tebi konta. Sve me pita:“ Mirko, šta misliš, jel’ on prija ženjen, imal’ kakije prikolica za sobom…“

-Nisam ženjen, nemam djece, imam samo psa, nadam se da Džeki nije problem…

-Eto, ženo, čuješ li ga? – dobaci ženi koja se crveni nakon ovih laži.

-Đe radiš? – upita Jare.

-U policiji, ja sam inspektor, a Vi?

-Vi je za starce, ne persiraj me. Ja radim privatno, za sebe.

-Voza babe ne pijacu. On je divlji taksista. – ubaci se Mara.

-Selo priča više divlji nego taksista. – kroz smijeh prozbori Mirko tapšući Jareta po natkoljenici u znak šale.

-Ma bižite, ljudi. A na kojem si trenutno slučaju, ako nije policijska tajna? – upita Jare da skine šegu sa svog imena.

-Ma nije tajna. U Toljanima se pojavio lažni svećenik.

-Kako mislite lažni svećenik? – upita Mirkovica.

-Čovjek se obukao u svećenika, s njim bio još jedan u civilu, ispratili župnika i vršili blagoslov kuća. Priča se da su nakupili više od dvije hiljade maraka.

-Auuu. Pa jeste li uradili foto robot?

-Eh, nema toga kod nas. To je samo u filmovima. A i da ima, prema iskazima ljudi, ne vjerujem da bi mnogo pomoglo.

-Zašto?

-Pa kao da mi opisuju dvije glavice kupusa. Kakve glavice kupusa mogu biti – male, srednje i velike. Ova dvojica, srednje visine, prosječne težine, starosne dobi od četrdeset i pet do šezdeset godina, imali crne kape kakve ove zime nosi pola grada, naočale sa dioptrijom. Šta da vam kažem, takvih ujutro pored mene prođe parem pedest kada idem na posao. Taj lažni svećenik, imao onu haljinu što svećenici nose, a onaj drugi rudarke, svijetle farmerice i crnu jaknu. Kažem vam, kao glavice kupusa, nijedne karakteristične osobine nemaju. Ali ne brinemo se, uhvatiće se oni prije ili kasnije.

-Kako mislite?

-Pa, gospodine Drago, takvima se novac osladi. Sve su župe obaviještene. Na osnovu ovoga što sad imamo, ili bolje da kažem nemamo, ništa ne možemo, ali takvi ne miruju.

-Što jest, jest.

-Ali župljanima kao da je drago što je neko njihovog aktuelnog svećenika prevario. Čak su mi rekli da je taj lažni, nekako ljudstveniji i otvoreniji za komunikaciju.

-Veliš?

-Da, da. Svi za njega imaju samo riječi hvale. Rekli su čak da i priča po seljački, da se bolje prilagodi narodu. Pa smo zaključili da je to sigurno neko iz susjednog sela jer…

-Ma jok. To mu je modus operandi! – odbrambeno će Jare.

-Mislite?

-Eto, ja kad bi glumio, na primjer hodžu, ja bi prvo promijenio govor i viko him, hin, njiha.

-Zanimljivo stanovište. To mi nije palo na pamet.

Eleni se svidjelo kako se odvija upoznavanje, a Jare je bio džoker u rukavu.

Fra Mladen je bio ljut k’o puška nakon diverzije lažnog paroka po njegovom selu pogotovo zato što su župljani odbili dati novac za pravo škropljenje. Bio je to prijek čovjek koji je vjerovao da ovaj narod dobro funkcioniše samo pod vojničkom čizmom. Nije mu bilo mrsko ni ošinuti dijete po glavi na vjeronauci ako slučajno zapne u pola apostolskog vjerovanja, a na ispovijedi je više on pričao nego onaj ko se ispovijeda.

-I onaj lažni očenaša k’o i pravi, ako ne i bolje – vikali su seljani – a ako neće škropit’ i ne mora, nama je kuća blagoslovljena.

Čitava ova stvar dođe do biskupa koji naredi fra Mladenu da zađe i poškropi domove bez naknade. Namjeravao ih je poškropiti kad se snijeg bude topio – da isprlja podove i tepihe što više pa barem tako kazni nepsolušne župljane.

-Večera je na stolu. – povika Mirkovica.

Svi ustadoše, a Mirko uze budućeg zeta za ruku i povede ga do trepezarijskog stola.

-Sine, ti ćeš nam večeras prekrstit’ sofru.

-Tata, to radi domaćin kuće…

-Ja sam moderan. Na mlađima svijet ostaje. Hajde!

Vili se zacrvenio, prišao onom jelu i zaigrao na sreću.

-Sofro, ja te krstim!

-Mirko, šta je ovo? – upita Jare.

-Sofro, mi te krstimo. – pokuša Vili ponovo.

Tad je Mirko shvatio da zet nije dovoljno naš. Počeo je urlati, a onda je dokopao rolnu aluminijske folije pa počeo udarati Jareta i izgoniti ih sve iz kuće.

-Ti, Jarče jedan, ti si mi sav ovaj baksuzluk u kuću unio. Mrš, mrš…

-E, ženo, nikad mi nije bilo slađe dobiti batine! – govorio je Jare kroz smijeh dok su bježali kući.

Odmah se Jare prihvatio telefona i obavijestio znane i neznane o  bijedi koja ga večeras sopopade ni kriva ni dužna.

Elena se tu veče inkognito udala, k’o sjeroče. Mirko i ne sanja da će za šest mjeseci biti djed – kakav takav, ali djed.

Žene žrtve internet nasilja

Dragi dnevniče, odlučio sam promijeniti život iz korijena. Prvi korak na putu tih promjena bio je upis u teretanu. Nakon što sam stavio taj komadić papira u džep – člansku karticu, odmah sam kao i svaki bilder početnik otišao na veoma posjećene internet stranice i čitao, čitao, čitao… Onda sam izvadio na sto jednu svesku A4 format, koja mi je nova novcata ostala iz srednje škole pa upisivao sve što sam smatrao bitnim za moj novi životni stil. Pisao sam krupnim, štampanim slovima, čitko, da sutra ne dođem u situaciju da ni sam ne znam šta piše, premda je ovo jako bitno. Najvažnija stvar koja me zanimala ne piše na internetu, a to je kad će biti vidljivi prvi rezultati. Zlobnici takve stvari ne dijele, ali zato podijele svoje najbolje slike. Uočio sam da vrijeme i količinu znoja uvijek udvostruče, a rezultate prepolove. Čovjek čim nešto novo pokuša, svi se urote protiv njega, ali to me ne sputava ni najmanje. Ako zanemarimo ovo sa rezultatima, opskrbio sam se mnogim informacijama i odmah otišao u kupovinu. Prva stvar koju sam kupio bio je plastični šejker plave boje i gainer – suplement za masu koji sadrži visok postotak ugljikohidrata. Poznata mi ova riječ ugljikohidrati i sve se pitam gdje li sam je prije mogao čuti. Nakon toga, uputio sam se u prodavnicu zdrave hrane i nakupovao nekakvih kolutova od riže što izgledaju kao stiropor, a ni okus im nije bolji, veliko paklo zobenih pahuljica i dvije tegle kikiriki putera. Stomak se sređuje u kuhinji – sjetih se – pa produžih do ribarnice i mesnice. Fileti oslića i pileća prsa mi izbiše ozbiljnu svoticu novca iz džepa, ali sve je to investicija, a grijeh je da čovjek na sebi štedi. Stara je kategorično odbila kuhati ekstra obroke za mene, kaže kuhinje joj preko glave, pa sam bio prinuđen sam sebi spremati hranu – svih pet obroka dnevno. I to je dio procesa rasta – tješio sam se dok sam jeo piletinu suhu k’o barut i napola skuhanu rižu. Svaki početak je težak. Jaran mi je poslao link filma Sedam I Po da me dodatno motiviše. Motivacija je gorivo. Čitava mi se priča u zadnje vrijeme svodi na teretanu i suplemente pa su me ljudi počeli izbjegavati. Nema veze. I nisu vala neki ljudi. Prvi dan teretane je bio poražavajući, a kući sam došao demoralisan i prebijen kao mačka. Prava prebijenost je uslijedila tek sutra nakon buđenja kada su upale zahvatile moje kvadricepse – one mišiće od kukova do koljena na kojima će uskoro, ako Bog da, kakva parkirati svoje gluteuse. Bol je dobar, bol je znak rasta. Opet sam pogledao film što mi je jaran poslao i jedna rečenica je na mene ostavila utisak – lijevom ubijam, desne se i sam plašim. To! Treniraću dok se desne ne počnem i sam plašiti. Onako polomljen pauziram film i ulazim na najdražu mi društvenu mrežu – facebook. Lijevom rukom, tačnije palcem i srednjim prstom pridržavam lijevi rub tastature, a desnom, tačnije kažiprstom, kljucam po onim slovima kao kokoška. I počeću uskoro kokodakati od one piletine, majke mi. Zid mi je pun slika sa raznih stranica koje promovišu fitness i zdravi način života.

Jeste da sam život promijenio za čitavih sto osamdeset stepeni, ali ima i drugih sadržaja osim onih kojima sam se zatrp’o. Odlazim na profile nekih ženskih osoba koje pratim već duže vrijeme, a koje me nisu prihvatile za prijatelja. Ovo bi neko nazvao uhođenjem koje je nešto poput ulaznih vrata za daljnje uznemiravanje. Sve će one mene prihvatiti u prijatelje kada se nabildam. Spuštam pogled na svoj pivski stomačić što kipi preko ruba trenerke pa pomjeram očne jabučice desno i lijevo i uočavam neobično mršave udove. Sve će ovo biti prošlost, samo strpljenja i puno vježbanja – pomislih – i nastavim skrolati po zidu omiljene mi društvene mreže kad tamo članak Žene žrtve internet nasilja. Odmah kliknem da vidim o čemu se radi.

Nasilje nad ženama i djevojkama na internetu još uvijek nije pravno uređeno na svjetskoj razini. Istraživanja, kojih je veoma malo i koja su kao takva prilično oskudna, zato što navedeni oblik nasilja nije kriminalizovan, a ni geografski ograničen, pokazuju da su žene češće žrtve nasilja na internetu od muškaraca koji doživljavaju blaže oblike nasilja tipa vrijeđanje i sramoćenje. Žene, osobitno mlađe, u dobi od 18 do 24 godine, nerijetko doživljavaju teške vrste uznemiravanja na internetu – uhođenje i seksualno uznemiravanje.

Uznemiravanje se ogleda u sljedećem:

-neželjene i eksplicitne poruke

-neprimjerene i uvredljive ponude, komentari i uvrede

-prijetnje nasiljem, naročito seksualnim, putem poruka

-govor mržnje

Objavljivanje pornografskog sadržaja bez pristanka žrtve

Ovaj oblik nasilja nad ženama positovjećuje se sa osvetničkom pornografijom i uključuje objavljivanje pornografskog sadržaja (eksplicitnih videa i fotografija) bez pristanka pojedinca koji se pojavljuje u tom sadržaju. Počinitelji su najčešće bivši partneri koji imaju za cilj osramotiti i poniziti žrtvu. Određeni postotak počinitelja ovog gnusnog čina su i osobe koje hakovanjem ili slučajno dođu do navedenog materijala pa ga distribuiraju zbog različitih motiva.

Nagli porast broja korisnika moderne tehnologije i društvenih mreža, uvjetuje i novi pristup navedenom problemu. Dostupnost, jednostavnost korištenja i niske cijene uređaja za fotografisanje i snimanje, nasilnicima omogućavaju da prošire svoje djelovanje i u virtuelni svijet. Istraživanja FRA pokazuju da je čak 77 % žena doživjelo neki od navedenih oblika uznemiravanja putem interneta. U velikom broju slučajeva nasilje se ustvari prenijelo iz stvarnog svijeta u virtuelni pa je pogrešno posmatrati nasilje nad ženama i djevojkama na internetu odvojeno od nasilja u stvarnom životu. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine objavila je da prema popisu stanovništa iz 2013. godine u našoj zemlji živi ukupno 3.531.129 osoba, od čega 1.798.889 žena (50,9 %), a Andolu Agency navodi da je svaka druga žena iskusila neki vid nasilja. Od 2015. godine dogodilo se čak 56 slučajeva femicida, a na području Bosne i Hercegovine postoji osam sigurnih kuća sa 200 raspoloživih mjesta. Kada uzmemo u obzir sve navedene podatke, dolazimo do zaključka da su nasilnici tehnološki itekako potpomognuti u zadnjih nekoliko godina premda internet u našoj zemlji koristi čak 3.330.502 korisnika.

Dok sam ovo čitao, zanemario sam bolove u nogama. Nakon teksta odlučim ja napraviti nekoliko intimnih fotografija i poslati ih privatno određenim damama. Čuj, to nasilje? Meni da to neka ženska pošalje, ja bih se obradovao. Eto, dragi dnevniče, i one tvrde da hoće ravnopravnost? Noge opet bole. Moraću kupiti i keratin ili se ono kaže kreatin? Znam da rezultate ne mogu vidjeti preko noći, no to me, kao bildera početnika, ne sprečava da pojedinima damama ukažem na njihove nedostatke. Odmah sam kopirao link koji ima dvanaest hiljada pregleda i u kojem lik, uz savjete za vježbanje gluteusa, kaže:“ …uvijek prvo gledajte svoje dupe, ako nemate dobro dupe, džaba vam sve ostalo…“Taj sam link, sa lažnih profila naravno, rado umetao u komentare ispod slika pojedinih djevojaka koje su mršave da ne kažem žgoljave uz rečenicu masa je ma-maa. Za one deblje sam pripremio link sa videom kako istopiti salo za dvadeset dana. Smatram da ovakve stvari imaju najviše odjeka kada se stave u komentare jer ih mogu drugi vidjeti. Čuj, to je internet nasilje? Govor mržnje, rekoste?

Internet nam je pružio neograničene mogućnosti u vidu informacija koje nam mogu poslužiti u ličnom rastu i razvoju. Najvažnije ipak nisam uspjela naći – Kad će nasilje na internetu, ono nad ženama pogotovo, postati krivično djelo u čitavom svijetu i kao takvo biti procesuirano? A vi žene, sjetite se se one čuvene rečenice koja je zastupljena gotovo u svakom akcionom filmu i koja je mnogim junacima spasila život- Ne gledaj dole! Nisu bez razloga komentari ispod!

Čudan san

-Mati, mati, usnio sam jedan san! – obrati se Drago Jare Ruži na uranak.

-Ako si sanj’o da voziš kamion po Evropi, dajem ti dozvolu da pričaš dalje, a ako nisi prođi me se!

-U ovoj kući je najbolje šutat’ i…

Ruža je izašla da nahrani kokoši. Jare je vadio motanu cigaretu iz one najlonske kesice u kakve danas domaći motaroši po selu naglavačke pakuju cigarete da im duhan ne ispadne iz bijele, okrugle utrobe i prinosio je pažljivo ustima kao da je šugava. Žena se uvijek dere zbog komadića zlatnog duhana koji ostaju iza Jareta gdje god sjede, a jednom se desilo za kafom da se žiga naprosto odlijepila od motane cigare pa pala na stoljnjak i to je u Jurkovića kući na sabahu napravilo svađu.

-Što pušiš kad ne znaš da pušiš? – dreknula je Mara.

-Popušio sam ja, ženo, da izvineš…

-I ja sam, al’ bez otog da izvineš čim sam se udala za tebe.

-Nađi boljeg ako đe ima…

-I nek nađe – dreknu Ruža – i nek ga ovde dovede, a ti put pod noge!

-Povazdan pušiš, a još ti k’o srednjoškolcu žige ispadaju… – ubaci se otac Tunjo.

-Ove motane… – pokuša Jare popeglati stvar.

-Auuuu, on bi ba, Tunjo, pravije… – dodade Ruža.

-Nek legne, zatvori oči, možda ih usni.

-Il’ nek ode voziti…

I ovo jutro je mirisalo na slične dijaloge, a nakon onako čudnog sna Jaretu se nije dalo raspravljati sa ukućanima. Juče je malo popio, ali samo malo, tek toliko da sebi osigura miran san, premda na njega utiče pun mjesec. Kad ono u snu na Jaretu habit, smeđi, onakav kakav paroci u serijama nose. Pivski mu stomačić istaknut kordom koja visi na lijevo. Pogleda se u ogledalo i vidje pravog, pravcatog fratra. Sve mu strano, samo lice njegovo. Obazre se oko sebe, sve sami kipovi oko njega. Pozn’o je među njima svetog Antu Padovanskog – čudotvorca. U blizini Jaretove kuće bila je kapelica tog svetca, a Jare je uvijek kukao radi toga zato što mu se dva puta godišnje na užinu uvale ljudi s mise. Izbi mi Sveti Anto najbolje zalogaje gužnjare iz usta – kukao je i u junu i u januaru. Učini mu se da mu svetac namiguje. Poče dirati ono haljinče i pomisli – ko bi reko da ću kad ja, Drago Jurković – muškarac u pravom smislu te riječi, obuć’ suknju, avaj haljinicu, pa makar i fratarsku, i taki ić’ među narod, gluvo bilo. Okrenu leđa onim kipovima i zaputi se napolje, kad tamo taze automobil – dacia. Ključ visi na lijevom retrovizoru, istina živa, a na ključu previsak – drveni križ. Jare se pokušava prisjetiti Očenaša, al’ jezik ne sarađuje. Probudi ga galama – pustio se Merkelovicin ker i ščamb’o Ilincinu kokoš. Razmišljao je sjedeći uz veliku šolju kafe o onome što je usnio.

-Sanjati križ znači teret. – prošapta zabrinuto.

-Teret, teret nego šta, raspoređen u dvije šlepe… – bocnu ga žena.

-A bude tu i pretovara, zavisi koliki si križ sanj’o… – dodaje Tunjo koji uđe nakon snahe u kuhinju.

-Pretovar se ekstra plaća… – uaci se žena.

Jare ustade, zgrabi onu šolju frtaljušu i ode u dnevnu sobu. Ugleda Mirka kako sa ženom sjeda u auto i pade mu na pamet jedna sitnica na koju je gotovo čitavo selo u mozgu zametnulo – Mirkov sin je nekad išao u paroke. Poslao ga vispreni Mirko u sjemenište da izbjegne rov i zapad koji nije mazio izbjeglice. Vidio je Jare da on u šupi na tavanu čuva u sanduku – sehari, još uvijek kafeno haljinče sa onom štranjgom što ide oko struka. Vrata šupe su se otvarala tako što ih prvo povučeš prema sebi pa ih onda naglo odgurneš. Kafu je popio brzinski, a preletjelo je malo preko ruba šolje i završilo na pidžami. Uvuk’o se k’o guja u onu šupu i posudio haljinče. I nije nikakvo čudo – pomisli – da sam baš sad, za vrijeme blagoslova domova, usnio nako profitabilan san, a i svetac mi namignuo, i to ne bilo koji svetac, već čudotvorac, a to nije mala stvar.

Preko planine, nekih dvadesetak kilometara, bilo je selo, geografski razdijeljeno u tri cjeline koje su pune zaseoka. Svaka cjelina je od druge bila udaljena, brat bratu, četrdeset i pet minuta hoda – mladalačkog, pa se tamošnji parok, strogi starac koji je odbijao sve moderno i koga su mnogi mrzili, nakon nove godine raspoređivao tako da raspolovi cjelinu na dva jednaka broja kuća i škropi po rasporedu ta dva dana nakon čega bi isto uradio i sa preostale dvije cjeline. Kod njega nije bilo odstupanja, a u pratnji mu je išao gluhonijemi Toma kojeg fratar nije mogao ni razumjeti kada stane mlatarati rukama, ali bio mu je drag jer nema sposobnost govora pa samim tim ni mogućnost pametovanja i prepričavanja fratarskije stvari po selu. Jare je ove stvari saletio prošle godine kada mu se jedna Eva, inače, dijasporaš lake ruke, požalila na paroka koji ni mobitela nema pa ga možeš dobiti samo ako zoveš u kućar između pet i sedam poslije podne, a njoj trebao samo krsni list. Jedino što je Jare sad trebao uraditi bilo je nazvati župni ured u navedeno vrijeme, ispitati velečasnog kad je blagoslov domova po rasporedu, ko ide s njim, pokušati uzeti broj mobitela da provjeri da li se župnik još uvijek oslanja na onu nisam ovca da za mnom zvoni kad kud idem i s tim informacijama napraviti plan. Trebao mu je neko da ide s njim – neko kome poštenje i nije jača strana, neko poput Sulje koji je svakako pristao čim je čuo riječ pare bez znoja bez obzira na to što su mu odnosi sa Jaretom bili malo zahladnili u zadnje vrijeme. I sad su trebali riješiti još jednu sitnicu – auto, jer koji se to još parok voza u golfu dvojci? Nekako je Suljo nagovorio svog komšiju Berina da mu iznajmi auto na jedan dan iako to nije praksa rent-a-car agencija. Jare je dvije večeri prije napravio župnu stranicu na facebook-u i obavijestio ljude veče prije da je stari parok, fra Mladen, dobio pojačanje pa se odstupa od prvobitnog plana škropljenja domova. Ovo se pročulo pa su ga ljudi dočekali ujutro u devet, sa novcem, križom i svetom vodicom u koju je bila umočena grančica jele. Jare je obavljao posao župnika savršeno, upisivao u teku A4 formata kao pravi parok koliko je ko dao, koliko ima članova porodice, ko gdje radi i sve one generalije koje paroci upisuju kad škrope kuću. Rekao je da će fra Mladen u crkvi dijeliti sličice i kalendare jer ga ne uspjedoše uhvatiti jutros radi toga. Nakon što su obišli deset kuća, džepovi su im bili teži za devesto trideset i pet maraka i deset kilograma mesa i kobasica, svinjetine, koje Sulji vjera ne dozvoljava da jede. Taman da namirim ono što je buraz sa onom svojom švapskom opajdarom požder’o – pomisli Jare. U jedanaestoj su kući ručali, a nakon toga nastavili sa redovnim aktivnostima. Novac dijele na jednake dijelove, a svo vrijeme tokom škropljenja su imali na glavama kape sa kukuljicama – snijeg koji je padao im je išao u prilog, i naočale sa crnim, debelim okvirima koji su njihovim okruglim licima davali nekakav četvrtasti izgled i koje bi zamaglile čim uđu u toplu prostoriju. Oni su to rješavali tako da naočale stave tek pred kućnim vratima.

Kad je najslađe, ti prekini – šapnu Jaretu sjećanje na Rupija – vlasnika kafane, ratnog profitera i kockara, koji je tu rečenicu stalno ponavljao kada se napije. Jare se i kockao sa slobodom pa malo prije tri sata poslije podne odluči on da će to biti posljednja kuća danas. Suljo se opirao, ali cifra koja mu ostane nakon polovljenja ga ometala u daljnjoj raspravi. Skupili su svega dvije hiljade osamsto dvadeset i pet maraka. Kad se odbije rashod od 100 KM za auto, Jare shvati da će onih hiljadu tristo maraka rasporediti tako da pokrije sudske troškove, registraciju golfa dvojke koja ga mučila više nego išta jer je on bez auta k’o riba na suvom, a ostatkom će pluća častiti original cigarama i želudac heinekenom koji je zlatan kao Brankina kosa. Branka – Jaretova velika ljubav i ljuta rana koja nikako da zaraste. Zanesen tim mislima uđe u kuću u obući – kako to inače rade samo paroci pri škropljenju kuća, a Mara dreknu.

-Vidi ga, k’o parok, ulazi u obući, a ti Maro peri. Mrš napolje s tepiha, peksine jedan!

Eto šta ti je čovjek, najsavršenija Božija kreacija koja iz svakog iskustva ponese neku lošu naviku. – pomisli Jare, pomazi pun džep i ode da sakrije novac.

Božićna priča

Na pitanje koji Božić slavim uvijek sam odgovarala sa oba. Onaj u decembru kod kuće sa svojima, a onaj drugi kod Radmile i Đorđe. Bitno je da oba slavim. Radmila i Đorđo su baka i djed moje drugarice iz djetinjstva i ja sam se podrazumijevala na njihovom Božiću. Ispod njihove jelke je uvijek bio poklon za mene. Taj poklon je uvijek bio neki ručni rad čiju sam vrijednost spoznala tek kada sam odrasla, a baba Rada umrla i neki slatkiš koji je i ona dobila na poklon. Imali su veliki okrugli sto zastrt bijelim božićnim stoljnjakom koji je imao jelene na rubovima. Na sredini stola je bila česnica i slanica, a okolo toga sve neka slasna jela i dva velika ovala pečenice sa hrskavom koricom. Na krompiru u okrugloj tepsiji izležavali su se batkovi rezervisani za komšije koji nisu jeli svinjetinu, a kiseli kupus boje voska se brćkao u zdjeli rasola. Ako mene pitate Božić je najviše mirisao na rasol i zadimljenog djeda od sinoćnog paljenja badnjaka. Nadraže su mi bile njihove prepirke od kojih nisu postili čak ni na Božić. Rakija je nimet, ko joj zna kimet – reče Đorđo poslije pete čašice, a Rada ga pogleda ko vuk Crvenkapicu i nastavi ga tako gledati čitav dan. Nisam znala ni šta je nimet ni šta je kimet, ali mi je bilo jasno po Radinom pogledu da djed nema nijedno od tog dvoga. “A šta je ženo, ovo mi je tek druga. Rakija je šljiva koja je prešla priko vatre. Ako je šljiva zdrava i rakija je zdrava. Sve sami vitamini.” Opali ga Rada petom u cjevanicu ispod stola, poskočiše oni jeleni sa ruba stoljnjaka, a on urliknu i reče: “Nemoj me tuć na Božić, imaj srca” i prasnu u smijeh pa nastavi sa pjesmom: “Joj Rado, joj Radmila, šta si meni uradila… i zagrli babu svom snagom, a ona se ko izmiče i vrti glavom. Neko dobaci:” A šta si djede kupio babi za Božić kad je već toliko grliš i voliš?” On popi jednu na eks i reče: “Ništa, Isusu je rođendan, a ne njoj.” Ovaj put ga je razvalila laktom u rebra, a on joj reče da bi je prijavio za nasilje u porodici da mu nije vaku lijepu djecu rodila. I svi se smo se ismijali. Danima sam prepričavala dogodovštine koje sam naučila kod njih.

Jela sam samo onu česnicu. A Rada mi izvadi krtine u tanjir i reče: Bog ti apetita dao drago dijete, evo ti malo krtine, Đorđo jest vaki kaki jest, al niko ne zna ko on meso ispeć. “Ubaci se djed: “A kaki sam Rado, kaki? Nemoj se bojat, reci pred narodom, da i ja saznam kaki sam!” A ona reče: “Pjan ko deva.” Ismijaše se svi, a djed je pita zna li ona uopšte šta je deva. Rada se nađe u neobranom grožđu, ušuta, a djed slasno obliza usne. Ko bi rekao da će ga jedna kamila spasiti onako pijanog. Pristižu gosti, djed nazdravlja između čestitanja i prve kafe koja se podrazumijeva i koju niko ne odbija. Radi srce puno samo kada joj je kuća puna. Ulazi i jedan lokalni pijanac, čestita Božić i pokaza Đorđi zamišljenu vertikalnu liniju palcem i kažiprstom. Nasu mu djed baš toliku čašicu rakije i nazdraviše. Zet Milan im zapjeva i formira se hor. Đorđe je zagrlio Radu jednom rukom, a zeta drugom. Stoljnajk sa jelenima je već bio umazan i uflekan, a u rasolu je plivala samo jedna liska. Iz svakog tanjira su virile košćure. Pristizali su i novi gosti. Snajke su punile trpezu. Snijeg je padao.

Spremi mi Rada svake godine krtine za ponijeti, kolača i komad česnice. Zna ona da djeca ogladne najviše kada dođu svojoj kući. Djeda smo nakon prvih časova engleskog prekrstili u Džordž i on se rugao babi jer ona nema američko ime. A ona je njemu govorila: “Dabogdom imaš američke pameti ili dolara, a ime ko ime i vo ga ima.” Djed se smijao i govorio: “Jesil saznala šta je deva?” Njima su njihove prepirke, pogotovo pred publikom, bile nešto kao obloge kojima su liječili dosadu koja nastupi skupa sa prvom primljenom penzijom. Od tada smo djedu Džordžu čestitali Božić sa Merry Christmas i on je odgovarao sa Thank you, a babi tradicionalno.

I umrije djed. Božić se ogrnu snijegom, a mi napunismo babi kuću. Moja drugarica je u Americi, daleko od našeg Božića, nema više hora oko stola ni prepirki. Ima česnica i baba koja ne da reći da je se ikad prepirala sa djedom. Osjetila sam kost u grlu kada se sjetih one krtine od pečenice koju je pekao djed. Pita me Rada kada smo ostale same, onako u povjerenju, da niko ne zna, šta je to deva. Nađem sliku na telefonu i pokažem kako izgleda to što ju je ušutkalo milion puta. “Aaaa to ono žuto magare sa cigara kamel? Joj Đorđo, Đorđo…”

Pridruži mu se njegova Rada nedugo nakon toga. Samo je jedan Božić doživjela poslije njega. Prepiru se negdje danas sigurno, samo što mi to ne čujemo. Meni je Božić u januaru zauvijek ostao u zagrljaju Rade i Džordža dok se pahulje formiraju u sniježni pokrivač i oblače Božić u bijelo. I danas se vodostaj suza u oku uveća i pobježe božićna suza niz obraze za njima. Fale uvijek, a danas najviše!

Guzonja

Nakon nemilog događaja na proslavi Jadrankine i Draganove godišnjice braka, Jurkovići su bili sa razlogom zabrinuti. Zlatar kojeg je Jare udario zagipsanim prstima nije, na svu sreću, imao frakturu nosne kosti, a i Jadranka je prošla sa lakšim tjelesnim povredama. Sa pravne strane gledajući Jare neće okusiti zatvorske čorbe, ali je izvijesno da će ga sve to podobro ogrebati po novčaniku u kojem se crveni samo ona jedna novčanica na kojoj je Musa Ćazim Ćatić.

-On ne zna ni udarit’ k’o muško – vikala je Jela po selu – moja ‘ćeri za koga se ti udade i kome mladost baci pod noge?

Kada se Mara udavala, Jela nije htjela da čuje za svadbu i sve je vikala da nema para pa se jadna Mara udade, kako je Mirko govorio, inkognito, k’o sjeroče.

-Kad od mene odeš, nema više nazad. Živi kako znadeš. Neću da selo viče udovička ‘ći.

Jadranka se udala osam mjeseci nakon nje. Bila je to nezapamćena svadba, a Jela je pred svim zvanicama rekla:“Zjenico oka mog, zapamti, uvijek se imaš đe vratit’.“

Mara je bila siroče i od oca i od majke, jer je Jela na sve ličila sem na majku. Nakon što joj je klela djecu, Mara više materi nije otišla i osjećala se odlično zbog toga iako je ovaj period za nju bio, ako ne i najgori u životu. Ocu na grob je išla sve češće i češće pa se pitala kako bi bilo da je on sad živ. Morile su je mnoge brige, a vražiji prsten – i jeste vražiji, čini se ostaće zauvijek nedokučiva tajna. Znala je da je Jadranka nikada nije doživljavala kao sestru već kao osobu iste krvi i istog djevojačkog prezimena. Znala je i da je Jadranka spremna na sve – nekih se stvari plašila i sjećati, samo joj nije bilo jasno zašto baš njenoj porodici pravi, ako je uopšte i moguće napraviti. Jednom je čula svekrvu kako govori Petrovici da je Dragan onako dobar prema prijinoj ‘ćeri samo zato što mu je nešto tutnula u piće. Dragan je bio poput oca, a ovdje i dugo i kratko zna kakav je pokojni Ilija, Bog da mu dušu prosti, bio. I da sad taj Dragan, slika i neprilika pokojnog oca, klekne pred svima i da Jadri onaj prsten od bijelog zlata sa tri crvena kamena različite veličine koji ga je koštao, kako Ilinca reče, hiljadu i dvjesta maraka? I to isti kao što je prsten nađen u štali između dvije crvene cigle sijenom zašuškan? Mara se tresla kao prut i taj ju tremor nije napuštao. Bojala se za djecu.

Poslije Božića dođe iz Austrije Vlado, Jaretov brat. I čim on sa ženom pređe prag roditeljske kuće, k’o laste u proljeće počeše pristizat’ i plave koverte.

-Doš’o sad kad se meso osušilo i kad ima svega. Što u junu ne dođe? – žalio se Jare Mirku.

-Da ne bi šta pomogo! Tad ide u Grčku!

-I da sto eura pa ga kuju u zvijezde. Podijeli sto eura na dvanaest mjeseci…

-Više pojede!

-I ona njegova, samo klima glavom kad joj sipaš u tanjir. Viče doblo. Đe neće bit’ doblo kad je džaba! A kad krenu u grad u restoran, niko da kaže Drago, cuko, aj s nama.

-Sve mi je jasno. Pune gepeke natovare da imaju tam ponijet’.

-Ej, pitaju mi djecu trebal’ im šta od školskog pribora. Ja vičem trebaju im samo olovke da popišu šta im je striko donio da sutra ne zaborave kad uspiju u životu.

-Tako reko?

-Tako. Dabogda gorio k’o ova cigara.

-I?

-Napravio se striko lud. Samo im po veliku čokoladu donio. Materi donijeli aparat za mjerenje pretiska, digitalni, a ocu set mesarskih noževa. Šta će mu to? Da potkrati prste pa ti Drago deveraj!

Jurkovići su, okupljeni oko okruglog trepezarijskog stola, večerali prije mraka zato što inostrana strana familije ne jede kasno. Neko je zalupao na vrata umjesto da gospodski pozvoni. Mara je pošla da otvori, a Vlado je zadrža i reče Jaretu da ipak on, kao domaćin, pogleda o čemu je riječ. Jare oprezno otvori vrata, kad tamo Suljo.

-Oooo, prijatelju, bujrum…

-Pusti ti te fazone, Jarence. Ja doš’o po štaku.

-Po štaku?

-Jaa! Šta misliš da ću ti je pokloniti?

-Vratio bi ja tebi štaku, al’ policija je oduzela k’o corpus delikti.

-Kako da ne. Mani me tog izražavanja na stranom jeziku. Znam ja, Jarence, da si ti štaku prod’o, a pare popio. Neće se preko mojije leđa guzonje čašćavat’.

-Kake guzonje?

-Onaj direktor što si ga svu noć grlio u kafani. Otaj guzonja.

-On je mene častio…

-Naki da časte take ne bi naka kola vozali. Vraćaj štaku!

-Lijepo ti kažem policija je zaplinila kad sam Jadranku malo izdevet’o…

-Laž!

-Istina je! – ubaci se Vlado.

-Jedina braća koja su meni mogla pričat’ bajke su braća Grim. Nakon nji’ odabite! Štaka neka me sutra ovde čeka inače…

-Dobro! – ubaci se Vlado – a sad put pod noge!

Jaretu na kraj pameti nije bilo ići u policijsku stanicu i tražiti štaku. Odlučio je kupiti štaku ujutro i prekinuti sve veze sa Suljom koji je onda pokušao isprepadati Jurkoviće. Poznavajući Dragu Jurkovića, veze se ne mogu tek tako prekinuti, barem ne bez neke vidljive materijane štete. Pazario je štaku i raspolovio onog Ćatića. Kada je Suljo opet zakucao na vrata Jurkovića kuće, Jare je iznio štaku.

-Šta je ovo?

-Štaka.

-Vidim da je štaka. Đe druga?

-Kaka druga? Jednu si i dao.

-Šta ti misliš da će mi žena ‘odat okolo sa raspar štakama? Obuj ti dvije različite cipile pa ‘odaj.

-Pa šta sad ‘oćeš?

-Kupi i drugu.

Jare je opet ujutro otišao do grada, dao zadnjih dvadeset i pet maraka za drugu štaku. Smišljajao je kako da se osveti Sulji dok je prelazio ulicu od prodavnice do auta. Čim sjede u svog golfa dvojku, zavergla ključem i uoči da više nema goriva. Uze štaku i izađe iz auta. Podbaci je pod pazuh loveći pogledom kakvog dobrog insana. Naiđe guzonja Arman Ibralić, zarovi po džepu kaputa i pokuša mu dati sadaku.

-Pajdo, kolega, to sam ja, Drago. Neku smo veče skupa bili u kafani Kod Rupija.

-Pa šta radiš s tom štakom?

-Pomagaj, ako Boga znadeš!

Branka

Nije to zima

Ni januar od vjetra što jeca

To majke na nebesima klofaju oblake

Da po tragovima pročitaju

Kud im idu djeca.

Stazom ukaljanom sin

Skupe snove sniva

Pred njim je pogan čin

Od nebesa pogled skriva.

Oborene glave kći

Puteljcima hodi

Korak joj je težak

I u školu vodi

Robovi porijekla čame

Nad životima jadnim

Uzdasima zlo mame

Želudcima gladnim.

Šakama majka oči pokri

I ode svome ocu u san

Od bola mu obrazi mokri

Nokti režu glatki dlan.

Bog se naljuti na onog

Što propusti otac biti

Otškrinji mu kapke suzom

I ne dade kćerku sniti.

Đavo kašikom zlatnom

Prolivenu mu suzu kuša

Otjera unuka kaldrmom blatnom

A djevojci prokrvari duša.

Majka po snijegu više ne smjede da čita

Kroz vječnost ta tužna pojava kao ciganka skita.

Blagoslov

Neko je lupao na vrata trošne kućice. Prenula se iz dubokog sna. Jedva je nogama ubola unutrašnjost pokućnica. Vatra se bila ugasila pa se u sobi osjetila nesnošljiva studen, premda je drvena stolarija bila starija od nje, a ona je od života bila otela čitave sedamdeset i dvije godine. Onako kunjava odjednom postade svjesna činjenice da u kući do nje žive Jurkovići kojima prijeti onaj Dajanin momak. Upalila je svjetlo i otključala vrata. Ščepaše je dvije ruke iz mraka i privukoše prema sebi. Pokućnice su spale, a hrapave pete sijevnuše odignute od poda pokrivenog tamno plavim etisonom. Merkelovica osjeti kako nema zraka, a nosnice joj osjetiše miris alkohola.

-Mama! – zacvili Anto kao dijete.

Sjedio je Anto u onoj istoj kafani u kojoj se Jare napio sa, kako svi ispovijedaše, nekim budžovanom. Bio je pripit kao i svi tamo prisutni, a ona rečenica budžovanova zavidim samo onima koji imaju živu majku ga otjera ravno majci Anđi u zagrljaj. Žena se ote iz sinovog naručja, osjeti hladni patos nogama pa ga počasti jednim šamarom i zagnjuri mu lice u prsa. Plakali su njih dvoje kao godina.

-To Bog pogled’o i mene i Merkelovicu – izusti Jare čim je ugledao Antin auto – i to nas pogled’o na Božić. More bit’ da Bog vako baci pogled pa koga potrefi, potrefi. Važno je bit’ uz one koje Bog gleda, začas se pogled skrene malo ulijevo ili udesno.

Nije znao Jare sa sigurnošću da li je Bog pogledao njega ili Merkelovicu, kako god oboje su bili obuzeti milinom. Uteturao je u kuću i probudio čitavu porodicu. I bio je to, zaista, neobičan Božić. Merkelovici došla djeca i unučad. Da nije one frtutme oko Jurkovića možda bi sve seoske oči bile uprte u njihove parkirane automobile. Niko osim Jareta i njegove porodice nije ni znao da je onaj šejtan sinoć otiš’o Bogu na sud, a Jaretova se mati u prolazu ispovjedila Petrovici koja je odmah Anđi saopštila da je Dajana spašena, a samim tim i čitava Jurkovića kuća, koju je šejtan namjeravao zapaliti.

-Šta misliš, Anđo, jel’ otaj sad u paklu?

-Nego šta! Gori k’o ova cigara…

-A u mene Pero?

-Znaš šta, Luco, nešto kontam, nama su rekli da su u paklu vatra i vrag. I đe tu pravda? Eto, na primjer, Pero, njemu bi to pasalo, znaš da je zimogrizan. Pa ja sve mislim da je za nake k’o što je on, kočijaše što su žene pod vedro nebo u noći išćerivali, u paklu napravljeno posebno mjesto, puno snijega i vjetra, odijeljeno od one vatre staklom, da se smrzaju i gledaju u vatru.

-Misliš?

Anđa je djeci prešla preko svega, onako kako to majke i čine, a Marko je počeo pokazivati pravo lice. Jare je vjerovao da je Anđi kao i njemu napravljeno jer kud ćeš logičnijeg objašnjenje od toga. Namjeravao je posjetiti Marka, opisati mu detaljno svoje belaje, ispitati ga zna li kakvu vračaru ili hodžu pa na osnovu toga svima otvoriti oči glede Marka kojeg je zamrzuckao nakon izbora. Imao je Marko dovoljno novca i visoku penziju pa je taj kapital mogao investirati u crnu magiju baš kao i Jadranka, a da tu investiciju i ne osjeti na svakodnevnom životu. Sve se ovo Jaretu vrzmalo po glavi od Božića pa do dolaska paroka nakon Božića. Sa parokom je prilikom blagoslova domova išao Mirko koji je posavjetovao Jareta da i novom paroku izloži svoje probleme.

-Samo kaži velečasnom. Nije on džaba nolike godine kroz teologiju proćer’o, poćuti me.

-Da se izjadam kakom popu il’ hoži pa hajde. Oni imaju famelije, ženu, djecu, razumiće, al’ kud baš paroku koji naveče nit’ sa ženom liježe nit’ ga djeca vabe sa tata.

-Ti znaš s kim parok liježe i ko ga kako zove?

-I to što kažeš!

Mirko je paroku ispričao kako Jare želi s njim razgovarati. Predočio je velečasnom da se radi o svojevrsnom neradniku koji vjeruje u sve ono što Bogu nije milo, poput crne magije i džina. Blagoslov domaćinstava je bio nekoliko dana nakon Božića, a tu veče su svi osim Jurkovića, pa i velečasni, bili pozvani na Jadrankinu i Draganovu dvadesetu godišnjicu braka. Nakon formalnog obreda i molitve, Jare je pokušao izložiti problem. Pogled mu se fiksirao na onih pedeset maraka koje je iz svog džepa dao za nobet, a bio je i neugodno iznenađen kada je otac Tunjo dao paroku kesu punu mesa i kobasica.

-Puti to – presječe ga parok – u radu je spas. Znoj je k’o sveta vodica, otjera čak i najupornijeg šejtana. Vidi kolika ti je njiva pod kućom. Nasij sebi svega, naradi i…

-Ali zlo je mojom kućom nadvladalo i ja se moram suprostavit svim metodama da…

-Nema ali! Ne protivite se zlu! Ko udari po tvom desnom obrazu, okreni mu i drugi.

-Lako je tebi okretat’ obraz kad su ti džepovi puni pa i kad te po oba udari od težine se ne možeš prevalit’ ni na jednu stranu… – siktao je Jare, a ukućani su se počeli crveniti.

-Zbogom! Ovdje nemamo više posla! – obrati se parok Mirku.

-Konju jedan – prozbori Mirko Jaretu skoro šapatom – nasavjetov’o te k’o brat, samo ti ne kontaš! Ko te po jednom obrazu opuca, okreni mu i drugi pa ga tuži i naplati oštetu. Kontaš?

Velečasni i Mirko su otišli Ilinci gdje su ih dočekali sa bogatim ručkom. Jare je smišljao kako da materijalizuje ovo što mu je Mirko rekao. Dosta mu je gipsa i batina, ali ošteta zamirisa k’o kupovna cigara. Novac od prstena je bio skoro pa proćerd’o. Pušio je original cigarete, dvije kutije dnevno, pio najskuplje pivo, dao ženi za nešto, ali ne zna za šta premda ga je pijanog pitala, dao paroku i ostalo mu samo pedeset maraka koje su se crvenile kao ukućani maločas i koje nije smio ni u ludilu načeti.

Počeli su se okupljati gosti naveče. Jare je polijepo popio onog vina što im je kanio odnijeti kao poklon za godišnjicu kad su bili u dobrim odnosima. Sjedio je uz kuhinjski prozor, a bogato osvijetljeni ukrasi kod Ilince su svakom gostu otkrivali identitet. Samo Merkelovica nije otišla, a Jare ju je cijenio i zbog glasa na izborima i zbog svega što je iz najbolje namjere radila za njegovu djecu. Jednom je Jadranka dala Dajani i Jaretovom sinu Dejanu po pedeset maraka. Rekla im je da to ne govore roditeljima i da uzmu stvarčice koje su njima srednjoškolcima potrebne – labelo, dopuna, šminka, slušalice. Čekala je da djeca potroše novac pa onda pred Jurkovićima rekla da im je to dala. Djeca su izašla kroz prozor, otčala Merkelovici sa problemom, a ona im je dala novi mikser, set zdjela i nekakvu taze, sjajnu šerpu sa debelim dnom i rekla da kažu da su to kupili majci kojoj se približavao rođendan. Mara se rasplakala nakon tog gesta, a Jadranki je bilo muka jer njena djeca tako nešto ne bi nikad uradila. Jare je prokljuvao u čemu je stvar, ali djecu nikad odao nije. Čula se muzika, a pričalo se da su angažovani fotograf i kamerman da zabilježe godišnjicu. Sokak je bio zakrčen autima.

Jaretov mali sinčić se oko pola jedanaest probudio i uzeo u sitne ručice očev telefon koji je popravljen dan nakon Božića novcem koji je Jare za nešto dao ženi dok je mamurao. Dječačić je pipnuo plavu ikonicu i obreo se na očevom komadu virtuelne zemlje na kojem je još uvijek bila ona slika od izbora. Ukazale su se mnoge slike među kojima i one najaktuelnije – od godišnjice. Otrčao je ocu, probudio ga i strpao mu nešto četvrtasto u ruke.

-Tajo, tajo, vidi! Tetka nosi naš prsten.

Jare je na pomen riječi prsten skočio k’o jarac i ugledao prsten koji je Dragan kupio Jadranki za godišnjicu. Dokopao je podpazušnu štaku što mu je Suljo bio posudio, navukao nekakve kundure i u pidžami uletio na proslavu u Ilincinoj kući. Dragan je bio otišao u podrom po još vina, a on je počeo tući Jadranku štakom. Žena je pala, a pripiti Mirko je tek tad vidio kako izgleda prsten na njenoj ruci i tek mu sad ništa ne bi jasno. Parok je pozvao policiju. Gosti brže bolje pobjegoše kući jer niko ne želi svjedočiti iako je sve snimljeno. Jare je urlao dok su ga dva policajca pokušavala ugurati na zadnje sjedište škode. Guma na donjem dijelu prugaste pidžame je popustila pa se donji dio spusti do koljena, a jedna kundura ostade na snijegu.

-Božeeee, oj Bože, đe si za moju Jadranku…. – jaukala je Jela.

Pričao je Mirko po selu sutradan da će Jaretov dosije biti deblji nego punana mu Jela, samo Bože zdravlja.

Godina

Danas je zadnji dan godine koja je bila takva kakva je bila – mokra od suza i drhtava od zemljotresa. Trudila sam se da je svima koji vole čitati moje priče ispunim smijehom. Pisala sam i o teškim temama, a i tad sam pokušavala probleme predstaviti na duhovit način. Ogroman broj vaših komentara i poruka potvrđuju da sam uspjela. Dobila sam i mnogo nagrada za priče, a i mnogo ponuda koje su, reći ćemo, simpatične. Neke od njih ću rado podijeliti s vama.

…pošto bi koštalo da mom sinu napišeš pismenu, za trojku, da nastavnica ne prokljuje da nije on radio…dali je jeftinije ako nije za peticu…nemoraš se puno trudit…ja bi to njemu sastavila al’ nemam vremena…

…poštovana, vi tako lijepo pišete, može li jedna pismena vježba, al’ bez upotrebe seljačkog govora koji koristite u pričama…

…imaš li vremena da mi nabrzake napišeš jedan text za nagradni konkurs na temu…treba mi do sutra…u wordu, ne više od 1000 riječi…začaš ćeš ti to…

…vidjela sam da lijepo pišeš pa sam mislila da i meni napišeš neke tekstiće da ih stavim pod slike na instagram, vidiš mi po broju pratioca da sam popularna, to je tebi pet minuta, a meni puno znači jer hoću u budućnosti da se bavim pisanjem pa kad bi mogla bila bi ti zahvalna…

…radiš li lektire…kolko koštaš po knjizi…

…vidi se po tvojim pričama da si baš fina pa kad bi tu finoću i s nama podijelila i napisala nam petnestak rečenica o koroni…

Dakle, pisalo se ✍️ i po narudžbi, za troju i peticu, za dušu, cjenkalo se, reklo se ne više puta nego da, neki su se i naljutili, neki oduševili, a pojedini su i jednostavno kopirali (da ne kažem ukrali) moje radove i predstavljali kao svoje, a da ni riječi promijenili nisu. Na slici ispod možete vidjeti nešto što me do suza nasmijalo i naselilo mi oko srca neobičnu toplinu👇

Kada sam počela pisati, mnogi su to prokomentarisali sa šta će ti to, danas niko ne čita, a moja statistika na blogu dokazuje suprotno. Tad sam shvatila da će vam oni koji ne čitaju uvijek reći da niko ne čita. A oni koji pišu, e oni će vam reći da danas svako piše. Kako god, ako želite početi raditi ono što volite, ne slušajte nijedne. Na slici ispod je karta svijeta 🌍 iz perspektive mog bloga, a sve zemlje obojene u roze su zemlje u kojima je blog čitan u protekloj godini. Neki vole tekstove o kosi koji su prevedeni i na engleski, drugi vole priče, a treći čitaju sve što napišem (mama, tata i ekipa♥️).

Uradila sam čak i jednu reklamnu kampanju 🍯 za koju je trebala priča koju možete pročitati OVDJE.

Tekstovi Dnevnik su oborili sve rekorde čitanosti. Nakon njih sam dobila toliko komplimenata i podrške, a ako ih niste pročitali, ispod sam stavila linkove👇

Dnevnik 1. dio

Dnevnik 2. dio

Dnevnik 3. dio

Dnevnik 4. dio

Priču koja je imala najviše pregleda ove godine možete pročitati OVDJE. Jare 🐐 je mnogima postao najdraži lik.

A tekst koji je imao namanje pregleda možete pročitati OVDJE. (Iako bi mnogi ovaj podatak preskočili, ja neću zato što se radi o važnoj temi koja mnogima nije draga!)

Osim priča, s vama sam rado dijelila i slike starih kuća 🏠 u koje sam zaljubljena još od malena. Jedne prilike sam se obrela u selu u kojem me niko ne poznaje, a koje je puno divih kućica. Primijetila sam jednu ženu kako nešto piskara i koja je šmugnula kada sam je pogledala. Do mene je kasnije doš’o haber da neka bijela kola dovezu curu sa dugom perikom koja tako ‘oda po selima, slikava kuće i da će biti mnogo provala. (Ali bez brige, ona je žena zapisala tablice🚘)

Pa dragi moji, nova godina samo što nije, a ja se raspisala k’o po običaju. Umjesto kilometarske čestitke, poželjeću vam samo jedno – puno zdravlja. Zapamtite, svaki čovjek je idealan gost samo u svojoj kući, zato ne potcjenjujte koronu i ostanite kod kuće jer ko još ne želi biti idealan i zdrav?!

Viktimizacija modernog doba

Dragi dnevniče,

Mnogo sam radio ovih dana. Jedan moj jaran, inače inspektor u MUP-u, pokrivao kuću. Nije da se nisam umorio, ali sevap je pomoći gromadi poput njega. Iako je stariji od mene dvocifren broj godina, gotivim ga više nego ove balavce moje generacije. Taj moj jaran, inspektor, je pravo cool lik. Mog’o bih ga slušati danima. Studirao je kriminalistiku čitavih devet godina. Ne, nije on glup, gluvo bilo, samo mu se osladio studentski život, raja, ispijanje kafica tokom predavanja i partijanje koje je svojstveno samo studentima, a bilo je i zadrtih profesora koji su ga uzeli na zub. Kad ga slušam kako priča o tim danima tačno i meni dođe da upišem fakultet. Kada je njegov otac shvatio da mu sin pohađa fakultet duže nego današnja djeca osnovnu školu, uzeo je stvar u svoje ruke, prepolovio mu prihode i tu polovinu preusmjerio u džep profesoru kod kojeg je zapelo i koji ih je posvjetovao da se sin, vječiti student, prebaci na neki od privatnih fakulteta na kojima on vanredno ordinira. Tako i bi. Od prebacivanja do diplome prođe čitavih šest mjeseci. Pričalo se po selu da je završio fakultet preko noći. Ma pogani jezici, gdje to noć traje šest mjeseci, da mi je samo znati? I čim mu se u rukama obre diploma, angažova njegov stari nekoliko poznanika, da malo poguraju proces zaposlenja. Uslovi konkursa su bili jasni – diploma, vozačka i starosna dob niža od trideset i pet godina. Uopšte nije bilo važno da li si studirao četiri ili devet godina ni koliki ti je prosjek, to niko nije pitao. A i šta koga briga koliko si studirao i koliki ti je prosjek, ocjene nikad nisu bile mjerilo znanja. Moj jaran, kliker, ima ono ulično, praktično znanje koje glavu spašava, zaraditi novac ionako može svaka budala koja je voljna da poturi leđa, a u policijskom poslu, glava je na meti. Odmah je bio primljen. Koliko je dobar, skupio je nas jarane da to zalijemo. Tad sam bio maloljetan i osjećao sam se moćno što je i mene pozvao. U službi je brzo napredovao, a taj napredak su obilježile i dvije stvari – oženio se i postao otac. Jednom sam, zanesen mladošću i ludošću, upravljao automobilom bez vozačke, a on mi je sredio da to padne u zaborav u očima organa gonjenja. Kažem ti, dnevniče, on bi krvi dao koliko je dobar. Spasio me još nekoliko puta i, moram ti priznati, nikad mi to nije nabio na nos niti mi je k’o moj stari držao liturgije. Uvijek mi je stavljao do znanja da su jarani tu da se pomažu. I onda je on jednog dana pozvao mene da mu pomognem oko građevinskih radova. Lijepo me zamolio kao da je on meni dužan, a ne ja njemu. Eto, šta ti je intelektualac, zna se izražavati. Pristao sam bez po riječi, a još me i pitao kolika mi je dnevnica. Ma kakva crna dnevnica, ta je riječ zabranjena u mom prisustvu kada je on u pitanju?! Okupio je ekipu, svi smo različitih godina i svima nam je on valj’o i više nego rod rođeni. On ljude ne etiketira i ne dijeli, pred njim i zakonom smo svi isti. Kuća i ljetna kuhinja su nikle kao gljive poslije kiše, a bili smo čašćeni, ma i prečašćeni, od jela do alkohola, a niko nas nije gonio niti se prema nama ponašao robovlasnički. Svi smo radili džaba jer je to on zaslužio.

Jednog je dana došao sa seminara o cyberbullingu i viktimizaciji. Samo što se nije smrklo, a mi umorni k’o psi. Pozvao nas je onako prljave i pune prašine u roditeljsku kuću u kojoj je živio dok se njegova ne završi. Još jedan gest koji me kupio do kraja. Neko ga upita šta je naučio na tom seminaru, a on poče.

-Ma neka grupa dječurlije, imaju oko dvadeset i pet godina, sve knjiški moljci, magistri, prtljali nešto o internetu i modernoj viktimizaciji. Viktimizacija je proces nastajanja žrtve i dolazi od riječi victima što znači žrtva. Postoji primarna viktimizacija. To vam je – i sapra grlo jednim Jack Danielsom – stradanje osobe i posljedice koje ostaju na psihi osobe pri samom činu krivičnog djela. Evo, na primjer, skoro je bio slučaj, mlađeg maloljetnika su tokom jedne privatne žurke, slikali golog i te slike podijelili na internetu. On nije bio svjestan toga jer je bio u alkoholisanom stanju, ali je plodove primarne viktimizacije osjetio kada je vidio šta su mu drugovi uradili. Slučaj je odmah prijavljen. Doduše, nisam na tom slučaju, ali su mi kolege ispričale šta se desilo. Tu su meni sve roditelji krivi. Sekundarna viktimizacija je – pa opet grlo poškropi vodicom boje karamele i nastavi – kada se prijavi krivično djelo, a nesposobni policijski službenici se prema žrtvi odnose kao prema lažovu ili namjernom izazviču onoga što joj se desilo. Mislim, nije ni nama lako. Koliko sam se samo puta spotakao o lažnu prijavu ili, kad, na primjer, cura prijavi momka pa se pomire pa on je on opet izudara i ona opet dođe meni. Skoro mi tako dođe djevojka, ima nekih dvadesetak godina, bivši joj momak podijelio njihove zajedničke, eksplicitne fotografije na internetu, poslao linkove svim njenim prijateljima i to sve iz Australije u koju se skoro odselio. I šta ja sad trebam imati razumijevanja prema njoj glupači? Trebam je utješiti? Da je normalna ne bi uopšte pravila te fotografije. Zamislite, ona traži da ga sankcionišemo i sklonimo te slike! Trebam li vam reći kako naš narod zove takve ženske ili ćete sami pretpostaviti?

Sami smo pretpostavili. Mislim, kakva prava takve ženske traže, ljudska? Da sam na njenom mjestu ja ne bih imao obraza otići u policiju. Svi smo klimali glavom.

-I, kakve su bile slike? – upita neko.

-Uh… Šuti, žena mi je tu. – odgovori inspektor i nastavi – Da bi se izbjegao rizik od sekundarne viktimizacije mi pored posla u kojem rizikujemo život i zdravlje, moramo, zamislite samo, savjetovati žrtve, pomagati im, predočavati prava, uvažavati dostojanstvo za vrijeme ispitivanja i osigurati im anonimnost, reagovati na određeni način i još bezbroj nekakvih trica i kučina koje bi omogućile žrtvi da se osjeća dobro pod krovom policijske stanice. I šta sam ja treb’o, stvoriti uslove onoj drolji da se osjeća dobro? Mi ne valjamo, a ona valja? Najteža je stvar biti prijatelj osobi koja ni sama sebi nije prijatelj. Nije ni nama lako. Izvadio sam kliješta iz ladice, poklonio joj i rekao da siječe žice od interneta ljudima u svojoj okolini jer to joj je jedini način da ne vide one slike. Kada je pitala puna očaja pitala kolegu šta može učiniti, on joj je rekao:“Možeš se slikati.“ Hahaha, de ukucajte na googlu njeno ime…

I ukucašmo. On je to nama rekao u povjerenju. Imali smo šta i vidjeti. Podigli smo čaše visoko i nazdravili, a on nastavi.

Postoji i tercijalna viktimizacija. To je ono kada je žrtva trajno obilježena, etiketirana pa je okolina odbacuje i osuđuje. Ovo je najčešće kod slučajeva silovanja, ali da kuja nije mrdnula repom…I evo kod ove sa slikama, šta ona očekuje, da će majke biti sretne ako im sin dovede neku koja ima ovakve slike na internetu? – okrenu ekran najnovijeg S20 prema nama.

-Ja bi je vala vodio kući pa nek selo priča šta ‘oće! – reče letva pijani neženja Ibro, koji je već deset godina u penziji.

Svi smo se ismijali, podržavajući Ibrin izbor jer jarani su tu da se podrže.

Internet koristi više od 4,5 milijardi ljudi širom svijeta, a od toga 3,8 milijardi koristi društvene mreže. Ovo su podaci koje je Digital objavio u posljednjem izvještaju za 2020. godinu. Prosječni korisnik provede šest sati i četrdeset i tri minute dnevno na internetu. A jeste li se vi ikad osjetili kao žrtva tokom tih šest sati i četrdeset i tri minute ili se to samo nekim tamo ljudima iz inspektorovih primjera dešava?