Pijani decembar zanesen praznicima

Pio je kišnicu decembar zenesem zelenom travom i pokojim cvjetićem što isturi glavicu u nevakat. Neuračunjivi snijeg jednom zapadao tek toliko da mu vidimo bjelinu i pokušamo ustanoviti visinu. Magla je dirala vrhove grabića koji nekada oranu i plodnu njivu u šikaru počeše pretvarati. Baba je po kostobolji prognozirala Božić bez snijega i sve prelazila rukom po desnom koljenu koje po njenim navodima nikad ne laže. Do ispod koljena su joj dosezale vunene čarape obučene na bosu nogu koje su imale zanimljivu mustru i jednu malu rupicu na peti. Zimi se nije odvajala od njih i skidala ih je tek onda kada se smederevcu spusti onaj poklopac na plata, a na njega metne heklanje i zdjela voća.

Jutra su režala sivilom, a bilo je dana kada je sunce izlazilo na vidjelo praćeno zavidnim, jarkim bojama neba, puštajući na slobodu sva naša dobra raspoloženja u ovo sivo doba. Od ranog jutra se ložila vatra od koje su igrale sjene po zidovima u polumračnoj prostoriji. Tačno da se čovjek zapita čime je zaslužio ovakav rahatluk dat očima na uranak. Vrela kafa se pušila iz porodične džezve iz onog vakta dok je mačka kunjala pored šporeta koji će tokom dana ugostiti neoguljeni krompir u svojoj pecari. Svi ćemo malo ispržiti jagodice prstiju guleći mu izboranu koricu. Nekada je za mene djed pržio svoje jagodice, a sada mi suza prži obraz kada krompirom užari sjećanje na njega. Bemti sjećanje. Staviće se i malo pekmeza namijenjenog za gibanicu na tanjirić pa će krompir postati slatkiš umakanjem. Postoje recepti koji što su stariji i prostiji iz godine u godinu postaju sve dragocjeniji.

Orasi za gibanice su napustili udobne ljuske pod udarom čekića i čekali da ih upoznamo sa pekmezom i listovima. Listove smo pekli na platama i slagali ih na veliki stoljnjak od pite, jedan na drugi, umotavali i puštali da uhvate sve adventsko na tamnom mjestu i da tu sačakaju Badnji dan. Napravilo se ove godine mnogo kolača i ne znaš tačno koji je ljepši, a koji ukusniji. Baš bih voljela da je djed tu da mu ih pokažem dok se na prozoru s one strane šarene tikve ubrane u oktobru na njegovoj njivi. I da mi on po svom rastumači šta znači to što u ovo doba godine nema snijega, a ima svega što proljeću i jeseni pripada.

Uhvati se vjetar u igri za crijep, povuče ga na zemlju koja cvili kada je gaziš od razuzdane kiše. Ostadoše gologlave mnoge okićene kućice i pored njih štalice u kojima čuvamo drva. Polomi granja što mu se pod prstima našlo i razbaca ga po cesti. Zacijuka i nastavi da mami uzdahe. Ima nešto oporo u ovoj godini, nešto što želim utušiti u svim kapima kiše kojih se napi decembar kao stari pijanac dok se lampice naizmjenično pale na boru punom ukrasa. Sjene se i dalje igraju po zidovima i nedostajanje sa tugom. Sretni nam praznici!

Bol

Obuklo je nebo neke halje što na bolesničku postelju podsjetiše i bojom i grubošću. Jato crnih ptica je poslato u vizitu. Nadlijetali su kao nadmoćni doktori iznad nas i kreštali na nekom nebeskom latinskom. Terapija nam je bila kiša koja se kao infuzija slijevala niz oluke koji su bili vene kuće. Svi smo nosili neku ličnu boljku i bili smo bolesnici kojima se kiša davala bez recepata, potpisa i pečata. U duši smo imali onaj bolnički stolić i na njega smo stavljali bokal koji je bio skladište kiše. Uvijek kada je boljelo do neizdrživosti posezali smo za tim bokalom i on se praznio kroz oči. Niko nije znao da su suze ta kiša usoljena od stajanja i poslana sa nebesa, besplatno.

Nesanica mi je ležala ispod kapaka i uvijek izlijetala kada sjedem u autobus pa su me zato uvijek i nalazili ljudi koji su prečesto koristili taj bokal. Ali zato mi se spavalo kada trebam učiti. U šali sam govorila da ću iznajmiti autobus za spremanje ispita. Ona je posezala stalno za tim bokalom. Doduše, češće je posezala za mobitelom i pokazivala mi djecu i unučad. Grafika je tada bila jako loša i mutila su mi se lica mališana. Malo su joj se kotrljale suze, a malo riječi dok je pokušala izraziti svoju bol i opisati mi kako u Beču skoro pa u centru žive njeni najmiliji koje preko skajpa svakodnevno viđa. Hvatala se za riječ skajp kao davljenik za slamku. Opisa mi unuku Emu koja ima plave uvojke i Dinu koji trenira fudbal. Opisa i svoju dvospratnicu koja ostade prazna i tugu koja postade prenaseljena dragim osobama. Rekla mi je i čuvenu rečenicu koju ću slušati svakim danom sve češće, a to je da pametan živi gdje mu je bolje, a lud gdje voli. Više je nisam ni slušala. Ionako su svakog ponedjeljka kada sam putovala u Sarajevo autobusom u četri ujutro sve priče bivale iste. Svako je sa smotkom dokumenata išao da preda za vizu, da podigne vizu ili da produži vizu. Nenaspavane oči vremešnih ljudi su gubili vidike u krivinama pored kojih su bile ubodene crvene oznake minsko polje oko Olova i hrlili prema ambasadama. I svako je imao divnu djecu i unučad koji žive skoro pa u centru nekog tamo tuđeg grada i svako je prečesto izgovarao riječ skajp, kupovao penzionersku povratnu i pitao majstora kada ima autobus iz Sarajeva. Naslušala sam se istih priča i nagledala unučad i unučad tokom tih par godina dok se jutro na silu probijalo kroz sarajevsku maglu servirajući nam porciju smoga za dobrodošlicu.

Bilo je tih godina i ljudi koji su imali rak i išli na zračenje u Sarajavo. Pamtim samo radoznale poglede koji su zastajali na njihovim maramama koje su skrivale tjeme golo od otrova. I kondukter je bio neljubazan prema njima jer su željeli da vide malo tog puta sjedeći na prvom sjedištu i da umanje nagon za povraćanjem nakljukani onim otrovima što ih načiniše blijedima i ćelavima. Nagledao se on izgleda i bolesnika i te rute da mu je muka od svakog drveta i krivine pa tu muku na mučenike prenosi kao da će mu to smanjiti gorčinu i nezadovoljstvo.

U Olovu su ulazili ljudi koji rade u Sarajevu i malo razbijali taj vizni bolesnički poredak svojom svježinom i crvenim nosevima od olovskih jutara. Bilo je i studenata poput mene koji su vadili skripte sa formiranim ušima po rubovima i pokušavali ponavljati dok se orila pjesma po sofisticiranom ukusu vozača.

Nikome nisam zapamtila ime, osim onoj Emi i Dini, ali sam dobro zapamtila sve priče i tuge koje su stale u riječi skajp, viza i zračenje.

Put do duge i zdrave kose 1.dio

Svaka osoba želi imati lijepu i zdravu kosu. Ovo nije lak zadatak i ponekad je veoma teško pronaći prave proizvode i shvatiti kakve su zapravo potrebe kose jer je svaka dlaka različita i izložena različitim uticajima. U nastavku možete pročitati moju rutinu u njezi kose, a očekuju vas i provjereni recepti za brzi rast kose! Rezultate hair care rutine koja slijedi u nastavku možete očekivati već nakon mjesec dana.

  • Češljanje – Kosu češljam ujutro i naveče pred spavanje. Ovo je sasvim dovoljno da bi kosa izgledala uredno, da se odmrsi i da se prirodna masnoća ravnomijerno rasporedi. Spavam na prostoj pamučnoj jastučnici koju mijenjam jednom sedmično.
  • Pranje kose je posebna priča. Prije pranja obavezno počešljati kosu. Nikad ne češljam mokru kosu. Moja kosa je masna na tjemenu, a suha na vrhovima. Prije sam kosu prala jednom sedmično. Peti dan je bila u užasnom stanju, masna, ljepljiva i spljoštena. Sada kosu perem dva puta sedmično, s tim da između dva pranja bude razumna razlika (3 dana). Svaki tip kose ima različite potrebe pa je veoma teško sugerisati univerzalni šampon. Ja kombinujem kada su šamponi u pitanju i uvijek koristim one bez silikona jer silikoni nisu dobrodošli u proizvodima koji idu na tjeme ili blizu tjemena. Koristim Aromatica šampon za rast kose i stavljam ga samo na tjeme. Može isušiti kosu stoga mi nije potreban na dužini, a na ovaj način štedim proizvod. Koristim ga dva mjeseca pa napravim pauzu od pet mjeseci. Za dužinu koristim BiosLine šampone. Njih također koristim i kada pravim pauzu od Aromatice. Blagi su, imaju dobar sastav i ne sadrže silikone. Ako sebi ne možete zamisliti da koristite istovremeno dva šampona, vrijeme je da probate. I meni je ovaj savjet djelovao nemoguće, ali sam se navikla. Uvijek prvo blago izmasiram tjeme jagodicama, onda na dlan ispem drugi šampon, rasporedim ga u rukama i nanesem na dužinu. Ima više vrsta BiosLine šampona pa se biraju po tipu i stanju kose. Kosu sušim tako što je ostavim u peškiru pola sata da se upije višak vode (koristim najobičniji peškir) onda je pustim da se sama suši. Tokom tog sušenja uradim puno toga (popijem kafu, napišem post, peglam…) pa mi ne bude nimalo naporna ta zbrka oko sušenja koje traje čitavu malu vječnost.
  • Hronogram kose je za mene jedan od najvažnijih segmenata kada je njega kose u pitanju. O njemu sam pisala OVDJE. Veoma je važno da svaki dio hronograma odradite na opisani način, da ne preskačete faze i najvažnije od svega da izbjegavate izvore toplote za vrijeme tromjesečnog hronograma. Nakon tri mjeseca posjetite frizera i ošišajte dio kose koji ni hronogram nije mogao oporaviti. Da biste održali kosu lijepom i zdravom najbolje je da se i dalje držite hronograma.
  • Šišanje – Jedno od najčešćih pitanja koje mi postavljaju ljudi je upravo kada sam se zadnji put šišala. Šišam se dva puta godišnje i uvijek osiječem samo 1 cm, tek toliko da moja kosa dobije pravilan oblik. Razmak između dva šišanja je nekih 8 mjeseci. Savjete tipa treba se šišati svaki mjesec pa svaka dva mjeseca pa svake osme sedmice slobodno preskočite. To je frizersko “dođi mi što prije da ti uzmem novac” i takvi savjeti važe za muškarce koji žele održavati oblik i dužinu svoje kose, a za žene ovo pravilo ne vrijedi pogotovo ne za one u fazi puštanja kose. Kosu održavam hronogramom i uvijek ga hvalim i pominjem tako da uz dosljedno praćenje hronograma nećete imati nikakav problem sa ispucalim vrhovima i kosom koja liči na metlu.
  • Rast kose- Kosa raste u prosjeku nekih 1.5 cm mjesečno (12-15 cm godišnje). Moja kosa je duga više od 120 cm i puštam je od 2008. godine. U periodu 2008. – 2019. sam imala tri značajnija šišanja. Prvo šišanje 2011. i tada sam osjekla 30 cm ispucale kose, drugo šišanje 2015. godine kada sam osjekla 20 cm zato što mi je kosa bila stepenasta, a ja sam željela ravnu i treće šišanje prošle godine kada je frizerka malo na svoju ruku skratila nekih 15 cm koje je koje je smatrala viškom. Imala sam čak i fazu kada se kosa nije micala sa određene dužine, a vrhovi su postajali sve tanji i oštećeniji. Kada je rast kose u pitanju postoji jedno zlatno pravilo: Hraniti tjeme i stimulirati rast i očuvati dužinu zdravom pomoću hronograma. Izabrati adekvatan šampon za rast kose (Aromatica, BiosLine za rast) i koristiti ga na način propisan na ambalaži. Šamponi ove vrste se ne koriste čitavu godinu. Prije pranja kose nanijeti na tjeme (samo na tjeme, ne na dužinu) sljedeću mješavinu ulja: jedna kašikica kokosovog ulja, pola male kašikice ricinusovog ulja i pet kapi Aromatica eteričnog ulja smilja. Blago zagrijati i umasirati u tjeme. Držati na kosi najmanje 2 sata, a možete ostaviti i preko noći. Ovo je jedan od najboljih recepata za rast. Što se tiče nanošenja ulja na dužinu o tome sam pisala u hronogramu u dijelu ishrane dlake. Osim ova dva stimulansa postoje i razne vrste tonika od kojih mi se najbolje pokazao Weledin tonik. Preporučuje se nanošenje tonika dva puta dnevno i ovo je moguće ako imate zaliske ili alopeciju areatu pa na tome dijelu da popravite kosu, ali za čitavo tjeme ovo je prosto nemoguće jer tonik dolazi u bočici od 100 ml i trebaće vam litri i litri, a nije zdravo imati mokru kosu dva puta dnevno jer se tonik mora sam sušiti. Umjesto toga preporučujem da drugi dan nakon pranja kose nakapate tonika na plastičnu kašiku i lagano prstima umasirate tonik na tjeme. Ovako ćete kontrolisati rasipanje proizvoda. Nemojte prati kosu dva dana nakon nanošenja tonika. Uz ova tri stimulansa rasta rezultati neće izostati.
  • Farbanje kose je postalo naša svakodnevnica. Ako nemate sijedih pokušaću vas nagovoriti da se ne farbate jer ćete nakon tridesete imati svakako tu obavezu. Ali ako se već farbate znate kako farba djeluje i kako isuši kosu. Sedmicu dana nakon farbanja kosa izgleda fantastično, a poslije se već počinje pretvarati u slamu bez sjaja sa izrastom koji odudara i cjelokupni dojam koji se nosi na glavi izgleda isprano i jadno. Većina žena pokušava uštediti novac i vrijeme što je opravdano, ali tu nastaje problem. Farbanje ne vrši frizer i kupuju se farbe jer vam se sviđa kako izgleda boja kose na djevojci sa kutije, slavnoj ličnosti ili na nekome iz naše okoline. Cijene farbi variraju i tu uštedite 5 KM i dobijete slamu na glavi. Zato birajte skuplje farbe (L’oreal farbe bez amonijaka, BiosLine) u koje ćete dodati par kapi Aromatica ulja od smilja koje održava mladost kose. Par dana pred farbanje uradite rekonstrukciju (opisana u hronogramu), ni slučajno ne stavljajte gel, lak, leave-in niti bilo kakvo drugo sredstvo za stilizovanje i pustite kosu par dana da se isprlja. Sredstva za stilizovanje ne se slažu sa farbom i desi se niz hemijskih procesa kojim možete dobiti iscicanu kosu tako da vam to uvijek bude na umu. Farba duže traje kada se nanese na prljavu kosu. I nakon farbanja uradite rekonstrukciju. Ovo je veoma važno. Nakon farbanja krenite sa hronogramom od početka i zaboravite na suhe i ispucale vrhove.
  • Frizure (peglanje, feniranje, uvijanje, visoke punđe) vas mogu koštati lijepe kose. Nemojte se voditi slavnim ličnostima i njihovim wow frizurama jer su to papreno plaćeni umetci u koje su upleli prste vrhunski stručnjaci. Baš je lijepo imati top frizuru u petak naveče i svakog petka naveče, ali šta je sa ostalim danima? Da li je jedna veče u sedmici vrijedna uništavanja i spaljivanja kose? Nekad jednostavno nećete imati vremena za maskiranje pa će vam jedino preostati da nosite vunu na glavi koju je skoro pa nemoguće dovesti u red zato prestanite na vrijeme i krenite sa pravom njegom.
  • Samopouzdanje raste sa ljepotom kose. Kada je kosa u pitanju trendovi padaju u vodu. Ne dozvolite da vam neko nametne papagaj boje, šiške, sombre, ombre i druge izvedbe. Svi mi znamo koja nam boja najbolje stoji i sasvim je logično da uvijek želimo biti u najboljem izdanju. Ako se želite igrati i isprobavati preporučujem da to ne radite baš na glavi. Duga, ravno ošišana kosa je uvijek u modi i tu nema greške. Ako ste kovrdžave njegujte kovrdže jer niste ni svjesne koliko ste lijepe i nemojte ići protiv njih. Prihvatite svoju posebnost.

Moje dobro dvorište

Neko u mojoj okolini je zvao taj mali dio svemira dvorište, a neko avlija. Bile su te avlije obgrljene drvenim tarabama koje su postajale sivkaste već nakon prve kiše. Na njih su stariji redali opranu obuću, kantice, a u ljetnim danima i posteljinu da se prozrači. Većina avlija je imala više kapija, jednu na onoj strani od puta i ta je predstavljala glavnu kapiju, a ostale su bile direktno usmjerene prema komšinoj avliji i zimi se snijeg čistio i do glavne kapije i do tih komšijskih, srcem postavljenih. Nije red da prvi komšija, međaš mora izaći na put pa ući na glavnu kapiju kada nam krene na kafu. Oko džezve su se skupili fildžani kao pilići na onom stolu što je bio ispod grožđa i što ga domaćica zastrla plastičnim stoljnjakom. Na stolu je uvijek bila cjepanica koja je sprečavala stoljnjak da odleti, orasi, jabuke i ostale sezonske poslastice koje su nečujno recitovale dobrodošlicu svojim prisustvom. Mnogo je laktova bilo tih godina naslonjeno na onaj stoljnjak i mnogo je priča slušalo ono mrko grožđe što sazrije krajem septembra viseći iznad života jednog seoceta. Blizu grožđa je bilo betonsko korito nad kojim se nadvila česma koja je ljeti imala raspust kao mi djeca jer nije bilo vode pa su pored korita u hladu stražarile dvije flaše svježe iz bunara donesene vode. Crvenile su se slavenčice kao sramotom opkoljen čovjek iz starih, ulupljenih lonaca i virile su kadife iz pravilnih redova radujući se jutarnjoj rosi i večernjem zaljevanju bunarskom vodom. Orila se prednja strana dvorišta protežući se od glavne kapije do kućnog praga.

U takvoj avliji su stanovale bijele kućice koje su imale krunu od crijepa kopitara na četri vode i ta kruna se zvala krov, a pod krovom se izvalio prostrani tavan na kojem su odmarale mnoge stvarčice, između ostalog i naše sanke. Vrata su bila najčešće drvena sa najprostijom bravom i ključ se krio na najnižu gredu ispod drvene verandice. Na klinima zakucanim po gredama verande bio je okačen uredno ispleteni vijenac bijelog luka i šareni klas kukuruza bosanca koji je visio naglavačke na svojoj oljumini svezanoj na mašnu. Ispred verandice su se mogle naći opanke iz kojih su virile čarape pune zemlje tek donesene na umornim nogama iz njive, mnogo potpećenih patika i papuča. Kuću je čuvala čuvarkuća nastanjena u crvenoj šerpi sa tufnama, ovčar Garo i naopako okrenuta metla koja po besjedama starijih štiti od uroka. Ako Garo kojim slučajem dokopa onu metlu onda je to sukob nadležnosti pa se metla morala malo odići. Neko je imao i mačku trobojku, još jednu vijesnicu sreće, koja se izležavala pola dana, a ono pola samo gledala šta će strpati u usta. Uvijek se vrtila oko štale i očekivala ko će joj nasuti mlijeka. Zimi se ona uvlačila u kuću i kunjala pored šporeta, a pas je morao biti u svojoj kućici. Pričalo se tih godina da psu nije mjesto u kući pa smo mi djeca njemu išla u posjetu, uvlačila mu se u kućicu i kako god okreneš nismo mogli stati. Iza kuće je bio štrik za veš na kojem su stršile drvene štipaljke, u krug poredana drva dodatno ceradom ušuškana, ambar i šupica.

U toj avliji smo prve korake napravili, opipali travicu bosim, debeljuškastim nogicama, Garu pomazili i pokisli. Odatle smo školsku torbu prvi put na leđima iznijeli i pružili korak prema znanju, na prvi se ispit otisnuli dok je baka za nama prosipala vodu za sreću i između kruga drva i ambara prvu cigaru zapalili i pluća nadražili. Na onoj kapiji smo najmilije ispraćali u svijet grleći ih pod kišom letećih suza kroz koje je ispao jedan veliki komad duše koji je zauvijek odnesen u svijet tih ludih dvijehiljaditih pa de ti nosaj dušu bez onog komada da te probada praznina kad god se kapiji prikučiš.

…privatni posjed…

Prva je u priči stradala ograda. Stradala onda kada se dva brata počeše sporiti na sudu oko dobrog dvorišta u ostavinskoj raspravi poslije smrti roditelja. Jedno vrijeme se oko avlije sjatila žica i klizna kapija, a pored klizne i mala kapija sa štekom, poslije nekakvi aluminijski kanati i nestadoše polako sve one kapije kroz koje mogu doći komšije direktno iz svog. Zaplaka ona česma pod teretom majevičke vode i skloniše se one flaše iz hladovine. Okupa se betonsko korito tekućom vodom u pola jula i bunar ostade bez sigurnog društva dragih ljudi, kanta mu zahrđa u utrobi i ostade počivati u tami. Sto ispod grožđa je suspendovan i iscjepkan u triješće, a grožđe se ošišalo na neku modernu frizuru i jedva se uočavalo dok je virilo iza suncobrana pod kojom se parkirao pleteni sto sa staklenom površinom na kojem su bile sunčane naočale i jedna poveća šolja kafe. Oko stola su naredane stolice kao u napuštenoj školi i imale su mekane podmetače raznih boja. Na njima se sjedilo rijetko i imale su više izložbenu ulogu. Opanke se više ne pominju, a veranda je postala tenda modernog dezena tepihom zastrta, ideja donesena iz neke tuđe kulture i nije bilo seljakluka poput vijenca luka i klasa naglavačke oko protuprovalnih vrata. Kuća se promijenila i spolja i iznutra. Dobiše temelji na grbaču još jedan sprat i potkrovlje, nakostriješi se novi balkon nikao iz drugog sprata na kojem niko nikad nije popio kafu, a drveni prozori su zamijenjeni plastificiranim i unutrašnjost kuće se krila iza gustih, skupih zavijesa. Našminka se kućica novom fasadom i prestade se bijeliti. Drva u krugu je smijenio pelet, a štrik i ambar više i ne postoje. Pobacane su sve one starudije šerpe i drvene štipaljke što zasmrdiše na staro i siromašno, mačka nije dobrodošla, a Garu je zamijenio neki rasni pas sa pedigreom koji je primio više vakcina nego svi ukućani zajedno i koji diže rejting iliti zavist komšija i svako zna po onoj pločici na kliznoj kapiji da je u avliji oštar pas. I taj pas ulazi u kuću kao u svoju češući se o protuprovalna vrata i postade ravnopravan član porodice. Znaju mu ime prababe, a svojoj grob preskaču kada se radi reda nađu na groblju jer su joj zaboravili ime. Komšija se mora najaviti sve dok ne izgubi želju za ulaskom u posjed zaštićen oštrim psom. Tako dobro dvorište postade sudskom odlukom privatni posjed zaštićen video nadzorom u kojem obitavaju dva betonska labuda, trava ošišana na cent i mnoštvo nekakvog cvijeća kojem se nema ko diviti zapišanog od strane onog rasnog psa. Ovo li se srećom zove?


Snjegovi mog djetinjstva

U bijeli snijeg se nije dalo gledati, a crni detalji su ozbiljno žuljali oči. Nadvilo se nekakvo sivilo nad dušom i natopilo suzama sve one uspomene na zime našeg djetinjstva. Prosili smo od nebesa nevine pahulje i radovali im se kao prazniku. Put koji je vodio preko Majevice sve do Čelića tada nije bio redovno čišćen. Mi smo bili prvi koji su ranim jutrom stvarali prtine i gazili prema budućnosti. Bili smo presretni ako je autobus uspijevao doći do stanice u Doknju. Sve to nas nije sprečavalo da promrzlim šakicama pravimo grudve i uživamo na putu od kuće do škole. Rukavice smo redovno zaboravljali. Sreća se kačala za rubove vunenog šala i rasla svakodnevno. Imitirali smo odrasle i ispuštali topli dah praveći se da pušimo. Snijeg nam je išao u prilog jer je ledio makadam i onemogućavao nam prljanje. Curili su nam nosići na uranak i uvijek je neko od nas imao maramice koje su bile nešto kao zajednička svojina. Ako neko slučajno padne potpomognut ledom ostali se prvo dobro ismiju pa onda pomognu da nesretnik ustane i otrese snijeg sa odjeće i školske torbe. I svako je uspijevao biti nesretnik tih par kilometara. I svako se uspijevao dobro ismijati.

Zima je slikala svoj autoportret po našem selu koje je veoma brzo zamirisalo na snijeg. Neko je kucao na vrata, a mama je uvijek bila ta koja reaguje na zvono i kucanje. Čujemo poznate glasove naših drugara Jukića: “Teta Luco, ima li Bože i Ivone?” I bilo je Bože i Ivone uvijek tu za nestašluke. Izlazili smo kao specijalci na onaj snijeg, napolju popravljali kapu i rozali jaknu. Nestajali mami iz vidokruga i u ledeni put pretvarali naš strmi sokak sankama, spuštali se niz Pobablje i završavali u djedovom dolu. Svaka nizbrdica nam bila važna. Koristili smo staru, ogromnu tepsiju, najlonsku vreću i drvene sanke za spuštanje. Da se zagrcneš od miline kada se sjetiš trnaca koji kolaju tijelom dok letiš na tepsiji. Nismo osjećali ni prste na rukama zaštićene rukavicama ni stopala zaštićena vunenim čarapama u gumenim čizmama do koljena, ali smo osjećali djetinjstvo i išli da se spustimo barem još jednom niz onu strminu. Kući smo se vraćali tek onda kada nas roditelji ljutitim glasom dozovu po treći put i na naše zašto odgovore sa “zato što ja tako kažem”. Naveče smo se kartali, igrali gradova i sela, fota i pravili bijele planove za sutra. Najteže nam je padalo topljenje snijega. Televizor je zimi bio rezervisan za odrasle. Mi smo imali jedni druge.

Posmatram jutros snijeg koji se izvalio na leđima plastenika. Nije ni svjestan da je dovoljna samo jedna istopljena pahulja sa njegovog ruba da ga povuče niz najlon i svali na zemlju. Tako i djetinjstvo jedne zime prokliza i nađe se u svijetu odraslih, trehnu o obaveze kao snijeg o zemlju sa onog plastenika i prestadoše sva ona radovanja i sankanja. Ostadoše samo sjećanja na dane kada te roditelji pošalju po naramak drva, a ti uzmeš pogrešno pa se sav onaj red stropošti po podu šupe. Baš kao ta drva sjećanja mi padoše na srce, ugruvaše ga ljepotama i natjeraše suze vlažne od minulog djetinjstva.

Kada odrasteš psuješ led koji stružeš sa šoferšajbe, piješ piće okićeno kocakama leda koje ga razvodnjavaju i čine podnošljivijim i nosaš led u srcu čitave godine. Toliko zamrzimo zimu, a svakim danom smo kao ljudi sve hladniji i hladniji. Fale mi Jukići, treba mi djetinjstvo da otopim ovu odraslost u sebi.

Neki davni sretni dani

Otvorila je drveni kovčeg i laganim pokretima reumatičnih prstiju izvukla narodnu nošnju koja je ležala na rolni bijelog beza. Bilo je tu par smotuljaka nekih sasušenih biljaka oporog mirisa koje su zadužene da drže moljce podalje i koje su bile uvijene u bijelu maramicu. Pokazivala mi je odjeću u kojoj je željela biti sahranjena. Brada mi je podrhtavala, gorčina punila grlo stvarajući neku nelagodu koju sam morala gutati dok je crvenilo nastanilo obraze koji se užariše. Osjetih suzu koja se omakla niz žarene obraze. Izusti: “Nek znaš gdje je za ne daj Bože.” A ja nisam htjela da znam gdje je i muka mi je što govori uvijek da je smrt bliža od kragne oko vrata. Odjeću je uvijek dijelila na dvije grupe, bjelinu i “u civilu”.

Dok tabiri o onom svijetu ja je zamišljam ovako:

Imam osam godina. Ona se skockala. Obukla bijelu nošnju, tkanicom istakla struk i poveći stomak podijelila na dva jednaka dijela. Suknene čarape bjelje od suhog snijega su dosezale do ispod koljena iznad kojih su se njihale vezice onog haljinastog dijela. Na nogama su bile pape, crne i mekane, ličeći na pokućnice, pogodne za dugog hoda i igranje kola. Hladnu trajnu je pokrila čemberom koji se nakostriješio nad oznojeno čelo, a oko vrata je stavila struku lažnih dukata i mrežicu od bobaka koju je napravila za ovu priliku. Idemo na Gospojino na Breške.

Ispekla je hljeb u tepsiji koja je bila velika kao stadion Santijago Bernabe. Potušila ga mokrom krpom i kesom da korica bude meka. Napravila punjene paprike, ubrala paradajz i krastavce, nasula soli u slanik, pripremila nož i viljuške, najljepšu kuhinjsku krpu i drvenu dasku za križanje mesa. Izvadila je iz masla komad bijele peke koji je zimus nahvatao dobre dimove u sušari. Čula je da se obijaju sušare pa je zimus stavila najlon ispred vrata sušare i na njega navalila snijega. Tata je jedne večeri imao kasne goste koje je htio počastiti mesom i umalo vrat nije slomio zbog njene ideje. Pao je na leđa, ugledao svoje noge u zraku i pukla ga baterija koju je dobio od dajdže Luke iz Njemačke po sred čela. Zavila je taj komad peke i šarene slanine koji su se sušili baš u vrijeme udara baterije o glavu, u papirnu vreću od brašna i sve lijepo stavila u korpu. Dodala je flašu vode i poloku rakije. Korpu je prekrila stoljnjakom u koji se čak nije smjelo ni gledati da se ne isprlja pogledom. Djed je nosio na Breške onu korpu ko’ Crvenkapica. To je bila naša užina.

Čitavu misu je gledala okolo. Prvih deset minuta skoro pa neprimijetno, a poslije se okretala kao nemirno dijete u školi. Tražila je pogledom Kneževiće iz Drijenče, Nikiće iz Kosaca i naše kone udate u druga sela. Kada se misa završila djed je uzimao korpu i kroz gužvu smo se probijali do obližnjih livada na kojima bismo užinali onu peku. Nekad se hvalata i u kolo. Noge joj nisu dodirivale zemlju koliko je dobro igrala. Poistovjećivala se sa onom Garom iz pjesama iako svi znamo da joj je kosa u mladosti bila svijetlo smeđa. Dokazivala je da je bila gara crno bijelom slikom iz 1968. godine. Uvijek nas tom dosjetkom nasmijavala do suza. Pitala ju je neka drugarica dok smo se probijali do livade na kojoj bismo užinali ko joj je radio kere za nošnju, a ona se hvalila da je to sama davno nekad radila. Druga je dirala one lažnjake oko vrata i pitala tihano babu gdje ih je nabavila. Namigivala je baba kao da ju je za narkotike pitala i šeretski se nasmijala. Šepurila se pred svim tim ljudima.

Ja sam htjela šećernu vunu, sladoled i ringišpil. Sve su mi obećavali, ali tek poslije jela. Ljudi su se pozdravljali s njima i pitali čija sam ja. Prije užine se pazari lubenica. Baba hoće da vadi čep odnosno uzorak lubenice, a prodavač kaže da nema nož. Vadi ona iz korpe kućnu nožinu i nadmudruje ga. Tri mu je lubenice iskasapila dok nije našla pravu. Cijedi se sok lubenice i na laktovima prlja rub nošnje. Govori trgovcu da se sa ženama i lubenicama nikad ne zna. Vidno je iznerviran dok se ona nožina presijava u babinim istetoviranim rukama.

Zastrli smo stoljnjakom komad zemlje i poredali sve što smo ponijeli. Djed je križao peku natanko, a baba pravila salatu. Pored nas su bile i druge porodice i užinali su svi. Čitava livada se šarenila, što stoljnjacima što ljudima. Pridružuju nam se tetka Jozo, tetka Mila i njihov sin sa porodicom. Igram se sa rođakom Bojanom koji je kupio plastični pištoljčić. Prljam majicu onom lubenicom. Bojan i ja buljimo u kolače ljudi do nas. Časte nas neznanci. Naših je sramota. Hoćemo na sladoled pa nas neko od starijih uzme za ruku i odvede. Jedno se uvijek vrati uplakano jer nije dobilo igračku koju je usput vidjelo. Mislila baba da može moje nestašluke potkupiti sa dvije marke. Neko je donio foto aparat i napravio par slika. Podbočila je ruku, popravila čember, šarene kerice ispod onih lažnjaka dukata i ponosno pozirala. Govorilo se da je Gospojino jesenji svetac. Izvorna muzika je dopirala sa svih strana.

Eto tu ja vidim tvoju savršenu nošnju. Na Gospojinima koja su prošla, među nekad sretnim ljudima koji su odavno pokojni, na suncu avgustovskog dana, na staroj slici iz albuma koje je neko nasumično napravio i pred onim trgovcem lubenica kada je pored tebe stojao djed u bijeloj košulji i pantolama na peglu. Gospojina si provodila u civilu. Neke nošnje su izgleda od početka osuđene na drvene kovčege, mrtvačke sanduke, tamu i ograničen prostor. Čekaju posebne prilike poput smrti. Šteta, bile bi ljepše na Breškama nekad davno.

Ibrine čarape

Ušla je u ambulanutu i kao najglasniji pacijent sve nas pozdravila sa dobar dan. Svi smo bili u nekim boljkama i svako se sjatio oko sebe i svojih belaja, gledao u pod i čekao sestru koja je bila unutra. Kikotale su se one plave knjižice sa pulta. Ušao je i neki Ibro u čekaonicu i morao je izuti cipele jer je došao zbog neke alergije koja je izbila između prstiju na nogama, izazivala nesnošljiv svrbež i klala jadnog čovjeka, a čarape su mu bile raspar. Zacrvenio se i svima se izvinjavao zbog čarapa, pravdao se da je žurio, da je svjetlo bilo nedovoljno jako, da mu žene nije bilo kod kuće. Ma kao da je na sudu, sto mu gromova. Prekinula ga je ona glasna teta i bacila njegovu boljku u drugi plan. A onda je stiskajući pesnice ko’ Tajson počela svoju priču: ” Doveo sin juče curu koju hoće ženit da je upoznamo. Lijepa naoko, ali kad progovori u mislima mi se ukaza stado ovaca pred njom. I što više rečenica naniza to stado se sve više uvećavalo i uvećavalo. Čobanski pripali cigaru i počeška nos onim geliranim noktima koji su bili debeli ko’ cicvare pokojne mi svekrve. Zavrti pramen kose i ne gasi se ljudi moji. A onda joj telefon zazvoni, prekoluti očima i utiša ga pa zareža. E kad zareža ukazaše mi se iza nje dva crna ovčara što joj ono stado paze. I poče nam lajat ko’ ona kerčad o svojoj drugarici. Ulazi i moj sin, magare, koje se natovarilo kesama iz gepeka u koje je čobanica naredala taze nakupovane stvari da nam pokaže. I kako mlati onim prstima ja ljudi moji, zamišljam vreteno pred njom i kamaru neočešljanje vune. Onda mislim nije ba ni nešto lijepa. Imo je i bolje. Nacrtala obrve za dvije stoje, a usne dihtovala za sve one čobanske izraze hijaloronom.” Obliza svoje usne i u priči je prekide neka sitna ženica koja uđe. I njoj se Ibro pravdao za one čarape. Opet ga prekide u po riječi i nastavi: ” Dosta te više s tim čorapama! Meni gori u kući. A onaj moj magarac, nije loš, pošten, ne pije, ne puši.” I sve nas natjera da ustanemo i pogledamo kroz prozor i vidimo njenog sina koji je telefonirao u autu. Morali smo se složiti da joj je sin lijep i da zaslužuje neku normalnu curu. Opet vodi glavnu riječ dok Ibro krije čarape ko guja noge: “Ja sam ljudi, u onoj kući i muško i žensko. Nosam i sise i muda. Težak je to teret kad vam kažem. Onaj u mene čo’ek ni be ni mu. Ko mulac. Da mu nije mene hodo bi ko’ ovaj u raspar čarapama. Bez gaća bi bio.” Na uvid nam daje žuljeve na rukama i svi opet potvrđujemo njene navode ko’ mutavi svjedoci. “Još da mi se i ova guja uglavi u kuću, e neće dok ovo mozga nosam u glavi…” Izlazi sestra, i dodaje joj recepte. Dok ih trpa u torbu pita je jedna žena iz čekaonice puši li u nadi da će joj posuditi upaljač jer joj je pala cigara na pamet, a ona reče da je popušila davnih dana. Izađe i samo što nije zatvorila vrata spolja kad Ibro iznerviran lupi: “Popušiš ga meni!” Ko kauboj se vraća, uprla pogled prema Ibri, on ostade ko ukopan, a ona se nasmija i kreknu: “Ljudi moji, zaboravila sam knjižicu.” Ibri pade kamen sa srca i izbi sramotu koju su izazvale rasparene čarape. Sestra joj dade knjižicu i prozva Ibru koji se toliko bio spetljao da se doktoru i sestri zaboravio izvinjavati zbog čarapa. Ona sićušna žena nam tihanim tonom reče: ” One čarape je on nako obuk’o protiv loše sreće, vradžbina i uroka.” Namignu i popravi suknju. Pomislih vjerovatno su ga čarape spasile da ne bude bjen danas.