Kad na igralištu skine majicu, stomak mu k’o erende, da dva gola nabrzake i ode na čas neoznojen, zamisli ti to. Zvali smo ga po poznatom igraču, a onu u koju je bio zaljubljen po jednoj pjevačici zato što je imala anđeoski glas. U osnovnoj školi su se voljeli krišom, gledali se krajičkom oka godinu pred polazak u srednju, a na maturi otplesali prvi ples koji je zabilježio nastavnik tehničkog Nermin svojim fotoaparatom.
On je sanjao snove okrugle kao lopta, pune tribine, život u pokretu, na kopačkama, a ona mnogobrojnu publiku, svjetluckave haljinice i mikrofon. Njegovi nisu htjeli ni da čuju za treninge, a ni njeni za muzičku školu. Ona je bila, kako njegova mati, nadićemo joj ime Hanija za potrebe ove priče, reče vlaško dijete, a on, kako njeni rekoše, najobičnija izbjeglica. Zajedno su bili ljubav – ona prva, prava, najjača, ona što naćera pisce na patetiku čim uzmu olovku u ruke, e takva! Njega su poslali u školu za automehaničara – da ležeći pod kolima zarađuje sigurni ‘ljeb, kako Hanija reče, a nju onako nježnu u medicinsku – među zavoje, tufere, krv i gnoj. Roditelji su se pobrinuli da ovo dvoje ne nosaju svoje želudce prazne kroz srednju i da ne ‘odaju goli i bosi.
-‘ebo snove – frknu Hanija – i pseto što drinja na betonu sanja pa jel’ ga to nahranilo?
-On bi da ‘oda kroz život potkovan k’o konj u onijem kopačkama i da brije noge, e ne može! – složi se otac.
Ni pjevačici nije bilo bolje. Muzicirati je mogla samo među četiri zida svoje sobe i to kad njenih nema kod kuće. Jasno su joj stavili do znanja da to zanimanje za sobom povlači sramote i da bi je radije gledali u četvrtastu sanduku nego notno školovanu u kakvoj zadimljenoj kafančuri sa mikrofonom dok nalokane starudije pokušavaju da joj tutnu među gole grudi novčanicu otkinutu od gladnije usta dječice što ih ostaviše kod kuće.
Za njihovu vezu su tokom prvog i drugog razreda srednje škole znali samo mlađi koji su potajno priželjkivali sve njihovo – ljubav, izgled i talente. Nisu se osamljivali na mjestima gdje je mnogo poznatih očiju i uvijek su pokušavali ne čekati autobus na istoj stanici – on kod elektrotehničke, ona kod ekonomske. U trećem razredu se zamijeniše smjene, a i njih dvoje odjednom postadoše par naočigled svih, osim roditelja naravno. Neko došušnu Haniji za ovu vezu, a ona, onakava kakva jeste, obavijesti njene roditelje vjerujući da je lakše da oni budu ološ koji brani ljubav. Palo je mnogo suza nakon tog čina, a kada Hanija sazna da su oni još skupa, poče praviti razne spletke i častiti mnoge uši ružnim pričama o pjevačici. Ovo dođe do pjevačicinih roditelja pa i oni o fudbaleru i njegovima počeše isto tako pričati. I dogovoriše se ono dvoje da ubijede sve da su prekinuli. Nijedne oči gladne drame vlaško dijete – izbjeglica ih ne vidjoše skupa dugo vremena što Haniju toliko obradova, eto toliko da je odlučila sinu kupiti poklon – kariranu košulju.
Na Banji, na šetalištu, tamo gdje se raja iz našeg kraja rijetko šetala, pogotovo oni u radnom odnosu, pjevačica i fudbaler u kariranoj košulji su uživali u svojoj ljubavi. Bio je sunčan dan, majski, oni pobjegli sa prva dva časa pa pravac na Banju. Kovali su planove kako i kamo pobjeći nakon srednje, od roditelja, od auta i tijela koja su u kvaru. Razdvojili su se pod Banjom i svako je otišao u pravcu škole, na nastavu koja će trajati do pola sedam. Putovaće istim autobusom, onim u sedam i pet, ali će se praviti da se ne poznaju. I sve bi bilo dobro da taj dan na Banji snimatelj kantonalne televizije nije snimao špicu za vremensku prognozu. Kada je Hanija vidjela na televiziji onu i svog sina u kariranoj košulji koju mu je dan prije toga poklonila, odmah je nazvala pjevačicine roditelje i sve im u detalje izložila.
-Htjela si na televiziju, eto ti! – dreknu vlaški otac, kako ga Hanija nazva, i udari djevojku.
-Čuvajte se moje matere čak i kad poklone nosi – ispovijedao je fudbaler tokom prvog pijanstva – teško onome kome su namijenjeni.
Veza pjevačice i fudbalera je trajala još malo. U četvrtom razredu su putovali istim autobusom, ali su im se putevi zauvijek razišli. I niko zaista i ne zna šta se tu zapravo desilo nakon vremenske prognoze. Fudbaler je sad automehaničar – neobrijanih nogu živi od onog što zaradi rukama. Priča se da je jedan od najboljih i da mu dovezu automobile koji su prošli pola Evrope na popravak. Ta voljena i velika Evropa je njemu došla. Šuška se čak i to da pjevačicinom mužu popravlja četverotočkaša. Ko će ti ga znati da li je to istina, narod k’o narod, svašta priča. Oženjen je i ima dvoje djece od kojih nijedno nema nikakav vidljiv talent i afinitet, prema fudbalu pogotovo. Ona je u Evropi, negdje na sjeveru Njemačke, njeguje bolesnike na samrti do kojih note više ne dopiru. Priča se da se snašla, ima i dvoje djece koji ne pokazuju nikakav interes za muziku. Ponekad, ali samo ponekad, kad mrak postane dovoljno crn, crn kao mehaničarove zanoktice, dok se vraća iz druge smjene možeš čuti kako pjeva …noćas zvone neki sitni sati, izgubljeni lutaju mi snovi, mi živimo neki život novi, a molimo stari da se vrati...
Možda nikad ne bih ni napisala ovu priču da ne sretoh Haniju neki dan. Nosi nekakvu ogromnu kutiju paketićastog izgleda, sve sa mašnom, a ja pomislih kome li je ovaj put život zapržila?
Rapunzel.Star1 